ponedjeljak, 29.08.2016.

arheologija svakidašnjice


ULICAMA LUTAM

NE BIH LI TE SREO…



Jedna od marksističkih postavki kaže da je svaki napredak ujedno i nazadovanje. To je donekle slično yin i yangu - u svakom dobru neko zlo i u svakom zlu neko dobro.

U predmobitelsko doba rutina svakodnevnih večernjih izlazaka bila je sasvim drugačija. Moje društvo sakupljalo se svake večeri u sredini pasaža ispod nebodera na Trgu Republike. Ondje bismo se dogovorili gdje ćemo dalje: u kino, kazalište, na neki koncert ili u diskoklub, u neki restoran ili nekome kući. U sedamdesetim i osamdesetim godinama to je bio najpogodniji način zajedničkog dogovaranja jer mobiteli nikome još nisu bili ni u primisli. Dapače, većina mojih prijatelja i kolega bili su podstanari i nisu imali ni fiksne telefone, a ako su i imali bilo ih je teško na njih dobiti jer su većinu dana provodili van kuće.

Glavnina društva odlazila je jedno mjesto, nekolicina onih kojima je neko drugo mjesto bilo zanimljivije odlazili su ondje, a nekolicina od nas su se odvojili i otišli sačekati djevojke ili mladiće s kojima su se prethodno dogovorili naći, pa se s njima kasnije pridružiti nekoj od tih skupina. Posebna je priča bila ako je netko poželio sresti nekoga tko nije pripadao tom društvu. Trebalo je otići na mjesto za koje se znalo da ta osoba redovitije zalazi i pričekati.

Nekoliko godina je moj redovni krug večernjeg obilaska bio isti. Prvo Pasaž ispod Nebodera, zatim Zvečka u Masarykovoj, ondje su odmah bili Kavkaz i Mali Kavkaz. Odande sam prošao Frankopanskom pored kafića kazališta Gavella, pa se uspeo na Gornji grad do Stare ure i Paleinovke. U nekim godinama su nezaobilazna mjesta bili i Klub filmskih radnika na Britanskom trgu i Klub likovnjaka na Starčevićevom. Ako je netko želio mene sresti, obično je postavio zasjedu negdje na tom putu i uz malo strpljivosti mogao me je dočekati. Ako sam ja poželio nekoga vidjeti, obišao sam sva mjesta gdje sam očekivao da bi se ta osoba mogla pojaviti i ostavljao poruke kod svakoga koga sam poznavao. Da bi se nekoga našlo trebalo je preći poprilično kilometara, otprilike kao što se danas love Pokemoni.

- Jesi li vidio XY?
- Ne.
- Molim te, poruči joj/mu kad je/ga vidiš da je/ga tražim.


U slučajevima kad se radilo o nečemu važnom i hitnom, zamolilo se da se poruka proširi i dalje svakome tko pozna ili bi mogao poznavati tu osobu. Na taj način je zapravo svatko iz vrlo širokog kruga bio u toku tko koga traži. Problem je nastajao ako se željelo sresti nekoga, a htjelo se izbjeći da svi to saznaju. U tom slučaju se pređena kilometraža značajno povećavala.

Posebna je situacija bila kad se željelo sresti nekoga s kojim još niste bili u takvim odnosima da biste mogli razaslati poruku. Prvo je trebalo obići sva popularna okupljališta da bi se otkrilo gdje ta/taj izlazi. Zatim je trebalo ondje provesti dosta vremena da bi se utvrdilo u koja vremena se pojavljuje. Nakon toga je trebalo u ta vremena biti ondje što češće i vrebati priliku da za upoznavanje.

Nakon pojave mobitela i interneta, takav način okupljanja i susretanja postao je nepotreban i besmislen. Danas je nemoguće razumjeti sve dimenzije i dubinu svojedobno popularne pjesme "Ulicama kružim ne bi li se sreli", a teško da bi nešto s takvom tematikom moglo postati hit. Danas je glavni početni problem pribaviti broj mobitela osobe do koje je nekome stalo.

Danas je nemoguće nekome mlađem predočiti onu sreću kad se napokon, nakon nekoliko dana kruženja, naletilo na osobu koju se tražilo. Uloga slučajnih susreta bila je značajnija. Krenuo si tražiti nekoga i završio s nekim drugim. Život je bio nepredvidljiviji.

Poneki problemi i poteškoće upravo u načinu kako se rješavaju i otklanjaju imaju posebnu draž.














<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker