petak, 31.07.2015.

spas u oazama

- revitalizirani post od 25.7.2007.
U okviru globalnog zatopljavanja došla su ljeta kakva se ne pamte. Na kraju ulice, na dnu klanca između betonski kuća, gdje nema sjene ni za mrava, a automobili zaustavljeni pred semaforom isijavaju smrad i vrućinu, kao da je u paklu. Užareni suhi zrak titra, ali se ne miče. Stotinjak metara dalje s obje strane ulice počinje drvored, prolaznik se može provlačiti kroz sjenu. I dalje je vruće, ali barem sunce ne prži izravno. Nakon stotinjak metara kuće se smanjuju, umjesto četverokatnica i trokatnica počinju jednokatnice okružene vrtovima, te više nisu prislonjene jedna na drugu. Odjednom se može prijatnije disati. Ulicu okomito presijeca druga koja se spušta s vrha brijega obraslog šumom i nastavlja dolje u grad. U njoj je uvijek propuh. Ni tri minute lagana hoda, na drugom kraju od paklenog raskršća, čim se skrene, upravo je prijatno. U debeloj sjeni gustih krošanja stalno pirka, a umjesto turiranja automobilskih motora čuje se jedino živkanje ptičica s grana. Ondje je naš dom.

U okviru kapitalizma kao globalnog svjetskog poretka, u zemlji koja upravo prolazi tranzicijske procese divlje akumulacije kapitala, velik broj ljudi koje odavno znam iznenada je teško prepoznati, pa čak i oni koje ne znam ponašaju se kao da su pali s Marsa. Zbog toga izbjegavam masovne skupove i brižno izabirem s kim se družim i koliko. Nastojim što više vremena provesti sa suprugom i djecom, a redovno posjećujem i stare roditelje. Češće se viđamo s nekolicinom provjerenih prijatelja i njihovim obiteljima. Novine ne čitam. Na televiziji gledam samo filmove i strane dokumentarce, a i to rijetko. Redovno izlazim u kafić u susjedstvu. Imamo psa i kadikad jedan od nas, a kadikad više ukućana, šećemo ga dva puta na dan.

Nema izgleda da će za mog života biti objavljena vijest koja bi me obradovala. Zato je jedino od vijesti što me zanima meteorološka prognoza.


četvrtak, 30.07.2015.

predbračno usaglašavanje

- revitalizirani post od 17.7.2007.
Kako lijep stan! – uskliknula je kada je prvi puta unišla kod njega. Pri tome je mislila kako je velik, kakav je raspored prostorija, te da bi ga se moglo lijepo urediti: pobacati pola krame i smeća, prerasporediti namještaj, dnevnu sobu premjestiti u spavaću, za spavaću uzeti radnu, a bivšu dnevnu pretvoriti u sobu za dijete, pobojati zidove… On je bio vrlo zadovoljan time da joj se stan sviđa jer se godinama trudio da ga namjesti upravo onako kako mu najviše odgovara i napokon je bio toliko zadovoljan kako mu je uspjelo da mu prljavi prozori, prašina po uglovima i poneko smeće tu i tamo nisu nimalo smetali.






Na taj način su se usuglasili i o svim ostalim pitanjima važnim za zajednički život, nakon čega su se vjenčali, te otkrili da imaju nebrojeno tema oko kojih se mogu iz dana u dan svađati.

srijeda, 29.07.2015.

HEJ, TROVEKI, JOŠ STE ŽIVI!

- revitalizirani post od 23.7.2007.
Ne samo da su nas otrovali, nego smo već otrovani, a truju nas i dalje. Zato bih vas sve mogao osloviti – troveki. Ono, (o)trovan + čovjek = trovek. Hej, troveki, još ste živi!

Najveći dokaz da nas truju je upravo taj što smo otrovani. A pokazatelj da smo otrovani su alergije. Do prije dvadeset godina jedva smo znali što je to. Neki vrlo obrazovani ljudi znali su za alergije i smatrali su ih nečim poput priča ih "Tisuću i jedne noći", neobjašnjiva pojava kojoj se ne zna uzrok, otprilike nešto između hipnoze i levitacije. Poznavao sam samo jednog alergičnog čovjeka – Vladimira Tomića – ali taj je bio naopak u svemu, pa nije bilo nikakvo čudo. Bio je alergičan na prašinu, pelud, vunu i perje i bio je uvjeren da će se na račun toga izvući od odsluženja vojnog roka, ali su – specijalno za takve – imali jednu karaulu na 1750 metara nadmorske visine gdje nema ni prašine, ni peludi, uniforme su od sintetike, a kokoši stižu samo očerupane.

Unazad dvadest godina – tko nije alergičan? Svi! Tko još nije, ne brinite, bit će. Uskoro! Već su mala djeca alergična, a stare babe, koje su proživjele cijeli ljudski vijek bez ikakve alergije odjednom pate od ambrozije, kao da ambrozija cvate od jučer.

Prilika u kojoj sam posumnjao da je posrijedi nešto raširenije i dublje nego što se slutilo bila je kada sam pripremao ručak prijateljici koja je radila kao agronom na jednom velikom poljoprivredno-industrijskom kombinatu. Bio sam još pod dojmom druge prijateljice koju sam nekoliko dana ranije vidio kako povrće koje kani poslužiti brižno riba pod mlazom vode oštrom četkom, kao - da dobro ispere sve pesticide i čime li već špricaju povrće. Prijateljica-agronom me sažaljivo gledala i napokon rekla:

– Ne, to što želiš ukloniti, ne možeš ti to isprati.


Prije godinu-dvije čitao sam u "Crnoj kronici" da su u Austriji, u nekoj šumi, pronašli leš nepoznate žene. Lako su utvrdili da je mrtva već oko šest mjeseci. Zatim su leš podvrgli analizi i otkrili da ima oko dvadeset i sedam godina, da je do petnaeste godine živjela u Hrvatskoj ili Grčkoj, a posljednjih šest mjeseci prije smrti živjela je u Austriji. Kako? Da je do petnaeste živjela u Hrvatskoj i Grčkoj vidjeli su tako što su joj u tjelesnim stanicama našli nešto čime se gnoji kukuruz jedino ondje, nešto što uđe u tijelo koliko god kukuruz mljeli, kuhali ili pekli. To i ostane i nakon dvanaest godina, a kroz to vrijeme unutar tijela vodi svoj život, mijenja se i stari, pa je najstariji dio toga imao dvadeset i sedam godina, a najmlađi dvanaest. Da je posljednje mjesece provela u Austriji vidjeli su tako što je u plućima imala i neki sastojak koji se dodaje automobilskom gorivu jedino u Austriji u količini koja se sakupi nakon što se šest mjeseci diše austrijski zrak. Što su još našli i što nisu našli, bolje da ne znam. Ovo mi je dovoljno..

Prije nekoliko mjeseci bio je u "Večernjaku" članak na dvije stranice o forenzičarima koji istražuju masovne grobnice iz Domovinskog rata. Na njihovo iznenađenje otkrili su da su leševi nakon deset godina u stanju raspadanja u kojemu bi trebali biti nakon šest mjeseci. Raspadanje je usporeno dvadesetak puta. Trupla su kao konzervirana, i to ne jedno-dva, nego sva. Protumačili su to time da je u stanicama toliko konzervansa koji se danas dodaju svoj mogućoj hrani i – pazite! – iznenadili su se, što kazuje da je riječ o ranije nezamijećenoj pojavi. A kakva je razlika između tih mrtvih i nas živih? U tome da mi jedemo istu hranu deset godina duže nego oni, te mora da smo još temeljitije impregnirani.

Jedino što me tješi, premda je slaba utjeha, jest da su i oni koji vuku profite iz što masovnije proizvodnje i prodaje hrane jednako zatrovani. Mogu se hraniti u najluksuznijim restoranima i jesti najskuplju hranu, opet će ona biti napravljena iz jednako zatrovanih namirnica. Ni oni koji u idiličnom nastojanju da se zdravo prehranjuju sami uzgajaju povrće u svojim vrtovima teško se mogu izvući. Nema genetski modificiranijeg sjemena od soje, padaju kisele kiše, otrov stiže kroz zemlju, a biljke uzimaju zagađen zrak.

I kad je već u svaku stanicu našeg tijela prodrlo nešto što tijelo ni na koji način nije očekivalo niti bilo na to spremno, zašto se čuditi što su se alergije toliko raširile? Ili što se pojavljuju bolesti za koje ranije nismo čuli, a rakovi napadaju ljude svih godišta? Za troveke se još dosta dobro držimo!




utorak, 28.07.2015.

neprežaljeni pokojnik

- revitalizirani post od 26.7.2009.
Izišao sam uvečer u grad vidjeti hoću li naći neko društvo za provod i naletio na dvoje poznatih koji su sjedili s nekom nepoznatom ženskom u crnom koji su me pozvali da sjednem s njima. Ispostavilo se da je nepoznatoj prije šest mjeseci umro muž, te da je tom prilikom prvi put izašla iz kuće nakon toga. Zaključila je da zbog djece i zbog sebe i zbog toga što bi to pokojni želio treba prestati plakati i početi živjeti što normalnije, pa je pristala da je zajednički poznati izvedu van.

Trudila se koliko je mogla da pokojnog spominje što manje, ali ipak joj se povremeno oteo koji duboki uzdah, povremeno su joj oči zasuzile, povremeno je spomenula preminulog supruga i nakon što smo tri sata sjedili zajedno saznao sam mnogo o njemu.

Umro je u najboljim godinama, mlad, od neke bolesti koja je naglo iskrsnula i skršila ga u dva mjeseca. Kada sam čuo da je bio baletan, moram priznati da je prvo što sam pomislio bilo "Peder!", ali je udovica govorila o njemu kao o muškarčini kojemu nije bilo premca. Pored toga bio je izuzetno pažljiv suprug, brižan otac i rijetko dobar, uglađen i odgovoran čovjek. Toliko ga je hvalila da sam na trenutke pomišljao da je nemoguće da je postojalo takvo savršenstvo bez mane, te da ga u boli zbog gubitka idealizira, međutim su zajednički poznati, koji su i njega dobro poznavali, potvrđivali, a kako sam ih dobro znao kao razumne ljude koji dobro prosuđuju nije mi preostalo drugo nego da povjerujem. Pomišljao sam čak da potvrđuju iz sažaljenja i kurtoazije, no kada se udovica u jednom trenutku udaljila, uvjeravali su me da nije tako.

Sve zajedno i usprkos težini komemorativnih momenata dobro smo se proveli i kada su konobari proglasili fajrunt, udovica nas je pozvala da se premjestimo kod nje jer joj je bilo teško vratiti se u prazan stan, pogotovo nakon tako prijatno provedene večeri, tim više što su djeca otišla prespavati njezinim roditeljima i to bi bila prva večer da je sama u stanu. Stan je već svojim izgledom svakom pojedinošću potvrđivao udovičinu priču, no kada sam na komodi ugledao fotografiju pokojnika u srebrnom okviru zamalo su mi se noge posjekle i, kao što bi rekla moja majka, "maltene da me šlag trefio".

Odmah sam ga prepoznao.

U ranim dvadesetim upao sam u ono što bi se nazivalo "loše društvo". Bio je ondje tip kojega sam smatrao gorim od svih, apsolutni ništkoristi i zvijer u ljudskom obliku. Igramo belu, njegov partner, najbolji mu prijatelj, baci krivu kartu, a on ga isti tren opali preko stola šakom pravo posred lica da mu se nos rascvao, tresnuo stolicom na leđa i zveknuo glavom po podu, zamalo ga ubio, skočio oko stola i počeo ga daviti, morali smo ga četvorica skidati s njega. Idemo gradom, a on bez veze iznenada mlatne nekog čovjeka koji ga je krivo pogledao ili mu se nije svidio, te smo ga morali odvlačiti da ne cipelari jadnog čovjek. Muško, žensko, mlado, staro, sve mu je bilo svejedno. Uglavnom, maksimalno nisam volio biti s njim u društvu, a čim bi se približio na tri metra svi su bili napeti i spremni izmaknuti udarcu i uzvratiti.

Posljednji put sam ga vidio nekoliko godina prije nego ga je udovica srela i ako sam ikada i pomislio na njega, bilo je to s olakšanjem da ga više ne srećem, ni njega ni ikoga sličnog njemu. Nisu mi išli u glavu oni koji su prijateljevali s njim, pitao sam se da li je to bilo iz straha ili im je imponiralo kako on mlati sve naokolo. Bio sam uvjeren da nije bio normalan i da mora da je loše završio.

I takav čovjek postao baletan! Uzoran građanin i primjeran otac obitelji! Što se dogodilo s njim u međuvremenu da se toliko preobratio? Zatajio sam da ga znam od ranije, pogotovu što se moja priča ne bi slagala s udovičinom, pokušavao sam neupadljivim pitanjima dokučiti tajnu, ali uzalud. On je bio tako idealan od prvog trenutka kada ga je srela.

Da ga nije netko tako gadno prebio da se prepao za život i odlučio preokrenuti list? Možda ono ranije nije bio on pravi, već se tako ponašao iz tko zna kojeg razloga, pa je jedva dočekao da može postati kakav je zapravo? Da ga nije izliječio neki odličan psihoanalitičar i psihoterapeut? Ili je, upoznavši buduću suprugu, uvidio da mu ne valja sve do tada i odlučio se preobratiti? Možda je ona naprosto iz njega izvukla ono najbolje, dobro skriveno? Kako onakva zvijer nije završila u zatvoru i kako je iz nje uopće mogao postati normalan čovjek? Što bi o tom njegovom preobražaju rekli oni koji je isprebijao? Ili se on nije nimalo promijenio, ali je ona ista kakav je bio on, pa joj je upravo takav bio fantastičan, ali u društvu se spominje sve, nego samo ono za što zna da će naići na razumijevanje i prihvaćanje? Tu sam pomisao odbacio, jer se u tom slučaju zajednički poznati ne bi družili s njima.

Dok ovo pišem u blizini huči more, razdanjuje se i ne znam što bih više o tome rekao.



ponedjeljak, 27.07.2015.

noćni zvukovi

- revitalizirani post od 3.3.2008.
Hrčeš! Probudi se! – tresla ga je voljena supruga. – Okreni se na stranu!

Miha Mijoč se okrenuo na stranu i prestao hrkati i prije nego se probudio, a kad se razbudio, ona je već ponovo spavala. Ležao je u mraku slušajući kako ona duboko, smireno, ujednačeno diše i po tko zna koji put zaokupila ga je jedna od nerješivih enigmi prirode i društva: kako se ona probudi kada on zahrče, a ujutro je ne mogu privesti svijesti ni budilica, ni telefon, ni dozivanje ni drmusanje? Obavezno zaspe pred uključenim televizorom, i to joj nimalo ne smeta. To se čini nelogičnim, ali – budući da se ipak zbiva – zacijelo postoji neka dublja logika koja mu izmiče.

Ležao je u mraku, i upravo je pomislio da će ponovo utonuti u san kada se iz predsoblja začuje: KLIK! Šššššššš…. Pup-puf-puf! Tuk! Tuk! Tuk! Buč-buč-buč…. Odmah mu je bilo jasno što je posrijedi. Svijet tišine!

KLIK! je označio da je u akvariju za kućne ribice termostat uključio grijač. Puf-puf-puf - išla je pumpa za zrak. Tuk! Tuk! Tuk! - tukla je najveća ribetina o staklo unutar kojeg je plivala. Puč-buč-buč-puč…. klokotali su mjehurići zraka uzdižući se prema površini. Ššššššš…. – bilo je nešto u akvariju, možda grijač vode, možda nešto što se također može pripisati crpki za zrak, nešto nedefinirano… Ona je sve to zvala Svijet tišine.

Njemu se sviđao taj naziv još od istoimenog dokumentarnog filma Jacquesa Cousteaua koji je gledao u djetinjstvu, a i zbog toga jer je izuzetno cijenio tišinu. Zbog toga se naposljetku financijski napregnuo do krajnjih granica i kupio kuću u rezidencijalnoj četvrti grada, u najtišem dijelu u kojemu se preko noći zaista ništa nije čulo osim provlačenja vjetra kroz lišće i poneko glasanje neke noćne ptice, a kada su se zatvorili prozori niti to. Ne samo da je kuća koštala preko pola milijuna eura, nego ju je dvije godine tražio. Toliko je cijenio tišinu da ni stari pradjedovski zidni sat koji je dao restaurirati, kada je čuo kako njegovo tiktakanje odjekuje kućom, više nikada nije navio.

Dok su razgovarali kako će urediti novu kuću, ona je više od svega željela jedno – akvarij. Veliki, bogat akvarij, s mnoštvom riba, biljkama, na mjestu odakle će se moći vidjeti iz cijeloga stana. Kako je već otklonio želju da nabave mačku, papigu i ptice u kavezu, protiv akvarija nije mogao naći argumenta kad je on već donio u brak psa kao miraz, ali je zato unaprijed izjavio da on s akvarijem neće imati nikakva posla. Dobro, žena je obećala da će se ona brinuti o ribama.

Nabavila je veliki akvarij, natočila vodu, zasadila bilje, a zatim iz dana u dan donosila ribe. Bile su to male ribice, ne veće od dva-tri centimetra, raznih oblika i boja. Neke su ugibale, a supruga ih nadomještala drugima, sve dok nije naučila kako održavati ekosustav poput akvarija, te se sastav stanovnika ustalio.

Tek nakon nekoliko mjeseci uočili su da jedna od ribica polako, ali postojano raste. Konzultirajući stručnu literaturu otkrili su da Silver shark, Balantiocheilos melanopterus, premda su ga u prodavaonici kućnih ljubimaca preporučili po svakom pitanju, može narasti do 45 centimetara i riba je očigledno nakanila da to i ostvari. Nakon godinu dana imala je već više od pedlja i bila sve bliže kriterijima pristojnog obroka u ribljem restoranu. Naravno, u akvariju se počela osjećati skučeno i počela je provoditi dane i noći priljubljena uz staklo buljeći van, te neumorno udarajući u zid svog zatvora, a kako je porasla, bogme se i čulo: tuk! Tuk! Tuk! Tuk! U savršenoj noćnoj tišini resko su odjekivali i ostali zvukovi. Svako malo oglašava se termostat grijača KLIK! Zatim ono Šššššššš…, pa Pup-puf-puf! Tuk! Tuk! Tuk! Buč-puč-buč-puč…. Nije to preglasno, ali za nekoga tko leži pokušavajući zaspati savršeno je razgovijetno, dapače, iritirajuće, jer se ne zna kada će KLIK!, kada Tuk! Tuk! Tuk!, kada Šššššššš…..

Platio sam pola milijuna eura da živim u tišini i napokon se mogu naspavati! – ogorčeno se znojio hladnim znojem Miha Mijoč. – Zadužio se do kraja života da sada ne mogu zaspati od tih zvukova!

Da je barem akvarij bio negdje u najdaljem uglu stana da ga ne čuje, ali ne! Supruga je inzistirala da bude ondje gdje će joj pasti prvi pogled ujutro i posljednji navečer, gdje će ga vidjeti svaki put kad ide iz sobe u sobu, da svaki gost koji navrati prvo njega spazi. Otkako su se preselili u novu kuću, nebrojeno su se puta posvađali. Što to on glumi kraljevnu na zrnu graška?! Svatko bi se smijao da čuje što mu smeta – buči mu akvarij!

Miha Mijoč je ležao u mraku, zvukovi iz predsoblja nisu mu dali zaspati. Vrata spavaće sobe nije se usudio zatvoriti da ih priguši jer je i to na neki čaroban način budilo suprugu koja je tvrdila da je sa zatvorenim vratima zagušljivo. Osluškivao je – Tuk! Tuk! Tuk! – ribu koja je mahnitala želeći se dokopati tko zna kakvih prostranstva i osjećao da su oboje u istom životnom položaju, osim što ona u akvariju raste, a on se u braku smanjuje.




noćni zvukovi 2

- revitalizirani post od 21.7.2009.
Probudi se! – trknula ga je laktom u rebra njegova voljena.

A… a… a…! – zakrkljao je Miha Mijoč ne znajući tko je, što je, gdje je i zašto je.

Okreni se na stranu! – povikala je i počela ga gurati.

Što? Što? – prisjetio se je tko je, gdje je, ali mu još nije bilo jasno što se događa.

Hrčeš!

Poslušno se okrenuo i zaspao u narednih deset sekundi. No kada se sve to treći puta ponovilo, digao se i premjestio na prazni kauč u najdaljem uglu najudaljenije sobe u stanu.

Sreća - pomislio je – … da nismo u jednosobnom stanu.

(Zaista, kako takav problem rješavaju oni koji žive u jednosobnim stanovima ili garsonjerama?)

No, razbudio se. Nije hrkao, samo je žmirio pokušavajući zaspati. Uzalud. Ako je već njegovo hrkanje budi i ne može uz njega zaspati, što ona nije otišla u drugu sobu nego je bubetala po njemu dok se nije premjestio? Kako je ujutro ne može ništa probuditi, zvone razni alarmi po pola sata, razbude sve po kući prije nego se ona osvijesti, a po noći joj je neizdrživo hrkanje koje je prema alarmima kao jedva čujna sevdalinka?

U neko doba začuo je korake po stanu. Prepoznao ih je. To se stari pas izvukao iz ležaja ispod stepenica i lagano dogegao. Nije smio u spavaću sobu, ali mu je bilo dozvoljeno ulaziti u onu u kojoj se Miha smjestio, pa se teško spustio tik uz kauč zadovoljno uzdahnuvši. I Miha je bio zadovoljan što nije sam.

Nekoliko minuta nakon toga čuo ga je - hrče! I to kako hrče! Kao da morž ispuhuje! Ali to roktanje bilo mu je drago. Ionako ga je stisnulo oko srca svaki put kad je pomislio da neće dugo ostati s njima, a ovako je svaki hrk oglašavao da je još ovdje, uz njega, prisutan, i spava zadovoljan zbog toga. Njegovo hrkanje govorilo mu je da su još zajedno, da je sve u redu, opuštalo ga i uspavljivalo kao najumilnija uspavanka.





nedjelja, 26.07.2015.

najveći zavodnici - fotograf

- revitalizirani post od 29.7.2010.


Na samom početku devedesetih naslijedio sam dva dvosobna stana, ne računajući veliki u kojem sam stanovao. Zahvaljujući tome nisam krepao od gladi kada sam devedeset i prve ostao bez posla i svih uobičajenih primanja. Oba stana sam iznajmio nekim studenticama, a u moj su se uz mene uselile neke glumice koje su plaćale sve režijske troškove i nakon kojih je gotovo svakodnevno preostalo i nešto za pojesti. To me je spasilo da ne krepam od gladi i prilično pristojno preživim. Dane sam provodio uglavnom u kafićima „Mooney“ i „Velvet“ u Dežmanovom prolazu koje sam koristio kao dnevne, radne i primaće sobe i ne mogu se požaliti da je to bilo loše razdoblje života.

Svi poznati i oni koji su me zatrebali znali su gdje me mogu naći i pored toga što sam ondje pročitao sve novine, a da ih nisam trebao kupiti, od ujutro do navečer za mojim su se stolom samo smjenjivali razni likovi. Što je ostatak stalnih gostiju, mlađarija za šankom, mislio o meni saznao sam jednom prilikom kada me je došla naći jedna prijateljica, a mene nije bilo.

Prijateljica mi je vrlo zgodna mlada žena. Ode ona u „Mooney“ i kako je sjela tako se nekih tri uobičajenih zgubidana prikrpilo. Raspituju se što ju je ondje navelo. Kaže ona da je došla mene naći. Koga? Koga? – pitaju. Onog bradonju s naočalima koji obično ovdje sjedi s velikim crnim psom.

- A! Makroa! – spoje frajeri.
- Budibogsnami! – kaže moja prijateljica. – Kakvog makroa?

- A što bi bio drugo?! Ništa ne radi, po cijele dane sjedi ovdje, uvijek ima novaca, stalno oko njega sjedi nekoliko mladih ljepotica, samo se smjenjuju, još mu neke i daju novce, vidjeli smo... – mislili su na moje podstanake koje su obično dolazile u kafić isplatiti mi najamninu.

Ode moja prijateljica u „Velevet“ i sjedne, a odmah je okruže tri od onih koji se samo izmjenjuju za šankom. Pitaju koje ju je dobro nanijelo. Kaže ona da me je došla potražiti. Koga? Koga? – pitaju frajeri. Onog bradonju s naočalima koji svakodnevno navrača s velikim crnim psom, čudo da nije ovdje.

- A! Režisera pornofilmova! – odmah su znali na koga misli.
- Kakav sad režiser pornofilmova? – smije se moja prijateljica.

Je, je, objašnjavaju najozbilnije frajer, oni su o tome raspravljali i zaključili da ne mogu biti ništa drugo. Imam vremena na pretek, samo čitam novine, oko mene je uvijek nekoliko zgodnih djevojaka, prepoznali su i neke glumice, ne bi se takve cure rojile oko mene bez veze, pa stalno preko stola dodajemo neke novce... Da se ne vidi da sam intelektualac pomislili bi da sam nekakav makro, organizator mreže call-girli ili štogod slično. Eto, takav me je glas bio.

Na ista mjesta je u to doba redovno zalazio i neki lik koji je izgledao kao moja desetak godina starija verzija. Odmah se vidjelo – neki umjetnik! Ležerno obućen od glave do pete u isprani jeans, po opisu se razlikovao od mene samo po tome što sam ja tada bio visok i vitak, a on od trbuščića nije mogao zakopčati prsluk s mnogo džepova. Ta pojedinost po kojoj smo se razlikovali činila je da u poredbi izgledamo otprilike kao jablan i vrtni patuljak. On je bio silno impresioniran famom koja je o meni kružila i silno je navro da se družimo.

Vrebao je rijetke prilike kada sam sjedio sam, pa se odmah bacao za moj stol i započinjao intelektualne diskusije. Činilo mi se da mu je zadnja namjera da se toliko zbližimo da ga zovem u društvo i kada mi dođu prijateljice, podstanarke i glumice, pa sam se držao prilično rezervirano kako bih ih toga poštedio. Što sam ja bio rezerviraniji, to je on više nasrtao. Neprekidno me je pozivao da svratimo u njegov atelje. Nije daleko, ni minutu pješke. Kad ću svratiti? Zašto već nisam svratio? Neka svratim kad hoću. Evo, recimo, sutra. Ili odmah, da odmah odemo zajedno onamo. Popeo mi se već na glavu s tim svojim ateljeem. Neprekidno je spominjao kako je on umjetnik, kao – mi, kolege umjetnici, on je fotograf, umjetnički fotograf... Kako sam ja poznavao otprilike sve iole vrijedne fotografe u Zagrebu, a za njega nikada nisam čuo, morao sam jednom upitati:

- Kakav si mi ti fotograf? Gdje radiš?
- U industriji namještaja.
- Umjetnički fotograf u industriji namještaja?!
– za tako nešto ranije nisam ni čuo.
- Da. I grafički dizajner!

Ispostavilo se da on radi one natpise po izlozima prodavaonica namještaja JESENJE SNIŽENJE, POPUST 30%, PRODAJA NA OTPLATU i slično, a povremeno i fotografira poneku stolicu ili regal za neki katalog. Nije mi to zvučalo kao neki zanimljiv posao, ali nikako ga se nisam mogao otarasiti, pa sam naposljetku – da ga se riješim – ipak krenuo u njegov brlog.

Mjesto je zaista bilo nedaleko, u centru grada. Na gornjim katovima bila je uprava, a u njegov atelje se ulazilo sa stražnje strane zgrade kroz poseban ulaz. Zapanjio sam se čim sam prešao prag. Hodnik, mala kuhinja, kupaonica, ured, tamna komora, prostrani studio – vrhunski prostor! Još više sam se zgranuo kada sam vidio gomilu prvoklasne fotografske opreme koja je ležala razbacana naokolo. „Leice“, „Nikoni“, „Rolleflexi“ i „Hassebladi“, sve najbolje, najnovije i najskuplje, gomila leća i studijska rasvjeta. Industrija namještaja po svemu sudeći nije oskudijevala novcem, a on ih je uspio uvjeriti da mu je sve to potrebno za izradu natpisa poput POSJETITE NAS NA JESENSKOM VELESAJMU. Svaka čast, majstore!

- Ali to, naravno, nije sve što radim... – povjerio mi se zadovoljan dojmom koji je na mene ostavio već prvi pogled. – Pripremio sam ti još nešto što moraš vidjeti! Zbog toga sam te i zvao!

Odveo me u ured i posjeo u fotelju ispred tv-prijemnika. Izvadio je VHS vrpcu od 240 minuta, utaknuo je u rekorder i pustio.

Na ekranu se pojavio njegov studio. Ispred praznog zida stajala je djevojka u bikiniju. Njena poza bila je kao da stoji pred streljačkim vodom: ravno, ruke opuštene, bezizražajan izraz lica. U kadar je unišao i on, fotograf. Obilazio je oko nje i škljocao s fotaparatom iz ruke. Onda joj je spustio jednu naramenicu, kliknuo nekoliko puta, pa spustio i drugu. Neprestano škljocajući zašao joj je iza leđa i otkopčao grudnjak. Njezin izraz lica nije se ni najmanje promijenio. Rez. Ona naslonjena rukama na stol, on joj prilazi straga, spušta gaćice, a ona ni da mrdne obrvom. On raskopča hlače, spusti ih i zabije se u nju. Prihvati je rukama za struk i navlači prema sebi, drmusa je i gnječi, a njezino lice je jednako bezizražajno sve vrijeme kao da nije prisutna. Scena je izmontirana tako da ne traje ni pet minuta.

Zatim nova scena, nova djevojka: stoji pred zidom u bikiniju kao omamljena. On obilazi oko nje i fotografira je. Video-kamera je očigledno ostavljena u nekom uglu i neprekidno snima. On skida djevojci grudnjak, ona ni da pisne. Odvodi je do stola, namjesti da leži na njemu, podiže joj noge u zrak. Fotografira je sa svih strana, a zatim prilazi i svlači joj i donji dio bikinija. Raskopčava traperice, utakne se u nju i počinje pumpati guzicom…

- A! Što kažeš?
- Vrlo dobro!
– pohvalim ga vidjevši da očekuje pohvalu kao psić koji je donio bačeni štap.

Pred zidom stoji treća djevojka u bikiniju pogleda uprta pred sebe, u prazno. Fotograf je obilazi i škljoca. Skine gornji dio badekostima, malo rukom protrese njezine grudi kao da ih namještava, ona se ni ne pomakne. Nakon minutu je odvodi do stola, bez riječi je savine tako da se ona osloni na stol laktovima, spušta joj gaćice i zabija se na nju. On se trese, pramenovi kose mu poskakuju, ona ni da pusti glaska. Gotovo.

Četvrta djevojka – ista šema. Počinje s fotografiranjem, završava s jebačinom. Kad se pojavila i peta, zapitao sam:

- Pa koliko toga ima?
- Još dvije vrpce! Više ti nisam stigao pripremiti…


Dok sam zapanjeno pokušavao izračunati: 240 minuta podijeljeno s 5 minuta jednako oko 50 cura na jednoj vrpci, puta tri vrpce je 150 cura, a ima još…, on je izvinjavajući se objašnjavao:

- Malo sam ti skratio. Nema smisla da ti pokazujem cijele snimke, trajalo bi danima.

- Naravno, naravno…
- razgovarao sam s njim, dok su mi misli tekle sasvim drugim tokom. Dok su se djevojke samo smjenjivale, nisam se mogao odlučiti čemu se više čuditi – gdje ih tolike nađe ili kako se one drže? Da ne troši fondove poduzeća za plaćanje modela? Nisu bile naročite ljepotice, ali ni gabori, sasvim svakodnevne djevojke koje nisu djelovale kao profesionalke bilo koje vrste. Uostalom, VHS tada još nije postojao više od nekoliko godina, dakle, to je rezultat svega nekoliko posljednjih, a ne cjeloživotni uspjeh… I sve bez ijedne riječi! Što li im je prethodno nabajao, čemu su se one nadale kad su mu se tako prepustile? Jesu li vjerovale da je to početak nekakve karijere, da će završiti kao zvijezde, da to tako normalno ide kad se krene putom do slave? Zar su vjerovale da ih fotograf industrije namještaja može igdje lansirati, osim na kauč? Meso, meso i meso! Padalo mi je na pamet da tako lakovjerne ni nisu za drugo nego za nataknut na kurac.

- No, no…? – zanimalo ga je što mislim.
- Tvoja će se udovica jednoga dana jako iznenaditi dok bude prekapala po tvojoj zaostavštini.
- He, he
– zadovoljno se smijuljio na tu pomisao.

Kad smo nakon sat vremena stigli do scene u kojoj dvije gole djevojke kleče, a on ide od jedne do druge kao bumbar od cvijeta do cvijeta i naizmjenično im uvaljuje spolovilo u usta, više nisam mogao izdržati

- Oprosti, moram ići. Nisam se planirao ni ovoliko zadržati.
- Dođi drugi put pregledati ostatak!
- Svakako…


Izišao sam na ulicu sav smušen. Ulicama je prolazio uobičajeni svijet, među prolaznicima i mnogo djevojaka i mladih žena više ili manje privlačnih, kao obično. Gledao sam ih i pitao se – koliko njih bi pristalo svratiti fotografu na „snimanje“? Morao sam mu priznati – malo tko je potucao toliko ženskadije kao on. Znam nekolicinu profesionalnih animiranih fotografa koji decenijama rade modne i pin-up fotografije, ali nitko od njih ne može se s njim ni usporediti. To je poseban talent. Kada bih ja krenuo naći samo jednu tako lakovjernu tuku – tražio bih mjesecima, a on – stotine! Mora da ima posebnu antenu za njih ili je na njemu nešto što upravo takve privlači.

Bilo mi je jasno zašto je navro da ga posjetim. Mene je nezasluženo bio glas koji je on u potpunosti zaslužio, ali se nije smio hvaliti naokolo, pa mu je bilo stalo da barem ja znam tko je od nas dvojice pravi veliki jebac. I zaista, nakon tog posjeta više me nije gnjavio da dođem ponovo niti se gurao u moje društvo. Bilo mu je dovoljno da stoji uz šank, ispija svoje kriglu piva i zna da znam za njegovo pravo veliko životno djelo.




subota, 25.07.2015.

GLAS IZ PROŠLOSTI

- revitalizirani post od 11.7.2009.


Razveo sam se s prvom suprugom, koliko je to god moguće, prijateljski. Nakon što smo se odlučili na taj korak više nije bilo svađanja ili natezanja oko podjele zajedničke imovine. Pas je ostao sa mnom.

Pet godina kasnije pas i ja živjeli smo u jednosobnom stanu od 32 kvadrata u Zapruđu. Jednog popodneva preturajući po ladicama naišao sam na magnetofonsku kazetu na kojoj je bilo snimljeno kako moja bivša na nekom tulumu svira gitaru i pjeva. Znala je mnogo pjesama, mogla je bez prestanka pjevati satima da se ne ponovi. Dobro je svirala, a glas joj je zvučao otprilike između Melanie i Joan Baez, pa je njihove repertoare znala gotovo u cijelosti. Usput rečeno, čak je bila i nalik na te dvije pjevačice, malo na jednu, malo na drugu.

Ugurao sam kazetu u magnetofon, pustio, i njezin glas je preplavio mali stan. Pas je spavao u uglu sobe. Iznenada je otvorio oči potpuno razbuđen. Polako je podigao glavu s poda. Zatim je lagano ustao i s noge na nogu premjestio se na sredinu prostorije, te sjeo točno na mjesto jednako udaljeno od oba zvučnika gdje je zvuk bio najkvalitetniji. Sjedio je kao da mu se neki teški teret navalio na pleća i očigledno pozorno slušao.

Nakon nekoliko pjesama čuo sam da potiho cvili kroz stisnute zube. Cvilež je postajao sve jači. Napokon je pas zabacio glavu i zatulio prema plafonu, tiho, da ne nadjača pjevanje, ali bolno i razdiruće. Čuo ju je, prepoznao, a znao je da nije s nama.

Nisam imao snage isključiti magnetofon, a neprekidno pseće zavijanje me kidalo više nego ijedan trenutak dok smo se supruga i ja rastajali. Imao sam osjećaj da je glas gospodarice bio prejaki podražaj da bi mogao suspregnuti ono što mi je neprekidno tajio – da mu nedostaje, pa je odjednom sve provalilo iz njega. Na kraju je magnetofon škljocnuo u pola pjesme i zavladala je grobna tišina.

Pas se samo sručio na isto mjesto na kojem je sjedio kao da su mu popustili svi mišići, uzdahnuo duboko, ljudski, i zašutio.

Samo mi je jedna misao u tom trenutku olakšavala disanje – sreća da nismo imali djece!







petak, 24.07.2015.

ručni rad Darka Glavana

- revitalizirani post od 14.7.2009.
Ne znam jesam li vam već ispričao kad je prije dvadesetak godina u muzeju na Jezuitskom trgu bila izložba vrijednih umjetnina iz riznice zagrebačke katedrale, a ja doveo u posjetu kinesku delegaciju? Delegaciju je predvodio osobno kineski ministar kulture, koji je vjerojatno godišnje raspolagao fondom kojim bi nekoliko puta mogao kupiti Hrvatsku, a da mnogo ne osjeti. U pratnji mu je bilo nekoliko kineskih Krleža i Meštrovića, za koje mi – naravno – ranije nismo ni čuli, a kasnije smo zaboravili, ali smo bili svjesni da primamo kulturnu delegaciju najvišeg nivoa. Kada sam javio muzeju da dolazimo, dodijelili su nam – da nas provede kroz izložbu – Darka Glavana.

Dočekao nas je u odijelu s kravatom, dotjeran kao da je upravo izišao iz kutije. Vodio nas je od izloška do izloška i pri svakome je imao nešto zanimljivo reći, a sve vrlo stručno. Dok je prevoditelj prevodio njegova izlaganja na kineski, koristio je priliku da mi došaptava kako je cijela izložba skalupljena u posljednji čas, kako su iskrsavali problemi da je malo tko vjerovao da će je uspjeti otvoriti i slično.

Kinezi su sa zanimanjem obilazili oko svakog eksponata, no najviše su se uzbudili kada su došli do jednog svečanog plašta za služenje misa od kojega se nisu mogli odvojiti. Uzbuđeno su živkali oko njega, fotografirali ga, te zasipali Glavana dodatnim pitanjima. Plašt je bio potpuno crn, obrubljen zlatom i sa zlatnim ornamentima. Eksponat nije bio samo nevjerojatno star, neuobičajenog izgleda i nedvojbeno vrijedan, te umjetnički i kulturološki značajan, već su ornamenti na njemu nedvojbeno prikazivali kineske ideograme. Nažalost, na jednom uglu plašt je bio malo oštećen, ali je stručno restauriran.

Za Kineze je plašt bio očigledan dokaz da su između Kine i Zagreba postojali neki dodiri ili čak veze već i prije Marca Pola, nezaobilazna činjenica zbog koje treba revidirati prihvaćenu povijest, krenuti u daljnja istraživanja u tom smjeru i otkriti tko zna što. Jedva smo ih odvukli od staklene vitrine u kojoj je bio izložen da bismo stigli ispuniti zahtjeve ranije zakazanog rasporeda.

Prolazeći pored mene, Darko – najtrampljastija i najnespretnija osoba na svijetu, sa staklima na naočalama kao dna pivskih boca – došapne mi pokazujući rukom na crno-zlatni plašt:

– A tu krpu sam ja pokrpal!




četvrtak, 23.07.2015.

JEDISTVENOST SVEGA

- revitalizirani post od 3.7.2011.


Dugo mi je trebalo da shvatim – sve se u životu događa samo jednom.

Bilo je takvih stvari za koje mi je bilo jasno da su se dogodile samo jednom. Dođem u neki grad, neko mjesto, neki restoran, oduševim se i kažem sam sebi: ovdje ću se sigurno vratiti, ovdje ću dolaziti često ili čak „ovdje ću dolaziti svaki dan!“, a onda se nekako dogodi da prođu godine dok ponovo navratim, ili se ne vratim nikada, ili drugi dan zatvore restoran i jasno mi je da od učestalog navraćanja neće biti ništa. Ili sretnem neke ljude, sjajno se provedemo, svi želimo da se ubuduće često nalazimo, dogovorimo se da će tako biti, ali ne već sljedećeg vikenda jer imamo nekog posla, pa vikend nakon toga ponovo odgodimo viđenje, pa se opet nešto dogodi da se ne možemo vidjeti, pa se neko vrijeme često nazivamo i pokušavamo dogovoriti kad bi se vidjeli, pa se čujemo sve rjeđe, prođe i dvije godine da se ne uspijemo uskladiti, a onda umre upravo onaj bez kojega se nema smisla naći i najbolje namjere zauvijek propadnu. U takvim slučajevima je sve jasno: dogodilo se jednom i neće nikada više, ali zapravo je sa svime tako, čak i s onim za što se na prvi pogled ne bi reklo.

Kad sam otkrio Amsterdam zarekao sam se da ću se u njega svake godine barem jednom vratiti, i deset godina za redom mi je to uspjevalo, ali samo jednom sam došao s jednim drugarom, samo jednom s jednom djevojkom, samo jednom sam stigao autostopom s jednom srdačnom njemačkom familijom, samo jednom odsjeo u jednom preslatkom porodičnom pansionu, samo jednom upoznao neke sjajne Portugalce i proveo vrijeme s njima, samo jednom bio s pokojnim ujakom, a već me ondje nije bilo više od dvadeset i pet godina i ne vjerujem da ću ikada više svratiti.

Samo jednom se ide u osmi razred, samo jednom ga se može ponavljati i samo jednom ga se može ponavljati drugi put. Samo jednom se maturira, samo jednom je ljetni odmor između gimnazije i fakulteta, samo jednom se prođe na svakom ispitu, samo jednom je bila Univerzijada, samo jednom se okupljalo između Blata, Zvečke i Malog Kavkaza, samo jednom je Paul McCarthny svirao u Zagrebu, samo jednom se raspala Jugoslavija... Kanfleca sam sreo mnogo puta, mnogo puta sam ga vidio na motoru, ali samo jednom sam ga vidio na motoru na početku Frankopanske s plavom kapicom na glavi i fotografirao, Cezar je samo jednom prešao Rubikon (iako je naknadno vjerojatno višekratno prešao simo-tamo), samo jednom je kocka bačena. Sve što se dogodi prvi put dogodi se samo jednom, a ima toga što traje danima, mjesecima i godinama, ali sve to samo jedanput.

Čak i ono što izgleda kao da se stalno ponavlja i neprekidno traje zapravo se događa samo jednom. Samo jednom smo dočekali 1999 i samo jednom 2001 godinu. Samo jednom je treći srpanj dvije tisuće i jedanaeste. Najbolje ljubavnice s kojima smo se našli stotinama puta ne mogu promijeniti da se dvadeset i sedmi put nađemo samo jednom, a sto i pedeseti put također samo jednom. Svaki dan je samo jednom i nemojte da vas zavara što ima sličnih dana.

Ono što kažu da se povijesna zbivanja mogu ponoviti tri puta, drugi puta kao farsa, a treći put kao tragedija, ne treba se dogoditi, a ako se dogodi onda je prvi put to što je već bilo, drugi put je farsa, a treći put tragedija, što nikako nije isto i svaki put se zapravo nešto jedinstveno događa.

Samo jednom pišem ovaj tekst, mogu ga pisati u više navrata, ali ne dva puta. Čak i ako ga krenem pisati uzastono u više verzija, svako od tih pisanja bilo bi jedinstveno. Upravo sada i upravo ovdje događaju je neprestalno iznova samo jedanput.

Na kraju, sve u svemu, živi se samo jednom. Čak da postoji reinkarnacija, živjeti kao slon ili kao gusjenica nikako nije isto.

S tim na umu u svakom razdoblju života, svakog dana, svakog sata, valja nastojati da se iz te jedinstvene prilike izvuče najbolje i najviše moguće. Napravimo nešto dobro, naučimo nešto korisno, zaista se zabavimo, zaspimo zadovoljni i ispunjeni. Carpe diem, ne propusti dan.






srijeda, 22.07.2015.

glasam za ljeto

- revitalizirani post od 4.7.2008.
Između jedanaest i tri morao sam raznim poslovima hodati po gradu. Reći da je bilo vruće bilo bi nedovoljno. Bilo je nepodnošljivo vruće. Glavinjao sam na rubu kolapsa po užarenom beton koji je isijavao jaru, pržilo je od zidova kuća pored kojih sam se vukao, na dnu klanca između kuća zrak se nije mogao disati. Ništa čudno da novine svakodnevno izvještavaju koliko je žrtava toplinskog udara prethodnog dana Hitna pomoć pokupila po ulicama.

Koliko god bilo strašno i teško podnošljivo, dovoljno mi je da se prisjetim zime i kažem sam sebi: neka, neka… Mrzim zimu. Jedini zimski sport koji priznajem je sjedenje uz toplu peć i gledanje snijega kroz prozor. Priznajem da je lijep pogled da neki i inače lijep krajolik pokriven prvim, čistim snijegom. Ali koliko to traje? Snijeg koji mi danas znamo uglavnom je prljavi gradski snijeg ili gadljiva bljuzga.

Kad je zima, onda je zima, od jutra do navečer, iz dana u dan, mjesec dana, tri mjeseca, šest mjeseci. Ljeti, koliko god bilo preko dana nepodnošljivo, večeri su ugodne, a noći prekrasne. Možeš spavati gol pored otvorenog prozora. Barem dok spavaš, živiš kao čovjek.

Mrzim zimu i zimi imam na sebi šest slojeva odjeće, a iz kuće izlazim kao astronaut u skafanderu. Mrzim i to. Ta odjeća me sputava, teška je, mora je se neprekidno nositi na sebi. Ljeti hodamo u majicama, jedva i osjetimo da su na nama.

Kad bi mogao birati da je po danu ugodno, a noći da su hladne ili da je preko dana pakleno, a da su noći ugodne, odabrao bih ovo drugo. Noćni sam čovjek, vampir. Od sunca sam dobio alergiju. Sjećam se da je i nekoć sunce bilo vruće, ali ovo današnje sunce - to je kao da ti netko gasi čikove na koži. Što se mene tiče, dovoljno mi je ono sunca kada Sunce zađe za horizont i ono što se odbija od Mjeseca.

Oko ponoći često šećem oko Cmroka i uživam. Dan je bio grozan, sutra će biti još gori, ali neka. Ljeti ima perioda osvježenja i kiša, da svi živnu, ali zimi nema takvih zatopljenja da bi i na trenutak mogli zaboraviti da je ipak zima. To što se ljeti može ići na more, malo mi znači. Volim kupanje, ali kada se sjetim turističke histerije, prekrcanih plaža, kolona na autoputovima, traženja mjesta u restoranima i bahatih izbezumljenih turističkih radnika, ni do toga mi nije. Dočekat ću jesen jednako bijel kao sir kakav sam bio i na proljeće i već sada žalim što se neću moći prepustiti višemjesečnom zimskom snu. To bi bilo najbolje.



utorak, 21.07.2015.

nevidljivi sugovornik pokojnog govornika

- revitalizirani post od 14.7.2010.



Knjiga koja se ovih dana pojavila na novinskim kioscima i košta manje od dvadeset kuna rijedak je izdavački biser: tekstovi Zorana Franičevića, vrhunske fotografije niza prvorazrednih fotografa, sjajna odgovarajuća dizajnerska obrada, odličan uvod Renata Baretića, te zapravo genijalan naslov - knjiga kakvu je legendarni urednik "Poleta" i najmlađi zastupnik u hrvatskom saboru svih vremena zaslužio.

Neću više o knjizi, nego prelazim na fotografiju objavljenu na str. 119.




Samo me nešto štrecnulo oko srca kada sam je vidio. Prepoznao sam mjesto gdje je uslikana, znam da sam ondje nebrojeno puta bio, ali se ne mogu sjetiti gdje je to bilo. Naočale na stolu - imao sam iste takve. Naočale odložene ispred sugovornika - i danas imam tu naviku. Bilježenje natuknica za vrijeme razgovora - kao da neki novinar radi intervju ili je to ono što i danas često radim. Pitam se - jesam li ja nevidljivi sugovornik? Čak i ako nisam, mogao bih biti ja. Mnogo puta smo Frane i ja upravo tako razgovarali i na fotografiji je jedan od prizora kojih se sjećam.

O čemu smo pričali - ne sjećam se ni jedne posebne izjave premda se sjećam o čemu smo uglavnom razgovarali, kao i tema nekoliko razgovora koji su po nečemu bili posebni.

Knjiga koja me obradovala ujedno me i žalosti - Frane je od mene posudio uvezani komplet "Poleta" (koji nikada nije vratio) kaneći napisati knjigu koju nikada nije napisao. Knjiga, ova druga knjiga, pojavila se tek kada je on već pokojan. Knjiga koju je toliko želio pojavila se tek kada on više nije bio smetnja da se pojavi. Dok je bio živ bez njega se nije moglo, a osloniti se na njega da će je napraviti bilo je iluzorno.

Kakvo je to prokletstvo da je potrebno umrijeti da bi se odnosi čovjeka sa svijetom uskladili?




ponedjeljak, 20.07.2015.

GLUP POKUŠAJ OBRANE DESNIČARSKE PAMETI



U srpnju 2010. desničarski mislilac Neven Sesardić u jednom od subotnjih, revijalnih brojeva „Jutarnjeg lista“ vrlo glupim tekstom nastojao je argumentirati da desničari nisu glupi. Za početak je pokušao ustanoviti razliku između političke ljevice i desnice: „Većina nas barem na nekoj razini bez teškoća prepoznaje tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako to uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja....

Bio je to loš početak jer upravo po istoj metodologiji puke očiglednosti svako pametan vidi i zna da su desničari glupi, bez obzira koliki im kvocijent inteligencije, naobrazba ili koliko su uspješni u životu. Na to ukazuje već i nadnaslov članka „ZAŠTO SU DESNIČARI GLUPI“ u kojem se ne pita jesu li ili nisu, već zašto su. Da li su desničari zato što su glupi ili su zaglupljeni time što su desničari ili nešto treće? (Naravno, to ne znači da nema i glupih ljevičara. „Ljevičar“ i „pametan“ nisu sinonimi, ali „desničar“ i „glupan“ gotovo pa jesu.) Da bi pametan čovjek bio desničar nužno je da bude beskarakteran i moralno truo, pa desničarima iznimke po pameti nikako ne služe na čast.


Pet godina kasnije sin mi je dorastao do mlađeg punoljetnika, počeo zalaziti na moj blog, pa moram dodati nekoliko rečenica onome što sam tada napisao da bih mladcu pojasnio.

Sine moj, suvremeni čovjek se bitno ne razlikuje od praljudi koji su lutali savanama ili stanovali u pećinama. Osnovne potrebe su iste, jedino su načini kako se zadovoljavaju drugačiji. Osoba je ujutro kretala u potragu za hranom i do navečer je trebala dovoljno sakupiti ili uloviti. Pri tome su drugi ljudi bili neodložno prisutni, pomagali ili ometali. Pojedincu je bilo korisno da ga oni oko njega podržavaju, uvažavaju, pomažu, da se dobro uklopi među ostale, jer je iz toga proizlazilo hoće li mu u životu biti lakše ili teže, hoće li biti izloženiji ili zaštićeniji pred životnim nevoljama i opasnostima. Jednako važno kao naučiti pronaći hranu ili uloviti plijen bio je sklad s bližnjima.

Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Dijete nema izbora nego slušati roditelje, starije i vršnjake, pri čemu mu je tim bolje čim više zadovoljava njihova očekivanja. Zato mu je to lakše što više prihvaća njihove stavove i ponašanja. S druge strane, roditelji, stariji i vršnjaci imaju potrebu za novim članom koji će ih osnažiti. Zajednica je to jača što je više pripadnika koji dijele njene vrijednosti i uspješno rade na njihovom ostvarivanju.

Sada u tu najopćenitiju shemu uklopi tipičnog desničara. Njegova uvjerenja, vrijednosti, ciljevi su ono što su ga učili. On ustrajava na njima jer je iskusio da pridržavajući ih se uspijeva u životu. Ako je pametan, ne drži se svojih uvjerenja i dalje ih proklamira zato jer misli da su istinita nego zato jer misli da tako treba, da se to od njega očekuje, da mu je to probitačno. Ako je glup misli da mora tako jer mu je Bog naredio, jer nije moguće nešto drugo, ne propituje ono čega se drži već nastoji isključivo što jače učvrstiti ono čega se nastoji što bolje prihvatiti. Pametni desničar je naprosto lažac ili nedovoljno pametan, a općeljudska dobrobit, pravednost i suosjećanje pri tome su samo kolateralne žrtve.






nedjelja, 19.07.2015.

eliksir mladosti

- revitalizirani post od 15.7.2009.


Kad sam tek nabavio Bubu, dok smo izlazili u šetnju veselo je trčkarao kroz park desetak metara ispred mene. Imao je najmanje već pet godina kada smo ga pokupili s ceste, pa mi je pet godina kasnije smireno hodao uz nogu gdje god smo išli. Nekoliko godina kasnije hodao je dva koraka iza mene, a još za nekoliko ljeta morao sam hodati polako da bi me mogao sustizati.

Podsjećalo me to na pradjeda koji me učio igrati šaha dok sam bio dijete. Otprilike u petnaestoj godini počeo sam ga kadikad pobjeđivati, a nisam imao dvadeset kada on više protiv mene nije imao izgleda, pa sam mu puštao da i on kadikad dobije.

No nije Buba samo išao sporije, nego su mu se i držanje i hod promijenili. Vrat je obično bio opušten, glava spuštena prema tlu, a rep se ovjesio. Šape je teško odljepljivao od tla, oprezno ih spuštao kao da hoda po vreloj ploči i polako se kretao bez naglih pokreta. Zvao sam ga tada "vodoravni pas", a prisjećajući se pradjeda znao sam kako to završava.




Ipak, bilo je dovoljno da sretnemo neku kujicu - ne daj Bože, da se tjerala! - pa da se sasvim promijeni. Vrat je sunuo u vis i izdužio se kao žirafi, opuštene uši su se uspravile, griva oko vrata se napuhala, bijelo krzno na prsnima narogušilo, rep se uspravio i počeo kovitlati, šepurio se kao paun i ponosno skakutao kao mladi jarić. Tu metamorfozu zvao sam "okomiti pas". Umor starosti je u trenu ishlapio, unutrašnji žar provro, mladost se vratila punom snagom. Govorio sam u šali: kada bih nabavio neku kujicu koja se permanentno tjera i držao je u susjednoj sobi - živio bi sto i dvadeset godina!

U svakoj šali - pola zbilje. Svakoga bi neka mlada žena mogla uvelike pomladiti, ali uzalud i mlada žena ako te ne voli, pa je možda važnije da bude bilo tko, samo da te voli. Ako i ne bi poživjeli duže, barem bi vrijedilo živjeti.

Nije me strah mrijeti. Blagoslov je ako smrt dođe u pravi čas. Bilo bi dobro kada bi se u životu znali i mogli ponašati kao dobri glumci: znaju kada u predstavi izaći na pozornicu, ali znaju i kada se iz radnje valja ukloniti. Loši glumci prepoznaju se, između ostaloga, upravo po tome što - osjećajući da nisu dali što su željeli - nastoje ostati što duže ili poneseni uspješnošću nastupa - koliko god dobro glumili - ne žele da se uklone sa scene, pa pokvare i ono dobro što su uradili. Nije me strah, iako mi je žao, ali bi mi još žalije bilo da sam živio uzalud.






subota, 18.07.2015.

španjolski zajeb

- revitalizirani post od 2.7.2007.
Kad je doktoru Loviću krenulo, tempo života ga je zahvatio poput vrtloga tornada. Novac se slijevao sa sve novih i novih strana u nevjerojatnim iznosima da je jedva stigao da ga sakupi, ali zato nije imao vremena za išta drugo. Svako jutro je izlazio iz unajmljenog stana zajedno sa svojom ženskom, oboje uređeni kao manekeni iz kutije, on u skupom odijelu i sa čistom košuljom, a ona od glave do pete u Versaceovim krpicama koje su koštale nekoliko tisuća maraka, te su sjedali u novi preskupi auto i jurili na prvi poslovni sastanak, nakon čega do kraja dana nisu stigli ni predahnuti. Iznenada se vrlo srdačno počeo družiti s tipovima s kojima pošten čovjek inače ne bi sjeo ni na kavu, a stare prijatelje su potpuno prestali viđati. Stan koji su unajmili u neboderu u Trnskom nisu stizali namjestiti, pa je u spavaćoj sobi na podu bio samo veliki jogi madrac na kojemu je bila izgužvana i prljava posteljina, a u drugoj sobi samo daska za peglanje, te hrpa prljave odjeće u jednom uglu i hrpa oprane i izglačane u drugom, dok su odijela i Diorove haljine visjeli s vješalica ovješenih na čavle zakucane u zid. U njega su se vraćali kasno navečer samo da bi prespavali, oprali se i presvukli. Nakon godina dana takvoga života iznenada im jedan značajni poslovni suradnik, menager koji je vodio prodaju jedne španjolske tvornice tekstilne robe s kojom su mnogo trgovali, javi da je odlučio prihvatiti njihov poziv i posjetiti Hrvatsku.

Doktor Lović se našao u nevolji. Sretali su čovjeka na sajmovima po svijetu, izlazili na večere, a inače su telefonom komunicirali gotovo svakodnevno, dok su faksove izmjenjivali i nekoliko puta na dan. I on i njegova ženska su se trudili biti što srdačniji, nametnuti tom poslovnom odnosu i prijateljsku notu, te su u nebrojeno navrata hvalili ljepote Hrvatske i pozivali Španjolca da ih posjeti na njihov trošak.

Kako ga primiti? Mogu ga smjestiti u neki pristojan hotel, ali ne mogu izbjeći da ga pozovu i kući u posjetu i na večeru, možda i nekoliko puta u dvije sedmice koliko je planirao ostati, ali to je nezamislivo. On je znao kako su odsjedali u najluksuznijim hotelima i jeli u najskupljim restoranima u koje su dolazili u svom automobilu od kojega je i stranim bogatašima zastajao dah, vidio ih je kako obučeni hodaju naokolo i sad da ga pripuste u svoju jazbinu? Nedopustivo! Da vidi otužnost svinjca u kojem su živjeli u trenu bi srušilo njihov poslovni image.

Ja sam u to vrijeme stjecajem okolnosti živio sam samcat u otmjenoj staroj vili na Tuškancu, namještenu starinskim stilskim namještajem i zidova prepunih vrijednih umjetničkih slika. Vrlo reprezentativno, osim što sam bio sasvim bez novaca, te sam u nuždi jeftino prodao svoj pristojni auto za koji ionako više nisam mogao priskrbljivati za benzin, te živio nastojeći rastegnuti ono što sam dobio na što duže razdoblje. Iznenada, u pola noći, zazvoni mi doktor Lović na vrata sa svojom ženskom. Imaju prijedlog.

Predlože mi njih dvoje da se na dvije sedmice usele u moju kuću, a ja da odem u njihov stan. Sumnjičavo ih gledam. Doktor Lović potegne novčanik i izbroji tisuću maraka. Dobro, pristajem. Ali time problemi nisu riješeni. Trebati će čovjeka i izvoditi naokolo, u "Okrugljak", "Šumski dvor" i na slična mjesta. Kako bi to izgledalo da se cijelo vrijeme druže samo njih troje? Španjolac bi se zapitao zar u svojoj zemlji oni ne poznaju nikoga, a da ga upoznaju s barabama s kojima posluju i druže se, ne dolazi u obzir. Iako barabe ne znaju ni riječ stranih jezika, Španjolcu bi bilo dovoljno samo da ih vidi da Lovićev poslovni kredibilitet ode do vraga. Nego, kako bi bilo da ja izlazim s njima na ručkove i večere? Ništa protiv, ali kako ću doći iz Trnskoga do "Okrugljaka" ili "Šumskog dvora"? Nema problema, posuditi će mi BMW koji ionako samo stoji u unajmljenoj garaži. To bi moglo biti rješenje, ali BMW troši benzin, a ja sam bez novaca. Neću valjda trošiti ono što su mi dali da se preselim? Doktor Lović potegne novčanik i izbroji još tisuću maraka. Time smo problem benzina riješili, ali u nekim restoranima bi se trebali naći kao slučajno, a što ako dođem, a oni se putem predomisle i odu negdje drugdje, kako ću platiti račun? Ima tu još nekih troškova…. Što ako oni moraju na neki neodložni poslovni sastanak preko dana, te preostane samo da ja vodim Španjolca naokolo? Neću valjda tražiti od njega da plaća račune? Doktor Lović mi doda još tisuću marka, neka su nađu pri ruci, s tim da će dati još kada to potrošim. Time sam ušao u njihovu zavjeru. Nastavismo dalje planirati zajedno.

Nije dovoljno da se pridružujem samo ja, koliko god sam elokventan i zabavan, trebali bi još nekoga… Džuburi! Ona je odvjetnica, on je znanstvenik, izgledaju reprezentativno, srdačni su, obrazovani, govore jezike, znaju se ponašati. Oni će se priključiti drage volje. Zatim, Španjolac je još u vitalnim godinama, a Lovići su mu hvalili ljepotu naših žena, što s tim? Postoji rješenje. Novi poslovni prijatelji znaju neke odlično izgledajuće mlade radodajke, dat će svakoj po petsto maraka da iziđu s nama na večeru i budu susretljive prema gostu. Plan je sve u svemu gotovo savršen, ali nije još sasvim… Lovići su dvoje, Džuburi su dvoje, Španjolac će biti s radodajkom, a jedino ja sam? Znam jednu curu koja studira španjolski, odlično izgleda, zna se ponašati, voli se kresnuti, ali ta neće tek tako, iz čista mira, landrati sa mnom naokolo. Doktor Lović mi doda još tisuću maraka. Nije dovoljno, rekoh, trebala bi biti na raspolaganju dvije sedmice, te on doda još jednu.

Stigne Španjolac. Lovići ga smjeste u apartman u "Palaceu", a zatim započne provod. Vodili smo gosta po muzejima i izložbama, razgledali smo Zagorje, izvodili ga na ručkove, večere i u disko klubove. Jednoga od tih dana pao je i Španjolčev rođendan, pa smo organizirali mimohod mažoretkinja. Povremeno su se pridruživali Džuburi, povremeno sam se o njemu brinuo ja sa studenticom, a povremeno smo se nalazili svi zajedno. U nekoliko navrata smo večerali i u kući na Tuškancu, a hranu i piće je osigurao naručeni catering. Moje često prisustvo je objašnjeno time da sam bratić iz provincije koji je došao u Zagreb na odmor pa ima mnogo vremena na raspolaganju. Kada nisam bio s njima boravio sam u stanu u Trnskom uz telefon sa studenticom i čekao da nas pozovu, a kako ondje nije bilo ničega osim jogi madraca nasred sobe, preostalo nam je samo da se neprestano kresamo.

U jednom navratu su Lovići poveli Španjolca i jednu profesionalnu pratilju pet dana na more, od Istre do Dubrovnika, sve na njihov trošak, dokazujući mu da se usprkos tome što je zemlja u ratu može živjeti, što podrazumijeva i poslovati, sasvim normalno i ugodno. Španjolac je povremeno nudio da i on nešto plati, ali to nisu dozvolili. Pa oni su ga zvali! Istrošili se da ti pamet stane.

Kad je Španjolac otišao, svi smo odahnuli. Ni ja nisam više mogao. Ona studentica se više nego svojski trudila odraditi svojih šesto marka, što je u ono vrijeme bilo dovoljno da smireno živi naredna dva mjeseca.

Nakon desetak dana stiglo je na moju adresu Španjolčevo pismo naslovljeno na doktora Lovića, pa sam ga pozvao da ga preuzme. Doktor Lović ga je otvorio, pročitao, problijedio i ispalo mu je iz ruku. Dobro da je sjedio kad je otvarao pismo, inače bi se srušio. Španjolac se biranim riječima maksimalo pristojno zahvaljivao da se proveo kao nikada u životu, kao što je i očekivao i da se nije razočarao što je odlučio doći u posjetu u Hrvatsku. Predivna zemlja, divni ljudi! Nikada to neće zaboraviti! Imao je nekoliko mogućnosti među kojima se kolebao: zvali su ga neki na Tenerife, pa neki na Daleki Istok, čak i u Japan su ga zvali, ali Lovići su mu bili najsimpatičniji i najdraži i ulijevali su najviše povjerenja, pa se odlučio za njihovu ponudu. To ljetovanje za njega nije bilo kao ostala jer je odlučio napraviti velike promjene u svom životu. Odlučio je ostaviti posao kojim se do sad bavio i posvetiti se u kasnim godinama slikarstvu, kao Gaugin i carinik Rousseau. Zbog toga je i želio na doličan način oprostiti se od starog posla upravo s partnerima koji su mu bili najdraži. Čovjeku koji će ga naslijediti na bivšoj poziciji svakako će reći o njima sve najbolje, ali mora iskreno upozoriti Loviće da ne vjeruje da će od toga biti neke koristi jer je taj tip poseban kreten. Sve u svemu, tako se dobro proveo i zbližio s domaćinima da Loviće zauvijek smatra prijateljima i poziva ih, kada dođu u Španjolsku, da mu se neizostavno jave kako bi ih izveo na večeru.

Ova kratka epizoda iz hrvatskog uključivanja u svjetsku privredu ujedno je i ilustracija zašto nas u svijetu toliko vole.





petak, 17.07.2015.

nepoznati virtuozi

- revitalizirani post od 13.7.2007.

GLUMAC NAD GLUMCIMA



Pokojni zagrebački glumac Ratko Buljan ispričao mi je anegdotu iz vojske. On je prvo diplomirao na glumačkoj akademiji, pa odigrao nekoliko uloga u kazalištu, na filmu i na televiziji, a onda je otišao na odsluženje vojnog roka, pa su ga svi u kasarni zvali "Glumac".

U njegovoj četi bio je i neki zemljoradnik iz nekog sela pored Bjeljine. Taj nije mogao proći pored ičega, a da ne bubne u to ili da se barem ne očeše. Ide kroz vrata i – bum! – tresne o dovratak, prolazi pored stupa i – tres! – zaleti se u njega, prolazi pored kamiona i – pljas! – rokne na blatobran. Još dobro kada ništa ne nosi, ali uzme tacnu s ručkom i – fljuf! – spotakne se o prvi stol, sve se razleti; kantu vode taj nije mogao donijeti, a ne daj bože da bi mu dali nositi sanduk s municijom ili bombama. Svi su mu se smijali, a oficiri mu tko zna koliko puta uzviknuli "Pa jesi li ti normalan?!" Inače je bio sasvim normalan, sve je izvršavao što su mu naredili (koliko je mogao) i nikada se nije bunio, ali nakon dva mjeseca ga poslaše na promatranje u Beograd na Vojno-medicinsku akademiju.

Nakon dvije sedmice vratio se iz Beograda s čitabom: preporučuju da ga se otpusti iz vojske, zauvijek.

Tu ostali vojnici zanijemiše. Svi su željeli znati je li nasanjkao JNA i kako je to izveo, ali on nikome ništa nije htio priznati, čak ni kada su otpusni papiri već bili gotovi. Uhodili su ga i kada je bio nasamo, da li i tada stalno bubeta o nešto, ali i kad je bio uvjeren da ga nitko ne gleda svaki stup i svaki ugao su bili njegovi. Jedino što je nešto rekao Ratku...

Stoji Ratko s porcijom u ruci pred kazanom, ispred njega pet stotina vojnika s porcijama, iza njega pet stotina vojnika s porcijama, a onaj već izlazi u civilnom odijelu i ide prema izlazu iz kasarne. Spazi Ratka kako čeka i samo na trenutak skrene do njega, primakne mu se uhu i šapne:

– A kurac si mi ti glumac!

Nakon toga, kao svaki veliki majstor, ode laka koraka ne zaboravivši ni završni detalj – pri izlazu tresne o stup na kapiji, zlu ne trebalo, sigurno je sigurno.








četvrtak, 16.07.2015.

nema, pa nema

- revitalizirani post od 28.7.2009.


Turistička je sezona u punom jeku, gospodarstvena je situacija u gadnom dreku. Ako nas ne izvuče turistička sezona, na jesen nam slijedi pušiona.

U restoran, za stol do onog za kojim sjedim, sjeda grupa Talijana. Konobar se odmah stvori pored njih.

Prije nego išta naručimo – kaže jedan Talijan – možemo li na kraju dobiti dinju?

Konobar vrlo snishodljivo glumi da je ožalošćen:

– Na žalost, dinju ne držimo… Nema dinje. Ali ima…

Ima svega osim dinje.

Jesam vam rekao! – likujući uzvikuje Talijan koji je pitao. Očigledno je ova epizoda nastavak neke njihove ranije dogodovštine ili razgovora.

Koji će im kurac dinja? Kao da im nije dosta sve ostalo čega ima?! Talijani ipak odluče ostati i naručuju obilnu i skupu večeru. Štono bi se reklo - sve se dobro svrši.

Međutim, u priči postoji i jedna ranije nenavedena pojedinost. Na drugoj stani ulice, ni deset metara dalje, nalazi se štand na kojemu se do kasnih noćnih sati prodaje voće i povrće. Između ostaloga i dinje. Na pitanje imaju li je, konobar je mogao mrtav-hladan odgovoriti "Naravno!", a zatim poslati maloga od kužine da trkne preko ceste i kupi jednu, servirati je i zaračunati tri puta više. No to mu nije ni palo na pamet.

Doduše, možda mu je i palo na pamet, ali zašto da se time zajebava? Koliko da naplati tu dinju? Pa da mu naleti neki financijski inspektor i grakne: "Ha! Naplaćujete bez odobrenoga cjenika?!" ili da naleti neki turistički inspektor i vrisne: "Aha! Poslužujete dinju, a nemate je na koštovniku!" (tj. jelovniku). Jednostavnije je reći da nema dinje i gotovo, mirna Bosna.

Ne pomaže tu ni premudra Jadrnka, ne može napraviti ništa ni ministar turizma koji je prvi put u životu odsjeo u nekom hotelu tek nakon što imenovan na tu dužnost, ne može tu pomoći ni Duh sveti. Turistička sezona mora nam donijeti čudo spasenja makar i bez svih dinja na svijetu!








srijeda, 15.07.2015.

drama u gluho doba noći

- revitalizirani post od 22.7.2011.
Noćas, maloprije, oko dva ujutro, pisao sam e-mail poruku gospođi čiji je divovski rotvajler prije petnaestak dan oko ponoći napao mog psa dok smo šetali. Da sam šetao s tigrom ne bih se miješao, ali kako je moj pas bio tri puta manji, upleo sam se i uspio ga spasiti samo s jednom gadnom ranom koju još i danas liječimo. Prije nego se gospođa gazdarica stigla umiješati dobio sam ugriz u kažiprst desne ruke, a očnjak je probio srednjak tako da je s jedne strane ušao, a s druge izišao kao da mi je članak na prstu komadić ražnjića. Dobro smo prošli, sreća da nisam dobio srčani ili moždani udar od napora natežući se s raspomamljenom zvijeri.

Dok sam pisao prozor je bio pritvoren da imam kakav-takav propuh. Ipak se i kroz taj otvor uspio uvući poveliki noćni leptir privučen svjetiljkom na mom radnom stolu. To je bedasto da ti pamet stane! Počeo se zaletavati u ekran kompjutora, žarulju u svjetiljci, slijetati mi na prste, zaletavao se u stvari na stolu, nije mi dao pisati i sve je vodilo tome da će se pred očima mi u toj sumanutoj jurnjavi i lepršanju gadno oštetiti. Povelik leptir, lijep, ima po sebi čak i neke žive boje što ranije nisam vidio na noćnim leptirima, nikada ranije nisam takvoga vidio. Povremeno stane i zagleda se u mene, kreten! Što da napravim?

Bez muke sam ga mogao u svakom trenutku uhvatiti, zgnječiti, baciti u kantu za smeće i problem bi za mene bio riješen. Ali tko sam ja da bih mogao oduzeti život bilo kojem živom biću? (Ne računaju se komarci, stršljeni, buhe, muhe i krpelji.) Pored toga, bilo bi stvarno grjehota naštetiti tako lijepom biću kao što je bio taj leptir, neprocjenjiva šteta naškoditi tako dragocjenom biću koje se moglo pojaviti tek nakon što je nastao cijeli svemir, nakon što su protekle tisuće milijuna godina, nakon što je milijunima godina protjecala evolucija, nakon što su proživjeli nebrojeni leptiri da bi on mogao noćas lepršati.

Raskrilio sam staklo prozora do kraja, zagasio svjetiljku nad radnim stolom i ekran kompjutora. Soba je potonula u mrak i ponadao sam se da će svjetlije okno prozora izmamiti leptira da izleti kroz njega. Ali vraga! Na skaneru je ostao svijetliti signal da je uključen, a na kutiji kompjutora je treptala led-dioda pokazujući da hard disk radi. Čuo sam bedaka kako leprša, a svako malo se i zaletio u mene.

Izišao sam pipajući u mraku iz sobe u dugi hodnik, ušao u unutrašnjost stana, te zaokrenuo u susjednu sobu. Ta ima balkon koji izvana dopire gotovo do prozora sobe iz koje sam izišao. Upalio sam svjetlo na balkonu, stao uz rub i gledao prozor. I zaista – za nekoliko desetaka sekundi leptir je izletio iz prozora mračne sobe i ustremio se na svjetlo na balkonu.

Brzo sam se vratio u radnu sobu, zatvorio prozor, a zatim nazad do sobe s balkonom i isključio vanjsko svjetlo. Gotovo!

Ne mogu ga spriječiti da se izvana zaletava u staklo, ali vani je mjesec, svjetla ulične rasvjete, vani ima dovoljno primamljivih izvora privlačnosti za noćne leptire.

Sjedim i prisjećam se prijatelja Gorana Babića koji je 1978. jednu dugu i opaku polemiku u kojoj je gadno (i zasluženo) razvalio nekog uglednog akademika završio riječima koje mi zvuče kao pjesma:



Noćni leptir, profesore,
u lampu budalasto udara.
Zaslijepljen je i umrijet će,
a ja mu pomoći ne mogu.
Ako ga taknem, pozlijedit ću mu krila
i više neće moći letjeti.
Mogu samo ugasiti lampu, ali ako to učinim
nema ništa od pisanja.
Jeste li važniji Vi (i ja) od ove nevoljne kratkovjeke sjene?

Evo, gasim lampu,
neka nas proguta mrak.






utorak, 14.07.2015.

bijeg s mjesta nesreće

- revitalizirani post od 23.7.2009.



Da se razumijemo - svakome se može dogoditi da strada u saobraćajnoj nesreći ili da je prouzroči. Onaj tko misli "Za mene nema opasnosti, tako dobro vozim da sve mogu izbjeći" naprosto je bahata budala. Nema tako opreznog vozača na kojega u zlom trenutku ne može naletjeti neki kreten, kao što nema vozača kojemu se ne može dogoditi nesretan stjecaj okolnosti ili trenutak nepažnje da se njegovo vozilo pretvori u smrtonosan stroj.

U višedesetljetnoj vozačkoj praksi imao sam desetke slučajeva poput onoga kada sam na neosvijetljenoj, potpuno mračnoj cesti naišao na pješaka u tamnom odijelu koji je hodao sredinom ceste okrenut leđima. Srećom sam vozio polako, no spazio sam ga tek na nekoliko metara ispred sebe, izvio se oko njega da sam se zamalo skrhao i otišao bez zaustavljanja. Je li bio pijan, drogiran, samoubojica ili naprosto lud, ne znam. Možda bi bilo bolje da sam se zaustavio i sklonio ga s ceste, ali othrvao sam se toj nakani uvjeren da bi zlosretnik, da sam ga dohvatio, gore prošao nego da sam ga pregazio.

Svakome tko sudjeluje u prometu može se dogoditi da prouzrokuje ili strada u nesreći, ali neki nakon toga ostanu i pomognu unesrećenima, a neki pobjegnu. Ako se kasnije ulovi one koji su pobjegli, opravdavaju se – dogodilo se neočekivano, u trenu, nisu se snašli, izgubili su glavu, nisu znali što rade… Može li se itko toliko izbezumiti da ne zna što radi? Tko ili kakvi ljudi ostanu, a kakvi pobjegnu?

Svaki put, ama baš svaki put, kad pokrećem motor automobila, koliko god sam bezbožnik, pomislim "Bože, nadam se da neću nikoga unesrećiti!", a tek nakon toga "Oprezno, ne bi valjalo ni da ja stradam". Tko god sjeda za volan, pa čak i bahate budale, mora da je tisuću puta makar na trenutak pomislio: što bih ja napravio da se meni tako nešto dogodi? Svaki puta kad u crnoj kronici naleti na neki izvještaj o kakvoj nesreći, svakome mora da barem kroz primozak prostruji pomisao: što ću ja ako se nađem u takvoj situaciji? Neki ljudi su tako nebrojeno puta pomislili "Naravno da ću se zaustaviti i pokušati pomoći unesrećenima", a drugi "Nema sumnje da ću pobjeći ako mi se ukaže prilika".

Ako nesreća nikada ne iskrsne, od tih misli nema ni štete ni koristi. No ako se zlo sluči, u djeliću trenutka kada nema odlaganja narednog postupka, najvjerojatnije će svatko bez razmišljanja automatski postupiti upravo onako kako je nebrojeno puta ranije odlučio. Bijeg s mjesta nesreće je sam po sebi kriminalno i nemoralno djelo, ali nije rezultat privremene bezglavosti nego plod prethodnih razmišljanja, učinak nebrojenih opetovanih odluka. Bijeg s mjesta nesreće nije posljedica nerazmišljanja, nego upravo obrnuto – posljedica u svakom pogledu nevaljalog mišljenja.






ponedjeljak, 13.07.2015.

ne volim spavati sama

- revitalizirani post od 27.2.2009.



NOĆI SU NAJGORE


Stara sam, neću živjeti još dugo.

Ne mogu se požaliti na svoju starost. Nadživjela sam Morpera već dvadeset godina, a vjerojatno ću još dvije-tri. Inače, starost kao starost, nikome nisu mile boleštine i slabost. Srećom, Bogu hvala, dobru djecu imam. Vrijedni su i brižni. Sagradili kuću u kojoj svatko ima stan za sebe na svom katu, pa je u njoj i stan za mene, s izlazom na vrt. Brinu se da imam sve što mi zatreba, svaki dan pitaju što mi treba i donose, ako negdje trebam otići, odvezu me, do doktora. Navečer, kad obave sve što je trebalo preko dana, svaki se od njih povuče sa svojom familijom, na svoj kat. Ja ostanem gledati televiziju dok ne zaspem, a često televizor ostane upaljen i do ujutro.

Kakav je to život danas postao? Svatko na svoju stranu. Čak i u istoj kući svatko je daleko od svih drugih. Baka i djed su mi pričali da su oni svi, mnogo njih, živjeli u istoj prostoriji zajedno s kravom, kozom i ovcama. Nisu imali tako udobne krevete, ni kupaonicu s hladnom i toplom vodom, ni televiziju, nisu imali ništa od ovoga što danas imamo, ali bili su zajedno. Preko dana je još dobro, ali preko noći bih najradije da sam Eskim; oni spavaju tuce njih jedan do drugoga u onim svojim kupolama od leda, igluima, s psima.

Ne bojim se umrijeti. Bojim se da ću se probuditi u noći i biti će mi jako zlo i neću imati snage da ikoga pozovem. Telefon je pored mene, ali možda neću imati snage da ga dohvatim. Nitko to neće primijetiti, nitko me neće čuti, nikoga neće trgnuti što se grčim. Bojim se umrijeti glupo, od nečega što bi – da hitna pomoć dođe na vrijeme – bilo otklonjeno, pa da poživim još koju godinu, radujem se unucima koji svrate svakog dana, na deset minuta. I ne bih voljela umrijeti sama, da nemam koga primiti za ruku i pogledati u oči u tom trenu.

Često se prisjećam i razmišljam o tome i maštam kada sam bila djevojčica, mala djevojčica, i moji mama i tata su me znali uzeti u krevet između sebe, grijali me s obje strane i pustili da zaspem između njih.




nedjelja, 12.07.2015.

čokoladni posranko

- revitalizirani post od 7.7.2010.


BRUKA


Izgledalo je da me očekuje jedan od napornijih dana. Trebalo je obići nekoliko mjesta, posvršavati poslove za koje sam očekivao da će biti naporni, a za neke pregovore da neće proteći bez mučnog natezanja, pitao sam se da li ću uopće sve stići. Pored toga je već u osam ujutro bilo toliko vruće i sparno da mi je sama pomisao kako se vučem naokolo po užarenom gradu bila odbojna.

Protivno očekivanjima, sve sam stigao, sve je proteklo brzo i glatko, ljudi od kojih sam se pribojavao da ćemo se zakvačiti toliko da će nam se odnosi trajno poremetiti bez krzmanja su od prve pristali na sve što sam predložio, oni za koje sam se spremio da ću ih morati tjerati da rade upregli su se da sve naprave što brže i bolje. Sve me je to toliko oraspoložilo da mi čak ni vrućina nije bila nepodnošljiva.

Navečer sam dočekao suprugu vrlo dobro raspoložen spremajući se da joj pričam kako sam bio nevjerojatno produktivan i uspješan. Dok smo se muvali po kuhinji, ona iznenada reče:

Sav si se zasrao!

Naravno da tako nešto može reći samo voljena supruga. To me nije iznenadilo, ali ipak nisam znao o čemu govori.

– Hlače su ti posrane!

Što bi mi bile hlače posrane? Jest da sam mator, ali još nemam problema s inkontinencijom.

– Idi do ogledala i pogledaj...

Odem u kupaonicu i pogledam i – stvarno! Nosio sam svijetle ljetne hlače i odostraga, točno pri dnu procjepa stražnjice bila je karakteristična smeđa mrlja kao da sam se usro. Odem u kupaonicu, skinem hlače i razmotrim: mora da sam u nekom kafiću sjeo na nekakav komad čokolade, sladoleda ili nešto slično što je ostavilo neko dijete i meškoljio se po tome. Izgledalo je – drek kao drek!

Prvo što mi je palo na pamet bilo je – kako me nitko ranije nije upozorio? Tko zna koliko dugo hodam naokolo s tom mrljom na guzici? Nemoguće da bar netko od onih s kojim sam razgovarao to nije primijetio. Zavisno od kada nosim tu mrlju, možda su primijetili i svi?

Tu su mi pali na pamet oni ljudi s kojima su pregovori onako glatko prošli. Ako su uočili, a bilo je nemoguće previdjeti, mora da im je bilo neugodno upozoriti me, možda toliko neugodno da su na sve pristali samo da me se što prije riješe? Možda su pomislili – ako je taj tip sposoban doći tako zasran, tko zna na što je sve drugo spreman?

Prisjetio sam se jedne priče Antuna Šoljana koju sam čitao u svojim ranim dvadesetima i od tada je nisam zaboravio. U ono vrijeme sam smatrao da je odlična, jako me se dojmila, i mora da je dobra kada je toliko dugo pamtim. Zove se „Mrlja“, ako se ne varam. Neki čovjek se nehotice i neznajući zaprlja crvenom bojom po čelu. Nitko od onih koje sreće mu to ne želi reći, nitko ga ne upozorava, a sam ne može vidjeti, te hoda naokolo ne znajući da je obilježen. Naravno, kod Šoljana je sve to duboko simbolično i metaforički, ne znam više ni kako priča završava, ali u mom slučaju takvih značenja nije bilo – moja mrlja je izgledala naprosto kao da sam imao proljev, prdnuo i – recimo - nisam primijetio da je izletilo više nego sam mislio, pa iznutra natopilo svijetlu tkaninu.

Bruka!

Međutim, nije bilo dvojbe da sam tog dana bio izuzetno poslovno uspješan. Da li slučajno, nezavisno od te kompromitirajuće pojedinosti ili zahvaljujući upravo njoj? Da nisam otkrio nastup prema kojemu su ljudi nemoćni? Ponašajući se sasvim normalno, usprkos zasranoj stražnjici, sa sigurnošću naših besramnih političara koje ništa ne može omesti, možda sam ljude naveo na pomisao da sam se politički aktivirao, ušao u vrh neke stranke, državne organe, pa je bolje da mi se ne protive? Uostalom, ono što je izgledalo kao izmet možda je zaista čokolada, pa bi bilo slatko polizati!

Razmotrio sam i mogućnost da mi je netko od onih s kojima sam se sreo namjerno podmetnuo nešto da se uneredim. Sve je moguće, ali nije baš odviše vjerojatno. Ne vidim što bi time dobili.

Razmišljam da narednih dana malo eksperimentiram s takvim nastupima. Recimo, pošpricam se iz tube s kondenziranim mlijekom oko šlica, pustim da se sasuši, pa takav hodam naokolo ili da oblijepim brkove šmrkljima? Ni masne mrlje na prsima na bijeloj košulji nisu loše, kao da upravo dolazim sa žderačine janjetine...

Bezbrojni su primjeri onih koji se diče onim čega bi se svi drugi sramili, ili barem bi se svatko normalan sramio, pa upravo time postižu sve što su naumili. Što god tko od njih smislio, prva im je stvar na kojoj svi složno rade da se promijene kriteriji što je uopće normalno, prihvatljivo i poželjno. Onaj tko hoda zasran izboruje se za pravo da sere i po drugima. Oni koji trpe posranca pomirili su se s tim i da ih posere.

Primite ovo kao još jedan izvještaj, svjedočanstvo iz svijeta u kojem nam ne preostaje ništa drugo nego opstati nastojeći ostati neukaljanima. Nama. Njima preostaje sve ostalo.



subota, 11.07.2015.

prvo fafanje

- revitalizirani post od 4.7.2010.
Vidim da je Ivanjek počeo u „Jutarnjem listu“ iz dana u dan ispisivati sažetke proteklih godina. Prije nekoliko dana pisao je o tisuću devetsto šezdeset i sedmoj, dan kasnije o šezdeset i osmoj, zatim o šezdeset i devetoj, a onda sam otišao provesti nekoliko dana s prijateljima na moru pa sam prestao pratiti novine te ne znam što je pisao dalje, ali mogu zamisliti, iako sam siguran da je propustio spomenuti najznačajniji događaj tisuću devetsto sedamdesete. Sjedeći s hrpom starih novina na krmi brodice koja jezdi prema pučini, dok me vibriranje brodskog motora prožima od tabana do tjemena, i iznenada me preplavljuju sjećanja...

Godine tisuću devetsto i sedamdesete gradska omladina organizirala je prvomajski izlet u Poreč. Reklamirali smo ga kroz „Omladinski tjednik“ i javilo se toliko ljudi da smo krenuli u šezdeset autobusa, kao invazija zagrepčana na Istru. Vrijeme nas je dobro poslužilo, proveli smo tri sjajna dana, a onda smo krenuli nazad. Istovremeno su i svi ostali izletnici krenuli istim putem, a vozilo se još po starim, uskim, vijugavim i grbavim dvosmjernim cestama, pa nam je od Poreča do Zagreba trebalo dvanaest sati drmusanja. Kolona od šezdeset autobusa više je stajala nego išla, a i kad se kretala uglavnom je gmizila brzinom hoda.

U to sam vrijeme već godinu dana hodao s jednom sjajnom curom koju smo zvali Muhara zbog crvene kose koju je podrezivala tako da je izgledala kao klobuk na vrhu glave. Nas dvoje smo se uglavnom tucali kao zečevi, najmanje dva puta dnevno, najčešće tri do četiri puta, a nerijeko i više. Ukratko, prcali smo se čim bi ugrabili priliku. Usprkos tolikoj učestalosti odnosa oralni seks uopće nismo prakticirali iako smo nejasno znali da je i to moguće, ali čim bi se poljubili i dok bi odbacili odjeću ona se već toliko navlažila, a meni tako stajao da nam nije padalo na pamet ništa drugo nego kako da ga što prije zatjeram u nju. Dapače, s patent zatvarčima na trapericama i mini-suknjama ispod kojih nije bilo gaćica često se nije trebalo ni razodijevati.

Dakle, u neko doba nakon otprilike šest sati putovanja u prednjoj trećini vozila oko šofera sabili su se nerazdvojni Bešker i Prelog, Agar i Cica Tadić, Stipe Bota i Vjeran Nikolić, ako se ne varam i Vesna Mimica, te svi ostali iz autobusa i pjevali. Jedino se pokojni Vlado Tomić ispužio po sjedištima u posljednjem redu autobusa i spavao. Muhari i meni došlo da se ljubakamo, pa smo se povukli u pretposljedni red. Ondje je došlo do snažnog izražaja nešto što je bilo prisutno od samog početka vožnje: cijeli autobus se neprekidno tresao jer se motor nije isključivao ni kada je kolona zastajala, a to vibriranje je bilo sve jače prema stražnjem kraju karoserije, pa je u pretposljednjem redu djelovalo kao da sjedimo na velikom vibratoru. Brm-brm-brm-brrrrr... – ritam drmusanja bio je savršeno usklađen s fiziološkim osobinama naših živčanih sustava. Bilo je dovoljno pogledati Muharu u oči i vidjeti izraz njenog lica da bi bilo jasno da je vrag odnio šalu.

Ona je za put odjenula traperice, inače ne znam što bi bilo. Nakon nekog vremena podvukao sam dlan ruke kojom sam je do tada obgrljavao pod procijep njezine stražnjice i stisnuo ga u šaku tako da je sjedila upravo najosjetljivijom točkom cijelog tijela na vrhu početnog članka mog kažiprsta. Ritam motora tako se izravno slijevao u nju. Sokovi su provrli, natopili traperice, ulijepili mi cijelu ruku i postavu sjedalice. Izvio sam se prema njoj i ljubio je pridržavajući je desnom rukom za sise da se ne sruši. Skopila je oči i tiho stenjala i cvilila, a svakih nekoliko minuta potresali su je drugi drhtaji koji su izvirali duboko iz nje. I tako neprekidno.

Ne treba ni napomenuti da se moja alatka propela stisnuta hlačama i stajala satima. Muhara je spustila dlan i čvrsto se pridržavala za njega kroz grubu tkaninu, a povremeno ga opipkivala prstima po cijeloj dužini. Društvo sprijeda je potpuno zaboravilo na nas i zabavljali su se pjevajući prigodne pjesme poput „Hajde mala da se nagodimo, tjedan dana da ga ne vadimo!“ i slične. Otprilike na stihovima „Da na crkvi kurac visi sve bi cure išle misi“ i „Imam kurac ko teleću nogu, samo pičku ja naći ne mogu“, Muhara je otkopčala remen na mojim hlačama, dugme na pojasu i spustila patent-zatvarač. Oslobođeni izdanak je sunuo na slobodu ljigavo se presijavajući sav zabalavljen, a ona se bacila na njega otvorenim ustima kao izbezumljena mesožderka i učas ga progutala.

Nikada neću zaboraviti blaženstvo koje me prožimalo dok je sisala kao da joj od toga život ovisi. Zapravo i nije trebala uraditi ništa više osim da zine i obujmi ga. Drmusanje autobusa je više nego dovoljno nadoknadilo njeno neiskustvo. Toplina, mekoća, vlažnost i glatkoća njezinih ustiju učinili su sve ostalo na svijetu potpuno nevažnim, uključujući glavu Vladimira Tomića koji se u međuvremenu probudio, izvirio odostraga između naslona stolica pored mog ramena i izbeljio oči poput ping-pong loptica buljeći u plamenocrveno Muharino tjeme koje se uzdizalo i spuštalo u mom krilu dok su se drugari natisuti u prvim redovima drali „Pičim-pičim-pičiću, i na more stićiću...“

Bude li sreće pa preživimo 2012, trećeg svibnja dvije tisuće i dvadesete proslavit ću pedeset godina od tog nezaboravnog događaja. Pola stoljeća! Vrijeme je da počnem smišljati, pripremati i uvježbavati kako ću dostojno obilježiti taj jubilej, kad sam već propustio četrdesetgodišnjicu. Već imam neke zamisli. Recimo da za početak sakupim sve one koje su nastavile što je Muhara započela (koje su još žive), pa da nakon njih dođu sve njihove kćerke i unuke, ali ne znam ima li i na Velesajmu tako velika dvorana.







Pet godina kasnije nakon što sam napisao gornji tekst primjećujem da priča zahtijeva drugačiji početak i završetak. Treba ih odvojiti od aktualnog, ali već prošlog vremena nastanaka, prebaciti u svevremenski mod.

Novi početak, umjesto ranijeg početnog odlomka:
Postoje mjesta i situacije koje me automatski katapultiraju u prošlost, aktiviraju sjećanja i bujicu prisjećanja, navedu da na trenutak zaboravim u što sam se transformirao, te izroni onaj stari ja u punoj snazi. Recimo, dok sam studirao, pet godina sam hodao s jednom sjajnom curom, uz koju sam od dječarca koji nije znao ni kako pička miriše stasao u zrelog virtuoza koji navodi žene na maestralne izvedbe. Stanovala je u centru grada, pa ako me put navede pored ulaza u haustor njene kuće, naročito ako sam još nešto zamišljen, svaki put mi dođe da skrenem kroz ta vrata i ustrčim stepenicama tri kata kao što sam svojevremeno napravio u bezbroj navrata, banem na njena vrata i u djeliću trenutka imam osjećaj ako to napravim da će mi dvadesetogodišnja ona otvoriti i pasti mi u zagrljaj. Svaki put se moram othrvati tom impulsu nasilu se prisjećajući što se sve u međuvremenu promijenilo, što rezultira da produžujem dalje njenom bivšom ulicom s metalnim okusom očaja u ustima.

Isto tako, svaki put kad odem na brodicu mog prijatelja Nikše pa jezdimo pučinom, dok sjedim na krmi i vibriranje brodskog motora me prožima od tabana do tjemena, dovoljno je da nekoliko minuta prekinemo sve druge aktivnosti, zašutimo, sklopim oči i usredotočim se na mehaničko drhtanje koje se širi mojim tijelom da me preplave sjećanja na najznačajniji događaj u mom životu tisuću devetsto i sedamdesete godine.


Novi završetak, umjesto ranijeg završnog odlomka:
Bilo je to prije kasnije poplave pornografije, erotsko-prosvjetiteljskog tiska, prije plime internetske pornografije. Naravno da smo znali da postoji oralni seks, ali smo imali dojam i ponašali se kao da je to nekakva rijetka egzotika koja nama nije potrebna. Bilo smo toliko mladi i uspaljeni da u nastojanju da što prije stignemo do završetka koji je vrhunac svega nismo imali vremena za gubljenje na usputnim finesama. Međutim, kad sam jednom osjetio što je to, raspomamio sam se kao tigar koji napokon okusi ljudsko meso. Jurio sam naokolo kao raspomamljeni satir gurajući svakoj koja je zinula iskolačeni izdanak pod nos. Otkrio sam da nema ljepšeg i uzbudljivijeg prizora od nekog milog lica posvećenog tome da što više uvuče u sebe mesnatu motku. Taj kontrapunkt, lice – najindividualiziraniji, najhumaniji, najizražajniji dio ljudskog tijela i kurac – potpuno bezlična, prahistorijska, glupa i nagonska životinja, pružaju u srazu prizor s kojim se nijedan drugi ne može mjeriti.




petak, 10.07.2015.

engleski za jednog čovjeka

- revitalizirani post od 1.7.2009.
U osnovnoj i srednjoj školi učio sam njemački, pa kad sam se počeo skitati po svijetu s ruksakom i vrećom za spavanje, s curama koje su govorile engleski komunicirao sam rabeći naslove tada popularnih pjesama: "Love, Love Me Do!", "Happy Together" i "Let's Spend the Night Together!" pokazali su se vrlo korisni.

Ozbiljno sam počeo učiti engleski tek u dvadeset i četvrtoj godini u Laboratoriju za strane jezike, Foreign Language Laboratory na Southern Illinois University u Edwardsvilleu.

Kabinet za učenje, učionica zvana laboratorij, bila je do krajnosti funkcionalna, do najsitnije pojedinosti usklađena s namjenom. Bila je to prostorija bez prozora, s umjetnim svjetlom, da promjene vremena ne utječu na raspoloženje, a protjecanje dana se po ničemu ne vidi, pa se unutra može raditi bez ikakvih vanjskih utjecaja. Svaki je polaznik imao svoj stol ograđen panoima da ne ometa druge niti da drugi odvlače njegovu pozornost. U laboratoriju sam provodio šest dana tjedno od deset ujutro do osam navečer s dvije-tri pauze za odmor.

Metoda učenja bila je savršena. Tadašnja postojeća tehnologija korištena je do krajnosti, smisleno, svrhovito i efikasno, i vjerujem da ni s današnjom tehnologijom ne postoji bolja metoda. Radio sam sam. U stol ispred mene bio je ugrađen magnetofon, a petnaestminutne lekcije bile su snimljene na magnetofonske vrpce u kazetama. Na ušima sam imao slušalice, a pred ustima mikrofon. Lekcija je počinjala tako da je spiker pročitao tekst iz knjige koji je obrađivao neku uobičajenu životnu situaciju, obično u formi razgovora dviju osoba, zatim su dva spikera u dramskoj formi govorila isti tekst. Nakon toga je trebalo izgovarati isti tekst zajedno s njima, a to se snimalo te se moglo preslušavati tako da su se čuli i originalni spikeri i ono što sam nadosnimao, uspoređivati, kontrolirati, te ponavljati sve dok nisam izgovarao sve potpuno jednako uzorima koje sam slijedio. Naposljetku je jedan spiker govorio, a ostavljeno je prostora da mu se odgovara, pa se i to moglo snimiti i preslušati. Dnevno sam savlađivao dvije takve lekcije. Nakon šest mjeseci učenja mogao sam razgovarati s Amerikancima i do deset minuta prije nego su uočili da mi engleski nije materinji jezik.

Nakon otprilike tri mjeseca posjećivanja Foreingn Laguage Laboratorya pojavio se Turk.

Turk se zvao Maslam Ogulvy. Bio je viši od metar i devedeset i imao preko stotinjak kila. Glava mu je bila okrugla, koža masna, a obično je bio neobrijan jer se kupao i brijao otprilike jednom sedmično. Hodao je u izgužvanom crnom odijelu i crnim cipelama, pa je među ostalim studentima u tenisicama, trapericama i šarenim majicama izgledao kao velika masna smrdljiva vrana. Pokušali smo razgovarati. Znao je dvadesetak engleskih izraza, ali se srčano pomagao pantomimom, a nakon svake dvije-tri stravično izgovorene engleske riječi uslijedilo je nekoliko rečenica na turskom. Razgovor nam nikako nije išao, sve dok se nisam dosjetio turcizama. "Baklava!" Začuđeno me je pogledao, a ja nastavio: "Fildžan… sarma … sultan… ćuprija… ćevapčići!" Shvatio je i oduševljeno počeo potvrđivati svaku riječ koju je razumio, s tim da sam se i ja pomagao pantomimom i pokazivanjem oko sebe, a on povremeno ponavljao s drugim naglaskom:

– Badava?
– Bedava!
– Marama.
– Mahrama!
– Tambura…
– Tanbura!
– Hajduk
– Haydud!


Zapravo je zapanjujuće koliko riječi za koje smo uvjereni da su naše i ničije tuđe zapravo su turske: šal, šećer, čekić, jastuk… I tako smo počeli svakodnevno razgovarati, s tim da su naši razgovori izgledali kao da komuniciraju dva maloumnika: "Čardak! … Telal! … Ćilim! … Kazan! … Fišek! … Česma!" On je bilo toliko oduševljen da može s bilo kim išta pričati da mi je jurio u susret i slijedio me s onim dirljivim povjerenjem kakvo iskazuju izgubljeni psići kad pomisle da su naišli na nekoga tko će ih usvojiti.

Nakon desetak dana takvih razgovora htio sam uzeti kazetu s novom lekcijom i primijetio da ju je on već uzeo. Začudio sam se da me je stigao usprkos tome što sam ja počeo tri mjeseca ranije, pa sam se vratio na svoje mjesto, ali nisam nataknuo slušalice već slušao njega. Kada je trebao on govoriti zajedno sa snimljenim spikerima, od njega je dopiralo samo potpuno nerazumljivo grgljanje. Otišao sam i uzeo vrpcu koju je odložio na kojoj je ostalo snimljeno što je govorio. To je bilo strašno, ni približno onome što je trebalo. On se već dizao da vrati lekciju na kojoj je radio i uzme novu. Požurio sam za njim i izveo ga iz učionice.

Vidio sam da je vrag odnio šalu i potrudio se da mu objasnim kako bi trebalo raditi. Na jedvite jade uspio sam mu prenijeti da je ono što radi samo uzaludan gubitak vremena. Badava! Silno se uzrujao i pomučio se da mi objasni svoju situaciju: došao je iz Turske prije tri sedmice, rođaci su mu platili put, ima još deset dana da nauči engleski, a onda će početi raditi u njihovom dućanu. Vidio je koliko lekcija ima i nema više vremena nego da svaku presluša jedanput. Kada ih sve presluša – znati će engleski! Njemu je to sudbinski važno i nema vremena na bacanje.

Koliko god sam se trudio, vidio sam da govorim gluhome. Tim više što sam kasnije – provjeravajući ga – zaticao kako sjedi sa slušalicama na ušima, ali mu pogled bludi ka stropu i dok se lekcija odvija on je zapravo tko zna gdje.

Nikada neću zaboraviti scenu kada sam oko podneva izišao na centralnu livadu između sveučilišnih zgrada da se odmorim. Nakon nekoliko sivih dana granulo je jarko sunce i svi su iskoristili podnevnu pauzu između predavanja da se prostru po travi i uživaju. Uokolo mene, u većim i manjim grupicama, bilo je barem tisuću ljudi. Iznenada je iz zgrade iz koje sam izišao izjurio i Turk nešto vičući. Zastao je na trenutak na vrhu stepenica spazivši gomilu ljudi pred sobom, a zatim se sjurio niz njih preskačući dvije do tri. I dalje vičući izbezumljeno je jurio među studentarijom mlatarajući rukama i preskačući ih. Svi su zanijemili promatrajući ga. Shvatio sam da nekoga traži, a znao sam da nema koga drugog tražiti osim mene. Vikao je stalno jedno te isto, nešto sasvim nerazumljivo, i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što viče, a da nisam već potrošio sate i sate razgovarajući s njim ne bih razaznao ni ja. Dakle, trčeći među stotinama ljudi koji su svi perfektno govorili engleski, sve "native Eanglish speakers", Turk je objavljivao da je odslušao i posljednju lekciju i vikao ono što sam jedino ja uspio razumjeti:



- Ja znam engleski! Ja znam engleski!






četvrtak, 09.07.2015.

zanemarena upozorenja

- revitalizirani post od 12.7.2007.
Našao sam idealno mjesto za zasjedu: kafić na uglu s nekoliko stolova ispred ulaza okruženih ukrasnim grmljem odakle sam dobro zaklonjen imao dobar pogled na sve strane. Vrlo rijetko je prošao poneki automobil, još rjeđe poneki prolaznik, te mi ništa nije moglo promaći. Naručio sam duplu kavu i pola litre mineralne, otvorio kutiju cigareta, u džepu je bila još jedna, ponio sam knjigu za čitanje, a na stolici do ruke bio mi je fotoaparat s teleobjektivom od 300 milimetara i drugi sa zumom 80-250 i motorom. Bio sam spreman čekati zauvijek.

Nakon otprilike sat vremena iz najbližih kućnih vratiju izašla je neka žena, prišla kafiću, zaobišla ga, te s druge strane ugla podigla garažna vrata, izvela automobil i odvezla se. Dobro sam je osmotrio dok je prilazila, prošla mi je na metar i ispratio sam je pogledom. Bila je fascinantna. Imala je više od pedeset godina, ali koliko - nije se moglo odrediti. Možda tek godinu i pol, ali možda i petnaestak godina više. Imala je savršenu žensku liniju, držala se vrlo uspravno i hodala mačkasto elegantno skladno se uvijajući sa svakim korakom kao da slijedi neku samo njoj čujnu glazbu. Imala je bujnu dugu crnu kosu, koža joj je - osim nekoliko borica na vratu - bila glatka i napeta kao u dvadesetogodišnjakinja. Bila je obučena u ukusnu, decentnu i očigledno skupu odjeću koja joj je besprijekorno pristajala. No najupečatljivije bilo je njezino lice. Imala je neuobičajenu egzotičnu fizionomiju kao da ne pripada bijeloj rasi, kao da je nekakva vanzemaljka, lice koje privlači poglede i s kojega ih je teško odlijepiti, a izraz je bio istovremeno mio i opasan, kao u pantere koja se došla maziti čuvaru, ali je spremna u trenu rastrgati ga ukoliko je ne zadovolji. Zapravo ni ne znam po čemu sam odredio njezine godine, vjerojatno po nekakvoj ozbiljnosti koja je poput aure lebdjela oko nje, jer je zapravo izgledala vanvremenski. Sve u svemu, mogla se mjeriti s bilo kojom mlađom ljepoticom, pri čemu joj je njezina zrelost davala prednost.

Nije bila moja lovina, pa su fotoaparati ostali mirovati, ali ja sam ostao osupnut i nisam se mogao vratiti knjizi. Bilo mi je jasno da je to jedna od onih žena zbog kojih su muškarci spremni na sve, ona koju ne možeš samo voljeti, nego je moraš do ludila obožavati, ona zbog koje se ubijaju; zaljubiš se u nju na prvi pogled i onda joj služiš do kraja života.

Vratila se nakon otprilike pola sata dovezavši nekog muškarca. Pomno sam ih motrio upijajući svaku pojedinost dok su prolazili pored mene, sve dok nisu ušli u kuću. Nisam trebao vidjeti prstenje na rukama da bih znao da joj je to muž. Bili su savršen par. On je bio visok, ponosna držanja, stariji od šezdeset, najvjerojatnije bivši sportaš koji je i dalje uspješno održavao liniju i kondiciju. Sudeći prema kraju u kojem su stanovali, automobilu, odjeći i držanju, bio je i uspješan poslovni čovjek. Hodao je pored nje ozbiljan, zaštitnik i uzdanica, pomiren sa sudbinom kao psić na nevidljivom povodcu. Ono što me iznenadilo bila je nekakva tuga koja se širila oko njega poput mirisa teškog parfema.

Za oko sat vremena ponovo su izašli, ali ovaj put bilo ih je troje. Između sebe vodili su držeći ga za ruke već odraslo dijete, mongoloida vrlo izražene osobitosti. Kao i mnogima tako rođenima bilo je potpuno nemoguće odrediti mu uzrast, iako je bilo vidljivo da je uspio preživjeti pubertet. Mladi kreten je naprosto sijao od sreće što su svi zajedno i nekamo izlaze. Bio je dražestan, neopterećen ijednim životnim zlom i bilo mi je jasno da je nemoguće ne voljeti ga. Laganim korakom odšetali su u park.

Tek kada sam ih vidio sve troje zajedno shvatio sam prirodu fascinantne majčine ljepote. Jedno uz drugo bilo je nesumnjivo da su majka i sin. Ono što je njoj davalo neodoljivu privlačnost, u tek malko većoj mjeri od sina je napravilo osobu nesposobnu za samostalan život.

Mogao sam zamisliti majku kao djevojku ili kao mladu ženu kako kao svaka žena provodi vrijeme pred ogledalom i naslućuje da je u njezinoj ljepoti nešto neželjeno, ali odagnjava tu primisao, kako pomno proučava svaku svoju crtu lica i tumači pomaljanje prijetećeg prepoznavanja kao nešto beznačajno, kako toliko želi da sve bude najbolje moguće da se uvjerava da će i biti tako.

Mogao sam zamisliti oca u dvadesetim godinama. Život je bio pred njim obećavajući sve moguće blagodati. Mora da je bio popularan u svojoj generaciji i mnoge djevojke su se trudile osvojiti ga, ali on je uspio zadobiti onu jednu drugačiju od svih ostalih. Vjerojatno tada nije mislio o djeci, voljena mu je bila više nego dovoljna, a ako je i razmišljao o djeci očekivao je da će biti lijepa poput roditelja.

Kada se dijete rodilo, više nije bilo uzmaka. Majku je previše volio da bi je mogao ostaviti, vjerojatno je bio dovoljno odgovoran da mu tako nešto nije palo ni na pamet, pa i dijete je zavolio da mu je postalo okosnica života. Ipak, da je unaprijed znao, bi li izabrao život koji ga je zadesio? Bi li ona imala hrabrosti isto izabrati da je imala hrabrosti priznati si što je posrijedi?

Paradoksalno, svi znakovi sudbine bili su na očigled podastrti pred njima, ali ih nisu uspjeli protumačiti. Tako je bilo i već na mom prvom susretu s budućom ženom. Ona je rekla "Žao mi je, kanila sam oprati kosu, ali nisam stigla". Ne trebam ni opisivati kakva danas hoda po kući. Ja sam rekao "Rado bih te poveo u kino, ali nemam novaca za karte, a mogla bi platiti i ovo piće…." i ni do danas se ništa nije promijenilo. I nitko se nema prava buniti.





srijeda, 08.07.2015.

nezaboravna tucanja - početak

- revitalizirani post od 3.2.2009.

POBJEDA KAZALIŠTA

Jednom, jedne mračne noći, ja razmišljah u samoći, čitah stare prašne knjige koje stara znanja skriše. Kad sam u san skoro pao, netko mi je zazvonio, na vrata mi zazvonio, kao da je inkasator, vatrogasci, policija, neki muž s rogovima i sačmaricom, neko zlo i naopako! Nabodem natikače i vukući noge po parketu odem otvoriti. Pred vratima je stajao Neven Čorak.

Nisam ga vidio barem dva-tri mjeseca. U međuvremenu je on i službeno proglašen najbolje građenim, najjačim, najljepšim ili tako nekako muškarcem Europe na nekom međunarodnom takmičenju, sve novine su o tome pisale, popraćeno fotografijama. Jest da je on velik, jak, zgodan, čist, dotjeran, ali stojeći pred mojim vratima – naj-muškarac Europe – izgledao je pomalo izbezumljeno i satrveno. Široka ramena mu se opustila kao šišmiševa krila, ruke nemoćno ovjesile, glava pognula, jedva se držao uspravno i s mukom vukao noge. Uvedem ga u sobu i on se sruči na fotelju kao hrpa jada.

Vidim da je nekakva nevolja? – rekoh. – Da nije avitaminoza?

Još gore… – hukne on i zavapi: – Mnogo gore!

Što bi moglo biti gore? – nisam mogao zamisliti. Mlad, zgodan, zdrav, pun para, uspješan u poslu, uspješan kod žena… Što bi moglo biti gore?

Ne znam kako da ti kažem… Ne znam mogu li ti to uopće reći…Ne znam što da mislim – ništa mi nije jasno. Ne znam kako bi mi mogao pomoći, nitko mi ne može pomoći, a možda, ipak, možda ti shvatiš što se uopće dogodilo, možda imaš neki savjet… Ne znam što da učinim! Ne, ne mogu ti to ni reći!

– Daj, primiri se
– prekinem ga. – Došao si da mi kažeš. Pa reci.

– Ne znam odakle početi…


Od početka – rekoh odlučno i on počne. Govorio je skrhano, drthava glasa, sav poguren, gledajući u tepih pred sobom.

Nedavno se kući javio na telefon. Nazvala ga je neka nepoznata ženska. Rekla je da mu njezino ime vjerojatno nije poznato, ali ona bi se rado našla s njim. Neven je već bio iskusan s pozivima nepoznatih obožavateljica, uglavnom maloljetnica u pubertetu, iako je bilo svakakvih među tima koje su zvale, pa ju je baš kanio ljubazno otpisati kad je ona rekla: "Ime ti ništa ne znači, ali znaš me". Odakle je zna? "Prije otprilike tri tjedna u 'Aquariusu' cijelo si večer buljio u mene… Crvena haljinica…" Tu se on lecne. Prisjetio se, zaista je prije otprilike toliko vremena buljio u jednu u "Aquariusu". Zaboravio je i kako je izgledala, ali se crvene haljinice bez muke prisjetio jer nije mogao oka skinuti s nje. Cijelo večer gledao je kako bi joj došao bliže da je bolje odmjeri, no kako je pored njega bila njegova stalna cura (a ta bi mu glavu razbila da je uočila kako zvjerka naokolo, pa je morao biti pažljiv) manevarske sposobnosti su mu bile nikakve. Nepoznata ga je dva-tri puta ovlaš pogledala i nije se obazirala na njegovo buljenje. Sve u svemu, te večeri u "Aquariusu" nije bilo ništa, jedna od bezbrojnih životnih epizoda kakve se već drugo jutro zaborave. Prisjetivši se svega ipak nije nabrzinu spustio slušalicu nego odlučio krenuti u razgovor. Međutim, razgovor nije dugo potrajao. Ona je bila gotovo poslovna.

Idemo u kazalište? Pozivam te na kazališnu predstavu.

– U kazalište?! Dobro, idemo i u kazalište na kazališnu predstavu.


Dok je on pričao, pokušavao sam sve to zamisliti. Noćni klub u kojem se sakuplja zlatna mladež, djeca novokomponiranih prekonoćnih bogataša, nogometaši s manekenkama, mnoštvo uparađenih mladih cura, a Neven se šepuri među njima kao mladi lav, pa kako je poznato lice, svi ga gledaju, i – kako je velik – gužva se razmiče kuda prolazi i svijet je njegov. Pored njega je njegova cura s kojom je već u dužoj vezi, burnoj ali snažnoj, a ona izgleda da ti pamet stane, nevjerojatno. Ona je, kako bi rekli ti koji se manijački bave oblikovanjem tijela, "savršeno definirana", toliko savršeno da izgleda nadljudski, a i divlja je dvjesto posto. Nisam mogao zamisliti kako bi trebala izgledati neka druga da pored njegove djevojke uopće privuče pogled, a kamoli da cijelu večer ne može skinuti oka s nje. Priznala je da bi ga zvala i ranije, ali je tek nedavno nabavila njegov kućni broj.

Da ti nije ostavila picajzle? – zabrinuo sam se.

Ne, ništa takvo, nego nešto mnogo gore.

Dogovorili su se da on dođe u predvorje kazališta prije predstave. Znao je da mora biti iskren. Priznao je:

Istina da sam buljio u tebe, ali to je ipak bilo prije tri tjedna i u polumraku i pod svim onim svjetlima… Nisam siguran da ću te prepoznati. Kako ću te prepoznati?

Na to pitanje se samo nasmijala i rekla vrlo samouvjereno s nekim čudnim prizvukom u glasu kojega je osjetio, ali nije mogao protumačiti, iako je odmah naslutio da ima nečega značajnog u tom odgovoru:

– Ne brini. Prepoznat ćeš me.

Smuljao je nešto svojoj curi zašto se navečer neće moći naći, kupio buket od deset bijelih ruža i došao na vrijeme u predvorje kazališta. Gledao je naokolo, ali nepoznata ljepotica nije dolazila. Ljudi su počeli ulaziti u dvoranu, no je i dalje nije bilo. Naposljetku je ostao sam u praznom predvorju, osjećajući se krajnje glupo s buketom ruža u ruci. Dok su ga prožimale ljutnja i ogorčenje, razmišljao je što učiniti. Prisjetio se, otišao do blagajne i zapitao imaju li rezervirane karte na njegovo ime jer se nepoznata nije predstavila preko telefona. I imali su. Jednu. Karta je bila ne samo rezervirana, nego i plaćena. To ga je opet začudilo. Zašto samo jedna karta? Ako ga je netko htio namagarčiti, zašto mu je platio kartu?

Ionako nije imao što drugo sa sobom, pa je ostavio buket na garderobi i unišao u gledalište. Ajde, pogledati će početak, a ako bude nešto bez veze, uvijek se može ustati i otići. Dobio je mjesto u prvom redu u sredini.

Kako je sjeo, dvorana je potonula u mrak, takav mrak u kakvom se nikada ranije nije našao, apsolutni mrak, nije se vidjelo ništa, baš ništa, mrak-mrak, a kamoli i prst pred nosom. Svi su zanijemili od iznenađenja u kakvom su se mraku našli. Ne može reći koliko je mrak potrajao, činilo se zabrinjavajuće dugo, a onda se pojavilo jedno svjetlo.

Svjetlo je palo okomito iz visine kao iz nebesa. Bio je to oštro rezani okrugli trak reflektora kao stup od blještavog stakla. Ta svjetlost je učinilo da se priviđalo nemoguće, kao da se onaj potpuni mrak uokolo još više zgusnuo potisnut od svjetla koje se zarilo u njega. Usred stupa svjetla bila je zlatna štanga čiji kraj je također nestajao negdje uvis, kao da je metal tek jedna od svjetlosnih zraka. Oko uspravne prečke uvijala se prekrasna mlada žena, plesala je bez glazbe izvodeći neku zapanjujući uzbudljivu koreografiju. Kako je njezina pojava bila toliko nenadana, a ona izgledala i gibala se tako nevjerojatno, nitko se nije stigao pripremiti i čulo se kako je cijelo gledalište kao po komandi duboko udahnulo i zaboravilo izdahnuti. Glumila je Salomu, bio je to Salomin ples sa sedam velova, ali kakav god bio original, teško da joj je dorastao i do koljena. Plešući oko metalne motke usred snopa svjetla mlada žena je polako odbacivala veo po veo, a preostali su bili sve providniji.

Kako ju je spazio, Nevenu je bilo jasno – to je ona! Odmah mu je bilo jasno i zašto nije bilo izgleda da bi je mogao previdjeti. Kako je shvatio da je to ona, kurac mu je skočio. I tako je ostao do kraja predstave.

Ona je plesala nekoliko minuta ostajući sve obnaženija, a u trenu kada je odbacila i posljednji komad tkanine svjetlo se ugasilo tako da je sve iznova potonulo u potpuni mrak, te nije bilo jasno da li se plesačicu uopće moglo vidjeti potpuno golu ili se to gledateljima sama pričinilo jer su to toliko žarko željeli. Kako je nestala, sa svih strana se začuo snažan huk jer su svi istovremeno ispustili suspregnuti udah.

Pomisao da bi mogao ustati i napustiti predstavu nepovratno je napustila Nevena zauvijek.






- ah, da, završetak u sljedećem postu -

nezaboravna tucanja - završetak

- revitalizirani post od 4.2.2009.

NAJVATRENIJI

OBOŽAVATELJ


Opisujući početnu točku predstave Neven se sav ozario, živnuo, riječi su mu poletno sustizale jedna drugu, imao sam osjećaj da više ne vidi sobu oko sebe nego se pohotna bahantkinja ponovo izvija pred njegovim unutarnjim očima. Pomislio sam – morat ću u kazalište!

Bilo je na pozornici i drugih glumaca, neke glumice su čak bile vrlo zgodne, Neven se čak zanio u priču, u nekoliko navrata se uzrujao što se događa glavnim junacima, vrijeme je prošlo u trenu. Uspio je uočiti da ona koja ga je pozvala nije samo fascinantna žena, nego i prava glumica. Kad je izvela neki geg, svi su smijali do suza, a kad je zaplakala, cijelo je gledalište zaridalo. Bila je to žena s tisuću lica, a čak i tijelo akrobatskih sposobnosti u trenu se moglo pretvoriti u tijelo starice. Bio je ushićen. U diskoklubu je možda i mogla biti neprepoznatljiva, ali pod reflektorima je prepoznao da je i ona gotovo jednako poznata javna ličnost kao i on.

Po završetku je nestrpljivo hodao predvorjem između ljudi koji su razdragani napuštali prostor. Svaka minuta koja je protjecala rastezala se kao vječnost. Buket koji je tiskao u ruci nastojeći s njim zakriliti kvrgu u hlačama izgledao mu je bijedan. Osjećao se kao član grupe "Let 3" opremljen scenskim falusoidnim rekvizitom.

Ona je došla otuširana i namirisana. Iz neposredne blizine izgledala je još zanosnija nego iz prvog reda. Ispružila je ruke, prihvatila buket i odmjerila što se nalazilo iza njega. Zadovoljno se osmjehnula očaravajućim osmijehom kao da je tako nešto očekivala.

Nije bilo potrebe za prevelikim razgovorom:

– Gdje ćemo?

Najbolje mjesto koje bi Neven mogao ponuditi nije smio ni spomenuti. Nije je smio pozvati sebi kući jer nije bio siguran da njegova vještica ne bi naletjela. Ona je diplomatski izbjegla zapitati zašto ne bi k njemu, ali nije spomenula ni da bi mogli k njoj.

– Idemo do auta, pa ćemo putem smisliti.

Gdje se u to vrijeme u takvoj situaciji u Zagrebu može otići? Pogotovo dvije tako poznate fizionomije kao njih dvoje? U Otočec u Sloveniji ili neki pansion na staroj karlovačkoj cesti, ali tko bi mogao izdržati toliko daleko voziti. Noć je bila ugodna, pa je Neven predložio da prošeću oko Cmroka. Možda još stignu nešto pojesti, premda mu se nije jelo, u restoranu "Dubravkin put", pa krenu do Cmroka kroz šumu…

Parkirao je auto dvije ulice dalje u nekom dvorištu između kuća, u najdaljem uglu. Unutra nije bilo javne rasvjete, a većina okolnih prozora pripadala je nekakvim uredima pa nisu bili osvijetljeni. Auto je bio u najdubljoj sjeni. Kad su došli do njega, on se okrene da joj nešto kaže, ali ona ispruži ruku i položi mu je na rame, te on zašuti očekujući da će uslijediti poljubac. Umjesto toga, ona sukne uvis poput pantere i naskoči mu s obje noge oko prsiju. Bez obzira koliki je, bukvalno zaskočen, strovalio se leđima na haubu s njom ponad sebe. Srce mu je stalo, nije stigao ni pisnuti. Tako valjda stane srce zecu kada se neka zvijer strmekne na njega. Dok je petljala iza leđa da raskopča njegov opasač istovremeno mu je u trenu gurnula muf pod nos. Zaronio je u ponuđeno kao svinja u kopanju, više osim mumljanja i nije mogao išta reći začepljenih usta i u trenu se zamusao do ušiju. Mlatarao je rukama kao kukac preokrenut na leđa nastojeći je zgrabiti odjednom posvuda, za stražnjicu, grudi, struk… Bila je toliko raspomamljenja da se nije stigao ni snaći, a ona je već svršila. No to joj je bio tek poticaj da se razulari do kraja. Skokom se premjestila i nabila na njegov prijapizam, te nastavila bjesomučno jahati. Dobro da nije imala bič! Postojala je opasnost da bi netko mogao naići, ali ona se nije obazirala ili je upravo zbog toga žurila prije nego ih netko prekine. Sva sreća da auto nema alarma, pa da zatuli od drmusanja, zahvaljivao je Neven providnosti, iako je bio uvjeren da je ni to ne bi zaustavilo.

Nije joj trebalo dugo da obavi svoj posao, tako da on nije stigao. Odskočila je na tlo i poravnavala odjeću.

Idemo kod mene! – predložio je Neven. Ako vještica bane, zakovrnut će joj vratom.

Ne. Vozi me kući. Umorna sam. Bio je naporan dan. Nisam više za ništa…

Vozili su se šutke. On nije znao što bi rekao. Nikada ranije nije mu se dogodilo da netko njega tako potuca. Jest da je on mnoge tako iznenadno zaskočio, ali njega…

Stigli su pred kuću u kojoj je stanovala, hitro je iskočila iz automobila, mahnula mu i zamakla u starinsku vežu. On je ostao sjediti u zaustavljenom vozilu još dvadesetak minuta ne znajući što da uradi, kuda krenuti. Ništa mu nije rekla, ništa kada će se ponovo vidjeti, ništa. Da jurne za njom? Borio se s tom pomišlju, ali on je ipak dobro odgojen dečko koji si ne može dozvoliti da se natura nepozvan. I tako se odvezao do svoje stalne cure i istutnjio se na njoj do jutra.

Očekivao je da će ga glumica nazvati, ali nije. Nije imao njezin broj, pa da je on nazove. Vrtio se oko kazališta sve dok i sam sebi nije postao smiješan. Svega jednom je naletio na nju, ona je bila u većem društvu i samo mu je dobacila da će mu se javiti ako nađe vremena.

Kupio je buket od stotinu bijelih ruža i poslao joj na kućnu adresu. Nije nazvala ni da zahvali.

Možda sam trebao poslati crvene? – razdirao se. – Bijele… Kao za sprovod.

– Ma to je decentno, otmjeno… –
umirivao sam ga.

Što se dogodilo? – zavapio je. - Zašto me ne zove?

Što bi s dogodilo? Upravo ono što se dogodilo! Prohtjelo joj se, pokupila te je i konzumirala kao bogomoljka! Ne bih rekao ni da si prvi ni zadnji.

– Ajoooj!
– zatulio je. – Kako to da se upravo meni tako nešto dogodi? Meni… meni… – gušio se. Nije mogao pojmiti.

Upravo tebi! Mora da je veliki užitak napraviti nešto takvo upravo takvima kao što si ti.

– Ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu ništa raditi, samo mislim o njoj. Drkam od jutra do odlaska na spavanje. Ne mogu ni spavati jer drkam… Kičma će mi se osušiti!
- time je lijepo opisao da je misliti o nekoj ženskoj zapravo masturbirati s pomišlju na nju. – A ona se ne javlja!

Ne javlja se… – ponovio sam njegove posljednje riječi u maniri kojom se služe psihijatri.

Da me ona ne izbjegava?! – bio je razdiran pomišlju da se nije stigao iskazati u njihovom okršaju. – Pa nisam je ni poljubio! Nisam stigao kako me je brzo samljela! – Samo je ležao kao komad mesa. – Odbačen kao upotrijebljeni tampon!

Što znaš? – Njegovo samopoštovanje bilo je ozbiljno uzdrmano, ali to bi moglo blagotvorno djelovati na njegov daljnji razvoj. - Možda ima dečka, zaručnika, tri ljubavnika, pa joj četvrti ne treba…Možda joj se prohtjelo samo malo promjene…Ili je htjela samo da te oproba?

– Ajoooj!
– zatulio je. – Osim nje za mene nijedna druga više ne postoji!

Toliko o tome da muškarci ne cijene one koje daju već na prvom susretu. Mozak mi je radio kao kompjutor: ako mu pomognem da je se nekako dočepa, ako se počnu redovno viđati, ako veza potraje i ja ću je upoznati preko njega, možda se sluči neka prilika da i meni dopadne koja mrvica…Kako bih, kako? Mora da ima načina!

Što misliš? – prekinuo me je. – Hoće li mi se javiti? Hoću li ikada više ponovo s njom?

Nisam imao previše argumenata na koje bih se pozvao, uostalom, o njoj sam znao samo ono što mi je ispričao, ali sam si jasno mogao predočiti sliku: ona sjedi za šankom u diskoklubu, pomalo joj se gadi sva ona bagra oko nje, mužjaci koji sline, a koje ne bi ni štapom taknula, ženke koje je podozrivo odmjere maskirajući krinkom prezira nespokojstvo samom njezinom pojavom. No ona je mlada žena, vrije životom, i došla je nadajući se da će možda iskrsnuti neko poseban, izuzetan, netko čiji bi je zagrljaj mogao od cijelog svijeta zakriliti. I onda se pojavi Neven. Izgleda ne mož' bolje, slatki zalogajčić. Ušeće se držeći za ruku raskošnu ljepoticu, svi znaju tko je on, svi im zavide. Svi muški bi radije od svega bili na njegovu mjestu, sve ženske na njezinom. On to zna i cvate, cijeli svijet je njegov. I onda i on bulji i slini gore od svih ostalih, pazeći da ga partnerica ne primijeti, hoće kruha preko pogače. Da je barem prišao bez obzira na sve i rekao bilo što… Bez muke sam je mogao zamisliti kako si pomišlja: "Ma svesti ću ja tebe na pravu mjeru!" Nije mi se dalo objašnjavati svoju viziju, ali sam ocijenio da je najpoštenije ne zavaravati ga. Graknuo sam kao crni gavran:

Nikada više. Nevermore!

Od tada sam je gledao kako nastupa nekoliko desetaka puta u raznim predstavama. Ona zaista igra nevjerojatno, s takvim uzgonom kao da je cijelo vrijeme nabijena na kurac. Uočio sam da svaki puta u prva dva reda sjedi po jedan osamljeni mladić ili muškarac u najboljim godinama, svi vrlo pristalog izgleda, svaki puta drugi, često s buketom u krilu, i kad se prolomi završni oduševljeni pljesak, taj plješće žustrije od svih uokolo njega. Jedini tko plješće duže i glasnije sam ja, jer – iako me ne zna – ja sam njezin najvatreniji obožavatelj.





utorak, 07.07.2015.

razlog za paniku

- revitalizirani post od 5.7.2009.
- Draga, nisam dobro. Zapravo sam vrlo loše. Ona boleština što su mi doktori otkrili prije više od godinu dana, nakon što sam se osjećao vrlo loše, pa su lijekovi u prvo vrijeme pomogli, ali sada se osjećam još gore…
- Mili, ne treba vjerovati doktorima! Što oni znaju? Pretjeruju. Ne valja ići doktorima, uvijek nešto otkriju! Niš' ja njima ne vjerujem.
- Rekli su da bih morao otići na kontrolu nakon godinu dana, ali nisam bio. Nikako ne stignem. A nekako mi se čini i besmislenim, samo da mi kažu koliko mi je još preostalo. Radije da to ne znam. Ali čini mi se da mi nije ostalo još dugo…
- Pretjeruješ. Baš odlično izgledaš.
- Nije riječ o tome kako izgledam, nego kako se osjećam. Više uopće nemam snage. Ovo kad sjedim ili kad vozim auto zavrava. To mogu. Ali već mi je najmanja uzbrdica problem, a stepenice postaju neprelazne. Kao da sam stroj na baterije koje su pri kraju. Pa bolovi… Stalno me nešto boli…
- Nemoj, molim te! To se ti izvlačiš od kućanskih poslova!
- Draga, nećemo otkloniti problem ako ga niječemo. Osjećam da se raspadam iznutra, tijelo me izdaje. Mislim da odlazim… umirem…
- Ma ne umire se tako lako!
- Draga, neću još dugo. Vidim brzinu kojom se to razvija otkako sam prvi put zamijetio. Sve brže i brže, imam osjećaj da sam cijeli iznutra truo.
- Ma ništa ti nije.
- Znam da ti o tome ne voliš ni razgovarati, ali morali bi porazgovarati. Ja naprosto više ne mogu živjeti kao da je sve u redu, kao da sam zdrav zdravcat. Nisam. I to je ozbiljnije nego boleština koju se preleži dva-tri tjedna, pa je poslije sve po starom. Moramo popričati o tome, moraš shvatiti da je to ozbiljno. Dok sam još ovdje, da ti pomognem da se pripremiš ostati mlada udovica… Moramo razgovarati!
- Pa, evo, pričamo!
- Danas ujutro, već se razdanilo, ali sunce još nije izašlo, probudila me neka bol i razbudila. Spopale su me sumorne misli. Otišao sam u kuhinju, sjeo i vidio jasno - s balkona je u kuhinju unišao štakor i jeo ostatke hrane iz zdjelice za psa, no ja sam se pomakao i pobjegao je van, a zatim pod strehu i uvukao se pod krov. Jasno sam ga čuo kako trči po plafonu… Imamo štakora u kući.

- AAAAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaa! AAAAAAAAAAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAAAA! AAAAAaaaaaaaaaa...






ponedjeljak, 06.07.2015.

dok sam spavao…

- revitalizirani post od 11.7.2010.
U ljeto devedesete svi su bili izbezumljeni pitanjem hoće li biti rata ili je rat već počeo, pri čemu su jedni bili užasnuti, a drugi jedva čekali, ali mene sve to nije ni najmanje zanimalo jer sam upao u svoj kaos prema kojemu je rat, građanski i svaki drugi, bio mačji kašalj. Izgledalo je da nema izlaza, da ću se potpuno rastrojiti, da ću se raspasti na sastavne elemente i sagorjeti. Zahvatila me je lavina iz koje se nisam mogao iščupati i dospio sam na granicu ludila. Nisam znao što učiniti i sam sebe nisam mogao prepoznati u onome što sam izvodio i kako sam se ponašao. Jedne sam večeri izišao sam u uobičajenu šetnju sa psom i cijelu noć hodao gradom kao prokleta duša ne znajući ni kamo idem ni kuda prolazim, ne obazirući se ga grupice uniformiranih i naoružanih ljudi pored kojih sam prolazio. Prenuo sam se oko deset prijepodne na suprotnom kraju grada i shvatio da se nalazim ispred zgrade u kojoj je stanovao moj prijatelj Doktor. Bio sam već toliko izmožden da sam jedva pogodio zvono pored ulaza u njegov stan.

Daj mi nešto za smirenje! – rekao sam čim je otvorio vrata.

On je bio upoznat s razvojem događaja i nisam mu morao objašnjavati što me je snašlo, niti mu je trebalo više od pogleda da dijagnosticira moju sumanutost.

– Zašto misliš da bi ti „nešto za smirivanje“ moglo pomoći?
– Zato jer već dva dana nisam uopće spavao, a već danima prije toga nisam se naspavao kako treba. Jedva stojim na nogama, glava će mi se rasprsnuti, a ne mogu zaspati.
– Naravno da ne možeš zaspati kad hodaš naokolo!
– Ne mogu biti na miru, ne mogu izdržati zatvoren u stanu, ne mogu više! Samo da mi se naspavati!


Uveo me je u stan, sjeli smo u kuhinju. Bilo je ljeto, već prijepodne vraška vrućina, njegova je žena hodala po stanu samo u kratkim hlalicama i onakvoj majici koja dopire tek do ispod grudiju, golog trbuha i bosa. Pas se bacio na zdjelicu s vodom koju su mu ponudili i ispio sve do dna, a zatim se smjestio pod stol.

– Kad si posljednji puta nešto pojeo?

Nisam se mogao sjetiti. Možda prije tri dana... On je odmah rekao ženi da zagrije neku juhicu.

Pusti me sad s juhicom! – opirao sam se. – Nije mi do nikakve juhice! – no njih dvoje su složno navalili i prisilili me da pojedem jedan tanjur. I gle čuda! Odmah sam se osjećao bolje. Nevjerojatno koliko malo je bilo potrebno da bih se osjećao bolje, premda sam se i dalje osjećao grozno. Morao sam im priznati da mi je juhica pomogla, ali sam se jedva održavao uspravno na stolici. Dok sam jeo juhu, supruga je zagrijala još nešto, pa su me i to natjerali da pojedem. Možda zbog blagotvornog djelovanja hrane, a možda zato što sam nakon dugo vremena radio nešto normalno, kao da sam se malko primirio.

Kako se sad osjećaš? – upitao je Doktor.
Kao prebijen. Cijelo tijelo me boli.
– Idemo u sobu. Ona će te izmasirati.


Takvoj ponudi ni u vrhunskoj formi ne bih odolio. Zateturao sam ustavši i oboje su me pridržavali da se ne srušim, a zatim sproveli u sobu gdje sam se strovalio na krevet. Supruga je sjela pored mene i pomogla mi skinuti majicu. Kad je spustila ruke na moja ramena i počela me masirati proželo me blaženstvo. Što ti je doktorski pristup – neće ni slušati o mojim duševnim patnjama, usredotočen je samo na tijelo. Jesam li jeo, jesam li dehidriran, jesam li naspavan... No duša je ipak povezana s tijelom i nije moguće bezgranično patiti dok te netko ugodno masira. Ima nekog smisla u tom pristupu...

Doktorova supruga mi je stručno izmasirala cijela leđa, ali nije mogla niže od pojasa na hlačama.

Raskopčaj kaiš! – dobacio je Doktor.

Uzdigao sam kukove i oslobodio kopču na pupku. Supruga je pomogla da spustim rub hlača do pola stražnjice. To joj je omogućilo da me masira duž kičme gotovo sve do njenog završetka. Zabio sam nos u jastuk i prepustio se uživanju, no prokleti mozak je i dalje radio kao pomahnitali prenavijeni sat koji juri trostrukom brzinom.

Iznenada sam osjetio da me je nešto ubolo u ogoljeni dio stražnjice, prepoznao sam ubod igle i odmah sam znao kakva je to igla. Injekcija, i odmah sam znao i kakva injekcija. Stigao sam pomisliti „Kog vraga drži takve injekcije kod kuće?“ i znao sam da više nema povratka, da mi je preostalo manje vremena nego da nabrojim do pet, ali da nema smisla gubiti vrijeme na brojanje. Pomislio sam – zar se takve stvari smiju primjenjivati bez boca s kisikom sa strane i da čovjek nije spojen na aparate koji nadziru tlak, otkucaje srca i slično? – ali valjda doktor zna što radi. Mislim da sam nešto stigao reći, ali ne znam što, a zatim je svega nestalo.

Probudio sam se ležeći na njihovom krevetu pokriven plahtom do brade. Po svjetlu koje je dopiralo kroz prozor zaključio sam da je poslijepodne. Bio sam odmoran i svjež, preporođen, kao nov. Vidio sam sve oko sebe savršeno jasno, glava mi je bila potpuno prazna i mislio sam bez ikakvog opterećenja, kao mašinica. Podigao sam rub plahte i vidio da sam obučen u nekakvu pidžamu. Pas je ležao na parketu pored kreveta.

Doktor se ušetao u sobu s osmijehom od uha do uha.

– Ne brini, šetali smo ti psa dok si spavao i dobro smo ga hranili. Ne može se požaliti.
– Koliko sam spavao?
– Dva dana. Zapravo, nešto manje. Preciznije...
– pogledao je na ručni sat. – Trideset i šest sati.

Dva dana! Trideset i šest sati! Zamalo sam se počeo smijati. Dva dana – kao naručeno, nije moglo ispasti bolje. Ostali akteri mog emocionalnog kaosa mora da su izludili dok sam ja spavao, mora da nisu mogli doći sebi neznajući gdje sam nestao, požderali su se međusobno, dovoljno je samo ih obići i sakupiti njihove zemne ostatke, a ono što se još miče od njih ovako okrijepljen samo ću otpuhati. S novonakupljenim snagama oran sam suočiti se sa svima i svime, dapače, jedva čekam da se kao ledolomac zabijem u taj krš i sve raščistim. Prema tome je sve ostalo bilo nevažno, pa nisam htio ni trošiti vrijeme na pitanje gdje su njih dvoje spavali dok sam ja ležao obesviješten na sredini njihova kreveta, ni tko me je presvukao. Pretpostavio sam da bi odgovorio da me je on presvukao, ali mi je to zapravo bilo svejedno, a vjerojatno su se zagurali na krevet uz mene jer u jednosobnom stanu nije bilo druge ležaljke.

Premda je Doktorova metoda bila drastično neortodoksna, mora se priznati da je bila uspješna. Bio sam mu duboko zahvalan.

Dvije godine kasnije situacija se potpuno izokrenula. Nije bilo dvojbe da se nalazimo u ratu. Netko mi je zvonio na vratima i otvorio sam ne znajući tko je. Na pragu je bila Doktorova supruga, sva izbijen i očerupana, s vidljivim modricama i ogrebotinama. Znala je da uvijek imam fotoaparat uza se i tražila je da poslikam ozljede kako bi mogla priložiti očigledne dokaze tužbi za razvod braka uz ostalu medicinsku dokumentaciju.

– Ne znaš ti njega, iako ti je prijatelj. On je životinja! Monstrum! Pravi se fin, a zapravo je… – i tu poteče nepregledni niz primjera kakav je on među kojima su bacanje niz stepenice od tavana do podruma i izbacivanje iz kuće na zimu i snijeg samo sitnije epizode. Djelovala je vrlo uvjerljivo, naročito zbog oteklog lica izobličenog podljevima i razbijenim usnicama, iako se sve to nimalo nije slagalo s onim što sam zapamtio kada se razvodio od prve supruge, što je proteklo besprijekorno uljuđeno i uz maksimalno međusobno uvažavanje. Da li je objašnjenje bilo u tome što se ljudi vremenom mijenjaju ili u tome što u svakom odnosu ipak učestvuje dvoje? U jednom trenu je uzviknula:

On je seksualni manijak!

Kako? Nisam pitao već samo upitno podigao obrvu.

Tražio je od nje da se "kurvanjski oblači". (Znao sam da je uživala masovno kupujući raznorazne krpice i često se pojavljivala u javnosti vrlo provokativno dotjerana.) Jedno ljeto su išli deset dana u nudistički kamp. Snimao ju je golu video-kamerom i tjerao da pri tome masturbira s raznoraznim predmetima. Platio je neku kurvu, doveo je kući i tražio da se njih dvije drpaju, a on ih fotografirao. Nabavio je lisice, bič, umjetne kurčeve i razne seksualne igračke, puna ih je bila kuća, i sve ih je primjenjivao. Kad ne orgija samo gleda porniće na videu. Što god je vidio u pornićima htio je odmah isprobati.) Nalazio je parove preko oglasa i vodio je na razmjenu partnera i grupni seks. "Htio je da se jebem s psom! To, naravno, nisam pristala!" Tjerao ju je da se obuče kao kurva i lovi strance po barovima, a kasnije mu je morala sve podrobno pričati. (Za to nije napominjala da se opirala.) Dovodio je nepoznate muškarce i tražio da im se poda pred njim, prijeteći da će je prebiti ako ne pristane. (Meni tako nešto, koliko god smo bili bliski, nikada nije ponudio.) I tako dalje, i tako dalje… Usprkos svemu, to nije spominjala kao razlog zbog kojega su im se odnosi zatrovali, već više usput, kao njegovu karakterizaciju. a zakrvili su se zbog sasvim drugih razloga.

Znao sam da je Doktor tip kojemu hormoni samo šikljaju i da bi jebao i muhu u letu, pa sam mogao povjerovati da ga je sve navedeno zanimalo i golicalo, iako bi me iznenadilo i razveselilo da je imao petlju išta od toga provesti. Iznenada sam se prisjetio prilike kada sam trideset i šest sati ležao obesviješten na njihovom krevetu. Da li sam kroz to vrijeme imao erekcije kao što se normalno događa preko noći? Da li mi je seksualni aparat reagirao na podražaje? Vjerojatno su me oboje zajedno presvlačili; jesu li odoljeli iskušenju kroz trideset i šest sati da se poigraju i na neki drugi način? Lako sam ih mogao zamisliti kako su se oboje razularili, a – uostalom – i pas je bio sa strane… Ono: maksimalno su raspomamljeni, meni se diže ili ne diže, a pas gleda… Svakakve zamisli mogu pasti na pamet pod utjecajem ljetnih vrućina.

Prisjetio sam se kako sam se zapanjio nakon što sam otišao od njih i htio nešto fotografirati, pa otkrio da u aparatu koji je stalno uza me nemam filma, što je nespojivo s mojim navikama. Pripisao sam to tada ludilu u koje sam upao, kao još jedan pokazatelj koliko sam bio izbačen iz ravnoteže. Dok mi je supruga u masnicama ocrnjivala prijatelja pomislio sam: da nije potrošio film do kraja, te ga nakon toga izvadio...? Imali su i oni fotoaparat, ali možda u njemu upravo nije bilo filma. Imali su i video-kameru… Demon Lilith naskače na usamljene putnike dok spavaju…

– A ono, kada sam spavao kod vas dva dana…

Odmah je znala na što mislim i odlučno brzo porekla, ali neuvjerljivo. Nisam čačkao po tome je mi je bilo jasno da ništa ne bi priznala, jer da je ičega bilo i ona bi bila suučesnik, sukrivac, tako da danas ne mogu ništa s izvjesnošću tvrditi, ali je možda ipak bolje da ovu priču iznesem na vrijeme.

Molim vas, ako ikada na YouTubeu iskrsne neki film sa mnom u glavnoj ulozi, ili nekakve fotografije negdje na internetu, onako kako se sirotoj Severini dogodilo, tek da znate što je posrijedi. Ako sam na tom filmu desetak godina mlađi i ako cijelo vrijeme imam zatvorene oči, što god se događalo to ja blaženo spavam, kao što smo i u mnogim drugim prilikama nesvjesni što se oko nas zapravo događa i na koje nas sve načine iskorištavaju.







nedjelja, 05.07.2015.

27 godina sklada

- revitalizirani post od 23.7.2010.
Prije neki dan spazio sam u novinama naslov da su žene najljepše u trideset i prvoj godini. Nisam trošio vrijeme na to čime i kako je takva glupost potkrijepljena, ali sam se prisjetio naslova sjedeći nasuprot četrdeset i petogodišnje žene koja je izgledala bolje i privlačnije nego velika većina žena svih ostalih godišta, a po svemu sudeći izgledati će tako još godinama. Neizbježno mi je palo na pamet kako mora da je izgledala u tinejdžerskoj dobi, u dvadesetima i tridesetima - nevjerojatno! Mora da je izgledala još bolje! S druge strane, premda možda u četrdesetima ne izgleda tako sjajno kao ranije, što ranije to je sjajno izgledajućih vršnjakinja bilo više, dok ih je u njenim današnjim godinama ipak sve manje, pa zapravo sada izgleda bolje nego ikad. Koliko god zapanjen njenim nesvakidašnje atraktivnim izgledom, pravo iznenađenje doživio sam tek kada je usputno napomenula da se u dvadeset i sedam godina braka nije ni jedanput posvađala sa suprugom. Nisam se uspio suspregnuti:

– Ma nije moguće!

Potaknuta mojom nevjericom, potrudila se objasniti mi. Pričala mi je barem sat vremena, ako ne i sat i pol, i koliko god osim njenih riječi nemam drugih dokaza, bila je vrlo uvjerljiva i ubijedila me je da je nešto tako moguće, a sklon sam vjerovati da kod nje i jest tako. Nakon što smo se rastali nisam mogao prestati razmišljati i iznenada se sjetio nečega za što mi nije jasno kako mi nikada nije palo na pamet: pa ni moji baka i djed se u više od pola stoljeća braka nikada nisu posvađali!

Najbliže što bi se među njima moglo okarakterizirati kao svađa događalo se vrlo rijetko, kad baka nije bila zadovoljna nečim što je djed govorio, da bi rekla:

– Ali, Pero…?!

Nakon toga on se odmah korigirao, a ako ona ni nakon toga nije bila zadovoljna, što se dogodilo zaista iznimno rijetko, to ga je toliko razljutilo da je završavao s:

Ništa ti ne znaš! – i nakon toga više nisu nikada razgovarali o toj temi.

Kako sam se prisjetio bake i djeda, prisjetio sam se i jedne tetke i njezinog supruga koji je nedavno preminuo nakon što su više od pedeset godina živjeli zajedno. Njih dvoje su se znali strastveno i žustro prepirati, ali to je uvijek bilo oko nekog intelektualnog pitanja ili nekog načelnog stava, što mi je prikrilo činjenicu da se međusobno nisu nikada posvađali, a već pomisao da bi jedan drugome mogli dobaciti nešto uvredljivo je nezamisliva. Prisjetio sam se i druge tetke čiji se prvi brak raspao nakon nekoliko oštrih okršaja, ali u drugom braku – iako je ona kadikad znala odrješno podići glas – njezinog drugog supruga ništa nije moglo izbaciti iz takta i samo se smireno smješkao. I – ah, da! – prisjetio sam se i svojih roditelja koji su se znali svađati kao pas i mačka dok su bili u braku, a nakon razvoda se odnosili samo s najvećim uvažavanjem. Prisjetio sam se i nekoliko slučajeva prijatelja koji su se razvodili, suglasno, mirno i prijateljski, bez cirkusa i galame.

Vjerojatno nije slučajno što se moju sugovornicu može opisati kao osobu tradicionalnijih nazora, što su moji baka, djed i tetke rođeni u prvoj polovini prošlog stoljeća, što je u svim slučajevima u obiteljima samo jedan član radio, a njegova primanja su bila dovoljna da svi žive pristojno, možda bi se moglo pronaći još nešto zajedničko što je moglo imati utjecaja, ali na osnovu ovoga čega sam se prisjetio mogu reći – može se, može. Teorije koje tvrde da je za dobar brak zdravo povremeno se svađati djeluju mi kao kure mršavljenja kojima se nastoji popraviti učinak nezdrave prehrane i još nezdravijeg života. Kao što osobi dobre linije dijeta nije potrebna, tako ni onima koji skladno žive nije potrebno da se oko toga svađaju.




subota, 04.07.2015.

šok istine

- revitalizirani post od 30.7.2009.
Iščitavam ovim dana zbirku eseja Aldousa Huxleya "Čistuncima je sve nečisto" koju je odabrala i prevela s engleskog Zdenka Andrijić. Ima svašta zanimljivoga, ali jedan odlomak me naveo da ga podcrtam. Zapravo, kad se zamislim, u njemu je ocrtan moj kredo pri pisanju:


"Činjenica da bi mnogi ljudi mogli biti šokirani onim što piše, piscu gotovo nameće dužnost šokirati ih. Jer oni koji su šokirani istinom ne samo da su glupi, već su jednako tako moralno vrijedni prijekora; glupe bi trebalo obrazovati, bezbožne kazniti i popraviti. Sve je te hvalevrijedne završetke moguće postići šokiranjem; osvetnički će bol biti zadan mrziteljima istine već prvim šokirajućim istinama, čije će ponavljanje u onima što čitaju postupno graditi imunitet na bol, završavajući s popravljanjem i odgajanjem glupih kriminalaca od njihove mržnje prema istini. Jer poznata istina prestaje šokirati. Stoga je dužnost učiniti je poznatom. A to je također i užitak."


Na taj način očitavam Krležine stihove na koje se često pozivam:

"A to je tajna svetog bunila,
biti sam i hodati po krovu
i svojom vikom buditi sive i pospane ljude.
To je tako i tako treba da bude."





petak, 03.07.2015.

očigledan poučak

- revitalizirani post od 5.7.2008.
Sjedim u hladu na terasi na trećem katu gdje ugodno pirka i sa sinom jedem ohlađenu lubenicu. Dolje, posred ceste, izloženi nemilosrdnom suncu, grupa radnika lopatama kopa nekakav jarak. Do gore se vidi kako se presijava znoj kojim su okupani i koji vrca s njih. Ima li bolje slike za ilustraciju kako je život neravnomjerno rasporedio zemaljske blagodati? Između nas dvojice koji uživamo u lubenici i radnika na cesti veća je razdaljina nego između nas dvojice i Billa Gatesa.

Prilika je idealna za pedagošku pouku. Vidim da sin pogledava na radnike i osluškuje kako se dovikuju dok hrska sočno crveno tkivo. Vidim kako mu u glave rade kotačići, pametna je on glavica. Ne trebam mu mnogo govoriti. Velika je vjerojatnost da će onaj koji se u djetinjstvu sladio slatkom hladnom lubenicom imati isto ponuditi i svojoj djeci, ali nitko ne može garantirati da neki od radnika na dnu jame neće zagrebati vrhom krampa kovčeg sa zakopanim blagom, niti nitko ne može garantirati da se i onaj kojemu je rođenjem sve ponuđeno neće odati drogi, ili će ga zadesiti nešto još gore, te će propasti na sve moguće načine. Kažem samo:

- Sine, pamet u glavu!

četvrtak, 02.07.2015.

posljednje ukazanje u predmobitelskim vremenima

- revitalizirani post od 26.7.2007.


DANKE, PAPA!

Srpnja dvadeset i petog ljeta Gospodnjeg dvije tisuće i sedme, tj. jučer, svakoj je pravoj Hrvatici i valjanom Hrvatu jedna novinska vijest izmamila suze radosnice. Papa je molio pred slikom Gospe iz Međugorja!

Ako je slika, onda je i prilika. Slika nije samo prikaz, nego i dokaz božanskog lika. Ako postoji slika, ona prikazuje Gospu koja se ukazala. Moleći upravo pred tom slikom vrhovni autoritet kršćanstva potvrdio je da vjeruje u međugorsko ukazanje. Treba li veće potvrde za bilo što?

No vrag ne spava! Zasipa nas malicioznim pitanjima. Recimo, kako znamo da slika prikazuje upravo Gospu iz Međugorja? Je li netko fotografirao Gospu, pa slikar radio sliku po fotografiji, ili je Gospa pozirala slikaru? Koliko je poznato, ne i ne.

Iš, vraže, gdje te traže! Slikar je radio po izjavama vidilica, onako kako se rade foto-roboti za policiju, ili ponesen božanskim nadahnućem. Slika prikazuje upravo Gospu iz Međugorja i nijednu drugu!

Vrag se ne predaje! Ako slika prikazuje upravo Gospu iz Međugorja, zar se druge Gospe prepoznatljivo razlikuju? Jesu li Gospa lurdska, Gospa fatimska, Gospa iz Marije Bistrice ili bilo koja druga Gospa koja se ukazala bilo gdje drugdje u svijetu - različite? Koliko Gospa ima likova, koliko je Gospinih likova? Ako postoji mnoštvo likova, znači li to da nije posrijedi jedna Gospa, nego da je mnoštvo Gospi?

Šuti, Sotono! Gospa je jedna! Lik je uvijek isti, samo različito izgleda. U jednoj prilici Gospa nosi Djetešce, u drugoj je uz nju janje, u trećem navratu ima neki cvijet u ruci, itd., itd. Po tome se prepoznaje odakle je ukazanje koje se na slici prikazuje. Koje je posebno obilježje Gospe iz Međugorja? Nikakvo! Po tome se vidi da je Gospa iz Međugorja Gospa nad Gospama, da je njeno ukazanje ondje značajnije i moćnije od svih drugih ukazanja!

Uostalom, danas svi nose uza se mobitele, a svaki mobitel ima i ugrađeni foto-aparat. Čim se Gospa bilo gdje naredni put pojavi - nema izgleda da ne bude fotografirana. To će jednom zauvijek riješiti sve prijepore u svezi Gospina lika!

Vijest da je Papa molio pred slikom u novinama sasvim je odgovarajuće ilustrirana fotografijom kipa.


srijeda, 01.07.2015.

otkriće klitorisa

- revitalizirani post od 9.7.2011.


ŽRTVA ZA

ZNANOST


I kod nas je prije desetak godina prevedena knjiga Federica AndahazijaAnatom“ (izdanje VBZ-a). Pisana na temelju autentičnih povijesnih činjenica govori o talijanskom kirurgu iz šesnaestog stoljeća, anatomu, profesoru i istraživaču Mateu Colombu. Matteo Realdo Colombo ili Renaldus Columbus zaslužan je za otkriće rada srca, krvotoka i pluća, a najviše nevolja prouzročilo mu je otkriće klitorisa.

Klitoris – to je ono što mnogi ni danas ne znaju što je ni što bi s tim.

Pregledavajući pacijenticu u vrlo lošem stanju otkrio je da u međunožju ima čudnu izraslinu. Dok je opipavao to čudo pacijentica je naglo živnula. S pravim istraživačkim erosom počeo je pregledavati žive i mrtve žene koje su mu pale u ruke nakon toga i otkrio da sve imaju manju ili veću istu izraslinu, te da se žive jako obraduju kad ih pipka po njoj.

Ovo se može provjeriti na internetu, ali nisam uspio pronaći potvrdu za nastavak priče o kojoj govori nekoliko antropološko-seksoloških knjiga (naprimjer “O: The Intimate History of the OrgasmJonathana Margolisa). Kad se uvjerio, Colombo je ponosno požurio objaviti svoje otkriće. Sljedećeg dana je bio uhapšen, po hitnom postupku doveden pred sud, optužen za herezu, blasfemiju, bogohuljenje, vještičarenje i satanizam, te strpan u zatvor gdje je nakon malog broja godina umro, a njegovi spisi su spaljeni i bilo ih je zabranjeno spominjati naredno stoljeće. Za razliku od njegovog prezimenjaka Cristofora koji je otkrio novi kontinent, Mateo se nije dobro proveo.

Za razliku od Galilea, kojemu se Crkva nakon nekoliko stoljeća ipak ispričala, nisam našao traga da se Mateu Colombu itko ispričao. Izgleda je otkriće klitorisa za Crkvu daleko opasnije i teža ugrozba od pitanja je li Zemlja u centru svemira ili nije. Galileo je ostao živ nakon osude (i kajanja), ali Mateo se izgleda nije pokajao i nije porekao što je iznio. Zauvijek će ostati nejasno da li bi živio još dvadeset godina da nije završio u zatvoru i tko zna što bi još otkrio kako je krenuo.

Da li ja loše pretražujem internet ili nisam tome posvetio dovoljno vremena kad na njemu ne mogu pronaći potvrdu nastavka priče? Je li moguće da antropolozi-seksolozi toliko mrze Crkvu da izmišljaju samo da bi je ogadili?

Dok ne pronađem pouzdanu potvrdu preostaje mi samo pitati da li netko o svemu tome zna išta više.








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se