utorak, 30.06.2015.

sudbine "proljećara": ZVONKO i FRANCEK

- revitalizirani post od 10.6.2007.
Zvonimir Komarica, brat banjalučkog biskupa, jedan je od onih istaknutih partizana koji su nakon sedamdeset i prve završili u zatvoru, ako ne i najistaknutiji. Bio je u zatvoru u Kraljevskoj Jugoslaviji, u ustaškom zatvoru, pa je i u komunističkom zatvoru proveo četiri godine. Kao istaknutog mladog komunističkog intelektualca strpali su ga u zatvor već prije Drugog svjetskog rata i bio je jedan od dvojice preživjelih nakon legendarnog bijega iz Kerestinca. Iz rata je izišao s visokim vojnim činom, a zatim otišao u diplomaciju i proveo niz godina u dalekim egzotičnim zemljama. Po povratku je bio jedan od glavnih ljudi u Matici iseljenika, te su se u Matici hrvatskoj radovali kada im se priključio. Postao je jedan od istaknutijih ljudi njezina rukovodstva. Bio je u onoj grupi pohapšenih u kojoj su bili i Đodan i Veselica i Vlado Gotovac i Tuđman i Tomičić. Sve u svemu, uvijek je bio toliko istaknut da su u svakom zatvoru slavili kada su ga strpali iza rešetaka.

Napisao je niz povijesnih, memoarskih, povijesno-memoarskih i drugih knjiga, te mu nakon izlaska iz zatvora nije preostalo drugo nego daleko od javnosti skupljati građu za nove knjige i sređivati bilješke. Često se uvečer nalazio sa užim krugom starih drugova i suboraca, među kojima je bio i Franjo Tuđman, koji mu je bio i susjed, te su igrali preferans, poker i šah, a usput časkali o svemu i svačemu.

Kada je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom došao na vlast, Franceku nije preostalo drugo nego da napokon nazove i Zvonkeca. Odlagao je to koliko je mogao. Francek nije odviše volio Zvonkeca jer ga je drao i u preferansu i u pokeru i u šahu, ali je Zvonko bio toliko istaknut da to nije mogao izbjeći.

Zvonko! – zakmečao je Franjo kroz slušalicu. – Pobijedili smo! Red je da u novom poretku i ti zauzmeš mjesto koje zaslužuješ. - Podrazumijevalo se da Zvonko samo treba reći hoće li biti nekakav ministar ili bilo što drugo.

Lijepo, lijepo – rekao je Zvonko. – Drago mi je da se ostvarilo ono o čemu smo sanjali i za što smo se borili, ali hvala, ja ne bih ništa.

Pa kako? – zgranuo se Franjo.

Sjećaš li se što smo razgovarali u Matici prije sedamdeset i prve? Razgovarali smo o tome što bismo mi ako bi došli na vlast, kako ćemo se ponašati kad dođemo, sjećaš se? Govorili smo da nije dobro da politiku vode ishlapjeli starci, da mi nećemo imati na vlasti Metuzaleme kao kineski Centralni komitet. Zarekli smo se da mi nećemo tako, da ćemo napustiti politiku čim prevalimo šezdesetu. Stariji od šezdeset najbolje neka pišu memoare. Mislim da je to bio pametan zaključak, a kako sam već prešao šezdesetu kao i ti, bolje je da umjesto mene dođe netko mlađi i sposobniji, što i tebi od sveg srca savjetujem.

Franjo se osupnuo: – A tako… – I to je bilo posljednji puta što su razgovarali. Više nikada se nisu susreli ni kao susjedi. Zvonko ne samo da nije zauzeo mjesto u novoj vlasti nego ga nikada više nisu zvali ni na proslave obljetnica, simpozije, komemoracije i slične prigode na koje je po svim kriterijima trebao biti zvan, a državotvorni novinari su ga izbjegavali spomenuti i kada je po svemu trebao biti spomenut, te mu je po inerciji i sprovod bio potpuno prešućen.




ponedjeljak, 29.06.2015.

opasni svijet

- revitalizirani post od 12.6.2008.
Gospođa Slavica čita u novinama: "…prevaranti stoje pored autoputa i glume da im je vozilo u kvaru. Kada se netko dobronamjeran i naivan zaustavi, iskoriste priliku da ga opljačkaju…" Njoj je slika savršeno jasna: od početka autoputa, pa sve do mora, duž autoputa stoje jedan do drugoga prevaranti i pljačkaši, guraju se koliko ih je, i mašu automobilima koji prolaze da se zaustave.

Kada netko od ukućana polazi na put, opominje ga da je najbolje da ni ne kreće u takvu opasnost i pije apaurine sve dok se taj ne vrati.

Ni u gradu nije sigurnije. Čita u novinama da su kroz noć na tri mjesta u gradu izgorjeli automobil, po svemu sudeći u mafijaškim obračunima. Veliki naslov na naslovnoj stranici je "GRAD U PLAMENU!", a uz njega je fotografija automobila koji upravo gori. Njezina kuća, hvala Bogu, još nije zahvaćena plamenom, ali joj je jasno da sve drugo gori i ni ne primiče se ulaznim vratima, a ni u ludilu ih ne bi otvorila, da je ne oprlji jara od plamišta s druge strane ulice.

Umjesto da neoprezno i ludo izađe na cestu, gleda televiziju. Na televiziji kažu: "…droga hara među srednjoškolcima!" To je lako predočiti. Njih dvadeset tisuća sakupljeni su na srednjoškolskom igralištu, a droga hara i samo kosi, srednjoškolci padaju poput klasja, sve dok i posljednji nije pokošen.

Ono malo djece što preživi drogu, uglavnom oni iz vrtića, to pada u kandže pedofilima. Pedofili su obično oni iz blizine, poznati, porodični prijatelji, mirni susjedi, na koje se najmanje sumnja. Ali gospođa Slavica ne da se zavarati! Ona zna da su oni na koje se najmanje sumnja - to su pedofili! Što se manje na nekoga sumnja, to je veći pedofil. Recimo taj Sanader, stalno je na televiziji, fin i uglađen, nitko ne sumnja… - on je bez sumnje pedofil! Najgori! Pa onaj Stanković, što vodi "Nedjeljom u 2", dovoljno ga je pogledati da se vidi tko je i što je. Svi ti s televizije, sve pedofili od reda - kako im vjerovati?

Gospođa Slavica se oslanja na životno iskustvo i ne da se zavarati. Lažu! Svijet je mnogo gori i opasniji nego što kažu. Ulicama lutaju čopori bijesnih pasa, psi seru i napadaju prolaznike. Poštari siluju usamljene starice. Iz čistog mira ljudima stižu enormni računi za komunalije i moraju ih platiti, inače idu odmah u zatvor. Gangsteri otimaju djecu i vade im organe. Alergije ne daju živjeti…

Svijet se potpuno promijenio otkada je ona bila mlada. Više ništa nije dobro.





nedjelja, 28.06.2015.

dlakavi anđeo čuvar

- revitalizirani post od 13.6.2007.


ŠTO SE SVE

MORA OTRPJETI?



Udvarao sam se svakodnevno već više od dvije sedmice i sazrilo je vrijeme da uberem plodove svog truda. Našli smo se nakon škole, a ona se u međuvremenu, preko noći od jučer, krvnički prehladila i iz nosa joj je neprestano curilo, a i oči su pomalo naličile na sarme. Neka! To me ne može zadržati! Sise joj nisu bile prehlađene!

Rekla je "Kuda ću ovakva? Ne mogu nigdje!", šmkrnula i ispuhnula izruljeni nos u maramicu. "Pozvala bih te kući, ali ne znam mogu li, smijem li, jer mi nema nikoga kod kuće…" Nikoga nema kod kuće! Ništa mi ljepšega nije mogla reći.Odmah sam iznio šezdeset i četiri razloga zašto bi bilo najbolje otići upravo njoj kući, izostavljajući onaj najvažniji. Dobro, dogovorimo se da idemo njoj doma na čaj.

Dopratim je do kuće, a u vrtu zvijer, mješavina doge, mastifa, šarplanica, vuka i vukodlaka. Njih dvoje si padoše u zagrljaj. Pas van sebe od sreće što se vratila samo me mrko odmjeri i nakon toga se pravi da me nema. Ona počne pričati kako voli životinje, naročito pse, i ne razumije i prezire ljude koji ne vole životinje, posebno pse, i neće s takvima imati posla. Neki ljudi se toliko prave fini da tvrde kako im životinje smrde, snobovi, kao da im bake i djedovi nisu spavali u istoj prostoriji s kravama i kozama! Odmah rekoh da obožavam životinje, pse više od svih ostalih.

Sjednemo u sobu, ja na kauč, ona u fotelju preko puta, a pas se podvuče pod stakleni stolić između nas i opruži. "Neka je tu", kaže ona zadovoljno i zločesto me odmjeri."On će paziti da ne pokušaš nešto što mi se ne bi svidjelo!"

- A da pokušam nešto što bi ti se svidjelo? - odmah pitam. Ona ništa ne odgovori, već ode u kuhinju pristaviti vodu za čaj.

Kako ona izađe, pas prdne. Prdne je malo rečeno. Nema naš jezik izraza za to kako je prdnuo. To ne da je zasmrdilo, zavonjalo, zaudaralo; to je bilo kao bojni otrov, štipalo je za oči! Počeo sam se gušiti. Ona uđe noseći poslužavnik i spusti ga na stolić. Na njemu šalice, šećer i limun nasječen na kriške. Sjedne, njoj ništa. Nos joj je začepljen, pa ništa ne osjeća. Sjedi tako usred tog nepojmljivog smrada i smješka se kao čarobni cvijet u otrovnom okruženju. Ruža ne može uživati u svom mirisu, a pošteđena je i od tuđih.

- Kha, kgha, khhhh…. - pokušah nešto reći. Ona nastavi pričati o ljubavi prema životinjama i kako je njezin pas nevjerojatno pametan. Uglavnom, klepetala je o svemu i svačemu, pomno izbjegavajući ono najvažnije. Nisam znao kako bih je naveo da tog Einsteina izvede iz prostorije. Pa da pomisli da ne volim životinje, u konkretnom slučaju pse? Da pomisli da imam neke zadnje namjere, koje imam, pa da hoću skloniti njezinog anđela čuvara? "Voda je, valjda, već zavrila", reče ona i izađe.

Kako izađe, ono tele ispod stola drapne još gore! Promeškoljio se, odrapio, zadovoljno nešto promrmljao i blaženo se rastegnuo. Kao da me malj prasnuo u čelo! Izgledalo je nemoguće da bude gore od prvog puta, ali bilo je. Osjećao sam kako mi svrdla u sinusima.Uši mi se užarile kao da sam progutao čili-papriku, oči izbečile, grlo stislo Kemijsko-biološki napad! Umirem! Da ga mlatnem nogom, pa da mi je odvali?

Zgrabim svakom rukom po jednu krišku limuna i zabijem po jednu u svaku nosnicu. Ako me zapita, mogao bih joj reći da sam to napravio da bismo bili ravnopravni, oboje sa začepljenim nosovima. Ona uniđe noseći vrč s toplim čajem i iznenađeno ne pogleda.

- Još nikada me nije jeb'o netko s limunima u nosu! - reče. - I mislim da neće!

- Za sve postoji prvi puta! - rekoh joj i tako smo napokon počeli razgovarati o pravim stvarima. Ljudi smo, nagodit ćemo se!




subota, 27.06.2015.

zlatna groznica u Bjelovaru

- revitalizirani post od 18.6.2007.
Prije nego sam krenuo u školu živjeli smo u Bjelovaru. Očevi su prijepodne išli na posao, majke na plac, pa su kuhale i spremale po kući, a mi djeca smo – nadahnuti gusarskim i hajdučkim pričama – tražili zakopano blago. Premještali smo se po dvorištima, iz vrta u vrt, i lopaticama za igru u pijesku, zašiljenim štapovima i sličnim alatom kopali rupe u zemlji. Pronalazili smo uglavnom gliste, a u boljim slučajevima odlomljene komade crjepova. Nakon nekog vremena moji drugari su počeli jamrati da je igra beznadna, dosadna i glupa. Bio sam uvjeren da smo se istraživanjima približili nadomak blagu i da bi bilo šteta odustati. Kako okuražiti ekipu i osvježiti im polet?

U ormaru u spavaćoj sobi ispod izglačanih plahti i jastučnica mama i tata čuvali su kutiju u kojoj je na somotnoj podlozi bilo šest zlatnih žlica. S tim žlicama se nikada nije jelo, one su služile zato da ih se vadi u posebnim prilikama pred posebnim ljudima, te da ih zatim svi udivljeno ogledavaju i odmjeravaju. Uvukao sam se u sobu i izvadio dvije.

Jednu sam ukopao na dijelu dvorišta gdje smo dan ranije prestali s radovima, a drugu, za svaki slučaj, ako treba pojačati nalaz, u najdaljem. Zatim sam pričekao društvo i održao im govor. Kopamo preplitko, rupe od dva pedlja nisu dovoljne. Zlato je sakriveno dublje – prisjetimo se da su gusari i hajduci bili lukavi! – možda i pola metra ispod površine tla! Dečki su me s nevjericom slušali, no kada sam demonstrativno otišao do svoje rupe, malo zagrebao po dnu i pobjedonosno uzdigao u vis žlicu koja je bljesnula – Evo! – svi su se strčali oko mene. – Daj da vidim! Daj da vidim! – žlica je išla od ruke do ruke.

Kada je se dočepao Marinko Radosavljević, godinu stariji i za glavu viši od mene, oči su mu bljesnule jače od uglačane žlice. Zgrabio ju je i nije je htio proslijediti. Stao sam pred njega: – Daj mi! Ja sam je našao! – Zaključio sam da je vrijeme vratiti žlicu odakle sam je uzeo. On mi bez riječi opali šamarčinu, okrene se i preskoči preko plota u svoje dvorište.

Kod njegove majke je upravo kafenisalo nekoliko susjeda kada je banuo među njih pobjedonosno uzdižući oteti plijen. – Pogledajte što sam našao! – Susjedama su poispadale šalice s kavom kada su spazile čime je mahao pred njima. Gdje? Gdje si to našao? Gdje? Gdje? Gdje?

Dok su ostale susjede u šlafrocima i s viklerima još razgledavala nalaz, susjeda Cvjetković je već otrčala do svoje kuće gdje joj se suprug odmarao na bolovanju i uzbuđeno mu ispričala što se dogodilo. Vidjevši kako je otprašila, susjeda Ratković je jurnula do svog supruga, postolara, koji je imao radnju u kući. Susjeda Blatković je sve onako u šlafroku i s viklerima otrčala oko kvarta do dućana gdje je radio njezin muž i sve mu ispričala. Za njom je potegnula i susjeda Đalović do ureda gdje je radio njezin suprug i uzbuđeno mu, usred svih ostalih službenika, ispričala zašto je dotrčala.

Nepopijena kava se još nije ni ohladila, a preko ograde su u naš vrt počeli uskakati odrasli muškarci s lopatama, krampovima i motikama koji su se odmah bacali na kopanje. Orijentiri su im bile rupe koje smo mi ostavili tražeći blago, a tih rupa je bilo toliko kao da je u vrtu živio čopor krtica.

Moja majka je ništa ne shvaćajući izašla u dvorište prepuno poznatih i nepoznatih ljudi i povikala: – Što to radite?! – ali su je kopači samo mrko odmjerili preko ramena ne prekidajući rovanje i ništa nisu odgovarali. – Stanite! Prestanite! – vikala je majka gledajući kako nestaju njezine lijehe sa cvijećem i povrćem i kako pored nje dva nepoznata grmalja čupaju grm hortenzija s korijenjem. Uzalud. Zemlja je prštala na sve strane. Rupe koje su oni munjevito otvarali neusporedivo su nadilazile one koje smo mi dečki ranije uspjeli iskopati. Zgužvali su vrt kao da je list staniola. Dapače, uskoro su izbile i čarke jer ju jednim kopajući, ubacivali iskopanu zemlju u rupe drugima koji su se znojili pored njih. Po zraku su se zavijorile motike i krampovi. A kada je jedan iz ugla pobjedonosno uzviknuo uzdignuvši iznad glave drugu zlatnu žlicu, svi su se sabili u taj ugao udarajući jedan drugoga lopatama po nogama. Ja sam se popeo na šljivu i odozgo pratio kako se zbivanja razvijaju čudeći se što li je to snašlo odrasle ljude.

Kad je već izgledalo da će pasti mrtve glave, u dvorište je banula milicija. Tri milicajca su zblanuto gledala oko sebe pokušavajući pohvatati konce. Sva trojica su počeli vikati "Stanite! Stanite! Stanite!", ali su se susjedi upravo počeli hvatati za guše i nitko se nije dao zaustaviti. Na to je jedan milicajac izvukao pištolj i BLAM! – opalio metak u zrak.

Iznenadni tresak je sve zaustavio. Pogledali su i spazili tri milicajca s isukanim oružjem. U narednoj sekundi svi su skakali preko dvorišne ograde na sve strane. Sekundu kasnije u praznom izrovanom dvorištu usred razbacanih alatki stajalo smo milicajci, majka i ja.

– Drugarice, što se ovdje događa?
Pojma nemam – zbunjeno je majka vrtila glavom.

Dok su se oni još objašnjavali, ja sam krenuo po susjedstvu u diplomatsku misiju povrata prisvojenih zlatnih žlica. Marinkovim roditeljima sam rekao da sam ja pronašao žlicu, te pripada meni, na što je Marinko ustvrdio da lažem. Đaloviću sam rekao da je žlicu pronašao u mom dvorištu, pa je treba dati meni, na što me je otjerao.

Kada se otac vratio s posla, imao je što vidjeti. Vrt kao da je atomska bomba tresnula. Ja sjedim u uglu i grizem nokte razmišljajući mogu li se pritajiti, sve prešutjeti, pa roditelji možda nikada neće primijetiti da nedostaju dvije žlice…

Završilo je tako da je otac poslijepodne stavio pod ruku kutiju s četiri žlice i obišao susjede da im pokaže da mu nedostaju dvije za komplet. Vratio se uzrujan, ali sa svih šest.

Ja sam od događaja dobro zapamtio za cijeli život kako je odrasle začuđujuće lako prevariti i kako su gori nego djeca. I što sam više rastao, to sam se na novim primjerima uvjeravao kako sam bio u pravu, sve dok i sam nisam odrastao.







petak, 26.06.2015.

nepoznate stranice slavne prošlosti

- revitalizirani post od 5.6.2007.
1.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, prije kapitulacije Italije, Talijani su u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Makarskoj, Dubrovniku i Budvi imali vojne javne kuće. Po prirodi stvari u njima su radile samo Talijanke, da vojnici u času slabosti ne bi odali kakvu vojnu tajnu kao "za dva dana idemo u veliku akciju", "čuvam skladište municije u tamo nekom zaseoku" ili "u subotu ćemo ih sve pohapsiti". Zbog velikog prometa svake dvije sedmice mijenjale su se kompletne ekipe javnih kuća; istrošene kurve su odlazile na oporavak, a zamjenjivale ih nove.

Tako je jednom plovio nenaoružani talijanski brod sa svježim ženskama, pićem i hranom za oficire, te pijaćom za vojnike, kad iza jednog otočića - puć! puć! puć! - izađe partizanski brod i zaustavi ih. Bio je to obični ribarski trabakul kojemu su sprijeda i straga postavili po jedan teški mitraljez. Na njemu su bili četiri partizana, mladi momci, te oni - sa strojnicama na gotovs - preskoče na talijanski brod. Krenu pretraživati, traže oružje i municiju. Otvore prvu kabinu, a u njoj vina, šampanjci i likeri. Otvore drugu kabinu, u njoj kavijar i slične slastice. Otvore treću kabinu, a u njoj skutreno dvadeset i četiri ženske. Pretraže brod od vrha do dna, ali ne nađu nikakvo oružje ni municiju. Sve kurve istjeraju van i poredaju po palubi. Prošetaju oko njih, sprijeda i straga i dobro ih odmjere.

Zatim partizani natjeraju talijanske mornare da prebace sve jelo i piće na njihov brod, odaberu četiri ženske, pa i njih prekrcaju sebi. Posadu i preostale kurve utrpaju u čamac za spasavanje, potope im brod i otplove..


2.
Partizani su bili mladi lokalni ribari, kršni momci prepuni snage i željni života. Odu do jednog od stotine otočića daleko od svih putova gdje su znali za zaljev u kojemu je bilo pitke vode, zamaskiraju brod da se nije razaznavao ni s kopna, ni s mora ni iz zraka, te se počnu gostiti jelom i pićem za oficire i provoditi sa ženskama.

Uokolo, po cijelom svijetu plamti i tutnji Drugi svjetski rat. Nacisti pokorili Evropu, posvuda konclogori, u toku je neprestana zračna bitka nad Velikom Britanijom, bitka za Moskvu i Staljingrad, smjenjuju se ofenzive s ciljem iskorjenjavanja partizana u Jugoslaviji, Amerikanci i Japanci kolju se po Pacifiku… a u skrovitoj rajskoj uvali osmero mladih ljudi uživaju u životu kakvoga nikada nisu okusili. Ribari su, naravno, znali talijanski, kurve su se, naravno, tucale maestralno, a u rijetkim časovima odmora podučavali su ih hrvatski.

Nakon dva mjeseca potrošiše piće i hranu za oficire, pa pređoše na zalihe za prostu vojsku. No to je trajalo još kraće, pa nakon mjeseca dana podigoše sidro i krenuše nazad, u svoju matičnu luku. Dvije djevojke odlučiše ostati s njima, a dvije putem iskrcaše na neki otok gdje su mogle naći vezu dalje da se vrate svojima.


3.
U međuvremenu, kako se brod nije vraćao tri dana iz ophodnje, niti su ikakvi glasi stizali, u partizanskom štabu prekrižiše posadu s popisa boraca, otpisaše brod s popisa brodovlja, baciše vijenac cvijeća u more i zaboraviše ih. Kad, nakon tri mjeseca, evo otpisanih nazad, debelih, zadovoljnih, sa ženskama. Da nisu bili na poznatom brodu jedva bi ih prepoznali. Kako su sišli na obalu, tako ih uhapsiše.

Odmah iz izvedoše pred vojni prijeki sud. Mladići ispričaše sve kako je bilo, nemaju oni što skrivati. Međutim, za prijeki sud su oni bili dezerteri, dapače, dezerteri koji su usred rata ukrali brod. Nakon pet minuta vijećanja prijeki sud ih osudi na smrt.

Na presudu prijekog suda nije bilo prava žalbe, izvršavala se odmah, strijeljanjem.


4.
Običaj je bio da se strijeljanja upriličuju u sumrak. Četvorica su čekali pod stražom u pojati. Dok su čekali da ih strijeljaju, nalete dvije njemačke "štuke" i počeše bombardirati i mitraljirati mjesto i luku. Straža se razbježi, a četvorica iskoristiše paniku i pomutnju, te pobjegoše, ali su pobjegli na svoj brod, prihvatili se teških mitraljeza i zapucaše po "štukama". Jednu su oborili, a druga podvije rep i pobježe.

5.
Kad je zračni napad prošao, straža dođe po osuđenike da ih vrati da čekaju strijeljanje. Međutim, situacija se uvelike izmijenila.

Prvo, osuđenici na smrt su se pokazali kao junaci koji su sačuvali trijeznu glavu dok su se svi ostali uspaničili, te su spasili gradić otjeravši "štuke".

Drugo, bio je tu i moralni argument: iako su osuđeni na smrt, nisu iskoristili pomutnju da pobjegnu, već su se uključili u obranu.

Treće i možda najvažnije, osuđenici su sada znali što im se sprema, a stajali su na brodu zaklonjeni iza štitnika teških mitraljeza, dok su cijevi bile okrenute prema otvorenoj površini mola na kojoj su bez zaklona stajali stražari s malim strojničicama koji su došli po njih da ih odvedu na strijeljanje.

U takvoj situaciji, otpočeše pregovore što će i kako će.


6.
Partizanskim pregovaračima je bilo jasno da strijeljanje više ne dolazi u obzir. Kako strijeljati heroje? Kako ubiti one koji su izložili svoje živote da spasu one koji bi ih trebali strijeljati? S druge strane, ogriješili su se o vojnu disciplinu toliko da se to ne smije oprostiti. Ono, nisu pokazali preveliku disciplinu ni kada je nakon napada straža došla po njih, ali ne smije se priznati ni da im stražari nisu mogli ništa, pa - eto - moraju pregovarati. Zapetljano! Pored toga, sunce zapržilo, na otvorenom molu tuče pravo u glavu. Pregovaračima nije bilo jasno da li se više znoje od sunca ili od gluhih otvora cijevi mitraljeza uperenih u njih koji su mogli svakog trenutka zagrmjeti.

U šahu bi se to nazvalo pat-pozicija. No u partizanima je postojao izlaz i za takve izuzetne situacije. U Japanu su u sličnim okolnostima pribjegivali harakiriju. Časna smrt! Onima koji su bili toliko zaslužni da su postali nedodirljivi, a napravili su tako nešto da je to zahtijevalo najstrožu kaznu, pružala se mogućnost da poginu junačkom smrću umjesto da ih se strijelja kao okupatore i narodne izdajnike. Time se izbjegavalo da drug puca u druga, a poginuli je posljednjih herojstvom dokazivao da je shvatio svoju grešku, pokajao se i iskupio se za nju. Kažu da je zbog toga i legendarni komandant Savo Kovačević poginuo tako da je ne zaklanjajući se jurnuo u juriš pravo na bunkere.

U skladu s tim partizanska komanda ponudi osuđenima da im promijeni dosuđenu kaznu, te da umjesto strijeljanja dobrovoljno odu na samoubilački zadatak. Mission impossible! Mladići pristadoše.



7.
Drugo jutro isploviše brodom na zadatak. Talijanke su krenule s njima. Mitraljeze zamaskirali ribarskim mrežama, crvenu zvijezdu na boku broda prefarbali, izvjesili talijansku zastavu i pravo u talijansku vojnu luku. Na ulasku iz zaustavi talijanski patrolni čamac i nekoliko naoružanih vojnika preskoči k njima. Talijanke pokazaše svoje dokumente, a vojnici se počeše udvarati. Ostali Talijani u luci bez podozrenja su gledali brod koji je uplovljavao s talijanskim vojnicima na palubi. No kada su se našli usred ukotvljenog brodovlja, partizani pobacaše Talijančiće u more, razgrnuše pokrov nad mitraljezima i udri na sve strane! U trenutku je eksplodiralo skladište s gorivom i luka se pretvori u pakao, a njihov brod je jezdio kroz plamen ubacujući bombe u brodove pored kojih su prolazili. Talijani se još nisu ni shvatili što ih je snašlo, a napadači su već isplovili iz luke ostavljajući iza sebe kaos i krš.

Četvorica partizana i dvije Talijanke vratili su se u polaznu luku živi, zdravi i neozlijeđeni. Čak ni na brodu nije bilo nikakve štete. Cijelo mjesto ih je dočekalo na rivi. Smrtna presuda je postala bespredmetna. Preživjeli su vlastitu smrt. Slavili su do duboko u noć zajedno s onim koji su ih trebali strijeljati. Čak je i Tito došao iz pećine i popio bukaru bevande.


8.
Priča kazuje da su se nakon rata Talijanke udale za svoje ribare koji su postali oficiri Jugoslavenske ratne mornarice. Mnogo kasnije, dvojica od njih su penzionirani u činovima kontraadmirala. Zbog toga je priča, usprkos svem naknadnom glorificiranju svih istinitih i izmišljenih, mogućih i nemogućih, obogaćenih i pojednostavljenih dogodovština iz narodnooslobodilačke borbe, zataškana. Em se nije uklapala u kanonizirane obrasce partizanskih herojstava, em je bilo nepreporučljivo pričati kako su supruge visokih oficira bivše vojne prostitutke.

Paradoksalno, tek sada kada je pravo glasa dobilo i reinterpretiranje i prevrednovanje prošlosti i sa stanovišta i u interesu onih koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu, moguće je iznijeti jednu od najljepših priča o pobjednicima. No ni sada se ne smije baratati imenima da nasljednici glavnih likova ne bi podigli tužbe zbog duševnih boli.

Zaista, što su čuveni hollywoodski filmovi poput "Topova s Navarona" i "12 žigosanih" naspram ove priče? Bljutave limunade, bezvezarije.

Priča ima i biblijsku pouku: Dobri pastir se više raduje povratku jedne zabludjele ovce, nego stotini bezgriješnih.




srijeda, 24.06.2015.

balkanski poduzetnik, osobena hrvatska varijanta

- revitalizirani post od 19.6.2008.
Osnovni je korak bio priskrbiti prvi milijun, no vremena su bila takva da je to bilo lakše no što bi se reklo, dogodilo se gotovo samo od sebe. Nije bilo teško prepoznati da je probitačno iskazivati hrvatstvo, a to mu je bilo dovoljno poznato da može obaviti, uključiti se u odgovarajuću stranku i čekati svoj dio kolača. U skladu s životnim opredjeljenjem da se nigdje odviše se ističe, postao je trideseti ili četrdeseti čovjek u jednom od onih fondova što su rasprodavali poduzeća, tvornice i nekretnine, ali i to je bilo dovoljno da, nakon što se oni iznad njega podmire, i njemu dopadnu mrvice s kojima se potkožio za cijeli život i osigurao potomke.

Nakon tri ili četiri godine osnovao je potpuno neambiciozno građevinsko poduzeće s osnovnim ciljem da jeftinije sagradi kuće za sebe i najbliže, te ima pokriće za novce koje je počeo trošiti. Prepustio se nečemu što si nikada ranije nije mogao priuštiti – putovati.

Prvo je krenuo obići sve rođake po dalekom svijetu o kojima je od rođenja slušao, ali ih nikada nije vidio, kao i one koji su svratili jednom-dvaput u domovinu, te ih je upoznao i želio vidjeti gdje i kako žive. Tako je obišao Sjevernu i Južnu Ameriku, te Australiju.

Gdje god je došao rođaci su ga upoznavali s prijateljima, većinom starijim ljudima koji su se iselili iz domovine prije nekoliko desetljeća, a u međuvremenu su navratili do polazišta svega nekoliko puta po dvije-tri sedmice, te su se potpuno amerikanizirali ili australizirali. Nije bilo teško prepoznati da o prilikama u staroj domovini pojma nemaju, da su im slike i procjene uvelike ili potpuno pogrešne, ali zato imaju čvrsto uvjerenje da sve znaju i bolje od onih koji su ostali. Drugo što je otkrio i što ga je ispunilo poletnim entuzijazmom bilo je da je gotovo svatko od njih imao nekakvu nekretninu, zemljište, kuću ili stan, ondje odakle su otišli. Bile su to stare, trošne kuće u koje se od odlaska vlasnika nije ulagalo, gradilišta na periferiji, maslinici na otocima… Za neku od tih imovina postojali su čisti papiri o vlasništvu, a neke su bile konfiscirane ili nacionalizirane i nalazile su se u beskonačnom procesu povrata. Starčeki su jambrali da ne znaju što bi s tim, em je daleko, em bi trebalo oko toga trčati, em nisu raspoloženi išta ulagati u zemlju koju su zauvijek napustili, em ništa što su pokušali nije uspjelo.

Vratio se naš čovjek kući, pa obišao nekretnine o kojima je čuo. Kad ono – barokna palača na Gornjem gradu, vila na Šalati, derutna potleušica i neke šupe na Trešnjevci, maslinik u Malinskoj, kamenjar na Hvaru… Pa je malo zavirio u urbanističke planove i porazgovarao s ljudima iz građevinskim odjela općina i onima koji su vodili povrat imovine, a koje je ionako znao od ranije…

U žaru novotkrivenih perspektiva nije dozvolio da se ohladi. Dvije sedmice kasnije, evo njega ponovo u Argentini, kao slučajno. Svi mu se obraduju kako je srdačan i drag mladi čovjek i još im nesebično poklanja pažnju i vrijeme, velikodušno ih izvodi na večere u skupe restorane i samo povlađuje svemu što mu pričaju i divi se koliko su pametni.

U razgovoru su kad-tad došli i do problema nekretnina. Tu on kaže da je slučajno bio nedavno na Hvaru i pogledao taj kamenjar, da je prošao kroz Vodice i vidio tu ruševinu, da slučajno zna gdje su te šupe na Trešnjevci… Sve jadno i bijedno, veći teret nego korist. Niti se to može prodati, niti bi se za to moglo dobiti dobra cijena. Zabrinu se starčeki još i više. Na to im on ponudi: evo, kupiti će on taj kamenjar, ne zato jer to išta vrijedi, već zato jer je dobar čovjek, a rado bi sagradio malu vikendicu na moru, pa neka je čak i na Hvaru. Obzirom da je ozbiljan poslovni čovjek, platit će odmah u cijelosti, i to u gotovini. Deset tisuća dolara! Naučili su naši iseljenici kako se teško zarađuje, dolar je velik, a deset tisuća dolara, tako nenadano, pravo je bogatstvo i Božji blagoslov! Umjesto problema koji ih izjeda odjednom će dobiti – pazi! – deset tisuća dolara!

Oduševe se starčeki, gledaju ga kao anđela koji im donosi riječ Božju: bi! Bi! Prodali bi! Nema problema, nazvat će on u Zagreb, poslat će mu odmah neki dobri ljudi sve potrebne papire DHL-om. Za tri dana odlaze sa svim papirima javnom bilježniku ili na hrvatski konzulat da ovjere kupoprodaju, i svi sretni i zadovoljni.

Onda ode u Cleveland ljudima koji imaju kuću na Pantovčaku, u pola stanova još zaštićeni stanari koje ne mogu istjerati… To je nekoć bila vila, sada je ruglo i ruina, fasada oljuštena, vrt zapušten, da bi se to koliko-toliko upristojilo potrebno je daleko više novaca nego što sve vrijedi. Znaju Amerikanci da ne možeš prodati kuću ispred koje je tratina neuređena, a fasada neuredna, ne možeš prodati kuću u kojoj su vodovodne cijevi trule. Ponudi im on STO TISUĆA DOLARA, ne mogu vjerovati sreći koja ih je snašla. Znaju oni koliko je sto tisuća dolara velik novac i što se sve u Americi može za njih kupiti. Vide oni da je on dobar čovjek, a prešućuju za sebe da je "dobar čovjek - gotova budala".

Onda ode u Sao Paolo, posjeti ljude koji već godinama čekaju da im vrate nacionaliziranu višekatnicu u Črnomercu i izbezumljeni su što im hrvatska administracija godinama ne odgovara, a onda se javi s nekim sumanutim rješenjima ili besmislenim uputama. Čim na to pomisle zgadi im se i kuća i domovina, najradije bi bili što dalje od svega. Evo, stigao dobar čovjek koji će preuzeti teret na sebe, kupiti će kuću tako kako je, pa će se on dalje natezati s državnom upravom.

I kako kome riješi problem s nekretninama, tako taj dalje širi priču o dobrom čovjeku, pa su mu se počeli javljati i ljudi za koje ranije nije ni znao niti ih je ikada sreo.

Nekoliko nekretnina je odmah preprodao po nekoliko desetaka puta većoj cijeni, s tako zarađenim novcima aktivirao je ono svoje građevinsko poduzeće da zaista proradi, sagradio nekoliko višekatnica sa stanovima za prodaju na Trešnjevci, Trnju, Maksimiru i u Kustošiji, u neke od tih novih stanova preselio stanare iz vila na Pantovčaku i Šalati… Onaj početni milijun uskoro je postao zanemariv dio njegove imovine.

No, što je najvažnije, on voli svoj posao. Žena doma brine o kući i djeci, a on putuje svijetom. Gdje god dođe, srdačno ga dočekuju. On voli da je omiljen. Pa onda te karaoke u Rio de Janeiru, što povazdan njišu kukovima plešući sambu i rumbu, pa cure u amsterdamskim izlozima, pa egzotični transvestiti u Kuala Lumpuru i tamnoputi dječaci Tajlanda… Svi jedva čekaju da im dođe neko velikodušan i prepun novaca.

Vrati se kući provjeriti je li sve s kućom i djecom u redu i odmoriti se, usput provjeri je li firma radi kako treba, skoči do mora vidjeti kako napreduje gradnja marine, malo se uzruja jer svaki puta vidi kako Hrvati blate i ne slušaju Svetu majku Crkvu i biskupe. Ipak, sve u svemu, zadovoljan je sa svime, osim što mu je planove za ljeto pokvarila vijest da mu se Josef Fritzl, Austrijanac s kojim se godinama provodio na Tajlandu, srdačan, veseo i dobar čovjek, idealan sudrug u provodu, neće moći i ove godine pridružiti.



utorak, 23.06.2015.

copy/paste generacija

- revitalizirani post od 13.6.2008.
- Ova mlada generacija me je uvelike razočarala! – jadao se kolega s kojim sam nekoć radio, a on je danas jedan od šefova u velikoj novinskoj redakciji. - Jedva čekam da odem u penziju zbog njih! Misle da su popili svu mudrost svijeta, a copy/paste im je vrhunski domet, i još pažljivo ni ne pročitaju ono što prenose. Ako navedu neko strano ime, misle da bi im pala kruna s glave da provjere kako se piše. Idem im na živce ako ih upozorim da Pierre de Coubertin nije osnovao Crveni križ. Pri tome su spremni odgurnuti s puta bilo koga, gaziti preko leševa, nimalo kolegijalni, gladni kao morski psi… Dobro, neću reći da su baš svi takvi, ali većina je. Svi nose dizajnersku odjeću, glavno im je kakav tko auto vozi, za povišicu bi dupe dali i spremni su svašta progutati.

Na primjer, ima jedna cura, kasne dvadesete, zgodna, dolazi svakodnevno obučena kao manekenka, nos u oblacima, nitko joj nije ravan… Preko veze dobila je stalan posao čim je diplomirala, roditelji joj poklonili stan, odmah digla kredit za neki uglancani autić; ništa joj ne fali… Piše u onakvoj rubrici koju svake novine moraju imati, a nitko ne čita. Nismo bili u lošim odnosima, dapače, čak mi se učinilo da sam u nekoliko navrata ulovio da me "onako" pogledala.

Jednoga dana tražim nešto po internetu kada mi Google izlista nekoliko njezinih članaka. Bacim pogled na jedan - pročitam prvi odlomak, bacim pogled na drugi - pročitam prvi odlomak, bacim pogled na treći… Sve jedno te isto! Isti članak pod različitim datumima! Ne mogu očima vjerovat! Odem u arhivu gdje su uvezana godišta novina, provjerim… Ima neki svjetski dan nečega, proglasio UNESCO, a ona svake godine na taj dan objavi isti članak, već pet-šest godina, čak s istim, pogrešno napisanim imenima. U članku piše i "…prema nedavno objavljenim pokazateljima…"

Ako je tužim, prijavim, izgubit će posao odmah, bez dodatnih pitanja. Ako nikome ne kažem, ako je ne zaustavim, nastavit će tako dok nam svima ne postane šefica.

Pozovem je na razgovor u četiri oka. Odemo u jednu od pokrajnjih prostorija, onako sa starim, klasičnim drvenim vratima. Zatvorimo se. Rekoh joj što sam pronašao. Kako je blenula, odmah mi je bilo jasno da bih našao još toga takvoga da dalje potražim. Što ćemo sad? - kažem.

Ona počne kukati i zapomagati da nikome ne kažem, baci se na koljena preda mnom i moli da je poštedim. Kuka kako će otplaćivati kredit za auto ako ostane bez posla, što će reći roditeljima, da bi joj to sjebalo sve životne planove, brine jedino o tome što bi se njoj lošega dogodilo, a o tome što, kako i zašto je napravila ni riječi…Ona cvili i uvija se, suze vrcaju, neugodna scena. Milo, rekoh joj, ono što si napravila ne može se izbrisati, ispraviti. Postoji arhiva, postoje kompleti novina u NSB, sve je postavljeno na serveru, u bilo kojem trenu može na to netko naići isto kao što sam i ja. Ma neće, uvjerava me ona, samo neka ja prešutim… Kako da prešutim? Ako ništa ne napravim, postat ću saučesnik, sukrivac, a ona nastaviti po starom. Ona obećava sve i svašta, kune se da neće nikada više, ali čime me može nagovoriti da je ne odam?

– I što si napravio?
– požurim ga jer me priča zainteresirala, a on zamišljeno zastao i zagledao se u daljine kroz izlog kafića.

Kako je već bila na koljenima preda mnom, rješenje se samo nametalo… – reče kolega. I zašuti. I gledamo se.

Nakon nekog vremena nastavi:

Sada pozorno čitam sve što objavi. Jednom mjesečno, oko datuma kada na račune sjeda plaća, ili češće, ako mi jaja nabreknu do eksplodiranja, pozovem je u svoju kancelariju. No kako su vrata staklena, pa svi koji prolaze hodnikom vide unutra, samo ih zaključam, a ona se podvuče pod pisaći stol. Tako je podsjećam da se više nikada ne upusti u staru praksu, da sve treba pošteno odraditi…Pomno sluša sve što joj govorim, uči, piše sve bolje i bolje, postao sam joj nešto kao mentor, postala je vrlo solidna i bit će još od nje nešto u novinarstvu!


ponedjeljak, 22.06.2015.

najomiljeniji kupci na Britanskom trgu

- revitalizirani post od 11.6.2011.
Desetak godina živio sam s bakom u velikoj kući usred zelenila na vrhu brijega. Baka je uglavnom kuhala, kuhala i kuhala, moja majka je navraćala pospremiti, a ja se brinuo o svemu ostalome. Održavati veliku kuću koštalo je papreno. Samo za grijanje zimi trošili smo koliko prosječno domaćinsko za sveukupne režijske troškove. Nisam se žalio jer sam volio stanovati s bakom, a ona ne bi mogla živjeti igdje drugdje. Mogao sam si to priuštiti jer sam u to doba sjajno zarađivao. Sama osnovna plaća bila mi je oko dvije i pol tisuće tadašnjih maraka, a još toliko sam svakog mjeseca zarađivao i raznoraznim honorarima. Sve to odlazilo je uglavnom na naš zajednički život. Morao sam zbog bake kupiti i auto, iako meni nije bio potreban i mrzim voziti, zbog sebe ga nikada ne bih kupio, ali njoj je bio neophodan da je mogu voziti naokolo.

Imala je baka i svoje novce. Dobivala je najminimalniju od minimalnih penzija u dinarima, tetke iz Amerike slale su joj svakog mjeseca ček od dvjesto dolara, tetka iz Njemačke slala joj je ponekad pedesetak do stotinu njemačkih maraka, a obično su za rođendane, imendane, Božić i Novu godinu također stizali devizni čekovi i raznorazna valuta u kovertama s čestitkama.

S čekovima se neprestano događalo jedno te isto. Baka je nestrpljivo čekala kada će doći novo pismo i brinula se nisu li je taj mjesec kćerke zaboravile ili nije li pismo putem izgubljeno kao da joj od toga život ovisi. Svakodnevno smo razgovarali da li je pismo poslano, je li na putu, da li je već trebalo stići ili nije i slično. Tek kad je pristiglo mogla je odahnuti. Ali tada je iskrsavala nova briga – trebala ga je negdje spremiti na sigurno, dobro sakriti. Nekoliko dana nakon toga slijedila je nova nevolja – gdje je pismo s čekom? Zaboravila je gdje ga je sakrila, pa smo ga morali odmah pronaći da se umiri. Da se nije izgubilo? (Podsjećam da smo živjeli u velikoj kući s nebrojeno zakutaka na koje se moglo spremiti nešto malo i tanko.) Satima sam joj morao pomagati u pretraživanju dok je njena panika samo rasla i rasla sa svakom minutom neuspješna traženja. Napokon bismo pronašli pismo, ali kadikad je bilo samo pismo jer je ček sakrila negdje drugdje. Ponovno panična pretraga, sve iznova. I tako svakih tri-četiri dana…

U nekom trenu je baka odlučila da je vrijeme da odem unovčiti ček. Obično sam podizao sto dolara u dolarima, a sto dolara mijenjao u dinare. Sve sam davao njoj, meni ti novci zaista tada nisu trebali, a nju su veselili. Inače sam sve ostalo za kuću ja kupovao, a ona je uživala jednom, dva puta sedmično ići na tržnicu po svježe povrće ili bilo što, prvenstveno da izađe iz kuće, protegne noge i zađe među ljude.

Obično smo odlazili na Britanski trg koji je ona zvala Mali plac. Jedna od njezinih najvećih nevolja u životu bila je što su joj sve prijateljice uglavnom pomrle, pa joj je preostalo malo vršnjaka s kojima bi mogla popričati, a jako je voljela razgovarati s ljudima. Zato je koristila kupovanje na tržnici da razmijeni koju riječ s kumicama: odakle je to povrće, kako su ga uzgojili, koliko putuju da bi stigli s robom, kakvo vrijeme predviđaju, očekuju li uskoro kišu i takve stvari. Meni je to bilo smrtno dosadno, ali je nisam požurivao. Stajao sam pored nje tegleći cekere, buljio u nebo i prepuštao se svojim mislima sve dok me nije povukla za rukav da krenemo dalje, do sljedeće tezge. I tako je to trajalo četiri-pet godina. Sve kumice na placu su nas znale i jedva čekale da navratimo. Bilo mi je drago što kumice vole moju baku, mislio sam da i njih raznježuje stara fina gospođa.

Sve je to trajalo do trena dok nisam obratio pozornost što ona zapravo radi. Gledao sam ne razmišljajući o onome što vidim, dok me iznenada nije proželo saznanje o tome što gledam, kao da me grom strefio!

Baka je čevrljala s prodavačicom kao ptičica ljupko se smješeći, prodavačica joj je dodala škarnicl s nekom zelenjavom, a onda je baka pružila dugačak, debelo nabrekli novčanik i procvrkutala kao ptičica: „Oprostite, ja dobro ne vidim, uzmite koliko vam dugujem… Samo uzmite!“ Vidjelo se da je to uobičajen završetak njihovih razgovora koji izgovara gotovo automatski, kao naučenu pjesmicu. Prodavačica je spremno prihvatila novčanik, zaronila u njega, izvukla nekoliko papirnatih novčanica i cerekajući se ljubazno ga vratila. Zgrabio sam novčanik, no nije mi trebalo ni pogledati u njega da bi mi bilo jasno da su mi nenadano probuđene najgore slutnje utemeljene.

Novčanik sam jedva obuhvatio, bio je težak kao da u njemu nosi dukate. Otvorio sam ga i imao što vidjeti: dolari, marke, austrijski šilinzi, lire… Sva njena ušteđevina!

Ni ne znam zašto, vjerovao sam da baka sve one novce koje je dobivala u stranoj valuti čuva negdje u kući, da ih ne nosi naokolo, da na placu plaća svojom penzijom i onim što sam joj promijenio u dinare. Još manje sam mogao i zamisliti kako pruža novčanik bilo kome i nudi da joj pomognu izvaditi novce, koliko god da sam pri tome stajao pored nje. Strava me zamisliti što bi bilo da nisam stajao! Nisam se usuđivao ni pomisliti što su sve te kumice mislile o nama dok su prekapale po tim svežnjevima novčanica ni koliko su vadile!

Od tog trena nadalje buljio sam preko njenog ramena kao kobac svaki put kad je trebalo platiti, ali tko zna koliko smo se naplaćali prije nego sam taj njen običaj uočio.

Sve u svemu, ništa čudno da smo baka i ja bili omiljeni među kumicama na tržnici i ne bih se čudio da se i danas među njima prenose legende kako su nekoć bila dobra vremena.





nedjelja, 21.06.2015.

zaborav i diletantizam

- revitalizirani post od 25.6.2011.
Uvrijeme dok sam još kadikad znao pogledati televiziju, naletio sam na neki dokumentarac o Dalekom istoku. Jedna mi se scena iz njega zauvijek urezala u sjećanje. Trajala je minutu, dvije ili ne više od tri, a odonda sam proveo sate i sate pokušavajući je uzaludno pronaći na Youtubeu da bih je ponovo vidio ili pokazao nekome.

Scena je u osnovi vrlo jednostavna. Slikano je odozgo. U početku se vidi površina stola na kojoj je veliki pladanj, a na pladnju neka pečena ptica: kokoš, patka ili manji puran. U kadar ulaze dvije ruke u bijelim rukavicama, u svakoj ruci je nož dugačke blještave oštrice. Obje oštrice se istovremeno zabijaju u pečenje, a zatim jednim, naglašavam – jednim neprekinutim pokretom počinju izvoditi nevjerojatnu koreografiju kojom se ono razdvaja na narezane dijelove i promatraču je jasno da ruke moraju pripadati nekom Japancu ili Kinezu. Oštrice klize nevjerojatno precizno i elegantno, a odrezani dijelovi padaju uredno jedan do drugoga. Na kraju se ruke povlače, a na pladnju ostaje mesna ikebana, komadi mesa aranžirani kao složeni ornament, a pri vrhu su čak i sve ogoljene koščice poredane po veličini.

Da bi bile moguće te dvije-tri minute bilo je potrebno tisuću godina usavršavanja. Prije tisuću godina neki je carski kuhar smislio kako razrezati kokoš u trinaest poteza, njegov je unuk to smanjio na jedanaest, tri generacije kasnije netko je smislio kako to izvesti u devet rezova, a stotinjak godina nakon toga znali su to izvesti u sedam. Tako se umijeće smanjivalo na šest, pet, četiri poteza, dok na kraju neki član obitelji u kojoj su to uvježbavali od najmanjih nogu nije bio u stanju izvesti majstoriju u jednom potezu. Svaki car je bio ponosan imati na dvoru takvog majstora da ga posluži ili zapanji goste. (Naravno, da bi sve to bilo moguće, nužan je preduvjet postojanje dovoljno bogatog dvora koji može uzdržavati generacije porodice kuhara koji usavršavaju umijeće rezanja i aranžiranja i politička stabilnost da taj dvor traje tisuću godina.)

Gledajući taj prizor očima pripadnika društva u kojoj se većina stanovnika osjeća nelagodno kad ne može izbjeći da se nespretno služi nožem i viljuškom, u kojoj se janjeća pečenka kasapi na panju sjekirom, nisam mogao osim da se gorko osmjehnem. I mi se dičimo tisućljetnom uljudbom! Pripadnik naroda koji ništa ne uči, ali ništa ne zaboravlja, te tvrdoglavo ustraje na svom neznanju i predrasudama, kojemu je vrhunac kulinarstva roštilj, bazično u upotrebi još iz pećina kamenoga doba, pred takvim prizorom može samo arogantno odmahnuti rukom i svrstati ga u nevažne mađioničarske trikove, jer je prava poruka razorna za njegov svjetonazor.

Živimo u kulturi u kojoj nasljednici ni ne znaju za svoje prethodnike, i još su ponosni na svoju ignoranciju, u kojoj se stalno počinje iznova i iznova otkriva topla voda, u kojoj se oni koji podsjećaju na ono što je bilo još prekjučer gledaju kao uznemirujući elementi. Oni koji su nešto postigli stalno se moraju iznova dokazivati i jednako se vrednuju kao bilo koji početnici jer nitko ne pamti, pa ni ne cijeni, što su uradili. To je okružje u kojemu cvate diletantizam. Živeći stalno samo u sadašnjosti osuđeni smo da se od prošlosti ni ne možemo odmaknuti.

subota, 20.06.2015.

podvala muškaraca u suknjama

- revitalizirani post od 16.10.2010.
Ima jedna izjava koja mi sve više i više ide na živce, sve me više iritira, a izgleda kao da je neiskorjenjiva:

Svatko umire sam.

To, za početak, nije točno. Gotovo svakodnevno možemo čitati u crnim kronikama kako su dvoje-troje-četvero poginuli u frontalnim sudarima, na istom mjestu, u istom trenu, zbog istog uzroka. U željezničkim nesrećama smrtno strada na desetak, a u avionskim katastrofama stotine putnika, ono što nas posebno potrese jest da je odjednom otišlo u smrt toliko njih – i kako bi se moglo reći da „svatko umire sam“? Jesu li stradali nakon potapanja „Titanika“ umrli sami? Da trideset i sedam čileanskih rudara nije spašeno, da su pomrli pod zemljom, premda svaki od njih u drugom času, zar bi mogli reći da je itko od njih umro sam?

Zamisao o tome da svatko umire sam može niknuti u mozgu samo onoga tko je toliko sebičan da mu je svejedno ako bilo tko drugi umire pored njega, nekoga tko se toliko precjenjuje da vjeruje kako postoji neko toliko moćno biće da je stvorilo sve postojeće i to toliko moćno biće nema drugog posla nego da, između ostaloga, nadzire upravo njega. Ta zamisao može biti zastrašujuća jedino onome tko je uvjeren da s njim sve počinje i nakon njega sve završava. Takvima je pomisao o smrti toliko odbojna i zastrašujuća da je još i dodatno i nepotrebno dramatiziraju, kao da sama po sebi nije dovoljno dramatična.

Moglo bi se reći da izjava „Svatko umire sam“ zapravo znači „Svatko umire za sebe“, ali – ako je tako – zašto se onda tako i ne govori, nego se ustrajava na onome što nije točno?

Tko se zanimao za etnologiju, pročitao tibetansku knjigu mrtvih u kojoj su opisani njihovi običaji vezani uz umiranje i smrt, zna više o tome kako su se ljudi ponašali u takvim situacijama na drugim paralelama i meridijanima i u drugim vremenima? Uvjerenje „svatko umire sam“ teško može niknuti kod nekoga tko živi u kulturi gdje se oko umirućeg okupi cijela obitelj (koja broji nekoliko desetak do stotine osoba) i danima i tjednima bez prekida bdiju da mu olakšaju fizičke nelagode tog prelaska: pjevaju, masiraju ga, rastjeruju muhe, uključujući mlađe snahe u porodici koje iz poštovanja, ljubavi i zahvalnosti naizmjenično izvode felacio. Kod nas, u okružju u kojem se ljudi užasavaju smrti i ne znaju kako bi se prema toj životnoj činjenici postavili, mnogima se dogodi da se pred kraj života nađu u nekoj bolnici u sobici u koju nekoliko puta tokom noći na trenutak zaviri neka nepoznata medicinska sestra da provjeri jesu li još živi, pa je normalno da se mogu osjetiti odbačenim i da umiru sami. Takvima je zaista potreba iluzija o svemogućem sveprisutnom biću koje nad njima bdije i nakon svega će ih primiti još bliže u svoje okrilje.

Tvrdnja „svatko umire sam“ dijelom je posljedica zbrke u glavi, a dijelom i nepreciznog rječnika, nedovoljnog vokabulara. Situacija je ista kao da za nekoga tko se gosti na svadbi usred stotine drugih ljudi kažemo da jede sam zato jer sam unosi hranu u usta, sam žvače i sam je guta. Kad se svi ostali rasplešu i skaču, poneko se može osamiti u uglu i prežderavati i za njega bi zaista mogli reći da jede sam, ali to je stvar njegovog izbora, a ne nužnosti, nikako neizbježna životna činjenica.

Mislim da ću početi izbjegavati prigode u kojima se pojavljuju muškarci u suknjama i koristeći priliku da su svi ganuti podvaljuju im budalaštine koje svi pobožno slušaju.








srijeda, 17.06.2015.

tajna dugovječnosti

1.
Imali su Šoići papigicu, malu plavu tigricu, što se potpuno udomaćila i svašta naučila. Uvlačila se ukućanima u džepove, hodala im po glavi, jela iz ruke i iz uha, dolazila na poziv, plesala na komandu, kriještala "Šećera! Šećera!" i "Drrragi gosti!" i još svašta.

Dogodilo se jednom da su odjednom morali svi Šoići, svatko svojim poslom, duže vremena izbivati iz grada, pa su ostavili papigicu kućnim prijateljima, kumovima i susjedima Dobrovićima u koje su jedine imali povjerenja, ali su ipak tražili da svi Dobrovići, od najstarijega do najmlađega, svi zajedno i svaki posebno, obećaju da će paziti papigu kao zjenicu oka.

Dobrovići su prenijeli kavez s papigom u svoju kuhinju, objesili ga na zid i odlučili da je najbolje, za svaki slučaj, da je uopće ne puštaju iz kaveza. Kako je tko prošao pored nje, bacio je pogled ima li ptica vode i hrane i treba li joj očistiti nastambu, te joj pružio prst kroz rešetke da se malo poigra.

Papiga je prvih dana neprestano vikala "Šećera! Šećera!" i "Drrragi gosti!" i "Dida! Dida!", a onda se primirila, sve manje se obazirala na prste koje su još pružali, bivala sve tiša, dok nije sasvim zašutila, a onda je krepala. Kada su ujutro Dobrovići ušli u kuhinju zatekli su je kako leži na leđima na dnu kaveza, mrtva mrtvicata, krepanija od one papige iz poznatog skeča Montya Pyhtona o krepanoj papigi.

2.
Očajni Dobrovići spustili su kavez s krepanom papigom na sredinu kuhinjskog stola, okupili se oko njega i pokušavali dokučiti što se dogodilo, sve dok netko nije zapitao "A je li itko nahranio papigu?" Pitanje je izgledalo bez veze jer je krepana papiga ležala upravo pored zdjelice do vrha napunjene sjemenjem, koje je za svaku papigu prava delikatesa, sve dok nisu pozornije razgledali to sjemenje. Na opće zaprepaštenje, otkrili su da to uopće nije sjemenje, nego samo lupinke. Papiga je očito pojela sadržaj i uredno pljunula savršeno očišćene lupinke nazad u zdjelicu. Svaki od ukućana koji je pogledao u kavez vidio je da je zdjelica puna, pomislio da ju je netko drugi napunio, dao joj sveže vode, i tako sve dok papiga nije krepala od gladi.

Krepana papigica izrasla je u veliki problem. Kako obavijestiti Šoiće? Tko će preuzeti na sebe taj teški teret? Kako priznati da je umrla od gladi?

3.
Naposlijetku je mama Dobrović zamotala krepanu papigu u list novinskog papira i otišla do najbližeg dućana s kućnim ljubimcima. Imali su svu silu papigica-tigrica, raznih boja. Tražim takvu, takvu i takvu papigicu, objašnjavala je mama Dobrović. Ne ovakvu i ne ovakvu i ne ovakvu… Prodavači su nudili razne papige koje su odgovarale opisu, ali nijedna nije odgovarala. Objašnjavali su se sve dok svi u dućanu nisu povjerovali da je mama Dobrović skroz luda, sve dok ona nije tresnula o pult novinski zamotuljak, razmotala ga, pokazala krepanu papigu i rekla "Točno ovakvu!", na što su sasvim povjerovali da je luda.

Trgovci su pogledali papigu i rekli:

– Nemamo tako mršave!

Od dućana do dućana po cijelome gradu tražili su Dobrovići novu papigu. U svakom ih je bilo na desetke sličnih, nekoliko vrlo sličnih, ali nijedna potpuno ista. U svakom dućanu ljubitelji životinja gledali su ih kao čudovišta, a kada su napokon našli savršeno sličnu, praktički potpuno istu, identičnu papigicu, samo dobro uhranjenu, morali su dugo nagovarati trgovce da im je prodaju, kunući se svim i svačim da će papigica biti u dobrim rukama.

Preostale dane do povratka Šoića, Dobrovići su proveli na smjenu oko kaveza neprestano ponavljajući "Šećera! Šećera!", "Drrragi gosti!" i "Dida! Dida!", ali bez značajnijeg uspjeha.

4.
Šoići su se vratili, Dobrovići im svečano uručili kavez sa živom pticom i razbježali se na sve strane. Ne samo da nisu navraćali susjedima kao obično, nego su izbjegavali biti i kod svoje kuće, da susjedi ne bi navratili.

Nakon desetak dana kada su se slučajno svi okupili, iznenade ih Šoići banuvši na vrata tako da nisu mogli pobjeći. Krenu bez okolišanja:

– Evo, ne bojte se! Ništa vam nećemo, samo nam recite što se – dok nas nije bilo dogodilo – s pticom? Uopće se ne ponaša kao ista ptica!

Vidjeli su odmah da se papigica ne ponaša kao ranije, ali su to pripisali šoku seljenja i dugoj odsutnosti, no kako je vrijeme prolazilo, a u njezinom ponašanju nije bilo ni natruha promjena, počeli su se čuditi i brinuti. Papigica kao da je i zaboravila sve što je ranije znala…

Dobrovići u panici iskazaše sve bogatstvo mogućih ljudskih reakcija, od "Što bi mi imali s tim?", preko uvrijeđenog "Da vi to nas nešto sumnjičite?", do naivnog "Pojma nemamo!", no jedini je tata Dobrović pokušao nešto verbalizirati:

– No, vidite… ovi naši ministri… rijetko kojega se može uopće razlikovat, a krešte svi jedno te isto… – ali zašuti, vidjevši da je započeo na način koji nikamo ne vodi. Na to izleti malom Mujici Dobroviću:

– To nije ista ptica!

– Kako "nije ista ptica"?
– zgranuše se Šoići. – Pa valjda znamo kako izgleda naša papiga?! Naravno da je to ona, samo… kao da nije.

Oni su bili uvjereni da je papigica doživjela nekakav šok, možda moždani udar, varijanta da ju je netko silovao ipak nije dolazila u obzir, bili su totalno zbunjeni. Kako im Dobrovići nisu ništa pomogli, ostali su zbunjeni i dalje, no vremenom se papigica ponovo udomaćila i zbližila sa svim članovima obitelji, naučila mnogo toga i kada je napokon krepala ponosno su pričali svima kako su imali papigicu koja je živjela dvostruko duže nego sve ostale njezine vrste.









nedjelja, 14.06.2015.

TITO i/ili PAVELIĆ


PITANJE PAMETI


Postoji kod nas mnogo ljudi koji smatraju da je Josip Broz Tito ne bilo kakav, nego jedan od najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva. Postoji mnogo ljudi koji smatraju da je Ante Pavelić najveći zločinac u hrvatskoj povijesti. Zatim postoje i oni koji ne smatraju da je Tito bio zločinac, ali niti da je „najveći sin naših naroda“, kao i oni za koje je Pavelić naprosto smutljivac koji je loše odigrao priliku da ostvari „vjekovni san hrvatskog naroda za svojom državom“, a postoje i oni koji obojicu jednako otpisuju. Naravno, postoje i oni kojima i za Tita i za Pavelića kurac puca i najradije bi da ni za jednog ni za drugog nikada nisu ni čuli. Bilo koji stav prema jednoj od tih povijesnih ličnosti ne isključuje bilo koji stav prema drugoj (pazi ovo: Tito i Pavelić su se obojica borili za Hrvatsku, samo svaki na svoj način!), pa bi prema odnosu naspram njih mogli podijeliti stanovništvo Hrvatske u niz grupacija.

Ne znajući koliko je koja grupacija brojna ni ne ulazeći koja je više u pravu, upada mi u oči jedna okolnost koja govori o krajnjim, najsuprostavljenijim stranama; onima koji smatraju da je onaj koji im nije po volji maksimalan negativac nasuprot onome kojeg štuju i s čijeg puta ne skreću. I jednima i drugima oni drugi idu maksimalno na jetru, a jednako ih jede i svi oni između kojima zamjeraju da ne uviđaju očigledno i nedvojbeno, ali to nije jedino po čemu su isti. Postoji još nešto u čemu su obje najsuprotstavljenije grupacije suglasne.

Tito. Pobornici ga hvale, a oponenti jednu njegovu osobinu nikada nisu doveli u pitanje. U svem drvlju i kamenju koje svaljuju na Titov račun, nitko od onih koji ga mrze nikada nije rekao da je bio glup. Nitko nikada nije doveo u pitanje da Tito bio ne samo inteligentan, nego i izuzetno inteligentan. Pametan. Pamet mu nitko nije osporio – uvijek je znao izvući najbolje za sebe i ono za što se zalagao.

Nasuprot tome – Pavelić. Što se tiče njegove razboritosti dovoljno je pročitati samo drugi i treći odlomak na 352 stranici knjige Slavka Goldstaina „1941. – Godina koja se vraća“. (Usput rečeno, smatram ne samo da svatko koga zanima povijest, suvremena povijest, povijest koja izravno utječe na sadašnjost i ideološki prijepori današnje Hrvatske neizostavno mora pažljivo pročitati tu knjigu, nego da bi bilo korisno i da je svatko tko živi ovdje pročita.) U prvom odlomku na koji vam skrećem pozornost Goldstain za Pavelićevo rezoniranje vrlo obzirno kaže „S vojničkog stajališta te su naredbe bile promašaj koji je teško objasniti“. U drugom, jednako obzirno kaže:“Pavelić nije bio dorastao toj jednostavnoj vojničkoj logici“, a završava ga mnogo eksplicitnije: „demonstrirao … zaslijepljenost u kojoj je dugotrajno njegovana mržnja blokirala zdrav razum“. Bez goldstainovske obzirnosti ta dva odlomka govore da je Ante Pavelić bio naprosto glup, dapače – ne samo glup kao šlapa nego i zao.

Da je Pavelić bio izuzetno glup imam i svjedočanstva iz osobne porodične povijesti. Kao mlad trgovac koji je 1935. preselio iz Sarajeva u Zagreb, moj djed je i ranije nekoliko puta godišnje redovno dolazio poslom u „prijestolnicu Hrvata“. Ovdje je provodio vrijeme u društvu kojem je pripadao i Ante-prezime mu znate. Unutar tog društva – a riječ je o ljudima koji su ga osobno dobro poznavali „u dušu“ – Pavelić je važio za rijetko glupog i posebno zadrtog čovjeka, te bio premet neprekidnog ismijavanja. U svjedočanstvo svog djeda ni najmanje ne sumnjam jer čak i Zirdum zna da je moj djed opravdano važio za besprijekorno poštenog čovjeka u čiju se riječ može pouzdati. Djed je pričao da je omiljena zabava u društvu kad su se u kasne noćne ili rane jutarnje sate podnapiti vraćali iz kave birtije bila da netko podbode Pavelića pokazujući mu dućan ili obrtničku radnju pored koje su prolazili: „To ti je srpski dućan!“ ili „To ti je židovska radnja!“ Pri tome su koristili najrašireniju metodu nacionalnog prepoznavanja na našem području, prepoznavanje po prezimenu koje je bilo istaknuto iznad dućana, obrtničkih radionica i ureda. Na to se pijani Pavelić nije mogao suzdržati da ne grabi najbliži kamen ili ciglu i razbija izloge ili prozore. No kako je najraširenija metoda ujedno i sasvim nepouzdana, oni koji su ga podbadali obično su pazili i da razularenog budućeg poglavnika pogrešno usmjere. Nekoliko takvih ispada završilo je tako da su pijanog izgrednika odveli policajci ili žandari, tko god je tada brinuo za javni red i mir, a posebno je bilo smiješno što se on i u rukama organa reda otimao da baci još koju ciglu, ponašanje sasvim neprimjereno mladom advokatu. Jadnika su prijatelji narednog jutra svojim vezama izvlačili iz bajbokane, ali su ga zato narednih dana beskrajno zafrkavali, prvo – što je završio „u apsu“, zatim – što su ga morali spašavati, a naposljetku što je nanio štetu ljudima koji čak ni po njegovim nakaradnim kriterijima nisu bili nimalo krivi, pa se trebao sramiti i pred njima.

Oprostite ako sam zastranio s porodičnim pričama, pa da se vratim na početak. Ono što me čudi, a što nitko ne spominje, jest da u opredjeljivanju između Tita i Pavelića postoji jedno itekako važno razlikovanje – da je jedan bio izuzetno inteligentan i pametan, a drugi beznadno glup. Mnogo toga što ni najmanje ne podržavam mogu razumjeti, ali nikako ne mogu razumjeti one čije klicanje jednoznačno možemo prevesti sa „Nećemo pametnog čovjeka! Hoćemo glupana!




-------------------------------------------------------



subota, 13.06.2015.

mesožderi i biljojedi - ujedinite se!

- revitalizirani post od 18.6.2011.
Zbog niza bih se raznoraznih razloga danas pridružio „Paradi ponosa“, od kojih nijedan nije taj da pripadam homoseksualnoj populaciji, ali neću samo zbog jednog – nisam dobro sa zdravljem, a vručina je danas opaka, pa to fizički ne mogu koliko god bih rado. Posljednje što sam tako hodao bilo je u protestima zbog Varšavske i Cvjetnog trga, uz velike napore, ali od tada se stanje toliko pogoršalo da više ne mogu. Preostaje mi samo zapisati nekoliko misli tim povodom.

Moje seksualno usmjerenje je izrazito i dosljedno heteroseksualno, a kućni odgoj balkansko-građansko-mačistički, uz toleranciju da svatko drugi može uživati u čemu god hoće dokle god ne šteti drugima. Zbog tog odgoja, usprkos toleranciji, sam se ne bih mogao upustiti u bilo što drugo osim naganjanja ženskinja čak i kad bi mi palo na pamet. Dugo vremena sam se po tom pitanju izjašnjavao doskočicom da je moj stav prema pederima isti kao prema policajcima: nemam ništa protiv njih sve dok mene ne diraju.

Ono što mi sve više ide na živce su stavovi da je homoseksualizam nešto protuprirodno, neprirodno, bolesno, patološko, perverzno, nenormalno… On može biti samo društveno proskribiran, pa time i socijalno neprihvatljiv, ali postojala su društva u kojima je bio prihvaćen, toleriran ili čak poželjan. Utoliko u nekom društvu u nekom razdoblju može biti smatran nenormalnim, ali i to se može promijeniti i očigledno se mijenja.

Čovjek se rađa kao žensko ili muško, ali seksualna orijentacija mu je u tom trenu neodređena, i da nema odgoja, okolnosti i individualnih životnih putova – ili da su oni drugačiji – svi bismo bili biseksualci. Čovjek je svežder, a ne samo mesožder ili samo biljožder. Utoliko je i heteroseksualna orijentacija zapravo protuprirodna, neprirodna, bolesna, patološka, perverzna, nenormalna… Umjesto bogatstva mogućnosti i varijacija i ona je samo neprirodno ograničenje, a kad tome pribrojimo i monogamiju sve se izrođuje u patologiju.

Dugim riječima, ako je homoseksualizam za osudu – i heteroseksualizam je isto tako! Kad heteroseksualac zamjera homoseksualcu seksualnu orijentaciju to je samo ono „sjedi ruglo pored puta pa se drugom ruga!“ Obojica su hendikepirane varijante koliko god da su u svojoj kastriranosti zadriglo samozadovoljni.

Kad se prisjetim, koliko puta sam se u životu vraćao prema kući kasno noću s nekim dragim i dobrim prijateljem nakon cjelodnevne neuspješne potjere za ženskama i opterećeni svojom muškošću nije nam preostalo ništa drugo nego da se krvnički napijemo i bljujemo do jutra! Da je bilo pameti, pronicljivosti i hrabrosti, da nismo bili ograničeni i opterećeni prihvaćenim usmjerenjem, svima bi nam bilo bolje. Ovako bolje da smo bljuvali nego da smo se pod bilo kojim izgovorom i povodom svetili za vlastitu ogorčenost i osujećenost na prvom tko je slučajno naišao.

S druge strane, sve ima prednosti i mana, mana i prednosti. Budući da već jesmo bili heteroseksualni muškarci, upravo stoga što smo bili u zajedničkoj nevolji, što smo dijelili patnju, mogli smo u potpunosti razumjeti jedan drugoga. Očajni u svojoj hendikepiranosti dijelili smo ogorčenje prema ženskom rodu, bez riječi smo dijelili iste čežnje, što je sve zajedno bio čvrsta osnova za pravo muško prijateljstvo, prijateljstvo neopterećeno međusobnim seksualnim pretenzijama.

Ovom svijetu kronično nedostaje veselja, zadovoljstva i ljubavi.

S tim na umu – ali ne samo zbog toga! – išao bih na „Paradu ponosa“ ne samo zbog lezbijki i pedera (nazovimo ih tako iz milja), nego zbog svih nas.







petak, 12.06.2015.

najgore patnje u životu

- revitalizirani post od 14.6.2011.
U ljeto sedamdeset i druge pratio sam baku na putu u Ameriku. Tetke, njene kćerke, platile su avionske karte za nas oboje. Baka se mjesecima ranije radovala da ćemo zajedno na put, ali je istovremeno gunđala da joj nije potreban anđeo čuvar, da nije toliko stara i tako ishlapjela kao što to o njoj mislimo, no kad smo sletjeli na aerodrom u Frankfurtu i - kad je vidjela koliki je i pomislila što bi da se na njemu mora sama snaći - prestala se buniti.

Putokazi i table s obavijestima vodili su nas stotinama metara dugim hodnicima. Stao sam s bakom i prtljagom na pokretni pločnik i pridržavajući se za gumeni rukohvat lagano smo klizili. Povremeno smo prelazili s jedne trake na drugu, povremeno se premještali na pokretne stepenice koje su se spuštale ili uspinjale. Putovali smo tako desetak minuta.

Istovremeno je pored nas, na dijelu kojim se išlo pješice, jurio jedan par s četvero djece. Žena i muž bili su opterećeni ogromnim koferima, svatko je imao i naprtnjaču na leđima, ruke prepune vrećica, svaki je vukao za ruku po jedno manje dijete, a ona malo veća su trčala za njima noseći svoje zavežljajčiće. Znojili su se pod teretom i žureći se kao da se trude da nas prestignu, spoticali se uspinjući stepenicama i rušili spuštajući. Oboje su bili crveni od napora i na rubu infarkta. Baka ih je smireno stojeći pored njih gledala otvorenih usta i predvidjevši da je na rubu da ispali neki strašni komentar, došapnuo sam joj:

- Šuti! To su sigurno naši!

Bio sam u pravu. Utrčali su u pokretni hodnik kojim se ulazi u avion prije nas i na ulazu u letjelicu su progovorili. Naši. Stjuardese nisu mogle vjerovati očima kad su vidjele što su donijeli kao ručnu prtljagu. Naši nisu znali nijedan jezik kojim su im se stjuardese obratile, a one nisu razumjele što su zapuhani zemljaci uglas govorili dok su dječica vrištala. Naposljetku su uvidjeli da im je jednostavnije smjestiti ih sve s koferima nego išta drugo i tako su naši vjerojatno uspjeli prošvercati još dvoje djece dorasle do dobi da im je trebalo kupiti karte.

Baka i ja došli smo na red, ali iskrsnuo je problem. Bio je to najveći tadašnji putnički avion, Boeing 747, no u njemu su ostala samo dva mjesta. Jedno u turističkoj klasi, a drugo u luksuznom prvom razredu. Baka i ja imali smo samo jeftinije karte. Došao je i kapetan aviona i nakon kraće konzultacije odlučili su da baku smjeste u prvi razred, a mene među ostali plebs.

Baka je tako dobila najbolje mjesto u avionu, a meni je prestalo samo - da bi se održala ravnoteža svemira - najgore. Uveli su me u kabinu gdje je već sjedilo četiri stotine putnika i u kojoj je preostalo samo jedno mjesto na koje nitko drugi nije htio sjesti. Nalazilo se u prvom redu uz prolaz, neposredno uz ulaz za osoblje. Zid ispred sjedišta bio je tako blizu da se nije moglo ispružiti noge ni nakositi naslon sjedišta. Osam sati leta preko oceana trebalo je sjediti uspravno i ne pomaknuti se. Ekran za projekciju filmova kojim se zabavljalo preostalih četiri stotine putnika nalazio se gore desno, tako da je trebalo tako iskriviti vrat da bi se vidjela izobličena slika da nije bilo moguće ostati u tom položaju duže od minute.

Ulaz za osoblje nalazio mi se tako blizu da sam mogao ispružiti nogu da prođe ispod zavjese kojim je bio zagrađen, ali ni to nisam mogao jer je kroz ta vrata neprestano netko prolazio, pa da se ne spotaknu. Valja napomenuti nekoliko okolnosti. Prvo, Boeing 747 je imao dvadeset i dvije stjuardese. Drugo, u to vrijeme je poslovna politika avionskih kompanija svuda u svijetu bila takva da su stjuardese bile najzgodnije djevojke koje su se mogle pronaći, a posao stjuardese je tada pružao takve pogodnosti da su se najzgodnije djevojke grebale da bi ga dobile. Da se slučajno dogodilo da vam netko dogovara „spoj na slijepo“ i kaže da će doći neka stjuardesa nije trebalo pitati kako izgleda - podrazumijevalo se da je fantastična. Rezultat je bio da su domaćice aviona kojim sam putovao izgledale kao ekipa na najuži izbor na natjecanju za Miss of the World. Sve su bile tako zgodne da se nisam mogao opredijeliti koja je najzgodnija. Treće, bilo je to vrijeme minisukanja, pa su im i uniformice bile kao ekipi mažoretkinja. Da bi sve bilo gore, s druge strane zavjese nalazila se nekakva njihova kuhinja ili spremište u koje je neprestano jedna ulazila, a istovremeno druga izlazila, zavjesa je više bila raskriljena nego išta skrivala, a unutra su se - u tim kratkim suknjicama - propinjale na prste da bi dohvatile nešto odozgo ili saginjale da bi uzele nešto odozdo. I tako osam sati! Sjedeći na metar od njih, s nosom u visini njihovih kukova, nagledao sam se ženskih gaćica kao nikada u životu!

Subjektivna okolnost bila je da mi je tada bilo dvadeset i dvije godine i da su mi hormonalne žlijezde štrcale kao vatrogasni hidranti, bio sam ispunjen testesteronom do rasprsnuća čak i dok sam spavao, a sve je to eruptiralo u vatromet čim se neko iole privlačno žensko stvorenje pojavilo na horizontu. U tim okolnostima dvadeset i dvije odaliske koje su mi se izvijale gotovo na dohvatu ruke dok sam ja morao ukočeno sjediti bile su više nego mučenje. Fizičko i psihičko mučenje. Tantalove muke su prema tome luk i voda! Iz sata u sat miris parfema i dezodoransa je slabio, a divlji uzbudljivi miris znoja bio sve zamjetljiviji kad je bilo koja od njih pored mene prošla. Sa svakim zamahom zavjese zapuhivao me je sve jači naboj feromona. Sjedio sam sklupčan kao mesožder koji se u zasjedi ukipio, izbuljenih očiju, samo su se nozdrve nervozno širile i trzale. Kroz osam sati nebrojeno puta sam pomislio da u sljedećoj sekundi više neću izdržati, da ću se odraziti sa sjedišta kao tigar, proletjeti kroz zavjesu, naskočiti na prvu stjuardesu na dohvatu, pa neka se nakon toga zbiva bilo što, neću se dati od nje odvojiti. Ni danas mi nije jasno kako sam se uspio suzdržati. Osam sati! Kao da se Mengele dosjetio kako ispitivati izdržljivost ljudskog organizma… Kad sam to preživio - sve mogu izdržati!

U jednom trenu puta nad mene se nagnula jedna od stjuardesa i s najšarmantnijim osmjehom na svijetu pozvala me da posjetim baku u prvom razredu. U međuvremenu je baka postala miljenica stjuardesa koje su opsluživale VIP-putnike i ostalih suputnika, između ostaloga i zato jer joj je njemački bio materinji jezik. Posluživali su je poslasticama koje u turističkoj klasi nismo mogli ni zamisliti, sjedalo joj je bilo dvostruko šire i neusporedivo udobnije od mojega, a cijela kabina je uživala u njenim nevjerojatnim maštovitim pričama. Ona je jedva dočekala da ima toliko slušatelja i preobrazila se u vrhunskog stand up komičara.

Po povratku se nastavilo još gore. Među stjuardesama proširila se priča da sam ja unuk one krasne zabavne gospođe iz prvog razreda, vjerojatno su protumačile da i ja ondje spadam, ali kako nije bilo mjesta skromno i strpljivo sam pristao sjediti na najgorem sjedištu u cijelom avionu, a i ja sam izgledao znatno bolje nego danas, pa nakon toga svaka stjuardesa u prolazu nije propustila da mi uputi još i dodatni smiješak samo meni namijenjen. Nisu bile svjesne što mi rade! Još mjesecima su mi svake večeri pred spavanje prodefilirale kroz glavu svih dvadeset i dvije u najraznoraznijim aranžmanima i pozama, jedna po jedna, a zatim u manjim ili većim skupinama.

I danas me ukućani povremeno zateknu kako se izležavam nakon ručka i blaženo smiješim kao Buda. Začuđeni aurom koja isijava oko mene pitaju o čemu razmišljam, a ja samo kratko odgovorim:

- Letim!






utorak, 09.06.2015.

sedma sila mrvi

- revitalizirani post od 16.6.2007.
Pod kraj radnog vremena, kada su već mislili da je sve gotovo, u redakciju je stigla vijest – ukazanje! U Blatincu, tu nadomak Zagreba, već tri noći pojavljuje se Gospa na zidu neke kuće.

Brzo Novinara, brzo Fotografa!

Neću njega! – vrisne Novinar.
Zašto nećeš njega? – naroguši se Glavni urednik. – Nema drugoga!
On uvijek nešto zasere!
Što "nešto"?
Sve.

Voze se njih dvojica u Blatinac, nikada ranije čuli da postoji. Eto ga tu, nadomak Zagreba, ni pola sata od Jelačić placa. Nađu. Nađu i ulicu. Ne mož' omanut. Pada mrak, a u ulici natiskano već oko dvije tisuće ljudi oko kuće. Oni u prvim redovima kleče, oni iza njih mole, ono uokolo se samo naguravaju, zure i čude se svemu. Poklonici spremni klanjati se do jutra. Na rubovima gomile već priručni štandovi na kartonskim kutijama na kojima se prodaju krunice, svete sličice, kuhano vino i pivo. A na zidu – Gospa. Ako zažmiriš na jedno oko, pa zamutiš pogled, pa se zagledaš u sjene i preljeve… Gospa pa Gospa, ista! Znamo barem kako izgleda Gospa!

Probije se Novinar kroz gomilu i upadne u kuću. Tko je prvi uočio Gospu? Kako se osjećao pri tome? Što ga je prožimalo? Kako se pojava Gospe odrazila na život u kući? Već tri noći ne spavaju, a? Po danu je nema, ali čim padne mrak – evo je! Da li će koja kćerka domaćina otići u časne sestre? Lijepo, lijepo… Bilježi on značajne izjave koje mu daju ukućani svjesni važnosti svojih riječi.

Fotograf poslika sve po kući, a onda izađe van da uslika i Gospu. Rokne blicem - ne valja. Ništa se ne vidi osim zida. Mora slikati bez bljeskalice. Uloviti prirodno svjetlo, ali hajde ti ulovi prirodno svjetlo u mraku! Treba staviti fotoaparat na stalak, pa duga ekspozicija. A bilo bi dobro uloviti i gomilu. Udalji se da obuhvati cijeli prizor, i mnoštvo glava i zid ponad njih. Ode na drugu stranu ceste, pa još desetak metara u dvorište uz cestu. Postavi stalak na rub potpunog mraka, virne kroz tražilo – kompozicija perfektna. Osjeća se dramatska napetost i uzvišenost. Jedino što trak svjetla od lampe ulične rasvjete uz rub dvorišta upada u objektiv i nepravilno se prelama. Smeta. No Fotograf je čovjek praktičan i ništa ga ne može zaustaviti da napravi najbolju fotku. Sagne se i pipajući po mraku potraži po tlu neki kamen. Nađe kamen i fijuuu! Cingrrr! – pogodi iz prve, lampa prasne. U buci derneka nitko nije ni primijetio što im se dogodilo iza leđa.

Nesta Gospe.

Gomila se osupne. Uzadah iznenađenja i razočaranja otme se svima. Nikome nije jasno što se dogodilo. Nasta komešanje, muvanje, a uskoro se okupljeni počnu osipati.

Nakon pola sata izađe Novinar iz kuće, sakupio dovoljno materijala, a pred kućom nigdje nikoga. Samo fotograf nasred prazne ceste i tri najtvrdokornije babe okreću krunicu i čekaju Gospin povratak. A od Gospe ni G.

Što si opet napravio? – grakne Novinar. Odmah mu je bilo jasno tko je kriv.

Ja? Ništa. Samo sam… – i ispriča što s dogodilo.

Novinar da mu glavu razbije:

Je li tvoj posao da napraviš fotografije ili da mi uništiš temu?!

Što se duriš?! I meni su propale fotke! Ali gledaj sa svjetlije strane: ne moraš sada u redakciju pisati tekst, nego možemo u "Limb"!

Novinar potegne mobitel i nazove Glavnog urednika. Ispriča mu sve kako je bilo i završi:

… ali mogu napisati tekst o naivnosti i gluposti ljudi koji su povjerovali!

Glavni urednik pobjesni:

Jesi lud?! Koliko je ondje bilo ljudi u tri noći? Deset tisuća! Da vrijeđamo i odbijamo od našeg lista naše drage čitatelje?! Da navučemo na sebe bijes "Glasa koncila"?! Da nam država naplati dugovanja za PDV? Da završimo kao "Feral"! Ili da me izdavač smijeni, a ti postaneš glavni urednik…?

Novinar zaklopi mobitel i reče Fotografu:

Hajdemo u "Limb"!



nedjelja, 07.06.2015.

varka četvrte ofenzive




Svi odrasli u bivšoj Jugoslaviji čuli su nebrojeno puta kako su se partizani varkom izvukli preko srušenog mosta na Sutjesci iz ofenzive višestruko nadmoćnih neprijateljskih snaga. Mnogo ih je u toj ofenzivi izginulo, ali se dovoljno spasilo da antifašistička vojska preživi.

O tome se učilo u školama, evociralo na svečanostima i prigodnim obljetnicama, pisane su knjige i snimani filmovi, izučavalo se na vojnim učilištima… Zasluga za taj očajničko smioni pothvat i hazardersku genijalnost zamisli pripisivani su maršalu drugu Titu.

U neko doba na samom početku sedamdesetih godina došao je do mladih buntovnih novinara zagrebačkog "Omladinskog tjednika" glas da zamisao uopće nije bila Titova, već da je manevar smislio general Koča Popović, a da je kasnije zasluga pripisana Titu kako bi se uveličao njegov lik. Kako su mladi novinari bili narogušeni poput bijesnih osica na svaki trak ičega što je smrdjelo na kult ličnosti, odmah su odlučili provjeriti glasinu.

Na zadatak je krenuo u Beograd mladi Žarko Puhovski. Poslužio se nekakvim izgovorom kojim je nagovorio Koču Popovića da ga primi na razgovor. Koča ga je vrlo ljubazno primio, te su njih dvojica satima trkeljali o raznoraznim bezvezarijama, pri čemu je Puhovski svakom prilikom navodio razgovor na herojsku epopeju na Sutjesci. Međutim ni Koča Popović nije bio od jučer i od njega se moglo dobiti sve osim onoga najvažnijeg – da prizna da je on genijalni vojskovođa koji je spasio partizansku vojsku, tj. da se voljeni drug Tito kiti tuđim perjem.

Junak se namjerio na junaka i hrvanje je ostalo bez rezultata, što je značilo da gostujući gubi. Napokon su iscrpili sve o čemu se moglo razgovarati, Puhovski je ispucao sve moguće pristupe, preostalo je samo da se povuče neobavljena posla.

Koča Popović je ipak nešto odgovorio, ali na takav način da se nije moglo nikako iskoristiti.

Kada je već došlo vrijeme da se rastanu, Koča iznenada predloži da odu na poslijepodnevnu nogometnu utakmicu za koju je vladalo veliko zanimanje, a on je imao dvije karte. Puhovskom je odlazak na nogometnu utakmicu bio jednako odbojan, ako ne i gore, kao i prisustvo modnoj reviji, ali je odglumio oduševljenje vidjevši priliku da još malo proboravi s Kočom.

Usred utakmice Koča iznebuha reče:

Vidite, mladi prijatelju, Vas zanima kako je donesena ta genijalna odluka koja je donijela spas u bezizlaznoj situaciji… Jednostavno. Sad ću Vam objasniti. Pogledajte dolje na teren. Vidite dva tima koji se nadmeću u jurnjavi za loptom. Dobro ih vidite. Sad zažmirite. Zamislite da je igralište veliko kao Bosna, a sportaši da su dvije neprijateljske vojske koje se nadmeću, pri čemu Vi komandirate jednom od njih i trebali biste sagledavati i kontrolirati situaciju… – Koča je govorio o ratovanju u Drugom svjetskom ratu kada nisu postojali ni mobiteli, ni bespilotne izviđačke letilice, ni satelitska navigacija i GSM, niti su partizanske jedinice i izviđači imali voki-tokije... – I sada, kad već žmirite dvije minute, pokušajte procijeniti gdje se tko nalazi na terenu i donesite odluku u kojem pravcu bi trebalo jurnuti. Eto tako.




P.S. nakon dva dana: vidite, na dan kada sam napisao i postavio ovaj post, na televiziji je prikazan Bulajićev film "Bitka na Neretvi", što me i podsjetilo da bih mogao ovo napisati. Ilustracija koju sam upotrijebio za post imala je originalu i potpis koji sam uklonio, ali ga sada pokazujem. Dakle, nadam se da ne trebam više dokazivati da sam pri pisanju teksta znao povijesnu činjenicu gdje se nalazio most srušen za vrijeme četvrte neprijateljske ofenzive. Iz toga proizlazi da lociranje mosta na Sutjesku U PRIČI nije iz neznanja ni zabunom.



Nezavisno od toga, bilo mi je drago vidjeti koliko vas je pokazalo da znate gdje se most nalazio.

Ovom pričom sam srušio most da bih mogao neopazice preći preko njega.





subota, 06.06.2015.

osobe koje bih rado sreo

- revitalizirani post od 16.6.2008.
Grozdana Zrnić bila je vršnjakinja moje pokojne sestre i kada smo mi dečki već krenuli u školu, njih dvije su se još igrale u prašini. Sasvim prirodno da smo izbjegavali dvije male napasti i trpjeli ih samo koliko smo morali.

Petnaestak godina kasnije situacija se uvelike obrnula. No, kako je Grozdana odrastala s mojom sestrom, u njezinom ponašanju prema meni uvijek je bila prisutna crta kao da se ophodi sa starijim bratom. Uvijek je bila prisnija i povjerljivija prema meni nego što bi se to moglo očekivati od realnog stanja naših odnosa, možda zato što ona nikada nije imala brata.

Dvadeset godina kasnije moja mala sestra je bila mrtva i pokopana, a Grozdanu nisam viđao nekoliko godina, tako da sam na trenutak morao napregnuti pamćenje da se sjetim kako se zove kada sam je ponovo sreo. Nije to više bila curica i djevojka koju sam zapamtio, nego zrela žena.

Sretao sam je jedanput ili dva puta godišnje, obično u dućanu kada bih svratio u stari kraj. Zajedno smo šetali među policama i izmjenjivali najšturije informacije: Kako si? Dobro. Što ima novoga? Ničega bitnog. Kako posao? Ide, ide… Gdje sada stanuješ? Na starom mjestu. Oženio sam se…. Kasnije je uslijedilo raspitivanje: Kako dijete? Kad će drugo? U koji vrtić ide? U isti u koji sam i ja išla? Je li još uvijek ondje teta Davorka? Jedino što nismo nikada spomenuli bila je moja pokojna sestra, kao da smo tu temu izbjegavali, i možda upravo zato nijednom nakon tih slučajnih susreta nismo otišli na kavu i nastavili razgovor, jer onda to više ne bismo mogli izbjeći.

Tako smo se sretali dvadesetak godina, do relativno nedavno. Sjećam se da sam posljednji puta kada sam je vidio rekao: Odlično izgledaš! Pa ti se uopće ne mijenjaš s godinama! Ne sjećam se što je odgovorila, vjerojatno nešto uobičajeno što se na takvu izjavu može reći.

Jednom prilikom slučajno se nađoh s nekolicinom starim prijateljima iz kvarta, pa smo krenuli listati uspomene i prisjećati se raznih ljudi, dok jedan ne spomene:

– A ona Grozdana….? Kako se ono zvala? Zrnić!

– Nedavno sam je vidio
– rekoh ja. – Odlično izgleda!

Što govoriš?! – zgranu se svi ostali. – Pa ona je umrla prije dvadesetak godina!

Poginula je na glupi način, poskliznula se, skotrljala niz stepenice i razbila glavu. Nisam mogao vjerovati:

Što mi pričate? Nije moguće! – nisam podrobnije objašnjavao zašto.

Je, je! – uvjeravali su me svi ostali, a nije bilo razloga da izmišljaju. Zašutio sam i mislio: moram provjeriti.

Provjerio sam. Zaista je poginula prije dvadesetak godina.

Razmišljao sam: nije moguće da ja to srećem neku drugu, sličnu žensku, koju sam zamijenio s Grozdanom. Ipak je predobro znam da bi mi se tako nešto moglo dogoditi, a ona previše zna o meni, mojoj porodičnoj situaciji i zajedničkim prijateljima da bi mogla biti neka nepoznata. Dapače, počeo sam namjerno često dolaziti u dućan u kojem smo se običavali sretati, ali ona se nikada više nije pojavila.

Otkako sam saznao da je mrtva, ima već dvije-tri godine, više je nisam vidio.

Ako je ikada ponovo sretnem, znam što ću je pitati: o mojoj pokojnoj sestri.




petak, 05.06.2015.

ljudi 21. stoljeća

- revitalizirani post od 27.6.2009.
Često ljudi nestanu, pa se kasnije otkrije da su ih zatukli i zakopali razbojnici ili rastrgale i raznijele šumske zvijeri, a neki nestanu zauvijek bez traga. Međutim, ljeta Gospodnjeg 1793, kako je nedavno otkriveno u arhivima, nakon tri sedmice što ga nije bilo povratio se Stijeph Jambritschar oca Juhre iz Klanjcah Bristichogh. Kapelan Fabijan i kanonik Kuberth zapisali su njegovo kazivanje i proslijedili ih presvijetlom biskupu.

Stijeph je pod prisegom i zaklevši se na svetu vjeru tvrdio da je bio u Horvatckoj, ali je ona bila sasvim drugačija. Zagreb je bio od Sljemena do Velike Gorice, a s Medvedgrada se vidjelo da se proteže na sve strane do horizonta. U toj Horvatckoj živjeli su sami čarobnjaci u staklenim kulama Babilonskim koje su dopirale do oblaka. Svaki je imao malu kutijicu s pomoću koje je mogao razgovarati s bilo kim, makar se taj nalazio bilo gdje na svijetu, a u stanovima su imali ogledala koja su pokazivala ne samo bilo koje mjesto, nego i prošlost i budućnost.

Čarobnjaci su živjeli do sto godina, a i oni stariji od pedeset bili su zdravi i u naponu snage i imali su gotovo sve zube do kraja života. Za svaku bolest imali su poseban kuglice i boli se iglama kojima su mogli spriječiti svaku pošast. Kretali su se naokolo u metalnim kornjačama na kotačima i s prozorima, a imali su i strojeve kojima su letili po nebu.

Između gradova protezali su se kameni putovi po kojima su metalne kornjače jurile tako brzo da su od crkve Svetog Marka u Zagrebu mogle stići do crkve Presvijetlog Trojstva u Carlstadtu za manje od sat vremena.

Posvuda se orila glazba, ulice su bile noću tako osvijetljene da se vidjelo kao danju. Čarobljaci su se kupali svakoga dana u slapovima vode koji su izvirali iz stropa i u malim bazenima koje su imali u kućama. Svaki dan su nosili drugu odjeću i imali su na desetke pari obuće. Hranu su držali u ormarima u kojima je bila vjećna zima, pa se ništa nije kvarilo.

Međutim, kako je Stijeph Jambritschar tvrdio da se sve to događalo nakon kraja svijeta 2000-te godine, Presvijetli je zaključio da se zapis njegove izjave pohrani i čuva kao najstrožu tajnu.




četvrtak, 04.06.2015.

zadojavanje dogmama

- revitalizirani post od 19.6.2011. s nizom tadašnjih komentara
Zakonima je u Hrvatskoj proglašena vjerska sloboda, svatko može vjerovati u koje god božanstvo hoće ili ne vjerovati. Svatko se može opredijeliti da pripada bilo kojoj crkvi ili sekti ili se držati podalje od svih.

Što se tiče odraslih ne važi kad su djeca u pitanju. Nijedno dijete nije u mogućnosti, nema slobodu da se opre religijskim uvjerenjima kojima ga roditelji uče, što se može reći i – koje mu naturaju, a kad mentalno i socijalno sazri da bi o tome moglo odlučiti obično je već kasno, po tom pitanju sve je već gotovo. U najvećem broju slučajeva njegova mentalna slika svijeta i skala vrijednosti je tako formirana da se više religije ne može osloboditi.

Na svim drugim područjima života je upravo suprotno. Pravo glasa se dobiva tek s osamnaest godina, ako se ne varam ni vozačku dozvolu se ne može dobiti ranije. Maloljetnika se ne smije zaposliti niti on može otvoriti svoju firmu i voditi posao. Ne može dobiti dozvolu za oružje. Mlađima od osamnaest godina ne smiju se prodavati alkoholni i duhanski proizvodi. Seksualni odnosi odraslih i djece su zakonski i moralno najstrože zabranjeni, ali ako ista ta osoba poželi djetetu usađivati religijske dogme – tome nema nikakvih prepreka.


Opći je princip da se djecu štiti onoga čemu nisu dorasla, jedino je religija izuzetak. Naravno da se nikada ni teoretski neće moći spriječiti da nedorasli potomci budu izloženi religijskom svjetonazoru roditelja, a kamoli praktično, pa bi to bilo štetno i pokušati, ali bi se moglo zakonom ograničiti da djeca – recimo do šesnaest godina – ne smiju sudjelovati u nikakvim javnim religijskim obredima ni biti izložena nikakvom organiziranom vjerskom podučavanju.

Time bismo usput iskorijenili društveno zaštićenu pedofiliju, te je za očekivati da bi se pedofili protiv tako nečega borili svim sredstvima, rukama i nogama. Naravno da bi i sve religijske zajednice bile protiv toga jer bi time njihov podmladak, pa time i društvena snaga, bili svedeni na pravu mjeru, to jest uvelike umanjeni.

Na temelju Ustava u Republici Hrvatskoj je zakonom ustanovljeno pravobranilaštvo za djecu, sa zadatkom da ih štiti, prati i promiče interese djece. Nije li zakonska obaveza te institucije da upozori i poduzme sve u njezinoj moći da se vjerske slobode ne izrođavaju u vjerski teror nad nevinom dječicom?





srijeda, 03.06.2015.

tko se tuče - taj se voli!

- revitalizirani post od 12.6.2010.
Vojsku sam odgudio u Crnoj Gori. Ondje sam upoznao Milorada Popovića koji mi je kroz to vrijeme pomogao kao malo tko ranije i kasnije. Bio je moja veza s civilnim svijetom i na usluzi što god mi je zatrebalo, a usput smo se lijepo i družili. Bio je srdačan, susretljiv, požrtvovan i gostoljubiv kao malo tko.

NJegovi roditelji su me jednako dobro primili. U njihovoj sam se kući nebrojeno puta dobro najeo, odmorio i okupao. Kod njega sam držao civilno odijelo, pa kada sam dobio izlaz prvo sam se ondje okupao i presvukao da mogu kao čovjek među ljude, a zatim smo nas dvojica landrali po Titogradu. Upoznao me je sa prijateljima, sve odreda kršnim Crnogorcima, u čije sam se društvo bez problema uklopio. Vodio me naokolo i ponosno pokazivao ljepote Crne Gore, a preko njega sam upoznao i niz drugih zanimljivih osoba.

Povremeno je spominjao da ima i „đevojku“ koju je kadikad nazivao i „zaručnica“, da su u vezi već tri godine, te da se kane vjenčati kad ona diplomira, ali kako je vrijeme prolazilo a da od nje nije bilo ni traga ni glasa, počeo sam sumnjati da ta uopće postoji. Otprilike nakon šest mjeseci, kad sam već bio siguran da ju je izmislio, a kako je po svemu bio ne mož' bolji prema meni mislio sam si „neka mu, kad ga veseli“, pa nisam htio po tome čačkati. Jedne večeri me je iznenadio ponudom da sljedeći put kad se vidimo izađemo zajedno s njegovom zaručnicom. Objasnio mi je da joj je često pričao o meni, i to dobro, pa me je zaželjela upoznati. Ukratko – njih dvoje me pozivaju na večeru. Naravno da nisam imao ništa protiv.

Kada sam je prvi put vidio vrlo sam se prijatno iznenadio. Bila je visoka, vitka, dugokosa i vraški zgodna; toliko zgodna da sam pomislio da je to razlog zbog kojeg nas nije ranije upoznao, da se ja ne bih – kao ugroženi vojnik – raspomamio i počeo sliniti za njom, iz čega bi mogli proisteći mnogi problemi koji bi lako moguće narušili naše dobre odnose. To bi bilo u skladu s pojavom koju sam već ranije zamijetio: Crnogorci, koliko god cijene vojsku i ma koliko susretljivi prema svakom vojniku, u subotu i nedjelju navečer, kada vojska ima izlaz u grad, sklone sve ženske s ulica i neku od njih je moguće vidjeti samo uz sigurnu pratnju, a ne dolaze u obzir da ostave neku djevojku ili ženu s vojnikom nasamo. Vjerojatno je to zato što oni vojsku ne samo da vole, nego i poznaju.

NJih dvoje, kako je sjeli za stol, tako su se počeli svađati i vrijeđati. Ne da su se samo svađali i vrijeđali, nego je to bilo strašno s kolikim žarom su se međusobno čerečili. Kako je netko od njih bilo što rekao, tako je onaj drugi ustvrdio suprotno, obilno začinjeno psovkama i omalovažavanjem. „Ma što ti znaš, ženska glavo! Šuti! Pojma nemaš! Da budalaštine! Tko mi to kaže?! Kreten i idiot! I ti si mi muško?! Mrš, da te ne vidim!“ U ranijim slučajevima kada sam svjedočio takvim situacijama, obično je nakon desetak rečenica prasnula pljuska ili se nekome skrhala flaša na glavi. Neprekidno sam strepio da će je u narednom trenutku on zveknuti ili da će ona skočiti da mu izgrebe oči. Međutim, oni su mogli tako u beskraj.

U prvi mah sam pomislio da izvode nešto, da me zafrkavaju. Onda mi se učinilo da to nije moguće, da nešto krivo razumijem, da se nalazim u nekoj paralelnoj stvarnosti. Zatim sam imao dojam da sam se našao u pogrešnom filmu...

- Idem ja – rekoh. – Ne bih vam htio smetati...

Ma kakvi! – usprotivili su se oboje. Baš im je drago što smo u troje izašli.

- Nešto nije u redu? – zapitao sam obazrivo.

Ni govora! Sve je u najboljem redu, dapače! Baš im je drago što smo se ona i ja napokon upoznali. Večer je ugodna, uskoro će konobari donijeti dobru večeru. Pri tome su njihova lica doživljavala nevjerojatne promjene. Sjedili smo oko stola, svi troje sučelice, i kako bi se tko od njih okrenuo prema meni tako se nasmiješio i govorio krajnje ljubazno i pristojno, a čim bi svrnuli pogled jedno prema drugome, lica su im se izobličavala u groteskne maske prezira i gađenja, te momentalno počela rigati vatru. Jedva sam dolazio do riječi, a i nisam znao što bih rekao.

U nekoliko navrata pokušao sam ih napustiti, ali mi oboje – u tome su jedino bili složni – odlučno nisu dozvoljavali. Palo mi je čak na pamet da je to neka posebna vrsta perverzije za koju ranije nisam čuo, da se pičkaraju pred nekim u koga imaju povjerenja, pa im to dodaje posebnu draž, kao oni parovi koji vole voditi ljubav u javnosti, pred nepoznatima ili pred prijateljima.

To je trajalo i trajalo i trajalo. Pokušavao sam se izvući, ali nikako. Svađali su se prije nego se stigla večera, tokom večere i nakon večere. Dapače, vidjelo se da su uigrani, da ta večer nije izuzetak, nego da to oni stalno tako. Nakon malo vremena više se nisu ni prepirali oko ičega, nego se naprosto vrijeđali dugim nizom najgorih uvreda koje kao da su uvježbali napamet, kao da izvode neku dobro znanu ceremoniju.

Nije mi bilo jasno: prelijepa djevojka i krasan mladić, pa tako? I koliko su već u vezi? Tri godine! Kako takva veza može izdržati tri godine? Umjesto da se veselo tucaju...

Tad mi je sijevnulo. Ne tucaju se!

Kao prvo, podrazumijeva se, Crnogorka ulazi nevina u brak. Koja nije nevina – kurva! Uzalud što izgledaju kao mladež bilo gdje u Europi, što se ponašaju kao mladež bilo gdje u razvijenom svijetu, ipak su to Crnogorci. Pa i kad bi se nakanili tucati (ipak će se kad-tad vjenčati) nemaju ni gdje ni kada.

Titograd je u to vrijeme (ne znam kako je danas, kad se zove Podgorica) bio sačinjen od dvosobnih stanova za vojna lica i penzionere državnih službi. U tim stanovima živjeli su ne samo roditelji i djeca, nego i bake i djedovi, stričevi i kumovi. Netko je spavao u kuhinji, a netko i u predsoblju. Nije bilo mladog čovjeka koji je imao svoju sobu samo za sebe u koju se mogao zatvoriti, a kamoli dovesti nekoga u goste. Niti bi djevojčina obitelj dozvolila da ona tako nekome ode, niti bi to njegova obitelj dobro primila. Da je on otišao njoj u goste i da su se zaključali u njenu sobu, otac bi puškom razvalio vrata.

Nisu mogli otići ni u ijedan hotel. Crna Gora je tako mala da svi sve poznaju i da su samo prešli prag ulaza portir bi dojavio svima njihovima koji bi provalili u tu sobu prije nego bi se stigli razodjenuti. Nisu mogli otići ni igdje drugdje da ne nalete na nekog oca, strica, nećake i sestriće, kumove, porodične prijatelje ili susjede. Ne mogu otići ni u kino i drpati se u mraku a da im netko od bliskih ili poznatih ne diše za ovratnik. Ne mogu otići ni igdje u prirodu jer je ljeti sve puno drača, zmija i škorpiona. Najviše što si mogu priuštiti je tek minuta-dvije kad je otprati doma na stepeništu njene kuće prije nego netko naiđe. Dovoljno da se raspomame, a ni približno da se rastanu zadovoljni i smireni.

Oj, svijetla majska zoro! Ljubav i mržnja su bliži nego što ljudi vjeruju, često čak idu i zajedno. Kad nekoga zavoliš, a taj ne uzvraća, lako ga je zamrziti. On je bio pristao mladić u godinama kad hormoni samo frcaju, ona prelijepa djevojka odavno već sazrela, jedno drugome su bili kao crvena krpe kojima ih sudbina neprekidno razdražuje. Prisjetio sam se dječjeg zadirkivanja „Tko se tuče – ti se vole!“ Ima u tome istine. Oni koji se ne vole naprosto se okrenu i svatko ode na svoju stranu, ali oni nisu mogli čak ni to. Da su se rastali i svatko našao nekoga drugoga samo bi se ista priča ponovila. Nisu se mogli rastati dok god ih je međusobna privlačnost neodoljivo vezala, nisu se mogli rastati ni nakon što su razglasili da su se zaručili, pa bi to bila javna sramota. Preostalo im je samo da se međusobno izjedaju.

Odavno već nisam bio u Crnoj Gori. Od sveg srca se nadam da se ondje situacija bitno promijenila – na bolje. No jednom kad sam dijagnosticirao „crnogorski sindrom“, naučio sam ga prepoznavati svugdje po svijetu. Prisustvovao sam nebrojenim svađama zbog raznih povoda i s epskim obrazloženjima kojima je jedini uzrok bio da se učesnici nisu dobro potucali.

Banobe ne rješavaju sukobe agresivnošću nego seksualnim okršajem. Nakon tih odmjeravanja nema pobjednika ni poraženih. Svi su zadovoljni. Od tih ljupkih i mudrih životinja možemo mnogo naučiti.








utorak, 02.06.2015.

uvijek može gore!

- revitalizirani post od 8.6.2011.
Sjedio sam u čekaonici stomatološke ordinacije kad je, upravo kad sam trebao doći na red, na vrata banuo novi pacijent. Bio je mojih godina ili čak mlađi, ali u tako lošem stanju da je izgledao znatno stariji. Koža mu je bila boje kao da ga je neki hiperrealistični kipar napravio od fiberglasa, a oko njega se širio strahovit vonj. Nije još ni prešao prag čekaonice, a smrad kao da me je udario čekićem u čelo. Zapuhnulo je na trulež i gnjilež, na povraćotinu, mokraću i fekalije, na nekakve kemikalije prodorna mirisa… Kad mi je sjeo nasuprot jedva sam zadržao sadržaj želuca koji je jurnuo prema ždrijelu. U glavi mi se zavrtjelo od tog olfaktornog udara. S mukom sam se suzdržavao da ne ustanem i pobjegnem iz čekaonice. U životu nisam sreo ikoga ranije tko je tako smrdio, ako ne računam raspadnutu lešinu magarca u zabitima Zagore. Čovjek-tvor! Trudio sam se da se na meni ne vidi koliko me je zgrozio, a on je sjedio šutke i snuždeno, kao da se pomirio s onim što širi.

Mislio sam: kako može ući u tramvaj? Kako može hodati ulicom?

Zubar je završio s prethodnim pacijentom, a smrad pridošlice mora da je dopro i u ordinaciju jer je odmah dojurio u čekaonicu. Vidjevši ga, bez oklijevanja je rekao:

Uđite! – i pokazao rukom na vrata ordinacije, a tek zatim meni:

Nećeš se ljutiti ako ga primim prije tebe… Najavio se telefonom, hitan je slučaj.

Naravno - suglasio sam se. Čim su njih dvojica otišli priskočio sam prozoru, raskrilio ga i presamitio se preko ruba udišući svježi zrak sa svim što mi je ostalo od pluća.

Dvadesetak minuta kasnije čovjek je izišao, a ja ušao u ordinaciju. Unutra je smrdjelo nepodnošljivo. Prvo smo otvorili sve prozore.

Svaka ti čast! – rekao sam prijatelju zubaru. – Svašta ti moraš raditi!

Sjeo sam na zubarsku stolicu i zapitao:

Što mu je? Kako je moguće da netko tako smrdi?

– Ne pitaj! Ima nekakav rak, sav se raspada. Ne preostaje mu više od šest mjeseci života, vjerojatno i znatno manje. Pustili su ga kući da umre.

– I što traži kod tebe?


– Zabolio ga zub.

To mi je djelovalo apsurdno: čovjek umire od raka, a zaboli ga zub.

– Zar ga to boli više od toga što ga izjeda?

Prijatelj zubar se kiselo nasmiješio:

– Da. Zub boli neizdrživo, a od onoga od čega umire samo je slabiji i slabiji…

U tom trenu kroz prozor dopre stravičan vrisak. Zubar priskoči prozoru i naviri se van. Otme mu se:

– Jebi ga! Slomio je nogu!

I ja sam skočio do njega i pogledao nadolje. Na izlazu iz kuće su tri stepenice, a čovjek-tvor je ležao nasred pločnika dok mu je jedna potkoljenica bila savinuta gotovo pod pravim kutom. Prolaznici su se odmah počeli okupljati uokolo i nadnositi nad njega.

Zubar je dohvatio telefon i nazvao Hitnu pomoć, a zatim smo se obojica spustili na ulicu i pričekali dok nisu došli.

Četiri dana kasnije ponovo sam otišao zubaru da završi što je počeo raditi na jednom od mojih zuba. Pitao sam ga zna li kako je s nesretnikom kojega su odvezli. Zapravo ništa čudno da je slomio nogu: nesigurno hoda, a zbog bolesti su mu i kosti krhke…

– U gužvi su mu ukrali novčanik s novcima i svim dokumentima.








ponedjeljak, 01.06.2015.

povijest instituta za povijest

- revitalizirani post od 13.2.2011.

Neko sam vrijeme radio u klasicističkoj palači u Opatičkoj 10 na Gornjem gradu u kojoj je tada bio smješten „Institut za historiju radničkog pokreta“ kojim je rukovodio dr. Franjo Tuđman, a danas je „Hrvatski institut za povijest“. Oni su zaposjeli većinu zgrade, a firmica koja me zaposlila infiltrirala se u nekoliko sobica u potkrovlju.

Prolaznici znaju tu zgradu po raskošnoj visokoj željeznoj ogradi koja zatvara dvorište ispred glavnog ulaza.

Na prvom katu nalazi se poznata „Zlatna dvorana“. Zidovi su joj oslikani freskama poput „Dolazak HrvataCelestina Medovića, „Pokrštenje HrvataBele Csikosa-Sesssie, „Hrvati izabiru Kolomana kraljemOtona Ivekovića, „Živio kralj!Vlahe Bukovca i drugima sličnima koje su poznate svima u Hrvatskoj. Zahvaljujući tome što je bila nezaključana i obično prazna, često sam bježao u nju da na kratko odahnem od svakodnevne jurnjave ili dugo sjedio sam na kraju dana dok je sve tonulo u mrak da se priberem i dođem sebi. Koliko god prizori koji su me okruživali djelovali bljutavo na kalendarima i poklopcima bombonjera, u originalu je to nešto sasvim drugo. Dapače, na slabije, podložne karaktere to okružje može djelovati tako da si umisle da bi mogli postati ravni mitskim likovima na freskama ili barem da razviju opsesivnu žudnju za sakupljanjem djela likovne umjetnosti.


Jedne sam subote trebao hitno posvršavati gomilu poslova, pa sam ujutro pozvonio domaru koji je stanovao u malom stanu u prizemlju da me pusti u zgradu. Bio je vraški hladan početak zime, a subotom i nedjeljom zgrada se nije grijala, pa su mi uskoro prsti kojima sam kuckao po pisaćoj mašini odrvenjeli. Zbog toga sam se premjestio u najmanju sobicu u kojoj je inače bilo knjigovodstvo. U njoj su bila svega dva pisaća stola, a svi zidovi obloženi policama prepunim fascikala s dokumentima. Fascikli su stajali i na podu u metar visokim stupcima. Sve je bilo prepuno fascikala s papirima. Da bih se zagrijao donio sam iz susjedne prostorije jedino što sam mogao pronaći – električnu grijalicu kakva je tada bila vrlo popularna, a narod joj je dodijelio naziv „sunce“.

Sunce je bilo vjerojatno najgora ikada izumljena i korištena grijalica. Izgledala je kao veliki tanjur na stalku kojemu je u sredini bila gužva otvorenih žarnih niti. Trošilo je ogromnu količinu struje, grijalo je u pravcu kamo je bio okrenut tanjur, i to tako da se iz daljine nije ni osjećalo, a iz blizine je neizdržljivo peklo. Metodom pokušaja i pogrešaka namjestio sam sunce na pod oko metar od desne noge, tako da mi je desna strana tijela bila vrela, a lijeva se mrznula. Ipak, i to je bilo bolje nego ništa. Problem je bio što su na pola metra s obje strane grijalice bile gomile papira i dio topline je završavao na njima.

Znao sam kako papir plane. Ostaviš li ga slučajno na pretoplom mjestu, on prvo ništa, ništa, dugo ništa, a onda iznenada prsne kao barut i sav se razgori. Imajući to na umu napunio sam bokal s vodom i odložio ga na dohvatu. Dok sam pisao, krajičak oka mi je neprestano bio na papirima pored sunca. Bio sam spreman. Da su fascikli i papiri u njima planuli, samo bih se sagnuo, iščupao žicu za napajanje strujom iz produžnog utikača pored noge, a zatim zalio papir vodom iz bokala.

Cijeli dan nisam ni jeo ni pio ni pišao ni srao, ali uspio sam završiti posao. Nakon što sam udario posljednju točku izišao sam na zahod, a zatim se spustio u prizemlje, domar me je pustio iz zgrade i zaključao za mnom.

Izišao sam u hladnu noć koja je bila mračnija nego inače jer su nebo prekrili niski teški oblaci. Lagano sam se spustio kroz Kamenita vrata, niz Radićevu ulicu na Trg Republike, te krenuo polako pješke prema Kvaternikovom trgu. Kad sam stigao otprilike do polovine Vlaške ulice, dalje od Ratkajeva prolaza, iznenada se otvorilo nebo. Gusta mrzla kiša satjerala je prolaznike u usputne kućne veže i haustore. Stojeći promočen u nekom kolnom prolazu stiješnjen ostalim nevoljnicima kao da se nalazimo u tramvaju po završetku radnog vremena, iznenada mi je sijevnulo – sunce! Jebomepas – sunce! Ostavio sam ga upaljenog usred sve one gomile papira! Svakog trenutka bi sve moglo planuti, ako već nije! Dok domar išta primijeti bit će već prekasno!

Istog trena sam se probio do izlaza, iskočio iz zaklona, našao se pod slapovima koji su mi tukli po glavi i šamarali mi lice, te jurnuo iz sve snage. Mokri zimski kaput je landrao oko mene poput jedra koje sam vukao protiv vjetra koji me je gurao u prsa kao da me zadržava. Zimske cipele su se također učas natopile i izgledalo mi je kao da sam obuven u one olovne čizme koje nose ronioci. No panika mi je dala nadnaravnu energiju. Trčao sam koliko sam brže mogao pored haustora iz kojih su me s čuđenjem pratile očice sklonjenih ljudi kao da miševi virkaju iz rupa tko je to poludio. Sumanuto sam pretrčao Vlašku, dotrčao do Trga Republike, jurnuo uz Radićevu, probio se kroz gomilu zatečenu u Kamenitim vratima, a cijelo vrijeme mi je bilo na umu kako ću kad zaokrenem u Opatičku zateći palaču u buktinji koja je već zahvatila gornje katove i uzdiže se visoko u noć. Po vjetru koji je divljao pola Gornjeg grada bi učas izgorjelo!

Izbezumljen i pri kraju snaga stigao sam pred željeznu kapiju ograde. Palača je izgledala kao obično, čak se ni kroz prozore nije vidjelo palucanje plamena. To je bilo utješno, ali nije još ništa značilo. U narednom trenu sve je moglo eksplodirati. Nalegnuo sam na zvono za domara, a zatim ne čekajući da se pojavi uspentrao se na ogradu koja ima brat-bratu pet metara i skočio s vrha na drugu stranu. Pretrčao sam dvorište i stisnuo zvono pored ulaza. Domara nije bilo. Bilo je prerano da ode spavati, možda je legao u kadu u kupaonici ili, vjerojatnije, izišao u grad pretpostavljajući da ga do ponedjeljka ujutro više nitko neće trebati.

Bez oklijevanja sam priskočio jednom od prozora u prizemlju i razbio ga nogom. Očekivao sam da će se oglasiti neki alarm, da će možda za nekoliko minuta stići policija, ipak je bila riječ o kulturnom spomeniku prve kategorije, ali sve je bilo bolje nego da dođu vatrogasci kad sve bude prekasno. Uskočio sam u prizemlje, ustrčao uz stepenice na drugi kat, bubnuo u vrata prostorije u kojoj sam proveo dan i - sve je bilo onako kako sam ostavio. Da nije bilo tako Hrvati bi dokle je svijeta i vijeka pamtili niz imena: Herostrat, Franjo Tahi, Khuen-Héderváry, Praljak, pa ja… Već da je samo „Zlatna dvorana“ izgorjela – ušao bih u nacionalnu mitologiju. Jedino efektnije od toga bilo bi da sam odmah sažgao Katedralu i minirao Markovu crkvu.

Iščupao sam žicu grijalice iz strujne utičnice i pao na koljena pored nje sručivši se prsima na sjedište stolice. Oči su mi ispadale, srce naviralo na uši, a pluća se panično grčila hvatajući dah. U tom trenu zazvonio je telefon.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da telefon na stolu zvoni, a zatim sam automatski, ne shvaćajući što radim, ispružio ruku, dohvatio slušalicu i prinio je uhu. Javio sam se otprilike ovako:

– Heeeee, hhhhhhhh, haaaaa….

S druge strane se začuo prpošan glas:

– Dobro večer! Ovdje radio Velika Gorica. Jesam li dobila…? – tražili su moju firmu.

Huknuo sam nešto otprilike ovako:

– Hfghhhhh….

Glas je nastavio:

Trebam druga… – Mene! – Jeste li to Vi?

Zagrgoljio sam:

– Jaaahhhh… aaaaa...

Zanima nas što sljedeće spremate. Nalazimo se u emisiji uživo… - zaboravio sam naslov emisije. – Molim Vas, kad završi muzika postavit ću Vam pitanje.

Nisam imao snage išta reći. Moju šutnju je vesela sugovornica shvatila kao pristanak. U slušalici je zaorila neka u to vrijeme popularna pjesmica: „Tirili- tirili- tralalala-tralala….

Pribirao sam se dok mi je pjesmica odzvanjala uhom. Došao sam do daha, ali se nisam stigao sabrati. Nešto su me pitali, nešto sam im govorio, ali što su me pitali i što sam rekao ni danas ne znam, a kamoli kako sam zvučao. Ako ste čuli o meni svakakve priče, ovo-ono, ako sam se ozloglasio, to je uglavnom zahvaljujući takvim događajima.

Danas, kad se jedva mogu uspeti na prvi kat, a da pretrčim deset metara pao bih u nesvijest, prisjećam se ove zgode s nostalgijom i pitam se što da radim s ovim slabim plamićkom koji je preostao.










<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se