subota, 20.06.2015.

podvala muškaraca u suknjama

- revitalizirani post od 16.10.2010.
Ima jedna izjava koja mi sve više i više ide na živce, sve me više iritira, a izgleda kao da je neiskorjenjiva:

Svatko umire sam.

To, za početak, nije točno. Gotovo svakodnevno možemo čitati u crnim kronikama kako su dvoje-troje-četvero poginuli u frontalnim sudarima, na istom mjestu, u istom trenu, zbog istog uzroka. U željezničkim nesrećama smrtno strada na desetak, a u avionskim katastrofama stotine putnika, ono što nas posebno potrese jest da je odjednom otišlo u smrt toliko njih – i kako bi se moglo reći da „svatko umire sam“? Jesu li stradali nakon potapanja „Titanika“ umrli sami? Da trideset i sedam čileanskih rudara nije spašeno, da su pomrli pod zemljom, premda svaki od njih u drugom času, zar bi mogli reći da je itko od njih umro sam?

Zamisao o tome da svatko umire sam može niknuti u mozgu samo onoga tko je toliko sebičan da mu je svejedno ako bilo tko drugi umire pored njega, nekoga tko se toliko precjenjuje da vjeruje kako postoji neko toliko moćno biće da je stvorilo sve postojeće i to toliko moćno biće nema drugog posla nego da, između ostaloga, nadzire upravo njega. Ta zamisao može biti zastrašujuća jedino onome tko je uvjeren da s njim sve počinje i nakon njega sve završava. Takvima je pomisao o smrti toliko odbojna i zastrašujuća da je još i dodatno i nepotrebno dramatiziraju, kao da sama po sebi nije dovoljno dramatična.

Moglo bi se reći da izjava „Svatko umire sam“ zapravo znači „Svatko umire za sebe“, ali – ako je tako – zašto se onda tako i ne govori, nego se ustrajava na onome što nije točno?

Tko se zanimao za etnologiju, pročitao tibetansku knjigu mrtvih u kojoj su opisani njihovi običaji vezani uz umiranje i smrt, zna više o tome kako su se ljudi ponašali u takvim situacijama na drugim paralelama i meridijanima i u drugim vremenima? Uvjerenje „svatko umire sam“ teško može niknuti kod nekoga tko živi u kulturi gdje se oko umirućeg okupi cijela obitelj (koja broji nekoliko desetak do stotine osoba) i danima i tjednima bez prekida bdiju da mu olakšaju fizičke nelagode tog prelaska: pjevaju, masiraju ga, rastjeruju muhe, uključujući mlađe snahe u porodici koje iz poštovanja, ljubavi i zahvalnosti naizmjenično izvode felacio. Kod nas, u okružju u kojem se ljudi užasavaju smrti i ne znaju kako bi se prema toj životnoj činjenici postavili, mnogima se dogodi da se pred kraj života nađu u nekoj bolnici u sobici u koju nekoliko puta tokom noći na trenutak zaviri neka nepoznata medicinska sestra da provjeri jesu li još živi, pa je normalno da se mogu osjetiti odbačenim i da umiru sami. Takvima je zaista potreba iluzija o svemogućem sveprisutnom biću koje nad njima bdije i nakon svega će ih primiti još bliže u svoje okrilje.

Tvrdnja „svatko umire sam“ dijelom je posljedica zbrke u glavi, a dijelom i nepreciznog rječnika, nedovoljnog vokabulara. Situacija je ista kao da za nekoga tko se gosti na svadbi usred stotine drugih ljudi kažemo da jede sam zato jer sam unosi hranu u usta, sam žvače i sam je guta. Kad se svi ostali rasplešu i skaču, poneko se može osamiti u uglu i prežderavati i za njega bi zaista mogli reći da jede sam, ali to je stvar njegovog izbora, a ne nužnosti, nikako neizbježna životna činjenica.

Mislim da ću početi izbjegavati prigode u kojima se pojavljuju muškarci u suknjama i koristeći priliku da su svi ganuti podvaljuju im budalaštine koje svi pobožno slušaju.








<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker