utorak, 31.03.2015.

promašaj prekinutog snošaja

- revitalizirani post od 27.11. 2007.


Preživjevši parlamentarne izbore hitno mi je zatrebalo nešto čime bih povratio balans unutar objektivne stvarnosti i ponovo uspostavio mentalnu ravnotežu. Uključio sam se na internet i otišao pravo na www.youporno.com . A ondje - čuda svakojaka i razne divote! Sve dokumentarni zabavno-poučni filmići. Što je najbolje, bilo koji da otvoriš i pogledaš, ne trebaš strepiti da ćeš spaziti ni Jadranku Kosor, ni Antu Đapića, ni ikoga iz te bulumente. Štoviše, kada bi se i naišlo na koga od njih, to bi napokon tek bilo nešto!

Pogledam jedan filmić, pogledam drugi, a ovaj ovdje mi se posebno svidio. Za vas koji ste prefini da bi sami pogledali tako nešto, moram ukratko prepričati. Negdje u nekoj sobi našli su se Ona i On. Nisu profesionalci koji glume osjećaje i uzbuđenje, ni marionete koje poput robota odrađuju zadanu koreografiju. Ne, mladi su i zgodni i djeluju autentično. Veselo se tucaju i pri tome snimaju videokamerom što rade, za uspomenu i dugo sjećanje. Sve pet. I tata bi, sine. No na kraju, kao hladan tuš, preciznije - kratko prije kraja, njih se dvoje razdvajaju, vadi on motku svoju mesnatu i izdaleka šprica po njoj.

Hej, mladiću, što ti bi? Curo, što je s vama?

Coitus interruptus, prekinuti snošaj, diletantsko-amaterska metoda kontracepcije nepouzdana je i bezvezna. Ništa lakše nego da strast ponese i razdvojite se prekasno. Pored toga, ako niste znali, mali bijeli komandosi iskaču cijelo vrijeme dok ste spojeni, izvidnica provjerava put glavnini koja će nahrupiti na kraju, a dovoljan je samo jedan da obavi posao. Vrijednost te metode kontracepcije u načelu je minimalna, svodi se na ono "bolje išta nego ništa" i nužno ju je nadopuniti s paljenjem svijeće na Kamenitim vratima.

Prekinuti snošaj izravno proturječi svrsi onoga što se radi. Nema boljega nego kad partneri dosegnu vrhunac što više isprepleteni, što dublje jedan u drugoga zabodeni, što spojeniji. To je cilj prema kojemu sve vodi. Umjesto toga, kada bi trebalo biti najbolje, prekinuti snošaj zahtijeva razdvajanje. To je kao kad bismo žvakali zalogaj, pa kad ga sažvačemo, umjesto da ga progutamo, da ga ispljunemo. Moglo bi se reći da smo nešto radili, ali ne da smo išta obavili.

Partneri koji su već isprobali sve i svašta mogu si dozvoliti nešto takvo radi raznolikosti, u šali, tek da se proba i to, ili ako im se slučajno dogodi, ali uvrstiti prekinuti snošaj u redovni repertoar seksualnih susreta je kljaštrenje i osiromašivanje, eventualno čak i znak dublje poremećenosti.

Nasuprot tome što je coitus interruptus u stvarnosti uvelike ili potpuno bezvezan, svi porno uradci na koje se može naići gotovo obavezno kulminiraju upravo s njim. To proizlazi iz medijskog karaktera pornografije. Kako drugačije prikazati orgazam? Da duboko penetrirani muškarac u jednom trenu iskolači oči i počne kolutati njima? To bi bilo vizualno nedovoljno zamjetljivo. Da partnerica u istom trenu počne vikati "Uh!" i "Oh!" nije dovoljno razvidno jer ona ionako cijelo vrijeme stenje i uzdiše. Jedini način da pornografija prikaže muški orgazam jest da se spolovilo izvuče na vidjelo kada ejakulira. To da pri tome zalije partnericu upravo po licu samo je dramaturški dodatak za naglašivanje katarze.

Stvarni akteri pornografskih scena ne mogu pri tome biti zadovoljni. I ona i on bi radije da su završili kako su započeli, kako Bog zapovijeda. Onaj koji bi u stvarnosti zaista iskreno uživao u tome morao bi biti tip koji likuje u simboličnom (i stvarnom) ponižavanju partnerice ili u iskazivanju svoje moći nad njom, makar na uštrb stvarnog užitka.

Pornografija pretendira da dokumentaristički prikazuje stvarnost. Da bi je prikazala, podvrgava je svojim medijskim zahtjevima. Medijski zahtjevi produciraju iskrivljenu sliku stvarnosti. Onaj tko o spolnosti uči kroz pornografiju, a to je danas - kada je ona dostupnija od solidnog upućivanja - raširen slučaj, lako može povjerovati da treba upravo tako i nikako drugačije. Onaj tko je nebrojeno puta masturbirao raspaljujući se buljenjem u pornoglumce koji se zašpricavaju od glave do pete, kada se i sam nađe u prilici lako će se povesti za jedinim znanim primjerom.

I zato mi je na kraju žao ovo dvoje dragih mladih ljudi na filmiću koji sam opisao. Odgledavši mnoštvo porno uradaka i sami su poželjeli snimiti svoj, sa sobom u glavnim ulogama, što je sasvim razumljivo. Dvojbeno je koliko su pametno postupili pustivši ga u javnost, ali i to je, sa svim mogućim ogradama, hm, prihvatljivo. Ono što je žalosno jest da su toliko potpali pod utjecaje koje ne razumiju, da čak i u trenutcima kada bi trebali biti najslobodniji, najviše ono što jesu, oni glume glumce koji prikazuju ono što ne valja.





nedjelja, 29.03.2015.

od filozofije do Facebooka


OSTVARENJE ZELJA


Svojevremeno sam studirao filozofiju. Počeo sam od Heraklitovih fragmenata, čitao Sokrata, Platona i Aristotela, te preko cijelog niza drugih dospio i do Kanta, Hegela i Marxa. Kadikad sam se gadno namučio da bih dokučio što je netko od njih želio reći, čitao interpretacije drugih filozofa da bih si pomogao ili vidio i uspoređivao različita tumačenja. Na kraju sam shvatio jedno – uz dovoljno truda i vremena moguće je shvatiti i misli pametnijih. Da mi je to ipak poprilično uspjelo dokaz je i što su me priznati stručnjaci za razna filozofska područja ispitivali i ocijenili uglavnom najboljim ocjenama. Naposljetku mi je i službeno priznat status profesora filozofije.

Davno je to bilo. U međuvremenu sam uglavnom sve zaboravio i danas, kad se prisjetim nečega iz filozofske građe, moram potražiti stare knjige i podsjetiti se da bih provjerio ono što mi je palo na pamet, no to se događa sve rjeđe, a sve više vremena provodim na Facebooku.

Na Facebooku ima čudesnih stvari. Recimo, neka nesretnica B.R., zgođušna raspuštenica, na Youtubeu je objavila gotovo desetminutni filmić u kojem otkriva da je siromaštvo odraz neznanja, a ne sudbine ili Božje volje. Na to se na Facebooku niz prisutnih zgranuo, te su krenuli da je ismijavaju i razvlače. Ogorčena B.R. je na svom Facebook-profilu u kratkom statusu prilično slabe pismenosti pokušala razjasniti: „Za one kojima je potrebno evo dodatnog pojasnjenja: Neznanje o kojem govorim nema veze s akademskim znanjem vec sa spoznajom da je covjekov zivot odraz njegove potsvjesti u kojoj je smjesten program svih njegovih uvjerenja. Ta uvjerenja odreduju tijek nasih zivota, i kad to znate, uz Bozju pomoc, te programe koji vas sputavaju mozete ocistiti i ugraditi nove koji ce vam omoguciti ekspanziju i ostvarenje zelja.“ Bubne i ostane živa. Ona je shvatila da je svi oni koji nisu pali na leđa od njene prvotne mudrosti zapravo nisu razumjeli što je rekla, pa im je potrebno dodatno pojašnjenje. Blažena naivnost.

Potaknuta tim statusom, neka M.S., prema fotografijama zgodna mlada ženska, ostavila je svoj komentar: „Da ti koji kritiziraju imaju akademska znanja a ne samo akademska zvanja, ne bi im niti trebala dodatna pojasnjenja!“ Tu sam se osjetio maltene osobno prozvan. M.S. je prozrela da kritičari usprkos akademskim zvanjima nemaju i akademskih znanja, za razliku od njih dvije koje su i bez akademskih zvanja prepune stvarnog znanja koje je svima ostalima nedostižno.

Ništa čudno da je B.R. na tu podršku uskliknula: „Genijalno!“ Mora da ju je razgalilo što joj se javila istomišljenica, pohvala svakome godi, iako ni uz najbolju volju ne vidim što bi u tako pohvaljenoj izjavi bilo genijalno.

Nakon njih rezolutno se oglasila Z.Z., prema fotografijama zgodna mlada ženska, kratko i jasno: „Kratko i jasno, tko je shvatio, shvatio je!“ Moglo bi se nadugačko objašnjavati da je nejasno tko je što shvatio, ali sve to prekida A.B., prema fotografijama zgodna mlada ženska, koja velikim slovima potvrđuje: „TOČNO!“ (Z.Z. dodaje i obojani animirani gif nekakve slatkaste životinjice koja razdragano plješće ručicama.) Što bi tu bilo točno, da li početna izjava da je uzrok siromaštvu neznanje, da li dodatno objašnjenje da je uz Božju pomoć moguće reprogramirati vlastitu podsvijest što će omogućiti ekspanziju i ostvarenje zelja, da li to da oni s akademskim zvanjima nemaju akademska znanja (pa je umjesto diplomiranom liječniku sigurno bolje otići priučenom iscjelitelju) ili da je posljednja izjava zaista genijalna, sve to ostaje nejasno, te time izmiče mom poimanju.

Raspravi se priključuje i A.A., prema fotografijama zgodna mlada ženska, i ostavlja utopističku zabilješku: „kad bi se cijelo čovječanstvo kvalitetno reprogramiralo, ne usudim se ni pomisliti o rezultatu...ali...UTOPIJA - grč. ne-mjesto; mjesto koje ne postoji“. Tu sam već zblesiran i ne ostaje mi ni riječi komentara.

Donekle se pribirem pri sljedećem doprinosu diskusiji. Neki N.S., prema fotografijama gadna muškarčina, piše na engleskom: „Dear B., I would love to hear your thoughts on nature and the environment“. Izgleda mi da se tip zdravo zajebava.

Taj dio rasprave završava B.R., začudnom izjavom: „Na nivou vibracije jedan reprogramiran odrzava na zivotu 700 000 onih koji to nisu“. Pazite – u životu postoji „nivo vibracija“. Pazite – postoje i „reprogramirani“. To su valjda oni koji su uz Božju pomoć očistili programe koji su ih sputavali i ugradili nove koji su im omogućili ekspanziju i ostvarenje zelja. I – pazite! – svatko od njih održava na životu ni manje ni više nego 700.000 onih koji to nisu! I tako dalje.

Čitao sam i Nietzschea i Heideggera, pratio i razumio, ali mi sve ovo izmiče. Hegel je mačji kašalj prema ovim tricama i kučinama. Ma kakav Marx?! Naravno, nikako mi nije namjera konfrontirati se prema fotografijama zgodnima mladim ženskama. Radije bih pronašao s njima zajednički jezik. Kada bih uspio shvatiti što se kovitla u glavama B.R., M.S., Z.Z. i A.B. – gdje bi mi bio kraj? Bio bih najpametniji čovjek na svijetu!






petak, 20.03.2015.

Fotografska gamad



Recimo iz milja - fotografi su posebna gamad. Život je prepun čudnih zbivanja. Slijedi primjer za obje tvrdnje. Svojevremeno smo se svakodnevno okupljali ispred „Zvečke“. U toj ekipi je bilo desetak fotografa, gotovo u bilo koje vrijeme bio je prisutan barem jedan od njih. Sve sam ih poznavao, a s nekima sam i danas stvarno dobar prijatelj. Tada sam bio urednik i naručivao radove od njih, nema ni jednog da nisam otkupio barem sliku ili smo trajno surađivali. Ispred „Zvečke“ je napravljeno poprilično fotografija, povelika gomila. I nisam bio nefotogeničan. Usprkos svemu tome, koliko se zna postoji svega jedna fotografija mene na tom mjestu (s Tanjom Torbarinom, vjerojatno radi nje). Kao da su se skanjivali okrenuti objektiv prema meni. Čudno je ono što ne razumijemo, čemu ne znamo uzrok/uzroke. Kad bismo objasnili tu čudnu pojavu, možda bi nam bilo jasnije i kakva su gamad fotografi.

srijeda, 18.03.2015.

boj ne bije svijetlo oružje…

DARKERSKO

FOTOGRAFIRANJE



Prekrasan je dan s mnogo sunca. Šećem psa kroz predio koji koriste i drugi šetači pasa. Naiđem na prizor koji mi privuče pozornost. Desetak metara od staze mlada crnokosa fotografkinja fotografira atraktivnu djevojku od glave do pete obučenu u crno. Pedesetak metara dalje stoje tri ženske i čavrljaju, a oko njih trčkaraju tri crna psa. Jedan od njih je fascinantno lijep belgijski ovčar. Sve zajedno izgleda kao darkersko okupljanje.

Sjednem pedesetak metara dalje na drugu stranu i gledam koliko će to trajati. Naravno, fotoaparat mi je u džepu. Popušim dvije cigarete, ništa se ne mijenja. Žene s psima čavrljaju, a fotografkinja snima. O, tugo, o jade! Izvadim fotoaparat i poskrivečki usnimim dvije fotografije: fotosesiju i prijateljsko okupljanje. Mogao sam promijeniti poziciju i usnimiti ih tako da su svi istovremeno u istom kadru, ali to bi primijetile, a nisam htio privlačiti pažnju na sebe niti je bilo potrebe da to radim.

Fotografkinja je imala profesionalnu opremu. Jaku sunčanu svjetlost nadopunila je bljeskalicom sa stativa s reflektirajućim kišobranom. Na obližljoj klupi ležala je velika torba s dodatnom opremom, vrlo profesionalnog izgleda. Snimiti fotografiju sa svim tim zahtijeva daleko veće fotografsko umijeće nego kliknuti okidač idiot-aparata. Odlično! Djevojka ima tehničko znanje i zavidnu tehniku, ali nešto joj ipak tragično nedostaje.


Naime, jedan se potez naprosto nametao. Da je fotografkinja otišla do ženski koje su pričale, zamolila ih da se presele pedesetak metara i da li smije snimiti i njihove pse, nema dvojbe da bi pristale. Ništa ih ne bi koštalo, a svaki je vlasnik ponosan na svoga psa i laska mu kad se psu uputi kompliment. Gdje ćeš većeg komplimenta nego da ih ovjekovječiš? S druge strane, fotografije djevojke u crnom bile bi daleko atraktivnije da je pored nje belgijski ovčar boje ugljena ili čak sva tri crna psa.

Možda se djevojka-model boji pasa pa se ne bi usudila opušteno pozirati uz njih? Ako je tako, to je bio peh, a djevojka je – kako god na izgleda – loš modeli. Pravi modeli su pozirali uz krokodile, gorile, tigrove, s pitonima omotanim oko vrata…

Fotografkinja je vjerojatno unaprijed imala plan što snimiti i u tome nema ništa loše. Dapače. Ako je imala plan, točno određen zadatak, trebala ga je realizirati. Ali šteta što je bila toliko usredotočena na ostvarivanje unaprijed zacrtanog zadatka da je previdjela neočekivane mogućnosti. Tko pogodi cilj, promaši sve ostalo.

Posavcu ili Vesoviću ne bi se moglo dogoditi da previde crne pse u neposrednom susjedstvu scene koju snimaju i da to propuste. Zato su oni veliki fotografi.

Malo koristi oprema, malo koristi tehničko znanje ako nedostaje „ono nešto“. Nije to znanje, znanje se može steći. Riječ o svijesti što se radi, gdje se radi, s kim se radi, svijest o trenutku, osjećanje prostora i situacije, opuštenost da se planirano napusti u trenu i uhvati ono što je trenutno iskrsnulo. To je jedan od suštinskih sastojaka dobre fotografije. Na isti način kao što je i pri pisanju važno biti sposoban bez velikog premišljanja zapisati ono što je palo na pamet, pa kasnije procjenjivati je li to ičemu vrijedno ili je zavrijedilo izbrisati.








ponedjeljak, 09.03.2015.

riješena enigma 71!

pojmovi i predstave


Uz poznati paradoks iz filozofske literature o Efežanu koji je izjavio da svi Efežani uvijek lažu, pa ne znamo kako i njemu vjerovati, postoji i sličan kojeg svi znamo iz iskustva: velika većina ljudi je sigurna da je najveći broj ljudi sve glupan do glupana, jedan veći od drugoga. Iskustvo nas uči da je to istina.

Koliko god paradoksalno, uvid da je većina ljudi sve glupan do glupana nikoga ne spašava od toga da i sam bude jedan među njima. Nitko nije uvijek na vrhuncu moći niti na razini svojih najviših dometa, pa se i najpametnijem čovjeku mora kad-tad omaknuti neki previd ili glupost da sam ne može kasnije povjerovati kako mu se dogodilo. Nitko nije u potpunosti konsekventan, potpuno logičan, bez kontradikcija unutar sebe samoga, najčešće između besprijekornih principa ili uzvišenih vrijednosti i njihove problematične primjene.

Jedan od najčešćih izvora iz kojega proističu nesporazumi među ljudima i pojedinaca sa samima sobom je razlika između pojmova i predstava. Unutar istog naroda uglavnom svi rabe uglavnom iste riječi. Za većinu ljudi iste riječi znače otprilike jedno to isto, ali to ne znači sasvim jedno te isto. Naime, svaka riječ označuje neki pojam, ali svatko si pojam predstavlja drugačije.

Recimo, svi znamo što je „domovina“, jedino što neki pod pojmom domovine zamišljaju zemljopisnu kartu i demografske podatke, drugi simbole poput grba, zastave, himne, treći neke lokalitete i nekoliko probranih povijesnih zgoda, četvrti vlastito selo, u selu svoju kuću, u kući ognjište...

Svi rabimo riječ „brak“ i svatko misli da zna što je to, jedino što jedni pod tih pojmom podrazumijevaju redovni spolni život, drugi tri redovna obroka i mekanu postelju, treći pakao bračnih svađa, četvrti - par s djecom, domaćim životinjama i okućnicom...

Za mladića koji poziva djevojku da se nađu i provesele, to ne mora značiti isto kao djevojci koja pristane. Ona može očekivati da će izmjenjivati nježne riječi i čokoladne bombončiće, dok on može dobar provod zamišljati sasvim drugačije.

Čak i tako naizgled nedvojbeni pojmovi kao „dan“ mogu značiti svašta. „Dan“ za nekoga može biti „24 sata“, za drugoga period od časa kad se probudio pa dok se ne zaspe, za trećega vrijeme od jutra do večeri, za četvrtoga razdoblje kad je danje svjetlo (a kada ga nema onda je noć), za petoga je dan pojam suprotan noći, a čuo sam da neki muslimani dan računaju od izlaska mjeseca. Pa kad se već tako nesporna činjenica kao „dan“ može shvatiti na tolike načine, ništa čudo da se sagledavanja i poruke koje se sastoje od niza pojmova u konačnici mogu drastično razlikovati.

Recimo, nedavno prikazana dokumentarna televizijska serija o zbivanjima 1971. u Hrvatskoj završava rečenicom za koju mi je kao cucku žao što je ne mogu citirati. Ta posljednja rečenica zvučala je otprilike ovako: „...pa se sudbina Hrvatske ne određuje više u Beogradu, Beču, Budimpešti, Berlinu, Bruxellesu, Parizu, Londonu i Washingtonu, nego u Zagrebu!“ Nakon te upečatljive tvrdnje kojoj je cijela serija vodila ostao sam zblenut – pa gdje ti ljudi žive?! Ili su to tek na kraju otkrili da se cijelo vrijeme zajebavaju?

Ako su to ozbiljno mislili – kako je moguće da su se tako nešto usudili ustvrditi? Jedino ako su koristeći pojmove zapravo iznosili svoje predstave o njima, kao što se to u svakodnevnom životu neprestano događa. Tako se jedan moj prijatelj odlučio sa suprugom da će graditi kuću, imali su čak i vrlo precizan arhitektonski plan, pri čemu je on mislio da će se zaustaviti na jednoj etaži i u njoj živjeti, jer su upravo toliko novaca imali, a supruga je mislila da se na postojeći plan može nešto i nadograditi. Završili su tako da je sagrađene kuća otprilike dva puta veća, luksuznija i skuplja od one iz troškovnika (koji je supruga smatrala samo još jednom bezveznom birokratskom formalnošću), a sada je bezuspješno pokušavaju prodati za manje novaca nego su u nju uložili jer ne mogu otplaćivati kredite.

Upravo isti mehanizam po kojemu ljudi pod istim pojmovima imaju različite predstave, pa im daju i druga i različita značenja, objašnjava i veliku enigmu koja je mučila autore serije. Kako to da su zahtjeve onih koji su politički poraženi 1971. pobjednici sami, i to u još većoj mjeri, ugradili čak u ustav donesen 1974. godine? Zaista djeluje nelogično i apsurdno. Nije valjda da su pobjednici u međuvremenu uvidjeli da su zahtjevi protiv kojih su se borili bili opravdani, pametni, prihvatljivi? Još manje je vjerojatno da su se bojali onih koje su već pobijedili, pa su im se htjeli umiliti. Rješenje je zapravo vrlo jednostavno. Recimo, pravo republika na osamostaljenje, za najveći dio gubitničke strane u zbivanjima 1971. bio je krajnji cilj, dok je za one koji su nadvladali to bio polazni postulat na osnovu kojega se gradi zajedništvo. Prvi se nisu usudili svoj konačni cilj ni javno istaknuti, a drugi nisu vjerovali da unutar zemlje postoji itko relevantan, a toliko nedotupavan da bi tako nešto ozbiljno poželio.

Na razlici pojmova i predstava u literaturi se grade komedije, u društvenom životu iz toga izviru nevolje i tragedije.



Post je originalno objavljen 28.2.2011.










<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se