četvrtak, 04.07.2013.

višenamjenski detektor



TEK TAKO


Sandučić za poštu pred kućnim vratima prekrcan reklamnim prospektima već odavno je uobičajena pojava. Kad se iz njih izdvoje pristigli računi, sve ostalo redovno završava u kanti za smeće. Ipak, nedavno me je jedan od tih šarenih papira naveo da ga, umjesto da s njim nahranim gladnu kantu za smeće, ponesem. u stan i razmatram uz jutarnju kavu. Na prednjoj strani reklamne brošure velikog trgovačkog lanca bila je fotografija naprave nazvane "višenamjenski detektor" i njezina cijena - 199 kuna.

Naprava je nešto veća od kutije za cigarete, a mogućnosti su joj - ako nekome zatrebaju - čudesne. Približi je se zidu, aktivira, i ona očitava što i gdje se nalazi nevidljivo u njemu: vodovodna cijev, strujni kabel, drvena greda ili sakriveno blago. I takav čudesan aparatič stane u džep i košta svega 199 kuna!

Podsjetilo me to da bi kroz četrdeset godina, od moje desete do pedesete, bilo tko da je stavio na stol napravu kakvu danas nosi uza se svako dijete, multifunkcjski komunikacijsko-priručni uređaj s oštrom slikom u boji na ekranu, te pokazao što ta sprava sve može, bez muke uvjerio sve prisutne da je Marsijanac. Za ono vrijeme bila je to nezamisliva, nemoguća tehnologija, nešto vanzemaljsko, nadnaravno, ne bi bilo drugog objašnjenja osim da onaj tko ima tako nešto i zna to rabiti mora biti posjetitelj iz dubina svemira. Danas se spravice takve sorte masovno prodaju u dućanima na policama uz kruh i mlijeko za 199 kuna, a vrlo vjerojatno će uskoro i telefoni imati besplatnu aplikaciju koja će moći isto kao i "univerzalni detektor", ako je već i nemaju.








Naprava koja se reklamirala zaokupila mi je pažnju jer me sjetila prijatelja Dražena Degiulia, pokojnog prijatelja. Bio je jedan od dječaka s kojima sam zajedno odrastao u istoj ulici. Dobro i skladno izrastao, zdrav i okretan, bio je zgodan "kao filmski glumac", simpatičan i drag, dobar drug i prisan prijatelj. Bez muke i bez naročitog učenja u školi je nizao samo petice. Otac mu je bio jedan od prvih socijalističkih privrednika koji je na valu privredne reforme šezdesetih godina poslovao s inozemstvom. Preko njegove privatne firme u Milanu išla je sva trgovina kemijskim sirovinama, materijalom i opremom između Italije i Jugoslavije. Otac je za tadašnje, pa i današnje prilike zarađivao nepojmljive novce. Sagradio je kuću na Tuškancu, u Italiji je kupio jahtu koja nije smjela ući u jugoslavenske teritorijalne vode da ne izazove socijalnu uzbunu, neko vrijeme je - prepadnut od aktivnosti „crvenih brigada“ po Italiji - u garaži na Tuškancu skrivao neki bijesni Lamborgini. Roditelji su živjeli u Milanu, a Dražen zbog škole ostao u Zagrebu gdje se o njemu brinula prilično stara baka koja mu - osim da mu kuha i posprema za njim - nije mogla staviti soli na rep. Sve u svemu, Dražen je imao sve što se u životu poželjeti može, a izgledi za ostatak života bili su mu sjajni.

Nažalost, nije poživio dugo. Dva-tri dana prije osamnaestog rođendana nalazio se na Supetru gdje su roditelji podizali novu kuću. Bilo je ljeto, vrućina, ali on je radije nego da ode na plažu pomagao majstorima. Trebalo je izštemati rupu u već sagrađenom zidu i Dražen je insistirao da to njemu dozvole napraviti. Stajao je bos na željeznoj bačvi kada je željeznim dlijetom presjekao kabel pod naponom. Ostao je na mjestu mrtav.

Ne treba ni napominjati koliko je ta tragedija pogodila roditelje. Život im se izmijenio u trenu. Na drugi način, ali jednako do srži, Draženova smrt pogodila je i nas, prijatelje i vršnjake. Bio je to udarac koji je ublažavalo jedino što ga nismo mogli do kraja pojmiti. Smrt je do tada bila posljednja stvar koja nam je bila na pameti. Do tada smo znali da umiru jedino narodni heroji, vrlo stare bake i djedovi, te kućni ljubimci. Za sebe smo vjerovali da smo neuništivi i vječni. Odjednom se takva slika svijeta rasprsnula kao kula od karata. Gledajući fotografiju u trivijalnoj reklami ne mogu se othrvati pomisli - da je Dražen imao takvu napravu, ništa mu se tada loše ne bi dogodilo. Naprava bi pokazala da je u zidu smrtonosni kabel i on bi na razvodnoj ploči isključio osigurač za dovod struje.

Naravno da je prirodno i logično da Dražen nije imao spasonosni detektor, ali je ipak sve to zajedno apsurdno. Njegov otac je mogao kupiti bilo što na svijetu, nema te cijene koju ne bi platio za sinovljevu sigurnost, ali nije mogao kupiti ono čega nije bilo. A danas to košta 199 kuna.

Prisjećam se i pokojnog filmskog snimatelja i autora televizijskih dokumentaraca Maria Saletta. Još malo i bit će desetak godina što su ga pronašli mrtvoga na podu ispod razvodne ploče s bušilicom u ruci. Doduše, prešao je sedamdesetu godinu, nije bio spaljen, ali njegov pejsmejker nije izdržao. Da je umjesto pejsmejkera imao višenamjenski detektor…

Deset godina ili četrdeset godina čine se mnogo, ali prolete u trenu. Mogu se sjetiti nekih prizora s Draženom kao da su se dogodili nedavno. Gledajući reklamu na besplatnom prospektu čini mi se kao da je njegova smrt, kao i Salettova, jednako apsurdna kao pogibija vojnika u posljednjem danu rata. Razumski je sve jasno, naprave nije bilo - oni su poginuli, rat je još trajao - poginuo je i vojnik posljednjeg dana, ali poimanje života nije sasvim logično. Iako zapravo nema odgovora, često se ne možemo othrvati pitanju „zašto?“, „zašto?“, „zašto?“.

Nizašto. Tek tako. To je tako i nikako drugačije.









<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se