ponedjeljak, 21.11.2016.

zamalo mnogo drugačije




KUĆA NA MEDVJEĐEM BRIJEGU


Ima takvih događaja kad se u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, pola sata, desetak minuta, u minuti ili čak u djeliću sekunde (koliko je najčešće dovoljno fatalnim saobraćajnim i drugim nesrećama) sve preokrene, presloži, i život nastavi sasvim drugačijim tokom od onoga koji se ranije očekivao. Nama je jedan takav događaj bilo kupovanje nove kuće.

Prodali smo staru, vrijednu porodičnu kuću, podijelili novce s ostalim suvlasnicima, i svatko od nas je sa svojim dijelom novaca krenuo tražiti novo mjesto gdje će se smjestiti. Prodaja stare kuće i kupovanje nove zahtijevali su svakodnevan višesatni rad, te sam na to uvelike potrošio dvije godine života. Kroz to vrijeme smo supruga i ja pregledali bezbrojne oglase, pedesetak kuća smo obišli i pažljivo razgledali, dvadesetak je bilo u užem izboru o kojima smo ozbiljno premišljali, a za sedam-osam smo otišli toliko daleko da smo pregledavali dokumentaciju, kopali po arhivima, učestalo ih obilazili, gotovo bili spremni da ih kupimo.

Naposljetku se pojavila kuća na Medvjeđem brijegu.

Iako smo oboje rođeni Zagrepčani, prije toga nismo ni čuli za Medvjeđi brijeg. Ako se pogledaju sve postojeće karte Zagreba, Medvjeđi brijeg se nalazi iznad gornjeg ruba svake karte. Nema ga. Kartografski nepostojeći predio. Krene se od Zvijezde prema Mihaljevcu, pa skrene prema Šestinama i vozi, vozi… i stigne u prekrasni predio zelenih brežuljaka i strmih i zavojitih cesta, šuma i livada.

Lokacija kuće je nevjerojatna i neopisiva. S jedne strane se pogled uzdiže preko vrhova sve viših brežuljaka do hrpta Zagrebačke gore, s druge puca preko cijelog Zagreba horizonta, do Vukomeračkih gorica. Lijevo i desno su dobrano odmaknuti susjedi, a - što je najbolje - sve je to u zelenom, zaštićenom području u kojem je zabranjena daljnja gradnja, pa nema bojazni da će itko za naših života sagraditi ikakvu tvrđavu koja bi mogla okrnjiti vidik.

Sama kuća je vjerojatno najljepša i najugodnija porodična kuća koju smo ikada vidjeli. Dva stambena nivoa, jedan skladišni, ni prevelika ni premala, neopisivo skladno oblikovana, sa tisuću kvadratnih metara okućnice. Čovjek ju je gradio za svoju obitelj, ali prije nego su završili supružnici su se razveli i odlučili je prodati. Građena je od najkvalitetnijih materijala ugrađenih na savršen način, bila je spremna za useljenje. No najviše od svega nas je oduševila cjelina. Graditelj nije imao nikakvo stručno arhitektonsko obrazovanje, ali je to neki nevjerojatno nadaren čovjek, te je šteta da to nije studirao i bavio se gradnjom. Od vanjskog izgleda do unutarnjeg rasporeda, sve nas je oduševljavalo, svaka prostorija je iznenađivala kako je pametno zamišljena i koliko lijepo izvedena. Kuća je zapravo bila umjetničko djelo. Rijetko kad ranije bio sam toliko dojmljen samom arhitekturom, odnosom prostora, površina i otvora, načinom kako se iz jedne prostorije ulazilo u drugu, povezanošću i izdvojenošću, stubištima…

Naposljetku, cijena je bila toliko mala da u prvi mah nismo mogli vjerovati. Vlasniku se žurilo prodati, pa je tražio pola od onoga koliko smo bili spremni platiti. Da je tražio 50% veću cijenu, mislili bismo da smo jako dobro prošli. Uopće se nismo cjenkali. Odmah smo gospodski pristali. Ukoliko kupimo kuću, platit ćemo koliko traži.

Naime, prekrasna lokacija imala je jednu manu - udaljenost. Da bi se stiglo do najbližeg dućana kupiti novine i šibice trebalo je sjesti u auto. Sin je išao u dobru osnovnu školu koju nismo željeli mijenjati, preostalo nam je još nekoliko godina odvoziti ga na nastavu i preuzimati nakon njena završetka, više od petnaestak kilometara po cestama za koje se moglo pretpostaviti da su dobrano zakrčene u neka doba dana. Pa onda srednja škola… Vidjelo se da stanovati na Medvjeđem brijegu zahtijeva od nas sasvim drugačiju organizaciju dnevnog rasporeda, gubljenje mnogo vremena na promet, drugačiji način zadovoljavanja svakodnevnih potreba i reorganizaciju načina na koji bi se družili s drugim ljudima. Jednog dana smo napravili pokus: otišli smo do onamo, obišli kući, vratili se u grad, pronašli mjesto za parkiranje, popili kavu, vratili se nazad do Medvjeđeg brijega, obišli kuću i popušili cigaretu, vratili se do grada i sve ponovili…. - i izgubili pola dana! Po zimi, kad zapadne snijeg, a još ne prođu ralice, situacija je vjerojatno i daleko gora. Bila je to itekako velika cijena na koju je trebalo biti spreman. No kuća je bila toliko lijepa i primamljiva za živjeti u njoj da se nismo mogli odlijepiti.

Računali smo i ovako: cijena kuće je bila toliko niska da smo joj mogli pridodati i dva terenska automobila i troškove goriva za njih za sljedećih deset godina i još uvijek bi jeftino prošli. Bili smo na mukama: kuća nas je neodoljivo privlačila, ali su žrtve koje je tražila bile neotklonjive. Proveli smo mnoge sate razgovarajući o pretpostavkama kako bi naš život izgledao da se ondje preselimo, a kanilo smo naći doživotni smještaj s kojim bi bili zadovoljni, i bilo nam je jasno da bi sve izgledalo u mnogome drugačije od svega što smo ranije očekivali. Prednosti i mane bili su u vrlo nestabilnoj ravnoteži i bili smo na mukama ne mogavši se odlučiti.

Naposljetku smo prelomili - kupujemo kuću! Bili smo sigurni da takvu kuću s takvom okolinom i takvom cijenom nigdje drugdje ne možemo naći. Javili smo prodavatelju i dogovorili se naći kod advokata da potpišemo ugovor.

Dakle, nađemo se mi kod advokata da potpišemo ugovor, odvjetnik već pripremio sve papire, treba ih samo potpisati, već sam se prihvati pisalice kad prodavatelj bubne: "Samo još nešto…!"

Ugradio je neke posebno kvalitetne oluke koje je dovezao iz Švicarske, to je zaboravio napomenuti kad smo dogovarali cijenu, on bi da je podignemo za vrijednost tih oluka… Dobro, koliko to košta? Tisuću i pet stotina eura. Supruga i ja se pogledamo i oboje kimnemo glavama: može.

Nagnem se nad prostrte ugovore da ih potpišem, a prodavatelj zavapi: "Stanite!"

Pogledamo ga, što je sad? Kad smo dogovarali cijenu smetnuo je s uma da je nabavio nekakve posebne kvake za prozore iz inozemstva, nešto vrlo specifično. Zaboravio je to umetnuti u cijenu, pa bi molio da je podignem još malo… Koliko? Tisuću i pol eura. Supruga i ja se pogledamo. Mi se dogovaramo za sve zajedničke troškove, ali nije bila prilika da sad to krenemo raspravljati pred stranim ljudima. Tisuću i pol plus tisuću i pol… - to je otprilike nešto više od jedan posto sume koju smo došli platiti. Kimnem glavom da smo suglasni.

Odvjetnik se već unervozio zbog tih odlaganja, bez potrebe je preslagivao papire pred sobom. Prodavatelj nastavi: "Imam još nešto!"

Što je sad? Ima nešto u podrumu, vidjeli smo to, ali nismo obratili pažnju, a to je nešto što valja napomenuti, ne nalazi se u drugim kućama, a vrlo je korisno, bio bi red da i to platimo… Koliko? Tisuću i pol eura. Upitno pogledam suprugu neka ona odluči. Kratko je premišljala i suglasila se.

"Sad smo napokon gotovi", rekoh. "Da potpišemo…"

"A, ne!" usprotivi se prodavatelj. "Ima još nešto…" I počne o nečemu što više nisam imao živaca pratiti. Ispalo da hoće još tisuću i pol eura. Supruga i ja se pogledamo. Znao sam što ona misli. Da nas je odmah zatražio dodatnih petnaest, pristali bismo bez razmišljanja. Da je zatražio pedeset, malo bismo promislili, ali i to bismo vjerojatno pristali. No ovo je bilo već četvrti puta da je tražio po tisuću i pol eura, što mu bi?

Supruga i ja u isti čas potvrdimo da pristajemo na njegov zahtjev. On odahne, ali zapravo samo udahne da može izdahnuti: "A keramičke pločice na terasi…"

"Što s njima? I one su posebno? Koliko one koštaju?"

Kad je rekao: "Tisuću i pol eura!" supruga i ja smo kao po komandi istovremeno ustali na noge. Dokle to može tako ići? Tko napravi tako nešto pet puta za redom, bez muke može ponoviti isto još deset puta. Ne zanima nas dokle to može ići! Ionako smo se teškom mukom natjerali na tu kupnju. Došli smo kupiti kuću, a ne da nas itko zafrkava. Možda on tih nerazumnim dodatnim zahtjevima zapravo samo traži način kako da kuću ne proda? Ni to nas nije zanimalo. Bez ijedne suviše riječi oprostili smo se i izašli.

Nakon dvije sedmice vlasnik kuće na Medvjeđem brijegu zvao je i ponudio kuću po prvotno dogovorenoj cijeni. S velikim olakšanjem rekao sam da smo već kaparili drugu i da se ne kanimo predomisliti.

Deset godina kasnije, ma koliko zadovoljni kućom u kojoj smo svili dom, supruga i ja moramo priznati da se često sa žaljenjem prisjetimo one na Medvjeđem brijegu. Sin je odrastao, počeo studirati, nema više potrebe da ga mi razvozimo, ja sam otišao u mirovinu... Možda, ako bi ta kuća ponovo bila na prodaju…

Što bi bilo da smo pristali na sve dodatne sitne zahtjeve? Zapravo ništa bitno. Proživjeli bismo tih deset godina zadovoljno kao što smo proživjeli i ovako. Mnogo toga bi bilo drugačije, ali i ovo kako smo proživjeli je dobro. Razlika između dva dobra je dobra razlika; velika, ali nevažna. Blago onima koji se trebaju samo između dobrih stvari odlučivati.


<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker