četvrtak, 29.05.2014.

Jesu li ljudi dobri ili zli?


DVA ZAHODA


Jesu li ljudi po prirodi dobri, zli ili se svatko rađa kao tabula rasa po kojoj okolnosti ispisuju tragove? Koliko je u nama urođenoga, a koliko uvjeti, odgoj, obrazovanje i individualni životni putovi oblikuju karaktere? Na drugo pitanje biologija, psihologija i sociologija odgovaraju - sve od nabrojanog utječe na svoj način, ali time filozofiji i dalje preostaje da odgovori na prvo pitanje.

Zamislimo filozofa kao čovjeka od glave do pete i da ga je spopala mala ili velika nužda, te traži gdje bi se na miru olakšao. Ide tako naš filozof, sve mu je urgentnije da se riješi tereta koji nosi i napokon nailazi na jedan zahod.

Zahod je zahod, ali je ovaj - jednom riječju - prestrašan. Ako i postoje vrata, razlabavljene su šarke i ne mogu se ni zatvoriti, a kamoli zaključati. Na podu je močvara od smeća i fekalija. Pločice za zidu su okrhnute, polomljene, prljave. Školjka zahoda je obložena skorenom prljavštinom. Daske nema ili je polomljena, zmazana. Vodokotlić ne radi. Odvod je začepljen. Nema toalet-papira. Sve nepodnošljivo smrdi… Postoje takvi zahodi. Kako će se bilo tko, a ne samo filozof, ponašati na takvom zahodu? Kao prvo, pogledati će da li postoji mogućnost da uopće ne uđe u njega, ogledati se postoji li neki pogodan grm u blizini iza kojega bi se mogao zakloniti. Ako nema drugog izlaza napokon će oprezno zakoračiti u njega. Nastojat će obaviti ono što treba što brže. Ni slučajno neće sjesti na školjku. U slučaju male nužde neće ga mnogo brinuti ako mu mlaz promaši školjku. U slučaju velike nadnijet će se nad školjku pazeći da ništa ne dotakne ili će se popeti na školjku i čučnuti nad nju stojeći na obrubu. Ako nema maramice pri ruci obrisat će se prstima i razmazati prljavštinu s prstiju po zidu. Čim se olakša pobjeći će glavom bez obzira bez velike grižnje savjesti što nije pustio vodu za sobom. Nakon njega mjesto će izgledati samo još gore.

Zamislimo isti lik ili bilo koga u sasvim drugačijoj toaletnoj prostoriji. Sve je savršeno uređeno, savršeno čisto i sve funkcionalno, čak lijepo i odiše sigurnošću. Neki će pri ulasku u takvu prostoriju ostati estetski zadivljeni, drugo osjetiti strahopoštovanje kao da su unišli u crkvu. Uz minimum obrazovanja svatko će znati da se nužda vrši u toaletnu školjku, a ne u bide, lavabo, kadu ili u nekom od uglova. Uz minimum odgoja, ukoliko postoji mogućnost da naiđu nepoznati ljudi, zaključat će vrata nakon što uniđe. Ako je u pitanju mala nužda, svatko će sasvim urođeno osjećati kao svetogrđe ako zašprica naokolo. Ako je u pitanju velika, ekstremni nepovjerljivi čistunci će čak obložiti dasku toalet-papirom, a zatim smireno sjesti na nju i bez žurbe ostati koliko im je potrebno. Olakšavanje će ujedno biti i užitak.

Recimo da na taj zahod svrati i neki destruktivni, patološki lik koji osjeća poriv da tako nešto čisto nagrdi, da pokvari tako nešto besprijekorno. Ako mu i padne na pamet da bi ga baš veselilo zasvinjiti prostor, neće napraviti ništa takvo očekujući da bi njegovo nedjelo moglo biti odmah otkriveno čim netko sljedeći zađe ovamo i pribojavajući se sankcija. U društvenim uvjetima sankcije nagone i sasvim nesocijalne tipove da se socijabilno ponašaju.

U malom broju slučajeva unići će u prelijepe toaletne prostorije netko tko se ne može kontrolirati, netko pijan kao vepar ili netko kome je zlo i povraća mu se. Ako je nered koji je ostavio iza sebe van njegove moći nitko mu neće zamjeriti. Sve će se počistiti i nakon toga biti kao ranije. Ako je netko kome se ne može oprostiti, vjerojatno više nikada neće biti pozvan u tu kuću.

Zamislimo da se pojavi neki pritajeni perverzni tip koji uživa u tome da se popiša u lavabo. Njegova akcija neće imati nikakva učinka. Niti će tko to primijetiti, niti će itko piti vodu iz lavaboa, a ionako će se uskoro redovno očistiti.

Ova dva zahoda pokazuju da će se isti čovjek različito ponašati zavisno od okoline, uvjeta, okolnosti, a mehanizam u tom okruženju će osigurati da li sve ide na gore ili se održava na zavidnoj razini.

(Kakav je „zahod“ Hrvatska?)

U konačnici je zapravo svejedno jesu li ljudi dobri ili zli. Jedino što je važno je kako djeluju. Jesu li korisni ili štetočine, da li surađuju ili ometaju druge, podržavaju li svojim ponašanjem i akcijama dobro ili zlo. Možda je početno pitanje krivo postavljeno. Ljudi po prirodi nisu ni dobri ni zli. Oni postaju jedno ili drugo tek u društvu. Usamljeni brodolomnik na udaljenom otoku, što god radio ne može biti ni dobar ni zao. Može biti samo pametniji ili gluplji, vještiji preživljavanju ili manje spretan. Da bi se iskazao kao dobar ili zao potreban mu je još netko drugi, makar i koza.






petak, 16.05.2014.

Tuđmanizacija klupske scene



ŠIRENJE I


PRODUBLJIVANJE


NEJEBICE



U vrijeme moje mladosti na tulume i žurke po kućama išlo se u šest poslijepodne, sedam ili osam. U diskoklubove se odlazilo u sedam ili osam. Okupljanja i zabave po kućama znale su trajati duže, pa su se posljednji ostaci društva razilazili često tek pred jutro, ali je glavnina odlazila prije ponoći. Plesnjaci i diskoklubovi su radili do deset ili jedanaest, da bi se uhvatili posljednji noćni tramvaju. U vrijeme Univerzijade radno vrijeme lokala i javnih okupljališta produžilo se i do ponoći.

Danas mladež petkom, subotom i nedjeljom u ponoć tek izlazi iz kuće. Najpopularnija okupljališta tek se počinju puniti između ponoći i jedan sat ujutro.

Nema dvojbe da se promijenio raspored izlazaka za zabavu, a ta promjena rasporeda podrazumijeva ujedno i promjenu u stilu zabave, načinu zabave, njenom značenju i nizu drugih osobina.

Nije dovoljno konstatirati da je došlo do promjene. Treba razumjeti i kako i zašto je do nje došlo, te koje su njezine posljedice.

Promjena je nastupila devedesetih godina. Doba rata, izbjeglica i oskudice svelo je klupsku scenu na djecu preko noći novoizniklih bogataša i mafijaše. I jedni i drugi su prvenstveno neradnici kojima ne treba rano ustajati, pa mogu bančiti do pred jutro, tipični izdanci tuđmanizma. Kasnija relativna normalizacija i širenje klupske scene bilo je pod utjecajem onoga što je jedino postojalo i smatralo se uspješnim, tako da je i normalnoj mladeži: srednjoškolcima, studentima i nezaposlenima, preostalo jedino prihvatiti ono što se nudilo ili u potpunosti apstinirati od toga, što je zapravo nezdrava žrtva jer znači i odustajanje od samog po sebi zdravog i atraktivnog oblika zabave - okupljanja i plesa, sa svim socijalnim kontaktima koji se pri tome zbivaju.

Nije svaka promjena na bolje, pa tako i ova povlači za sobom jednu nezdravu posljedicu, vidljivu u usporedbi dva izložena modela klupskog života. Jedan od najznačajnijih i najatraktivnijih sadržaja takvog okupljanja jest da se sreću i upoznaju djevojke i mladići, da se oni koji se od ranije poznaju nađu; svi odlaze na takva mjesta s namjerom ili željom da nalete na nekoga s kojim će kasnije otići držeći se za ruke ii zagrljeni. Međutim, oni koji napuste popularna okupljališta prije ponoći imaju priliku upustiti se u veselo ljubakanje ili kvalitetan seks do zore, što je danas nemoguće jer se iza ponoći tek okupljaju. Oni koji se okupljaju tek iza ponoći ne mogu pronaći i nagovoriti adekvatnog partnera u prvih petnaestak minuta, mogu to teoretski tek iza dva, oko tri ili četiri ujutro, kad više nikome nije ni do čega, tako da promjena vremena izlaska u klubove zapravo izaziva prorjeđivanje seksualnih kontakata među mladima, širi nejebicu. Ne prorjeđuje se samo učestalost kontakata, nego opada i njihova kvaliteta. Sve zahtijeva svoje vrijeme. Kvascu u tijestu potrebno je vrijeme da bi štruca bila spremna za pečenje, sjemenu je potrebno odgovarajuće razdoblje da proklija i izraste, tako i kvalitetna spolnost zahtijeva svoje vrijeme koje se valja isključivo njoj posvetiti. Ubrzano raste samo GMO bilje i industrijski tovljena perad i stoka. Umjesto predanog i potpuno posvećenog prepuštanja milovanjima od ponoći do zore, onima koji iznureni izlaze iz klubova i diskoklubova nakon četiri ujutro, ako im je do ičega, preostaje jedino da se posljednjim ostacima energije ofrlje kresnu na brzaka u kakvom haustoru ili na sjedištima automobila. Takva praksa u doba seksualnog sazrijevanja među muškima stvara prvenstveno mnoštvo loših jebača, a među ženskama inducira stvaranje seksualnih osobnosti koje se upuštaju u bliske dodire s takvim lošim jebačima rijetko i nerado. Sve zajedno, masovna popularna okupljališta postaju deseksualizirana mjesta. Težište se pomiče. Umjesto da je magnetizam okupljališta u tome da se sretne drugoga, u prvi plan izbija potreba da se pokaže sebe. To pogoduje narcisoidnim ličnostima i razvijanju narcisoidnih crta karaktera. Narcisi dolaze u najreprezentativnijim i najprovokativnijim izdanjima, izazivajuči oko sebe maksimalni podražaj kod promatrača, o čemu bjelodano svjedoče radovi najustrajnijeg fotokroničara klupske scene Zvonimira Krstulovića. Na vizualnoj, površinskoj razini klubovi su mjesta maksimalnog podražaja, što je u bolnom kontrapunktu sa deseksualiziranom suštinom tih okupljališta. Maksimalni podražaj koji rezultira minimalnim ispunjenjem nužno izazivaju maksimalnu frustraciju, tako da su današnji klubovi zapravo kolijevke nezadovoljne i ogorčene generacije.

Jedna od meni najlucidnijih definicija tuđmanizma je „tuđmanizam = feudalizam + televizija“. Neki zagovaraju detuđmanizaciju, drugi zazivaju povratak izvornog tuđmanizma, ali i jedni i drugi bi trebali poznavati sve dosege do kojih je tuđmanizma prodro (od kojih je ovaj ovdje naveden samo jedan u nizu) da bi uopće znali o čemu govore.





četvrtak, 08.05.2014.

prošlosti ne vjerovati na riječ


NOĆNI PRIJATELJI

Čudno kako malo vremena prođe, a koliko se mnogo zaboravi! Još i gore, neka pojedinost ostane zapamćena, a onda se na osnovu nje retroaktivno pokušava rekonstruirati život, pa na temelju istinitih činjenica nastaju potpuno neprimjerene konstrukcije. Dapače, nije riječ o slučajevima kad se namjerno redefinira prošlost, već o općenitom mehanizmu koji spontano, nesvjesno, neprimjetno sve zahvaća.

Recimo, govori se da je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih Zagreb (i Hrvatska) nakon deset navečer postajao mrtav grad. Komparativno s današnjicom svakako je noću bilo daleko mirnije. Posljednje kino predstave završavale su u 22 sata, u isto vrijeme su se zatvarale krčme i restauracije. U prilog te teze govore i sjećanja. Sredinom šezdesetih moj je otac bio u prvom valu onih koji su naselili Zapruđe. S prozora smo vidjeli nekoliko stotina prozora na zgradama nasuprot. Između 22 i 23 je završavao televizijski program i već desetak minuta nakon toga svi su prozori na vidiku bili zamračeni. Svi su otišli spavati.

Promet je praktički nestajao s ulica. Automobila je ionako bilo znatno manje, a noću je i na danju prometnim ulicama znalo proći desetak minuta da prođe poneki. Tramvajske linije su se reducirale na brojeve 21, 22, 23 i 24. Noćne linije vozile su u 23.30, 00.00, 00.30 i 1.00. Nakon toga moglo se samo taksijima, ali ti su bili toliko skupi i bezobrazni da se od Maksimira do Črnomerca isplatio ići pješice.

Međutim, grad ipak nije odumro. Na Glavnom kolodvoru i Autobusnom kolodvoru moglo se doći pojesti i popiti do ranih jutarnjih sati. Oni dublja džepa mogli su otići u „Ritz-bar“ ili u bar hotela Esplanade. U svakom kvartu poput Trešnjevke, Trnja ili Peščenice postojala je neka krčma u kojoj je loše društvo bančilo do duboko u noć. Kazališni kafići su točili piće još satima nakon ponoći. Klub književnika, Klub filmskih radnika, Klub likovnih radnika, Klub prosvjetnih radnika, pa čak i neki klubovi Narodne tehnike primali su glavninu gostiju tek kad su se druga ugostiteljska mjesta pozatvarala. Pored toga, pekari su noću pekli kruh, neke su ulice intenzivno mirisale, pa su prolaznici mogli svratiti i ljubazni pekari su znali i besplatno pokloniti svježa peciva onima koji bi zatražili.

No postojalo je nešto drugo što se danas prorijedilo, a meni nedostaje. Ljudi su se družili po kućama. Nije da toga danas nema, ali pored toga što se prorijedilo, i način druženja se promijenio.

Recimo, već početkom sedamdesetih godina sastav stanovništva u Zapruđu se promijenio. Prvi stanari su dobili stanove od svojih poduzeća. Nakon nekoliko godina život je donio promjene. Neki su pomrli, neki se preselili, neki poženili pa se spojili s drugima… Uglavnom, neki stanovi su se ispraznili. Ljudi su ispražnjene stanove počeli iznajmljivati. Ono koji su ih unajmljivali bili su studenti, novinari, književnici, profesori… čeljad koja se ne mora rano ustati, pa ni ne odlazi rano spavati. Početkom sedamdesetih, još satima nakon završetka emitiranja tv-programa, kad sam pogledao kroz prozor, vidio sam dvadesetak prozora koji su svijetlili do duboko u noć. I što je najbolje, točno sam znao tko je iza svakoga,

Stanovi uglavnom još nisu imali ni obične telefone fiksnih linija, mobiteli nisu postojali, način na koji su se ljudi viđali bio je da se jednostavno ode na vrata za koja se znalo da će se gostoljubivo otvoriti. Često se ondje zaticalo pored domaćina i neke treće, neočekivane ljude, pa ako su domaćini u nekom trenu zaželjeli spavati, cijelo se društvo selilo na neko sljedeće mjesto, a odande se, recimo, raspadalo na manja društva koja su završavala dan na neočekivanim lokacijama.

Danas mi nedostaju noćni prijatelji, oni kojima sam bez najave mogao banuti nakon ponoći. Neki su umrli. Biba Raos živi u Memphisu. Bešker je u Rimu. Zimonić se preselio na peti kat bez lifta, postao mi je nedostupan. Za neke više ni ne znam gdje žive. Neki su se vratili u mjesta iz kojih su došli studirati. Neki rade od rana jutra, pa rano odlaze spavati. Neki su se razveli, pa poženili s likovima zbog kojih više ni danju ne navraćam. I svi imaju mobitele. Kako imaju mobitele, neuljudno je banuti nenajavljen. Čim se najaviš, postoji mogućnost da kažu da nisu raspoloženi za posjetu. Mobiteli utječu na druženja dalekosežnije nego bi se reklo na prvi pogled. Svatko je često u raspoloženju ni vrit-ni mimo, pa kad mu netko kani navratiti najlakše je to otkloniti. Krene li nakon toga razmišljati zašto je tako hude sreće da mu navraćaju samo nekakvi luzeri, a Mia Elegović ne dolazi ni slučajno, završit će u najcrnjem dertu. Nasuprot tome, prije mobitela je netko banuo na vrata, preostalo je samo primiti ga, pa je krenula priča, nešto se popilo i na kraju su svi bili dobre volje.

Bilo kako bilo, ne mogu generalizirati, ali moji „noćni prijatelji“ su sasvim nestali i često žalim zbog toga.

No da se vratim na ono čime sam započeo. Većina je ljudi živjela urednim životima i bilo im je zapravo svejedno što najveći dio grada noću opusti. No za onaj manji dio noćnih ptica grad je bio sasvim dovoljno živ. I onda danas neki tvrde, pozivajući se na fakat da nije bilo noćnog život kao u Parizu, Rimu ili Berlinu, da ga uopće nije bilo. Ne da ga nije bilo, nego je po mnogo čemu bio prisniji, humaniji od onog u drugim evropskim zemljama.

Pa kad je nakon tako kratkog vremena slika o nečemu iz prošlosti za što nitko nije zainteresiran izmijenjena do neprepoznatljivosti, čemu čuđenje kako je lako promijeniti sliku o nečemu za što postoji stvarni interes ili ostrašćena želja da se prikaže drugačije?

Svjedocima povijesti ne smije se ništa vjerovati na riječ.





utorak, 06.05.2014.

ubojstvo pameti


GLUPA MAŠTA


U raznima prigodama na raznim mjestima srećemo razne budale i nailazimo na razne budalaštine. Srećemo male budale i velike budale, benigne i opasne, zabavne, dosadne, teško podnošljive ili nepodnošljive, jadne ili bahate, prikrivene i notorne, razglašene, onih za koje još ima nade i beznadne, predvidive i - u rijetkim slučajevima - iznenađujuće originalne. Nailazimo na male budalaštine i velike budalaštine, benigne i maligne, zabavne, dosadne, teško podnošljive ili nepodnošljive gluposti, jadne ili bahate, prikrivene i notorne, razglašene, predvidive i - u rijetkim slučajevima - iznenađujuće originalne.

Kao što se zvijeri prepoznaju već po tragovima, nije potrebno sresti budalu da bi je se identificiralo. Budale se prepoznaju po budalaštinama. Budalasto domišljate, iskazuju se na razne načine raznim sredstvima, pa ih tako ni internet nije pošteđen. I kao što ima raznih budala, tako ima i raznih budalaština. Nedavno sam, krećući za poveznicom ispod jednog komentara, naišao na ANTLOGIJSKU bedastoću, antologijsku po tome što je u svojoj kategoriji savršena, a ujedno i prototip niza srodnih, ali ne tako očitih gluposti.

Unutar niske vlastitih srodnih uradaka, autor bloga prenosi priču „Ubojstvo župnika“. Najradije bih s copy/paste prenio cijeli taj nalaz, ali bih time povrijedio autorsko pravo, pa mi preostaje samo prepričati, a poveznica je ovdje da svatko može provjeriti koliko sam to korektno napravio.


Bogobojazni sedamnaestogodišnji Stipe je iz malog primorskog mjesta otišao u partizane. Velik broj suboraca je odranije poznavao i lijepo su ga primili. Jedan komesar im je naglašavao da svaki partizan mora biti odlučan, hrabar, neustrašiv i odan svojim komandirima. Prema neprijatelju ne smiju imati milosrđa. U nastavku je govorio kako, nažalost, i među našim narodom ima domaćih izdajica, kolaboracionista s neprijateljem, pa su time i oni veliki neprijatelji.

Jednom je komesar Stipu pozvao nasamo i vodio s njime dug razgovor. Rekao mu je između ostaloga: "… ti si do sada redovito išao u crkvu i često se družio s vašim župnikom, onim fratrom. Ti znaš da sam ja vama govorio kako postoje i domaći izdajnici koji su jednako opasni kao i fašisti."

Stipe je na to stao u obranu župnika fratra: „ Naš fratar je također veliki protivnik fašista i svih tuđinaca. On je više puta javno govorio protiv fašističke, bezbožne nauke i nama je mladima govorio da moramo braniti svoju zemlju od tuđina. On se zauzimao za neke naše što su ih bili Talijani uhapsili i vjerojatno bi ih ubili da nije bilo fratra. I njega su Talijani dva puta hapsili i prijetili mu da će ga ubiti ako bude surađivao s pobunjenicima. Mislim da roditelji i fratar znaju gdje sam ja i da me podržavaju."

Usprkos tome, komesar je zatražio Stipu da ubije župnika. Lomeći u sebi duboki otpor prema takvom činu, kao poslušan indoktrinirani partizan, Stipe je to učinio. Komesar je obećao kako će se svojom propagandom pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva.

I zaista; „…dugo godina nije se točno znalo tko je fratra ubio.“ No Stipe, „ …Pored svih pohvala i uvjeravanja kako je učinio dobro djelo za partiju i narod, nikako se nije mogao smiriti.“

Nakon okončanja rata Stipe je završio u psihijatrijskoj bolnici, gdje je pod nepoznatim okolnostima ubrzo završio život. „Ne zna se je li se uspio ispovjediti što je uvijek potajno želio, ali nije imao snage ni prigode za to.“


Teško se osupnuti nad tom naizgled tragičnom i strašnom pričom jer je ono što iz nje navire u prvom redu tragična i strašna glupost, plod nepojmljive zbrke u glavi. Počevši od toga da je komesar obećao kako će se svojom propagandom pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva, a - pazite - propaganda je razglašivanje. Dakle, razglašivanjem će nešto čuvati u tajnosti, preko toga da se dugo godina nije točno znalo tko je fratra ubio, a Stipe je ipak primao pohvale i uvjeravanja kako je učinio dobro djelo za partiju i narod. Dakle, pohvaljivali su ga za nešto što nisu znali da je učinio.

Na kraju dolazimo do kapitalne gluposti, ganutljivo naivne. Zahuktava se kroz to što se ne zna ni kako se saznalo da se Stipe uvijek potajno želio ispovjediti. Kad se ne zna je li u tome uspio ne može se znati ni što je prigodom ispovijesti (koje ni nije bilo) ispovjedio. Dapače, ispovijesti sigurno nije bilo jer siroti Stipe „nije imao snage ni prigode za to“, pa nije ni mogao išta ikome povjeriti. Glupost eksplodira u tome kako je nesretni Stipe ne samo da umro neispovjeđen i bez posljednje pomasti, nego je i odnio svoju tajnu u grob. (Komesar je obećao kako će se pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva, a ne navodi se da je obećanje iznevjerio.) Dakle – kako je itko, uključujući pisca priče, saznao ono što nitko nije znao? (Da imamo posla s fikcionalnom pričom uvjerava nas, pored toga što je priča nemoguća – jer u stvarnosti se ne može znati ono što nitko ne zna – i to što se zaboravilo i ime nesretnog župnika i mjesto gdje je službovao.) Čak ni to ne bi trebalo biti problem, priče su često napisane tako da podrazumijevaju sveznajućeg pripovjedača, a kako je sveznajući pripovjedač u stvarnosti nepostojeći lik, to ujedno podrazumijeva i da je svaka priča koju priča sveznajući pripovjedač zapravo fikcija. Problem je u tome što sveznajući pripovjedač naprosto priča bedastoće. Na sitnije se ni ne obazirem, ova glavna sve natkriljuje – imamo priču koja podastire ono što se upravo po samoj toj priči ne može znati. I nije to loše napisano. To je adekvatno zapisano. To je naprosto glupo smišljeno. I fikcija mora biti logična da bi bila iole vrijedna.

Moguće je napisati priču o bilo čemu, o leptiru koji nije bio leptir, o okruglom kvadratu i drvenom željezu, ali je teško moguće da takva priča ispadne dobro. Ako takva priča nije izvrsna, onda je loša. Sredine nema. Priča u ključu stvarnosne proze o tajni koju svi znaju, iako nije nikome povjerena, unaprijed je izgubljeni slučaj, vrijedan samo onima koji su i sami na razini te priče. Sve nađe svoju publiku, vjerojatno postoje ljudi jednako morbidnog ukusa koje zadovoljava ovako morbidna mašta.

Okreni-obrni, teško je reći je li beznadniji onaj koji je priču napisao ili onaj koji ju je prenio kao štivo vrijedno prenošenja ili možda onaj koji je – vrlo glupo očitavši tekst kao autentično svjedočanstvo – ostavio komentar: „Ništa se nije promijenilo“. Jedna od osobina gluposti je da najčešće postiže upravo obrnuto od onoga što željela postići, a ni u kojem slučaju ono što je željela. Utoliko je komentator na neki način u pravu – što se gluposti tiče, ništa se nije promijenilo, ništa se ne mijenja.

.









<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se