utorak, 31.05.2016.

buntovnici na sve strane

-revitalizirani blog od 14.2.2012.
Nastava je bila poslijepodne, nakon šestog sata imao sam probu zbora, a bili su kratki dani, pa je kad sam izišao pred zgradu gimnazije vani već odavno vladao mrak. Iz mraka je izišao crni čovjek, pristupio mi i rekao da me čeka još od kraja nastave jer nije znao da ću otići na probu zbora. Uz njega je bila neka učenica nižih razreda koja mu je pokazala tko sam ja i odmah se udaljila. Začudilo me je da me nepoznati čovjek čeka sat vremena ispred škole, pa sam pristao da odemo u obližnju „Plješivicu“ i porazgovaramo.

Drago Roksandić. Čupav i bradat, krupniji mladić, nekoliko godina stariji od mene. Rekao je da je čuo za mene i da okuplja upravo takve kakav sam ja. Kakav sam to ja, što ga zanima? Ne sjećam se svega što smo pričali, sjećam se da mi se svidjelo kako je obrazložio koji su đaci „problemi“ na školama. Problemi nisu loši učenici. Oni naprosto dobivaju loše ocjene, padaju razrede, izbace ih sa škole i time je problem uklonjen. Problemi su oni koji se bune, koji traže nešto drugo, koji su dovoljno pametni da to mogu dobro obrazložiti, dovoljno inteligentni da ih se profesori ne mogu lagano riješiti, oni koji svojim primjerom i djelovanjem povlače druge za sobom, buntovnici. Vjerojatno mi je i polaskalo što me takvim smatra. Rekao je da radi u Komisiji za obrazovanje Saveza omladine. Rekoh me da me Savez omladine, kao i sve ostale društvene organizacije, ne samo ne zanimaju nego su mi i lagano odbojne. To ga je oraspoložilo. Da zapravo takve traži! Savezu omladine treba „svježa krv“. Pričao mi je da okuplja „probleme“ sa zagrebačkih srednjih škola, ne zanimaju ga ni štreberi ni oni koji su tada bili iz tko zna kojih razloga aktivni u omladinskoj organizaciji. Molio me da dođem jednom na sastanak grupe koju je već okupio. Ne znam više kako me je nagovorio, obećao sam doći jednom.

Kad sam prvi put došao, odmah sam se zarazio. Gradska omladina imala je središnje prostorije na Zrinjevcu, u velikom stanu na prvom katu iznad apoteke na uglu Nikolićeve ulice. Našao sam se u velikoj prostoriji gdje je oko dugačkog stola moglo sjesti dvadesetak ljudi, a još toliko po stolicama u ostatku sobe. Ondje sam zatekao poveliku grupu vršnjaka s raznih zagrebačkih srednjih škola, svi su bili zažareni i djelovali mi kao zavjerenici. Iznenadilo me koliko je ono što su govorili o školi, profesorima, ocjenjivanju i svemu srodnome i povezanom bilo u skladu s onim što sam ranije i sam premišljao, tako da sam se bez muke uklopio jer sam i ja njima imao što reći. Sastajalo se nakon posljednjeg večernjeg školskog sata i dugo raspravljalo dva-tri puta sedmično, kadikad iz dana u dan. Nakon sastanka znali smo odlaziti u manjim grupama u obližnji „Vinodol“, naručili pržene ribice i krumpiriće, a i čašu vina. i stojeći oko visokog stola raspravljali do zatvaranja lokala, a zatim se upućivali kućama po dvojica, trojica, četvorica zajedno i pričali polako hodajući još do ponoći.

Bili smo vrlo nezadovoljni onim što je škola pružala i što je od nas tražila. Vidjeli smo velike raskorake između onoga što se proklamiralo kao ciljevi školovanja i onoga kako su nas nastojali ukalupiti, između onoga što nametalo kao ideale i svakodnevne stvarnosti. Htjeli smo školu u kojoj se uči misliti, u kojoj se osposobljava ljude za stvarni život, u kojoj se cijeni kreativnost i kritičnost, u kojoj i učenici sudjeluju u odlučivanju o školskim pitanjima. Pokušavali smo saznati što više o organizaciji školovanja u drugim zemljama, Njemačkoj, Americi, Švedskoj, Japanu... Tko god bi nešto saznao obavještavao je ostale, pa se to uspoređivalo i analiziralo. Omiljeni teoretičari bili su nam Marcuse i Fromm, a najcjenjenija knjiga „Dole škole!Ivana Ilicha. Ukratko, bili smo srednjoškolski nastavak studentskih prosvjeda šezdeset i osme.

Ondje sam upoznao i zbližio se s brojnim ljudima s kojima sam ostao prijatelj i do danas ili su nam se životi kasnije na razne načine ispreplitali. Bili su ondje Neven Mates i Vesna Pusić, Nino Pavić i Denis Kuljiš, Ivo Družić i Ivo Drpić, Ivo Bičanić i Zlatko Klanac, Ozren Žunec i Neven Antičević, Ante Radelić i Ognjen Tus, Nenad Polimac, Stevo Knežević i Dinko Podrug, Vesna Šmitran i Dorica Strašek, Milivoj Bijelić i Nelica Masnec, Hido Biščević i Srđan Dvornik, te još nekoliko desetaka njih koje bi lako moguće znali da ih spomenem, ali mi u ovom trenutku ne padaju na pamet. Sjajna ekipa. Od svojih ranijih prijatelja dovukao sam Gorana Komaricu.

U to je vrijeme moja majka uspjela zamijeniti svoju garsonijeru na početku Jurišićeve za jednosoban stan u Reljkovićevoj ulici, odmah pored tvornice „Kamensko“, pa smo se sestra i ja preselili k njoj. Bio je to tavanski stan, ali je kuhinja bila prilično prostrana, tako da smo u nju uspjeli ugurati i dva ležaja na kojima smo spavali sestra i ja. Majka je bila porodični buntovnik. Djed, njen otac, prvo joj je zamjerio kada se udala za mog oca, zatim kad se od njega rastala, a na kraju i kad je „uzela djecu“ od njega i bake. Zbog toga joj u načelu nije htio pomagati, iako je priskakao u pomoć kad je bilo stani-pani, kad je iskrsnula neka ozbiljna frka. Baka je također gundrala, ali mislim da je znala majci potajice povremeno dati nešto novaca. Majka je radila kao daktilografkinja u „Zagrebačkoj mljekari“ i zapravo smo bili prilično siromašni. Znali smo po desetak dana jesti samo makarone sa sirom dok ne bi došlo stotinjak dolara koje su joj povremeno poslale sestre iz Amerike. Moj otac je davao nešto sitno za alimentaciju i u načelu je pored toga davao i kad je nešto zatrebalo, ali sam mrzio išta ga ići pitati jer su svaki puta uz novce sljedile i višesatne „jezikove juha“ koje su mi vremenom postale toliko nepodnošljive da na kraju više nisam išao k njemu ni kada je zaista trebalo.

Sjećam se tog razdoblja života kao vremena u kojem sam bio istinski, duboko i poletno sretan. Imali smo malo, ali ništa nam više nije trebalo. Majka, sestra i ja smo se jako voljeli. Moje jedine materijalne želje u životu bile su poneka LP ploča i poneka knjiga. Onih večeri kad nisam sastančio sa svojim srednješkolskim buntovnicima odlazio sam u obližnju „Kinoteku“. Iščekivao sam da će mi biti objavljen prvi roman... Upisao sam fakultet, počeo sam redovno pisati za „Omladinski tjednik“, našao sam prvu ozbiljnu curu... Svakoga dana sam se s radošću budio. Ne mogu reći da danas nisam s mnogo toga zadovoljan, da me mnogo toga ne usrećuje, ali onaj osjećaj sveobuhvatne, sveprožimajuće sreće je vjerojatno bio rezultanta mladosti i vremena koji su odavno nepovratno prohujali.







petak, 27.05.2016.

mala crna knjižica



POUKA ZA POTICAJ

Situacija u kojoj se našao Boris Jokić nakon propasti pokušaja reforme školstva jednim me elementom navela da se prisjetim anegdote iz vlastite autobiografije.

Početkom devedesetih godina, što mi se čini kao jučer iako je proteklo gotovo četvrt stoljeća, kad su ljudi masovno otkrili u sebi poduzetničke talente i navalili osnivati privatna poduzeća, svratio je do mene Neven Antičević i počeo me nagovarati na nešto takvo. Njegova je priča bila jednostavna: desetak iskusnih direktora i vodećih ljudi tada velikog izdavačkog poduzeća "Mladost" nakanili su se izdvojiti i za svoj račun početi izdavati i prodavati knjige. Tako je nastao "Algoritam".

U to sam vrijeme imao nekih drugih planova, koji su se kasnije svi izjalovili, pa sam odbio prijedlog da im se pridružim. Neven je to protumačio kao posljedicu neizrečene sumnje da su, kao što je tada bilo popularno, iz društvenog poduzeća ugrabili sve što se moglo: prostorije, vozila, namještaj, opremu, novce, pa zato ne želim imati ništa s njima. Ničim izazvan počeo me uvjeravati da iz bivše firme nisu ponijeli ništa, ništa, ama baš ništa. To me je pak nagnalo da ga malo podbodem:

  - Ni Malu crnu knjižicu?

Upitno meje pogledao, ali je u trenutku shvatio. Malu crnu knjižicu upotrijebio sam kao simbol za sva poslovna poznanstva koja su koja su vodeći operativci "Mladosti" stekli kroz desetljeća rada, za sve poslovne veze koje su uspostavili, za popis adresa i telefonskih brojeva mogućih poslovnih partnera, za sve zamisli koje nisu mogli ranije realizirati i projekte koje su već započeli. Slegnuo je ramenima i nevino se nasmiješio:

  - Samo Malu crnu knjižicu…

Mala crna knjižica je kao predmet u smislu materijalne vrijednosti prema svemu što su mogli prigrabiti bila beznačajna, ali kao temelj poslovanja budućeg poduzeća bila je suštinska, neprocjenjiva. Ona je podrazumijevala sve iskustvo koje su ti ljudi imali, njihovu međusobnu organiziranost i uigranost, njihove veze i poznavanje područja kojim su se krenuli baviti.

Boris Jokić to možda još nije prepoznao: on ima u džepu Malu crnu knjižicu za preporod Hrvatske.









<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se