četvrtak, 28.05.2015.

drugarsko žderanje

- revitalizirani post od 13.5.2007.
U Bjelovaru je pedesetih i šezdesetih godina postojao običaj za koji ne znam da li se i dalje održava. Jednom godišnje predsjednik okružnog ili kotarskog suda, kako li se već zvao, pozivao je na večeru sve suce, tužitelje i odvjetnike u gradu, da se te jedne večeri svi zajedno drugarski provesele.

Tako su se jednom okupili oko bogate trpeze, rujno se vino pilo, i svi su bili razdragani koliko je bilo mesine i raznih finih priloga i kako je sve bilo ukusno. Sami sebi nisu mogli vjerovati koliko su pojeli i popili.

Naposljetku je na posljednjem pladnju ostao samo jedan komadić mesa. Njih tridesetak je gledalo taj posljednji zalogaj i nitko se nije mogao odvažiti da ga pojede. Sve su nutkali jedan drugoga, "Daj ti!", "Hajde ti!", ali su svi već bilo tako prežderani da nitko nije mogao. "Pa kad smo već toliko pojeli, da ne možemo ovaj posljednji zalogaj?!", zbijali su šale i veselili se kao djeca. Konobaru nisu dali da odnese taj posljednji pladanj dok se sve ne pojede, te se jedan od sudaca odluči i objavi:

– Ja ću!

Uz ovacije svih prisutnih ubacio je zalogaju u usta i počeo ga žvakati, te su konobari mogli počistili stol od posuđa i donijeti novu rundu pića.

Nakon nekog vremena zapita se netko:

A gdje je…? – onaj sudac koji je pojeo posljednji zalogaj. Svi se začude jer je nestao, a da nitko nije primijetio. Počnu ga zvati, on se ne javlja. Da nije otišao na zahod? Vrati se netko sa zahoda i kaže da nije ondje. Pogledaju u susjedne prostorije, ne mogu ga naći. Zabrinu se. Kaput mu visi na vješalici, a njega nema.

Zabava se prekine, svi se razmile svuda naokolo, traže nestalog suca i zovu. Ne mogu ga pronaći. U zgradi nije. Izađu pred gostionicu. Uokolo mrak, žbunje, drveće…

Odjednom netko uzvikne. Pronađen je! Leži iza zgrade, u mraku. Mrtav.

Prekinuta zabava se završi. (Zlobnici bi rekli da su ionako sve pojeli i popili.) Zbunjeni i potreseni pravnici raziđoše se kućama.

Drugog dana, istraga. Autopsija pokojnika. Pronađu da se zagušio onim posljednjim komadićem mesa kojega nitko drugi nije htio pojesti. No kako se našao iza zgrade?

Zagrcnuo se, zakašljao, neki su se čak i prisjetili da je kašljao. Nesretni sudac se digao i izišao u tri koraka iz prostorije u hodnik koji je vodio straga u dvorište, te zatvorio vrata za sobom kao pristojan čovjek, da ne uznemiruje ostale kašljanjem, i ondje se srušio. Nitko nije pridao pozornosti kad je ustao i izišao. Ni on vjerojatno nije shvatio dok nije bilo prekasno da to nije bio kašalj nego davljenje, i umro je s druge strane vrata ni pet metara udaljen od kolega koji su slavili.

Naredne godine iznova je priređena tradicionalna večera, ali je od nje nadalje uveden i novi običaj. Posljednji zalogaj davao se krčmarevoj mački ili gostioničarevom psu.





<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker