petak, 13.06.2014.

Liga malih zemalja



KAD SE BRATSKA SRCA SLOŽE


I OLOVO PLIVAT MOŽE!



Kad bi Vesna Pusić, ministrica vanjskih i europskih poslova, našla sat vremena da mi posveti isključivši mobitel, objasnio bih joj koja bi trebala biti prvenstvena inicijativa Hrvatske na međunarodnom planu.

Sada se međunarodna politika tretira kao nešto što se prati, pa se odlučuje kako se postaviti prema onome što se pojavi, zinuti se ili naguziti, progutati ili ispljunuti. Postoje li predviđanja? Postoji li želja da se bude aktivni sudionik promjene, inicijator, predvodnik? Nakon rasapa pokreta nesvrstanih tako nešto izgleda toliko nedostižno da se o tome ne isplati ni sanjati. Ipak, preostalo je nešto o čemu valja razmisliti, nešto što bi valjalo poduzeti, smislena mogućnosti pri kojoj onaj tko je pokrene može pokazati da je subjekt na međunarodnom planu, a ne samo marioneta.

Hrvatska je mala zemlja. Na popisu zemalja po broju stanovnika sto i šesnaesta. Oko četiri i pol milijuna stanovnika na 56 542 kvadratnih kilometara. Samo po sebi to nije ni dobro ni loše, ni prednost ni mana, iako može biti mana, ali i prednost. Postoji još niz zemalja koje se po istim kriterijima mogu svrstati u slične. Tu su Danska, Finska i Slovačka sa svega milijun više stanovnika. Zatim postoji Litva sa tri i pol, Latvia sa dva i Estonija s tek tristo hiljada više od milijun stanovnika. Bivše jugoslavenske republike Crna Gora, Makedonija i Kosovo su također male zemlje. Albanija ima tri i pol milijuna ljudi. Minijaturne kneževine Monaco, Lichenstain i San Marino imaju tek nešto više od trideset tisuća građana. Niz je drugih sličnih u svijetu. Butan je premašio dva milijuna, a Trinidad i Tobago ih ima oko milijun.

Male zemlje, samim time što su male, imaju zajedničke specifičnosti. Mnogi problemi koje sve imaju proizlaze upravo iz toga što su male. Sve uvelike zavise od velikih zemalja. Često se male promjene u velikim zemljama ogledaju kao velike u malima. Još češće se procesi iz velikih prelijevaju kao poplava u male. Nije loše kad je to nešto dobro, ali i kad je loše – male su zemlje bez obrane.

Pogledajmo primjer iz kulture.

Jedan od temelje kulture su knjige (književnost i izdavaštvo). Temelj domaće kulture su knjige na vlastitom jeziku. Kultura čitanja počinje od slikovnica. Slikovnice su za proizvodnju među skupljim vrstama knjiga (boja, debele stranice, posebni zahtjevi). Prodajnu cijenu slikovnice određuju proizvodni troškovi na koje utječe u prvom redu naklada u kojoj se tiskaju. Jedna je stvar tiskati slikovnicu za Njemačku (koja sam ima više od 80 milijuna stanovnika kojima treba pribrojiti i pripadnike drugih zemalja koji govore njemački) nego za Hrvatsku kojoj stanovništvo u milijunima možemo izbrojati prstima jedne ruke. Ne samo da je kupovna moć hrvatskog čitatelja slabija (pa su naklade proporcionalno manje) nego ih je i značajno manje. Slikovnica koja se tiska u Hrvatskoj nužno je apsolutno i relativno skuplja u prodaji.

Sad se u priču upliće i globalizacija. Na svjetskom tržištu izdavaštva za djecu pojavile su se multinacionalne kompanije koje ubiru profit spajajući nacionalna tržišta. Pojedina slikovnica tiska se istovremeno najmanje za deset zemalja. Prvo se otisne 200.000 primjeraka za Njemačku, onda se zaustave tiskarski strojevi, promijeni se samo film za crnu boju na kojemu je tekst, otisne se još 150.000 za Francusku, zaustave se strojevi i promijeni tekst, nakon toga slijedi 80.000 za Poljsku, zaustave se strojevi… Na kraju se otisne još 2.000 primjeraka za Hrvatsku i 3.000 primjeraka za Sloveniju. Tako se na tržištu svake male zemlje pojavljuju slikovnice neusporedivo jeftinije u proizvodnji od onih koje bi nikle na autohtonom tlu, tj. da netko napiše, drugi nacrta, treći dizajnira slikovnicu i napravi grafičku pripremu, četvrti se prihvati tiskanja… To bukvalno iskorjenjuje proizvodnju domaćih slikovnica u malim zemljama. Svakom izdavaču je jeftinije i lagodnije kupiti stranu licencu i uključiti se u međunarodni projekt nego napraviti sve sam.

Dvije su posljedice takvog poslovanja. Kulturološka, slikovnice koje se tako nude često su zapravo glupe i loše, više odvikavaju od čitanja nego navikavaju, a lokalnih sadržaja nema ni za lijek. Financijski, novac za kreativne uratke u projektu odlijeva se u velike zemlje. Nemam točne brojeve, ali s velikom sigurnošću mogu napamet reći - u bilo kojoj jedinici vremena u bilo kojoj maloj zemlji zahvaćenoj globalizacijom više je novaca potrošeno za plaćanje autorskih prava Waltu Disneyu i nekolicini sličnih proizvođača nego svim domaćim autorima zajedno. Pored toga, vrhunski književnik malih naroda gotovo nema izgleda da ga prevedu za neku respektabilnu biblioteku velikih naroda, dok se i osrednji autori velikih naroda objavljuju gotovo u svim malim zemljama.

Kakva je situacija sa slikovnicama i izdavaštvom za djecu, ista je ili slična na svim ostalim segmentima izdavaštva. Otprilike tako je i s filmovima i glazbom.

Primjera s područja informiranja ima bezbroj, svakodnevno naviru. Ako Parisi Hilton na nekom tulumu u Londonu ispadne sisa, o tome će sutradan javiti u svim malim zemljama. Kad u maloj zemlji Srbiji uspiju prodati jednu knjigu u tri stotine i šezdeset tisuća primjeraka (Žarko LauščevićGodina prođe, dan nikad“) onda se to u neposredno susjednim malim zemljama jedva čuje. Naravno da je malim zemljama potrebno znati što se značajnoga događa u velikim, prvenstveno da se stignu pripremiti na ono što će se i na njih odraziti, ali možda im je potrebnije - ili barem jednako korisno - znati što se događa u zemljama s kojima dijele jednaku situaciju. Korisno je znati koji su problemi zajednički, da bi ih se i kod sebe preciznije dijagnosticiralo; još je korisnije ako netko pronađe dobar recept za bilo koji od tih problema da bi ga i drugi mogli primijeniti.

LJudi iz malih zemalja putuju po svijetu u istom postotku kao i oni iz velikih. No dok svakome tko želi vidjeti svijeta kao nezaobilazne destinacije prvo padaju na pamet Pariz, London i New York, malo tko se sjeti otići pogledati Vilnius, Rigu i Tallinn. Ako poželimo promijeniti ambijent da bi se opustili, odmorili i usput okupali, što nedostaje u tom pogledu Malti ili Cipru? Zajednička marketinška turistička kampanja koja bi propagirala turizam odterećen statusne snobovske privage svima malima bi išla u prilog.

Dakle, nije da smo sudbinski osuđeni da u vanjskoj politici budemo samo prirepak. Kad već imamo ministarstva vanjskih poslova, europskih integracija i još nekoliko njih orijentiranih na suradnju sa svijetom, zar oni ne bi mogli krenuti s nečim što se nitko drugi prije njih nije dosjetio? Može li Hrvatska biti prva u svijetu po ičemu dobrom?

LIGA MALIH ZEMALJA trebala bi ugovorima inicirati osnivanje instrumenata za protok razmjene informacija, kulturnu suradnju i turističku isprepletenost. Trebalo bi osnovati institucije koje sakupljaju i kultiviraju iskustva malih upravo o njihovoj malenosti. Kad bi Liga uspjela okupiti toliko zemalja da njihovo stanovništvo broji tridesetak do pedesetak milijuna, to bi bilo tržište kojemu oslonac na bilo koje drugo nije potreban, a moglo bi mogli prilagoditi svojim posebnostima. Nakon nekog vremena suradnja bi se lako proširila i na obrazovanje i znanost. Zatim, ako poletimo na krilima futurološke mašte, u vrijeme interneta, usavršavanja google-prevoditelja i 3D printera, više nije nužno da zemlje koje stupaju u federaciju, konfederaciju ili bilo kakvu drugu „aciju“ međusobno graniče.

Ovo je bila kratka osnova zamisli. Uvjeren sam da o njoj vrijedi daje razmisliti. Jedino, nje bi se trebao prihvatiti netko tko je može izvesti, a ne bloger-marginalac poput mene. Vesna Pusić bi je trebala razmotriti i po službenoj dužnosti. Nažalost, otkako je postala ministrica, nema vremena za razgovore o bilo čemu osim svojih uobičajenih poslova. Po svemu sudeći mora biti neprestano na oprezu da joj Čačić ne uvali feferon, stalno mora paziti da ne napravi krivi korak između Milanovića, Linića, Jakovčića i ostalih, vrlo je zaposlena s tjeranjem u red buljuk službenika u svom ministarstvu, neprestano mora mahati ručicama i pedalirati nožicama da bi održala glavu iznad vode. I dokle god su, i ona i ostali, preokupirani uobičajenim, nema izgleda da se izdvojimo od svakidašnje jadikovke.






-----------------------
E-mailom mi je stiglo nekoliko komentara na gornji tekst. Svi su suglasni da je tema zanimljiva, a jedan – informiraniji – kaže da se ionako dosta govori i piše o ulozi malih zemalja u suvremenom svijetu.

Razjašnjenja radi, moj tekst ne govori o ULOZI malih zemalja, nego o tome što male zemlje mogu napraviti SAME ZA SEBE, bez pomoći velikih, pa bi se time i njihova uloga vjerojatno promijenila









Preporuka za dalje čitanje:
Pukovnik Sanders
Burcarova ideja




ne valja skakati s visoka

srijeda, 04.06.2014.

kad odrasteš, onda je već kasno


UZGAJANJE


STRAŠLJIVACA



Moja draga prijateljica Katarina pored mnogih vrlina ima i jednu osobinu koja mi nikako ne ide u glavu. Boji se pasa. To bih još nekako i mogao razumjeti, ali ona se boji i mog psa! Boji ga se nakon što se znaju šesnaest godina, otprilike se sreću barem tri puta tjedno, nebrojeno puta smo išli zajedno u duge šetnje, bezbrojne sate su proveli u istoj prostoriji i nikada joj ništa nažao nije učinio. Dapače, kako mu je u bezbrojnim prilikama dala slatke kekse ili druge slasne zalogajčiće, pas je izrazito voli. Maše repom kad je vidi, odmah joj priđe pozdraviti, zalaje od dragosti da upozori da ona dolazi. Ona se svejednako boji. Kaže da je razlog njenom strahu jer je on velik i crn. Čak i jeste crn, ali je velik više u skladu s onom narodnom „u strahu su velike oči“.

NJezin strah je izrazito iracionalan. Boji se usprkos svim mojim uvjeravanjima da joj pas neće ništa. Boji se usprkos tome što su se sreli otprilike barem tri tisuće puta i proveli zajedno barem pet tisuća sati i nikada nije ni na trenutak pokazao namjeru ili pokušao da joj naškodi. Boji se usprkos objašnjenjima da je on zapravo srdačno pozdravlja kad joj krene u susret, maše repom i zalaje. Boji se usprkos nebrojenim dokazima da joj neće ništa nažao i bez ikakve osnove. Njezin strah nema uzroka u stvarnosti osim što pojava psa u stvarnosti priziva da se u njoj razbukta njezin koloplet strahova satkan od samih fantazmagorija.

Mnogo puta sam pokušao dokučiti zašto je tako. Ne znam. Međutim, mnogo je ljudi koji se boje pasa ili su im psi odbojni. Uglavnom imaju neka objašnjenja, najčešće im počinju rečenicom: „U djetinjstvu me ugrizao pas…“ Takva objašnjenja ne prihvaćam. Mene su kroz život psi ujeli barem nekoliko desetaka puta, a mačke ogreble još i češće, ali zbog toga nemam ništa ni protiv jednih ni protiv drugih. Kad sam bio mali događalo se to u igri, a kasnije kad su se opirali da ih odvedem veterinaru, kad sam razdvajao životinje koje su se potukle, kad sam sam izazivao ili slično, uvijek zbog nekog razloga koji mi je bio sasvim jasan. Katarina je dovoljno poštena da priznaje kako ne zna odakle njezin strah. Većina onih koji ga s njom dijele, kako god ga objašnjavali, smještavaju začetak svog straha u djetinjstvo.

Ako izuzmemo situacije kada je nekoga u djetinjstvu izgrizao pas na tako upečatljiva način da je ostalo neugodno zapamćeno za cijeli život, toliko rijetke da ih možemo zanemariti, postoji jedna druga situacija koja bi mogla biti pravi uzrok kasnije odbojnosti i straha. Situacija se može opisati otprilike ovako, bezbroj puta sam joj svjedočio. Hodam s psom, vodim ga na uzici, a u susret mi dolazi neka odrasla osoba s vrlo malim djetetom, kadikad čak na drugoj strani ceste ili negdje sjede, a mi prolazimo pored njih. Odrasla osoba je najčešće baka, kadikad majka, a najrjeđe otac. Dijete je vrlo malo, još u kolicima, ili ima dvije do pet godina, nose ga na rukama ili nesigurno hoda uz svoju pratnju. Kako spazi psa, odrasla osoba se počne bedasto, iracionalno ponašati, histerizirati i paničariti. Užasnuto viče: „Pas! Pas!“, kao da je spazila tko zna kakvu strahotu ili opasnost, počinje cukati ili vuči dijete, eventualno ga podiže na ruke, uspaničeno mijenja smjer i brzinu kretanja, eventualno skače s pločnika na kolovoz ne obazirući se na prolazeća vozila i slično. Dijete se prepadne još više, ne zato jer je vidjelo psa, nego zato jer se osoba koja ga vodi, u koju ima povjerenja, iznenada počela suludo ponašati, u drastičnim slučajevima se čak i rasplače. Vremenom dijete nužno počinje unaprijed prepoznavati takve neugodne uznemiravajuće ispade – iskrsavaju nakon što se pojavi neki pas! Svijet takvog djeteta mora da izgleda otprilike ovako: … ulica… izlog… saobraćajni znak… drvo… neki prolaznik… parkirani automobil… PAS! PAS! Zatim opet: vozim se u kolicima… cuclam bočicu s mlijekom… leptir… pjeva ptičica… zvečaka… PAS! PAS! Biciklist… nešto veliko… nešto zeleno… grm… mačka… vrata… ograda… PAS! PAS! Repati četveronžac se pretvara u alarmantni vizualni nagovještaj neugodne situacije koja će uslijediti. E, ako na takvo dijete neki pas još zalaje, zareži, razgalami se u blizini ili ga, nedajbože, ugrize, ono će to pamtiti do kraja života. Biti će to pogodno, sličnima i neupućenima prihvatljivo objašnjenje za ono što izmiče uočavanju.

Pravi uzrok iracionalnog straha je zapravo netko drugi tko ga je prenio ili usadio, a ne ono što takav strah izaziva. Uzalud ako su svi u okolini razumni, uravnoteženi i smireni. Dovoljan je jedan paničar da prenese svoju paniku na naredno pokoljenje. U životnoj psihologiji minus i plus se ne poništavaju, niti plus prevladava. Minus sve pokvari. Neka su roditelji na svom mjestu koliko god je to moguće, ako dijete – dok su oni na poslu – čuva hipohondrasta baka i dijete će biti hipohondar. A „dijete je otac čovjeka“. Odrasli čovjek će nešto držati kao nesumnjivo i neupitno, jedino moguće, dok će proces kojim mu je to usađeno biti čvrsto ukorijenjen u nepovratno zaboravljenom.

Umjesto straha od pasa možemo uzeti i bilo koji drugi strah ili iracionalnu reakciju. Jedni moji prijatelji - inače potpuno razumni, obrazovani i kulturni ljudi – boje se insekata, svih insekata, uključujući bubamare, pa se i njihovo dijete boji insekata. Jasno im je da je taj strah u obitelj donijela majka, a ocu je jednostavnije zatući svaku bubu koja zaluta u stan nego iskorijeniti strah iz majke, pa iako se otac – glava obitelji – ne boji člankonožaca i opnokrilaca, oni u cjelini djeluju kao insekticid. Da bi taj sistem uklanjanja problema funkcionirao, žrtve moraju biti bespomoćne. Ne kaže se slučajno žrtveno janje, a ne žrtveni tigar. Da su se kukci oprli makar približno koliko je supruga insistirala na njihovom zatiranju, prijatelj bi morao razmisliti o nekoj drugoj mogućnosti, recimo – da izliječi suprugu od ludosti, pa se možda fobija ne bi prenijela na dijete.

Strah od pasa je instruktivan jer na očigledan način objašnjava porijeklo i prirodu suptilnijih iracionalnih reakcija. Tako u mnogim „nacionalno osviješćenim“ familijama postoji zazor od pripadnika i kolektiva drugih nacionalnosti, u vjerničkim obiteljima odbojnost prema pripadnicima drugih konfesija i ateistima, među intelektualcima zazor prema idejama koje su proskribirali njihovi učitelji, među „politički aktivnima“ gadljivost prema konceptima koje su odbacili njihovi autoriteti, a kod bogataša prezir i neobaziranje na sirotinju. Na suptilniji način prenose se strahovi od bliskosti, patološko robovanje higijeni ili odbojnost prema spolnosti…

Onaj tko se patološki boji ne može si pomoći. Svoj strah ne širi dalje namjerno, nego zato jer ništa drugo ne može. Ne možemo zamjeriti. Iracionalni stavovi se ne mogu anulirati racionalnim obrazloženjima. Međutim, trebamo zamjeriti onima koji sami nisu podložni strahovima, predrasudama, iracionalnostima, ali ih svjesno i namjerno drugima usađuju, jačaju i šire. Potenciranje straha od smrti da bi se okoristilo obećavanjem vječnoga života, profitiranje poigravanjem ekonomskih neizvjesnosti ili poticanje atavističkih instinkata stada kroz navijačko okupljanje u spotu i izvan sporta samo su primjeri koji prvi padaju na pamet.

Osobina moje drage prijateljice Katarine da se boji pasa okljaštruje joj i osiromašuje život. Iako je sposobna vidjeti da su oni prekrasna bića, ne može uživati u druženju s njima i koristiti sve ono što oni spremno pružaju.
















nedjelja, 01.06.2014.

duet na flauti



UMILJATO JANJE


DVIJE MAJKE


SISAJU




Imati kompjutor i biti zakvačen na Internet znači biti samo na dva klika od nepreglednih nalazišta pornografije. Bilo bi licemjerno, na šezdeset i četvrti rođendan, reći da kadikad – blago rečeno – nisam ondje zavirio.

Pornografija je industrija, produkcija, žanr i bezbrojni konkretni uradci. Na užas feminističkih prijateljica, moram priznati da mi je mnogo toga u pornografiji i oko nje zanimljivo, koliko god je mnogo pornografije naprosto loša pornografija, pa već samim time loše. Na onom lošem se ne bih zadržavao: mnogo toga je naprosto neuzbudljivo, glupo, smiješno bez mogućnosti da se nasmijete, mnogo toga su žanrovski klišei i neinventivno oponašanje bez razumijevanja. Ipak, kako je toliko mnogo toga, i onoga što odgovara svim zahtjevima žanra i može se s užitkom i zanimanjem pogledati ima toliko da to živ čovjek ne može pregledati.

Ako se spustimo na razinu osobnih preferencija, ima toga što me uopće ne zanima, toga što mi je čak odbojno, ali ovaj put bih želio spomenuti jedan koreografski motiv na kojeg mi je uvijek milo naletjeti. Riječ je o prizoru kad dvije ženske dodirujući se nosovima ili bradama sinkronizirano zajednički klize usnama duž erektiranog muškog izdanka, naprijed-nazad ili gore-dolje. Prizor vam je najvjerojatnije dovoljno poznat da ga ne trebam podrobnije opisivati.

Prizor je vizualno atraktivan, psihološki zanimljiv, iako bi u stvarnosti zapravo bio višestruko problematičan. U načelu se muškarac treba toliko usredotočiti da bi zadovoljio jednu ženu, da je istovremeno zadovoljiti dvije gotovo neizvedivo. Moguće, ali morali bi biti toliko uigrani da se to u stvarnosti sreće tek u promilima, pri čemu bi eventualna biseksualnost partnerica uvelike olakšala zadatak. Nasuprot tome je kombinacija jedne žene i dva muškarca (svi troje heteroseksualni) neusporedivo izvodljivija na opće zadovoljstvo. Fiziološki je situaciju gotovo besmisleno pokušati ostvariti – fiziološki jedna žena koja siše jagodu na vrhu muškog uda pruža jači ugođaj nego dvije koje nastupaju postrance. To se može korigirati tako da u pornografskoj mašti igraju tri umjetnice, ali pokušati to ostvariti je toliko složeno da nije preporučljivo u tako se nešto upuštati, tim više što bi – fiziološki – pored one u sredini, one dvije sa strane bile samo privjesak.

Ipak, prizor je i dalje zanimljiv i golica maštu. Zašto?

Budimo realni, kad bi se netko zainatio, ne bi bilo nemoguće takvu želju ostvariti. Da ne idemo daleko, što čujem preko masovnih medija (informativna funkcija „Crnih kronika“), već za manje od 1000 kuna mogle bi se naći dvije profesionalke koje bi to zdušno pošteno odradile. Kad bi se netko zainatio, kad-tad bi našao dvije prijateljice koje bi uspio nagovoriti da ga usliše. Ali to ne bi bilo to.

Budimo realni, ima danas muškaraca kojima se ostvario takav san. Ima onih kojima se nasmiješio Kairos, bog sretnog trenutka, ali ne mogu računati da će im se to mnogo puta ili ikada više ponoviti. Ima onih koji troše novce da bi ostvarili pubertetske maštarije. Ima onih ljigavaca koji koriste pozicije moći za seksualne usluge. Ali to nije to.

Naime, ono što je najzanimljivije u prizoru jest kad se zamisli, kad se prepusti mašti zamišljajući svijet u kojemu bi takve situacije bile uobičajene, kad bi se događale bez posebnih priprema i naknadnih komplikacija. Svijet u kojemu bi dvije ženske bez međusobnog rivaliteta, bez ljubomore, predano nastojale usrećiti jednog muškarca bio bi mnogo bolji od ovoga u kojem živimo.

Star sam čovjek, danas mi je šezdeset i četvrti rođendan, nikome više ništa ne dugujem i mogu bez opterećenja govoriti o bilo čemu. U mom djetinjstvu žene su još masovno rabile željezne pegle koje su se zagrijavale na žar. U mom djetinjstvu nije bilo plastike, hladnjaka, televizora, nisu postojali dućani-samoposluživanja, u Daruvaru i Bjelovaru nije postojao ni vodovod… Odonda do danas svijet se preobrazio u science-fiction okružje automobila, aviona, kuhinjske bijele tehnike, kompjutora, interneta i mobitela, komunikacijskih satelita i istraživačkih svemirskih letjelica. Sve se promijenilo do neprepoznatljivosti, samo je jedno ostalo bazično isto – žensko-muški odnosi. Nije da i na tom polju nema pomaka, ima, ima, ali oni se jedva mogu usporediti s napretkom na drugim područjima svakodnevnog života.

U vrijeme kad sam bio star kao moj sin danas „Beatlesi“ su skladali pjesmicu „When I'm Sixty-Four“ u kojoj su predviđali da bi netko od šezdeset i četiri godine trebao biti sretan ukoliko “doing the garden, digging the weeds”. Što su „Beatlesi“ mogli znati što će za gotovo pola stoljeća biti važno i dragocjeno nekom šezdesetčetverogodišnjaku? Svijet se promijenio, ljudi su se promijenili, samo su okovi i ograničenja ostali isti.











<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se