utorak, 10.01.2017.

nesrazmjer prisjećanja


DAMA IZ ZAGREBA

Krimić "The Lady from Zagreb" Philipa Kerra postigao je solidan svjetski uspjeh, preveden je na niz drugih jezika, pa je pod naslovom "Dama iz Zagreba" objavljen i kod nas. Za nas je zanimljiv već od naslova. Naravno, u svim sredinama koje se smatraju svjetskom provincijom postoji zanimanje za bilo što i kako ih se kadikad spomene u svjetskim metropolama. Srećom, riječ je o sasvim pristojnom romanu koji bi bio jednako zanimljiv čak i da je dama iz naslova iz Sarajeva ili Ljubljane, pa se onima koji vole taj tip literature isplati pročitati.

Uz intrigantni lokalitet, dodatna atrakcija je i vrijeme u kojem se radnja odvija - Drugi svjetski rat, što u slučaju Zagreba znači - vrijeme NDH. Za ljubitelje natezanja ustaše-partizani to zvuči obećavajuće, ali bi se ipak razočarali: naime, partizani se u romanu praktički uopće ne spominju. Zato su ustaše prisutni sasvim dovoljno i sasvim adekvatno, pa je začudno da se neke braniteljske udruge još nisu povodom toga oglasile.

Za razliku od većine ostale literature u kojoj je uobičajeno na početku spomenuti da je "svaka sličnost s postojećim, živućim ili pokojnim osobama, samo slučajna", u romanu "The Lady from Zagreb" pristup građi je upravo obrnut. Pored Josepha Goebbelsa, za kojega malo kome treba objašnjavati što je i kakav je bio, kao literarni likovi pojavljuju se i neki koji nisu stvarne povijesne osobe, ali su konstruirani na temelju povijesnih činjenica. Umjesto napomene kojom se pisci na početku knjiga ograđuje od slučajnih sličnosti, Philip Kerr na kraju ima poglavlje-dodatak u kojem odaje na koje se povijesne biografske činjenice poziva.

Na primjer (oprostite na eventualnoj nespretnosti prijevoda):

"…Petar Brzica bio je student franjevačkog učilišta u Hercegovini i jedan od čuvara u Jasenovcu; pobijedio je na tamnošnjem natjecanju kao osoba koja je uspjela poklati najveći broj žrtava u jednom danu sa 'srbosjekom', zakrivljenom parajućom oštricom opisanom u knjizi. Njegova je sudbina nepoznata. Miroslav Filipović je bio franjevac i katolički vojni kapelan, svećenik u manastiru opisanom u knjizi. Isticao se sadizmom i bio poznat među svojim sljedbenicima kao 'vrag iz Jasenovca'; hrvatske trupe zvale su ga 'veličanstveni'. Bio je obješen u franjevačkoj odori nakon presude jugoslavenskog građanskog suda 1946. Iako je bio izbačen iz franjevačkog reda, nikada nije bio ekskomuniciran. Još jedan franjevac, Zvonimir Brekalo, pomagao je Filipoviću u ubojstvima; jednom prilikom ta dva katolička svećenika pobila su pedeset i dvoje male djece…"

Ne ulazeći u nijedan konkretno navedeni slučaj, tim više što su oni samo podloga na kojoj se odvija priča, okolnosti koji je omogućuju i ograničuju, upravo naše domaće očitavanje romana nameće neka pitanja koja vjerojatno nigdje drugdje u svijetu ne iskrsavaju. Recimo, nakon što smo desetljećima zasipani neiscrpnim nizom skandalizirajućih tekstova o poslijeratnim zločinima "komunističke vojske" u kojima se do beskraja ponavlja obrazac kako je "komunistička vlast" neselektivno tamanila sve koji su joj dopali šaka, možemo se zapitati da li je postojao ijedan jedinicati slučaj da je netko zasluženo strijeljan po zakonu nakon koliko-toliko odgovarajućeg suđenja? Da li je takav slučaj postojao? Ako je postojao, zašto se ne spominje? Ako se spominje, zašto se i njega ne iznosi na velika zvona kao ove druge slučajeve?

Evo, prisjetio sam se - Mile Budak je likvidiran nakon jednodnevnog suđenja zajedno s nekolicinom suoptuženika u istoj parnici. Bi li bilo bolje da se njegovo suđenje rastegnulo kao suđenje Sanaderu, Vidoševiću i nizu drugih, bi li bilo poštenije da je na kraju osuđen na ritualno guljenje krumpira? Ako je Pero Brzica u jednoj noći uspio zaklati 1360 ljudi (pa čak i da je broje deseterostruko uveličan) je li moguć ijedan iole pravičan sud na svijetu ili u povijesti koji bi ga oslobodio?

"Dama iz Zagreba" utoliko je za našu sredinu značajnija od ijednog drugog prijevoda svjetskog literarnog hita.








utorak, 03.01.2017.

raskalašena renesansa u suvremenosti



Pričali smo usput o smislu života, umjetnosti... o smislu stvaranja u umjetnosti i životu, i oko ponoći zaključili da se ona nasloni laktovima na stol, a ja da joj priđem s leđa da iskušamo i dubine strasti koje smo dotad u razgovoru zanemarivali.

Nažalost, gornji odlomak nije opis mog dočeka Nove godine, nego citat iz knjige Zdenka Jelčića "Sponzoruša u Parizu". Moja nova godina je počela s 38,4, i to na najvjerojatniji način kako me je tako nešto ikada zgrabilo. Nakon ponoći sam sa suprugom izmijenio čestitke i najbolje želje, a u sljedećem trenutku me je uhvatila drhtavica, groznica, minutu-dvije, i kad su prestali imao sam 38 sa 4.

Retroaktivno objašnjenje svodi se na jedino moguće: na donjem katu stana šogorica boluje već pet dana, ima 38 sa četiri, bole je svi zglobovi na tijelu, raspada se. Kako ipak nisam Howard Hughes, bilo je samo pitanje vremena kad će boleština preskočiti na mene. Međutim, ja sam se cijepio protiv gripe na vrijeme, pa me je zahvatilo u ublaženom obliku. Mene bole jedino gležnjevi, a sve ostalo je - usprkos temperaturi - sasvim podnošljivo, naročito kad usporedim što mi je prije nešto više od mjesec dana radilo običnih 37 stupnjeva točno; zdravom čovjeku nikakva temperatura, tek upozorenje da bi nešto moglo biti, ali ja sam to jedva prebrodio.

No vratimo se početnom odlomku. Ujutro je temperatura obično niža, 37 sa 5. U takvom stanju dohvatio sam se "Sponzoruše u Parizu" koja već odavno čeka svoj red da je pogledam i bio je to odličan izbor. Nastavljajući Pietra Arettina i Boccaccia Zdenko Jeličić mi je vratio volju za život renesansnom raspuštenošću. Nije to najbolja knjiga na svijetu, ali je idealna za početak godišnje čitalačke sezone, čak i više - idealna za okretanje nove stranice u životu.

Malo što nas toliko može odvesti na krivi put kao očekivanja. Od glumaca se očekuje da su majstori u pamćenju i reproduciranju tuđih tekstova. Iznenadi nas kad otkrijemo da su sposobni i za produkciju svog teksta, a obraduje kad taj tekst ispadne vrlo dobro. Kao onaj koji je napisao bezbrojne retke erotske literature više od ikoga mogu cijeniti gotovo dvije stotine stranica ispunjene neprekidnim skakanjem iz jednog kreveta u drugi, a da ti opisi ostaju sasvim primjereni bez upadanja u dosadno ponavljanje. Posebno me raduje što su većina bahantkinja iz romana dobrodržeće, ali pomalo već ocvale matrone, što su likovi kakve površna erotska literatura izbjegava, ili im služe za podsmjeh, a Jelčić opravdano upozorava da je gubitak zanemariti ih na bilo koji način, u literaturi kao i u životu. Dodajmo tome i najbolji opis tucanja vjernice na koji sam ikada igdje naišao, ono - antologijski, i dobivamo knjigu koju mogu svakome preporučiti, jednima da ih razveseli, drugima da popizde. I jedni i drugi su sami krivi za ono što će ih snaći.

Drago mi je da "Pisac prostih priča" nije usamljen u svom vremenu.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se