utorak, 06.05.2014.

ubojstvo pameti


GLUPA MAŠTA


U raznima prigodama na raznim mjestima srećemo razne budale i nailazimo na razne budalaštine. Srećemo male budale i velike budale, benigne i opasne, zabavne, dosadne, teško podnošljive ili nepodnošljive, jadne ili bahate, prikrivene i notorne, razglašene, onih za koje još ima nade i beznadne, predvidive i - u rijetkim slučajevima - iznenađujuće originalne. Nailazimo na male budalaštine i velike budalaštine, benigne i maligne, zabavne, dosadne, teško podnošljive ili nepodnošljive gluposti, jadne ili bahate, prikrivene i notorne, razglašene, predvidive i - u rijetkim slučajevima - iznenađujuće originalne.

Kao što se zvijeri prepoznaju već po tragovima, nije potrebno sresti budalu da bi je se identificiralo. Budale se prepoznaju po budalaštinama. Budalasto domišljate, iskazuju se na razne načine raznim sredstvima, pa ih tako ni internet nije pošteđen. I kao što ima raznih budala, tako ima i raznih budalaština. Nedavno sam, krećući za poveznicom ispod jednog komentara, naišao na ANTLOGIJSKU bedastoću, antologijsku po tome što je u svojoj kategoriji savršena, a ujedno i prototip niza srodnih, ali ne tako očitih gluposti.

Unutar niske vlastitih srodnih uradaka, autor bloga prenosi priču „Ubojstvo župnika“. Najradije bih s copy/paste prenio cijeli taj nalaz, ali bih time povrijedio autorsko pravo, pa mi preostaje samo prepričati, a poveznica je ovdje da svatko može provjeriti koliko sam to korektno napravio.


Bogobojazni sedamnaestogodišnji Stipe je iz malog primorskog mjesta otišao u partizane. Velik broj suboraca je odranije poznavao i lijepo su ga primili. Jedan komesar im je naglašavao da svaki partizan mora biti odlučan, hrabar, neustrašiv i odan svojim komandirima. Prema neprijatelju ne smiju imati milosrđa. U nastavku je govorio kako, nažalost, i među našim narodom ima domaćih izdajica, kolaboracionista s neprijateljem, pa su time i oni veliki neprijatelji.

Jednom je komesar Stipu pozvao nasamo i vodio s njime dug razgovor. Rekao mu je između ostaloga: "… ti si do sada redovito išao u crkvu i često se družio s vašim župnikom, onim fratrom. Ti znaš da sam ja vama govorio kako postoje i domaći izdajnici koji su jednako opasni kao i fašisti."

Stipe je na to stao u obranu župnika fratra: „ Naš fratar je također veliki protivnik fašista i svih tuđinaca. On je više puta javno govorio protiv fašističke, bezbožne nauke i nama je mladima govorio da moramo braniti svoju zemlju od tuđina. On se zauzimao za neke naše što su ih bili Talijani uhapsili i vjerojatno bi ih ubili da nije bilo fratra. I njega su Talijani dva puta hapsili i prijetili mu da će ga ubiti ako bude surađivao s pobunjenicima. Mislim da roditelji i fratar znaju gdje sam ja i da me podržavaju."

Usprkos tome, komesar je zatražio Stipu da ubije župnika. Lomeći u sebi duboki otpor prema takvom činu, kao poslušan indoktrinirani partizan, Stipe je to učinio. Komesar je obećao kako će se svojom propagandom pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva.

I zaista; „…dugo godina nije se točno znalo tko je fratra ubio.“ No Stipe, „ …Pored svih pohvala i uvjeravanja kako je učinio dobro djelo za partiju i narod, nikako se nije mogao smiriti.“

Nakon okončanja rata Stipe je završio u psihijatrijskoj bolnici, gdje je pod nepoznatim okolnostima ubrzo završio život. „Ne zna se je li se uspio ispovjediti što je uvijek potajno želio, ali nije imao snage ni prigode za to.“


Teško se osupnuti nad tom naizgled tragičnom i strašnom pričom jer je ono što iz nje navire u prvom redu tragična i strašna glupost, plod nepojmljive zbrke u glavi. Počevši od toga da je komesar obećao kako će se svojom propagandom pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva, a - pazite - propaganda je razglašivanje. Dakle, razglašivanjem će nešto čuvati u tajnosti, preko toga da se dugo godina nije točno znalo tko je fratra ubio, a Stipe je ipak primao pohvale i uvjeravanja kako je učinio dobro djelo za partiju i narod. Dakle, pohvaljivali su ga za nešto što nisu znali da je učinio.

Na kraju dolazimo do kapitalne gluposti, ganutljivo naivne. Zahuktava se kroz to što se ne zna ni kako se saznalo da se Stipe uvijek potajno želio ispovjediti. Kad se ne zna je li u tome uspio ne može se znati ni što je prigodom ispovijesti (koje ni nije bilo) ispovjedio. Dapače, ispovijesti sigurno nije bilo jer siroti Stipe „nije imao snage ni prigode za to“, pa nije ni mogao išta ikome povjeriti. Glupost eksplodira u tome kako je nesretni Stipe ne samo da umro neispovjeđen i bez posljednje pomasti, nego je i odnio svoju tajnu u grob. (Komesar je obećao kako će se pobrinuti da nitko ne sazna počinitelja ovoga ubojstva, a ne navodi se da je obećanje iznevjerio.) Dakle – kako je itko, uključujući pisca priče, saznao ono što nitko nije znao? (Da imamo posla s fikcionalnom pričom uvjerava nas, pored toga što je priča nemoguća – jer u stvarnosti se ne može znati ono što nitko ne zna – i to što se zaboravilo i ime nesretnog župnika i mjesto gdje je službovao.) Čak ni to ne bi trebalo biti problem, priče su često napisane tako da podrazumijevaju sveznajućeg pripovjedača, a kako je sveznajući pripovjedač u stvarnosti nepostojeći lik, to ujedno podrazumijeva i da je svaka priča koju priča sveznajući pripovjedač zapravo fikcija. Problem je u tome što sveznajući pripovjedač naprosto priča bedastoće. Na sitnije se ni ne obazirem, ova glavna sve natkriljuje – imamo priču koja podastire ono što se upravo po samoj toj priči ne može znati. I nije to loše napisano. To je adekvatno zapisano. To je naprosto glupo smišljeno. I fikcija mora biti logična da bi bila iole vrijedna.

Moguće je napisati priču o bilo čemu, o leptiru koji nije bio leptir, o okruglom kvadratu i drvenom željezu, ali je teško moguće da takva priča ispadne dobro. Ako takva priča nije izvrsna, onda je loša. Sredine nema. Priča u ključu stvarnosne proze o tajni koju svi znaju, iako nije nikome povjerena, unaprijed je izgubljeni slučaj, vrijedan samo onima koji su i sami na razini te priče. Sve nađe svoju publiku, vjerojatno postoje ljudi jednako morbidnog ukusa koje zadovoljava ovako morbidna mašta.

Okreni-obrni, teško je reći je li beznadniji onaj koji je priču napisao ili onaj koji ju je prenio kao štivo vrijedno prenošenja ili možda onaj koji je – vrlo glupo očitavši tekst kao autentično svjedočanstvo – ostavio komentar: „Ništa se nije promijenilo“. Jedna od osobina gluposti je da najčešće postiže upravo obrnuto od onoga što željela postići, a ni u kojem slučaju ono što je željela. Utoliko je komentator na neki način u pravu – što se gluposti tiče, ništa se nije promijenilo, ništa se ne mijenja.

.









<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se