ponedjeljak, 25.11.2013.

koločepska priča


GENETSKO SJEĆANJE


Više ne znam jesam li vam ovo već ispričao ili ne, ali i ako jesam to je bilo tako davno da ste već zaboravili, pa nije zgorega da ispričam ponovo. Pored toga ću nadodati nešto što mi je palo na pamet tek prije neki dan, pa sigurno nisam ranije rekao.

Sredinom osamdesetih godina, usred ljeta, našao sam se s trojicom prijatelja na otoku Koločepu. S nama je bio i moj pas Buba. Smjestili smo se u velikoj staroj kući izgrađenoj na osami, na kilometar od druge najbliže kuće.

Noć je bila apsolutno idilična. Potpuni spokoj, mjesečina, s jedne strane pogled na pučinu osrebrenu mjesečinom, dnevna vrućina popustila i bilo je najugodnije moguće. Upalili smo svjetlo na pročelju kuće, donijeli stol i stolice i krenuli kartati. Pas je spokojno ležao pored naših nogu.

Iznenada pas ustane i polako, oprezno krene na stranu prema šumi. Koločep je najzeleniji otok na Jadranu, šuma na njemu je visoka i gusta, krošnje se spajaju, pa je noću u njima, usprkos mjesečini, potpuni mrak. Buba se sa svakim korakom sve više kostriješio i sve glasnije režao. Njuška mu je bila uperena u neprozirnu kmicu, u nešto što je samo on vidio. Otprilike na rubu prostora do kojeg je dopirala svjetlost se zaustavio i počeo upozoravajuće lajati.

To je bilo čudno. Buba je bio pas koji nikada nije radio išta bez razloga. Vrlo rijetko je tako prijeteći režao, isključivo kada je nešto doživljavao kao ozbiljnu prijetnju. Da ga je iz šume uznemirilo šuškanje kakvog ježa, miša ili slične zvjerke, bez straha bi ušao u mrak i provjerio što je to. Njegovo glasanje je narušavalo spokoj i bez razmišljanja mu dobacih da zašuti. On je bio vrlo poslušan pas, inače je uvijek poslušao sve što sam mu rekao, ali ovom prilikom nije se obazirao. Pozvah ga da se vrati, ali i na ponovljeni poziv se oglušio. Režanje se izmjenjivalo s lavežom i potpuno sam ga razumio: režanje je bilo prijetnja nečemu nepoznatom da se dalje ne približuje, a lajanje upozorenje nama da je nešto opasno u blizini.

Na Koločepu sredinom osamdesetih godina naprosto nije moglo biti ničega što bi nas ugrožavalo. Na tom otoku nema opasnih divljih životinja, nema medvjeda, vukova, divljih svinja, nema zmija. Nismo čitali u novinama da je pobjegao tigar iz nekog cirkusa. Sredinom osamdesetih nikome nije bilo ni u primisli da bi jednoga dana mogao izbiti rat, pa da se neke naoružane paravojne bande motaju naokolo. Čak i da se pojavio neki manijak poput Charlesa Mansona sa njegovom bandom, ne bi se dobro proveo. Moj tri drugara bili su viši od metar i devedeset, svaki od stotinjak kila mišićja. Dapače, dvojica od njih su radili u osiguranju Sabora i imali su pri sebi revolvere. Cijeloga dana sam ih zafrkavao zar su morali ponijeti na ljetovanje i uredski pribor, a oni se izvlačili da je oružje nešto što se naprosto ne ostavlja nigdje bez kontrole. Sve u svemu, ni teoretski nije u blizini moglo postojati išta što bi nas ugrozilo više od komarca.

Kako se Buba oglušivao na pozive da se smiri, pokušali smo se na njega ne obazirati. No sa svakom sekundom to je bivalo sve manje moguće. Osjećao sam kako mi se mišići ramena skrućuju, oni na rukama napinju, a dlake duž kičme atavistički kostriješe. Po naglo uozbiljenim licima drugara vidio sam da pseće režanje i na njih jednako utječe. Uskoro smo bacali karte bez razmišljanja i daljnja igra je postala nemoguća. Zatekao sam se kako se nehotice osvrćem oko sebe i gledam imam li kakvu močugu pri ruci.

Naposljetku sam ustao, otišao do psa, prihvatio ga za okovratnik i usprkos njegovu opiranju odvukao ga do stola misleći da ću ga tako smiriti. Sjedeći pored mojih koljena i dalje je izvijao glavu u istom smjeru i potmulo režao. Odustali smo od kartanja. Ova dvojica s revolverima su uzeli baterijske svjetiljke i ušli u šumu. Temeljito su pretražili pedesetak metara uokolo kuće, ali ništa nisu našli. Bila je to lažna uzbuna.

Završilo je tako da se Buba ipak smirio, ali je nama trebalo još vremena da se opustimo nakon njega. Dao mi je štofa za razmišljanje.

Racionalan sam tip, ne vjerujem u čiribu-čiriba, ne vjerujem u hororskope, numerologiju i slične praznovjerice, znam da nema duhova, vampira, zombija, ne vjerujem ni da ću doživjeti da se vanzemaljci spuste, ali sam se više puta osvjedočio da bi moglo postojati nešto naizgled srodno svemu tome što u nedostatku boljeg izraza nazivam genetskim sjećanjem.

Psi žive uz ljude najmanje tri ili četiri tisuće godina. Neki nalazi upućuju da su prvi psi živjeli s ljudskim hordama već prije dvadeset ili trideset tisuća godina. U svakom slučaju, vrlo dugo. Kada je prije nekoliko tisuća godina neki naš prethodnik čuo da je pas u noći zarežao prema ulazu u pećinu, ako se nije prihvatio kamene sjekire bio je naprosto pojeden. Prema tome ispada da su naši preci oni koji su upozorenja pasa shvaćali ozbiljno. Ljudi i psi su dvije vrste koje su naučile živjeti zajedno. Pas se rastuži kada je njegova čovjek tužan, a nema tog vlasnika psa koji se ne oraspoloži kad vidi da je njegov ljubimac veseo. Nakon koločepske priče mogu tvrditi da je nemoguće ostati miran kad vaš pas reži na nešto nepoznato.

Na osnovu toga smatram da ljudi koji nisu sposobni uspostaviti vezu s psom, razumjeti i zavoljeti ga, gube u životu nešto nedefinirano, ali značajno. Dapače, da se prema odnosu prema psima može ustanoviti postojanje dviju vrsta ljudi. Razumijem da ima kultura u kojima postoji zazor od pasa, kao i da je moguće da je netko odgojem ukalupljen da ih prezire, ali ako nema tih opravdanja, a ipak ne voli pse, s tim čovjekom nešto nije u redu. Ako smo u najvećem broju potomci predaka koji su dohvatili kamenu sjekiru kad ih je pas upozorio, izgleda kao da su nekako preživjeli i potomci onih koji su se na ta upozorenja oglušili.

Jedni će na referendumu koji nam se bliži glasati ZA, a drugi PROTIV.













subota, 23.11.2013.

pisac u akciji

Ovu sam priču zapisao još u doba dok se pisalo na pisaćim mašinama, ali se u suštini, što se tiče načina pisanja - mimo promjene tehnologije - ništa nije promijenilo.


Đuro Slavujević,književnik (27 godina):

Ustanem rano, da ne pričam kako, uz koje muke i kojom snagom volje; obučem se, nit se brijem, nit se umivam - već odmah u radnu sobu. Raskrčim kvadratni metar stola, uglavim na to mjesto šrajbmašinu, uguram u nju čisti papir i omotam ga oko valjka. Privučem stolicu, udobno se namjestim, dohvatim cigarete, turnem jednu u usta i vidim – nema šibica na dohvatu. Pogledam naokolo – nema ih ni na vidiku. Ustanem i krenem u kuhinju.

Tamo - slavina opet curi. Snažno je pritegnem. U sudoperu spazim zdjelu s grožđem i čvaknem jednu bobu; čvaknem još jednu, pa još jednu. Onda vidim da je prozor otvoren i pomislim da bi ga propuh mogao razbiti, ili nešto drugo po stanu, te da je bolje zatvoriti ga. Zatvarajući prozor spazim kako se dječurlija vere po trešnji u vrtu i lomi grane. Izderem se, zaprijetim da ću ih gađati teglama s cvijećem i otjeram ih. Zatvorim prozor. Okrenem se, a na stolu pola pojedenog pileta, zaboravljeno od večere. Uguram ga u frižider. Pri tom naletim na nešto zamotano u staniol-papir što je strašno smrdjelo i ne provjeravajući o čemu se radi bacim to u vreću za smeće. Otvorim kredenc i počnem tražiti paketić sa šibicama. U nagruvanoj gomili svega i svačega nema im ni traga. Zabijem ruku preko gomile i pipam uz stražnju stjenku pretinca. Prsti mi utonu u nešto gusto i masno, laktom trknem škarnicl sa solju i oborim ga. Pola se raspe unutar kredenca, pola po kuhinjskom podu. Odem po metlicu i miščafl, pometem ono s poda, ono iz kredenca koliko-toliko uguram nazad u škarnicl, zaguram sve nazad i zatvorim. Navalim kopati po ladicama, ali šibica nigdje.

Krenem iz kuhinje, a majica mi zapne za čavao koji drži zavjesu na polici kod izlaza. Oslobodim se, pokidam pri tom nekoliko očica, i pošto su mi već sve majice, košulje i džemperi bili podrapani na istom mjestu, odlučim to odmah srediti. Odem u predsoblje po čekić. Raskrilim policu za obuću, ali tamo od gomile cipela, nabacanih jednih preko drugih, ništa ne možeš vidjeti. Ipak, bio sam uvjeren da je čekić negdje na dnu. Izbacim sve cipele i nađem ga: željeznu metalnu glavu u kutiji s četkama, a drveni držak sasvim u zadnjem uglu. Pospremajući nazad cipele ocijenim da bi jedan par zapravo trebalo baciti. Ipak, budne mi žao. Navučem ih i ogledam, sjednem i razmislim. Odlučim ih odnijeti postolaru na popravak, te ih ostavim postrani. Ostale nabacam jednu preko druge i prihvatim se čekića. Uzmem oba njegova dijela, izađem na stubište, uglavim dršku u rupu glave i učvrstim ih nabijajući o pod. Pri drugom udarcu otvore se vrata susjednog stana, susjed ljubopitljivo i sumnjičavo osmotri što radim, susjeda me pozove na kavu, a susjediči – vidjevši da sam obavio posao – ponude svaku pomoć. Odbijem sve pozive i ponude, malo porazgovaramo, te se vratim u stan. Susjedi su ostali nešto rondati po stubištu. Odem u kuhinju i zakucam onaj čavao.

Ruke mi prljave, odem u kupaonicu. U ogledalu iznad lavaboa uočim da mi je iskočio prištić na čelu. Osušim ruke, istisnem prištić, pročeprkam po kutiji s lijekovima, nađem bočicu alkohola i natrackam ranicu. Priđem zahodskoj školjci i popišam se. Povučem lanac vodokotlića, voda zagrgolji, ali ne prestane teći. Povučem polako još jednom, pažljivo pokušavajući namjestiti da se odvod zatvori, ali mi ne uspije. Dovučem lojtre, popnem se, zabijem ruku u vodu i opipavam mehanizam za aktiviranje i zatvaranje naprave. U nekoliko navrata mi se učinilo da sam sredio stvar, te sam morao pričekati da se spremište napuni vodom, isprazniti ga, pa iznova... Tek kad sam se uvjerio da voda više ne curi, nastavim dalje.

Prolazeći predsobljem začujem neko rondanje pred ulazom. Privučem se špijunki na vratima (što je neki zovu zurilo), i virnem. Susjedi su se nešto muvali simo-tamo, ali se nije razaznavalo što rade, samo se čulo kako stenju.

Odjednom se prolomi vrisak iz kuhinje. Odjurim tamo i zateknem baku kako cupka na jednoj nozi i grči lice. Što radi ovaj čekić gdje mu nije mjesto – na vrhu police? – pita. Pokupim čekić s poda i vratim ga u ormarić u predsoblju. Uto zazvoni telefon. Pojurim ka njemu, baka pojuri s druge strane, ali kako je uglavnom cupkala na jednoj nozi, ja stignem prije. Nije bilo ništa važno, krivi spoj.

Vratim se za pisaći stol, sjednem, dohvatim odloženu cigaretu i uguram u usta.

Vidim - nema šibica.

Ustanem i krenem u kuhinju. Ponovo isprevrnem ladice kredenca; uzalud. Odem u sobu s televizorom i krenem premetačinom. Otvorim ladicu bakina šemizeta i na vrhu spazim dalekozor. Zgrabim ga i odnesem joj na balkon gdje je ljuštila krumpire. Evo, kažem, krv si mi popila gdje je tvoj dalekozor, a bio je na vrhu svega u tvojoj ladici. Znam, kaže ona, našla sam ga kasnije. Što će ti uopće dalekozor, pitam, što ti je trebao? Ona djevojčura od prekoputa je opet orgijala, kaže baka. Ma što bi orgijala, kažem, opet si nešto umislila. Nisam, kaže baka, eno i sada orgija.

Namjestim dalekozor pred oči i zagledam se kroz krošnju drveta ka kući na suprotnoj strani ulice. Lijepa djevojčica je sjedila u narančastoj trenirci na svojoj terasi, na ušima je imala slušalice "walkmanna" i izvodila jogi-vježbe. Neko vrijeme sam pratio njezinu aktivnost, a zatim se trgnem, vratim u stan i spremim dalekozor u stalažu s knjigama. Jesi li nahranio papigu? – viče baka za mnom. Samo tren, odgovorim; privučem se do ulaznih vratiju i virnem kroz špijunku – susjede ni čuti ni vidjeti. Otvorim vrata i osmotrim stubište. Sve je izgledalo kao i ranije, bez ikakvog traga njihove rabote.

Odem do krletke i pazeći da me zvijer ne ujede izvučem zasrane novine s poda, izbacim ispražnjene lupinke sjemenja, promijenim vodu, naspem nove sjemenke. Papiga je pri tom cijelo vrijeme gledala kako bi utekla i nastojala me uhvatili za prste. Tek što sam time završio, a zove me baka iz kuhinje. – Tko je tako pritegnuo slavinu? Opet je ne mogu otvoriti. – Pustim joj vodu i zaputim se u radnu sobu, no sjetim se da sam u stvari žedan, pa se na pol predsoblja okrenem, vratim u kuhinju i razmutim čašu soka. U taj čas zazvoni sa ulice. Siđem dolje, ono poštar, hoće da kaže da danas nema nikakve pošte. Krenem nazad i ponesem bicikl što sam ga noćas kasno, umoran, dolje ostavio, te ga odnesem pred tavan. Vratim se u kuhinju po sok i zateknem baku kako ga pije. Jesi li to bio pred kućom? – pita. Jesam. Što nisi iznio smeće? Prihvatim plastičnu vreću i iznesem je. Po povratku svratim u kupaonicu oprati ruke, pa u kuhinju razmutiti novi sok. Jesi li za kavu, pita baka. Jesam, kažem.

Vratim se u radnu sobu, sjednem za stol, odložim sok i pokušam se prisjetiti što sam ono kanio napisati. Aha, nešto od neprolazne vrijednosti! Namjestim mašinu da otipkam nas¬lov kad viče baka iz kupaone – šta rade lojtre nasred banje?! Odjurim do nje i ljutito sklonim ljestve. Vratim se za stol, sjednem, izvadim cigaretu iz kutije i ubacim u usta. Na to spazim drugu kako leži na stolu. Učini mi se da u tome ima neko skriveno značenje, pa sam ga neko vrijeme pokušavao dokučiti. Tako sam neko vrijeme sjedio s neupaljenom cigaretom u ustima posmatrajući drugu na stolu pred sobom. Prene me baka donijevši kavu. Braco, veli, voda u zahodu stalno curi, ne može se zatvoriti. Ma sredit ću to, rekoh. Baka je pokušala spustiti šalicu s kavom na stol, te da bi napravila mjesta jednom rukom pogura stvari na radnoj plohi. Nisam stigao ni vrisnuti "ne!", a već se čaša sa sokom preturila i razlila. Baka odskoči i pol kave se prospe po podu. Munjevito počnem sklanjati papire i sve ostalo, ali prekasno. Ljepljivi sok se razlio preko i ispod svega.

Odem u kuhinju, donesem spužvu i krpu, sklonim sve sa stola na pod, obrišem i osušim radnu površinu, a zatim obrišem svaku stvar prije nego prije nego je vratim nazad. Nekoliko indiga i bankposta sam morao baciti. Ipak, nakon svega je stol izgledao daleko urednije nego ranije.

Tek što sam se smirio, a baka donese novu šalicu s kavom. Pažljivo je smjestim na stol i potražim cigaretu. Jedna je bila navlažena, druga napuknuta. Prepolovim onu napuknutu i duži dio uglavim u cigaršpic. Bijeli tuljac mi je strčao pred nosom, ali nije bilo šibica da ga zapalim. Odlučim prestati pušiti. Neko vrijeme sam, u skladu s tom odlukom, razmišljao da li da zgnječim cigaretu i bacim je u koš za otpatke, ali ipak je samo odložim. Udarim prstom po tipki i otisnem prvo slovo naslova. Veliko K. Ispalo je skrajnje bljedunjavo, više se urezalo u papir nego otisnulo. Dobro se vidjelo tek kad bih sagnuo glavu toliko da sam maltene dodirivao bradom rub stola. Otvorim ladicu i izvadim novu karbon-vrpcu. Podignem poklopac mehanizma i upustim se u složenu operaciju zamjene vrpce. Nakon dvadesetak minuta i to je bilo na zadovoljavajući način završeno, samo što sam sve prste ukaljao.

Ponovo otipkam isto slovo po istom mjestu. Rezultat nije bio nimalo drugačiji. Zadubim se u taj problem i otkrijem da je regulator na mašini namješten na poziciju kojom se vrpca blokira. Mora da mi se nećak u međuvremenu opet igrao mojim obrtnim sredstvom. To me toliko iznervira da dohvatim cigaršpic s cigaretom, ubacim ga u usta i snažno zagrizem. Vadeći vrpcu iz ladice primijetio sam da tamo imam farcajg, izvučem ga i pripalim cigaretu. Povučem dim, otpijem gutljaj kavice, smirujem se.

Zazvoni telefon. Refleksnim pokretom podignem slušalicu i prinesem uhu. Mala Mikićka. Što radiš? Pišem, rekoh. Jel' one odurne polemike ili glupe erotske priče, pita ona. Neku literaturu, rekoh. Istovremeno zamijetim kako sam isprljao bijelu telefonsku slušalicu tamnomodrim otiscima. Napravim mentalnu zabilješku da to treba što skorije očistiti. Baš lijepo, kaže mala Mikićka, to me baš raduje, jako volim tvoje šašave priče. Ti si to ozbiljno počeo? Da, rekoh, čak sam i rano ustao zbog toga, u cik zore. Ma nije moguće, čudi se ona, ti si to stvarno ozbiljno...

Da, rekoh, pišem već od ranog jutra.






petak, 08.11.2013.

reformatori

SVAĐANJE SA ŠUVAROM



Jednom godišnje izađe među osmrtnicama u novinama obavijest obitelji da je bila obljetnica smrti doktora Stipe Šuvara. Nigdje drugdje u medijima ta se godišnjica ne poprati ijednom riječju. Možda i treba tako. Stipe Šuvar bio je čudo kojega Hrvati nisu prepoznali ni prihvatili, nisu zaslužili, pa i da čuvaju njegovu uspomenu i da ih obogaćuje nisu zavrijedili.

U vrijeme kad sam studirao Šuvar je bio jedini profesor na odjelima sociologije i filozofije koji je zakazivao predavanja u osam ujutro. Svi smo bili zgroženi time. Doličilo je to jedino ludim fanatičnim psiholozima ili drugim zadrtim odsjecima, a nikako jednom sociologu. Studenti sociologije doživljavali su to kao svetogrđe. Mislili smo da nas okrutno zajebava. Stoga su rijetki dolazili na njegova predavanja, a i ti nerazbuđeni, mrzovoljni i orni za svađu. On se pojavljivao u jeftinom odijelu koje je izgledalo kao da je nabavljeno u staretinarnici, izgledao je upravo onako kako smo zamišljali činovnike u kafkijanskim općinskim arhivima i bio je idealan partner za prepirke. Znali smo se naći u klupama svega nas nekolicina: Ivan Čotar, Slobodan Drakulić, Vinko Mrša i još dvojica-trojica i ja i već nakon desetak minuta Šuvarova izlaganja započinjalo je nadmudrivanje koje je trajalo do isteka vremena predviđenog za predavanje.

No sve to nije ništa naspram toga kako smo se posvađali na prvom ispitu. Zbog ranijih natezanja slutio sam da me neće lako propustiti, pa sam se potrudio dobro se pripremiti. Bio je ljetni rok, vrućina, ispred njegovih vrata se natiskalo mnoštvo studenata s drugih odsjeka koji su također kod njega nešto polagali. Nekolicina nas sa sociologije odlučili smo skratiti vrijeme čekanja tako da odemo u kafić obližnjeg sveučilišta „Moša Pijade“. Kratili smo vrijeme čekanja konjakom. Nakon sat-dva smo otišli pogledati kakav je situacija. Pred Šuvarovim vratima bilo je i više studenata nego što smo ostavili; više ih je pristiglo nego što je završilo s ispitom. Ponovo smo se vratili u „Moša Pijade“ i nastavili s konjacima. Više nismo ni odlazili provjeriti kakva je situacija u hodniku na odsjeku, nego je svakih pola sata odlazio ponetko i vraćao se s izvještajem da sve isto. Oko podneva smo bili već poprilično pijani.

Kako smo puštali sve prije sebe, naposljetku smo oko dva, posljednji, došli na red jedan kolega iz Afganistana i ja. Pijani već oko podneva, pa ona vrućina, pa čekanje, oko dva smo jedva znali za sebe. Sručili smo se na stolice ispred Šuvara bijesni na njega i na cijeli svijet, odlučni da se ne damo lako.

Nn je prvo meni postavio neko pitanje, ne sjećam se koje. Osupnuo sam se i krv mi je šiknula u glavu, a zatim sam ga napao kako mi može uopće postaviti tako glupo pitanje. Umjesto da odgovaram počeo sam obrazlagati zašto je pitanje glupo, ponijelo me, svašta sam mu rekao.

Zatim je nešto pitao Afganistanca. Afganistanac je odgovorio da je njegovo pitanje još gluplje nego je meni postavljeno i da nije došao čak iz Afganistana odgovarati na tako glupa pitanja, da je to ispod svakog nivoa, da to ne može tako, i tako dalje.

Na drugo pitanje koje mi je upućeno odgovorio sam da mi izgleda da je krenuo osobno vrijeđati, da nisam ni fufica s povijesti umjetnosti ni fifica s psihologije, da je smetnuo s uma s kim razgovara i rezolutno odbijam odgovarati na takvu trivijalnost koja spada u opću kulturu i slično, da mu je bolje smisliti neko pitanje dostojno akademskog nivoa ukoliko kani dalje razgovarati.

Afganistanac se toliko uzbudio na sljedeće pitanje koje je dobio da je počeo govoriti afganistanski, a bio je toliko pijan da to uopće nije primijetio ili mu više nije bilo važno. Nismo razumjeli što govori, ali smo po načinu kako je vikao, prskao pljuvačku i izrazima lica shvaćali sve što je imao na umu. Ustao je sa stolice, ushodao se po maloj sobici iza mene kao lav u kavezu, čupao kosu, mahao rukama, uzdizao ih prema stropu i neprekidno urlao na afganistanski, a povremeno uzvikivao nešto što je zvučalo kao proklinjanje, te je izgledalo je kao da bi svakog časa mogao zgrabiti stolicu i baciti je na Šuvara. Koliko god sam i ja bio pijan, gledajući Afganistanca kako larma uokolo shvatio sam da se situacija otima kontroli i postaje nadrealna, ali se ipak nisam mogao suzdržati kad mi je Šuvar postavio posljednje pitanje. Dočekao sam ga kao šlagvort da iz mene pokulja sve što sam zamjerao Šuvarovim predavanjima, od toga kako je predmet koncipiran pa do pojedinih spornih pitanja kojih sam se mogao prisjetiti oko kojih smo se već natezali na predavanjima, pokušavajući nadglasati kolegu koji se iza mene sudarao s policom s knjigama i udarao šakama po zidu.

Šuvar se s druge strane stola zavalio unatrag preko naslona svoje stolice, usta su mu se razvukla od uha do uha i očito je uživao promatrajući nas dvojicu kretena koji smo ga vjerojatno zabavili više nego sva ona gomila prije nas. Naposljetku je prekinuo tu suludu scenu rekavši „Dajte indekse. Upisat ću vam trojke. Jeste li zadovoljni?

Afganistanac se istog trenutka sabrao, zašutio i primirio kao zečić. Upisujući ocjenu u moj indeks, Šuvar se prisjetio „Vi ste bili aktivni na predavanjima, zavrijedili ste ocjenu više“, pa je ispred već napisane riječi „dobar“ dometnuo „vrlo“, a u zagradu iz te dvije riječi napisao brojku 4.

- A zašto ne pet? - zapitao sam ljutito.

- Ne možete pet jer ste ipak zaslužili da vas obojicu srušim, što bih mogao s punim pravom! - na što nisam imao što reći. Ako se uzme u obzir da je porušio polovicu onih koji su izašli na ispit prije nas, zaista smo prošli vrlo dobro.

Sljedeći naš susret kojega dobro pamtim dogodio se nekoliko godina kasnije. Bio sam novinar omladinskih novina i trebao sam otići avionom u Beograd na neki sastanak s kolegama iz drugih sličnih novina iz cijele Jugoslavije. Kasno sam zaspao, rano se probudio, nisam se naspavao, jutro je bilo sivo, vlažno i prohladno - bio sam maksimalno mrzovoljan. U aerodromskoj čekaonici sam u mnoštvu primijetio i Šuvara. Stajao je s nekim meni nepoznatim čovjekom. Nešto mu je objašnjavao, a svi okolo njih su koristili priliku da pozorno slušaju. Bio sam maksimalno neraspoložen da mu se javim, pa sam otišao u najdalji kraj prostorije.

Od aerodromske zgrade do aviona ljude se prevozilo autobusom. Natrpali su putnike u njega kao da su ZET prije početka ili nakon završetka radnog vremena. Nas trojica uskočili smo slučajno zajedno, posljednji, vrata su nam se zatvorili pred licima i našli smo se stiješnjeni na vrlo malom prostoru. Šuvar me odmah zapitao kojim dobrom letim u Beograd. Uz krajnji napor volje odgovorio sam mu sasvim pristojno s dvije-tri riječi, na što je on uzviknuo nešto poput „A! Okupljanje opozicije!“ Na to sam napravio nešto što ne volim, što si vrlo rijetko dozvolim, što izbjegavam kad god mogu, radije prešutim i mislim si svoje - odgovorio sam nešto vrlo bezobrazno. Šuvar je to jedva dočekao i odmah uzvratio još gore. Bez oklijevanja mu rekoh da će od mog sastanka sigurno biti neke koristi, a od onoga na koji on ide sigurno neće, ako ne bude i štete. Vožnja do aviona je trajala oko minutu, a kroz to vrijeme smo se nas dvojica verbalno izšamarali, bio je to brzi dvoboj riječima kao da smo u duelu rapirima, nimalo se nismo štedjeli, svaka sljedeća replika bila je opakija od prethodne.

Šuvar je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih političara u Jugoslaviji, ali se ja nisam nimalo promijenio, a ni on, pa je naše prepucavanje bilo izravni nastavak sličnih nadigravanja iz mojih studentskih dana. Prekinulo nas je što se autobus zaustavio, vrata se izmaknula ustranu, a gomila iza nas nagrnula. Morali smo iskočiti van da nas ne pregaze. Šuvar se naglo oraspoložio, bolji početak dana nije mogao očekivati. Njih dvojica su krenula prije mene uz stepenice kojima se uspinjalo u avion, tako da sam čuo sam kako Šuvar ozareno i ponosno govori svom pratiocu, ali nije se moglo reći koliko je ozbiljan, a koliko u njegovim riječima ima ironije, iako je moglo biti i da je zafrkavao svog kompanjona : „Jesi vidio? I on je jedan od naših iz Imotskoga!“, što se moglo odnositi samo na to da sam i ja porijeklom iz kraja odakle su i njih dvojica.

Uzvratio sam u istom tonu: - Kakvih „naših“? Vi niste od mojih! Moji su iz grada, građani još od sedamnaestog stoljeća, imali smo kuću na Skalinama. Imotski građani ne priznaju među svoje seljake iz okolice i vukojebina - Šuvar je znao odakle je moj otac, ali i ja sam znao da je on iz Zagvozda. Istina da smo porijeklom sva trojica bili iz istog kraja, ali rođen sam i odrastao u Zagrebu, vidio sam svijeta i potpuno sam urbaniziran, pa nastavih dok smo se utiskivali kroz uska vrata u letalo: - Uostalom, od lokalpatriotizma sam odnarođen! Nisam čak ni purger! Prije svega sam pristalica hipijevskog kozmopolitizma kojeg biste vi nazvali proleterskim internacionalizmom.

Srećom smo se smjestili na razdvojena sjedišta, inače bi se čerupali do Beograda. Nije bilo sumnje da mu se svidjelo kako sam se držao, kako se nisam dao, kako sam se drčno postavio, a ja sam si - usprkos dobrom odgoju, zahtjevima pristojnosti i tome što mi je bio profesor - dozvolio bezobrazluke i zato jer sam ga u drugim prilikama branio. Mojim prijateljima s kojima sam radio u redakciji časopisa „Pitanja“ on je bio jedna od omiljenih meta zamjerki, pri čemu nisu bili nikakav izuzetak jer je Šuvar postao ne samo jedan od nautjecajnijih i najpoznatijih jugoslavenskih političara, nego se probio i na sam vrh najomrznutijih i najnapadanijih. Tome je sigurno doprinijelo što se na napise po novinama ili uopće nije obazirao ili je zagurao papir u pisaću mašinu, odgovorio i upustio se u polemiku. Nije bio jedan iz one nepregledne bulumente od viših do beznačajnih lokalnih političarčića koji su na svaku kritiku koja im je bila upućena dizali dreku da se time ugrožavaju svijetle tekovine NOB-a, podriva socijalistički sistem, da su ugroženi klasni interesi proletarijata i slično. Utoliko je Šuvar bio povoljan za bilo kakve napade. Tko god je zaželio da se malo pravi važan pred prijateljima u kavani mogao mu je nalijepiti bilo što i biti siguran da mu se zbog toga ništa loše neće dogoditi.

Šuvara se najviše prozivalo jer je bio ministar koji je provodio reformu srednjeg školstva. Nebrojeni su bili napadi na tu reformu, javno mnijenje bilo je nabrušeno protiv nje, ali ja mu to nisam mogao zamjeriti. Naime, ono što se pokušavalo postići reformom školstva bilo je upravo ono što smo moji prijatelji i ja u svojim srednjoškolskim danim tražili kroz Sabor učenika. Osim toga, Šuvar je došao na ministarsko mjesto sa zadatkom da reformu provede, nije je on izmislio, a onda su ga pljuvali i oni koji su mu taj zadatak povjerili. Dapače, reforma je bila široko zamišljena, trebala su je provoditi još tri ministarstva (privrede, znanosti, informiranja), ali nitko drugi nije napravio ništa, pa su i rezultati bili poprilično traljavi. Nije mi išlo u glavu zašto zbog toga treba napadati jedinoga koji je obavio svoj dio posla, a prešućivati ostale zbog kojih je cijela zamisao propala. Pored toga, kako me je problematika školstva zanimala, pozornije sam je pratio i vidio da je u doba kad je Šuvar bio ministar izgrađeno i obnovljeno više škola i školskih objekata, a učitelji i profesori su imali bolje plaće i dobivali više stanova nego u posljednjih stotinu godina, što se moglo pripisati prvenstveno njegovom zalaganju, osobnoj prodornosti i buldožerskoj snazi.

Danas moj sin ide u drugi razred srednje škole. Gimnazija je na dobrom glasu (MIOC), a on pohađa razred koji radi po međunarodnom programu koji se kraticom naziva IB. Nastava je na engleskom, a školarina nije jeftina. U svijetu postoji oko dvije tisuće škola koje rade po tom programu. Po svemu je to elitni program na oglašenoj gimnazija. Prije nego se upisao, supruga i ja smo se raspitivali o programu koji ga je privlačio. Na moje zaprepaštenje, sve što smo doznali je govorilo da IB-program pokušava ostvariti upravo ono što sam kao mladić priželjkivao, a sad, kad već znamo kako se ondje radi, mogu reći da u suštini nastoje i velikoj mjeri ostvaruju program Sabora učenika, ono što se pokušalo postići hrvatskom reformom školstva. Retroaktivno mi to nameće pitanje - kako je moguće da mi ovdje nismo bili zadovoljni nečim što je bilo za sve i besplatno, a u svijetu je cijenjeno i samo rijetki si mogu priuštiti?

Radije sam se svađao sa Šuvarom nego da sam suglasan s onima koji su došli nakon njega.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se