ponedjeljak, 23.12.2013.

Babić i Praljak

PRVA LASTA


„HUMANOG PRESELJENJA“




U subotu 21. Studenoga 2013, prije neki dan, odmah ispod naziva „Jutarnjeg lista“ najavljen je tekst Ante Tomića „Kako je sin 'mrzitelja Hrvata' Gorana Babića postao Praljkov sin i što to govori o nama“.

Novinarstvo bi zahtijevalo da se građa istraži, provjeri. Tomić to nije napravio, ali to mu samo po sebi nije zamjerka. Postupio je sasvim drugačije i dobio plod koji nije novinarstvo nego literatura. Čuo je usmeno pričanje i vrsnim literarnim nervom prepoznao u njemu literarni potencijal. Iskoristio je ono što mnogi pričaju, u što su mnogi uvjereni da je istina, što kao takvo naklapanje nije nikakva tajna, da bi stvorio priču. Druga je priča koliko je ono što se priča točno, koliko je ono što se kao zna utemeljeno. Umjetnička istina gradi se na drugačiji način nego znanstvena ili pravna istina. Literatura iskrivi činjenicu da bi upečatljivo prikazala drugačije neizrecivu istinu. Završetak je odličan: „Nema zaista provalije među nama, svi smo mi ovdje izmiješani, i Srbi i Hrvati, i partizani i ustaše, istovremeno smo i žrtve i krvnici. Pa i onome tupavom Ličaninu Starčeviću, kojega zovu ocem domovine, a koji je upravo perverzno mrzio Srbe, majka je, napokon, bila pravoslavna. Granice nacija i ideologija prolaze kroz naše kuhinje i dnevne sobe, a nerijetko i kroz same ljude. Sve nas jednako nosi široka blatnjava bujica historije, virovi nas vuku na dno, a mi se batrgamo put površine i zapravo nikad ne možemo znati na koju će nas obalu struja na kraju izbaciti.“

Ponesen nabojem priče za koju je vjerovao da je istinita ili pritisnut rokovima da napiše svoj tjedni tekst, Tomić se poskliznuo kao da je stao na led pokriven tankim slojem prhkog snijega. Literatura koja kao svoju građu koristi stvarne ljude i poziva se na stvarne događaje nosi sa sobom opasnost da je čitatelji ne pročitaju kao literaturu, da budu zavedeni time što će „fiction“ očitati kao „facts“. Zato je i pišući literaturu ipak trebao posvetiti više vremena provjeravanju onoga što je čuo, a ne posrkati sve zdravo za gotovo, ili barem u oblikovanju priče jasno naznačiti da je pisana po metodi „pošto kupio, po toliko i prodao“.

Recimo, da je posvetio više vremena građi s kojom se dohvatio, otkrio bi da Slobodan Praljak nije srušio stari most u Mostaru. Posvetio sam tome nešto vremena, kritički pogledao sve dostupne izvore (a nije ih bilo malo, niti su bili irelevantni). Praljak nije sam srušio most, nije izdao naredbu drugima da sruše most, nije ni znao da se to događa (pa da bi mogao i pokušati spriječiti), nije bio ni na koji način odgovoran za taj čin (prije rušenja je maknut s pozicije „zapovjedne odgovornosti“). Jedino čime se njega može povezati s tim je što je naknadno, uvjeren da brani nacionalne interese, pokušao opravdati taj vandalski čin. Što se tiče ostaloga za što ga se optužuje, u to ne ulazim. Za to je nadležan sud u Hagu.

Recimo, da je Tomić posvetio više vremena građi s kojom se dohvatio, otkrio bi da Babić nije bio „zao, okrutan čovjek“, da nije „uništavao umjetničke karijere“ nego upravo obrnuto. Kad bi si netko dao truda napraviti listu umjetnika kojima je pomogao u okviru dužnosti koje je obnašao i ljudi kojima je kao čovjek osobno pomogao, bila bi ogromna. Osobno znam dugi niz takvih slučajeva. Druga je priča zašto većina tih ljudi to danas niječe ili zašto su ga najgore napadali neki od onih kojima je najviše pomogao. I, da, Goran Babić nije napisao „Bijelu knjigu“ i nije podržao Miloševića.

Goran Babić je danas u široj hrvatskoj javnosti zaboravljen, ali ga se u užim krugovima itekako dobro pamti. Upravo oni koji dominiraju među onima koji pamte najžešće rade na tome da ga se što temeljitije zaboravi. U nedostatku prave krivnje pripisuju mu svakojake izmišljotine, da bi izbjegli spominjati ono što ih zaista smeta, pripisuju mu i ono što nema nikakve veze. Najutemeljeniji krimen koji mu se pripisuje je što danas živi u Beogradu, pa i sam Tomić to ocjenjuje kao nešto „što bi većina nas ocijenila naprosto imbecilnim“. Zašto bi to bilo imbecilno? Nije Babić otišao iz svoje zemlje, samo se preselio iz jednog dijela svoje zemlje u kojem ga nisu trpjeli u drugi dio svoje zemlje gdje nije bio toliko široko ozloglašen. Njegova zemlja zvala se Jugoslavija. Mnogi su zaboravili, unutar te zemlje ljudi su se svojevremeno selili iz jednog kraja u drugi sasvim normalno, bez prisila nasiljem. Nije Babić otišao u Beograd zato što ga je volio više od Zagreba, nego je otišao iz Zagreba zato jer je u njemu imao previše utjecajnih neprijatelja koji njega nisu voljeli. Utoliko je Babić bio prva lasta onoga što se kasnije nazvalo „humano preseljenje“.

Koliko oni koji stvaraju javno mnijenje (a javne ličnosti - što je Babić bio - uvelike zavise od javnog mnijenja) olako i ofrlje rade svoj posao (a ne smijemo isključiti ni mogućnost da rade perfidno i podmuklo), pokazuje i najava na naslovnoj strani novina. To je ujedno i dio odgovora zašto se Goran Babić ne vraća. Pretpostavljam da Tomić s tim nema ništa, već da je to otužni uradak nekoga zaduženog za cjelinu glasila. Ponavljam: „Kako je sin 'mrzitelja Hrvata' Gorana Babića…“ Odakle, pobogu, „mrzitelj Hrvata“?! Pa čovjek je i sam Hrvat! Ono što nije trpio, protiv čega se borio, bili su zlotvori, štetočine i politički kreteni. Njegov jedini istinski grijeh je što se beskompromisno i neumorno borio protiv nacionalizma. Utoliko je nacionalistima bio i opasan i omrznut. Da, za nacionaliste je on i dalje „zao, okrutan čovjek“.

Daleko bilo da za Antu Tomića smatram da je i u natruhama nacionalist. Izuzetno ga cijenim i kao pisca i kao čovjeka. Tim više mi je žao što je u susretu s objektivno izuzetnom građom napisao jedan od svojih rijetkih slabijih tekstova. Možda i nije trebao nekih posebnih istraživanja i provjeravanja, samo da je malo više razmislio… Da je malo više razmislio, da nije zbrzao, ono što je želio reći ne bi bilo opovrgnuto, nego samo daleko kvalitetnije potkrijepljeno.









petak, 13.12.2013.

o Mimari















Tisuću devetsto šezdeset i devete otvorena je u Strossmayerovoj galeriji izložba koja je privukla neuobičajeno velik broj posjetitelja. Zbog toga je produžena još šest mjeseci, a nakon toga još za neko vrijeme. U prvih šest mjeseci došlo ju je pogledati više od trideset i pet tisuća ljudi. Bila je to izložba prve donacije umjetnina Ante Topića Mimare.

Zajedno s izložbom krenule su i priče koje sam danima slušao u kavani „Corso“. Kako je Mimara sakupio kolekciju s kojom se dičio? Navodno je po završetku Drugog svjetskog rata organizirao povrat umjetničkog blaga koje je Göring opljačkao po Rusiji. Toga je bilo toliko da je smješteno u tri kompozicije vlaka. Dva su vlaka navodno stigla na odredište, a trećemu se izgubio svaki trag. Istovremeno je Mimara ovlašten i od Federativne Narodne Republike Jugoslavije da radi i na povratu u umjetnina opljačkanih kroz rat s jugoslavenskih teritorija. Pričalo se da je bio vrlo uspješan, ali da i pri tome nije sve što je pronašao stiglo na odredište. Mimara se toliko obogatio da je kupio dvorac u Austriji u koji je smjestio svoju fascinantnu zbirku. Bilo je još takvih priča, sve zajedno u stilu zapleta iz filmova o Jamesu Bondu.

Takve priče pričale su se šapatom i osvrćući se preko ramena. Pričalo se da jugoslavenske vlasti ne vole Mimaru i da je o njemu zabranjeno pisati. Prema jednima, jugoslavenske vlasti su mu zamjerile zbog umjetnina koje je neovlašteno zadržao, oduzele mu ovlaštenja i pasoš, kada bi prešao granicu odmah bi ga uhapsile. Prema drugima je Mimara kanio preseliti svoju zbirku u Jugoslaviju, negdje u Hrvatsku, no kad je poslao prva tri kamiona umjetnina vlasti su to jednostavno zaplijenile, a zatim su pojedinci kojima je to bilo u moći sve razgrabili. Mimara je odlučno tražio da se umjetnine pronađu i vrate, tim zahtjevom se zamjerio mnogim moćnicima, pa se o njemu ne smije ni govoriti, a kamoli pisati.

Ta mi je priča bila sumnjiva. Kako se o njemu ne smije pisati kad sve novine pišu o izuzetno posjećenoj izložbi i ne prešućuju ime donatora? (Istini za volju, nitko nije ni zucnuo o tim fantastičnim pričama koje su sve pratile.) Kako se o njemu ne smije govoriti, a svi svako malo o tome naklapaju? Naposljetku me je to toliko razljutilo da sam odlučio krenuti u istraživanje da vidim što je posrijedi i eventualno napisati nešto o tome.

Počeo sam obilaziti ljude za koje sam mislio da bi mogli znati nešto pouzdano o onome što me zanimalo. Svi su bili prepuni najrazličitijih priča, ali kako sam u razgovorima za sakupljanje građe primjenjivao drugačije kriterije nego pri naklapanjima oko kavanskih stolova, sve te priče bile su samo rekla-kazala bez ikakve čvrste potkrijepe. Tko je uopće Ante Topić Mimara? Da li je on zapravo Mirko Maratović koji je 1928. ukrao bjelokosni diptih iz zagrebačke katedrale? Iz svih tih priča isplivalo je samo jedno – Mimara je zaista poslao u Zagreb neke vrijedne umjetnine koje su nestale i ne mogu se pronaći. O tome sam našao i pismeni trag jer su Društvo historičara umjetnosti Hrvatske i Društvo književnika Hrvatske uputili nadležnim državnim tijelima službene proteste i zahtjeve da se nestale umjetnine pronađu.

Usporedno s tim pokušao sam pregledati sve što je o toj temi već napisano. Na to sam izgubio mnogo vremena i nisam pronašao gotovo ništa zanimljivog. O samom Mimari svi su uglavnom ponavljali dvije-tri klišeizirane rečenice koje su vrlo malo govorile. Zanimljivo, jedini članak koji je iole koristio pronašao sam u „Hrvatskom književnom listu“. „Hrvatski književni list“ bila je otužna tiskovina na niskom profesionalnom nivou, slabe pismenosti i nikakvog utjecaja, ali moj djed ga je redovno kupovao i čuvao stare brojeve jer se zvao „Hrvatski“. Taj je članak, ne sjećam se više tko ga je napisao, odskakao od ostaloga što se ondje objavljivao i iako ni u njemu nije bilo podataka na koje bih se mogao pozvati, bilo je dovoljno indicija u kojem smjeru se moglo dalje tražiti.

Drugo što sam otkrio jest da se velik broj ljudi stvarno plašio razgovarati o toj temi. Čim sam se predstavio kao novinar mnogi su odbijali i da me sretnu, a od onih koje sam zaskočio nisam uspijevao izvući ni riječi. Čak su i oni iz društva povjesničara umjetnosti i društva književnika koji su svojevremeno sudjelovali u slanju protestnih predstavki odbijali su išta reći. Izgledalo je kao da su nakon svojih principijelnih i odlučnih gesti dobili po prstima tako da su zažalili u što su se upustili i bili dobro poučeni da se više ne pletu u tu priču.

Prvi s kojim sam imao zaista koristan razgovor bio je Radoslav Putar iz Muzeja za umjetnost i obrt. On je znao mnogo, pouzdano i precizno i nije se libio otvoreno razgovarati, ali na njegovu i moju žalost nije imao nijedan dokument kojim bi išta potkrijepio. Međutim je pred menom nazvao svog prijatelja Vinka Zlamalika, ravnatelja Strossmajerove galerije, nagovorio ga da me primi i preporučio da mi sve povjeri. Zapravo mi danas nije jasno zašto se Zlamaliku nisam prvo obratio. Pretpostavljam da čak i jesam i da je i on bio jedan od onih koji je odbio razgovarati čim sam napomenuo što me stvarno zanima.

Nakon preporuke Radoslava Putara Zlamalik me primio već sljedećeg dana. Bio je vrlo srdačan, govorio bez ikakvih ograda, i – što je najvažnije – imao je neke originalne dokumente: Mimarine darovnice, pisma i pritužbe, dokumentaciju o umjetninama i slično. Rasprostrli smo sve to po stolu i išli od jednog do drugog dokumenta rekonstruirajući slučaj. Naravno, među tim dokumentima nije bilo ništa o Göringovim vlakovima, o tome kako se Mimara obogatio i sakupio svoju kolekciju, ali je bilo sve o donaciji Strossmajerovoj galeriji i umjetninama nestalim iz te pošiljke, iako ništa ni o tome gdje su se nestale umjetnine u tom trenu nalazile. Silno se žalio da je pola eksponata izložbe posudio iz nekog beogradskog muzeja gdje ih je pronašao, što je bilo apsurdno jer je Strosmajerova galerija imala potpunu dokumentaciju da su umjetnine njezine, ali ih je beogradski muzej upisao u svoj fundus i nisu htjeli ni razgovarati da ih trajno ustupe zakonitom vlasniku. Zlamalik ih je uspio namoliti da ih barem posude i morao potpisati obavezu da će ih vratiti nakon završetka izložbe. Nažalost, kad sam zatražio da napravimo fotokopije nekih dokumenata koje mi je pokazivao ili da berem prepišem ponešto iz njih, jednako otvoreno kao što smo do tada razgovarali izjavio je da se to naprosto ne usudi uraditi.

Našao sam se u slijepoj ulici. Znao sam dovoljno da sam mogao napisati dobar članak, ali nisam imao ama baš ništa čime bih išta mogao dokazati. Jednako kao što mi je otvoreno priznao da se boji dati mi ijedan dokument, nakon objave članka Zlamalik je mogao zanijekati i da mi je išta rekao. O tome sam porazgovarao sa Zvonimirom Komaricom, ocem mog prijatelja Gorana. Otac me je znao od malih nogu, a kad sam ponarastao često smo igrali šah ili razgovarali o temama koje su nas obojicu zanimale, pa smo mogli razgovarati potpuno otvoreno. On je bio bivši ambasador, bio je istaknuti funkcionar u Matici iseljenika, imao je i neke druge političke funkcije, te je i on znao nekakve priče o Mimari koje mi nisu mnogo koristile, međutim, rekao je da zna čovjeka koji bi mogao znati više i koji bi mi možda mogao pomoći, njegov suigrač u brojnim partijama preferansa Franjo Tuđman.

Nazvao sam Tuđmana i zamolio da me primi. Pozvao sam se to da sam s njegovom kćerkom Nevenkom išao u osnovnu školu i na preporuku Zvonimira Komarice, te je pristao da se nađemo.

Znao sam ga iz viđenja od ranije vidjevši ga usput i nabrzinu u nekoliko navrata kada smo dječurlija došli do Nevenkine kuće, onako kako djeca znaju susjede koje viđaju na drugoj strani ceste, ali taj puta je naš susret bio sasvim drugačiji. Primio me je u svom radnom kabinetu. Moram priznati da me je impresioniralo mnoštvo knjiga u policama koje su prekrivale zidove od poda do stropa. U prostoriji je vladao polumrak. On je sjedio iza svog radnog stola kao sovuljaga. Jedino svjetlo dopiralo je kroz prozor iza njega tako da sam ga vidio samo kao crnu siluetu, ali sam ja ispred njega bio dobro osvijetljen. Razgovor je izgledao otprilike kao policijsko ispitivanje.

Odakle i kako dobro poznam Zvonimira Komaricu? Koliko dobro poznam Nevenku? Tko su mi roditelji? Odakle su? Čime se bavi otac, čime majka? Kako to da mi djed stanuje na Tuškancu? Što studiram? Zašto sam se odlučio baviti novinarstvom? Za koje novine radim? Što mislim o „Hrvatskom književnom listu“? Zašto želim pisati o Mimari? Što sam do tada saznao? S kim sam do tada razgovarao? Zašto sam se upravo njemu obratio?

Preuzeo sam ulogu skrušenog, skromnog i naivnog dječačića i sve pristojno odgovarao, tek tu i tamo prilagodivši poneki stav onome što mi se činilo da bi njemu godilo čuti. Od svega što sam rekao najviše mu se svidjelo kada sam izjavio da je omjer dobivenih partija šaha sa Zvonimirom Komaricom otprilike pola-pola. Zapravo mi je jako išao na živce jer sam imao dojam da se naprosto pravi važan, rekli bi tada – da se proserava. Jedva sam se suzdržavao da ne okrenem ploču i pokušam njega pritisnuti, ali sam se uspio obuzdati. Nakon otprilike tričetvrt sata razgovor je završio. Na kraju je rekao da je sreo Mimaru osobno, čak mi se čini da je spomenuo da ga je čak jednom posjetio u njegovom Sloss Neuhausu, ali mi nažalost ne može nikako pomoći iako mu je drago vidjeti da stasaju i tako kvalitetni mladci poput mene i da mu je drago što me je upoznao.

Narednih desetak dana ili dvije sedmice nije se po pitanju moje istrage događalo ama baš ništa. Niti sam s kim razgovarao, niti sam išta tražio, nisam ni znao što bih više mogao poduzeti. A onda mi je na kućnu adresu stigla podeblja koverta formata A4 bez oznake pošiljatelja. U njoj je bilo dokumenata i više nego što mi je trebalo. Bilo je ondje fotokopija originalnih dokumenata, prijepisa, čak originalnih kopija indigo-papirom s pečatima i potpisima, pa i nekoliko Mimarinih pisama s njegovim potpisom. Napokon sam imao sasvim dovoljno za početak.

Naravno da sam se zapitao tko mi je sve to poslao, ali se nisam dugo pitao. I danas vidim samo dva i pol moguća odgovora. Prvi je da je do samog Mimare došla vijest da se uporno raspitujem uzduž i poprijeko Zagreba i da je odlučio pomoći, ali on bi vjerojatno napisao nekakvo popratno pisamce. Mogućnost koju sam uzimao u obzir samo polovično bila je da mi je to poslao Vinko Zlamalik ne usuđujući se otvoreno mi pomoći. Ono što mi se činilo najvjerojatnije i u što i danas vjerujem jest da je Tuđman nakon našeg razgovora svojim vezama u nekoliko narednih uspio pribaviti sve što mi je bilo potrebno i da upravo njemu mogu zahvaliti da sam to dobio.

Pisao sam tada u „Omladinskom tjedniku“, listu Saveza omladine Zagreba. Bile su to novine velikog formata, kao bivši veliki „Vjesnik“, kao da se danas dva „Jutarnja“ stave jedan pored drugoga. Napisao sam povelik članak, otprilike pet do šest novinarskih kartica. Prva polovina članka bila je posvećena samom Mimari, onome što je bilo nedvojbeno, i u potpunosti je iznijeto kako su neke od umjetnina koje je poslao u Jugoslaviju netragom nestale. Druga polovina je bilo moralizatorsko zgražanje i pljuvanje nepoznatih otuđitelja s neprikrivenim prezirom prema cijeloj kasti političara iz kojih su se takvi lopovi mogli iznjedriti. Ne sjećam se da je ikada ranije, s izuzetkom emigrantske štampe, netko na taj način pisao o političarima na hrvatskom jeziku. Među recima sam insinuirao da znam o onome o čemu pišem i više nego što iznosim, te dao naslutiti da kanim i dalje o tome pisati, a zaista je i bilo tako. Nešto od onoga što sam pouzdano saznao namjerno sam propustio kalkulirajući da će oni upućeni u slučaj razmišljati – ako je saznao ovo, nužno znao i ono, no ako o tome ne piše, tko zna što sve još zna? Tonči Vujić, tada glavni urednik „Omladinskog tjednika“, bio je vrlo zadovoljan s tekstom i smjestio ga je kao prvog na drugu stranicu, inače posvećenu ozbiljnim temama. (Prva stranica je imala samo veliku ilustraciju i uobičajeni načelni uvodnik.) Tako je to bio tekst s kojim je započinjao taj tjedni broj, zauzimao je polovinu ogromne stranice.

Čim je novina otisnuta (25. ožujka 1970.), s još toplim primjerkom iz štamparije, odjurio sam u Strossmajerovu galeriju Zlamaliku. Svečano sam mu ga uručio i on je sjeo za svoj radni stol, raskrilio novine na radnoj površini i počeo čitati. Ja sam spustio u fotelju ispred stola i promatrao ga. Sa svakom rečenicom bivao je sve zadovoljniji, a kad je završio čitanjem malo je falilo da optrči oko stola, zagrli me i izljubi. Bio je to pogodan trenutak da ga zamolim da mi ustupi ono što mi je nedostajalo – fotografije nestalih umjetnina. Na to se otrijeznio. Nažalost, nije skrivao, ne usudi se ni da mi posudi da ih presnimim. Zna se da postoje samo dva kompleta tih fotografija, a on se bojao upravo onih koji su imali drugi. Njima bi bilo jasno da sam fotografije mogao dobiti jedino od njega. Kumio sam, molio i uvjeravao na sve moguće načine, ali nisam ga uspio pokolebati.

Pet šest dana kasnije posjetio sam ga ponovo s istom namjerom. Bilo je to oko podneva, upravo na dan kad smo trebali predati novi broj u tiskaru. Ovaj put je on imao za mene dobru novost – Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu je na osnovu mog članka pokrenulo službenu istragu. (O tome je kasnije pisala Vesna Kusin u knjizi „Mimara“ na stranici 200.) Na to sam tek pomahnitao i još gore ga počeo gnjaviti da mi posudi fotografije samo na sat vremena, presnimiti ćemo ih i vratiti mu, pa ako ga netko pita neka se pravi blesav, a ako mene pritisnu, ja ću tvrditi da sam ih dobio poštom u anonimnoj pošiljci, kao što sam dobio i dokumente. Nije se dao, ali ni ja nisam odustajao.

Usred razgovora pozvala ga je sekretarica iz druge sobe da nešto popričaju. Sjedio sam i čekao kao na užarenoj ploči štednjaka slušajući kroz pritvorena kako njih dvoje razgovaraju u susjednoj prostoriji. Bio sam sav izbezumljen u namjeri da se dokopam tih fotografija, opijen, sužene svijesti. Nisam mogao dalje mirno sjediti, pa sam ustao i ushodao se naokolo. Prišao sam ormaru u kojem je Zlamalik držao tako željenu dokumentaciju. Samo pogled na bravu bio je dovoljan da procijenim da je mogu otvoriti običnom klamericom. Prošao sam duž prozora i pogledao van. Ured je bio u prizemlju, gledao je u leđa Strossmajerova kipa, a preko njega na park. Bio je lijep dan i po središnjem prostoru parka trčala su mala dječica, a na klupama naokolo sjedile majke i bake. Znao sam da noću tim prostorom nitko ne prolazi, vrijeme je bilo presvježe da bi na bi na klupama moglo biti i ljubavnika, a uspeti se po fasadi stare zgrade do prozora u prizemlju bilo je za mene ništa. Ne bi mi trebalo više od nekoliko sekundi. Odšetao sam do najdaljeg prozora ureda. Pomno sam ga razgledao, čak sam ga i otvorio, i nisam uočio nikakvu alarmnu napravu na njemu. Pažljivo sam zatvorio prozor, ali sam ostavio kvaku na krilu otvorenu. Odlučio sam – imati ću te fotografije po bilo koju cijenu!

Zlamalik se vratio i ja sam ga nastavio gnjaviti. Bilo bi mi ipak draže da sam mogao raditi uz njegovu privolu. Sva moja nastojanja bila su bezuspješna iako su mi njegova odbijanja bila dragocjena jer su me upozoravala što moram uzeti u obzir, s čim računati. Ponovo nas je prekinula sekretarica. Ovaj put je bio neki telefonski poziv na aparat u drugoj sobi. Zlamalik je izišao i ponovo me ostavio samoga.

Bez oklijevanja sam priskočio ormaru, otvorio ga ključem koji je strčao iz brave, izvadio iz snopa fascikala onaj s fotografijama, ugurao ga u svoju torbu. Nakon toga sam smireno sjeo u fotelju i čekao da se domaćin vrati.

Čim se Zlamalik vratio, ustao sam, još jednom izrazio žaljenje što mi ne da fotografije, i žurno ga napustio.

Redakcija „Omladinskog tjednika“ nalazila se također na Zrinjevcu, na ujavascript:%20void(0);glu s Nikolićevom, iznad apoteke, ni tristotinjak metara dalje. Srećom je u redakciji bio naš fotograf, pokojni Rip Ivan Picer, koji je odmah presnimio fotografije i jurnuo kući da ih razvije, a ja sam nabrzinu napisao popratni tekst, ne dulji od kartice. Bio je već prošao jedan sat i Tonči Vujić je već poslao materijale za novi broj u tiskaru. Štampali smo se u „Vjesniku“. Za nekoliko sati vratio se Rip s još dokraja neosušenim fotografijama. Navečer smo otišli u štampariju, izbacili cijelu jednu stranu, te na mjesto izbačenog materijala stavili fotografije nestalih umjetnina i moj tekst u sredinu. Bila je noć, prekasno da bi nas itko mogao zaustaviti, i broj je ujutro osvanuo na novinskim kioscima.

Spavao sam do podneva, a zatim lagano izšetao iz kuće i krenuo prema centru grada. Putem sam kupio na kiosku novi broj „Omladinskog tjednika“. Prije nego u redakciju, otišao sam Zlamaliku. Bez suvišnih riječi dao sam mu novine, a zatim pružio njegov fascikl s fotografijama. Čovjek se sledio. Šutke je vratio fascikl na njegovo mjesto. Ništa drugo nije mu preostalo. I bez dogovora znao sam da, ukoliko mu netko navrati raspitivati se odakle mi objavljeni materijal, može izvući fascikl iz ormara i reći da nema pojma, pa čak i ako mu ne vjeruju, barem mu neće moći ništa dokazati. Ipak rekoh:

– Ako vas netko upita, slobodno ispričajte što se dogodilo.

Bio je prekulturan da bi mi počeo spominjati majku, psa i ostalo iz tog repertoara, a ja sam se odmah povukao da ga svojom pojavom ne bih izazivao više nego je bilo nužno.

Sreli smo se slučajno desetak dana kasnije na Zrinjevcu. Bio je razdragan, slobodno mogu reći i oduševljen što me vidi. Razgovarali smo s nogu:

Zamisli! Nekoliko dana kasnije nakon objavljivanja tvoje tjeralice dobio sam poštom dvije nestale slike, bez oznake pošiljatelja! – Obojici nam je bilo jasno čemu to možemo zahvaliti. Nakon što su fotografije slika bile objavljene u novinama, onima koji su ih držali na zidovima privatnih stanova bilo je nezgodno da ondje ostanu i dalje visjeti. Osokoljen tim slučajem i enormnom navalom gledatelja, Zlamalik je produžio izložbu, a kako je time prešao rok do kojega je obećao vratiti „posuđeno“, kad je naposljetku zatvorio izložbu oglušio se na pozive iz Beograda da izvrši obećanje. Imao je umjetnine, imao je dokumente da pripadaju galeriji koju je vodio i sve uzrujanije dopise je naprosto bacao u koš.

Meni su ostali dokumenti koje mi je poslao nepoznati pošiljatelj. Kako sam ih iskoristio, više mi nisu trebali. Sve sam ih lijepo ugurao u jednu kovertu, adresirao na Tuđmana u Nazorovoj i poslao mu, također bez oznake tko ih šalje. Bilo je po posljednje što smo na bilo koji način kontaktirali. Palo mi je na pamet da je ta epizoda vjerojatno zabilježena u nekom njegovom dnevniku, ali nikada nisam sakupio dovoljno živaca da bih to išao potražiti.

Nekoliko mjeseci kasnije, a možda su već prošle godina ili dvije, ponovo sam sreo Zlamalika na Zrinjevcu. Obradovao se kao da je naletio na neprežaljenu ljubav iz mladih dana. Sjeli smo u „Splendid“. Bio je euforičan kao dijete koje je izvelo neku nepodopštinu, a roditelji mu ne mogu ništa.

Zamisli! Da znaš što sam izveo! – Nekim poslom je zašao u službene državne prostorije u palači u Visokoj ulici i spazio da ondje vise po zidovima dvanaest nestalih slika. Odmah ih je prepoznao. Zatražio je da mu ih predaju, ali su oni koji su vodili brigu o palači odbili. Oni su imali slike zavedene u inventar i nije bilo govora da ih ustupe. Nakon nekog vremena Zlamalik ih je ponovo spopao: zbog velikog uspjeha izložbe kani je ponoviti, bilo bi dobro da ima više izložaka nego na prvoj, te – prisjećajući se iskustva s Beogradom – neka mu samo posude ono što mu treba. Posudili bi mu, ali ne mogu to napraviti jer bi im ostali prazni zidovi. Kako bi to izgledalo – službene državne protokolarne prostorije na najvišem nivou praznih zidova, i još da se vide obrisi gdje su slike visjele? Zlamalik na to iz fundusa Strossmajerove galerije odabere dvanaest bezvrijednih starih slika iste veličine u otprilike sličnim okvirima, pošalje iz u Visoku ulicu, a oni njemu ono što je Mimara poklonio. Kad je došlo vrijeme da ih vrati, Zlamalik postupi jednako kao što je prema Beogradu. Neće. Ima slike, ima dokumentaciju da su njegove, mogu ga slobodno tužiti sudu. Cičao je od dragosti prepričavajući kako su mu prijetili i moljakali da se odrekne onoga na što je stavio šape, ali su se ubrzo primirili čim su shvatili da mu ne mogu ništa i nakon toga se slučaj više nije spominjao.

Nekoliko godina kasnije dobijem poziv od Šuvara da bi me rado vidio. Zakazao je susret u kavani hotela „Palace“, također na Zrinjevcu. Došao sam na vrijeme i zatekao ga u fotelji ispod velike zidne freske na najdaljem kraju. Nisam ni sjeo, a on već i izvali nešto ubi Bože. Napravim se da nisam ni čuo. On opet kresne nešto još gore. Šutke krenem razgledavati fresku iznad njegove glave kao da nisam čuo ni to. Na to se on raspomami i krene valjati neke bedastoće, ali ja nisam ni na jednu reagirao sve dok nije shvatio da ne kanim tako razgovarati. Kad se primirio, zapita me ono na što mu nije ni trebao odgovor:

– Ti si svojevremeno pisao nešto o Mimari…

Nije to bilo čak ni retoričko pitanje. Zaista mu na to nisam imao što reći. Umjesto odgovora samo sam prestao šarati očima po fresci i zagledao se u njega. Naravno da je znao sve što sam napisao, uključujući i datume oba članka koja sam objavio. Zatraži:

– Reci mi ono što NISI napisao.

Nisam ga pitao zašto ga to zanima. Bilo mi je jasno da me ministar kulture nije pozvao bez razloga. Rekoh mu i ono o čemu sam mogao napisati treći i četvrti nastavak, ali nije bilo potrebe. Slušao me je ne prekidajući, kao da sam ja profesor, a on mali štreber. Vidio sam da munjevito uspoređuje ono što mu iznosim s onim što je već znao i upija ono što mu je bila novost. Naposljetku je htio znati još nešto:

– A sad mi reci ono što TI misliš o svemu tome…

Na to smo uronili u nejasno područje pretpostavki i dojmova, s tim da je on iznosio i svoje, pa smo pokušavali procijeniti koliko bi što od toga moglo biti utemeljeno, moguće ili vjerojatno. Fascinirao me brzinom mišljenja, pronicljivošću, brzinom prihvaćanja novoga i širinom obuhvata onoga s čim je baratao. Ja sam njemu bio zanimljiv svojom mogućnošću kombinatorike koja njemu nije padala na pamet, ali ju je munjevito procjenjivao i usvajao ono što mu je djelovalo vrijedno.

Nakon tog sastanka ponovo se godinama nismo vidjeli. Nakon njega Šuvar je započeo akciju dovođenja Mimare u Zagreb i njegove zbirke u Hrvatsku. Pratio sam to površno kroz novine i povremeno čuo nešto od poznatih koji su na razne načine bili uključeni u operaciju. Dapače, neki ljudi koje sam znao jer smo studirali u isto vrijeme na Filozofskom fakultetu radili su s Mimarom u najužoj ekipi ili ga sretali i u nekoliko navrata je do mene došla poruka da on zna za mene i da bi rado da se sretnemo, ali se meni ni najmanje nije sviđalo kako šalje zaobilazne pozive, očekuje da ja njega zamolim da se vidimo, da se uključim u red onih koji su slinili da ih primi, a ionako me nije ni najmanje zanimalo da ga i stvarno upoznam, pa tako do tog susreta nikada nije došlo.

Zapisujem autobiografiju. (To je jedan od razloga zbog kojih sam u posljednje vrijeme zapustio ovaj blog.) Ovo bi trebalo biti jedno poglavlje iz nje. (Prva verzija teksta, zajedno s tipfelerima, gramatičkim pogreškama i stilskim nezgrapnostima.) Više nego obično prisjećam se prošlosti. Povremeno se prisjetim nečega da se i sam zgranem ili začudim kroz što sam sve prošao. No kako je proteklo tridesetak ili četrdesetak godina, mnogo toga sam zauvijek zaboravio ili je postalo i ostalo nejasno. Da li je između dva susreta sa Zlamalikom proteklo dva mjeseca, šest mjeseci ili dvije godine? Ne znam, a nije ni važno. Mogao bih krenuti u istraživanje i nakon gubitka mnogo vremena otprilike utvrditi nešto što zapravo ne bi promijenilo priču. Ako će nekoga zaista zanimati, može sve provjeriti i točnije od mene ovdje posložiti kronologiju, ali sumnjam da će se ikada naći netko tko će se u to upustiti.






nedjelja, 01.12.2013.

dan današnji



NEXT LEVEL




Nije dobro, loše je i zlo je.

Zlo koristi što je loše da bi bilo još gore kao što bolest koristi nedostatak imuniteta da slabo tijelo još oslabi.

Danas ćemo, gejmerskim jezikom rečeno, doći na prag novog nivoa s nepoznatim preprekama, zamkama, poteškoćama za koje se zna jedino da su gore od ovih na koje smo se već svikli i naučili se nositi s njima i možda bi ih jednoga dana i uspjeli savladati, a možda ćemo ih jednom i savladati. Na razini čiji se ulaz razjapio da nas usiše ne postoji izvjesnost mogućnosti da ćemo ono što nas čeka ikada uspjeti preći, a u ovoj igri imamo samo jedan život.

Kad dođemo na prag drugog nivoa, prevalit ćemo se na jednu ili drugu stranu. Jedni nas vuku onamo, drugi se opiru da ostanemo gdje jesmo. Velika je izvjesnost tko će nadvladati, ali još nije sve izgubljeno.

Dokle god postoji i promil vjerojatnosti da ćemo se othrvati, treba se hrvati. Zar nismo Hrvati? Ovo je prilika da Hrvati postanu i oni koji to inače nisu.

Ništa nije gotovo dok nije gotovo, ali čak i ako izgubimo nije svejedno kako ćemo izgubiti. Ako Dark force i pobijedi, barem im možemo priuštiti Pirovu pobjedu.

Ako su zaludjeli, zaveli i naveli ogroman broj ljudi da potpišu za ovaj kancerogeni referendum, ako na samom referendumu za njihov prijedlog glasa sto tisuća ljudi manje, značit će da se sto tisuća ljudi osvijestilo. Ako je 100% potpisnika prijedloga za referendum potpisom podržalo prijedlog, doima se kao da je čitav narod iza inicijatora referenduma. Ako se na samom referendumu 40% glasača izjasni protiv prijedloga biti će bjelodano da to nije tako. A onda, od ponedjeljka nadalje, točno ćemo znati tko su i što su oni koji su nas dovde doveli, pa čak i ako budemo tom prilikom nadjačani kvantitetom, ostaje nam da se nadalje borimo kvalitetom.

Nije mi ovo prvi put da krećem u odmjeravanje snaga u kojem su izgledi da moja strana nadvlada neizvjesni, ali jest prvi put da barem nisu tek minimalni.







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se