nedjelja, 22.10.2017.

prvi povratnik


GASTARBAITERSKI ROD

U porodici mog djeda je iseljavanja u daleki svijet započelo još prije Prvog svjetskog rata. Dva djedova brata otišla su živjeti u Los Angelos. Stric Mate se nikada nije ženio i do kraja života je pomagao rodbinu preostalu u Hercegovini. Stric Slavo je imao sina Joea koji je kao marinac sudjelovao u desantu na Iwo Jimu.

Za njima su krenuli i drugi bliži i dalji rođaci. U bakinoj i djedovoj kući je otkako pamtim bilo posebno značajno čekanje poštara s pismima, razglednicama, čestitkama i paketima. Kad sam ja stasao da krenem u porodici je već desetljećima bio uhodan sistem za odlazak. Moj djed je pribavljao sve potrebne dokumente i dozvole za put, putne karte i slao one koji su odlazili. Oni koji su već bili u inostranstvu su ih prihvaćali, pomagali da nađu posao i snađu se, udomljavali i hranili dok se novodošli nisu uklopili.

Oni koji su odlazili prije Drugog svjetskog rata bili su mahom fizički radnici koji su proveli radni vijek u teškim poslovima. Nakon Drugog svjetskog rada, pedesetih godina prošlog stoljeća, čim je to postalo legalno moguće krenuo je novi val iseljavanja, s tim da su tada krenuli u strane zemlje i kvalificirani majstori i fakultetski obrazovani stručnjaci. Nekvalificirani su išli uglavnom u Njemačku, zanatlije i majstori u Kanadu, a oni s diplomama u S.A.D. Obje sestre moje majke skrasile su se u Sjedinjenim Američkim Državama, supruzi su im bili vrhunski stručnjaci i postigli su i za američke standarde pristojan životni standard.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pomagao sam djedu dočekujući ljude na željezničkom ili autobusnom kolodvoru, nosio kofere, čekao noću u redu ispred njemačke ambasade dok se ne otvori da predam ili preuzmem neke papire za rođake i zemljake ili čuvajući mjesto u redu za nekoga, vodio ih po Zagrebu i bio im na usluzi, ispraćao ih na vlak ili avion. Kad je na mene došao red znao sam sve što je trebalo učiniti i bez djeda.

Diplomirao sam sociologiju i filozofiju i otišao tetkama. Kanio sam naučiti engleski i nastaviti sa školovanjem. Uopće se nije razgovaralo o tome da se podrazumijevalo da sam došao ostati.

Bila je to sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Živio sam u okruženju o kojem sam ranije mogao samo sanjati ili vidjeti u hollywoodskim filmovima, svakodnevno gledao panorame koje sam ranije znao s razglednica. Život je postao komotan, lišen ograničenja i opterećivanja u kojima sam rastao, i pružala mi se prilika da sve to prihvatim u pustim korijenje unutar toga.

Amerika, tako se u našoj porodici nazivalo Sjedinjene Američke Države, otkrivala mi se kao napolitanka: red tvrdoga, red mekanoga… Ili kao luk: sloj ispod sloja. U prvi je mah sve izgledalo drugačije: drugačije kuće, automobili, ljudi, čak i sitnice poput kvaka na vratima i vodokotlića u zahodima drugačije. Onda sam vidio da je ipak sve isto: kvakama su se otvarala vrata, vodokotlićima ispirale zahodske školjke, u autima se vozilo, a kuće su služile za stanovanje… Zatim je krenulo razdoblje uočavanja dubljih razlika: automobili su imali druge funkcije i uloge u svakodnevnom životu, kuće su se drugačije doživljavale, zahodske školjke su omogućavale i čak navodile da se pri upotrebi razmotri što se u njima ostavlja. Nakon toga se otkrivalo što je ipak zajedničko s obje strane svijeta, ali je onda i to dolazilo u neravnotežu uočavanjem da svaka sredina ipak posjeduje ponešto ili neku osobinu, neki element koje druga uopće nema.


Sve je to relativiziralo mnogo toga što sam odranije znao: mnogo toga je moglo drugačije, ili bacilo novo svjetlo na mnogo toga, sagledavao sam složenije i dublje, pa ni ono novo što sam saznavao nisam uzimao zdravo za gotovo. Jedno od prvih i najvažnijih saznanja nakon uvida koliko su S.A.D. velika i kompleksna zemlja i društvo bilo je koliko je Jugoslavija mala. Ipak sam se naposljetku odlučio vratiti, to jest barem ne prekinuti veze i ostaviti vrata za povratak otvorena.

Prvi sam iz naše porodice koji se vratio, a za sada sam i jedini. Jedino se majka obradovala, a ostali iz porodice su se dobrano iznenadili. Značajnu težinu u toj odluci imala je procjena da je tzv. partizanska generacija u Jugoslaviji na odlasku s odlučujućih pozicija u društvu, pa će je upravo moja (uključujući i mene) zamijeniti, te bi sve moglo postati drugačije, bolje. Drugi značajan element odluke bilo je što sam vidio kako su živjeli oni rođaci koji su prvi otišli. Materijalno su bili pristojno situirani, ali zbog starosti više praktički nisu izlazili iz kuća niti im je itko dolazio. Potomci i ostala rodbina su ih eventualno posjećivali za rođendane i slali su im čestitke za Božiće i Nove godine, prijatelji su pomrli, a sa susjedima ionako nisu imali nikakve veze. Tko god je duže poživio na kraju je ostao napušten i osamljen. To je bila situacija kojoj nisam želio dopustiti da me zaskoči i zapadne.

- To je zato jer si jedini nekakve humanističke struke. Svi ostali su ili neškolovani ili doktori ili inžinjeri. Osim toga, ti uvijek moraš biti u nečemu prvi! – govorila je moja mlađa, pokojna sestra.

Ona je također ostala živjeti u Zagrebu. Ubila se 1995. i pokopana je na Miroševcu.







nedjelja, 08.10.2017.

avanturisti

LJUDI NOVOG KOVA


Večeri početkom oktobra toliko su svježe da nema sumnje da je počela jesen. Otišao sam po Komara i nastavili smo zajedno na otvaranje izložbe u Galeriju moderne umjetnosti. Ondje je sve bilo mračno i zatvoreno, jedino je noćni čuvar bio da nam kaže da je otvaranje bilo prije dva dana.

Utješili smo se otišavši na riblju večeru. U pol jela mi je prisjelo jer sam se prisjetio da sam jučer trebao otići na pregled koji je bio zakazan još prije dva mjeseca.

Događaju mi se takvi propusti sve češće. Dan ranije vozio sam oko podneva oko Kolodvora i odjednom se ukaže preda mnom prazno parkirno mjesto. Nisam to mogao propustiti. Dan je bio sunčan, prijatno toplo, ljudi su sjedili za stolovima pored izlaza iz Importane centra. Sjetio sam se da nisam ondje sjedio godinama, pa sam otišao i uživao sjedeći bez veze sat vremena i promatrajući ljude koji su prolazili. Na putu kući zastao sam pored našeg kvartovskog dućana kupiti uobičajene sitnice. Prolazeći između polica spazio sam komplet od dvije staklenke, soljenku i onu za papar. Jedna je na poklopcu imala rupice u obliku slova S, a druga P. Prisjetio sam se da u donjoj kuhinji u stanu tako nešto nedostaje: kad hoću nešto posoliti vadim sol prstima iz papirnate vrećice.

Dođem kući i pričam šogorici kako sam iz čistog užitka sjedio sat vremena pored Kolodvora jer nisam ondje sjedio već godinama…

- Što je s tobom? – prekine me. – Pa sjedili smo ondje prije mjesec dana!

Upitno je pogledam.

- Pa da! Nakon Ninine predstave sjeli smo ondje. Auto nam je bio parkiran u Importane centru…

Sjetio sam se da smo bili na Nininoj predstavi, sjetio sam se da smo se nakon predstave dogovarali i tražili gdje ćemo sjesti, sjetio sam se i da smo automobil ostavili u Importane centru, ali gdje smo sjedili nisam se mogao sjetiti. Nema razloga da ne vjerujem šogorici kad kaže da smo sjedili ondje, a uvijek postoji mogućnost da zbog toga što je bila noć danas u podne nisam povezao da sam nedavno bio ondje.

Dok smo razgovarali šogorica je raspakirala vrećicu koju sam donio iz dućana. Izvuče one staklenke i uzvikne:

- Opet si to kupio! Kupio si iste takve prošli tjedan!

Zgranem se što govori. Ona otvori vrata ormarića, a unutra leže iste takve neraspakirane staklenke.

- Nisam ih ni raspakiravala jer imamo soljenki i više nego što nam treba. Ne znam što da radimo s tolikim soljenkama!

- Pa zašto onda stalno solimo prstima iz škarnicla? A bibera uopće nemamo u ovoj kuhinji…

Umjesto odgovora ona otvori ladicu i izvuče tri flašice sa samljevenim biberom.

Počelo je!

Navečer sjedim na kompjuterom i razmjenjujem e-mail poruke s Nikšom. Imamo nas dvojica neke aranžmane oko kupovanja elektronske opreme. Poručim mu da kupi preko interneta rezervnu bateriju za veliku kameru koju rabim, pošaljem mu sve potrebne specifikacije. „Hoćeš istu onakvu kavu smo naručili prije dva dana?“, pita on. Kako prije dva dana kad mi je tek sad sjevnulo da mi je potrebna rezervna baterija? On mi proslijedi potvrdu o internetskoj kupnji, što je značilo da smo već o tome razgovarali, da smo naručili, platili, a ja sve zaboravio.

Potaknut time pošaljem mu dužu poruku u kojoj opišem izlazak s Komarom, kako sam sjedio pored Kolodvora i kupio soljenke.

- Što se čudiš? – odgovori Nikša. – Meni su takve stvari uobičajene.

Odlično! Došli smo u doba da više ni ne znamo što smo zaboravili, ni koliko je toga. Samo se slučajno ponešto od toga otkrije. Netko drugi bi se zbog toga zabrinuo, ali ja se mogu samo obradovati.

Ono što smo godinama išli u nekakve urede i prevrtali neke bezvezne papire u besmislenim rabotama nema veze. Ono što smo radili na šalteru bilo je samo za zavaravanje. To su bile samo nevažne prolazne epizode. Mi smo ljudi drugoga kova!

Kad malo razmislim siguran sam da smo se probijali mačetama kroz južnoameričku prašumu u potrazi za izgubljenim gradom i, kakvi smo, siguran sam da smo ga našli. Vodili smo karavane kroz gudure prepune divljih pljačkaša i, obzirom da smo živi i zdravi, znači da smo prošli. Voljele su nas zanosne ljepotice, provodili smo iscrpljujuće noći s njima. Ronili smo bisere i silno se obogatili. Ostavljali smo bogatstva čineći dobročinstva i u nekim krajevima svijeta se i danas pričaju legende o nama. Borili smo se protiv gangstera u lučkim gradovima i protiv mafije u svjetskim prijestolnicama. Jedili smo preko Atlantika u brodu sa tri jarbola, skakali padobranom… Gradili smo brane i kompleksne sisteme navodnjavanja pustinje. Istrebljivali smo biljne uši. Istaknuli smo zastavu naše slavne domovine na najviši planinski vrh Afrike (sad se ne mogu sjetiti kako se zove) i zaboli je na Južni pol. Prvaci svijeta u streličarstvu i treći u filateliji. Naše radove izlagali su u Londonu, Parizu, New Yorku i Tokiju. Govorili smo sedam jezika. Koncerte smo održavali na stadionima i u malim art-kazalištima. U Emiratima smo imali po četiri žene. Bili smo duhoviti, omiljeni u društvu i svi su se utrkivali da nas zovu na razne zabave. Krotili smo tigrove, plivali s delfinima. Možemo biti zadovoljni sa sobom. Došlo je vrijeme da se zaustavimo i odmorimo. Mi više ništa ne trebamo raditi, od nas se ništa više ne očekuje, napravili smo i previše.

To što se ničega ne sjećamo nije važno. Glavno je da znamo tko smo i kakvi smo.







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se