utorak, 01.10.2013.

Sedamdeset i osme uplatio sam moskviča. U to je vrijeme to značilo da prvo treba platiti cijenu auta u cijelosti, a zatim čekati godinu, godinu i pol do dvije da ga se i dobije. I zamisli sad moje sreće kada su nakon šest mjeseci javili iz zastupstva da ga mogu doći preuzeti sutradan.

Već prije početka radnog vremena odjurio sam taksijem do autoservisa u Remetincu. Ondje sam zatekao nekoliko stotina razdraganih budućih vlasnika moskviča kako čekaju s papirima da zastupstvo otvori vrata. Bez zamjerki sam razdragano, okružen ostalim euforičnim budućim vlasnicima dočekao da mi dokumente i ključeve mog primjerka uruče oko podneva. Odmah sam odvezao do ureda cure s kojom sam tada živio, ona izašla s posla i krenuli smo se provozati.

Vozimo, a ona pita:

- Što ovdje smrdi na benzin? Zašto ovdje smrdi na benzin?

Rekoh:

- Nov je auto, valjda zato.

- A zašto onda bućka i mućka, kao da čujem neke valove…?

Što bi bućkalo i mućkalo, ženska glavo, kakvi valovi?! Nov je auto, nov novcat, ide k'o urica!

Stignemo mi pred kuću, parkiram, kad ono - i meni smrdi na benzin! Obilazim auto, šnjofam sa svih strana, otvorim prtljažnik i imam što vidjeti! Benzin iz rezervoara se slijeva u gepek, unutra dva-tri centimetara duboko jezerce benzina koji se lagano talasa, te kroz rupicu veličine glavice od šibice curi dolje pravo na vreli auspuh… Čudo kako nismo eksplodirali i zapalili se!

Začepim rupicu kuglicom sažvakane žvakaće i sutradan ujutro, već prije početka radnog vremena, odvezem auto do servisa na Remetincu. Kad ondje već tristotinjak novopečenih vlasnika moskviča, svaki sa svojim moskvičem, zakrčili sve uokolo petsto metara od ulaza u predstavništvo. Priče koje se čuju zvuče kao da se sastala Napoleonova vojska nakon Waterloa. Jednom se auto zakočio u drugoj brzini, pa se sve tako, u drugoj brzini, vratio nazad. Drugom je upalo u rikverc na Savskom mostu, pa se od Savskog mosta vratio vozeći natraške. Trećem neće upaliti, pa ga je prijatelj dovukao na sajli. Četvrti je otkrio da uopće nema auspuha! Peti je otkrio da mu po noći svjetla ne rade… A nikoga nema kome bi se mogli požaliti. U automehaničarskoj radioni servisa radi pedesetak majstora, u okolnim prostorijama još pedesetak raznoraznih službenika, ali se nitko ne bavi ljudima koji su pristigli s pritužbama i zamjerkama niti itko zna tko je za tako nešto zadužen. Izbezumljeni novopečeni vlasnici moskviča lutaju između auta nadnesenih nad mehaničarske jarke i podignutih na dizalice, hodnicima i oko zgrade, u grupama i individualno, sa svakim korakom sve očajniji. Ne samo da nema nikoga koga bi se moglo išta pitati ili se požaliti, nego nema ni sobe ni šaltera predviđenih za tako nešto, a svi zaposleni kojima sam se obratio su tvrdili da su zaposlenici servisa, a nitko prodaje ili zastupstva.

Napokon mi prekipi i kako su očajnici spremni i na očajničke poduhvate, i sam izbezumljen i ne znajući što bi, ali odlučan da izvedem bilo što ni ne znajući kamo to vodi, izvučem iz džepa fotoaparat, mali Rollei 35 koji je stalno bio uza me, potpuno nepotrebno nabijem na njega još i bljeskalicu i obratim se prvom mehaničaru: tko je zadužen za reklamacije? Kaže da pojma nema. Dobro, kako se on zove, zna li barem to? Neće reći. Dobro, izvučem mali notes i pribilježim: br. 1, ne zna tko je odgovoran, neće reći ako se zove. I - bljes! - podignem fotoaparat i uslikam ga. Pa do drugoga: tko je zadužen za reklamacije? Pojma nema. Kako se on zove? Što mi to treba? Da znam tko sve pojma nema. Bljes! - blic u oči, uslikam ga i idem dalje. Negdje deseti kaže da ni on ne zna kome bih se trebao obratiti, ali prizna kako se zove. Dobro, sve ja zapisujem. A kako je blic deseti puta bljesnuo, tako se već iza mene sakupila grupa od pedesetak bijesnih vlasnika moskviča i slijede me gledajući što radim i jer ionako nemaju drugog posla.

Uđem u poslovne prostore administracije. Otvorim vrata i banem u prvu sobu. Unutra tri ženske. Vlasnici moskviča se natiskali na vratima iza mene. Spopadnem prvu žensku i odmah zapisujem: tko je odgovoran za pritužbe? Ne zna. Kako se ona zove. Tako i tako. Zapišem: ta i ta kaže da ne zna kome se treba obratiti. Bljes! - uslikam je. Pa drugoj, sve isto. Pa trećoj. Napokon u jednoj sobi jedna kaže da se osoba koju trebam naći zove tako i tako. Odlično, zapišem i - bljes! - uslikam je. Sljedeću već pitam gdje bih mogao naći naznačenu osobu. Kako se ona zove? Zapišem: ta i ta izjavljuje da ne zna gdje bi se taj i taj mogao nalaziti ni kada će se pojaviti i - bljes! - okinem je blicem u čelo. Jedan izjavi da misli da je taj i taj u birtiji preko puta. Kako se zove birtija? Sve zapišem, i njezino ime, i nju uslikam. Kraj filma.

Izvučem rezervni film iz džepa, napunim fotoaparat i dalje: jurim na čelu gomile od sto i pedeset vlasnika moskviča nabrijanih kao nindže i polako razotkrivam enigmu. Mora da su službenici javljali jedan drugome telefonom jer sam počeo nailaziti na prazne sobe i zaključana vrata, ali su vlasnici moskviča prihvatili igru i počeli dovlačiti pred mene službenike koje su zatekli u bijegu ili skrivene po raznim budžacima. Tako sam potrošio i drugi film, te ispisao pola notesa. Na jednom filmu ima trideset i šest slika, što bi značilo da sam fotografirao i ispitao sedamdeset i dva mehaničara i službenika.

Iznenada me netko sa strane prihvati za lakat i šapne: "Za mnom!" Nepoznati odškrine neka vrata koja ranije nisam ni zamijetio tek toliko da se provučemo kroz njih, gurne me kroz procijep i zatvori za nama. U trenu se nađemo u sasvim drugačijoj okolini: s druge strane vrata uzavrela gomila, ovdje - nigdje nitko. Gledajući u pod da nam se pogledi ne sretnu nepoznati me pozove znakom da ga slijedim. Ništa ne govoreći prolazili smo labirintom nekakvih katakombi sve dok ne izbismo pozadi zgrade. Ondje je bilo veliko prazno parkiralište sposobno udomiti barem sto automobila, na čijem najdaljem kraju su stajala tri moskviča.

Počnem iznositi što sam otkrio na onome koji sam preuzeo, no nepoznati me presiječe pokretom ruke da ga to ne zanima i kad stigosmo pred ona tri kratko zapita: "Koji hoćeš?"

- Nešto mi govori da je svejedno koji odaberem…

On potvrdno klimne glavom. Lupim šakom po haubi najbližega:

- Ovoga.

Moj vodič mi bez riječi pruži ključeve i omotnicu s dokumentima, ja mu uvalim ključeve i dokumente onoga kojeg sam već isprobao bez da sam mu rekao gdje sam ga ostavio, sjednem za volan i odvezem se.

Nisam ni stigao do kuće a već sam uočio da je moskvić najmoćniji auto na cestama. Svi oni manji, peglice, fićeki, stojadini, pa i bube, sklanjali su se znajući da je od tenkovskog lima, a oni jači, poput rijetkih mercedesa, uzmicali su znajući da su mu rezervni dijelovi stotinjak puta jeftiniji od njihovih. Sam primjerak koji sam dobio bio je sa-vr-šen, savršen. Ne samo da se uopće nije kvario, nego je i trošio dvije-tri litre manje nego što je bilo očekivano po popratnoj literaturi. Mora da su u zastupstvu, nakon što je došao kontingent, dan-dva-tri šutjeli o tome, a mehaničari su pregledali sve pristigle automobile i od najboljih dijelova sastavili desetak komada za sebe i prijatelje, pa je jedan od tih i mene dopao.

Nakon tri godine rastao sam se sa ženskom s kojom sam živio i prepustio joj moskviča, a ona ga je vozila još desetak godina bez ikakvih problema osim zamjene ulja i takvih sitnica.

Znam nekoliko mogućih načina kako bih mogao završiti ovu priču, ali neću iskoristiti nijedan jer se ionako već previše oduljila.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se