utorak, 13.02.2018.

nedostajući Šuvar

RAT I MIT

Do nedavno sam smatrao da postoje tri knjige koje svatko tko danas živi u Hrvatskoj i želi razumjeti gdje živi neizostavno mora pročitati. To su „Nacionalizam i jezikSnježane Kordić, „1941 - Godina koja se vraćaSlavka Goldsteina i „Hrvatski karuselStipe Šuvara. Želi li netko u Hrvatskoj biti intelektualac, bez dobrog poznavanja te tri knjige od njegovog poslanja nema ni i. Odnedavno se tim knjigama pridružila i četvrta - „Rat i mit“ Dejana Jovića.

Nije riječ o tome što netko razuman, neopterećen i pošten ne bi sagledao bez ičije pomoći. Već prije dvadeset godina javno je to formulirao Arsen Dedić pjesmom „Ratni profiteri“: „… njihovi sinovi i kćeri ubiru užasni profit…“ Grubo rečeno, ali ne netočno, što je kod Dedića riječ Jović je razradio u poglavlje. Time se ono što se sagledava vidi do kraja, znanje se pretvara u razumijevanje, pa je moguće da se na osnovu tumačenja nešto i napravi: da se sve što se zbiva točno dijagnosticira, te da se na osnovu toga zauzme ispravan/uspravan stav, uspostavi pravi odnos i promijeni ponašanje. Utoliko je riječ o otrežnjavajućoj, iscjeliteljskoj knjizi.

Dejan Jović je sveučilišni profesor i vrlo vjerojatno će se „Rat i mit“ naći na popisu obavezne literature za ispit kod njega. Za nas ostale, koji nismo njegovi studenti, isti naslov ulazi u popis knjiga škole života.

Smatrajući „Rat i mit“ izuzetno vrijednom knjigom zanemarujem nekoliko mjesta koja ne smatram pogrešnima nego propuštenim prilikama za daljnju razradu. Tu zamjerku ne uzimam ozbiljno: knjigu valja hvaliti zbog dobroga što u njoj jest više nego kuditi zbog propuštenog što je u njoj moglo/trebalo biti. Ipak, jedan nedostatak mi bode oči. Već na nivou bibliografskog popisa vidim da nedostaje za izabranu tematiku nezaobilazan naslov - „Nacije i međunacionalni odnosi“ Stipe Šuvara.

Znam da je Dejan Jović osobno poznavao pokojnog profesora Šuvara, uvjeren sam da uvelike poznaje ono za što se pokojnik zalagao i kao znanstvenik i kao političar, pa mi je ovo zanemarivanje zbunjujuća enigma. Ne izgleda mi kao slučajan previd nego kao svjesno izbjegavanje. Mogu nagađati zašto bi to bilo tako, ali neću. Radije ću to sačuvati za prvo pitanje kad sljedeći put sretnem Jovića i sjednemo porazgovarati







utorak, 06.02.2018.

opća boljka


HRVATSKI MONOPOLY

Želja da se uspije u poslovnim poduhvatima je razumljiva i sama po sebi pozitivna pojava. Međutim, sama želja nije dovoljna. Treba znati, dobro odabrati što poduzeti. Nažalost vrlo često, prečesto, najčešće osim same zamisli da bi bilo dobro nešto poduzeti, nema dobre ideje čega se prihvatiti. Želja za poslovnim uspjehom spojena s nedostatkom originalnih ideja svodi pokušaje na imitaciju uspješnih ideja. Kako je put u pakao popločan najboljim namjerama, kad se želja za poslovnim uspjehom spoji s nedostatkom originalnih ideja pretvara se u razornu silu.

Treba samo malo razmisliti i svi ćemo se sjetiti mnoštva primjera: netko otvori mali dućan s mješovitom robom u susjedstvu, za godinu dana nikne ih još desetak u istom susjedstvu. Netko otvori videoteku, odmah nagrne sva sila njih otvarati videoteke. Netko otvori kemijsku čistionicu, odmah u okolnim kvartovima nikne još tuce kemijskih čistionica. Pa ako već nema drugih zamisli, a postoje neka inicijalna sredstva, najlakše je otvoriti kafić.

U sljedećem koraku devet od deset novotvorenih malih dućana mješovitom robom propadnu, devet od deset videoteka propadne, devet od deset kemijskih čistionica propadne, devet od deset dućana s robom za kućne ljubimce propadne… Apologeti kapitalizma kažu da je upravo tako baš dobro: slobodno tržište automatski regulira tko je najsposobniji da uspije. Međutim, kad bi sabrali sva sredstva ulupana u neuspješne pokušaje došli bismo do enormnog izgubljenog novca.

Izgubljena sredstva su tim veća što se na isti način poput onih koji s mukom sklepaju novac potreban za ulaganja ponašaju i oni koji raspolažu ogromnim sredstvima. Dobra zarada je u nekretninama! Udri kupovati nekretnine. Veliki profiti su u građevinarstvu! Navali graditi stanove! Poslovne prostore! Hotele! Neki i uspiju, ali koliki se slome na neprodanim stanovima, neuseljenim kućama, praznim uredskim prostorima, nezavršenim golf-igralištima i sličnome. Ne bih se čudio da je skupna šteta od nedomišljenih, nepromišljenih i brzopletih ulaganja jednaka ili veća (jer je trajna, ne zaustavlja se) od svih ratnih razaranja.

U nedostatku originalnih utemeljenih zamisli, kad je osnovni izvor sadržaja ugledanje bez razumijevanja na već uspješne, hrvatsko gospodarstvo se svodi na veliku igru Monopolya u stvarnosti. Postoje već definirani sadržaji, a igrači se trude zaposjesti što više polja i boga mole da suigrači budu prisiljeni stati na njihovom području da ih mogu oderati. Nema tu ničega novoga, samo varijante jednog te istoga.

Nije u pitanju koliko je dobro ono čega se netko prvi sjetio. Problem je što se i nešto dobro, kad se s tim pretjera, pretvori u loše. Govorila je moja baka: „Čega je previše, ni s putrom nije dobro.“

Ovisnost o imitiranju vidljiva je i na drugim područjima života. Krene jedna novina s nekom novom rubrikom, uskoro i sve druge novine iste vrste imaju istu rubriku. Krene jedna televizija s emisijom o kuhanju i receptima, uskoro se ne može otvoriti ni jedan televizijski kanal da ne iskoče na ekranu neki kuhari.

Čudila se nedavno Marina Šur Puhlovski da je njen posljednji roman „Igrač“ izazvao više kritika, napisa i medijskih intervjua s autoricom nego svih njenih dvadesetak ranije objavljenih knjiga zajedno, premda nije bitno bolji od nekih od njih. Ništa čudno. Kad je prvi kritičar pročitao knjigu i javno je pohvalio, i drugi su pomislili „To je vrijedno truda!“ Kad je prvi novinar napravio intervju, pa taj ispao zanimljivo, i drugi novinari koji rade intervjue su shvatili da imaju na dosegu zanimljivog sugovornika.

S druge strane, kad krenu Mate Rimac i Matej Grozdanović (proguglajte malo) - nema im premca. Između ostaloga zato i što ih nitko ni ne može imitirati.

Jedan od principa kojih sam se držao svom novinarskom vijeku bio je „Budi prvi ili najbolji“, a najbolje biti i prvi i najbolji. Biti drugi i slabiji malo kome može sreću donijeti,




nedjelja, 04.02.2018.

Gazda: završetak


SIROTI TAJKUN

Jedina prigoda kad sam osobno susreo Miroslava Kutlu, tada najmoćniju osobu hrvatskog gospodarstva, pa time i jednog od stupova društva, zbila se početkom devedesetih godina na jednom vjenčanju. On je bio vlasnik sto i trideset ili sto i četrdeset poduzeća, vjerojatno nije ni znao što sve ima, a ja sam u to vrijeme životario od sto i pedeset dolara mjesečno koje su mi slale tetke. On je izravno utjecao na sudbine nekoliko desetaka tisuća ljudi, oblikovao im svakodnevni život i životne perspektive, a ja se trudio preživjeti.

Njega je na vjenčanje pozvao mladoženja, a mene je pozvala mlada. Osim mladenaca i pet-šest drugih gostiju nikoga drugog od dvije do tri stotine uzvanika nisam poznavao. Kutle je znao gotovo sve osim mene. Svi oni koji su mu se nastojali približiti nisu ni skrivali nastojanje i nadu da ih podari nekom mrvicom, barem da na njih makar na trenutak padne odbljesak njegove slave i utjecaja. Ja sam bio vjerojatno jedini koji ga je promatrao s iskrenim bezinteresnim zanimanjem.

Kad je ušao u dvoranu mogao je odabrati sjesti gdje je god htio, ali se odlučio upravo za mjesto za trpezom nasuprot meni. Možda slučajno. Možda ga je privuklo što sam bio jedan od malobrojnih koje nije znao. Možda upravo suprotno: nisam ni ja u javnosti sasvim nepoznat lik. Pojavljivao sam se na televiziji, možda me je znao od ranije iz viđenja ili prepoznao po fotografijama koje se povremeno pojave u novinama. Možda sam mu bio jedini zanimljiv, nasuprot svim drugima koje je dobro znao i koji su bili sasvim predvidljivi. Možda sam mu ostao u sjećanju kao nedostižan zanimljiv sugovornik iz tada nedavnih vremena kad je on bio samo jedan od bezbrojnih javno nezamjetljivih sitnih činovnika (revizor u Mirovinsko-invalidskom osiguranju), a ja bio poznati novinar.

Nažalost je stol između nas bio preširok da bismo mogli razgovarati usred svatovske buke, ali je imao priliku cijelu večer promatrati kako sjedim između dvije ljupke pratilje i srdačno se veselimo, a povremeno se dignem i s nekom od njih odem zaplesati. Mogao je uspoređivati svoje i moje društvo i ne bih se čudio da mu je povremeno padalo na pamet da bi se radije nalazio s moje strane stola.

Tako je ispalo da sam bio vjerojatno jedini koji te večeri nije s njim razgovarao niti pokazao i najmanju želju za ikakvim približavanjem. Sve u svemu, ne bih se čudio da sam mu bio živ primjer da usprkos svemu što posjeduje postoji i ono što mu je i dalje nedostupno i - ukoliko je to točno - bilo bi za očekivati da sam mu od svih prisutnih najviše išao na živce.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker