KAD SE BRATSKA SRCA SLOŽE


I OLOVO PLIVAT MOŽE!


Kad bi Vesna Pusić, ministrica vanjskih i europskih poslova, našla sat vremena da mi posveti isključivši mobitel, objasnio bih joj koja bi trebala biti prvenstvena inicijativa Hrvatske na međunarodnom planu.

Sada se međunarodna politika tretira kao nešto što se prati, pa se odlučuje kako se postaviti prema onome što se pojavi, zinuti se ili naguziti, progutati ili ispljunuti. Postoje li predviđanja? Postoji li želja da se bude aktivni sudionik promjene, inicijator, predvodnik? Nakon rasapa pokreta nesvrstanih tako nešto izgleda toliko nedostižno da se o tome ne isplati ni sanjati. Ipak, preostalo je nešto o čemu valja razmisliti, nešto što bi valjalo poduzeti, smislena mogućnosti pri kojoj onaj tko je pokrene može pokazati da je subjekt na međunarodnom planu, a ne samo marioneta.

Hrvatska je mala zemlja. Na popisu zemalja po broju stanovnika sto i šesnaesta. Oko četiri i pol milijuna stanovnika na 56 542 kvadratnih kilometara. Samo po sebi to nije ni dobro ni loše, ni prednost ni mana, iako može biti mana, ali i prednost. Postoji još niz zemalja koje se po istim kriterijima mogu svrstati u slične. Tu su Danska, Finska i Slovačka sa svega milijun više stanovnika. Zatim postoji Litva sa tri i pol, Latvia sa dva i Estonija s tek tristo hiljada više od milijun stanovnika. Bivše jugoslavenske republike Crna Gora, Makedonija i Kosovo su također male zemlje. Albanija ima tri i pol milijuna ljudi. Minijaturne kneževine Monaco, Lichenstain i San Marino imaju tek nešto više od trideset tisuća građana. Niz je drugih sličnih u svijetu. Butan je premašio dva milijuna, a Trinidad i Tobago ih ima oko milijun.

Male zemlje, samim time što su male, imaju zajedničke specifičnosti. Mnogi problemi koje sve imaju proizlaze upravo iz toga što su male. Sve uvelike zavise od velikih zemalja. Često se male promjene u velikim zemljama ogledaju kao velike u malima. Još češće se procesi iz velikih prelijevaju kao poplava u male. Nije loše kad je to nešto dobro, ali i kad je loše – male su zemlje bez obrane.

Pogledajmo primjer iz kulture.

Jedan od temelje kulture su knjige (književnost i izdavaštvo). Temelj domaće kulture su knjige na vlastitom jeziku. Kultura čitanja počinje od slikovnica. Slikovnice su za proizvodnju među skupljim vrstama knjiga (boja, debele stranice, posebni zahtjevi). Prodajnu cijenu slikovnice određuju proizvodni troškovi na koje utječe u prvom redu naklada u kojoj se tiskaju. Jedna je stvar tiskati slikovnicu za Njemačku (koja sam ima više od 80 milijuna stanovnika kojima treba pribrojiti i pripadnike drugih zemalja koji govore njemački) nego za Hrvatsku kojoj stanovništvo u milijunima možemo izbrojati prstima jedne ruke. Ne samo da je kupovna moć hrvatskog čitatelja slabija (pa su naklade proporcionalno manje) nego ih je i značajno manje. Slikovnica koja se tiska u Hrvatskoj nužno je apsolutno i relativno skuplja u prodaji.

Sad se u priču upliće i globalizacija. Na svjetskom tržištu izdavaštva za djecu pojavile su se multinacionalne kompanije koje ubiru profit spajajući nacionalna tržišta. Pojedina slikovnica tiska se istovremeno najmanje za deset zemalja. Prvo se otisne 200.000 primjeraka za Njemačku, onda se zaustave tiskarski strojevi, promijeni se samo film za crnu boju na kojemu je tekst, otisne se još 150.000 za Francusku, zaustave se strojevi i promijeni tekst, nakon toga slijedi 80.000 za Poljsku, zaustave se strojevi… Na kraju se otisne još 2.000 primjeraka za Hrvatsku i 3.000 primjeraka za Sloveniju. Tako se na tržištu svake male zemlje pojavljuju slikovnice neusporedivo jeftinije u proizvodnji od onih koje bi nikle na autohtonom tlu, tj. da netko napiše, drugi nacrta, treći dizajnira slikovnicu i napravi grafičku pripremu, četvrti se prihvati tiskanja… To bukvalno iskorjenjuje proizvodnju domaćih slikovnica u malim zemljama. Svakom izdavaču je jeftinije i lagodnije kupiti stranu licencu i uključiti se u međunarodni projekt nego napraviti sve sam.

Dvije su posljedice takvog poslovanja. Kulturološka, slikovnice koje se tako nude često su zapravo glupe i loše, više odvikavaju od čitanja nego navikavaju, a lokalnih sadržaja nema ni za lijek. Financijski, novac za kreativne uratke u projektu odlijeva se u velike zemlje. Nemam točne brojeve, ali s velikom sigurnošću mogu napamet reći - u bilo kojoj jedinici vremena u bilo kojoj maloj zemlji zahvaćenoj globalizacijom više je novaca potrošeno za plaćanje autorskih prava Waltu Disneyu i nekolicini sličnih proizvođača nego svim domaćim autorima zajedno. Pored toga, vrhunski književnik malih naroda gotovo nema izgleda da ga prevedu za neku respektabilnu biblioteku velikih naroda, dok se i osrednji autori velikih naroda objavljuju gotovo u svim malim zemljama.

Kakva je situacija sa slikovnicama i izdavaštvom za djecu, ista je ili slična na svim ostalim segmentima izdavaštva. Otprilike tako je i s filmovima i glazbom.

Primjera s područja informiranja ima bezbroj, svakodnevno naviru. Ako Parisi Hilton na nekom tulumu u Londonu ispadne sisa, o tome će sutradan javiti u svim malim zemljama. Kad u maloj zemlji Srbiji uspiju prodati jednu knjigu u tri stotine i šezdeset tisuća primjeraka (Žarko Lauščević „Godina prođe, dan nikad“) onda se to u neposredno susjednim malim zemljama jedva čuje. Naravno da je malim zemljama potrebno znati što se značajnoga događa u velikim, prvenstveno da se stignu pripremiti na ono što će se i na njih odraziti, ali možda im je potrebnije - ili barem jednako korisno - znati što se događa u zemljama s kojima dijele jednaku situaciju. Korisno je znati koji su problemi zajednički, da bi ih se i kod sebe preciznije dijagnosticiralo; još je korisnije ako netko pronađe dobar recept za bilo koji od tih problema da bi ga i drugi mogli primijeniti.

LJudi iz malih zemalja putuju po svijetu u istom postotku kao i oni iz velikih. No dok svakome tko želi vidjeti svijeta kao nezaobilazne destinacije prvo padaju na pamet Pariz, London i New York, malo tko se sjeti otići pogledati Vilnius, Rigu i Tallinn. Ako poželimo promijeniti ambijent da bi se opustili, odmorili i usput okupali, što nedostaje u tom pogledu Malti ili Cipru? Zajednička marketinška turistička kampanja koja bi propagirala turizam odterećen statusne snobovske privage svima malima bi išla u prilog.

Dakle, nije da smo sudbinski osuđeni da u vanjskoj politici budemo samo prirepak. Kad već imamo ministarstva vanjskih poslova, europskih integracija i još nekoliko njih orijentiranih na suradnju sa svijetom, zar oni ne bi mogli krenuti s nečim što se nitko drugi prije njih nije dosjetio? Može li Hrvatska biti prva u svijetu po ičemu dobrom?

LIGA MALIH ZEMALJA trebala bi ugovorima inicirati osnivanje instrumenata za protok razmjene informacija, kulturnu suradnju i turističku isprepletenost. Trebalo bi osnovati institucije koje sakupljaju i kultiviraju iskustva malih upravo o njihovoj malenosti. Kad bi Liga uspjela okupiti toliko zemalja da njihovo stanovništvo broji tridesetak do pedesetak milijuna, to bi bilo tržište kojemu oslonac na bilo koje drugo nije potreban, a moglo bi mogli prilagoditi svojim posebnostima. Nakon nekog vremena suradnja bi se lako proširila i na obrazovanje i znanost. Zatim, ako poletimo na krilima futurološke mašte, u vrijeme interneta, usavršavanja google-prevoditelja i 3D printera, više nije nužno da zemlje koje stupaju u federaciju, konfederaciju ili bilo kakvu drugu „aciju“ međusobno graniče.

Ovo je bila kratka osnova zamisli. Uvjeren sam da o njoj vrijedi daje razmisliti. Jedino, nje bi se trebao prihvatiti netko tko je može izvesti, a ne bloger-marginalac poput mene. Vesna Pusić bi je trebala razmotriti i po službenoj dužnosti. Nažalost, otkako je postala ministrica, nema vremena za razgovore o bilo čemu osim svojih uobičajenih poslova. Po svemu sudeći mora biti neprestano na oprezu da joj Čačić ne uvali feferon, stalno mora paziti da ne napravi krivi korak između Milanovića, Linića, Jakovčića i ostalih, vrlo je zaposlena s tjeranjem u red buljuk službenika u svom ministarstvu, neprestano mora mahati ručicama i pedalirati nožicama da bi održala glavu iznad vode. I dokle god su, i ona i ostali, preokupirani uobičajenim, nema izgleda da se izdvojimo od svakidašnje jadikovke.





-----------------------
E-mailom mi je stiglo nekoliko komentara na gornji tekst. Svi su suglasni da je tema zanimljiva, a jedan – informiraniji – kaže da se ionako dosta govori i piše o ulozi malih zemalja u suvremenom svijetu.

Razjašnjenja radi, moj tekst ne govori o ULOZI malih zemalja, nego o tome što male zemlje mogu napraviti SAME ZA SEBE, bez pomoći velikih, pa bi se time i njihova uloga vjerojatno promijenila









Preporuka za dalje čitanje:
Pukovnik Sanders
Burcarova ideja