četvrtak, 30.04.2015.

susreti

– revitalizirani post od 29.4.2009.


Upravo sam podigao psa na stol u ambulanti na Veterinarskom fakultetu kada su zatrubile sirene za zračnu uzbunu. Svi uokolo su se trenutno uspaničili, te bez riječi objašnjenja izjurili i odtoptali niz dugi hodnik negdje u pravcu skloništa u podrumu. Ostao sam iznenada napušten gledajući psa na stolu i pitao se što uraditi. Da krenem za njima, nađem ih negdje van sebe šćućurene u nekom mračnom uglu podzemlja i tražim da završe pregled ili da ih čekam tko zna koliko da se vrate?

Spustio sam psa sa stola, izišao na pusti hodnik duž kojega su sva pokrajnja vrata ostala otvorena jer ih nitko u žurbi nije stigao zatvoriti i izišao polako iz zgrade.

Bio je prekrasan ljetni dan oko podneva. Na ulici – nigdje nikoga. Tek je u daljini neki automobil luđačkom brzinom projurio praznim raskršćem kroz crveno svjetlo.

Krenuo sam Hainzlovom ulicom sa psom do nogu. Široka ulica: prostrani pločnik, pa zelena travnata traka, pa tri saobraćajne trake za jedan smjer, pa zelena traka kojoj po sredini idu dvije tramvajske pruge, pa tri saobraćajne trake za drugi smjer, pa travnata traka duž širokog pločnika s druge strane – i sve prazno. Osjećao sam se kao Pale sam na svijetu.

Iznenada se u daljini na pločniku s moje strane ukaže neki lik. Osamljeni čovjek dolazio mi je u susret. Spazili smo se već na kilometar udaljenosti. Korak po korak dolazili smo si sve bliže i bliže. I to je trajalo, trajalo, trajalo… Približavali smo se kao likovi u vesternu "Točno u podne". Napokon je bio već na pedesetak metara. U uobičajenoj situaciji prošli bi jedan pored drugoga ni ne zamjećujući se, ali ovako – a činilo se da smo jedina dva čovjeka u gradu – kada mi je došao na desetak koraka, rekoh:

– Dobar dan!

On se nasmiješi i ljubazno odgovori:

– Dobar dan!

I mimoiđosmo se. Kako nisam imao oči na leđima nisam ga vidio kako se jednako tako dugo udaljuje, udaljuje, udaljuje… Stigao sam do parkiranog automobila, ušao s psom i lagano vozeći odvezao se kući praznim ulicama.

Bilo je to prije petnaestak godina i nema načina da tog čovjek prepoznam ako ga ikada ponovo sretnem. Ali on je narednog dana otvorio novine i u njima spazio moju fotografiju. (Usput rečeno, ispod nje je pisalo sve najgore, otprilike tako da sam zaslužio da me Glavaš strpa u neku svoju garažu.) Nakon toga je čovjek svako malo negdje naletao na moje ime, sa slikom ili bez nje, i dobro je zapamtio kako se zovem i kako izgledam. (Istina da sada, nakon petnaestak godina, misli da bi Glavaš radi svojih garaža trebao u zatvor, ali to na nikoji način ne može oživjeti ikoga tko je u njima završio niti taj preobražaj čovjeka na bilo koji način zbunjuje.) No ako se ikada ponovo sretnemo on će imati prednost: znati će mnogo o meni, a ja o njemu ništa. Ipak, ne bojim se.



srijeda, 29.04.2015.

očitavanje Borne Rajić

FLORENCE FOSTER JENKINS

IZ NAŠEG SOKAKA



Novi video uradak Borne Rajić očekivano je zapeo za zub jednog dijela naše javnosti. „Večernji list“ je odmah objavio članak.




Internetski komentatori odmah su se požurili:
– Prestala je uzimat lijekove.
– Ja bi prije rekel kak je ta umjetnica dugo sama i rastavljena....predugo... >;-))
– kako li je jednostavno biti pseudo-konceptualni umjetnik kada zivis od ratnog profiterstva – i tata bi sine
– tko je tu lud – ona ili čitatelji koji to prihvaćaju kao vijest, i urednici koji to objavljuju?
– žena je simbol hrvatskog Zeitgeista, aman taman mjerica
– Kad čovjek ne zna što će više sa sobom onda nakon nekog vremena pukne. To izgleda ovako.


Ranijim istupanjima u javnosti gospođa Rajić je neprikosnoveno zasjela na upražnjeni tron Florence Foster Jenkins. Florence Foster Jenkins bila je poznata ličnost u Americi i svijetu u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, između dva svjetska rata. Udala se za nekog milijunaša, a patila je od neuslišane želje da postane operna pjevačica. Ne zna se zašto je suprug odlučio krenuti ususret njenoj neuslišanoj želji, bilo da je i sam vjerovao u njen talent, bilo da je procijenio da će tako priskrbiti mir u kući, no kako joj je to mogao priskrbiti, unajmljivao je najpoznatije koncertne dvorane i priređivao joj koncerte. Gospođa Jenkins patila je ne samo od neuslišane želje nego i od beznadnog pomanjkanja sluha i neodgovarajućeg glasa. Koncerti su se, očekivano, pretvorili u sprdačinu. „Zvijezda“ je promašivala melodije, glas joj je pucao, kreštala je… A onda je dogodilo neočekivano, premda lako objašnjivo: publika je nagrnula na njene koncerte i gospođa Florence Foster Jenkins se upisala u povijest kao najgora operna pjevačica svih vremena. Tko je nije čuo, zavrijedilo mu je poslušati, ako ništa drugo da proširi opću kulturu:



Muzički nastupi gospođe Rajić mogu se očitavati kao svjesni ili nesvjesni homage gospođi Jenkins, iako su izlaganja njezinog svjetonazora ukazivala da nije riječ o oponašanju uzora nego o spontanom, nesvjesnom ponavljanju životnog recepta nepoznatog prethodnika, uz nevažnu razliku da gospođa Rajić, kao bogata raspuštenica, nije trebala nikog drugoga da joj sponzorira nastupe. Međutim, ovaj posljednji uradak je nešto sasvim drugačije. Nije tako jednostavan kako izgleda. Pogledajmo, zavrijedilo je.



Kao prvo, ovo je naprosto ugodno pogledati. Da sam ovo prvo vidio ili da nisam vidio ništa drugo, vjerojatno bih o javnim nastupima gospođe Rajić imao sasvim drugačiju prosudbu. Intrigantne dimenzije izviru iz analize uratka kao i iz reakcija koje je pobudio.

Recimo, u „Večernjaku“ u naslovu ističu da „Borna sjedi gola i igra se svojom bujnom, crnom kosom“. To je tipični primjer one narodne „Što je babi milo, to joj se i snilo“. Naime, iz filmića na YouTubeu se nikako ne vidi da li izvođačica ima na sebi gaćice ili nema, ima li grudnjak bez naramenica ili nema, ima li ni sebi sokne. Prvi dojam je da jeste gola, ali i ne mora biti. Rečenica iz teksta je još gora: "U pozadini svira Brahms i njegova skladba Hungarian Dances“. Ova stravično nepismena rečenica prvo netočno tvrdi da svira pokojni Brams, a ne neki nepoznati izvođač, a zatim kaže da zajedno sviraju pokojni Brams i njegova skladba, kao da je skladba neka osoba koja može svirati. Uz nepismenost, „Večernjak“ je iskazao i neznanje, opaki nedostatak temeljne kulture. Ne postoji Bramsova skladba koje se zove „Mađarski plesovi“ nego je to skupni naziv za niz Brahmsovih kompozicija. Pored nekulture, „Večernjak“ se pokazao i krajnje naivan. Do pogrešnog identificiranja skladbe kao „Mađarski plesovi“ očigledno su došli tako da su povjerovali onome kako je Borna Rajić nazvala svoj uradak. Da je navela da je tonska podloga „Ples sablji“ Arama Hačaturjana i to bi bez muke progutali. Time su se pokazali naprosto licemjerni i glupi. S potpunim povjerenjem su prihvatili informaciju od osobe koju ismijavaju, čime su zapravo ismijali sami sebe „na kvadrat“. Zapravo je Borna Rajić isprovocirala „Večernji list“ da isplazi zmijski jezik kao što je baka razotkrila zlu snahu u Šumi Striborovoj.

Sam uradak je još zanimljiviji. Odgledali ste ga? Jeste? Jeste li primijetili ono što vam je bilo pred nosom, što se ne skriva, što se – dapače – naglašava? Jedino što navodno gola izvođačica ima na sebi je narukvica, i to na desnoj ruci. Nije nužno, ali jedna narukvica se obično nosi na lijevoj ruci (ukoliko osoba nije ljevak). Drugi začudni element je knjiga u pozadini, ali je to ujedno i ukazivanje na rješenje. Znate li koja je to knjiga? Ne znate. Teško ju je i prepoznati čak i da znate jer je na filmu prikazana u „mirroru“. To je ujedno i stalno prisutan dokaz da je svaki kadar neprekinute scene okrenut kao u ogledalu: što je na slici lijevo, u stvarnosti je desno. Zašto je to urađeno, premda izgleda nepotrebno? Film bi izgledao isto da ga se prikaže onako kako je originalno snimljen, ali bi imao drugu poruku.

Ključ za očitovanje filma nije ni (navodno) gola Borni, ni u Brahmsu, nego upravo knjiga. Ključ je skriven po metodi Edgara Alana Poa iz priče „Skriveno pismo“, tako da je postavljen maksimalno uočljivo. Knjiga je fotomonografija o svojevremeno svjetski poznatoj manekeni Veruschki objavljena 2012. godine. Veruschka von Lehndorff sama po sebi je zanimljiv lik, a ovom prilikom je posebno zanimljiva zbog svog možda najpoznatijeg pojavljivanja, scene u kultnom filmu „Blow Up“. Prisjetite se te scene:



Tek nakon što smo dijagnosticirali elemente uratka, možemo pristupiti njegovom interpretiranju. Naizgled jednostavan, zapravo je višeslojan. To je nedvojbeno homage Veruschki ili sceni iz „Blow Upa“, ali za daljnje razmatranje nisam raspoložen, a nije loše ni da – umjesto da vas zagnjavim time – prepustim da se sami time zabavite.

Sve u svemu, ponavljam: da sam ovo prvo vidio ili da nisam vidio ništa drugo, mislio bih o uradcima gospođe Rajić nešto sasvim drugačije. Ovako, za sada mogu misliti jedino da je ćorava koka napokon pronašla zrno ili da je počela surađivati s nekim tko ima zrnce soli u glavi. A interenetski i FaceBook-komentatori dobro su povučeni za nos.







utorak, 28.04.2015.

Redaktorska priča

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća za novinara nije bilo bolje redakcije za koju se moglo raditi od „Starta“. Magazin se prodavao u ogromnoj nakladi „od Triglava do Đevđelije“, praktički nije bilo nikog odraslog koji ga barem nekoliko puta nije uzeo u ruku i svi su ga cijenili i voljeli. Novinar „Starta“ bio je svagdje dobrodošao, od najviših organa vlasti, preko umjetnika, znanstvenika, ljudi iz estrade i sporta, do najsumnjivijih birtija u najdaljim zabitima.

Desetljećima je svaki tekst objavljen u magazinu prošao kroz najmanje tri ruke. Prvo ga je pogledao urednik Mario Bošnjak, nakon njega redaktor Marko Grčić, a posljednja pročitala lektorica Maca Denk, „teta Maca“. Nakon njih su ga preuzimali grafičari, ali kod njih se tekst više nije mijenjao, osim ako ga je nabrzinu trebalo skratiti na regalu, što se rijetko događalo.

Svatko od imenom navedenih koji je na svakom tekstu ostavio svoj pečat zaslužio je posebnu priču, ali ovom ću prilikom izdvojiti jedino Marka Grčića.

Marko je bio neprikosnoveni autoritet za pisanje i činjenice. Ako netko nije znao kako nešto precizno i točno napisati, Marko je znao. Ako se hrvao s kompozicijom teksta, Marko je pomagao. Ako je Marko rekao da se nešto može bolje napisati, uvijek je bio u pravu. Ako se nešto nije znalo, moglo se pitati Marka. Ako je Marko iznio neki podatak, nije trebalo dalje provjeravati je li točan. Nedavno smo sjedili na kavi i požalio sam mu se da nikako ne mogu pronaći jednu od prvih knjiga koje sam pročitao, zbirku pripovjedaka kojoj sam zaboravio naslov i autora. Ispričao sam Marku kratke sadržaje tri priče i on je po njima pogodio autora, jednoga za kojega nitko drugi u Zagrebu ni ne zna da postoji. Naravno, bio je pravu.

Marko je snažno zastupao tezu da su rijetki novinari koji znaju pisati. Teško mu se moglo usprotiviti jer je on znao o tome više nego itko drugi. Tvrdio je da malo tko zna primjereno započeti tekst, da većina na prvoj kartici samo uzima dah, zalaufavaju se, petljaju bez veze. U skladu s tim vremenom je prestao uopće i čitati prve kartice, nego ih odmah gužvao i bacao u koš, te kretao redigirati tekstove od početka druge kartice. Vremenom je i Mario Bošnjak prihvatio njegovu teoriju, pa se znalo dogoditi da sam Mario zgužva prvu karticu, a Marko je - vjerujući da je druga prva - bez čitanja škartirao i drugu.

No ni novinari nisu bili od jučer, pa su i oni našli načina kako tome doskočiti. Prvi način, trebalo je numerirati svaku stranicu, da Marko zna da je zaista na drugoj stranici. Drugo, još važnije, bilo je da se ispiše bezvezna prva stranica, da se bilo čime ispuni cijela početna kartica, znajući da će ionako biti likvidirana, a da pravi tekst započne tek na početku druge. Vremenom su autori tekstova izvještili jako dobro započeti početkom druge kartice.

Time su svi bili sretni i zadovoljni. Marko je sa svakim tekstom koji je dobivao u ruke bio osvjedočen da je njegova procjena ispravna i mirne savjesti bacao prvu karticu u koš, a novinari su bili zadovoljni jer je ono do čega im je bilo stalo naposljetku bilo i objavljeno.

Jeste li primijetili koliko je mnogo postova na ovom blogu kraće od klasične novinarske kartice? Ipak mogu zamisliti Marka Grčića kako mi se naviruje preko ramena, čita na monitoru što ispisujem i gunđa: „Prvi odlomak ti je nepotreban. Izbriši ga!




ponedjeljak, 27.04.2015.

okruglo zavaravalo

- revitalizirani post od 23.4. 2010.

Ima Karmen u predsoblju jedno veliko ogledalo koje svi vole. U njemu se mogu od glave do pete odmjeriti, a ogledalo blago, neprimjetno izdužuje.

Natalija je nabavila okruglo zrcalo koje uvećava odraz tri puta, vrlo povoljno kad želi zacrniti trepavice i poigrati se kozmetičkim preparatima za uljepšavanje.

Nikola je dobio slično ogledalo koje uvećava čak osam puta. Ono mu omogućuje da se obrije tako da ne propusti ni dlačicu, pa uvijek hoda naokolo savršeno izbrijan kao oni likovi u reklamama za britvice, kreme za brijanje i brijače aparate.

Kaća je vidjela Nikolino ogledalo i vrlo joj se svidjelo, pa joj je Nikola za rođendan nabavio još jače – jedno koje uvećava dvanaest puta. Jednom prilikom sam ušao u Kaćinu kupaonicu jer je ondje i zahod. Ogledalo je stajalo na rubu prozora na visokom stalku i bez ikakve primisli i namjere, gotovo nagonski, potpuno automatski zavirio sam u njega. Zamalo me šlag trefio!

Lice mi je u tom ogledalu izgledalo otprilike gore od površine Mjeseca. Krater do kratera, kanjon do kanjona, a između njih vulkani prištića i mitesera koji su izgledali kao da će u narednom trenu prsnuti. I dalje ne misleći što radim, ponesen najdubljim zgražanjem munjevito sam istisnuo tri-četiri prištića čudeći se kolike količine gnoja izlaze iz njih.

Pribrao sam se i izišao iz kupaonice sav potresen. Unišao sam olakšati crijeva, a izišao s nekoliko crvenih mrlja na licu kao da me netko istukao i čudeći se: odakle meni prištići? Nisam ih vidio na sebi od puberteta! Rekao sam Kaći:

– Kakvo ono čudo imaš u kupaonici? Vještičje ogledalo! To se ne bi smjelo držati u kući!

U posjeti su bili neki prijatelji s kćerkom od otprilike petnaest godina. Djevojka ima savršenu kožu, glatku kao porculan. Pozvao sam je da zajedno odemo u kupaonicu, približio njezino lice paklenoj napravi i pogledao joj kožu u odrazu. Strašno! Kao kora od naranče, a posvuda neke crne točkice i debele čekinje. Vratio sam se u sobu još uvjereniji:

– To zlo treba uništiti!

Ogledalo za uvećavanje zavarava upravo time što ne laže. Ne skriva da uvećava i pokazuje točno ono što postoji. Ono što ne kaže je da pri tome pretjerava. U njemu se vidi ono što se inače ne vidi, a ono što nije nikakav problem pokazuje se ogromnim. Spontano uklanjajući takve probleme – recimo istiskujući inače nevidljive mitesere – čovjek ostane s mrljama po sebi koje su nakon toga vidljive i golim okom.

Prisjetilo me to niza likova kojima ništa radije nego da naprave paniku oko ničega, dapače, ima ih koji baziraju i egzistenciju na tome, pa od njihovog zgražanja i sređivanja situacije uvijek bude više štete nego koristi ili samo štete. Sve njih trebalo bi postaviti pred takva ogledala, pa neka se zabavljaju sami sa sobom. Ono što je mikrobiolozima, dematolozima, plastičnim kirurzima i drugim specijalistima korisno oruđe, u njihovim rukama pretvara se u oružje kojim nekontrolirano pucaju oko sebe.

Ja sam pak takav tip da radije idem u Karmenino predsoblje nego Kaći u kupaonicu.




nedjelja, 26.04.2015.

sudbine "poletovaca"

- revitalizirani post od 27.4. 2010.

"Polet" nisu radili samo novinari, fotografi, ilustratori, stripaši i grafičari, nego i daktilografkinje, knjigovođe i računovođe, distributeri i drugi. Logističku podršku davao je Centar društvenih djelatnosti omladine, skraćeno CDD, kojemu je "Polet" bio jedna organizaciona jedinica. Redakcija se sastojala od ljudi koji su bili na plaći u CDD-u i honoraraca. Stalno zaposleni skladištar u CDD-u bio je Minja.

Minja je završio srednju školu u Zagrebu, a potom i Višu školu za sigurnost u prometu, ali je svejedno radio tek kao skladištar i dostavljač. Bio je srdačan momak, sa svima u dobrim odnosima. Volio je igrati nogomet, a bavio se i hrvanjem.

Oženio je Ružicom, Hrvaticom iz Otočca. Dodijeljena mu je garsonijera na Trgu Republike u kojoj je prije njega živjela, umrla i mjesecima se raspadala neka usamljena starica, pa je prvo morao očistiti i dekontaminirati prostor da bi se u njega mogao useliti. Digao je kredit i preuredio dio tavana, tako da je dobio i spavaću sobu. Koliko god prostor bio skučen nije se žalio jer je stanovanje u centru grada bila prednost koja je to nadoknađivala.

Godine 1983. dobio je sina. U CDD-u je radio do 1986, nakon toga dvije godine u Robnim terminalima, a zatim se zaposlio u jednoj školi stranih jezika kao ekonom. Godine 1990. dobio je i kćerku.



Krajem osamdesetih i početkom devedesetih Trg Republike prestao je biti pogodno mjesto za stanovanje. Gotovo svakodnevno održavali su se ondje skupovi, često i masovni, na kojima se strastveno izvikivalo svašta što je Minju prvo čudilo, potom uznemiravalo, a naposljetku plašilo. Istovremeno je sve češće počeo doživljavati neugodne susrete, telefonske pozive anonimnih, loše prikrivenih pozivatelja i otvorene prijetnje, uključujući i iživljavanja dječurlije, te prijetnje u poštanskom sandučiću. U svemu se sve češće ponavljalo "Srbe na vrbe!", "Psine preko Drine!" i "Čedo, zaklat ćemo te!" U skladu s tim bilo je i sve što je pisalo u novinama i moglo se čuti na televiziji. Na vrata su mu u nekoliko navrata, pa i u gluho noćno doba, počeli dolaziti uniformirani muškarci koji su tražili da se iseli i njemu i djeci prijetili smrću.

Stanje na poslu se jednako pogoršalo. Većina zaposlenih ga je cijenila i bio je s njima u dobrim odnosima, ali nekolicina kao da su dolazila na posao samo zato da bi ga kinjili, otvoreno vrijeđali i koristili svaku priliku da mu napakoste, dok im se ostali nisu usuđivali usprotiviti. Dapače, u školi stranih jezika angažirali su jednu privatnu zaštitarsku tvrtku koja je svakodnevno slala nekoliko naoružanih ljudi u crnim uniformama - što će naoružani zaštitari u školi stranih jezika? Vjerojatno je to bilo u sklopu plana da se nitko od zaposlenih ne buni protiv privatizacije koja je bila u tijeku. Uniformirani zaštitar bio je Minji stalno za petama, nije imao što raditi osim da se pridruži onima koji su ga maltretirali i pratio ga je čak i kada je išao na zahod.

Ostavši bez posla i pod svakodnevnim fizičkim prijetnjama i svakonoćnim telefonskim uznemiravanjima u svibnju 1991. odveo je ženu i djecu supruzinim roditeljima u Liku. Kad se vratio nije mogao ući u svoj stan jer se u dva dana što ga nije bilo netko u njega već uselio. Prijavio je policiji, gdje je dobio odgovor da oni ne mogu ništa učiniti jer da je "osoba" u stanu već duže od dvadeset i četiri sata, te da mu preostaje jedino sudskim putem tražiti iseljenje onoga koji je zaposjeo njegov stan i prisvojio svu imovinu, što mu ne savjetuju jer će trajati godinama, neće dobiti proces, a ionako je sve to u redu jer "Psine preko Drine!"

Potucao se po Zagrebu bez novaca i ičega spavajući kod prijatelja do rujna 1991. kada je otišao porodici u Udbinu. Ondje su ga odmah proglasili Tuđmanovim špijunom, omalovažavali ga jer se nije priklonio dominantnom općem raspoloženju i vrijeđali jer je oženio Hrvaticu. Martićevci ga hapse i silom odvode na položaj, odakle je nakon nekoliko dana uspio pobjeći jer mu nije bilo i na kraj pameti da ratuje. Pokupio je ženu i djecu i zaputio se u Švedsku. Prošao je Češku, ali ih Nijemci nisu pustili preko granice bez viza. Naposljetku su s tri stotine maraka završili u Beogradu.

U Beogradu je ostao više od četiri godine u krajnjoj bijedi i skrivajući se od arkanovaca koji su lovili Srbe prebjegle iz Hrvatske. Najbolje što mu se pružilo bilo je da peče kokice po pijacama. Drugog kolovoza 1995. uhapsili su ga i s grupom od stotinjak ljudi iste sudbine odvezli na ratište kod Bihaća. Već tri dana kasnije, petog kolovoza, sve su ih zarobili pripadnici Petog korpusa Armije BiH.

Nekolicina čuvara se prema zarobljenicima sasvim korektno ponašala, ali ni to ih nije moglo spasiti robovskog života, a kamoli drugih čuvara koji su divljačkim mučenjima pokušavali izvući iz zarobljenika podatke koje nisu ni znali ili ih maltretirali i bez ikakvog izgovora. (Podrobniji opis mučenja i ponižavanja koja je preživio preskačem.) To je završilo tako da je - obzirom da je bio iz Hrvatske - isporučen HVO-u.

HVO ga je dočekalo kao Srbina i priča se ponovila. Opis mučenja i ponižavanja koja je preživio ponovo preskačem, sretan je da je ostao žive glave. Petog studenog devedeset i pete takozvana hrvatska strana ga je razmijenila za zarobljene Hrvate koje je držala takozvana srpska strana.

U Beograd se vratio načeta zdravlja i s trajnim ozljedama. Ondje je čuo da postoji mogućnost useljavanja u Australiju, da bivši ratni zarobljenici i tzv. miješani brakovi imaju prednost, pa je podnio molbu i čekao. Prednost novog položaja bila je da se više nije morao skrivati. Čekajući australijski odgovor u međuvremenu je s još petoricom supatnika, uz pomoć Međunarodnog fonda za humanitarno pravo tužio Republiku Srbiju za bespravno lišavanje slobode i slanje na front. Začudo, dobili su parnicu na Prvom općinskom sudu u Beogradu i obeštećenje od 1500 $, tako da Minja ima pravomoćnu sudsku presudu koja dokazuje da nije želio ni ona dva dana ratovanja u kojima se našao.

Početkom lipnja 1996. cijela obitelj stigla je u Australiju. Država se potrudila da im pronađe smještaj, pomogla im u početku dok nisu naučili jezik i stekli neke nove kvalifikacije. Minja je izučio parketarski zanat. Marljivo je radio, posao je dobro krenuo, osamostalio se, a vremenom zaposlio i nekoliko radnika. Stekao je nove prijatelje i zavidan ugled među tamošnjim imigratima. Naposljetku je cijela obitelj živjela pristojno i zadovoljno ne misleći više na bivšu domovinu i bez bojazni da će ih ikada više itko uhapsiti.

Minjin sin je naslijedio očevu ljubav za nogomet i igrao u lokalnom amaterskom klubu. Nekoliko dana nakon proslavljenog osamnaestog rođendana, na nogometnom igralištu usred utakmice, pao je kao pokošen i umro. Čak su i naše novine izvijestile o tome. Minju je to slomilo. Sve što je do tada uspješno potiskivao naglo je provalilo. Počeo je pokazivati tipične simptome PTSP-a: povlačiti se u sebe, odvajati od porodice i društva, zanemarivati okolinu i posao…I pod suncem Australije sva ogorčenja iz prošlosti su ga nagrizala. Nedavno je operirao rak prostate, proglašen invalidom i otišao u mirovinu. Koliko će je dugo uživati ovisi o metastazama koje se šire.

Kako više ne postoji "Polet", jedino meni preostaje zapisati ovih nekoliko redaka o njemu. Oni koji su ga otjerali s posla nisu krivi za sve što ga je kasnije snašlo, ni oni koji su ga istjerali iz stana nisu krivi za sve, čak ni oni koji su na bilo koji način doprinijeli da bude istjeran iz svog grada kao i oni koji su mu ogadili domovinu nisu jedini krivci, ali svi zajedno jesu krivi za sve. Nitko od njih ne može biti odgovoran što nije bilo poznato da mladi sportaš ima slabo srce, niti rak nikome ne polaže račune koga će napasti, ali bez usklađenog zajedničkog djelovanja hrvatskih, srpskih, pa i bošnjačkih "rodoljuba", sve bi bilo drugačije. Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, ali prije nego dvije pokisle ptice iz tvoga oka prhnu na jug, ponadajmo se da mnogi koji spokojno spavaju nemaju prijatne snove.



subota, 25.04.2015.

povratak roditelja

- revitalizirani post od 22.4. 2008.


Otac prvi uđe u mračni haustor i počne se penjati po onih šest stepenica do vrata kućnog dizala. Iza njegovih leđa majka u prolazu, ne zastajkujući, nervozno nalegne na zvono, kao da snagom pritiska na prekidač nastoji nadoknaditi kratkoću zvonjave. Tri puta kratko.

Gore u stanu nasta panika. No dok su se roditelji stigli popeti liftom, otključati sve tri brave, skinuti kapute, cipele i naći šlape u predvorju, zatekli su Marijanu i Branka u dnevnoj sobi u vrlo pristojnoj aktivnosti. Svaki na svojoj strani stola, na stolu "Čovječe, ne ljuti se", televizija prikazuje obrazovni program, s razglasa se ori "Traviata". On čita enciklopediju, ona novine (drži ih naopako), njemu žniranci nisu zavezani i nedostaje jedna čarapa, poneki gumb uvučen u nepripadajuću rupu, njoj vesta obučena s unutarnjom stranom na van, počešljala se prstima, ali sve u svemu - sve fino i pristojno. Majka odahne.

Vrlo zadovoljan, otac zapita:
Kako ste, djeco?
Dooobrooo… – zakenjkaju njih dvoje u glas.
Jeste li završili tu domaću zadaću?
Jesmooo… – opet oni cvile kao ministranti. Na to skoče na noge, odbace sve iz ruku i Marijana kaže:
– Idem prošetati Flokija! A usput ću otpratiti Branka, smijem li?
Naravno, naravno… – zadovoljno će otac.

Marijana dohvati uzicu za šetanje, Floki se odmah stvori pored vrata, majka i kćerka se usputno cmoknu u obraze i za dvije minute mlađarija s psom već je bila na ulici.

Stari se zavali u fotelju, dohvati novine i počne ih listati. Među stranicama pronađe čarapu i podigne je u visinu lica. Zabulji se u nju:
– Što je ovo?
Ništa! – reče majka, u prolazu mu je zgrabi iz ruke i učas nestane. Čas kasnije stari spazi neki novinski naslov i zaboravi sve ostalo.

I tako je sve prošlo da ne može bolje.



petak, 24.04.2015.

sloboda nije za svakoga

- revitalizirani post od 6.4. 2009.


Godine 1985. Aleksandar Stipčević objavio je zanimljivu i vrijednu knjigu "Povijest knjige". Ne samo da je ta knjiga zaista kvalitetna, nego je bilo i dirljivo da se netko tim područjem sustavno bavi. Stoga sam s velikom blagonaklonošću dočekao nedavno objavljivanje trotomne "Socijalne povijesti knjige u Hrvata", ali sam tek prije nekoliko dana imao priliku uzeti u ruke treći svezak i grdno se razočarao.

U knjizi s takvom temom nemoguće je preskočiti razdoblje 1945-1990. Nije me nimalo iznenadilo, to je danas o modi, što je autoru vrijeme socijalističke Jugoslavije toliko mrsko da izraze poput "borci protiv okupatora i domaćih izdajnika" dosljedno piše u navodnicima, kao navodne, dok na ničemu drugome takve navodnike ne primjenjuje. Po knjizi sudeći, autor između NDH i suvremene Hrvatske ne vidi razlike osim što je prva propala, a druga - po njemu – u svakom pogledu samo cvjeta, pa je četrdesetipetogodišnji intermezzo samo tragični prekid u kojem ništa nije valjalo. Iznenadilo me u kolikoj mjeri se takvo shvaćanje odrazilo na sadržaj i cjelinu knjige. Nevezano na knjigu, pa čak i na ovaj tekst, iskrsava pomisao da li, kad takav stručnjak govori da nema razlike između NDH i suvremene Hrvatske (osim što je prva u svakom pogledu propala, a druga još nije), možemo li mu vjerovati? Nažalost ili na sreću, nažalost i nasreću, ne možemo mu vjerovati ništa, jer je njegova iskrivljena ideološka optika toliko jaka da baca pod sumnju i podatke koji su vjerojatno točni, pa ni sudove koji vjerojatno stoje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

Na primjer, autor je veliki fan vjerske štampe. Na nekoliko mjesta spominje kako mrski komunisti nisu financijski pomagali vjerski tisak, što mu je primjer kako su mrski komunisti progonili crkvu i religiju. Istovremeno likuje kako to nije bilo ni potrebno jer je vjerski tisak bio toliko čitan da mu nikakva potpora ni nije trebala. Već to pokazuje ozbiljan kratki spoj u glavi. Zašto bi itko, pa i mrski komunisti, potpomagao nešto čemu pomoć nije potrebna? Isto tako ni "Start" ni "Erotika" nisu dobivali nikakvu potporu jer im nije trebala, što nikako ne znači da su "Start" i "Erotika" bili na ikoji način progonjeni. Potporu su dobivali oni koji su trebali.

Kratki spoj izbacuje iz funkcije i dijelove sistema. Naričući kako mrski komunisti nisu financirali vjerske novine poput "Glasa koncila", stručnjak za knjigu potpuno previđa da jesu potpomagali "Kršćansku sadašnjost" u objavljivanju knjiga. O tome se u knjizi koja govori o knjigama, pa bi tisak trebao biti sporedan, ne govori. Za ono što je njemu najveća tajna ili nemoguća pomisao, meni je dovoljno otići u garažu i među gomilom starih novina pronaći "Program kulturnog razvoja za godinu 1988", što je tada bio javni dokument koji se objavljivao u novinama, i pronaći da je Republička samoupravna interesna zajednica kulture SR Hrvatske (za stručnjaka, u prevodu - "mrski komunisti") financijski pomogla objavljivanje izdanja "Kršćanske sadašnjosti" "Sveta Nedjelja" Mladena Pejakovića i "Trogirska katedrala" dr. Ive Babića. Dapače, u istom dokumentu nalazi se i da će biti financijski pomognuto restauriranje pedeset crkvenih objekata, da će se u Muzeju za umjetnost i obrt financirati izložba "Kultura pavlina u Hrvatskoj od 1244 do 1786". Ono što bi stručnjaka za povijest knjige, obožavatelja vjerske štampe i knjiga, trebalo zanimati je da podatak iz odlomka "Zaštita bibliotečne građe" u kojem se navodi da će biti financirani i konzervatorski radovi na starim vrijednim knjigama iz fundusa franjevačkog samostana Male braće, ali o tom i sličnim podacima koji dezavuiraju uvide njegova svjetonazora u njegovoj debeloj knjizi nema ni pomena.

Kad već govori o novinstvu, kako mu je vjerski tisak izuzetno značajan, potpuno previđa da je u novinstvu tog razdoblja postojao i jedan značajan i u svjetskom novinarstvu jedinstven fenomen – omladinska štampa. Tako mu je značajniji svaki opskurni šapirografirani vjerski listić nego "Polet". Ako se neki omladinski list i spomene (što mu se omaklo na dva mjesta na 636 stranica), to je samo usput, bez objašnjenja o čemu je riječ, a kamoli da bi se cijeli fenomen uzeo u razmatranje.

Kratki spoj koji je izbacio iz funkcije dijelove sistema uzrokovao je i da se cijela mašinerija zblesirala, što rezultira nevjerojatnim bolesnim previdima.

Recimo, u socijalnoj povijesti hrvatske knjige, u kojoj se navodi u kojoj su nakladi knjige tiskane, kolika im je bila prodajna cijena, koliko je bio knjižarski rabat, kakva je bila kupovna moć čitateljske publike, i slično – u cijeloj knjizi nema ni riječi o književnicima. Kako su književnici živjeli, kakvi su bili njihovi honorari, i tako dalje – o tome ništa. Književnici za povjesničara knjige nisu bili značajniji od kvaka na ulazima u knjižare i knjižnice!

Kad smo kod knjižnica, za povjesničara knjige u Hrvatskoj 2008. godine od nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice postojao je tek kamen temeljac. To što je nova zgrada svečano otvorena 1995. potpuno mu je promaklo.

Isti taj uvaženi povjesničar knjižarstva pojma nema da je hrvatski sabor 1985. godine donio Rezoluciju o knjizi, dokument bez presedana u povijesti hrvatske knjige, no i da zna ne vjerujem da bi znao što bi s tim.

Onda nije nikakvo čudo da je za autora, onako usput, Mile Budak samo uvaženi književnik, a isto tako usput se uzima zdravo za gotovo da su partizani strijeljali književnike nakon rata, a ustaše ne samo da nisu, nego su za vrijeme kada su palili knjige i uvodili rigoroznu ideološku cenzuru (što je, jel da, razumljivo u ratnim uvjetima) pokazivali i širinu i toleranciju okupljajući i književnike koji nisu dijelili njihov svjetonazor. Kojeg su književnika partizani uopće strijeljali zato jer je bio književnik? (A ni Milu Budaka nisu zato jer je bio književnik.) A tko je ono strijeljao Božidara Adžiju, Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Ognjena Pricu i ostale iz Kerestinca?

Sve u svemu, umjesto povijesnog pregleda ili teoretske rasprave, umjesto znanstvenog rada ili popularizatorskog pregleda, imamo debeli, tvrdo ukoričeni jeftini pamflet koji kao posljednji vagon prelazi preko lešine bivšeg sistema iskazujući naknadnu hrabrost. Da, vjerujem da Aleksandar Stipčević nikada nije volio mrske komuniste, ali sada je smogao hrabrosti i da pisne o tome, nadajući se da će njegov pisak biti tako prodoran da se nitko neće sjetiti zapitati zašto je prije šutio. Time se samo uključio u krdo onih koji su to oštriji opanjkavači što su ranije, desetlječima i decenijama, samozatajnije šutjeli ili pjevali sasvim drugačiju pjesmu.

Na promociji "Socijalne povijesti knjige u Hrvata" govorili su akademici Nikša Stančić i Josip Bratulić, profesor Josip Stipanov i tata-mata "Školske knjige" Ante Žužul. Ne treba dvojiti da su nedjelo uvelike nahvalili. Novine su zabilježile riječi prof. Stipanova kako je to troknižje "djelo vrijedno divljenja". Ne treba se čuditi ako to ukoričeno smeće uskoro iskrsne, ako već nije, kao obavezna literatura na fakultetu, a jadni studenti će se morati ozbiljno baviti budalaštinama u njemu.

Aleksandar Stipčević je za vrijeme mraka jednoumlja važio za uvaženog stručnjaka. Treba mu vjerovati da mu je bilo grozno. Da bi postao i ostao uvaženi stručnjak trebao je paziti što piše, morao se čuvati diletantskih prosudbi, površnosti, drastičnih previda, nije bilo preporučljivo izlaziti u javnost s glupostima. Lako moguće da je sve to osjećao kao teški pritisak, teror, osjećao se neslobodnim, patio. Zato je jedva dočekao demokraciju i slobodu da zaista može pisati što mu srce ište i za to dobiti potporu i biti slavljen od istih takvih. Napokon je i to doživio, blago njemu.

Time dolazimo do zanimljivog paradoksa koji je i razlog zašto sam sve ovo ispisao. U vrijeme sistema koji je osjećao kao nametnutog i stranog, morao se ponašati kao pametan čovjek i poznavatelj onoga o čemu se bavi. U slobodi mu se pružila prilika da se iskaže kao obrazovani laik, da pabirči po podacima bez razumijevanja i strgne uljuđenu obrazinu. Koliko je njemu ta sloboda koristila, koliko je njemu dobroga donijela? Otprilike onoliko koliko bi donijela i pacijentima sa samoubilačkim tendencijama u mentalnim institucijama kada bi im doktori dozvolili da slobodno provedu što su naumili. Koliko je ta sloboda dobroga donijela društvu do kojega mu je deklarativno stalo? Umjesto stručnjaka dobili smo umišljenu lažnu veličinu, a umjesto vrijednog znanstvenog rada nameće nam se kao referentni izvor gomila gluposti. Nije ni sloboda za svakoga, to jest – pitanje kakva je to sloboda traži odgovor je li to uopće sloboda.



četvrtak, 23.04.2015.

pseći Blaiburg

- revitalizirani post od 18.2. 2011.


Prvi pas za kojeg se sjećam da je bio član domaćinstva bila je Točkica. Provela je s nama četrnaest godina. Bila je preslatka, umiljata, pametnica i privržena. Svima je bila miljenica, a baka i ja smo je maltene obožavali. Jednom smo napravili popis riječi koje je razumjela. Bilo ih je više od sto i pedeset. Stanovali smo oko kilometar i pol od Dežmanovog prolaza. U ono je vrijeme promet bio slab, tako da smo do grada – nizbrdo – obično išli pješice. Ako smo baka i ja krenuli zajedno, obavezno nas je pratila. Kad smo stigli do Ilice samo smo joj rekli „Kući!“ i ona je podvila rep, okretala se i zaputila sama nazad, a na povratku nas veselo dočekivala u dvorištu. Danas mi tako nešto ne pada na pamet pokušati s današnjim psom, ne zato jer se on ne bi znao vratiti nego zato jer se ne usuđujem pustiti ga zbog prometa.

Vlasnici pasa danas troše mnogo vremena i organiziraju dnevne rasporede obzirom na to da dva ili tri puta dnevno moraju izvesti ljubimce „u šetnju“. Nama to uopće nije bio problem. Ako je preko dana bilo tko bio kod kuće, vrata od stana, kuće i dvorišta bila su otvorena, Točkica je sama izlazila kad joj je zatrebalo, a gdje je obavljala ono što je trebala, u dvorištu, susjedstvu ili šumi, pojma nemam. Zimi, kad su se vrata zatvarala zbog grijanja, ali ne zaključavala, znala je pokazati ukućanima da hoće van, pa ako to iz bilo kojeg razloga nije djelovalo, znala je sama otvoriti vrata i izaći.

Skončala je tragično. Na leđima joj je počelo otpadati krzno, pojavile su se rane, postajale sve dublje i širile se, zagnojile, uskoro su gotovo cijela leđa postala velika gnojna rana, to je užasno smrdjelo, ona je očigledno patila, a iz dana u dan je postajalo sve gore. Nakon savjetovanja svih ukućana baka je prostrla čistu plahtu usred vrta, Točkici smo rekli da legne na sredinu, došao je susjed-lovac s dvocijevkom, prislonio joj otvor cijevi na čelo i opalio. Pucanj je potresao cijelu kuću kao zemljotres. Zamotali smo Točkicu u plahtu i položili u grob koji smo prethodno iskopali u uglu vrta i prekrili je zemljom.

Plakao sam barem dva dana bez prestanka, žene su šmrcale i cvilile još danima, a i danas, gotovo pola stoljeća kasnije, dok ovo zapisujem oči mi se pune suzama.

Bilo je to u ono vrijeme ne samo jedino nego i najbolje moguće rješenje, humano. Napravili smo sve najbolje što smo znali i umjeli.

Dvadesetak godina kasnije živio sam u istoj kući sam i nabavio sam novog psa. Tada sam prvi put čuo da psi ispod repa imaju analnu žlijezdu i saznao više o tome. Ta žlijezda se inače prazni sama od sebe, ali se zna povremeno prepuniti i upaliti. Nekim psima treba je čistiti jednom ili više puta godišnje. To je banalni brzi zahvat koji veterinari danas izvode rutinski i gotovo ništa ne košta. Međutim, ako se ne napravi, posljedice su neugodne. Komplikacije. Upaljena žlijezda pse neizdrživo svrbi. Češu se šapama pa počupaju krzno na korijenu repa i dnu leđa, to ružno izgleda, a znaju se izgristi do krvi. Svrbež se širi po leđima, pa kako se grebu kandžama, rane se mogu inficirati. Danas znam da se upravo to Točkici dogodilo!

Što smo mi onda znali o toj žlijezdi? Ništa! Nitko o tome nije ni čuo. Istina, vodili smo je jednom godišnje veterinaru zbog cijepljenja, dapače – jednom je slomila nogu i veterinar joj je namjestio gips dok kost nije zarasla. Da smo znali za tu žlijezdu, da nam je itko rekao, sigurno bismo sve drugačije riješili, ali nažalost – nismo znali. Čak se sjećam kako je baka izjavila dok smo vijećali: „Ni veterinar joj ne može pomoći!“ Može se to okarakterizirati kao grijeh propusta, grijeh neznanja, ali bio je nesavladiv.

Ne želim ikoga povrijediti neprimjerenom asocijacijom, naravno da je slučajeve nemoguće uspoređivati jer postoje mnoge značajne razlike, ali neke sličnosti me uvijek sjete svega toga kad čitam novinske članke o strijeljanima nakon završetka rata. Egzekucije bez suđenja, metak u potiljak, prethodno iskopani grobovi, sve obavljeno što je brže moguće ... Istina da su postojali sudovi i postojala mogućnost suđenja, ali svi su vjerovali, uključujući i žrtve, da bi ishod bio isti.

Posljednjih godina učestali su napisi o pronalaženju jama sa strijeljanima i sjećanjima zarobljenika koje su pobjednici spovodili stotinama kilometara. Pruge su bile razrušene, a autobusa i kamiona za prijevoz zarobljenika naprosto nije bilo. Kako sprovesti zarobljenike nego pješice? Zarobljenika je bilo mnogo, a čuvara malo, a i tih malo željelo se što prije osloboditi tog posla. Onaj tko je organizirao i brinuo o prebacivanju zarobljenika više je brinuo o tome da izvrši zadatak, nego o ljudskim pravima, pravilima finog ponašanja, bon-tonu i eventualnim nevinima. Što mu je preostalo osim drakonskih metoda? Pustiti zarobljenike? Time bi bio obesmišljen osnovni cilj svega, cilj zbog kojega su riskirali i vlastite živote – završetak rata.

Razmišljao sam nedavno o svemu tome gledajući sjajan stari film iz 1971. - „Carnal Knowledge“ (kod nas svojevremeno prikazivan pod naslovom „Seksualno saznanje“). Početkom šezdestih godina dva studenta, prijatelji, stanuju u istoj sobi. Jedan je neiskusan, stidljiv, trapav - šonjo. Glumi ga Art Garfunkel (iz dueta „Simon & Garfunkel“)! Drugi je samouvjereni, drčan, uspaljen i prodoran (mladi Jack Nicholson). Šonjo počinje izlaziti s lijepom djevojkom (Candice Bergen), njih dvoje „hodaju“, ali on od nje ne uspijeva dobiti ništa više od poljupca i rijetkih hvatanja za grudi jer je ona djevica. Opaki Nicholson, zahvaljujući onome što sazna o njoj od prijatelja koji mu se sve povjerava, nabrzinu zavede mladicu i razdjeviči je. Ona se neko vrijeme čedno druži s jednim i strastveno drpa s drugim, sve dok se zavodnik ne zaljubi i traži od nje da ostavi njegovog prijatelja kako bi se mogla javno pokazivati s njim.

Da je radnja smještena sto godina ranije, situacija bi se razriješila dvobojem nakon kojega bi jedan od prijatelja završio pod ledinom. Da je smještena deset godina kasnije, u eri „make love, not war“, svi troje bi završili istovremeno u istom krevetu u duhu razumijevanja i suradnje. U filmu je završilo na treći način, ali ga neću odati da vam ne pokvarim gledanje.

Nedavno sam pisao o istom problemu na primjeru Henrija VIII, pišući također o jednom filmu. Kako su ljudi djelovali u prošlosti nije zavisilo samo o tada postojećim mogućnosti i stvarnim okolnostima, nego su mogućnosti bile ograničene tradicijom i uslovljenim mentalnim okvirima. Lako je kasnije, naročito ne uzimajući sve u obzir i iskrivljujući suštinu i pojedinosti, biti pravedan i pametan!

Lakoća je to zbog koje se uspijeva riješiti malo koji današnji problem, nego samo rastu, gomilaju se, otežavaju i kompliciraju. „Lako ćemo!“ pozivaju nas oni kojima je sve jednostavno jer vide samo crno-cijelo i sve pogrešno.







srijeda, 22.04.2015.

seks ili Nova godina?

- revitalizirani post od 17.4. 2009.




Najbliži kafić koji mi je bio dostupan nalazio se u prizemlju staračkog doma, svega nekoliko stolova, ali vrlo prijatan. Umjesto starčića, unutra je sjedila mlađarija, vjerojatno zato jer je piće bilo jeftino. Jedan stol okružila su četiri mladića i šutjela, za drugim je sjedila neka sama djevojka, za preostala dva stola sjedili su neki sredovječni ljudi, vjerojatno posjetitelji stanovnicima staračkog doma, a ja se spustio u ugao tako da su mi svi bili dobro na oku. Mladići i djevojka nisu imali više od dvadeset i pet godina i izgledali su kao i sva ostala mladež na ulicama. Pronađem novine i krenem ih pregledavati…

Iznenada djevojka dobaci mladićima tako da se odmah vidjelo da se odranije znaju:

– Znam jedan vic!

NJih četvorica je pogledaju, a ona nastavi:

– Odličan vic! Vrlo smiješan! A-ha-ha-ha-ha…

Mladići su bez riječi čekali da se ona pribere nakon smijeha i nastavi:

– Pitali Crnogorca da li više voli Novu godinu ili seks…

Začudim se. Znam taj vic barem dvadesetak godina i nikada se u njemu ne priča o Crnogorcu, nego o penzionerima ili nekim ostarjelim likovima. Pomislim da je to možda mladež koja ovamo češće zalazi, pa da bi izbjegli neugodne situacije ako netko od stanovnika doma čuje njihov razgovor, umjesto "penzioner" ili nekog sličnog pojma, upotrebljavaju naziv "Crnogorac", što im omogućuje da bez zazora komentiraju i one oko sebe. To me zainteresiralo, pa sam podigao pogled s novina i promatrao ih. Mladići su pažljivo slušali:

–… Crnogorac kaže – Novu godinu! Zašto? Zato što je Nova godina češće! A-ha-ha-ha-ha! – iznova se ona prepusti glasnom grohotu.

Mladići su je gledali nepromijenjena izraza lica i već sam pomislio da će je podsjetiti zašto je Kain ubio Abela, no kad se ona utišala, iznenada se jedan od njih oglasi:

Nova godina! Nova godina mu je češće…! Češće! Ha-ha-ha-ha-ha! Nova godina mu je češće! Ha-ha-ha-ha-ha!

Tri njegova drugara su ga promatrala dok se nije umirio, neko vrijeme je vladala tišina, a onda se javi drugi mladić:

Nova godina je samo jednom godišnje, a Crnogorac se seksa rjeđe od toga?!

Djevojka i prvi mladić razdragano potvrdiše:

– Da, da!

Drugi mladić shvati da je dobro razumio i počne se smijati, djevojka i prvi mu se pridružiše, dok su ih preostala dvojica samo bijelo gledali. Kada je ovo troje olakšalo duše, iznova zavlada minuta tišine. Prekine je treći mladić:

Veli da mu je Nova godina draža jer je češće! Ha! Znači, seks mu nije tako često! Seksa ima manje nego proslava Novih godina! Ha-ha-ha-ha-ha! – Njegov smijeh podsjeti i ostale koji su već shvatili koliko je vic smiješan, pa se i oni pridružiše smijuckanjem, dok je četvrti mladić zbunjeno okretao glavu pokušavajući dokučiti zašto se svi smiju. Kad sam već pomislio da je epizoda gotova i zaboravljena, četvrti mladić se protrese, ozari i oduševljeno objavi:

Pa on se uopće ne tuca kad mu je Nova godina češće! Ha-ha-ha! To znači da seksa nema više ni malo… Ha-ha-ha-ha-ha… Dobra šala! Dobra šala! – smijao se gotovo do suza udarajući se rukom po koljenu.

Zapanjeno sam buljio u njih. Izgledaju potpuno kao i sva ostala mladež koji viđam, na ulicama, u tramvajima, bilo gdje. Da su šutjeli ostao bih u uvjerenju da su kao i svi drugi. S druge strane, kako većina onih koje viđam nema priliku išta reći, tko zna koliko ih je kao oni, s takvim osjećajem za humor? Rade na šalterima, voze aute, izlaze na glasanje, kupuju u dućanima, čitaju novine, žene se, prave djecu, ostavljaju stause na Facebooku i komentare na blogovima… Zadubivši se u svoje misli promaklo mi je da su svi ustali i otišli.

Sredovječna konobarica je došla pokupiti šalice ostale nakon njih i prenula me mrljajući sa sebe, ali dovoljno glasno da je čujem:

Ne znam što im je to toliko smiješno? Nova godina je zaista bolja!






utorak, 21.04.2015.

generacijska crna ovca

- revitalizirani post od 28.4. 2008.


U neko doba su svi malo-pomalo počeli diplomiravati, pa smo samo išli s promocije na promociju. Onda je uslijedila era iznajmljivanja stanova, pa smo međusobno pomagali u selidbama i zajednički slavili useljenja. U isto vrijeme su se prvi počeli zapošljavati, a nekako istovremeno su počela prva vjenčanja. Zatim se muški i ženski dio društva razdvojio: muški su pričali o vojsci, o odlascima, vraćanjima i dogodovštinama, ženske su izmjenjivale iskustva o trudnoćama. Onda je uslijedilo vrijeme kupovanja stanova i pričalo se o tome kako podići kredit i kako izaći na kraj s majstorima. U narednih deset godina, tko nije imao što reći o podizanju djece, pelenama, dječjim rođendanima i sličnim stvarima, nije dolazio do riječi u masovnim okupljanjima. Uglavnom, većina generacije je prolazila iste stvari u isto vrijeme, premda su se ta razdoblja donekle preklapala, pa se događalo da se netko tek ženio dok su drugi čekali već drugo dijete.

Imao sam tu sreću il' nesreću da sam sve naopako. Dok su drugi još živjeli s roditeljima, nabavio sam svoj stan. Dok su se drugi prvi put ženili, već sam se rastao. U vojsku su me utjerali tek kada su svi drugi već zaboravili da su ondje bili. Sve u svemu, što sam ja imao reći nikoga nije zanimalo i generaciji je preostalo jedino da se skandalizira nada mnom, mojim stilom života i životnim potezima.

Dobro ih znam i bez muke mogu zamisliti kako su se prijatelji i kolege s kojima sam odrastao zgražali, uostalom, pola od toga su mi u lice rekli. Recimo, mogu zamisliti par koji hoda već od gimnazije, oženili se odmah nakon fakulteta, ona je iznijela trudnoću dok je on bio u vojsci, nabrzinu napravili tri kikiča, oboje nabili dvadesetak kila i izgledaju kao da su mi mama i tata, kako navečer komentiraju pred televizorom: "Onaj Babl opet ima novu žensku! Sad živi s nekom Kineskinjom!" Ili: "Jesi li čula da se u Keniji sudario s lešinarom i slomio ruku! Morali su slati ekspediciju da ga spasi iz savane!" To pristojni ljudi ne rade. U Keniji! S lešinarom! "To se samo njemu može dogoditi!"

I dok me tako generacija ocrnjivala, nešto su previdjeli. Narednu generaciju. Djecu svoju. Djeca su sjedila postrani, u uglovima, u susjednim sobama, s ušima kao pelikani i upijali svaku riječ. Ono što je starije užasavalo, njima je zvučalo fantastično: uzbudljivo, primamljivo, prava stvar! Tako se živi!

Zamisli oca za kojega sva djeca znaju da živi u strahu pred svojim šefom, pije apaurine prije spavanja i samo smišlja kako mu se uvući u guzicu, kako dolazi kući i još s vrata viče supruzi: "Onaj Babl! Cijeli grad priča što je napravio generalnom direktoru!" Onda "šuš, šuš, šuš", potiho, da djeca ne čuju. "I na kraju lijepo rekao: Jebite se svi odreda! I zalupio vrata i ne kani se vratiti!" A djeca misle: to je frajer!

I djeca porasla. Brzo i prebrzo. Odjednom se nađu u nekim nevoljama zbog kojih bi se roditeljima posljednjima obratili, a od nekoga trebaju zatražiti pomoć… Od koga? Kad provrte po glavi sve koji im padaju na pamet, preostaje samo crna ovca svoje generacije.

Zvone na vratima njih trojica, dvojica nose trećega koji ne zna za sebe.

- Upomoć! Borko se napio ko svinja, ne znamo što ćemo s njim! Možemo li ga ostaviti kod Vas dok se ne otrezni? Molimo Vas, nemojte reći njegovima…

Ili;

- Imam strašni problem s raskom, izbacit će me iz škole, starci će poludjeti! Vi je znate… - čuli su tračeve da sam je svojevremeno tucao i da mi pije iz ruke - Bi li otišli do škole i probali smiriti strasti?

Ili:

- Maznuo sam tati auto i malo ga ogrebao… sad se ne smijem vratiti kući, ubit će me. Bi li ti, stric Babl, prvo s njim porazgovarao? Onako, objasnite mu da to nije ništa strašno…

Ili:

- Smrtno sam zaljubljen, a ona za me ni ne haje. Što da radim? Ubit ću se! Ima li neki recepti… Nemojte nikome reći… - A ja, djece nisam imao, što ću nego da tuđu prigrlim. Pomognem što mogu i koliko mogu. Tajnu sačuvam ili procijenim da ipak moram obzirno upoznati roditelje s onim što se događa, već prema prilici i okolnostima. Trajalo je to gotovo četvrt stoljeća, dok me napokon moja voljena supruga nije privela svrsi, što joj je bilo dobrano olakšano time da mi je neurednog života bilo već preko glave. Sada sam tako solidan suprug, što god ona o tome govorila, da sam sebe ne mogu prepoznati.

A nije da nije bilo dobro. Bilo je. I ta nova generacija, puno sam se bolje s njima proveo nego s njihovim roditeljima. Sa desetak sinova prijatelja i kolega imao sam dogovor da ih upoznajem sa kćerkama drugih prijatelja, a oni su me za uzvrat upoznavali s vršnjakinjama koje nisu bile kćerke mojih prijateljica. Svi sretni i zadovoljni!

Kad smo već kod kćerki, neke su bile vrlo napredne, u svim pogledima. Sve su one odrastale slušajući priče poput "Onaj…! Matori jarac i hoda s nekom glumicom od dvadeset godina! Kakva je to glumica od dvadeset godina?!" i čudile se zašto im se otac još danima ne može oporaviti od te vijesti, a majka popizdi svaki puta kada se dotična mlada glumica pojavi u tv-reklami. I, normalno, javlja se znatiželja, svakakve se misli kovitlaju u mladim, još neiskusnim glavama, razdoblje je to života kada emocije snažno drmaju, svašta im padalo na pamet. Dođem na neko generacijsko okupljanje, rođendan, proslavu Nove godine, karmine nakon sprovoda, a vidim da me djevojčice iz ugla upijaju velikim očima ili vire iz susjedne sobe susprežući dah. Sva sreća, nisam ja pedofil ili takvi, a i strpljiv sam, pa mi nije bilo teško pričekati da napune osamnaest ili, u nekim slučajevima, čak i dvadeset i jednu.

Supruga mi je znatno mlađa i u nekim situacijama me zna zvati iz milja "dirty old men" ili "matori stari smrdljivac". No nisu to situacije na koje vi mislite, sram vas bilo! Time hoće reći da je došlo vrijeme da promijenim čarape.



ponedjeljak, 20.04.2015.

zapisujem da ne zaboravim

- revitalizirani post od 29.10. 2008.






Gledao sam nešto na televiziji, no kad je bilo najnapetije, prekinuli su to s reklamama. Da skratim vrijeme dok reklame prođu dohvatio sam daljinski upravljač i krenuo po ostalih devet programa, da vidim što ima. Ništa, ništa, ništa, opet neke glupe reklame, opet neke glupe reklame, nešto bez veze… Kad sam procijenio da mora da su već prošle reklame na onom programu koji sam pratio, pokušao sam ga ponovo pronaći. Nije ovdje, nije ondje, nije ovdje… Što sam ja ono ranije gledao?

Pokušavao sam se sjetiti u što to već buljim gotovo sat vremena. Ništa. Nisam se mogao sjetiti ni sličice. Nisam imao ni najmanju ideju što me je to bilo toliko zaokupilo.

Iznervirao sam se i otišao u kuhinju pripaliti cigaretu. Sjednem za kuhinjski stol, pripalim. Pušim, zamislim se, kako pućkam dim po ustima tako pređem jezikom po glatkom mesu čeljusti između dva očnjaka koja su mi jedina ostala u donjoj vilici… Gdje su mi zubi?! Svake večeri prije spavanja izvadim ih i odložim do jutra. Nije valjda da sam ih već izvadio i odložio? Mora da jesam, pa gdje bi mi drugdje bili? Ali zašto se uopće ne sjećam kada sam to uradio? Ustanem i pogledam plastičnu čašu u kojoj svake večeri odlažem umjetno zubalo. Zubi su se kesili s dna čaše. Zašto sam ih izvadio, a još se ne spremam na spavanje? Točno se sjećam svega: kako sam unišao u kuhinju, sjeo za stol, dohvatio kutiju s cigaretama, izvadio jednu, pripalio… – i nisam izvadio zube – i već ih nije bilo!

Onda onaj čovjek kojega sam jučer sreo na Cvjetnom trgu! Čim sam ga spazio, znao sam da ga znam. Još on mene gleda i smiješi mi se s prepoznavanjem. Na trenutak sam pomislio da je netko drugi, jedan prijatelj koji je odavno umro. Pozdravim ga, pita on mene kako sam. Rekoh: "Oprosti, ne znam što mi je, ne mogu se sjetiti odakle te znam…" Još mu govorim "ti" jer imam osjećaj da smo na "ti". Kada mi je rekao tko je, šlag da me trefi! Ne samo da ga znam, nego ga i dobro znam! Ispili smo mnoštvo kava zajedno. Čak smo i nešto radili zajedno, ili smo planirali da nešto radimo zajedno…

Prekinu me ukućani. Uđu svi u kuhinju, obučeni kao za izlazak. Moja kćerka, njen muž – moj zet, i neko dijete s njima, malo, ni do koljena im. "Idemo!", kaže ona. "Gdje idemo?" "Nemoj reći da ne znaš gdje idemo!" "Ne znam." "Što se praviš? Pa zar nisi ti rekao da bi rado išao?" "Nigdje nisam rekao da idem." "Ne zezaj! Već nas svi čekaju!" Gdje bi oni da me vode? Ne sjećam se da sam govorio o ikakvom idenju. Igdje. Ikada.

Zato zapisujem. Odlučio sam zapisati svaki dan ponešto. Da sjećanja ostanu. Neka ostanu, čak i kad više neću znati da su to moja sjećanja.




nedjelja, 19.04.2015.

veliki zavodnici - Davor Jerković

- revitalizirani post od 23.5. 2010.

Moj krsni kum bio je odvjetnik Davor Jerković. Pripadao je grupi prijatelja iz djetinjstva mog oca koji su studirali i diplomirali u Zagrebu, a nastavili su se družiti i nakon što su se poženili. Nazivali su se "Krmci". Toj su grupi, pored njih dvojice, pripadali i Dinko Trokulo, Ivica Jerković, Ivo Lizatović i neki Boris kojem se ne mogu sjetiti prezimena. "Krmci" su se desetljećima redovno sastajali jednom sedmično, a u prigodama poput rođendana i novogodišnjih dočeka pridruživale su im se i supruge.

Davor mi je za krštenje poklonio poseban dar koji je kod svih izazivao ushićenje. U elegantnoj kutiji na plišanoj podlozi bili su srebrni pečat za poštanski vosak i držalo s perom. Drška pečata i držalo bili su prekriveni minucioznim ornamentima, a pečat je ostavljao trag mojih inicijala. Bilo je to toliko dragocjeno da su mi roditelji samo u rijetkim prilikama dozvoljavali da ih uzmem u ruke, pri čemu su me pomno nadzirali. Sa strahopoštovanjem sam razgledao ta dva predmeta koji su uvijek bili zanimljivi jer su ornamenti bili začuđujući, a nije ih bilo moguće zapamtiti, pa sam ih svaki put razgledao kao da ih prvi put vidim. Pitam se jesu li ti pokloni – pero za pisanje i pečat – na ikoji način utjecali na moju sudbinu.

Davor je preko dana bio ozbiljan odvjetnik, a noći je provodio u bančenju i proganjanju žena. Smatrao se boemom jer je pisao pjesme i družio se s Tinom Ujevićem, što je često završavalo tako da je noći završio na policiji, bilo zato što se potukao, bilo zato što su ga pijanog okrali. Vijesti o tome "što je Davor opet uradio, što se Davoru opet dogodilo" bile su najzanimljivije priče koje su si odrasli došaptavali misleći da ih ne mogu čuti. Briga da ga se izvuče iz nevolja i skandalozni prizvuk njegovih pustolovina bili su najuzbudljiviji sadržaj monotonih života njegovih prijatelja. Pitam se nije li na moju sudbinu više od darova za krštenje utjecalo što sam kao jedan od životnih uzora uvijek imao i svog krsnog kuma.

Kad sam imao otprilike desetak godina pukla je senzacionalna vijest – Davor se oženio! Svi su bili zapanjeni jer se to dogodilo preko noći, bez ikakve najave, a prijatelje je samo obavijestio o gotovom činu. Oženio se za ženu za koju nitko nije ranije znao ni da ju je poznavao, ali je to bilo u skladu s očekivanjima da ništa ne radi kao i svi drugi. U skladu s njegovim likom i djelom bila je i njegova izabranica – barem dvadesetak godina mlađa supruga bila je te godine prva pratilja jedne od prvih službeno izabranih Mis Jugoslavije.

Zapanjio sam se kada sam je prvi put vidio. Otac i ja došli smo im u posjetu u nedjelju oko podneva i zatekli ih kako izviruju ispod popluna, tako da je prvo što sam vidio od nje bio vršak nosa, nevjerojatno velike oči i mnoštvo sunčano blještave kose. Otišli smo u drugu sobu pričekati da se obuku. Ušla je za nekoliko trenutaka u najminimalnijim kratkim hlačicama koje sam do tada vidio (prva odrasla osoba koju sam vidio golih nogu) i majici oko grudi rastegnutoj do prskanja. Nisam mogao odvojiti pogled od nje. Imala je prirodno napućene usne, čaroban osmijeh, slap plave kose i izgledala je kao otjelovljenje Disneyevih princeza. Prijatelji su se ponadali da će se Davor uz takvu ženu napokon smiriti.

Kasnije sam se, pretvarajući se da se usredotočeno igram u svom uglu, trudio ne propustiti ni jednu riječ očeve priče majci o tome kako je Davor upoznao Zoru. Ona je još kao djevojčica, odrastajući u Makarskoj, slušala priče o fatalnom zavodniku iz Zagreba koji dolazi svakog ljeta i poharači među turistkinjama i lokalnim ljepoticama ono što se svježe nudi. Nakon što je izabrana za prvu pratilju Mis Jugoslavije prvi put je izašla (u novom kupaćem kostimu) s prijateljicama na gradsku plažu. Iznenada su se prijateljice uznemirile: "Eno ga! Eno ga!" Gledala je kamo su pokazivale i nije mogla vjerovati očima: "Zar je to čuveni Davor Jerković?!"

On je nespretno poskakivao hodajući bosim nogama po užarenom pijesku. Prvo je zamijetila tanke noge kvrgavih koljena i istovremeno trbušinu koja je izvirivala iz raskopčane košulje iznad nisko spuštenih kratkih hlačica. Pomislila je: "Nema nikakvih izgleda!"

On je, naravno, došao provjeriti koja i kakva je to mala u međuvremenu otkako ga nije bilo toliko stasala da je izabrana za prvu pratilju Mis Jugoslavije. Raširio je svoj ručnik desetak metara od njezinog društva i izvalio se poput morža, a od njega su lagano dopirala alkoholna isparenja i hrkanje. Nije je ni pogledao, a u nekoliko navrata kada joj se učinilo da ju je u djeliću trenutka odmjerio, zauzela je najodbojnije moguće držanje.

Ali, vrag ne spava! Nakon kupanja otišla se presvući u kabinu i propustila da se zaključa. Da li slučajno ili namjerno (interpretacije su se razlikovale), on je otvorio vrata kabine kada je stajala u njoj potpuno gola. Ona je vrisnula, ali on – odvjetnik i pjesnik – samo je ukipljeno stajao držeći otvorena vrata i odmjeravao je. Zatim, umjesto da zatvori vrata i ode, unišao je u kabinu i zatvorio vrata za sobom. I tako je počelo.

Iz te sam priče izvukao nekoliko pouka. Prvo – za pravog zavodnika nije važno kako izgleda. Kasnije životno iskustvo pokazalo mi je da je to istina. Drugo – dovoljno je vidjeti ženu golu i ona je osvojena. To se pokazalo vrlo uvjetno i samo otprilike istina. Treće – za nas, mog kuma i mene, samo je najbolje dovoljno dobro. Od te treće pouke sam se godinama oporavljao i trebalo je ispiti mnogo gorčine da bih se od toga izliječio. Što je "najbolje", a što "dovoljno"?

Davor je pokojni, a za Zoru ni ne znam da li je još živa. Ostali su mi pero i pečat, ali ne znam što bih s njima. Niko više ne šalje pisma zapečaćena crvenim voskom, a pero je zamijenio kompjutor. Jedino je uzor još živ i preostaje mi samo proslijediti ga narednim generacijama, pa neka se oni bakču s njim.



subota, 18.04.2015.

prizivanje dobrog duha

- revitalizirani post od 28.2. 2009.


Okupilo nas se šestero, pet žena i ja, oko okruglog stola i domaćica je rekla: "Ne brinite, u mojoj porodici to se radi već pet generacija!" Kuća je bila dovoljno stara da je u njoj moglo proživjeti pet generacija, jedino što nisam imao pri ruci nikakve izvode iz gruntovnice da bih mogao provjeriti da li je cijelo to vrijeme u njoj živjela ista porodica ili su domaćicini došli u jednoj od brojnih smjena stanovništva u ovom susjedstvu u posljednjih sto godina. Namještaj je bio dovoljno star, osim moderne kuhinje, televizora i muzičke linije, da je moguće nabavljen kada je kuća prvi put namještena, ali mogao je biti i kupljen kasnije po antikvarijatima. Telefon je imao barem pedeset godina. Sa starinskog stola uklonjen je stolnjak i razotkrio u furniru ugraviran prsten unutar kojega su intarzijama bila napisana slova njemačke abecede, bez č,ć, đ, š i ž, ali sa duplim w, koja su naličila gotici. Bilo je očigledno da je stol napravljen upravo za tu namjenu. Ništa nije opovrgavalo domaćicinu izjavu, iako je ništa nije ni nedvojbeno potvrđivalo. U svakom slučaju, bilo je moguće da je istina što kaže, a ako je istina, onda je to značilo da ima veliko iskustvo u onome u što se upuštamo.

Ugasili smo sva svjetla po stanu, te je ostalo gorjeti samo desetak svijeća razmještenih po sobi. U potpunoj tišini povremeno se čulo samo tiho brujanje hladnjaka iz kuhinje i tiho mrčkanje mačke na fotelji u uglu. Pričekali smo ponoć i započeli. Domaćica je sjedila vrlo uspravno uz naslon svoje stolice, sklopila oči, tiho je ispuštala neki zvuk koji je naličio na "Mmmmmm…", sve dok nije iznenada rekla:

– Osjećam! Osjećam vibracije… moćne vibracije... nečije prisustvo…

Svi smo ispružili lijevu ruku i položili je na čašu na sredini stola.

Tko si? Predstavi se! – pozvala je domaćica. Sve nas je prožela nelagoda kada su se zavjese lagano pomaknule iako su svi prozori bili zatvoreni.

Na to je čaša stvarno krenula. Pokušavao sam je svom silom skrenuti u drugom pravcu, ali je ona nezaustavljivo klizila prema jednom od slova u abecednom krugu koji su je okruživao. Upro sam, upro, ali se nije dala omesti. Zaustavila se na slovu J. Nije mi se to svidjelo. Da bi mogla tako ići, barem troje, ako ne i četvero u društvu trebali su uprijeti zajedno. Čaša je ponovo krenula preko kruga. Drugi put se zaustavila na slovu E. Ako troje ljudi dogovorno guraju, znači da nije istina da se ne poznamo od ranije. Prema prethodnim razgovorima, od ranije su se poznavali svega po dvoje ljudi, čak ni domaćica navodno nije ranije znala više od dvoje pozvanih.

Odakle dolaziš? – zapitala je kad se čaša zaustavila na B. – Tko si?

Nije izgledalo da dobivamo odgovor. Domaćica je potiho mrmljala:

Osjećam… Snažna prisutnost… Tu je… Netko je tu… – a čaša se prepoznatljivo zaustavila na I. Povikala je snažnim glasom: – Što te muči?

Pokušavao sam razlučiti tko upravlja čašom, ali mi je izmicalo. T, pa E. Pritisci drugih ruku koje sam osjećao oko svoje nisu odavali nikakvo jedinstveno usmjerenje i zaista je izgledalo da se čaša kreće sama od sebe. Zaustavila se na S.

J -E - B- I - T- E - S… – zaista sam osjećao neku jezu pokušavajući omesti čašu da se ne zaustavi na E.

Predstavi se! Tko si! – zapovijedala je domaćica, ali uzalud. Zatim je objašnjavala nama: – Možda nema vremena. Ako se probio u našu dimenziju na kratko, možda nema vremena osim da nam prenese poruku…

Čaša je pokazala još D, O i K, a onda se naprasno zaustavila. Nasuprot ranije, kada se kretala kao vođena nevidljivom silom, kako god sam upro tako se pomaknula, a vidio sam da i drugi pokušavaju isto i svakome je uspijevalo da je pomakne u kojem je god pravcu pokušao.

Otišao je! – objavi domaćica. Kako je znala da je "on" posrijedi? Što ako je bila "ona". ili su posjetioci bespolni? Mogla je upotrijebiti i "ono", ali se nekako "on" činilo samorazumljivim, nedvojbenim.

"Jebite se, dok"…? – ponovila je jedna od prisutnih upitno. – Da nas to ne zajebava?

Nismo se ni osvrnuli na tu pretpostavku. Svi smo osjećali da je poruka prirodna, bez uvredljivosti, nikako kao "Odjebite!", već kao srdačna preporuka, te je druga od prisutnih pokušala nastaviti: – … dok ste još živi?

Treća se usprotivila:

Možda je htio reći "dok još možete"? – Možeš biti i živ, a da ti se iz bilo kojeg razloga ne jebe ili ne možeš jebati, nemaš koga ili se ne diže…

Dok su one nagađale što bi poruka mogla značiti, meni su zamalo grunule suze od ganuća i povikao sam u sebi: "Simo! Simo! Ti si!" Ako je bilo ikakvih neprirodnih, onozemaljskih sila, sadržaj poruke me je snažno prisjetio Sime Mraovića, kao da je to on došao da nam to kaže. Pa ako sve i nije prevara, ako je zaista neka strana sila oko nas, onda me i čuje.

Možda je htio reći da se skinemo goli i pojebemo se! - rekao sam. U toj čudnoj ponoćnoj atmosferi osvijetljenoj svijećama, u toj mističnoj kući, poruka je djelovala vrlo uvjerljivo i prihvatljivo. Čemu čekati da umremo kada više nećemo nikako moći? Sad ili nikad! Kakav je Simo bio, sigurno bi ga veselilo gledati tako nešto, pa još kad zna da je on to zamijesio.

Nikada tako nešto nisam čula! – uzviknula je domaćica. – U sto godina koliko moji prizivaju duhove, nikada nije bilo takve poruke! – No njezina izjava je poruci davala samo dodatnu snagu nečega izuzetnog na što se bi smjelo oglušiti. Razmišljao sam: pet na jednoga, veliki je to nesrazmjer. No ako bih dvije… a istovremeno kad bih treću… pa kad bi preostale dvije… jedna se namjesti, ovako, a druga onako… Ili jednu po jednu? Po izrazima lica i pogledima vidio sam da i ostale u društvu razmišljaju otprilike isto. Je li to bio savjet ili naredba? Tko zna kakvo bi prokletstvo mogli navući na se ako ne poslušamo? S druge strane, ako su se tri njih dogovorile, vjerojatno su se dogovorile i što dalje…

Ako i nije bio duh Sime Mraovića, duh Sime Mraovića prožeo je sve prisutne.





petak, 17.04.2015.

jutro je pametnije od večeri

- revitalizirani post od 21.12. 2007.




Navečer tulumariš do kasnih jutarnjih sati sati… Čak i nije ni dobro, ali nikako da odeš jer se sve nadaš da će za koji čas postati dobro, da će se dogoditi neko čudo koje će opravdati sve uludo utrošene sate, i – iako ujutro moraš rano ustati – neprestalno se uvjeravaš: "K vragu i spavanje! Mogu još sat…još pola sata… još malo…"

Ujutro ustaješ, glava kao bundeva, mućka se u njoj, tijelo kao pregaženo valjkom i zdvajaš: "Ma što mi je ono noćas trebalo?! Koji me vrag tjerao?!"

Nije uzalud narod izmislio uzrečicu "Jutro je pametnije od večeri".

Primijeniti se može i na sve prilike u kojima unaprijed ne želimo vidjeti što će nas kasnije snaći. Recimo – jedeš papreno, kenjaš vatreno!

Tako i s kreditnom karticom: ma platit ću već nekako kada dođe vrijeme, a kada dođe vrijeme – jao i pomagaj! Kuku i lele!

Prcaš veselo i misliš si – ma što misliš? Ništa ne misliš! Kakvi picajzli?! Što će gumica, kako je moguće da bude ovako slatko pa da poslije bude nešto nezgodno?! Neće se valjda zalomiti da od jedanput odmah zatrudni?! A kasnije – gdje mi je pamet bila?! Na što si mislio? Nisi mislio, nisi.

Naknadna pamet uvijek stigne prekasno, kad tutnje posljedice koje više ne možemo otkloniti. Naknadna pamet nas uči jedino da smo ranije bili bedasti.

Pa ono, sakupi se narod. Svi ćemo biti jednaki, neće više biti nepravdi, svi ćemo imati jednake mogućnosti da se obogatimo, svima će nam poteći med i mlijeko… Aha! Kad ono – da ne pričam!

Narod na gomili, svi popaljeni. Biti ćemo slobodni, samosvojni, samostalni, odavde dovde, svoji na svome… Sve jedno ljepše od drugoga! Jeeeeee! – svi su za. Idemo! Idemo dalje! A ono, nikada nam i pozvani i nepozvani nisu više radili što im pada na pamet, razvlače nas kako im se prohtije, prešetavaju se uzduž i poprijeko i osjećaju se kao doma.

Na sreću ili nesreću, od strašne pouke naknadne pameti da smo bedaci bili i bedaci ostali, čuva nas upravo moćna vlastita bedastoća sposobna izvrgnuti i najjasniju poruku ili pouku u svoju suprotnost, pa smo u vlastitim očima i dalje najpametniji, a svi ostali nam krivi za sve nedaće. Ako je jutro pametnije od večeri, mamurni polurazbuđeni koji pati od glavobolje i mamurluka samo je još bedastiji.




četvrtak, 16.04.2015.

prisnost i privatnost

- revitalizirani post od 21.5. 2010.

Mnogima se dogodi da kad-tad nalete na neku srodnu dušu, pa se zbliže, uživaju u novostvorenoj bliskosti, otkrivaju svoju i zadiru u tuđu intimu, povjeravaju si ono što nikome drugome ne bi, isprepliću živote u zajednički život, postaju ono što nazivamo „par“.

Da li na žalost ili na sreću, o tome se može diskutirati, ali mora se priznati kao činjenicu – koliko god se stopili u jedno, ipak to stapanje ne može ići do kraja jer ne kraju ipak ostaju dvije osobe. Dapače, ako u vezi netko počne gubiti osobnost, to je znak da s vezom (ili nekim u vezi) nešto nije u redu. Neki iskusni i mudri ljudi upozoravaju da i u najsretnijim, najidiličnijim vezama uvijek mora postojati barem nešto što će svaki član para nužno mora zadržati za sebe, nešto što nikada neće reći, često zato jer ni sebi nije sposoban ili se ne usudi priznati. Kao što partija karata završava kad se sve karte prostru po stolu, tako i razotkrivanje svega bez zadrške često označuje da je svemu kraj.

Koliku god bliskost i povjerenje dvoje ljudi međusobno izgradili, da bi veza bila zdrava i zadovoljavajuća, mora se poštovati privatnost. Dovoljno sam odrastao da znam da i najuzvišenija bića svakodnevno moraju ići na zahod. Čak i ako oni koji sami žive u stanu i razviju naviku da pri tome ne zatvaraju vrata, to ne znači da trebaju jedno drugome čeprkati po drekovima. Čak i ako koji put iz znatiželje i zafrkancije netko zatraži da izbliza promatra onog drugog u najintimnijem trenutku, to ne znači da se to treba nadalje obavezno i svakodnevno događati. Čak i ako dijele istu keficu za zube, to ne znači da trebaju koristiti i isti komad toalet-papira.

Privatnost znači da se ne otvaraju tuđa pisma, ne prisluškuju telefonski razgovori, ne prekapa kuća u potrazi za starim dnevnicima, ne razvaljuje lozinka e-maila, ne prati se potajno onog drugoga kroz grad, ne primjenjuju inkvizicijske metode da bi se sve saznalo. Ionako se, ako je veza dobra, sve kad-tad sazna i ako je iole važno ili zanimljivo kad-tad izađe na vidjelo. Treba prepustiti onom drugom da sam odabere čas i raspoloženje kada će se povjeriti, pa ako se slučajno i otkrije nešto prije vremena, uviđavan partner će to prešutjeti. Nitko ne može izdržati da mu onaj drugi neprestano diše za ovratnik i svatko treba makar trenutak predaha. Bez vode i zraka ni biljka se ne može razvijati, bez privatnosti osoba postaje ispražnjena ljuštura.

Umijeće života je često u pronalaženju delikatne mjere. Između prisnosti i privatnosti mora ostati granica. Ako se znatiželja, zainteresiranost i briga pretvore u špijuniranje i potpunu kontrolu, a bliskost u tiraniju, ako se ne ostavi prostor privatnosti, prisnost iščezava i ostavlja samo dvoje ogorčenih ljudi.



srijeda, 15.04.2015.

graditelji nasipa

- revitalizirani post od 30.9. 2010.

U više navrata su u novinama objavljivane fotografije na kojima uglavnom više-manje izgledam kao nesimpatični debil, prvenstveno zato jer zaista tako izgledam, sve dok 5. lipnja 2010. nije izašla fotografija koja me je iznenadila i obradovala. Nisam ni znao da postoji, a na njoj sam ne samo mlad kao rosa, nego i onakav kakav sam sam sebi najmiliji.

Prisjetio sam se te fotografije u travnju iste godine kad je okolicu Zagreba poharala poplava zato jer je nasip provaljen na nekoliko mjesta, a štete bi bile daleko veće, pa bi i sam Zagreb stradao da nasipa uopće nije bilo.

Fotografija je snimljena na gradnji upravo tog nasipa. Nekolicina prijatelja je godinama svakog ljeta išla na omladinske radne akcije i nagovarali me da idem s njima. U to sam vrijeme radije provodio ljeta skitajući se s ruksakom i vrećom za spavanje duž Jadranske obale i putujući autostopom po Njemačkoj do Amsterdama. Ako se ne varam, šezdeset i devete sam svratio jednog popodneva posjetiti prijatelje u naselju ORA „Sava“. Kanio sam ostati sat-dva, ali sam ondje, u brigadi „Bratstvo-jedinstvo“, zatekao gomilu prijatelja (Denisa Kuljiša, Nenada Polimca, Antu Radelića, Ognjena Tusa…), tako dobro raspoloženje i gomilu simpatičnih djevojaka, da sam dozvolio da mi nabave uniformu i ostao tjedan dana švercajući se među njima i radeći sve što i oni. Uniforma je bila tako dobra da mi je do kraja osamdesetih ostala dio uobičajene garderobe.

Naredne godine sam regularno otišao cijelu smjenu i čak na kraju dobio udarničku značku, ali se ne sjećam ni kako se zvala brigada ni tko je bio u njoj, jer sam naletio na jednu Bobu s Voždovca s kojom sam svaki mogući tren odlazio, kako se to nazivalo, „u kukuruze“ ili „u partizane“. Boba s Voždovca je ostavila mnogo svog znoja u savskom nasipu i na savskim obalama, a ja sam zaista zaslužio titulu udarnika.

Naredne godine dobio sam ponudu da sve tri smjene radim u štabu akcije. Bio sam zadužen za informiranje, ali je to ispalo da sam, kao i svi iz štaba, pored svog užeg zaduženja trebao raditi na svemu ostalome. Svi smo morali zujati svud naokolo kao pčelice kada se ujutro budilo brigadire, kada se išlo na doručak, kada su se brigade vraćale s trase, za vrijeme ručka i navečer od večere pa do smještavanja svih na spavanje, a u međuvremenu je trebalo obilaziti štabove svih brigada i biti na usluzi svakom od tisuću i pet stotina brigadiru na kojega bi se naišlo. Najveću pohvalu dobio sam od jedne brigadirke koja mi je predbacila da na akciji ima previše nekorisnih „štablija“ koji sam gnjave obične brigadire, usput napomenuvši da nas je četrdeset i dvoje, iako nas je bilo svega dvanaest.

Mjesto koje sam prihvatio bio je prije toga ponuđeno Denisu Kuljišu, ali je on odbio i radije otišao kao običan brigadir u „Bratstvo-jedinstvo“. Na njegovu odluku je vjerojatno najviše utjecalo što je među brigadirkama te brigade bila i prekrasna visoka Jasna koja je izgledala otprilike tako kako smo zamišljali najljepše Šveđanke. Što je najbolje, ona nije bila ravnodušna prema meni i nije to skrivala, ali sam ja odlučio držati se distancirano dok smo na radnim akcijama jer sam mislio da mi moje mjesto u štabu daje prednost pred Kuljišem (imao sam svoju sobu, itd.), a to nije odgovaralo mojim pojmovima fair playa. Kanio sam pričekati da se svi troje nađemo ponovo u Zagrebu, u istim pozicijama, pa da navalim na nju, ali se ona na Savi spanđala s Kuljišem i nekoliko godina kasnije su se vjenčali.

Krajem sedamdesetih je njihov brak upao u krizu, više nisu živjeli zajedno, procedura razvoda je bila u toku, a ona je u međuvremenu postala još bolja, pa smo nekoliko puta izašli. Vrlo brzo su naši odnosi došli do točke kada sam je trebao odvesti doma, pa da se spanđamo. Dogovorili smo sastanak. Bio je deseti-deseti, Dan SKOJ-a. Znao sam da se u Studentskom centru tim povodom priređuje neka proslava, te da će i Kuljiš biti ondje. Kako smo nas dvojica bili u prijateljskim odnosima, nisam se želio uplesti s njegovom gotovo bivšom suprugom dok nisam bio siguran da su njih dvoje definitivno raskrstili. Zato sam je navečer kad smo se našli poveo u Studentski centar ne spominjući joj na koga ćemo naletjeti. Tom prilikom su se njih dvoje pomirili i brak im je potrajao barem još godinu dana za vrijeme kojih sam ja naletio na svoju buduću prvu suprugu, a kad je naš brak propao Jasna se već odselila u Englesku i nakon toga sam je vidio samo jednom, na pet minuta, u prolazu.

Baš sam zastranio! Počeo sam pisati sve ovo da bih ispričao kako je radna akcija završila. Moj posao me je tri mjeseca držao u naselju, s tim da sam svaki drugi-treći dan skoknuo do Zagreba, a na trasu radilišta nisam ni primirisao. Posljednjeg dana, nakon što su brigade već otišle, u opustjelom naselju ostali smo samo štablije i voditelji stručnih službi da napišemo izvještaje. Bio sam već uvelike izbezumljen tromjesečnom neprekidnom jurnjavom, neispavanošću i gotovo potpuno iscrpljen. U jednom trenutku je jedan od kolega rekao „Nisi ni vidio gradilište?! Idemo!

Sjeli smo u auto i on je vozio zavojitim cestama kroz nekakve zaseoke i šumarke sve dok iznenada nismo došli do nasipa i uspeli se na njega. Izišao sam iz automobila i zapanjeno se skamenio. Do tog sam trenutka vjerovao da je sve što smo radili zapravo bila velika zajebancija, a iznenada sam stajao na nasipu koji se s jedne i druge strane protezao do horizonta, a paralelni nasip se protezao duž njega. Oba nasipa su bila svježa, još neobrasla travom, a ilovača kojom su obloženi je pobijelila od sunca, dok je prostor između njih bio potpuno raskrčen. Znao sam s nacrta što je to, odvodni kanal kojim se u slučaju plimnog vala pušta voda da zaobiđe Zagreb, ali nisam mogao ni pretpostaviti kako to zapravo izgleda: dvije debele bijele crte od obzorja do obzora sa širokom zelenom trakom između njih koje kao božanski rez reda razdjeljuju dvije polutke uobičajene svjetske nesređenosti. Preplavilo me snažno osjećanje kakvo su na trijumfalnom finalu pokušavali izazvati sovjetski soc-realistički filmovi i opčinjeno sam izlanuo: „I to smo mi izgradili?!

To smo mi izgradili! Onako čupavi i balavi, mladi i premladi, svježi kao rosa, i to je - ipak je nešto! - ostalo nakon nas.


utorak, 14.04.2015.

labirint Svetoga Duha

- revitalizirani post od 21.10. 2008.


Doveo sam majku oko ponoći na hitni interni prijem u Bolnicu Svetoga Duha kroz postrani ulaz u zgradu, a oko dva iza ponoći otpratio sam je na odjel gdje su je zadržali na brizi liječnicima. Istoga dana došao sam oko podneva vidjeti kako je. Unišao sam na glavni ulaz. Uspeo sam se uz sedam stepenica, nakon kojih sam krenuo na lijevo idući unutar zgrade prema ulazu kroz koji sam noćas ušao.

Prošao sam jedno raskršće gdje je s lijeve strane neka čekaonica, a na desno odvojak koji vodi u nadograđeni shopping-centar unutar bolnice. Nastavio sam ravno dvadesetak metara do odvojka na desno. Taj se razdvaja na stepenice koje se uspinju i hodnik s blagim kosim usponom. Na početku tog odvojka je desetak putokaza: RAĐAONA, UROLOGIJA, FIZIKALNA TERAPIJA, ORTOPEDIJA, itd. Na tom mjestu smo noćas skrenuli dolazeći iz hitnog prijema, pa sam dalje znao kuda. Prošao sam dvadesetak metara tim hodnikom, usput prošao pored jednih vrata od dizala, i izbio u drugi hodnik, pravo pred automat s toplim i hladnim pićima. Tu se može na lijevo stepenicama dolje ili gore, te vodoravno na desno, kuda me je put vodio. Nakon otprilike tri metra hodnik završava u obliku slova T. Krenem nadesno i nakon tri koraka okrenem nalijevo kroz dugi ostakljeni nadograđeni novi hodnik. Na kraju se skrene malo lijevo i nađe na raskrižju gdje se može lijevo, pravo i desno. Desni put vodi preko novog križanja hodnika, nakon kojega se uspinje uz kosinu prilagođenu stolicama i krevetima na kotačima. Ondje je drugi lift. Dizalom se uspne na treći kat, uđe u predvorje/čekaonicu očnog odjela, prođe kroz nju nadesno i slijedi putokaz INTERNI HEMATOLOŠKO-FLEBOLOŠKI ODJEL, te se uđe u malu čekaonicu gdje se odabere lijeva vrata, nađe se u dugačkom hodniku i ode do sobe 332, gdje je majka smještena na trećem krevetu.

Tko je zapamtio kako se od ulaza u bolnicu stiže do sobe broj 332?

Svjestan da je teško ili nemoguće zapamtiti ovako, samo po opisu, umjesto da crtam skice i objašnjavam, prvoj osobi koja je zaželjela posjetiti bolesnu majku ponudio sam da je osobno sprovedem do nje. Bolnica Sveti Duh, to nije zgrada. Bolja riječ je kompleks. Nadogradnje, dogradnje, pregradnje i slične radnje napravile su od nje pravi labirint. I meni je trebalo otprilike tri posjeta da na svakom mjestu gdje se moglo skrenuti u raznim pravcima bez krzmanja odaberem onaj pravi.

U dvije sedmice, koliko je majka ostala u bolnici, proveo sam tim putem pet-šest osoba. Svaka od njih je nakon toga pokazala put još ponekome i nakon nekog vremena su se posjete kod majke samo izmjenjivale, pri čemu su svi dolazili i vraćali se istim putem. Barem desetak minuta trebalo je hodati kroz bolnicu tamo ili nazad.

Predzadnjeg dana majčinog bolničkog tretmana pala mi je na pamet iznenađujuća misao. Uz sva vrludanja, put kojim smo išli je veliko zaobilaženje, kao da ide uokrug. Ako je tako, a jeste, mora da s druge strane postoji drugi, jednostavniji i kraći put. Narednog puta sam nakon ulaza skrenuo na desno, nakon desetak metara okrenuo lijevo, prošao kroz poduži hodnik i našao se pravo pred ulazom dizala koje se uspinjalo do očnog odjela. Jednostavno da teško može biti jednostavnije. Ušteda napora, vremena i živaca. I kako da taj put otkrijem tek kada mi zapravo više nije bio potreban?

Eto što su ti ljudi! Nekim načinom otkriju ili nauče nešto, a zatim se toga drže kao pijan plota, bez obzira postoji li neki drugi put, obrazac ponašanja ili način mišljenja koji su bitno bolji. Držeći se poznatoga ne zamaraju se time postoji li nešto bolje, ne upuštaju se u nesigurna istraživanja, ništa ne riskiraju. Lakše je naučiti od drugoga teži put, nego sam pronaći bolji. Lakše je povjerovati u bilo kakvu glupost, koliko god nas opterećuje, nego sam pronaći istinu.




ponedjeljak, 13.04.2015.

nedodirnute ljubavnice

- revitalizirani post od 26.9. 2011.



Na putu prema našoj kući nalazi se samoposluživanje sa svakodnevnim potrepštinama u koje svratim kad idem u grad, a supruga kad se vraća s posla, ili obrnuto, ili dođemo zajedno. Nije ni malo ni veliko, ima desetak vrlo ljubaznih prodavačica raspoređenih u dvije smjene.

Jednoga dana na okretištu gdje se iz tramvaja presjeda u autobus, a ja nekim poslom parkirao u blizini, netko me pozdravi. Jedna od tih prodavačica, mlađahna i slađahna, zapravo najzgodnija od svih njih. Posramio sam se što je nisam primijetio i prepoznao kad mi je dolazila u susret iako se svakog dana viđamo, pa je nabrzinu pozvah da li bi htjela da sjednemo na kavu jer sam ionako to namjeravao. Ona reče da joj je žao, ali mora na autobus da bi stigla na posao. Predložim da ipak kratko prisjednemo, nakon čega ću je na putu kući odvesti svojim autom pa će stići navrijeme, umjesto da autobusom stigne ranije. Ona se nasmiješi i izjavi da će ipak radije na autobus, te ode.

Zapravo sam zažalio što nije pristala jer mi je palo na pamet da bi bilo zanimljivo porazgovarati s osobom koju viđam svakog dana, a ne znam ništa o njoj, pri čemu je još i fotogenična i rado bih je fotografirao za svoju seriju portreta raznih ljudi koje srećem i s kojim razgovaram, te ih objavljujem na svom blogu. Kad sam sljedeći put u dućanu naletio na nju, rekoh joj tako:
– Da znate, baš mi je žao što niste pristali da sjednemo malo zajedno.

Ona se koketno nasmiješi i zacvrkuta:
– Ne tugujte. MOŽDA slijedeći put… – čime mi je dala na znanje da se ničemu ne nadam, ali ni ne gubim nadu.

Ako se to ipak dogodi, da pojednostavim objašnjavanje zašto bih izvukao fotoaparat, zapitam je kaneći joj reći adresu bloga:
– Imate li Vi doma internet?

Ona uz smiješak odgovori:
– Ne, nemam internet. Znate, ja sam Vam malo staromodna…

Pomislio sam da joj plaća prodavačice možda ne dozvoljava da kupi kompjutor, ali to ne želi tako reći. S druge strane, svatko si danas može priskrbiti neku staru kantu s kojom može dosegnuti internet, pa zapitam:
– A ima li ga neka vaša prijateljica, netko kome kadikad svratite u kuću?
– Ne, nitko od ljudi s kojima se družim nema internet.

Da mi je to rekao netko stariji od šezdeset ne bih se začudio, ali mlada žena, još nedavno djevojka, po svemu suvremena, pa da ni ona ni itko od njenih poznatih nisu na internetu… To mi nije išlo u glavu. Manje bih se začudio da sam sreo Jetija u parku Tuškanca.

Navečer se vrati supruga s posla i već s vrata kaže:
– Što se to događa? Sve prodavačice u dućanu me čudno gledaju! Idem među policama, a sve dvije po dvije bulje u mene izdaleka i nešto se došaptavaju. Pitam jednu gdje se nešto nalazi, a ona mi jedva odgovorila, gleda me s visoka, samo što na moje pitanje nije rekla „Pih!“

– Ne znam – rekoh –…ali baš sam ti kanio ispričati nešto o jednoj prodavačici iz samoposluživanja, zamisli… – i ispričam joj da postoji mlado žensko stvorenje koje nije ni na Facebooku, ni na ikojem chatu, ni na Skypu, ni itko od njenih prijateljica i prijatelja – ne mogu to pojmiti.

– Ala si ti naivan! – počne se smijati supruga. – Govore si: „Pogledaj! Kupuje kruh!“, a podrazumijevaju „…za onog muža koji je zvao našu…“ kako li se već zove – na kavu! A pojma nema! Ne znam jedino da li me pri tome sažalijevaju ili se osjećaju nadmoćno ili oboje! Pa ti ni ne znaš što si napravio! Pozvao si je na kavu! Na kavu! Na KAVU! I još si je pozvao da ti uđe u auto! Jesi li svjestan što njoj, bez interneta, znači kad je netko pozove na kavu? Nisu svi kao ti koji u godinu dana sjedne s tisuću i petsto ljudi po raznim kafićima. Mora da je to danas glavna tema u dućanu – da si je pozvao na kavu. A onda prolaze pored naše kuće, odmjeravaju je i misle si: „To je sve naša kolegica mogla imati, samo da je pristala otići na kavu!“ Gotova stvar!

Sutradan svratim do samoposluživanja. Šećem između polica, dohvatim staklenku s krastavcima, a pet metara udaljena prodavačica to zamijeti, te dobaci:
– Nemoj te! Uzmi one desno od tih! Znatno su jeftiniji, a bolji!

Poslušam njen savjet, idem dalje, uzmem nešto, a odmah se pored mene stvori druga prodavačica:
– To je bolje ne uzeti. Za koji dan će isteći rok trajanja, a tko zna kako je bilo skladišteno dok je putovalo do nas…

Vratim ono što sam već spustio u kolica i uzmem isto drugog proizvođača, s tim da sam prethodno pogledao datum naznačen na kutiji. Nikada se sam od sebe ne bih sjetio to uraditi. Prodavačica je zadovoljno kimala glavom.

Nešto kasnije stvori se treća pored mene i povjerljivo došapne:
– Imamo odlične suhe kobasice na akciji! Isplati se!

Poslušam njen savjet i s punim kolicima raznih namirnica uputim se prema blagajni. Nekako se dogodilo da je istovremeno iz raznih pravaca došlo još dvoje mušterija s polupraznim košaricama. Svi troje smo stigli u isto vrijeme, a blagajnica razriješi situaciju nasmiješivši se i pozvavši mene:
– Dođite Vi, susjed! Vi ste prvi! – premda je to bilo krajnje dvojbeno, a mogla je isto tako predložiti „Imate puna kolica, dozvolite da prvo obračunam ovim ljudima koji imaju svega neke sitnice…“ i nitko se ne bi bunio.

Vratim se kući i kažem supruzi:
– Baš su ljubazne ove prodavačice u dućanu… – i sve joj ispričam. Ona je odmah imala komentar:
– Prihvatile su te kao svojega! Nisi ti više bilo tko, ti si onaj koji je ispunio njihov san – pozvao si jednu od njih na kavu!
– Ali me je odbila! – zavapim.
– Tim više! – mudro zaključi moja žena.

Dan kasnije vraćao sam se navečer kući pored samoposluživanja upravo kad su prodavačice završile i čekale na autobusnoj stanici ispred zgrade. Tri su bile okrenute leđima, a ona koju sam pozvao na kavu je gledala prema cesti i vidjela je kad sam naišao. Ona podigne ruku i mahne. Mahnem i ja njoj u prolazu.

Slijedeća tri dana se nekako dogodilo da ni supruga ni ja nismo navraćali u uobičajeni dućan. Kad sam došao naletio sam kod polica s voćem i povrćem na onu zgodnu prodavačicu. Nadureno je siknula:
– Tri dana te nije bilo!

Nije ni spomenula da mi ni supruge nije bilo. Zaustih da se počnem opravdavati, ali me u posljednji tren zaustavi pomisao „Zašto bih ja njoj morao išta objašnjavati?!“, pa samo procijedim:
– Pa da.

Ona ljutito stisne usne, okrene se i bez ijedne riječi odlučno me napusti. Osvrnem se i opazim kako su nas iz jednog ugla promatrale dvije prodavačice, a kad sam se okrenuo uočio sam u dijagonalnom uglu i druge dvije. Požurim za onom maleckom i kad sam bio pored nje progovorim kao za sebe:
– Imao sam nešto mnogo posla posljednjih dana, bila je ludnica, nisam znao gdje mi je glava…

Ona se srdačno nasmiješi i nepotrebno preslagujući nešto na polici ispred sebe, procvrkuta:
– Ah, već sam se zabrinula da niste bolesni!

Još smo malo ljubazno popričali o zdravlju i vremenu, ništa naročito, sve vrlo konvencionalno, no narednog dana kad sam se našao na blagajni, blagajnica - opslužujući oko bankovne kartice za naplatu – iskoristi priliku da mi povjeri:
– Razgovarale smo… nešto… i zaključile… Kratka kosa Vam mnogo bolje stoji! S kratkom frizurom izgledate znatno mlađi! – i značajno se zapilji u mene.

Toliko se smetoh da sam pogrešno otipkao pin. Samo mi još treba da mi u dućanu određuju kad ću se šišati!

Nestrpljivo sam čekao suprugu da se vrati kući da se posavjetujemo.
– Jesi li vidio nosi li prsten ili ga nema?
– Pojma nemam. Nisam gledao.
– Kreten! – plane supruga, ona me najbolje zna. – Zoveš žensku na kavu, a ne znaš ni da li je udata ili nije! Tebi je to svejedno, a ne zna se što je gore! Da ima rinčicu u pupku, to bi uočio!

Prešutim da znam jednu koja ima piercing kroz klitoris. Kroz godine braka i ja sam nešto naučio.

Tjedan dana kasnije dogodi mi se nešto što bi bilo gdje drugdje bilo vrlo neugodno. Došao sam pred blagajnu s prekrcanim kolicima i kad je blagajnica sve utipkala, otkrio sam da nemam novčanika. Ništa gotovina, ništa bankovna kartica. Srećom me nije presjeklo da sam ga izgubio jer sam se odmah prisjetio da sam prije izlaska uzeo čistu košulju, a novčanik je ostao u džepu one koju sam ostavio.
– Ma nije važno! – utješi me blagajnica. – Samo odnesite stvari doma, pa ćete platiti drugi put.

Odjurim kući, a putem sam smislio pakleni plan. U kuhinji skuham litru jake kave i uspem u termosicu. Uzmem novčanik, sjednem u auto i odjurim do najbolje slastičarnice koja mi je pala na pamet. Kupim šest kremšnita (prisjetio sam se da je pet prodavačica u smjeni), te još šest raznih kolača. Sa svim time banem na vrata samoposluživanja točno u vrijeme za koje sam znao da ima najmanje mušterija, a ni slučajno nema dostava.

Platim račun koji sam dugovao, a zatim ih sve pozovem na kavu i kolače. Učas su se sve zažarile kao curice u pubertetu koje su pozvane na proslavu rođendana. Odjurili smo u skladište, ondje su imale stol i stolice za kojima su sjedile dok su marendale, našle su plastične tanjure, žličice i šalice, svaka je dobila kremšnitu, kolač po izboru i šalicu kave. Vrlo srdačno i prijatno smo pri tome ćaskali o ni spomena vrijednim temama, a svako malo je jedna – po redu – istrčavala prošetati kroz dućan je li sve kako treba i naplatiti ponekoj mušteriji. Imao sam na umu da razgovaram sa ženama koje niti surfaju, niti chataju, niti imaju profil na Facebooku. Pazio sam da pričam sa svim zajedno, sa svakom podjednako, s onom zgođušnom kao i sa svima ostalima. Tek pri kraju, nakon pola sata, rekoh joj izravno pred svima:
– I tako smo mi ipak obavili tu našu kavu!

Suglasila se:
– Ipak jesmo – i kao da je i njoj laknulo, a ipak mi se činilo da se pri tome pomalo rastužila.






nedjelja, 12.04.2015.

HRVATICE I HRVATI!

- revitalizirani post od 30.12. 2010.



Mi koji živimo ovdje gdje već živimo moramo si razjasniti jedan pojam bez kojega nam mnogo toga ne može biti jasno. Nacionalizam. Što je ovdje i danas nacionalizam? Od svih objašnjenja koja sam ikada čuo najbolje mi je ono koje se već desetljećima na nebrojenim primjerima pokazalo utemeljenim i točnim: nacionalizam je patriotizam iz niskih i nečasnih pobuda,
u najboljem slučaju iz gluposti.




Nacionalizam je najuže povezan s pojmom nacije. Što je nacija? Napokon sam nedavno naišao na „snajperski preciznu definiciju“ u novinama „Novosti“ koju je naveo Andrej Nikolaidis. Zavrijedilo je ispisati je većim i podebljanim slovima:


Nacija je grupa ljudi koji dijele:
a) zajedničke laži o prošlosti
b) zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
c) zajedničke iluzije o budućnosti.



Hrvatice i Hrvati! Čim vam se netko ovako obrati, najbolje mu je odmah reći da skrati!



subota, 11.04.2015.

moglo bi se reći

- revitalizirani post od 13.11. 2009.

Dan je svanuo i razmotavao se sasvim kao obično, sve je izgledalo kao obično, tramvaji su rondali kao uvijek, sreli smo se kao u nebrojeno navrata ranije i po običaju sjeli u prvi kafić na koji smo naišli. Jedino neuobičajeno bila je njegova izjava da će uskoro umrijeti. Znao sam da izmišljati tako nešto nije njegov način, te sam odmah povjerovao da ne laže, ali njegova izjava je bila toliko u suprotnosti sa svim oko nas da je zvučala neuvjerljivo.

Naravno da mi nije bilo drago kada sam čuo da je ozbiljno bolestan, ali on je izgledao sasvim zdrav, onakav kakvim ga oduvijek znam, te moram priznati da me njegova izjava nije ozbiljno potresla. Uzeo sam je na znanje kao što bih zapamtio da mi je rekao da će uskoro preseliti na novu adresu, da je prije tri godine bio na ljetovanju u Grčkoj ili da kani kupiti novi sudoper. Moglo bi se reći da mi nije bilo ozbiljno stalo za njega jer sam nastavio život po starom, kao da mi ništa nije rekao. Moglo bi se reći i ne bi bilo argumenata protiv.

Moglo bi se isto tako reći i da mi je bilo strašno žao kada sam to čuo, moglo bi se reći i ne bi bilo pogrešno jer mi je zaista bilo vrlo žao. Istina je da u tim trenucima nisam mogao misliti na išta drugo osim onoga što mi je povjerio, ali ubrzo nakon što smo se rastali iznova sam u potpunosti bio usredotočen na dnevne ciljeve koji su toga dana bili preda mnom.

Moglo bi se reći zapravo bilo što jer tako je to u životu: sve se može reći, bez obzira koliko je utemeljeno, istinito, pametno, opravdano ili bilo što. Čim je moguće reći – može se reći, a tek malo od onoga što kažemo ima ikakve stvarne posljedice.

Moglo bi se reći ovako, ovo i ono, no što god da se kaže to ne bi promijenilo da mi je rekao tri mjeseca ranije da će umrijeti i da smo ga tri mjeseca kasnije pokopali i da je život nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo. Zapravo, zaista se ništa osim toga da je umro i nije dogodilo. Nije se dogodilo sve ono što bi se dogodilo da je ostao živ, a ono što se nije dogodilo – moglo bi se reći – kao da se nije dogodilo.




petak, 10.04.2015.

plononosno ništa

- revitalizirani post od 28.6. 2007.

Išao sam u Četvrtu gimnaziju koja je zajedno s Prvom bila smještena u zgradi na Rooseveltovom trgu u kojoj je danas Mimarin muzej. U ono vrijeme je ondje išlo mnoštvo ljudi koji su se pored škole bavili muzikom, od kojih ste za neke čuli, a za još više njih niste. Recimo, bili su ondje mlada Josipa Lisac i mladi Krunoslav Cigoj, da dalje ne nabrajam.

Jednoga dana markiram ja četvrti sat i sjedim na stepenicama ispred ulaza u zgradu i sunčam se, ispred mene trg s onim velikim travnatim krugom i nigdje nikoga, kad dolazi Drago Mlinarec i nosi futrolu za gitaru. Došao sačekati Vojka Sabolovića koji je također išao u Četvrtu gimnaziju, njih dvojica su svirali u vokalno-instrumentalnom sastavu koji su nazvali „Grupa 220“. Sjedne on pored mene. Daj da vidim tu gitaru, rekoh mu. Dok smo razgledali gitaru reče da baš ima novu pjesmicu koju je skladao i ponudi da je čujem. Ajde dobro, rekoh.

Ondje smo sjedili na vrhu onih stepenica okupani suncem i on je lagano pikao po gitari "plink, plink, plink" i pjevušio: "…ko sunce … ko mjesec žut što noću sja…. tako mi draga, znaj, izgledaš ti, dok sa smješkom promatraš svijet…. ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag…. tra-la-la…." i tako dalje.

Zgođušna pjesmica, rekoh kada je završio, ali ima jedan loš stih. Koji? - pita on. Taj i taj, rekoh mu, zaboravio sam kako je glasio. Pa kako? - pobunio se. Tako! - rekoh. Rogobatno je i grebe uho. Osim toga je i bedasto. Koliko god je pjesmica zgodna, taj stih tako grebe uho da iskoči i zapamti se samo njega, ništa drugo. Upropasti cijelu pjesmu! Tu se nešto pobunio, što da uradi s tim stihom? Kako što? Prepravi, poboljšaj ili izbaci!

Šest mjeseci kasnije sa radija je neprestano odjekivao "Osmijeh", snimljena je i ploča, po novinama su objavljivali postere "Grupe 220", Mlinarec se osmjehivao sa naslovnih stranica… U verziji koja je postigla uspjeh nije bilo stiha na koji sam upozorio. S njim pjesma nije imala izgleda, te sam zaslužio čak i nekakva autorska prava. Kasnije su glazbeni povjesničari, teoretičari i kritičari ocjenjivali da je "Osmijeh" Drage Mlinarca prvi pravi domaći pop&rock hit. Mene nitko nije spominjao…

Tako je moja uloga u povijesti domaće glazbe da me nema na temelju značajnog doprinosa da nečega nije bilo, bez čega ne bi bilo onako kako je bilo. A možda i ne bi…





četvrtak, 09.04.2015.

čistunka i prljavac

- revitalizirani post od 21.6. 2008.

Kada vidim prljavu kadu, operem je. Na pamet mi ne pada da krenem istraživati nakon koga su ostale duge vlasi, jer je to sasvim očito, i ni u primisli mi nije da ikoga zbog toga napadnem. Kada moja voljena supruga naiđe na prljavu kadu, kao furija izlijeće iz kupaonice s bujicom teksta u povišenim tonovima koji se svodi na "Dokle ćeš ti STALNO ostavljati iza sebe prljavu kadu?!" Zanimljivo, nikada ne viče kada dlake ostanu nakon nje – njene kao da su nevidljive. Viče samo ako nađe neku prljavštinu za koje se može identificirati da je nakon mene. U više od deset godina našeg braka to se ponovilo otprilike barem tri do pet stotina puta, a vjerojatno i češće.

Meni se u takvim prilikama ne upušta u svađanje, jer mi je glupo uzbuđivati se i natezati se oko takvih bezvezarija, pa kažem da mi je žao, te da ću se truditi da se tako nešto ne ponovi. To je obično još više razgnjevi, pa se prisjeti svega ostaloga što je kod mene smeta, uglavnom jednako utemeljeno kao i optužba da STALNO ostavljam iza sebe prljavu kadu.

Ipak, njezinih tri stotine do pet stotina upečatljivih dernjava postiglo je cilj da oboje priznajemo službeno ustanovljenu istinu da ja ostavljam prljavu kadu, a ona ne.

Dapače, kada se žali prijateljicama ili me u veselom društvu optuži za taj nevaljaluk, ni u šali se ne protivim, jer bi to izazvalo takav krah i slom sistema da tako nešto nisam voljan riskirati.

Prava istina je, ništa čudno, upravo suprotna. Ona gotovo svaki dan završi tako da zalegne u kadu s knjigom, namače se praktično svaki dan. Ja na taj način koristim kupaonicu jednom sedmično, ako ne i rjeđe. Obično se otuširam na brzinu ili se, još češće, nagnem nad kadu i još brže isplahnem. Često, kada se brijem iznad umivaonika ili odem na zahod, koji je istoj prostoriji s kadom, zamijetim da je prljava, pa je isperem. Prava istina je da sam nekoliko puta više oprao kadu nakon nje nego što sam se sam u njoj okupao. Prava istina nije da ja stalno ostavljam prljavu kadu, nego ona srlja u svađu svakim povodom, bez obzira ima li razloga, a još najradije ako ih zapravo nema. Istina je da u našem bračnom životu postoji činjenica da se ona često dere, a ja se ustručavam takvih ispada. Toliko se dere da sam u prvih nekoliko godina bračnog života čak i ja povjerovao u bajku o tome tko ostavlja prljavu kadu. Izgleda nevjerojatno, ali lako je objašnjivo. Naime, svaki puta kada me je napala, kada je zaista ostala zmazana nakon mene, a tome što sam je ja u međuvremenu nekoliko puta oprao naprosto nisam pridavao značaja jer sam to smatrao prirodnim i ni spomena vrijednim.

Sve tako dok mi jednoga dana nije sijevnulo. Nakon toga sam vodio tajnu statistiku mjesec dana. U tih mjesec dana šest sam puta uklonio njezine dlake i isprao skrućenu sapunicu, a ona je mene ulovila u grijehu jedanput. Bilo je besmisleno dalje voditi evidenciju, tim više što sam odustao od nakane razjašnjavanja.

Nas smo dvoje, gledamo se oči u oči, teoretski – što zna jedno od nas, zna i drugo, reklo bi se da si ne možemo lagati jedno drugome u oči. No naša Službena Istina O Prljavoj Kadi nepokolebljivo stoji između nas poput bedema. Nije mi jasno, zašto je njoj toliko stalo do te Službene Istine? Pokušavam naći opravdanje: možda ona zaista ne vidi stvari kakve jesu, kao što sam ih i ja u početku previđao? Nije ona u tome jedina. Sjećam se kako su u bivšoj Jugoslaviji komunisti samozadovoljno isticali da je u socijalističkoj državi nacionalno pitanje riješeno, kao što je danas službena istina da je osnutkom hrvatske države završeno razdoblje Mraka Jednoumlja.

Službena istina koja se razlikuje od stvarne istine ima prednosti i mana. Recimo, prednost je da se oni kojima konvenira osjećaju lagodno dok god je ona na snazi, a mana da to ne može trajati vječno. Prednost je da oni koji zastupaju Službenu Istinu uvijek imaju izgleda da će se zagovornici stvarnog stanja ukloniti na vrijeme ovako ili onako, a oni ostati uživati u stečenim pozicijama i nagomilanim dobrima. Mana je što riskiraju da prava istina eruptira prije toga, pa da stradaju iako to zapravo uopće nije bilo potrebno, i to daleko gore nego su zaista zaslužili.




utorak, 07.04.2015.

novi post: stručnjak za parkiranje

Grad mi je najbolji ljeti. Jedan od razloga za to je što se po ljetu može bilo gdje bez muke parkirati. Grad se isprazni, automobili na ulicama se prorijede, mjesta za ostavljanje automobila odjednom zjape nekorištena.

Ono što ne volim ostalih mjeseci u gradu je zakrčenost parkirališta. Treba voziti i voziti da se uvreba slobodno mjesto u blizini onoga na koje se kani otići, a kadikad ga je i nemoguće naći. One barabe koje ostave svoje vozilo tako da zauzme dva parkirna mjesta osobni su mi neprijatelji.

Donekle me spašava što sam majstor za parkiranje. Po tom pitanju sam bez premca. To – u koliko malo prostora mogu ugurati ono što vozim – graniči s nevjerojatnim. Stručnjak sam za uvlačenje u tijesno i provlačenje kroz usko, razvijem nadnaravne sposobnosti kad sam satjeran u ugao. Biti stiješnjen, pod pritiskom, s malo prostora za manevriranje, za mene je uobičajena situacija na svim područjima života.

Prije neki dan sam se tako uvukao u red automobila parkiranih ispred pravnog faksa kao u ušicu igle, kao da me helikopter ili kran spustio. Tajna je u smirenosti, preciznosti i strpljivosti; sve bez žurbe, mic po mic, simo-tamo, centimetar po centimetar. Kad sam izišao iz automobila i osvrnuo se i meni je izgledalo nemoguće kako sam ga uvalio. Između mog auta, te onog ispred njega i pozadi jedva je ostao pedalj razmaka. Znao sam kako sam se ja uvukao, ali kako će se oni izvući?

Iznenada me je presjekla pomisao – to što ja tako uparkiravam (sve unutar zakona, ali izvan svih očekivanja), zapravo je živa muka za one koji slabije parkiraju, a nađu se unutar moga akcionog radijusa. One koji stvarno slabo parkiranju, kad se tako negdje užljebim, mora da tjeram u očaj!

Dapače, palo mi je na pamet da u životu uopće nisu rijetke situacije i na drugim područjima kada se u suštini događa isto, niti sam jedini koji na taj način ugrožava svoju okolinu. Mnogi ljudi su bez svoje krivnje po nekoj osobini izvrsni, kao što se ne može kriviti ni one koji nisu jednaki izuzetnima. Svi oni imaju jednako pravo na život i djelovanje da se njihovi životi odvijaju. No oni bolji, i protiv svoje volje, stvarno smetaju prosječnima i lošima, objektivno im čine život težim. Nameću kriterije koje ostali ne mogu doseći ni slijediti. I zato, kad se udruže protiv takvih, ne znači da su zli, nego samo da rade u nužnoj samoobrani.

Zato ljudi vole heroje, pravednike i genijalce u filmovima, knjigama, u povijesnim pričama i dalekim zbivanjima, ali ne u vlastitim životima. Svima njima se lako diviti, pogotovo kad nikoga ne ugrožavaju.





nedjelja, 05.04.2015.

priča s happy endom

- revitalizirani post od 9.2. 2010.


Zamislimo jednog starog, vrlo starog, siromašnog i bolesnog čovjeka. Živi u sklepanoj straćari koja bi se svakog časa, pri prvom jačem vjetru, mogla raspasti, pri svakoj kiši prokišnjava, od hladnoće ne štiti gotovo nimalo. U straćari nema struje, a svijeće i petrolej su skupi i potroše se, pa se budi sa svjetlošću i odlazi spavati kad padne mrak. Teško je pokretan i svakog mu dana donose hranu iz javne kuhinje za socijalne slučajeve. On ima san o tome kako bi se riješio svoje bijede – želi oženiti princezu.

Zamišlja mladu i lijepu princezu koja putuje luksuznim automobilom prema Jadranu, pa je put vodi preko Savskog mosta uz čije se podnožje skutrila njegova potleušica. Princeza svrne autom s ceste, zaustavi se pred njegovim dvorištem, uđe i zamoli čašu vode... ili tako nešto. Smislio je već nebrojene zaplete koji je dovode pred njegova vrata, od kojih će je jedan sigurno jednoga dana dovesti. Možda bježi da se skloni od opakih razbojnika, zavjerenika ili komunista... On je spasi, napoji, nahrani, zabavi, ponudi joj da prenoći, što ona - iznurena – jedva dočeka. Čim ga ona spazi iznenadi se koliko je usprkos godinama šarmantan i usprkos svim bolestima dobrodržeći, ispunjena je zahvalošću i začuđena kako je nenadano naišla na čovjeka kakvog je oduvijek željela, sanjala i bezuspješno tražila. Odveze ga u svoj topli, suhi i ugodni dvorac, kraljevski ga pogosti, okupa ga i obuće u najbolje odijelo i tek tada se iznenadi kako je on pristao, kao da je rođen za kraljevsku odjeću.

Jednoga je dana umjesto princeze naišao neki klošar koji je sakupljao otpatke iz smeća. Pred potleušicom nije imao što naći, ali je zamolio smije li sjesti u hlad ispod drveta i odmoriti se. Bio je i žedan, pa je zamolio vode. Bio je toliko star da se nije moglo reći tko je od njih dvojice stariji, ali je bio još jadniji jer nije imao ni straćaru. Međutim se bolje kretao i donio je svježe novine koje je usput pokupio, pa mu je dao čitati. I narednog dana je donio novine i odmorio se ispod drveta, i narednog... Pridošlica je spavao svake večeri drugdje, po podrumima i nedovršenim zgradama, po napuštenim skladištima i u grmlju u parkovima. Naposlijetku je, jedne većeri kad su se zapričali do kasno, ljubitelj princeza predložio gostu da ostane prespavati kod njega. Klošar je narednog dana donio tranzistor na baterije pa su navečer slušali radio, emisiju Arisa Angelisa, nešto o glazbi bogato ilustrirano zvučnim primjerima.

A da ostaneš i živiš sa mnom? – predložio je ljubitelj princeza. – Bit će nam lakše i zabavnije... Ionako smo obojica prestari za seks, pa nam to više nije važno...

Ne, ne, ne! Kad već zamišljamo, umjesto starog klošara zamislimo neku babu koja prekapa po smeću. Ona jednog dana predloži:

– Što se ne bih preselila tebi? Moja straćara se već dopola srušila, nema je smisla ni popravljati. A ovu tvoju ću barem očistiti da izgleda pristojnije, pomesti...

– A, ne!
– usprotivi se on. – Ja čekam princezu! Kako ću dočekati princezu ako mi se ti vrzmeš ovuda?

Baba se duboko uvrijedila i drugog dana nije došla. Ni narednog, ni narednog... Stari čovjek je sjedio pred pragom straćare i čekao je, a onda se nešto prelomilo u njemu, podigao se i krenuo je potražiti. Nije išao daleko, našao ju je svega dvije ulice dalje, u birtiji iza ugla.

Oprosti mi – rekao je. – Ja sam star i bedast, više kadikad ne znam što govorim. Nedostaješ mi.

– A princeze?
– zapitala je ona.

– To je zastarjelo! Sad je socijalizam! Nema više princeza, a i one što su preostale, te izumiru.

- No ti si govorio da je tebi i jedna dovoljna!

- Ti si moja princeza! Toliko mi je stalo do tebe da sam zbog tebe spreman odreći se svih princeza!


Kad je čula da je zbog nje spreman odreći se svih princeza, baba je bila toliko oduševljena da su odmah otišli do samoposluživanja, kupili flašu jeftinog vina i on se oslonio na nju da mu pomogne vratiti se kući, u njihov novi dom, i ondje su prije spavanja sjedili u mraku, pili vino i slušali emisiju Arisa Angelisa o starim ljudima. Drugoga dana ona je preselila svoje stvari k njemu, a među njima je bila i harmonika, pa mu je često svirala, a on pjevao. Od starog sna ipak mu je ostala jedna pomisao:

– Ako je poljubim, tko zna u što će se pretvoriti?



subota, 04.04.2015.

tajni red u neredu

- revitalizirani post od 21.4. 2010.

Zahvaljujući nebrojenim fotografijama, dokumentarnim filmovima i westernima svi znamo kako izgleda krdo divljih konja u trku. To istovremeno ne znači da znamo sve o onome što gledamo, a kamoli da to razumijemo.

Krdo divljih konja uvijek se sastoji od jedne do četiri-pet kobila, njihove ždrebadi, jednoga do troje, i jednog pastuha. Unutar njih postoji čvrsta hijerarhija: zna se koja je dominantna ženka, koja je po rangu odmah ispod nje, pa tako do posljednje.

Kad krdo krene uvijek je na čelu dominantna kobila, iza nje njeno najmlađe ždrijebe, pa starije i najstarije, a nakon njih ženke po rangu, svaka sa svojom ždrebadi po redu, a na kraju pastuh. Redoslijed je uvijek isti bez obzira da li opušteno kasaju livadom ili im je za kopitima čopor vukova ili sabljasti tigar. Čak i ako dva ili tri krda trče usporedo, ili čak ispremiješani, unutar svakog od njih održava se ista struktura.

To je uvijek tako, ali potrebno je znati tko je tko u krdu da bi se to uočilo. Na isti način promatrači ostaju na razini površnog izgleda svaki put kad čujemo o "grupi nepoznatih počinitelja", "neobuzdanim obožavateljima", "gomili" ili "rulji", od izgreda nogometnih navijača, tučnjava u birtijama (danas: narodnjačkim diskoklubovima), Bartolomejske noći do građanskih ratova. Ono što izgleda kao kaos i nered zapravo je samo odraz toga da promatrači ne mogu pohvatati konce, pa su svjedočanstva na temelju "svojim očima sam to gledao" često nepouzdana, a prosudbe na temelju takvih svjedočanstava pogrešne.




petak, 03.04.2015.

paradigmatski problem "ili-ili"

- revitalizirani post od 25.5. 2010.

Ima tu nekakav film koji sam gledao prije nekoliko godina o nekom engleskom kralju koji se popalio na neku žensku. Povijesna ličnost. Nastranu sad što pričamo o filmu, a ne povijesti na osnovu koje je film snimljen. Takvo je vrijeme došlo. Malo tko zna povijest, ali svi mogu razgovarati o filmovima koji su nedavno igrali. (Pitajte Žižeka.)

Dakle, popali se kralj na žensku i zaželi je za ljubavnicu. Ženska ne bi, a čak je već i udana, pa se nećka, ali nitko se ne smije usprotiviti kralju, te je on strpa na svoj dvor, postane mu ljubavnica, i njoj se nakon nekog vremena sve to i svidi i njih dvoje žive kao dva goluba. Ipak, ništa nije vječno. Nakon nekoliko godina popali se kralj na sestru svoje ljubavnice, počne ga mučiti da je pogrešno odabrao, ljubavnica mu dosadila, a sestra mu je izgledala slađe nego išta. Ali ni kralju, ili – pogotovo kralju, ništa nije jednostavno. Ljubavničina sestra se ne da jer joj je nezgodno povrijediti i naškoditi sestri, ljubavnica se zaljubila i ne da se tek tako odbaciti, nastanu silna sranja. Naposljetku, jer kralja se ipak ne smije odbiti, skloni on ljubavnicu u progonstvo, u neki samostan, zatvor, te dovede sestru na dvor.

Svidi se i sestri biti kraljeva ljubavnica i žive njih dvoje kao dva goluba, ali kralja počne mučiti sjećanje na odbačenu ljubavnicu jer je imala nekih dobrih osobina koje joj sestra nije imala i nije se on od nje sasvim ohladio. Te on krene u akciju da se riješi nove ljubavnice i povrati staru, što mu uz silne peripetije, jer se kralju ništa ne smije odbiti, i uspije, ali ga onda počne mučiti što mu je i nova srcu prirasla i baš mu je dobro s njom. Stvar se zaplete, pa on jednoj odsiječe glavu da ponovno stekne svoj duševni mir. Sve u svemu, da nije riječ o kralju, bila bi to ordinarna cirkusarija, a kralj labilni kolebljivac. Ovako je u njihovu priču uvučen cijeli dvor, unutarnja i vanjska politika, ljudi stradaju, gube glave, ostaju bez imanja, svršavaju u zatvoru, pletu se spletke i intrige, piše se povijest na osnovu toga kako se kralju kurac dignuo...

Pogledajmo priču s druge strane. Ono što kralja muči zapravo je situacija „ili-ili“. On bi zapravo i jednu i drugu istovremeno. Ali ni kralj ne može istovremeno prdnut i stisnut. Ruku na srce, za kralja, kao najmoćnijeg i najbogatijeg čovjeka u kraljevstvu koji je vlasnik svega i ništa mu se ne smije odbiti, želja da živi s dvije žene zapravo je vrlo skromna. Da bi priča bila apsurdnija, ni njih dvije ne bi imale ništa protiv; u svakom slučaju bi im to više odgovaralo nego gadarije, cirkusarije i pizdarije koje su morale otrpjeti, uključujući da je jedna od njih bez glave ostala.

Ono što je kralja mučili je situacija „ili-ili“, a najveći problem što nije znao kako ga riješiti, iako mu je rješenje zapravo cijelo vrijeme pred nosom i na dohvat ruke. Kralju se ništa ne smije odbiti i da je u bilo kojem trenu poželio obje istovremeno, nitko se ne bi smio usprotiviti i najgore što bi se dogodilo je da ga neki ljudi potiho olajavaju, pazeći da ih ne čuje, kao što su ionako radili. Ono što je kralja sprečavalo bila je jednostavna činjenica da mu tako nešto nije palo na pamet. U mononoteističkom svijetu jednog Boga, jednog kralja, jedne domovine, jedne supruge, jedne ljubavnice... tako nešto je i kralju bilo nezamislivo.

Nije bilo stvarne smetnje da to ostvari, osim njegove stvarne nemogućnosti da tako nešto poželi, premda je upravo to zapravo želio, ali nije bio sposoban ni samom sebi priznati. Siroti kralj nije bio poput Wyatt Erpa koji je postao najubojitiji revolveraš Divljeg zapada jer se dosjetio kako isti revolver koji su svi ostali upotrebljavali koristiti kao nitko drugi. Najčešće zadovoljavajući izlaz iz problema nije u pronalaženju novih genijalnih rješenja, nego u oslobađanju od starih banalnih ograničenja, a često je to jedno te isto.

Lako je razglabati o kralju iz strane zemlje koji je odavno umro, ali je sasvim drugo prepoznati isti problem oko nas. Naše društvo prepuno je sirotih bogataša, javna scena prepuna nemoćnih moćnika i izgubljenih vođa. Čak i takozvani „obični ljudi“ neprekidno se neuspješno pokušavaju riješiti problema koji zapravo nisu nikakvi problemi, kao da im pravi problemi nisu dovoljni nego se opterećuju još i izmišljenima.. Uostalom, živimo u zemlji koja je bogomdano blago, u blagoslovljenoj klimi, ima nas toliko da bi se mogli okupiti na ovećoj kineskoj rođendanskoj proslavi, a ništa ne možemo riješiti. Često se to tumači da smo toliko zapleteni u različite isprepletene interesne mreže da se nitko ne može pomaknuti. To jest tako, ali to je tek izgovor. Oni koji su se obogatili preko noći, ali su duhom ostali siromašni, oni koji su se čudom dokopali vlasti, ali ne znaju što bi s njom, oni koji imaju moć, ali je se ne usude upotrijebiti, oni koji bi vodili narod i predvodili trendove, a nemaju što reći, oni koji se ponašaju kao stoka sitnog zuba, a zapravo su sve drugo nego to, svi su samo jadnici koji – jebeš ga! – tumaraju u labirintu vlastitih mentalnih ograničenja i ne mogu si, i nitko im ne može niti im želi takvima pomoći.





četvrtak, 02.04.2015.

kirnja kao kit

- revitalizirani post od 6.12. 2006.

Nema mi boljega nego kad počnu iskrsavati svjedoci, pa se diče: "Ja sam svjedočio! Ja sam bio ondje i tada! Ja sam vidio! Tko bi znao, ako ja ne bih znao?!" Odmah me to sjeti na priču kako Mali Nikola uplovljava brodicom u Donje Čelo na Kalamoti. Na palubi mu Damir, lokalni ronilac. Taj ulazi u more kao u špajzu. Točno zna sve što je dolje. Navuče peraje, natuče masku, zgrabi pušku, baci se u vodu i čas zatim izlazi s kirnjom od sedamnaest kila!

Pristanu uz mol ispred hotela, a ribetinu zavežu špagom i bace u more iza brodice, da se ne kvari, pa sjednu na terasu i naruče piće. Uokolo njih sve sami übermenshi, onako ko jogurti, pa reš-preplanuli. Iznenada Damir skoči, priskoči najbližem stolu vičući (na njemačkom) "Vilicu! Vilicu!", otme nekom zgranutom gostu pribor za jelo iz ruku i skoči u odijelu u more. Ondje je prskao i urlao glumeći da se bori dok nije izišao na obalu s čudovištem veličine osrednjeg morža nabodenim na vilicu.

Okolni Švabe i Digići pobudalili. Školjocaju fotoaparati, snimaju kamere, žene vrište… Slikaju se s ribom u koju je zabodena vilica, jedan po jedan, pa grupa po grupa, pa svi zajedno. Tolika zvijer se privukla na rukohvat, dobro da nije koga zgrabila za nogu! No dođu kuhari, kojima je bila i namijenjena, uzmu je i za ručak nahrane sve goste hotela s jednom ribom, kolika je bila.

Navečer sjede Mali Nikola i Damir na istoj terasi ispred hotela, a nadoveže ih se jedan i dalje uzbuđen Nijemac i izbezumljeno priča, pa kako Mali Nikola ne zna njemački, Damir prevodi: prijepodne je neki čovjek, evo upravo ovdje, vilicom ulovio ribu od sedamdeset i jedne kile! Vilicom! Pa kako mu se učinilo da mu njih dvojica ne vjeruju, Nijemac se kune:

"Da nisam vidio svojim očima - ne bih vjerovao!"



srijeda, 01.04.2015.

najmiliji četnički pozdrav

- revitalizirani post od 8.6. 2007.




U svojim ranim dvadesetima došao sam jednom prilikom autostopom u München s naprtnjačom i vrećom za spavanje na leđima. U youth-hostelu nije bilo mjesta, pa sam krenuo od hotela do hotela tražeći gdje ću se smjestiti. U nekima je noćenje bilo vraški skupo, u drugima – kada su me vidjeli s vrećom za spavanje – nije bilo mjesta, a u trećima zaista nije bilo mjesta. Naposljetku, kada sam već gotovo spao s nogu, naletio sam na pristojan mali hotel u centru grada koji je nudio krov nad glavom po nevjerojatno niskoj cijeni. U ostalim hotelima noć je koštala najmanje osamdeset maraka, u onim iole pristojnim najmanje sto, a ovdje su tražili svega trideset i pet maraka. U nevjerici sam se skanjivao ući. Odmaknuo sam se i odmjerio zgradu s druge strane ulice. Tri kata, uredna fasada, a gotovo cijelo prizemlje pristojan kafić. Po toj cijeni mogao sam komotno ostati i deset dana.

Odvažio sam se i ušao. U minijaturnom predvorju iza recepcionerskog pulta stajao je neki tip u svakodnevnoj odjeći: traperice, majica, poduža masna kosa… Rekoh da bih sobu. On zapita koliko dugo kanim ostati.

– Tjedan.
– Tjedan?!
– Da, sedam dana.
– Sedam dana?!


Razrogačio je oči i zapiljio se u mene kao da vidi sablast. Rekoh:

– Aha.

Držao sam u ruci crveni pasoš. On ispruži ruku i ja mu dozvolim da ga uzme, a on ga zgrabi i šmugne za neku neprozirnu zavjesu koja se nalazila iza njega. Iznutra se začu uzbuđeno pregovaranje, nekoliko glasova, ali nisam razaznavao što govore. Nakon nekoliko minuta zavjesa se raširi po sredini tek toliko da izviri jedna ženska glava koja me nabrzinu odmjeri od glave do pete i ponovno nestane. Ponovo sam začuo nekoliko glasova koji su govorili svi istovremeno, a zatim na isti način kao prethodna izroni jedna muška glava i šutke se zapilji u mene. Tako vireći iz zavjese te glave su izgledale otprilike kao one koje obrubljuju šibensku katedralu. Smireno sam uzvratio pogled. Druga glava nestane i nastavim čekati.

Da prvi tip nije otišao s mojom putovnicom, okrenuo bih se i otišao. Ovako sam morao čekati još pet-šest minuta, i već kad sam se premišljao da zađem za zavjesu i zatražim svoj dokument, prvi tip izađe kao da se ništa nije događalo, otvori knjigu gostiju, upiše me i preda mi ključ od sobe.

Uspeo sam se uz stepenište i kada sam ušao u sobicu zaboravio sam na sve početne zbunjujuće primisli. Bila je mala, ali vrlo ugodna. Imala je odličnu kupaonicu i široki dvostruki krevet koje je zauzimao gotovo pola prostora. Na prvi pogled vidio sam da mi više ne treba i da bih mogao provesti u toj sobici i cijelo ljeto.

Odložio sam prtljagu, skinuo se, otišao u kupaonicu, a zatim bacio na krevet. Sat kasnije, osvježen, odmoran i u čistoj odjeći, krenuo sam u grad.

Izlazak sam počeo od kafića u prizemlju. Sjeo sam i naručio coca-colu. Kafić ne samo da je dobro izgledao, nego je u njemu bila uglavnom ženskadija, dvadesetak vrlo zgodnih djevojaka, nešto malo mlađih od mene, sve oko dvadeset godina. Pomislio sam da u blizini mora da je neki faks ili srednja škola, izgledale su mi kao studentice ili maturantice, jedna zgodnija od druge.

Konobar mi još nije stigao ni donijeti piće, a jedna se bez pitanja sjedne za moj stol i ponudi:

Hoćeš li me častiti pićem?

Zapitam:

– Što piješ?

– Šampanjac.


Tu se ja lecnem, ali ne trznem. Šampanjac u podne?! Iz principa ne plaćam nepoznatim djevojkama šampanjac u nepoznatim lokalima. Rekoh odlučno:

– Neću.

Po načinu kako sam je odbio vidjela je da nema smisla išta više pokušavati, ustala se i vratila na mjesto gdje je ranije sjedila. Kako se ona uklonila, na njezino mjesto sjedne druga i zapita:

– Kupiš mi piće?

Ja samo procijedim:

– Ne.

Evo treće, sjeda:

– Bi li meni platio šampanjac?

Rekoh:

- Ne bih.

Četvrta se nije potrudila ni prisjesti za moj stol, nego je samo prišla i zapitala s nogu:

– Šampanjac?

– Jok!


Dobro, nisam rekao "jok" jer smo razgovarali njemački i engleski, kako s kojom, ali bilo je nedvojbeno u tom smislu, kratko i odlučno. Uočio sam da sve ostale ženske u lokalu ispod oka prate kako sam odbio prve četiri, pa se peta digla tek reda radi, prešla tek pola puta i zapitala isto jednostavnom gestom podizanja obrve. Odgovorio sam odmahnuvši glavom, a nakon toga sam smireno ispio svoje piće jer mi nitko više nije pokušao prići.

Nakon dana provedenog po gradu vratio sam se do hotela. Kafić je bio zatvoren, ali je zato radio diskoklub u podrumu. Spustio sam se popiti posljednje piće. Gužva je bila znatno veća nego oko podne u kafiću i većina posjetitelja bili su muškarci. Među ženskama sam prepoznao barem polovinu onih koje sam uočio pri odlasku, samo što su sada sve bile u minijaturnim minisuknjicama/opakim dopičnjacima i na vrtoglavo visokim petama i ofanzivno obojane. Stao sam uz šank, kad evo jedne:

– Ljepotane, bi li naručio šampanjac za mene?

Bacim pogled na cjenik iznad šanka. Coca-cola je koštala otprilike kao i svugdje drugdje po gradu, pivo je bio nešto malo skuplje, ali je uz šampanjac bio zapisan neki vrtoglavi iznos. Rekoh odlučno:

– Ne bih.

Odbijenu neuspjeh nije naročito pogodio, a već nekoliko sekundi nakon nje uz mene je stajala druga s istim zahtjevom. Odbio sam ih otprilike osam prije nego sam ispio svoje piće.

Drugo jutro spustim se kafić oko deset, a ondje već sjedi nekoliko njih. Jedna po jedna pokušavala su sjesti za moj stol, ali ja sam ih odbijao već prije nego su sjele. Navečer isto tako. Već tada mi je sijevnulo gdje sam se našao, a kasnije sam saznao cijelu priču.

Nije to bio običan hotel, već takozvani "studnenhotel", hotel u kojemu su se sobe iznajmljivale na sat ili dva, najviše do jutra. Djevojke koje sam preko dana viđao u kafiću, a noću u diskoklubu, bile su posada tog mjesta, a bilo ih je sve zajedno točno koliko i soba, svaka se brinula o svojoj. Po cijeni od trideset i pet maraka svaka soba je bila iznajmljena nekoliko puta na dan, a koliko su djevojke tražile ni danas ne znam. Dogodilo se da se jedna razboljela i znalo se da je neće biti desetak dana kada sam ja banuo. Ekipa iza recepcije našla se na muci. S jedne strane, bilo im je žao da soba zjapi prazna, s druge su se bojali da ih ne prijavim inspekciji ako mi odbiju dati sobu, s treće nisu mogli tražiti više nego je bila službena cijena. Meni je to savršeno odgovaralo, i soba, i lokacija hotela i koliko sam za to trebao platiti.

Trećeg dana me djevojke više nisu uznemiravale. U međuvremenu su i saznale od tipa s recepcije tko sam i što sam – sasvim netipičan gost na tom mjestu, ali je već trećeg dana navečer jedna stala uz mene u diskoklubu i odmah rekla:

– Ne tražim nikakvo piće i ne trebam ništa od tebe…
– Pa što si onda došla?
- zapitam je.
– Da se malo odmorim. Da malo budem na miru. Nitko mi neće priči dok sam uz tebe, a ti me nećeš gnjaviti…
– E, to mi se sviđa
– rekoh. nakon toga smo proveli više od sat vremena u vrlo ugodnom razgovoru prije nego se vratila na posao.

Narednog jutra u kafiću dođe druga za moj stol i već nosi svoju kavu:

– Slobodno prisjednem desetak minuta?

Velikodušno joj dozvolim i ostala je pola sata dok su je ostale zavidno promatrale. Navečer, u diskoklubu, samo su se izmjenjivale i ostao sam do zatvaranja. Četvrtog dana već sam se sprijateljio sa svima.

Posljednji dan što sam bio u hotelu, silazim oko podne u kafić, a one se sve okupe oko mog stola. Gledam – što je ovo?

– Danas mi tebe častimo šampanjcem!

– Zašto?
– zgranem se.

Rođendan ti je!

Bile su u pravu. Dok su se ono u početku zanimale tko sam ja, pogledale su moj pasoš koji je ležao na recepciji i neka je uočila da mi je rođendan upravo posljednjeg dana boravka među njima.

– Heppy burthday!!! Alles Gute zum Geburtstag!!! Živiooo!!! – bila je ondje i jedna naša.

Stvarno su me ganule. Stigla je ne samo boca šampanjca "na račun kuće" nego i torta sa svjećicama. Sa svima sam se izljubio i svaka je dobila krišku torte. Pridružili su se i konobari i na kratko je svratio i tip s recepcije. Kada se tip s recepcije udaljio, počne ona od njih koja je i inače vodila glavnu riječ:

Nego… Nismo ti ništa kupile za rođendan, nemamo nikakav dar, a žao nam je da provedeš taj dan sam, pa smo smislile čime bi te mogle obradovati… Nešto da pamtiš cijela života!

Meni poteče slina.

– Mogu birati? Koliko?

Glavna je nekoliko trenutaka glumila da se premišlja, a zatim podigne u vis ruku s ispružena tri prsa, onako kako izgleda četnički pozdrav, ali u životu me ništa nije obradovalo kao taj znak i vragoljasto me pogleda:

– Misliš da će ti biti dovoljno?

Desetak godina kasnije stigao sam pred noć automobilom do Muchena. Bio sam sa suprugom na medenim mjesecu koji smo odlučili provesti uzduž i poprijeko Europe. U gradu je bila nekakva fešta, pa smo bezuspješno vozili od hotela do hotela i nigdje nismo mogli naći sobu. Naposljetku rekoh:

– Znam jedan hotel gdje sam bio u dobrim odnosima s osobljem, nadam se da još uvijek netko od njih radi ondje, uvjeren sam da bi ih mogao nagovoriti…

Na to moja mlada supruga, kojoj sam u fazi udvaranja ispričao kako sam se proveo u tom münchenskom hotelu, vrisne:

– Ni za živu glavu!!!

Eto, rano sam uočio da i brak ima svojih mana. Ili nevolje proističu iz toga što čovjek, ne misleći dalje od nosa, previše priča. Da – od nosa! Ne misleći dalje od vrha da ne kažem čega. Priča je svojevremeno bila odlična za podgrijavanje atmosfere kako bih ga što prije umočio, ali pogubna za desetljeća naknadnog bračnog života.

Da ne idem daleko – nikada više me nije pustila samoga u München.







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se