utorak, 19.07.2016.

kompas i vjetrokaz



APOLOGETI I ADORANTI

"Bože, sačuvaj me prijatelja! Neprijatelja se znam i sam čuvati" - uskliknuo je - neka me netko ispravi - Aleksandar Veliki, Aleksandar Makedonski. Pitanje je koliko bilo koji vlastodržac uopće može imati prijatelja, te je izražena bojazan itekako osnovana jer se zapravo odnosi na klimavce, ljigavce i sluganske pristaše, koji sa svojim ulizništvom mogu nanijeti više štete nego koristi.

Nedavni primjer takve situacije imali smo s adorantskim intervjuom koji je za "Jutarnji list" napravila književnica Milana Vuković-Runjić s ministrom u odlasku, dr. Zlatkom Hasanbegovićem. Analizirao sam samo prvi odgovor jer je to bilo sasvim dovoljno. Tehnički ministar je bubnuo s neba, pa u rebra, da podržava svakog onoga tko je spreman podnijeti žrtvu za ideju koju zastupa, u koju vjeruje, prigrlivši tako sve teroriste i fanatike koji su ikada hodili po kugli zemaljskoj, pa je unaprijed blagoslovio i "žrtvu" luđaka koji je u Nici usmrtio kamionom gotovo stotinu ljudi, a zatim je nonšalantno svrstao među antifašiste i Pol Pota koji je vrijeme Drugog svjetskog rada bio tinejdžer koji se više od svega borio protiv pubertetskih prištića. Da Milana Vuković-Runjić nije s tolikim strahopoštovanjem upijala svaku dužnosnikovu riječ, da je imala mrvicu novinarskog refleksa, da je malo više znala o onome što se govori i razumjela što je rečeno, da je postavila pitanje "Zar zaista poštujete baš sve? " ili "Odakle sad Pol Pot?", Hasanbegović bi se možda ispravio, precizirao, odgovorio nešto o čemu se može diskutirati. Umjesto toga ona je s neupitnim udivljenjem upijala svaku njegovu riječ i time je njegov odgovor ostao na onome što ga diskvalificira za svaki daljnji ozbiljan razgovor

Milana Vuković-Runjić je književnica, zna pisati. Dio odgovora kako je toliko zabrazdila možda je u tome što se previše pouzdala u vlastito umijeće pisanja te je previdjela da znati pisati obuhvaća razne vrste pisanja. Nije isto pisati literaturu i ispisivati novinarske kartice, pisati pravne akte ili ljubavna pisma. Znati pisati nešto od toga ne pomaže pri pisanju drugoga. Isto je to kao što onaj tko zna voziti bicikl ne zna po tome voziti avion, niti je voziti moped isto kao voziti višetonski kamion, a znati voziti helikopter ne znači i znanje vožnje na skejtbordu, premda u svim slučajevima upotrebljavamo riječ voziti. Zanijela se površnim dojmom da je za vođenje intervjua dovoljno postavljati pitanja, a smetnula s uma da je za vođenje razgovora potrebno da oba sugovornika znaju o čemu govore.

Nakon što je Milana Vuković-Runjić uprskala, digao se iz legla apologeta i adoranata na stražnje noge kolumnist "Jutarnjeg lista" Ivo Banac da popravi štetu koju je uz svesrdno sudjelovanje ministra tužnog lika nesretnica napravila. Umjesto da brani neobranjivo, smislio je da bi mogao obezvrijediti zamjerke upućene ministru, pa je tako mene uzeo na kvarni zub. Reagirajući NAKON TRI DANA najveća zamjerka koju je pronašao je nešto što sam izjavio PRIJE TRIDESET GODINA, a njemu se i danas ne sviđa. Obranio nije ništa jer si s tom obranom može rit obrisat, ali je zato uspio da na moje zamjerke iznesene na blogu koje je vidjelo tristotinjak ljudi uputi još pedeset tisuća čitatelja "Jutarnjeg lista". Aferim, efendijo!

Kako je krenulo, dr. Zlatku Hasanbegoviću će prijatelji doći glave.


P.S. KOMPAS I VJETROKAZ: Banac je četvrtinu članka "Otočja nesigurnosti u istočnoj Aziji" utrošio na postskriptum posvećen upravo meni. Nakon konstatacije da je intervju što ga je ministar Zlatko Hasanbegović milostivo udijelio Milani Vuković-Runjić dao povoda mnoštvu uznemirenih blogerskih komentara drugova kulturnjaka, ne pada mu na pamet zašto taj intervju nije izazvao mnoštvo pohvalnih komentara drugova kulturnjaka, što je već samo po sebi dokaz moje tvrdnje da je riječ o lošem ministru kulture. Dobar ministar kulture bi svojim riječima izazvao opće odobravanje, a ne opće ogorčenje i zgražanje. Zabivši tako bodež pod plećku osobe koju kobajagi brani, Banac se okomljuje na tri rečenice koje je izvukao iz jednog mog govora od prije više nego trideset godina. Od te tri rečenice prve dvije su savršeno točne, te i danas stoje, a treća je izražavala očekivanje, nadu, koji su se tek upola ostvarili, pri čemu bi bilo bolje da su se ostvarili u cijelosti. Zaskočio me ko mrtvac dasku! Poznat kao jopac koji se neprekidno prekobicava, Banac ne može ni zamisliti da netko može biti ponosan na vlastitu izjavu od prije trideset godina. Ja se nadograđujem, nadopunjujem, preciziram, eventualno korigiram, a on sam sebi svako malo uskače u usta, potpuno se izokrene kao prljava čarapa. Naravno da onaj tko je već višestruko opovrgavao sam sebe ne može ni prepoznati ni cijeniti kad je netko drugi dosljedan. Zahrđali škripavi pijevac na vjetrokazu zamjera kompasu da stalno pokazuje u istom pravcu!




utorak, 12.07.2016.

socijalni atavizam

Intervju Milane Vuković-Runjić s dr. Zlatkom Hasanbegovićem u nedjeljnom "Jutarnjem listu" više je nego odličan. Svakome koga zanima politički lik tehničkog ministra gotovo da ništa više nije potrebno. Dapače, već je odgovor na prvo pitanje dovoljan da ga definira, te valja navesti pitanje i odgovor u cijelosti:

"U čemu je problem i zašto se koplja toliko lome oko pojma “antifašizam”? Sigurna sam da postoje antifašisti kojima se divite, baš kao i pripadnici partizanskog pokreta kojima ne osporavate veličinu.

- Poštovao sam i poštujem, posebice zbog konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je vjerovao. Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste.

Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća.

Gledano kronološki, početna toljaga za pokušaj moje ljudske, intelektualne i političke egzekucije bilo je inkriminiranje dosjetke za kojom sam posegnuo u jednoj televizijskoj emisiji na HRT-u od prije godinu i više dana. Tada sam u kontekstu društvene rasprave koju vodimo iznova svake godine u vrijeme naših svibanjsko-lipanjskih “pobožnosti” rekao da je način na koji se ahistorijski koristi pojam “antifašizam” pretvoren u svojevrsnu floskulu, prazan okvir u koji svatko po svom ideološkom nahođenju proizvoljno upisuje različite sadržaje.

Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama u kojima je ahistorijska dihotomija “fašizam-antifašizam” napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih fenomena i u kojima se različitim patologijama našeg vremena ne suprotstavlja fluidni “antifašizam” već, što god o njima mislili, liberalna demokracija, parlamentarni poredak, kršćanski humanizam, ili ako hoćete različiti alternativni društveni nacrti bez obzira dolazili s “ljevice” ili “desnice”.

Zato imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike, zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage."


Može se pretpostaviti da je intervju autoriziran, a narednih dana nikakvog demantija ili ispravke nije bilo, te se možemo vratiti tom prvom odgovoru i prokomentirati ga dio po dio.

"Poštovao sam i poštujem, posebice zbog konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je vjerovao."

Već u prvoj rečenici prvog odgovora dr. Hasanbegović širokom gestom abolira i blagoslivlja sve teroriste na svijetu i u povijesti, sve atentatore i fanatike. Poštovao je i poštuje napadače na Svjetski trgovački centar, samoubojice u eksplozivnim prslucima, Lee Harvey Osvalda, John Wilkes Bootha, Gavrila Principa i Punišu Račića. Reklo bi se da mu i Herostat nije mrzak. I to kaže čovjek koji je ministar države koja bi željela biti uljuđena država, dapače, čak i tvrdi da jeste!

Ne bi se trebali čuditi kad bi zatražili da pojasni prvu rečenicu (iako je ona sasvim jasna i nikakvo pojašnjenje nije potrebno), a on se počeo izvlačiti da nije tako mislio, da su mu riječi izvrnute i izvitoperene… Ako nije mislio - zašto je rekao? Kad je već rekao - zar nije svjestan značenja riječi? Idemo dalje:

"Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste."

Da je riječ o testu inteligencije ili općeg znanja, rečenica bi završila naputkom "izbaci uljeza". Kakve veze ima Pol Pot s antifašiznom? Iste kao i Džingiskan. Kad je započeo Drugi svjetski rat imao je četrnaest godina i živio sa sestričnom koja je bila balerina, članica Kraljevskog baleta i majka sina kralja Monivonga, a kraj rata dočekao je živeći sa sestrom koja je bila kraljeva konkubina. Moćna antifašistička biografija! Između Churchilla i generala Patona smješta ga čovjek koji se smatra stručnjakom, čak povjesničarom, a nekako se dokopao i doktorske titule. Već po ovom primjeru je vidljivo da mu je doktorska diploma zavrijedila da njome zamata salatu.

Sljedeća rečenica je zanimljiva po pitanju indentiteta. Tko su u njoj "mi"?

"Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća."

Naime, nisu svi Hrvati imali s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom samo traumatična iskustva. Dapače, velik dio njih je tom pokretu i pripadao, likovali su kad je pobijedio i osjetili veliko olakšanje i radost kad su sile fašističke osovine i domaći izdajnici poraženi. Ministar države koja je i ustavno definirana na osnovama pobjede antifašizma nonšalantno odriče hrvatstvo onima koji su obranili hrvatski narod i stvorili državu, a pripisuje ga poraženim izdajnicima, zločincima i izrodima, među koje se i sam svrstava.

Preskočimo dio posvećen samosažaljenju i petljanju u pokušaju da se prikaže kao nedužna žrtva i zaustavimo se na pokušaju rezimea:

"Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama u kojima je ahistorijska dihotomija “fašizam-antifašizam” napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih fenomena…"

Zaista, sve ovo o čemu govori odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama i ondje gdje je to apsolvirano lik poput njega ne bi mogao biti ni kandidat za ministra, a kamoli ministar. Ni profesor u srednjoj školi. Eventualno školski podvornik. U tim zemljama za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih problema dihotomija "fašizam-antifašizam" uvelike je ahistorijska jer uglavnom nemaju ni ustaša ni četnika ni njihovih ostrašćenih nastavljača, niti je ondje još prije dvadesetak godina itko ikoga klao iz ideoloških razloga. Razlika mala, ali značajna. U Francuskoj nitko ne zaziva višijevsku Francusku i osim rodbine nitko ne održava mise za maršala Petaina, a u Njemačkoj - gdje neonacističke grupice ponovo dižu glavu - marginalni su i nitko ozbiljan ih ne smatra ozbiljnima.

"Zato imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike…" - nastavlja dr. Hasanbegović - "…zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage."

Evo ga opet! Ocjena da je Francuska pridonijela pobjedi nad Hitlerom i Osovinom jednako je utemeljena kao i ona da je Pol Pot bio antifašista. Koliko je ono njemačkih divizija u Drugom svjetskom ratu bilo angažirano u Francuskoj, a koliko na teritoriju bivše Jugoslavije? Koliko je ono njemačkih vojnika i njihovih trabanata izbačeno iz stroja u Francuskoj, a koliko su ih uklonili Titovi partizani? Svaka čast francuskom pokretu otpora, ali on je ponajbolje ilustriran televizijskom serijom "Allo, allo!", pa je već svaka usporedba deplasirana.

Na kraju, usprkos otvorenoj instruktivnoj sugestiji da navede barem jednog antifašista kojemu se divi ili pripadnika partizanskog pokreta kojem ne osporava veličinu, siroti tehnički ministar se nije mogao prisjetiti niti jednoga ili mu to nije uspjelo prevaliti preko usnica.

Sve u svemu, ministar-povjesničar se već prvim odgovorom dovoljno legitimirao da daljnje raščlanjivanje njegovih stavova nije ni potrebno. Kao stručnjak-povjesničar pristrani je diletant s titulom, kao politička figura je živi anahronizam, socijalni atavizam.

Njegova pojava na javnoj sceni prvenstveno je simptom društvene patologije, nakaradna pojava koja ruši i truje sve dobro oko sebe. I nije nimalo smiješan.






ponedjeljak, 11.07.2016.

temeljno-krovni problem


DIKTATOR U KULTURI


Jedan od temeljnih razloga zbog kojih dr. Zlatko Hasanbegović nije smio postati ministar kulture može se potkrijepiti njegovim brojnim javnim istupima kao i štetama koje je s te pozicije nanio, a vidljiv je i u posljednjem objavljenom intervjuu u "Jutarnjem listu" (broj 6431, nedjelja, 10 srpnja 2016.) i vrlo je jednostavan - nije toj poziciji dorastao. U odgovoru na jedino pitanje o kulturi u novinskom razgovoru koji se prostire preko četiri velike novinske stranice, kaže ovo:

"…Svakom je jasno da su proračunska izdvajanja za kulturu nedostatna - u posljednjih desetak godina gotovo su se prepolovila. Porast proračunskih sredstava je samorazumljiv imperativ…"

Svega devet redova ispod toga minorizira izneseno:

"… Uvijek sam jasno isticao da temeljni problem kulture nisu nedostatna sredstva, već način njihova raspolaganja i trošenja."

Prvo konstatira da su proračunska izdvajanja za kulturu nedostatna, da je njihov porast samorazumljiv imperativ, a čas zatim kaže da to nije temeljni problem. Ako to nije temeljni problem, što jest? Po njemu temeljni problem kulture nisu nedostatna sredstva, usprkos tome što je njihov porast samorazumljiv imperativ, već je temeljni problem način raspolaganja i trošenja ionako nedostatnih sredstava. No ako nedostatak sredstava nije temeljni problem, to ne znači da nije problem. Ako jest problem, kakav je problem? Ako nije temeljni, možda je krovni. Nikako problem na kojem se situacija kulture temelji, nego problem koji sve u kulturi natkriljuje. Ili je možda potporni, središnji, stožerni ili nosivi - po volji možemo upotrijebiti bilo koji građevni element kad se terminima ionako ofrlje nabacuje. Da je tome tako pokazuje posljednja rečenica odgovora kao posljednji čavao u lijesu smisla:

"Nema ministra koji čarobnim štapićem mimo ukupnog stanja državne riznice može jednokratno povećati proračunska izdvajanja za kulturu."

Zaista, nema ministra koji ima čarobni štapić. Ta istina je toliko banalna da je pozivanje na nju naprosto glupost na razini četverogodišnjeg djeteta koje još vjeruje u čarobne štapiće, pa mu treba objasniti da ga ministar nema. Ministar bez čarobnog štapića zaista ne može financijski napraviti išta mimo ukupnog stanja državne riznice jer svaki ministar na svijetu i u povijesti raspolaže jedino sredstvima pristiglim iz državne riznice. Pa kad bi nekim čudom, sa ili bez čarobnog štapića, uspio jednokratno povećati proračunska izdvajanja za kulturu time, osim kozmetičkog zahvata, ionako ne bi napravio ništa jer problem nije u jednokratnom izdvajanju nego sistemskom i dugoročnom. Terminološke konfuzije tako se razotkrivaju kao plod nedostatnog uvida, tj. glupost.

Ministar kulture koji misli da to što su se ionako mala proračunska izdvajanja za kulturu prepolovila na nedostatni iznos nije temeljni problem ne može biti dobar ministar kulture. Birtijski svirači znaju "koliko para, toliko muzike", a ministar kulture to ne zna. Ništa čudno da je završetak istog pitanja: "…i što ste odlučili poduzeti?" potpuno prečuo, da na završno potpitanje nije odgovorio ni riječi, osim ako se upravo to ne uzme kao odgovor - ništa. Ili ne zna kako bi se taj problem mogao riješiti, ili ono što kani (što je kanio) poduzeti uopće ne rješava taj ili ijedan drugi problem, pa je oportunije ni ne spominjati. Umjesto da rješava probleme, ministar kulture se bacio na ono što on smatra temeljnim problemom, na raspolaganje i trošenje ionako nedostatnih sredstava, no ni o načinu kako je to odlučio raditi (što je radio) nije rekao ni riječi. To da nešto radi, a ne obrazlaže, pokazatelj je da se izbjegava obrazloženja, a to može biti samo zato jer po metodi ćorave kokoši ne zna što radi ili se ustručava reći što kani jer bi tek onda navukao na sebe drvlje i kamenje. No nije ni trebao išta reći jer je to općepoznato - raspolaže povjerenim sredstvima tako da (je) stvara(o) probleme i ondje gdje ih nije bilo.

Opće je poznato kako je novi ministar kulture raspolagao sa sredstvima koja su mu (bila) povjerena. Potpuno voluntaristički. Voluntarizam u politici je pak osnova svake diktature. Diktatura i nije drugo nego voluntaristička vlast, moć da se napravi bilo što nikome ne obrazlažući i potpuno neodgovorno, nikome ne polažući račune. Bez ikakvog iole suvislog obrazloženja ili bez ikakvog obrazloženja uskratio je sredstva onima koji mu nisu po volji, a isto tako bahato obdario one koji mu pašu kao da je pijani milijarder koji dijeli novce iz vlastita džepa. Umjesto ministra kulture dobili smo malog diktatora u kulturi koji je - kao i svaki diktator - prvenstveno ograničen i štetan.

Time dolazimo do suštine: jedan od temeljnih problema naše kulture je upravo ministar kulture. Srećom, nije dugovječan na toj poziciji, ali je - nesrećom - već bio i predugo.



srijeda, 06.07.2016.

šah i literatura

--------------------------------- Za potpuno razumijevanje ove priče potrebno je,
--------------------------------- i zapravo je bolje, skočiti na postove ovog bloga
--------------------------------- iz srpnja 2006, te početi čitati priču u nastavcima
--------------------------------- od 28.7. Ujedno to može podsjetiti na zlatno doba
--------------------------------- blogova koje je vidljivo i po broju komentara koji su
--------------------------------- tada redovno bili ostavljani.






KLJUČNA FIGURA

Ona je pripremila najfiniju večeru što je bolje znala i dotjerala se što je bolje umjela. Djecu su poslali roditeljima. Prijatelj je došao u odijelu, donio dvije boce izvrsnog vina i buket cvijeća. Svi troje su bili ponajbolje raspoloženi, a dobro raspoloženje je još poraslo kad je nakon tri boce vina domaćin izvukao već pripremljeni smotuljak i popušili ga dodajući ga uokrug. Obojica muškaraca su je tako gledali da nije bilo ni najmanje razloga za sumnju da su možda makar i latentni homoseksualci. Ipak je sve dalje krenulo kao obično. Nakon večere muškarci su izvukli šahovsku kutiju, skinuli sakoe i objesili ih preko naslona stolica, premjestili se na ugodnu kutnu sjedeću garnituru u suprotnom uglu prostorije, prostrli tablu na niski stolić, razmjestili figure i počeli igrati, a ona je sjedila pored njih i lagano pijuckala iz čaše koju nije ispuštala iz ruke.

Kao i obično, dok su poslagivali figure da započnu drugu partiju, muškarci krenuše s razgovorom koji nije nikuda vodio. Kako da nju zabave dok njih dvojica igraju? Nije izumljen šah u troje, a ona ne zna ni u dvoje. Izmijenili su nekoliko ritualnih rečenica koje su već svi znali napamet, no kad su već figure stajale u dva nasuprotna fronta gost reče nešto što nikada ranije nije rekao:

 - Šah je kao literatura…

Domaćini ga upitno pogledaše, a on odloži povlačenje prvog poteza da bi objasnio: potezi u šahu su kao literarne rečenice, premještanje figura je kao rečenice koje se zapišu, partiju čine samo odigrani potezi kao što literaturu čine samo zapisane rečenice dok je ono između njih - razmišljanja koja vode odluci što napraviti - zauvijek izgubljeno, premda je to možda i zanimljivije i vrjednije od onoga što se vidi, što se ostvari, što napokon ostane. Završivši izlaganje pomakne piona s A2 na A4.

Njen suprug se, ponesen prijateljevim riječima, prisjeti jednog starog crno-bijelog filma koji je snimljen na temelju romana, „Našeg čovjeka u HavaniGrahama Greena, te - umjesto da povuče potez za odgovor - ispriča: u završnoj sceni dva lika zaigraju neku igru na šahovskoj tabli, možda su igrali dame, ali umjesto figurama zaigraju flašicama alkohola. Jedan od njih je bolji igrač, pa neutraliziraju tu razliku time što onaj tko pojede neku figuru (u njihovom slučaju flašicu s pićem), mora odmah da je ispije, pa je tako onaj koji bolje igra sve pijaniji od drugoga koji slabije napreduje i kako partija dalje ide oni su sve ravnopravniji igrači.

Prijatelj je shvatio njegovu priču kao prijedlog, pa uzvikne:

 - Može! Ne zna se tko je bolji šahist od nas dvojice, ali ja bolje podnosim piće!

Suprug ustane i ispriča se da mora nakratko na zahod. Dok ga nije bilo ona, hihoćući se, povjeri njihovu dobročinitelju što joj je na momente padalo na pamet.

Sanjala je da njih dvojica igraju šah, a umjesto stola između njih je bila ona. Klečala je gola, oslonjena na koljena i dlanove, a na leđima joj je bila šahovska tabla s figurama. Jedan od njih – nije znala koji – zabio joj se spolovilom odostraga, a drugi je gurnuo svoje u njena usta. Ona se ne smije ni pomaknuti da se figure ne poruše, pa održava njihove erekcije samo stiskanjem vaginalnih mišića i cuclanjem ustima i oblizivanjem jezikom. Što je najgore, u snu joj je to bilo krajnje ugodno, a i kad se probudila sjećanje na sanjano ju je uzbuđivalo.

Gost se sledenio. Donja vilica mu je pala na prsa, usta mu se razjapila, a oči raširile. Netremice je ukipljeno buljio u nju kao da je pokušava usisati pogledom. Prene ga tek suprugov povratak. U nastavku igre gostu su ispadale figure iz prstiju, rušile druge figure na ploči, povlačeći poteze pomjerao je usputne figure, pa su morali ponovo namještavati poziciju, povlačio je očito krive poteze da su ih odmah vraćali, previđao ono što se ne smije previdjeti, pa su napokon dogovorili da ne uzimaju tu partiju u obzir, prekinu je i krenu ispočetka.

Narednu igru su započeli usredotočeno, sve dok domaćin ne reče, zamišljeno kao da govori sam sebi:

- Razmišljao sam na zahodu… Mogli bismo igrati šah na svlačenje!

Domaćica i gost ga iznenađeno pogledaše. On pojasni suigraču:

 - Ma ne svlačimo se mi! Ona se svlači! - pokaže glavom prema supruzi. - Pojedeš moju figuru - ona skine komad odjeće. Ja pojedem tvoju figuru - ona nešto obuće…

Gost zgrabi čašu s pićem kao da mu o tome život ovisi i nabrzinu je nadušak ispije do dna. Odloži praznu čašu:

- A nju se ne pita?

Suprug se okrene ukipljenoj domaćici:

- Evo, pitam je. Hoćeš li?

Time bi ujedno bilo riješeno i njeno sudjelovanje u zabavi koju je samo kibicirala ne znajući kako se igra ni razumijevajući što se događa.

Čekajući što će ona odgovoriti muškarci ponovo nagnuše glavu nad ploču i zanesoše se u nadmetanje. Kad je ona napokon tiho prozborila "Hoću" kao da nije ništa rekla.

Iznenada se gost uspravi i usklikne tako da se nije znalo je li to prijedlog ili pitanje:

- Pobjednik prca domaćicu?

Njen suprug kao da je bio pušten s lanca:

- Dok jedan razmišlja, ona drugome puši! Kao u "Našem čovjeku u Havani"! Tko duže razmišlja više misli o onome što onaj drugi dobiva, više to i sam želi…

 - Što se tebi vrti po glavi?! - uzvrati mu supruga prijekorno premda je to bilo dječja igra prema onome što se u njenoj kovitlalo. Nije znala da li više drhti od onoga što joj pada na pamet ili od straha: ako se prcne s gostom, izgubit će muža! Ako se ne prcne s gostom, to će joj promaći, nikada ga neće okusiti. Jebo život u kojem se u životu neće prcnuti s dvojicom istovremeno! Najbolja bi bila triada: nakon nje nema tko kome išta zamjeriti, nitko nije prevaren. U najgorem slučaju, izgubit će jednog, ostat će joj drugi, a ipak je oprobala s dvojicom.

Ona prihvati praznu flašu i ostane da donese novu. Pri tome dlanom druge ruke prekrije jednu odloženu figuru i neopazice igračima obujmi je prstima i ponese. Kako su šahisti ipak ljudi koji zamišljaju unaprijed i uzimaju u obzir sve mogućnosti, dok je prilazila vratima za kuhinju čula je gosta iza sebe:

  Smislili ste i dogovorili taktiku kako da me izbacite iz ravnoteže! Kako da se pored ovakvih ideja koncentriram na igru?!

Zatvorila je vrata za sobom, odložila praznu flašu, naslonila se na njih i rastvorila šaku. Na dlanu je ležala poduža bijela figura s crnom kuglom na vrhu. Dovoljno se već nakibicirala da je znala da se zove "lovac". Hitro je podigla rub suknje, pomaknula gaćice ustranu, prislonila glatku kuglu na otvor u svojem međunožju i odlučno pritisnula. Figura je glatko kliznula u obilno natopljenu okolinu. Vratila je gaćice na mjesto i poravnala suknju. Sad će vidjeti kako će njih dvojica dalje šahirati! Dosta toga!

Vratila se s novom flašom pića i smireno sjela na svoje mjesto, ali nije mogla ukloniti s lica zluradi osmijeh zadovoljstva. Zamišljala ih je kad će otkriti da im nešto nedostaje. Prvo će se zgranuti, onda im neće biti jasno kako je tako nešto moguće, onda će početi pipati oko sebe, podizati jastuke na kojima sjede, saginjati se pod stol, napokon hodati po sobi na rukama i koljenima i zavirivati pod namještaj, a ona će ih gledati odozgo. Baš je zanima čime će ta potraga uroditi, hoće li pronaći što će tražiti? Kako će ova večer završiti?

Da je ovo priča hrvatskih fantastičara s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, literatura na tragu Jorge Luis Borgesa, dok bi muškarci plazili četveronoške oko njenih koljena iznenada bi osjetila kako se falusoidna šahovska figura u njoj izdužuje i odebljava. No kako je ovo ipak zapis Pisca prostih priča, navest ću kako joj je pala na pamet dječja igra "vruće-hladno" u kojoj oni koji traže postavljaju pitanja, a onaj tko zna odgovor riječima "vruće" i "hladno" naznačuju da li mu se približuju ili udaljuju. Ipak, obzirom da se nalazimo u katoličkoj zemlji dominantnog licemjernog čistunski zatucanog morala prekinut ću pričanje ovdje i zapisati samo nešto poput pouke.

Možeš misliti što god hoćeš i koliko god hoćeš, možeš smišljati što bi bilo dobro, a što najbolje, što bi bilo lijepo, pametno, pristojno, dostojno, pravo ili plemenito, možeš htjeti ili ne htjeti, željeti ili ne željeti, čvrsto odlučiti i držati se odluke ili prepustiti se trenutku, pokušati predvidjeti ili nagađati, odlučiti što ćeš nastojati po svaku cijenu ili što po bilo koju cijenu nećeš dozvoliti, ali napravit ćeš ono što ćeš napraviti. Ni više ni manje od toga. I to ćeš biti ti. Zgrabit ćeš priliku koja se pruža jednom u životu ili ćeš propustiti deset prilika za redom i početi žaliti tek kad ti postane jasno da se prilika više nikada neće ponoviti.










ponedjeljak, 04.07.2016.

Kalendar Maja


TEMELJ BOLJEG SVIJETA

Svojevremeno sam odbijao pogledati filom "Groznica subotnje večeri" jer me nerviralo previše onih oko mene koji su egzaltirano okretali očima i stenjali kako je to sjajan film. Toliko su mi išli na živce da sam, što se mene tiče, mogao ostati da tome da sam film nikada ne pogledam. Napokon sam se našao u situaciji da to nisam mogao izbjeći, zatekao se u društvu koje ga je počelo gledati, pa sam se pomirio sa sudbinom. Početnu netrpeljivost odbacio sam već nakon nekoliko početnih kadrova, a nakon kraja mi je bilo iskreno drago što sam to odgledao. "Groznica subotnje večeri" je zaista izuzetno dobar film.

Nešto slično dogodilo mi se s Ferićevim romanom "Kalendar Maja". Kad se pojavio dvije tisuće i jedanaeste dočekale su ga brojne pohvalne kritike, padale su neke književne nagrade, neko vrijeme se učestalo pričalo o njemu. Znajući kako Zoran Ferić piše bio sam uvjeren da je to solidno djelo, ali su mi unisone pohvale djelovale pretjerane, tim više što sam u isto vrijeme pročitao nekoliko drugih odličnih domaćih knjiga koje uopće nisu bile spominjane. Supruga je odmah pročitala roman, iako je iznimno obiman, ali kako smo u to vrijeme bili u nešto zategnutim odnosima nismo mnogo pričali o tome. Sjećam se da ga je i ona pohvalila, što mi je tada još više ohladilo žar da ga se i ja prihvatim. Onda su se pojavile druge knjige koje su mi privukle pozornost i "Kalendar Maja" je potonuo u zaborav zaturen u nekom uglu stana.

Prisjetio sam ga se nedavno kad se Ferić našao uvučen u javne polemike oko reforme školstva, a niz nedotupavnih likova je zbog toga napalo njegovu literaturu na načine ispod svake civilizirane razine. Počeo sam čitati "Kalendar Maja" otprilike kao što sam počeo gledati "Groznicu subotnje večeri". Nakon prvog poglavlja bio sam čak i pomalo mrzovoljan: da, da, otprilike upravo ono što sam očekivao, a knjiga je toliko debela… Autoru se mora priznati majstorstvo pisanja, ali imam li strpljenja da knjizi posvetim toliko vremena koliko se traži? Donekle me privlačilo što su akteri moje životne dobi, nešto na što se rjeđe nailazi, pa me čak začudilo kako Ferić - deset godina mlađi od mene - suvereno vlada građom. No sa svakim pročitanim poglavljem zanimanje je sve više raslo, a kad su se naizgled nevažne iznesene epizode počele ispreplitati više nisam mogao ispustiti tu knjižurinu iz ruku.

Otprilike na pola knjige postalo mi je jasno da je ona ne samo sjajna, ne samo odlična, da je više od toga, da je to Velika Literatura (pisano s velikim početnim slovima). Ono što su svojevremeno hvalili knjigu zapravo je premalo. Ne sjećam se da je itko rekao da je to Velika Svjetska Literatura. To je ravno Thomasu Mannu, to je vrh književnosti! Više ne može!

Svako malo sam se čitajući prisjetio drage prijateljice koja pasionirano čita Jonathana Franzena, odmah nabavi što god njegovo izađe. Franzen je svjetski uspješan pisac, sve se njegovo promptno i kod nas prevede. Tretiranje Ferića i Franzena kod nas je pokazatelj kolika smo i zašto smo provincija. S jedne strane, Frenzen kod nas ipak nije zaslužio toliku pažnju kakva mu se upućuje. S druge, Ferić piše onako kako Franzen želi pisati, ali mu ne uspijeva. "Kalendar Maja" je za naše prilike uspješniji izdavački poduhvat: možda ga je prodano i nekoliko stotina primjeraka više od tri tisuće. Nasuprot tome, sveukupno je prodano vjerojatno tridesetak tisuća Frenzenovih knjiga. Zato smo provincija. Da je "Kalendar Maja" prodan u trideset tisuća, to bi bilo dobro, a da je prodan u tristo tisuća - bili bismo kao Island u kojem barem jedan od deset stanovnika za života objavi barem jednu svoju knjigu. Tolika smo provincija, a Island - usprkos geografskom položaju i veličini - uopće nije.

U mojoj internoj kategorizaciji "Kalendar Maja" je ljubavni triler. Na tako kompleksnu ljubavnu priču s takvim preokretima, tako utemeljenu, psihološki obrazloženu i logičnu, rijetko se naiđe. U ljubavi, naravno, ima i seksa. Spolnost je kod Ferića prije svega prirodna, nimalo lascivna i nimalo pornografska koliko god realistički opisana, u potpunosti je smislena. Koliko god čistuncima moguće šokantna do kraja je obrazložena, potpuno ljudska - ukoliko se zna čitati. I, usput, najbolje prodiranje u problematiku grupnog seksa na koje sam ikada naišao.

Tek kad se pročita "Kalendar Maja" može se shvatiti provalija ljudske bijede onih koji napadaju Ferića kao književnika. Nesrazmjer između kaljuže u kojoj se valjaju svinje i Himalaja može imati samo dva objašnjenja. Prvo, nisu pročitali ono na što se nabacuju blatom. Da su pročitali, bilo bi ih strah Božjeg gnjeva pri takvom bogohuljenju. Drugo, ništa nisu shvatili, što ukazuju da je izvjesno riječ o kulturnim sirotanima, spoznajnim jadnicima, mentalno kastriranim likovima.

Čitajući "Kalendar Maja" može nam se otvoriti i uvid u kakvom šupku svemira živimo i kako je ubitačan utjecaj loše politike na sve, pa i na kulturu. Ovogodišnju Nagradu grada Zagreba dobila je Marija Peakić-Mikuljan, a Zoran Ferić nikada nije dobio Nagradu grada Zagreba, pri čemu u odnosu na Ferićevu literaturu književno djelo Marije Peakić-Mikuljan uopće ne postoji, nije ni djelo, eventualno je tek nedjelo.

Po jednoj od najboljih definicija kultura je ono što ostane čovjeku nakon što zaboravi sve što je naučio. Nakon "Kalendara Maja" kvalificirani čitatelj ima osjećaj da je uz pisca koji je to napisao i on sam obavio veliko djelo, zadovoljan je sobom da je to proživio, da je jedno poglavlje njegovog života završeno i ojačan time može dalje. Nakon "Kalendara Maja" iole senzibilno inteligentno biće može samo poželjeti da nađe još nešto slično, pri čemu mu je pojačana odbojnost prema bilo kakvom boflu.

Čini mi se da je sjećam da je Ferić izjavio da je pisao "Kalendar Maja" pet godina, a Radaković je ispisivao "Što će biti s nama" osam godina. Naravno da trajanje uloženog vremena samo po sebi nije garant da će se iznjedriti nešto vrijedno, ali kad se nakon toliko vremena pojavi nešto dobro što nitko ne bi mogao napisati brže, imamo snažan argument da je riječ o izuzetnim djelima. Pa ako želimo bolji svijet, on se može izgraditi jedino na temelju onoga što je dobro.



petak, 01.07.2016.

nasljednik Mike Špiljka









3. lipnja postavio sam prvi od tri posta kojima je nedostajala posljednja karika: kako je Marija Peakić-Mikuljan dobila Nagradu grada Zagreba? Film koji prilažem na kraju je konačno obrazloženje.










U najnovijem "Nacionalu" (broj 948 od 28. lipnja 2016.)objavljen je članak koji pokazuje da nisam jedini koji je primijetio i reagirao na nakaradnu blasfemiju da Marija Peakić-Mikuljan dobije Nagradu grada Zagreba zbog "slamanja omče dogmatskih jugoslavenskih korifeja oko hrvatske kulture" i gnjusne laži da je "na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi", čime je prisvojila zasluge pokojnog književnika Zvonimira Milčeca. Za taj članak dao sam kraću izjavu:

Lažne veličine su jedna od najpogubnijih pojava u svakoj kulturi. Lažne veličine grabe priznanja i akumuliraju utjecaj, a da bi mogle opstati moraju onemogućavati, ili barem smetati i omalovažavati sve što je zaista vrijedno. Time srozavaju opći kulturni nivo društva i odbijaju ljude od kulture. Da bi mogli djelovati moraju imati podršku centara moći, politike i medija, te je trula kultura pokazatelj trulosti društva. Konkretno u ovom slučaju - Bandić može koliko hoće glumatati da je simpatičan i pozitivan lik, ali stvarni potezi pokazuju drugačije. Pod njegovom dirigentskom palicom decenijama ugledna Nagrada grada Zagreba postala je privatna prćija kroz koju nagrađuje svoje prirepke, pri čemu zapravo vrijeđa one koju su tu nagradu zaista zaslužili.

Odakle sad Bandić? Vrlo jednostavno: nema načina kojim bi Marija Peakić-Mikuljan zaslužila išta osim nogom u stražnjicu ukoliko se za nju ne založi netko poput nje, a tko je taj kazuje sama Marija vlastitim mudrim riječima. Tko tu koga protežira: on nju ili ona njega? Ona Špiljka ili Špiljak nju? Okreni-obrni, ispada isto. Ruka ruku mije. Marija je zamijenila Miku Milanom, a Milan je svežder i guta sve, i život ide dalje.

Siroti gradonačelnik, na što je spao?! Da ga protežira Marija Peakić-Mikuljan! Teško je zamislivo niže, pokazuje očaj gubitnika koji se kao posljednjeg oružja hvata bumeranga. Pogledajte i poslušajte taj apel i razmislite za koga ćete, ili nećete, naredni put glasati, ako prije izbora ne završi gdje mu je mjesto.




TUŽNA GODIŠNJICA

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se