|
IZOKRENUT U PRIJEVODU Prije više od godinu dana došao mi je Ivan Sršen sa zanimljivom ponudom. Sakupljao je priloge za zbirku noir- priča smještenih u Zagrebu. Ponuda je bila dvostruko zanimljiva. Prvo, nikada nisam napisao priču tog žanra i bio je izazov da li to mogu. Drugo, bilo je planirano da nakon objavljivanja u Hrvatskoj zbirka bude prevedena na engleski, te objavljena u New Yorku. Treće, što je lijepo zvučalo, ali nije trebalo na to računati (ne razočarati se ako od toga ne bude ništa, nego dozvoliti da obraduje ako se dogodi), jest mogućnost da zbirka bude prevedena na neki od desetak jezika zemalja koje također učestvuju u tom međunarodnom projektu. Prvi problem proistekao je iz same ponude. Obično zapišem neki tekst kad je građa već gotova, kad sama navire. Moj najveći problem pri pisanju nije što ću pisati, nego što ne stignem sve zapisati, pa se najveći dio onoga što mi kola glavom nepovratno gubi. Ovaj put je bilo obrnuto. Prvo sam napravio inventuru aktualnih tema koje su me okupirale i pitao se da li bi koja od njih mogla biti realiziran kao noir-priča. Ćorak. Zatim je trebalo iskonstruirati priču koja nije postojala još ni u naznakama. Nakon višednevnog premišljanja naišao sam na zamisao koja mi je izgledala obećavajuća. Ako je noir-žanr mračnjačka rabota, treba početi tako da se nađe odgovarajući lik. Mrak… mrak… – i dosjetio sam se niktalopa. Niktalop je naziv za kojeg većina ljudi ne zna što znači, a oni koji znaju objašnjavaju ga kao „osoba koja vidi u mraku“. Oko lika koji se u mraku osjeća kao riba u vodi ispleo sam priču koja je i mene toliko zainteresirala da sam poželio nastaviti: napisana priča može se uzeti kao prvo poglavlje, dodati još nekoliko priča koje se nastavljaju i dobiti roman. Nažalost, već sad mogu prorokovati da je noir-roman još jedna od mojih zamisli od kojih neće biti ništa, premda sam sam sebi već nekoliko puta ispričao sve kako se dalje nastavlja. Jedna od zanimljivosti priče je igranje s pojmom niktalopa. Priča je tako naslovljena. Očekivao sam da će onima kojima je naziv nepoznat dio atraktivnosti biti što se kroz priču otkriva što je to. Onima kojima je pojam poznat biti će zanimljivo kako je lik niktalopa otkrivao svoje sposobnosti, tko je i što je. Zbirku „Zagreb noir“ prije nekoliko mjeseci objavilo je izdavačko poduzeće „Durieux“. Koga zanima, ako ne nađe po knjižarama može naručiti izravno od izdavača preko interneta. Nikoga ništa ne nagovaram, ali trebam napomenuti da će malo tko ako se upusti u čitanje biti razočaran, a za ljubitelji žanra knjigu neizostavno trebaju nabaviti. Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja zagrebačkog izdanja dobio sam engleski prijevod pripremljen za tisak. Kad me nije šlag trefio! Naslov „Niktalop“ preveden je kao „Night Vision“ - noćno viđenje, viđenje u mraku. U prvi tren pomislio sam da je prevoditelj „u potpunosti omanuo fudbal“, otprilike kao da je u naslovu odao završetak vica. Okrenuo sam se moćnom internetu i nalaz je bio zapanjujući – prevodilac je bio u pravu. Naime, niktalop u engleskom znači upravo suprotno nego kod nas. Za njih je niktalopija potpuno sljepilo u mraku, drastično kokošije sljepilo. U skladu s tim imao je dilemu: ili prevesti priču doslovno i dobiti potpunu besmislicu, ili okrenuti naslov i izgubiti pripovjedačku liniju otkrivanja nepoznatog. Srećom, i ovako okljaštrena priča dovoljno zanimljiva da se isplati pročitati na engleskom. Meni je preostalo samo čuditi se kako se termin pri prihvaćanju u naš jezični korpus instalirao s upravo obrnutim značenjem. Pričajući tu epizodu, svoju nevolju, prijatelju koji zna francuski doživio sam sljedeće iznenađenje. Ustvrdio je da francuzi rabe izraz isto kao i mi. Još razumijem da mi shvatimo sve naopako, ali Francuzi? To me je nagnalo da se ponovo okrenem internetu i nalazi su bili još više zbunjujući: pronašao sam da se na engleskom „niktalop“ rabi u oba suprotna značenja, i kao sposobnost izuzetnog viđenja i kao drastično sljepilo, doduše prvo više, a drugo manje. No kad sam već tražio, isto se otkrilo i kod nas. I kod nas postoje tumačenja da je niktalopija i jedno i drugo. Dapače, u verziji u kojoj se noću vidi bolje, danju se javlja slabiji vid nego kod ostalih ljudi. Dakle, kad netko spomene niktalopa, treba upitati da pod tim nazivom misli ono što smatraju Anglo-amerikanci ili ono što misle Francuzi. A ako se opredijeli za prvo, treba postaviti potpitanje da li misli što jedni ili drugi? Time se niktalop pokazao sklizavijim likom nego što sam mislio. Može ovako, ali može i suprotno, pa mu stavi soli na rep! Ako nastavim pisati roman imam dodatnu građu da ga zakompliciram.  |
|
- revitalizirani post od 28.11.2011.  Navodno sam prevario ženu. Ne mislim da sam je prevario – što bih je prevario? Naprosto se dogodilo, nisam ni mislio na nju, a ako sam je se na trenutak i prisjetio, u sljedećem je više nije bilo u mojim mislima kao da je nikada nije ni bilo. Ništa ja nemam protiv nje. Dapače, zaista volim svoju suprugu i dobar sam suprug, koliko je to moguće, ali naprosto se dogodilo, povuklo me, nisam ja ništa radio da bi to toga došlo, samo sam se prepustio i bilo je dobro – o, kako slatko! I to što je posrijedi bila njezina dugogodišnja dobra prijateljica nije imalo nikakve veze s njom, osim – naravno – da je bez nje ne bih ni upoznao. I kad je završilo, opet je sve bilo kao ranije, opet sam mislio na svoju suprugu i vrlo raspoložen se uputio kući, razdragan što ću je naći ondje.Dobro, putem sam svrnuo na jedno piće, da dođem sebi. Kad tamo, moj navodni prijatelj, dugogodišnji. Što da mu kažem osim da se pohvalim, onako muški? Rekoh – kako sam jebo! Pa kako? O, kako je bilo slatko! Pa koga? Nju. Tu i Tu! Da. Kako nju? Što da ne? Ona ti je prijateljica od žene! Nema veze s tim... Bio sam vrlo zadovoljan: ne samo da mi se neočekivano dogodilo, kao dar s neba, nego se još mogu nakon toga pohvaliti za šankom i uživati u prisjećanju. Nisam još ni stigao kući, a taj kreten je već zvao moju ženu telefonom i sve joj izbrbljao. Kad razmislim, godinama taj već snuje da joj se uvuče u gaćice, pa je nazvao da je tješi. Zašto bi je tješio? Pa zar ti ne znaš? Prevareni posljednji saznaju. Cijeli grad već zna, evo – maloprije mi je sam rekao... Hoda po gradu i hvališe se! Dođem kući, a ondje pakao i pokora! Kako si to mogao napraviti?! Što? – čudim se. Još se praviš blesav! Zaista nisam znao o čemu priča. Pa prevario si me s najboljom prijateljicom! Kako je moguće da to već zna?! Nije moguće. Ali zna! Drži se kao da je propast svijeta! Uostalom, nije istina ni da joj je to najbolja prijateljica, to joj je samo jedna od boljih prijateljica, odjednom je predstavlja kao najbolju samo da bi sve izgledalo još gore. I pričaš posvuda po gradu! Nije istina da pričam posvuda po gradu, rekao sam samo onome... Pas mu mater! To kako mi se supruga držala kad je saznala, to se ne može riječima opisati. Ni da sam nekoga ubio ne bi moglo biti gore. Kako da se ja pri tome držim? I meni je bilo grozno. Što mi je preostalo osim da mutavo stojim i klatim se ispred nje. Što god sam pokušao reći, samo je ispadalo još gore. A što je najgore, vratio sam s kući gladan razmišljajući o sarmi koja je ostala u hladnjaku od jučer, no da sam to spomenuo – eksplodirala bi. Iskreno, duboko sam požalio što uopće nisam mislio. Da sam pomislio da ću se naći u ovakvoj situaciji, nikada si ne bih dozvolio. Da sam znao što me čeka, nema toga čime bi me itko nagovorio. No kad dublje pomislim, da barem sebe ne zavaravam, uopće ne žalim zbog onoga što mi se dogodilo, to je bilo kratko, slatko i srcu drago, žalim zbog ovoga kako se žena nakon toga drži i ponaša. Zapravo, kad bi ona bila kao neki muški prijatelj kojemu se mogu povjeriti, pohvaliti, koji bi se mogao sa mnom radovati da mi je bilo lijepo – što bi moglo biti ljepše? Zašto mora sve primati tako tragično? Evo, sve mi je prisjelo. Ako joj je to utjeha, ako je to usrećuje – zaista mi je prisjelo. A zar nije moguće, u nekom drugom, boljem svijetu, da se nađemo svi četvero, pa nabije tko koga hoće, to jest – koji hoće da se nabiju, neka se nabiju, pa se svi raduju i da nema ovakvih scena, suza, očaja, svakih i svakojakih sranja? Zašto sam se našao upravo u ovom svijetu u kojem tako malo nedostaje da svi budemo sretni i zadovoljni, ali upravo to malo što nedostaje najveći je problem. |
 Postoje takvi trenutci u povijesti kada sudbina ili budućnost naroda, kako god to gledamo, ovisi o vrlo malom broju pojedinaca, o njihovim karakterima, interesima, životnim vrijednostima, sposobnosti razumijevanja situacije i odlučnosti. Ti trenuci su kao sudbinska raskršća na kojima se može ne samo skrenuti na različite strane nego i stići do drugih ciljeva. Ono što je mnogima nevjerojatno jest kako ono što će zadesiti veliki broj ljudi, cijeli narod, ovisi o prevazi svega nekolicine koji se mogu na prste nabrojati. Posljednji takav slučaj doživjeli smo toliko nedavno da još uvijek možemo reći da se upravo događa, iako je taj trenutak već nepovratno prošao. Prva polovina studenog 2015, završili su izbori. Koalicija glupih mračnjaka izborila je pedeset i devet mjesta u Saboru, a koalicija nesposobnih seronja isto toliko. Obje koalicije su osobno odgovorne i ujedno su izravni nasljednici onih koji su krivi za sranje u kojemu smo se našli. Iznenađenje izbora je stranka „Most“ koja je izborila devetnaest saborskih mjesta i bez koje se ne može formirati ikakva vlada. „Most“ je već prije izbora jasno izrekao dvije tvrdnje: za njih su obje koalicije samo dvije strane iste medalje – u čemu su potpuno u pravu, te da ne kane koalirati ni s jednima ni s drugima, što je njihovo neotuđivo pravo. Nakon izbora, kad se uvidjelo da bez njih nijedna do tada nedodirljiva koalicija ne može sakupiti sedamdeset i šest glasova potpore (koliko je potrebno da bi se dobio mandat za formiranje vlade), rekli su i treću – da oni ne žele ugroziti stabilnost države i funkcioniranje političkog sistema, što je vrlo lijepo od njih. Na osnovu te tri točke imali su sve adute u rukama. Da su ostali čvrsto uz odluku o nekoaliranju s ikim preostala bi samo dva izlaza. Ili bi mračnjaci i seronje morali ući u takozvanu „veliku koaliciju“ ili bi se izbori morali ponoviti. Da se formirala „velika koalicija“, a „Most“ djelovao u Saboru kao kvalitetna opozicija, na sljedećim izborima bi nosioci vlasti jedva prošli izborni prag: njihovi vjerni birači bi bili toliko osupnuti simbiozom s mrskim neprijateljem da bi im se i jedni i drugi ogadili, a svi neizbježni krivi potezi koje bi napravili u sljedeće godine samo bi se na to akumulirali. „Most“ bi na sljedećim regularnim izborima izišao kao apsolutni pobjednik. Svi bi se riješili mračnjak i seronja za vječna vremena, za što bi onaj tko je tome doprinio bio zauvijek zaslužan. Da se ne zakoči rad sistema i stabilnost, „Most“ je trebao drsko ponuditi svoju vladu i pozvati one koji podržavaju njihove reforme da ih podupru, a oni će odabrati u koga imaju više povjerenja. I seronjama i mračnjacima preostalo bi samo da se maksimalno prenemažu i licitiraju s obećanjima i uvjeravanjima tko će ih kvalitetnije, iskrenije i pouzdanije podržati. U protivnom bi mogli jedino skliznuti u oporbu ili izazvati ponavljanje izbora. Onaj tko bi izazvao ponavljanje izbora već od starta bi imao smanjenu podršku, a na ponovljenim izborima, nakon već proteklih, „Most“ bi samo neizmjerno ojačao: sigurno bi dobili relativnu, a možda i apsolutnu većinu jer bi na te izbore izišao i onaj milijun glasaća koji je do sada bio pasivan jer su im se sve alternative gadile. Da bi se to izvelo trebalo je samo imati na umu pouku hodača po žicama – ne smije se napraviti nijedan krivi korak. Hodaču na žici, bez obzira koliko je žica visoko, manje je važno dokle je stigao dokle god mu se ne omakne korak s kojim klizne u ambis. Nisam spominjao sve ovo da bih analizirao aktualnu situaciju nego da ukažem na pojavu koja od prilike do prilike fokusira sve određujuće silnice u rukama nekolicine pojedinaca. Iako se još ne zna već se naslućuje kako će sve završiti, ni spomena vrijedno. No zauvijek će biti vrijedna pouka o koliko malo njih zavisi sudbina tolikog mnoštva. Naime, ovom prilikom je vrijedno da je pojava očigledna dok je obično zakrabuljena svim i svačim, pa najvećem broju promatrača nije zamjetna. Koliko je njih u „Mostu“? Devetnaest? Džingis-kan je počeo svoja osvajanja tako da se nametnuo kao vođa četvorici prijatelja. S koliko je ono suboraca Fidel Castro započeo revoluciju na Kubi? Dvadeset i dvojicom? U koliko je ono navrata sudbina bivših jugoslavenskih naroda bila u Titovim rukama? Što god ispalo, devetnaestorica će biti odgovorni od sad pa do stoljeća dvadeset i sedmog. Povjesničari će se moći nadmudrivati koliko je tko od njih pojedinačno zaslužan ili kriv, ali da je u jednom trenutku sudbina naroda bila u rukama devetnaestorice neće biti nikakve sumnje. |
|
- revitalizirani post od 10.11.2010.
 Nešto najmrže što se maloj djeci povremeno događa jest da im roditelji ili netko drugi stariji krate nokte. Ne zna se što je pri tome gore, da li to što moraju prekinuti zabavu s kojom su se do tada bavili, što moraju mirno sjediti nepodnošljivo dugo vremena ili što odrasli prtljaju po vrhovima prstiju. Sve zajedno – užas! Ako se djeca bune, rogobore ili se otimaju, odrasli pomahnitaju, pa bude još gore. Nervozni odrasli sa škaricama tada često zasijeku preduboko da se čak i krvca pojavi. I zašto sve to? Zbog potpuno besmislenog zahtjeva odraslih s kojim dođu kad se zažele nekoga maltretirati. Pa što ako im izrastu nokti, što?Roditelji i stariji imaju neka nesuvisla obrazloženja zašto to rade. Kad ih se ne bi sjeklo, nokti bi izrasli po pola metra! Ako je nokat predugačak, može se slomiti. To nije lijepo! To nije higijenski! Nije zdravo, izrasle bi zanoktice... Sve bez veze; nijedno malo dijete nije čulo za ikoga kome se išta loše dogodilo zato jer mu roditelji nisu potkratili nokte. Ako neko dijete grize svoje nokte, ako ih samo krati zubićima, ni to odraslima nije dobro. Djeci preostaje samo mrziti to što im rade i dok im to rade mrziti i one koji im to rade, ništa drugo. Zar nije tako? Prisjetite se kada ste i vi bili djeca. Postavite se na trenutke u kožu djeteta kojeg pozivaju kroz prozor da prekine igru i popne se u stan da bi ga izvrgli torturi. Rijetka su djeca kojima je to svejedno, a još rjeđa ona koja mogu u tome uživati jer će nakon toga imati uredno obrezane i čiste nokte. Uzaludno je i gotovo nemoguće objasniti bilo kome da je nešto neugodno zapravo nužno i korisno, svako riječima opisano zlo je neuvjerljivo onome tko ga nije iskusio. Djetetu koje se plaši injekcija ne može se objasniti da su bolesti protiv kojih ga se kani cijepiti daleko gore. Infantilac koji juri dvjesto na sat mora se prvo skršiti da bi shvatio koliko je to opasno. Postoje neke životne paralele kod živih bića. Recimo, fetus u razvoju prolazi faze evolucije. Nehistorijski narodi ponašaju se infantilno, a mlade demokracije pate od dječjih bolesti. Evo još jednog primjera… Zar se nisu svi ex-yu narodi ponašali kao mala djeca koja mrze torturu odraslih sa škaricama? Zar nisu mrzili kad su ih navodili i tjerali na ono što im nije bilo ugodno, podsmjehivali se upozorenjima koje su dobivali kao obrazloženja zašto je to korisno, jedva dočekali da se toga oslobode? A kad su ih pustili da im ponarastu nokti iznikle su ne samo kandže, pandže i čaporci nego i očnjaci, oduševljeno su se međusobno poklali kao raspuštena djeca i danas imaju točno ono od čega su ih čuvali, a oni nisu vjerovali, i prema najnovijim istraživanjima 90% ljudi je manje ili više nezadovoljno, ali od toga ima malo koristi. |
|
- revitalizirani post od 18.11.2012.
Mišu bijeli, sreću nam udijeli! Razumijem mnogo toga, ali povremeno ipak nešto ne razumijem. Evo, recimo, članak Zrinke Pavlić u potpunosti razumijem. Mogao bih mnogo toga nastaviti, mnogo komentirati, ali sve razumijem. Priloženi govor generala Gotovine dobar je primjer svrsishodne multimedijske prezentacije, a uzoriti generalov nastup je za svaku pohvalu. Ipak, u kolopletu svega što se događalo ovih dana vezano uz proglašenje presude i povratak generala iz zatvora nešto što mi nikako ne ide u glavu. Kako god okrenem – ne razumijem. Ako sam dobro shvatio, mnogobrojni vjernici su dan prije proglašenja presude molili da ona bude upravo onakva kakva je obznanjena i njihove su molitve uslišane. Čak su priređivana i nekakva molitvena bdijenja, oprostite mi što ne znam preciznije koliko ih je bilo i gdje su sve organizirana ni koliko je ljudi u njima učestvovalo, i svi koji su u tome sudjelovali mogu biti zadovoljni da su njihovi napori urodili plodom i sve je to lijepo i krasno, ali – naopako – ne mogu razumjeti. Mogu razumjeti kad netko zapali svijeću u Kamenitim vratima da bi mu netko drag ozdravio, mogu razumjeti kad se netko zavjetuje na bilo što da bi potaknuo božanske sfere da isposluju neki povoljan ishod, mogu razumjeti molitve za bilo što, ali molitve da sutrašnje proglašenje presude bude povoljno – ne ide mi u glavu, pa ne ide. Naime, problem koji me zbunjuje proizlazi iz vremenskog slijeda. Proglašenje presude nije kao izvlačenje broja na lutriji ni brojeva na lotu. To nije nešto što će se dogoditi, pa božja volja može prevagnuti da bude ovako ili onako. Istina da se u trenu molitvenih bdijenja još nije znalo kakva će biti presuda, da su očekivanja varirala unutar drastično različitih ishoda, ali u tim posljednjim satima posebno podignutih molitvenih tenzija sama neproglašena presuda bila je već gotova stvar. Nije to „miš bijeli sreću dijeli“, pa da miš između svih mogućih presuda izvuče upravo ono zbog koje molitelji žuljaju koljena. Suci koji su donijeli presudu donijeli su je već sedmicama, ako ne i mjesecima ranije. Zatim su je tjednima ili mjesecima ispisivali, a nakon toga – kad je već bila napisana, potpisana i pečatirana – čekali zakazani dan i sat za proglašenje presude. Presuda je davno prije proglašenja bila gotova stvar, gotova i nepromjenjiva. Koliko god vjerovali u božju moć, sumnjam da itko vjeruje da je postoji toliko moćan bog, ni Odin ni Zeus ni Perun, da bi mogao ukloniti već donesenu presudu i zamijeniti je nekom drugom. Naravno, Isus je izuzetak, sigurno postoje mnogi uvjereni da bi on to sigurno mogao, samo kad bi htio, ali ne vjerujem da postoji itko tko bi vjerovao da bi Isus ili Majka božija – kraljica Hrvata tako nešto htjeli kad su već dozvolili da se napiše presuda kakva bila da bila. Kad je već tako, nasuprot razumljivoj molitvi za nešto što je procesu prema završetku ili još nije ni počelo, molitva za nešto što je već gotovo, za nešto čemu je finalizacija već gotova stvar, molitva da se promijeni prošlost da bi u budućnosti saznali ono što se priželjkuje višestruko je van pameti. Bože, molim te da stvari nisu kakve jesu, nego da bude kako te tražimo bez obzira kako već jeste… Logički - molitva unazad! Isto kao kad bi netko zgrožen poviješću molio Svevišnjega neka nekako sredi da se inkvizicija i spaljivanja vještica nikada nisu dogodili. Naposljetku, koincidencija da se proglašena presuda poklopila s željama molitelja mnogi će shvatiti kao dokaz snage molitve, no zapravo je njihovo osnaženo povjerenje u snagu molitve samo dokaz snage gluposti. Svođenje svemogućeg boga na „miša bijeloga“ zapravo je uvredljivije za samog tog boga od bilo kojeg ateističkog osporavanja, a iako dolazilo iz kršćanskih redova prije svega je prvenstveno antikršćanski. Ne razumijem, ima li ovdje išta što bi se moglo razumjeti? General Gotovina je završio svoj kratki govor sa željom „Sretno!“, poželjevši sreću i onima koji su mu s negodovanjem zviždali. Kad nema pameti, sreća je jedino u što se možemo pouzdati. |
|
- revitalizirani post od 17.12.2013. Prije neki dan, nedavno, dok je još bilo dovoljno toplo da se moglo sjediti vani, zasjeo sam za jedan od stolova uz rub Britanskog trga pored tezgi s voćem i povrćem. Malo kasnije naiđe neki poznati i sjedne za moj stol. Krene neobavezni bezvezni razgovor sve dok ne dođemo do skupoće namirnica, a čovjek izjavi da to nije nikakav problem jer nije potrebno jesti. Upitno podignem obrvu: – Zar si prešao u vegetarijance? On pojasni: – Evo, ja već sedam dana baš ništa ne jedem. Rekoh: – Ti si na nekoj gadnoj dijeti! – A, ne! – pobuni se on. – Živim od svjetlosti Sunca! Do tog sam ga trena smatra pametnom, obrazovanom i uravnoteženom osobom, pa sam blenuo zapitavši se što da mu na to kažem, ali onda je iz mene provalilo, nisam se mogao suzdržati, počeo sam se smijati da su mi suze navrle na oči. Znao sam da nije najpristojnije ponašanje smijati se nekom u lice, ali zapravo nema adekvatnijeg odgovora na budalaštinu nego ismijati je. On je zbunjeno treptao pod kanonadom mog cerekanja, mora da sam ga cijeloga zapljuvao. Kad sam se malo pribrao, ipak sam zapitao: – I, hoćeš reći da si pokušao živjeti od svjetlosti i da nisi drugi ili treći dan oko ponoći – kad je sunce zašlo – sjeo i narezao malo špeka, pa koji čvarak… pa malo kobasičice…pa lukeca… – Ne! – reče on odlučno. – Uvjeravam te! – Nemoj! Nemoj! – zavriskao sam kao da me škaklja i ponovo se grohotom zahihotao ne obazirući se što su svi za okolnim stolovima okrenuli glave prema nama. – Nemoj, molim te! – Misliš da je to nemoguće? – nije se dao zaustaviti. – I ja sam mislio da je nemoguće! Ima jedan čovjek u Indiji koji ne jede već dvadeset godina, živi samo od Sunca! Na to sam nezaustavljivo počeo njištati i vrištati od manijakalnog smijeha. On je pokušavao još nešto reći, ali svaki put čim je zinuo mene su spopadali još gori napadaji grcanja. Vidjevši da me ne može zaustaviti i da nas svi uokolo gledaju, poznati ustane, brzo se udalji i nestane u vrevi kupaca među štandovima. Kad sam se donekle pribrao, počeo sam razmišljati. Nije me pekla savjest zbog nepristojnog ponašanja, ali sam se morao zapitati – kako je sve to bilo moguće? Poznati je završio neke škole, znao se pristojno držati, pristojno se oblačio, razumno je djelovao, znao je preći preko ceste… – kako je mogao tako nešto izvaliti? I odakle mu pomisao da bih ja mogao tako nešto povjerovati? Zapitao sam se ne bi li bilo bolje da sam se upio suzdržati i krenuo u raspravu da je njegova izjava jednaka glupost kao kad bi izjavio da crpi minerale i hranjive tvari iz zemlje iako nema korijenje. Ljudi nemaju u sebi klorofil ni druge mehanizme koje imaju biljke, pa da imaju organe kojima bi pretvarali sunčevu svjetlost u energiju. Dok nas genetski ne modificiraju da nam iz glave raste lišće, tako nešto je potpuno nemoguće. Čovjek koji dvadeset godina ne jede, nego živi od Sunčeve svjetlosti! To može eventualno povjerovati samo neki novinar „Jutarnjeg lista“, ali ne ja. Zapravo, prisjetio sam se, bili su posvetili cijelu stranu takvom nekom liku koji je tvrdio da desetljećima ne jede, nego sam svjetlost… Već samo prisjećanje na to ponovo mi je natjeralo suze na oči. Ipak, ostala je činjenica da je čovjek tako nešto bubnuo. On već tjedan dana ne jede! I ja bih trebao u to povjerovati?! Kako čak i samo naizgled razuman i uravnotežen čovjek može tako nešto izvaliti, ma kako? Požalio sam što se nisam diplomatskije ponašao, zadržao ga i pokušao to izmamiti. Preostalo mi je samo nagađati. Očigledno čovjek usprkos svim školama ima ozbiljne rupe u obrazovanju. (Dobro, to se svakome može dogoditi.) Zatim je od nekoga čuo priču o guru-liku koji kao dvadeset godina ništa ne jede (živi od sunčanja) i potpuno u nju povjerovao. Fasciniran novim nazovisaznanjem odlučio je i sam pokušati. Postio je otprilike jedan dan, a onda popustio i zvjerski se nakrkao. Drugi dan isto tako, a treći dan je odustao i ponovo se vratio na tri obroka dnevno. Međutim, kako je i dalje bio uvjeren u storiju iz Indije (ili je to bila Kina? Nepal ili Tibet?), nije posumnjao u nju nego je svoje ponašanje protumačio kao osobnu slabost koja priču ne dovodi u pitanje. I dalje na krilima oduševljenja pokušao je i mene prosvijetliti, a znajući da su osobna svjedočanstva najupečatljivija, predstavio je stvar kao da je – eto! – njemu osobno uspjelo sedam dana ne jesti i vidi kako dobro izgleda i kako se dobro osjeća! Za njega je to bila mala, nevažna laž u korist velike, značajne istine. Zažalio sam što je pobjegao, pa ga nisam upitao čime se kani hraniti preko zime, kad nećemo vidjeti Sunce sedmicama? Zapravo, da sam ga zadržao, mogao sam mu vaditi mast još satima, ali ipak bolje da je otišao. Bijedna je to zabava secirati takve siročiće. I s uživanjem sam se prepustio izležavanju na suncu jednog od posljednjih jesenjih dana. |
|
- revitalizirani post od 11.11.2012. Roald Engelbregt Gravning Amundsen krenuo je 19. listopada 1911. u društvu s tri suputnika saonicama koje je vuklo pedeset i dva psa na posljednju etapu puta prema Južnom polu. Stigli su 14. prosinca sa svega šesnaest pasa jer su se njima hranili tokom puta, a psećim mesom su hranili i one pse koji su još vukli saonice i istovremeno služili kao pokretne zalihe hrane. James Ray Hines je prvi atletičar koji je pretrčao sto metara za manje od deset sekundi. Na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju zabilježeno je da je pretrčao stometarsku stazu za 9,95 sekundi, a taj rekord nije nitko nadmašio narednih petnaest godina. Da su Perzijanci stigli proći kroz termopilski klanac prije nego ga je Leonida zauzeo sa tri stotine Spartanaca, povijest bi se nastavila drugim tokom, kao što bi sve bilo drugačije da su Napoleonove trupe stigle prije zime ući u Moskvu. U filmu „Ratnici podzemlja“ Waltera Hilla mladi protagonisti moraju prijeći preko neprijateljskog New Yorka da bi došli da svoje područje na kojemu su sigurniji nego drugdje. Svaka glumica sanja o tome da prođe crvenim tepihom prije značajne premijere, a manekenkama je cilj da se prošeću pistama na modnim revijama. Sve su to primjeri ljudima značajnih razdaljina, od kojih je najduža savladana 20. srpnja 1969 kad je Neil Amstrong javio s Mjeseca „Houston, Orao je sletio“. Nema onoga od nas tko se nije našao u situaciji da ne smije propustiti tramvaj da bi stigao na vrijeme na ispit od kojega mu zavisi hoće li proći akademsku godinu ili nešto slično, da mora stići na vrijeme na točno određeno mjesto. Svakome se događa da je povremeno najvažnije na svijetu, najznačajnije u životu preći neku razdaljinu na određen način u nekom zadanom roku. Često o tome da li će to uspjeti zavisi i sam život ili je to toliko važno da će odrediti nastavak nečijeg života, obilježiti dugo životno razdoblje koje će uslijediti. Ako je najvažniji korak u životu onaj prvi jer nakon njega slijede svi ostali, najvažnija razdaljina u životu je ona posljednja. Ako se nekome ne dogodi da mu se ne otvori padobran u dvadeset i sedmoj godini, ili neka slična nepredvidljivost, većini ljudi je od svih razdaljina koje su zaista prešli i svih mogućih koje je moguće preći najznačajnija ona o kojoj malo tko razmišlja prije nego se suoči s nemogućnošću da je prehoda na vlastitim nogama makar uz pomoć štapa ili štaka - to je razdaljina od kreveta do zahoda. Dokle god bilo tko samostalno kad hoće može preći od kreveta do zahoda (i nazad), sve drugo se može riješiti i taj je samostalan čovjek. Može se preživjeti nekoliko dana na suhom kruhu ili čak i bez jela dok netko nešto ne donese, može se preležati u krevetu u vrućici s flašom vode na dohvat ruke, može se dva dana trezniti na postelji sav zabljuvan, pa kasnije stići do kupaonice i upristojiti se, svašta je moguće dokle god se može samostalno preći od kreveta do kupaonice i nazad. Onoga trena kad ta razdaljina postane neprolazna – sve se mijenja. Čovjek postane zavisan o drugima, potpuno nesamostalan. Čak i ako telefonom naruči dostavu pice do kućnoga praga, ništa to ne vrijedi ako ne može doći do vrata i preuzeti narudžbu. Bez sposobnosti savlađivanja puta od kreveta do zahoda čovjeku su nužno pomagači za sve što je u životu potrebno ili barem da ga premjeste u kolica koja bi mu omogućila kakvu-takvu pokretljivost do trena kad ga iz kolica treba premjestiti nazad na krevet. LJudi su skloni razmišljati o raznim razdaljinama, od onih kako stići na posao ili na utakmicu do onih uzbudljivih i pomalo avanturističkih – kako do Kube, kako do Pariza, kako u Nikaragvu? – no svatko bi trebao svakodnevno s posebnim poštovanjem kad ustane i krene do zahoda preći između te dvije točke svjestan da upravo to što savlađuje omogućuje da može preći i sve druge razdaljine pred kojima se može naći. |
|
- revitalizirani post od 14.7.2012. U mom sjećanju postoji niz ljudi kojih se više ne sjećam. Ne mogu zaboraviti da sam ih zaboravio, svako malo se toga prisjetim. Nebrojeno puta sam proživio Cesarićevu pjesmu „Vraćanje“, samo što ljudi koji meni nedostaju nisu mrtvi nego nestali, to jest, čak i ako su u međuvremenu umrli, ja to ne znam i za mene su samo nestali. Postoji velik broj ljudi s kojima sam bio dobar i koji su uglavnom devedesete i devedeset i prve naprosto nestali, nestali iz grada i nestali iz mog života. Znam da postoje ako su još živi, ili da su postojali ako su u međuvremenu umrli po tome što dobro znam da postoje i oni koji su na sličan način nestali ako ne iz mog života ono iz svakodnevnog okružja - oni koji su otišli. Otišli su prijatelji iz djetinjstva iz ulice Milan Grbić i Rade Drobac, otišli su kolege s posla kao Đorđe Mišković i Živko Milić, otišli su prijatelji poput Gorana Babića i Dubravke Ugrešić, poznati poput Đonija Štulića i Mire Furlan, otišli su oni s kojima sam kasnije ponovo uspostavio veze preko Facebooka poput Ljubice Trbović i Vukana Simonovića, a umjesto svakog navedenog imena mogao sam napisati druga dva. Preciznije rečeno - bili su prisiljeni da odu. Da su bili prisiljeni otići govori iskustvo onih koji su odbijali otići, poput Dobroslava Gračanina i Minje iz "Poleta", pa su na kraju ipak otišli. Uz svakoga kojeg se dobro sjećam postoji i ne znam koliko njih, možda stotinjak, kojih se ne sjećam, koji su često nestali tako neprimjetno da nisam ni primijetio da su nestali. Kadikad listam stare fotografije i zaustavim se nad nekim likom - pa gdje je on (ili ona)?! Nisam ih vidio barem dvadesetak godina! Kako su se ona ili on uopće zvali? Što je sada s njima? Ili prolazim ulicom, podignem pogled i spazim neki prozor na katu i prisjetim se - pa u stan iza tog prozora sam svojevremeno navraćao, češće ili samo jedanput, živjeli su ondje neki prijatni ljudi, okupljalo se zgodno društvo, ali tko su to bili, tko je ondje stanovao? Dok sjedim u kafićima kadikad me nailazak nekoga podsjeti na nekoga tko je isto tako dolazio, ali tko je to bio? Pa se pitam: ako sam ja, koji to ne želi, tako temeljito zaboravio ljude s kojima smo živjeli, radili i prijateljevali, kako li ih se mogu sjećati oni koji su željeli i koji se raduju što su nestali? Pitam se - kako je moguće da nisam ni primijetio da su nestali i da sam zaboravio da su ikada ovdje bili? Pitanja valja preokrenuti da bi se došlo do odgovora. Zaboravio sam najveći broj onih koji su nestali upravo zato jer nisam ni primijetio da su nestali. Bilo je ljudi s kojima sam bio dobar, koje sam sretao često, gotovo svakodnevno, ali bez dogovora da se sretnemo. Nekima ni onda nisam znao imena i prezimena već samo ime ili nadimak. Neki su dolazili u kafić u koji sam svakodnevno svraćao, drugi radili u poduzećima u koje sam često dolazio, susjede sam često sretao u autobusu, ženu koja je prodavala novine u kiosku na uglu ulice viđao sam svakoga dana… Ako bilo koga od njih nisam vidio dan-dva ili tjedan ili dva, nisam ni mislio o tome ni pridavao nikakvo značenje. Sedmice su se protegle u mjesece, mjeseci u godine i najveći broj takvih sam zaboravio i prije nego sam primijetio da su nestali. Uostalom, događalo se to u vrijeme kada smo svi ionako imali previše svojih briga da bi još stigli brinuti tuđe. Događalo se to u vrijeme kad je mnogo toga nestajalo, kad su nestajale knjige, pa se i nestanak ljudi u to skladno uklopio. Mnogo toga je nestalo tako temeljito da mnogi tvrde da toga nikada nije ni bilo. Trebamo li vrednovati one koji danas nešto imaju po tome što imaju ili po tome ako to imaju upravo zato jer nečega drugoga ili nekoga drugoga više nema? Kako god bilo, preostaje pitanje što smo postali mi koji smo ostali? U mom su sjećanju pored nezaboravnih i dalje oni koje smo zaboravili. |
|
- revitalizirani post od 31.12.2010.
 Ima nešto čudno što mi nikako ne ide u glavu, kad god se toga sjetim nikako se ne mogu prestati čuditi. Kad sam imao šesnaest i sedamnaest godina imao sma dobro i drago društvo s kojim sam se često viđao. Bile su tu Vlasta Flego i Lidija Veseli, koje su stanovale kuću do kuće u Barutanskom jarku, Iskra Devčić koja je stanovala na Šalati, te Mladen Grbić i Dean Rosenzweig koji su stanovali na uglu Gajeve i Bogovićeve i ja sa stanom na kraju Črnomerca. Viđali smo se gotovo svakodnevno. Vlastini roditelji nisu imali ništa protiv da zasjednemo kod njih, i još su nas uvijek srdačno pogostili, pa smo se kod nje nalazili barem jednom sedmično, a često i dva do tri puta tokom tjedna. Obično smo se rastajali kad već ni zadnji noćni tramvaju nisu vozili, a kako nismo imali ni bicikla, a kamoli da bi netko imao auto, preostajalo nam je samo vratiti se kućama pješice, često po kiši, snijegu ili vraškoj hladnoći. Vlasta i Lidija su ostajale kod kuće, Iskru smo sva trojica otpratili do Langova trga, gdje je ona skretala i sama se uspinjala uzbrdo, Mladen i Dean me napuštali na Trgu Republike, te je meni preostajalo samome otklipsati na Črnomerac. Nikada nisam mjerio ni gledao na karti, ali mora da je riječ o udaljenosti od desetak kilometara za koju je sigurno trebalo više od sat vremena da bi se prevalila, od Barutanskog jarka do Črnomerca, ali to mi tada nije bio nikakav problem. Dapače, čudno mi je, iako se tih druženja dobro sjećam, da smo se nakon svakoga trebali vratiti kući pješke, ali to znam samo kao podatak koji kao da sam pročitao u nekoj povijesnoj knjizi, a ne mogu se prisjetiti ni jedne minute tih putešestvija, kao da se meni nikada nisu dogodile. Putem smo jednako zažareno nastavljali pričati o onome što nas je tada okupiralo, pa nismo ni obraćali pozornost na vrijeme i kuda prolazimo, a kada sam ostajao sam mora da sam upadao u vlastite maštarije uz koje mi je ostatak puta prohujao u trenu.Da danas moram samo jednom preći pješke od Maksimira do Črnomerca bio bi to takav divovski poduhvat da bih ga se zasigurno dobro sjećao do kraja života. Jedno od tih ljeta proveo sam s naprtnjačom i vrećom za spavanje na leđima duž jadranske obale i družio se otprilike pet-šest dana s jednom Njemicom, Peggy Schmalenbach. U jesen nakon toga Vlasta Flego je otišla u posjet nekim rođacima u Düsseldorf. Jedne večeri su je mladi rođaci izveli u neki diskoklub. Bila je povelika gužva, pa su zasjeli za stol s nepoznatim ljudima. Jedna od Njemcima iz tog društva oko stola je zamijetila da Vlasta govori nepoznatim jezikom, pa ju je zapitala odakle je. Vlasta reče da je iz Zagreba. Na to Njemica zapita, kad je Vlasta već iz Zagreba, da li pozna Babla Bablića? Kako da ne, reče Vlasta, Bablić mi dolazi barem dva puta tjedno u kuću i sve pojede! Pazi ovamo! Jedina Njemica u cijeloj Njemačkoj koja me je poznavala i jednina naša cura koja se našla u Njemačkoj, a da me je poznavala, našle su se sasvim slučajno za istim stolom u prekrcanom diskoklubu, kao da ih je neka nepoznata sila navodila jednu na drugu! Zar to nije čudno? Sličnu priču ispričala mi je i supruga. Nakon što su maturirali, jedna njezina prijateljica otišla je u Kanadu, a druga u S.A.D. Nisu bile u vezi niti znale jedna za drugu da su se našle na istom kontinentu. Jednoga dana su ovu iz Kanade prijatelji poveli na put od stotinjak kilometara u neko popularno kupalište na granici s S.A.D.-om, a istoga dana su onu iz S.A.D.-a prijatelji poveli su isto kupalište stotinjak kilometara sjevenije na granici s Kanadom. I tu se njih dvije sasvim slučajno, mjesec dan nakon što su provele četiri godine u istim klupama, nađu na bazenu na kanadsko-američkoj granici. Pokušajte izračunati koliko je vjerojatnost da se tako nešto dogodi, a ipak se dogodilo. Sličnu priču ima i Nikola Babić-Praljak, ali sam zaboravio pojedinosti. Uglavnom, nađe se on nekim poslom u Švicarskoj, pa svrne u neki dućan, a unutra se vrzma neki tip koji mu izgleda vraški poznat jer sliči na njegovog bratića koji inače živi u Belgiji i nisu se vidjeli ni čuli barem desetak godina. Istovremeno se taj bratić iz Belgije nađe nekim neočekivanim spletom okolnosti u nekom dućanu u Švicarskoj i naleti na tipa koji mu izgleda jako poznat, podsjeća ga na nekoga, ali se prvo ne može sjetiti koga, a kasnije misli da je nemoguće da to bude onaj na kojega naliči. Nakon što su desetak minuta razgovarali, obojica ne vjerujući da je moguće ono što im se upravo događalo, ipak dođu do toga do su oni bratići, samo što su u međuvremenu od posljednjeg susreta malo poodrasli. Uostalom, gotovo svatko zna neku sličnu priču u kojoj je ili sam sudjelovao ili joj bio neposredni sjedok. I sad pokušajte protumačiti bilo koji od navedenih događaja. Tumačenja mogu biti fantastična, ali je pravo tumačenje još fantastičnije – naprosto nema objašnjenja. Nasuprot onome što mora imati objašnjenje i sigurno ga ima, ali su nam ta rješenja nepoznata ili za sada nedohvatljiva, postoje i oni slični fenomeni i događaji koji su bitno drugačiji. Neke se stvari dogode naprosto tako, bez razloga. Pokušavamo li naći razloge ondje gdje ih nema, sistem ondje gdje ne postoji, objašnjenje ondje gdje se nema što objasniti, možemo se samo sluditi, iskonstruirati fantastična tumačenja od djelovanja viših sila do teorija zavjere, pa ćemo umjesto da budemo pametniji bivati samo bedastiji, a to nikome nije ni potrebno ni korisno. |
|
- revitalizirani post od 3.22.2009. Treba raditi jer se tada ne mora misliti ni o čemu drugome osim o poslu, pa nema prostora ni vremena za One Misli. Kad One Misli spopadnu, jedino ih teški, iscrpljujući, sveobuzimajući rad može potisnuti.neimar i nesanica  Preko dana treba se toliko izmoriti da navečer čim legneš i sklopiš oči istog časka potoneš u besvijest. Iscrpi se toliko da One Misli ne stignu iskrsnuti, jer ako te zaskoče prije nego zaspiš, do jutra ćeš se bezuspješno okretati na postelji bez obzira koliko si izmožden, a malo je koje mučenje gore od toga. Da bi bio siguran da si do kraja izmoren, svake noći polaziš kasnije na spavanje. Što kasnije zaspiš, to se ujutro kasnije probudiš. Što se ujutro kasnije probudiš, to navečer moraš ići kasnije spavati. Vrijeme spavanja se pomiče, naposljetku odlaziš na nužni dnevni odmor istovremeno dok se drugi ljudi bude i ustaju. Nastaviš li na isti način ponovno ćeš se jednom uskladiti sa svima ostalima. Na dnevnim svjetlu, oblačeći pidžamu, primjećuješ da vani počinju padati prve pahuljice snijega i dozvoljavaš si ponadati se da ti je preostalo toliko vremena da ćeš stići napraviti snjegovića, da ostaviš iza sebe neki trag. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
