ponedjeljak, 31.12.2012.

Nova 73

ŽIVOT U MRAKU


JEDNOUMLJ
A




Manje od dvije godine nakon sloma Hrvatskog proljeća Hrvatska je i dalje stenjala pod jarmom Beograda koji je isisavao novce iz hrvatske privrede, devize od hrvatskog turizma, te nije dozvoljavao da se hrvatsko gospodarstvo razvije do neslućenih razmjera koji su ostvareni tek u samostalnoj, suverenoj hrvatskoj državi. Kao što je poznato, u bivšoj Jugoslaviji vladala je oskudica svega i svačega, ničega nije bilo, a čega je i bilo - jedva da je bilo. Stupanj hrvatske osiromašenosti vidi se i po ovoj skromnoj maloj novogodišnjoj torti namijenjenoj mnoštvu ljudi, a ova fotografija je povijesni dokaz na što se Hrvatska svela pod protuhrvatskim režimom.


Ekipa koja se sakupila proslaviti dolazak nove godine 1973. odlučila je makar privremeno i koliko je to bilo moguće zaboraviti da žive u mraku jednoumlja. S lijeva na desno: Maja, Agar, Biba, Tom, Gljiva, Nikša, Vjeran, Vesna, Silvio i Čurac. Mladi Jugoslaveni s ponosom pokazuju da su za doček Nove godine osigurali i muziku s tranzistorskog radio prijemnika, jedan ima i fotoaparat kojim kani sve ovjekovječiti, a jedan ima sat koji će im otprilike točno pokazati čas ponoći.


Rigidni jednopartijski sistem osujećivao je svako iskazivanje nacionalnih težnji, što se vidi i po tome da nitko ne nosi nijedan komad odjeće s motivima šahovnice i pletera, ne maše se hrvatskih zastavama, ne uzdižu se križevi niti se puca iz pištolja.


Velikosrpsko-centralističko-komunističko-unitarističke snage prožele su sve pore društva, ali nisu mogle slomiti vjeru mladih Hrvatica.


I u najtežim položajima mlade Hrvatice čuvale su svoju čednost.


Nacionalno svjesna inteligencija nepokolebljivo je održavala luč narodnog duha, makar zbog toga spala na to da preživljava zobljući sjemenke. Za doček Nove godine ipak su si uspjeli priskrbiti obilniji obrok, pa se ovaj primjerak gosti orasima. Ipak valja zamijetiti da mladi Hrvati nisu imali novaca ni za šišanje.


Svjesni okolnosti u kojima se nalaze mladi Hrvati su se na svakom koraku morali čuvati partizana, udbaša, JNA i komunističkih funkcionara. Ovaj primjerak drevne korjenike nosi ručni sat okrenut prema unutrašnjoj strani ruke, da mu ga ne ukradu. Obrati pozornost i na jeftinu plastičnu čašu iz koje pije jer si ekonomski iscrpljen hrvatski živalj nije mogao dozvoliti piti iz kristalnih.


Neizdrživi položaj u tamnici naroda ogleda se i na iscrpljenom licu ovog katoličkog intelektualca koji je iz protesta obijao brijati se svakoga dana opirući se i na taj način krvožednom jednoumlju.


Usprkos svim pritiscima nacionalni osjećaj se nije mogao iskorijeniti, te je nalazio razne prikrivene oblike izražavanja. Poznati hrvatski bijelo-crveni kvadrati zamaskirani su prebacivanjem u plavu (boju „Dinama“!), te time da su zarotirani, ali je motiv nedvojbeno prepoznatljiv. Situacija je još gora jer je za Novu godinu 1973 Hrvatska ostala bez snijega koji je vjerojatno prebačen na Jahorinu ili neka druga nerazvijena područja koja su živjela na račun najrazvijenije republike.


Umjetna tvorevina zvana Jugoslavija bila je tehnološki vrlo zaostala. O kompjuterima nitko nije mogao ni sanjati. Kompjuterske igre bile su potpuno nepoznate. U posvemašnjoj oskudici igara, urbana mladež se morala kako-tako zadovoljiti igrama izrađenim na tokarskom stroju, tipičnom za industriju devetnaestog stoljeća, dok je ruralnoj preostalo samo kamena-s-ramena.


Svjesni pogubnih posljedica komunističke demografske politike koja je izazvala „bijelu kugu“ u mnogim našim krajevima, ova tri kršna muža spremna su se svim snagama, iz petnih žila posvetiti razmnožavanju.











petak, 28.12.2012.

vremenska perspektiva i dobna gledišta
















Sjećam se, imao sam osamnaest godina kada sam po prvi put gledao poznati film "Diplomac", i to u kinu. Oduševilo me kako je glavni lik, kojega glumi Dustin Hoffman, sjajan frajer, pri čemu mi je bilo očigledno da je Mrs. Robinson odurna, iritantna babetina. Nedavno sam ponovo pogledao film na DVD-u. Ostao sam iznenađen i oduševljen kako je Mrs. Robinson sjaaajaaan komad, a bilo mi je sasvim očigledno da je Benjamin balavi dripac.




















Kažu neki da vrijedne knjige treba čitati barem tri puta: kad su čitateljica ili čitatelj mlađi od likova koje se u knjizi prati, kad su istih godina i kad su stariji od njih. Istovremeno je to i provjera vrijednosti knjige - dobra knjiga mora biti uvjerljiva u sva tri slučaja.

Slična je situacija i kad je u pitanju seks, za kojeg imamo našu lijepu riječ spolnost. Što je to zapravo u potpunosti znaju samo oni kojima na posljetku spolnost u svakodnevnom životu ne igra nikakvu ulogu, nema nikakve snage, ali se dobro sjećaju razdoblja nevinosti kada spolnosti nisu bili ni svjesni, te desetljeća u kojima ih je drmala punom silinom i kada su više-manje, koliko je to moguće, živjeli redovnim bogatim spolnim životom. Pod pretpostavkom da nisu ništa važnoga zaboravili i da nemaju nikakvih interesa da išta iskrivljuju, da nisu demotivirani govoriti ni podlegli ogorčenosti, tek oni mogu reći o čemu je riječ, što je posrijedi.

Slično je i sa knjigama. Naravno da o njima malo što imaju reći oni koji ih ne čitaju, a ono što bi i rekli malo vrijedi. Oni koji ih pišu drugačije ih vide od onih koji ih samo čitaju. Oni koji redovno ili povremeno čitaju znaju što time dobivaju, a oni koji iz bilo kojeg razloga više ne mogu čitati (recimo da im je oslabio vid) znaju što su time izgubili. Tek oni koji su prošli sve faze i oprobali sve pristupe znaju sve.

Samo oni koji su nešto izgubili, a više im ne nedostaje, najbolje znaju što je to bilo, koliko vrijedi i što su time dobili.


















Povodom svega iznesenoga želim vam sve najbolje za Božić i Novu godinu!













nedjelja, 16.12.2012.

mala teologija

Naravno da Bog postoji! Da bi dokazali njegovo postojanje prvo ga moramo pravo definirati. Kada bi rekli da je Bog nadnaravna konstrukcija sačinjena od lego-kockica i pločica „Mehanotehnike“ sigurno ne bismo bili u pravu, te se tom ili bilo kojom drugom pogrešnom definicijom ništa ne bi moglo dokazati. Zato je za dokazivanje postojanja Boga ispravna definicija nužna.

Svaki čovjek ima svoju mentalnu kartu svijeta, života, prošlosti i budućnosti i sebe unutar nje. Mentalnu kartu sačinjavaju sva znanja, vjerovanja, vrijednosti, uvjerenja i sumnje, želje, strahovi i slično. Mentalna karta omogućuje pojedincu da prepoznaje stvari, pojave i procese oko sebe, da se svakodnevno orijentira i donosi odluke izbora o svakom svom djelovanju, otprilike kao što geografske karte pomažu da se snalazimo u prostoru od neposrednog okuženja do cijele zemaljske kugle. Pojedine mentalne slike individua su više ili manje racionalne, više ili manje emocionalne, više ili manje logične unutar sebe (koherentne), više ili manje utemeljene, manje ili više korisne… Kao što se ljudi razlikuju po izgledu tako se razlikuju i po mentalnim slikama po kojima se orijentiraju, što će reći da su svi ljudi manje-više ili više-manje slični. Mnogi ljudi imaju mentalne mape formirane tako da im ne nedostaje nikakva božanska pojava, dok se mnogi drugi zadovoljavaju time da odgovore za sve što ne znaju i ne mogu dokučiti nalaze u postojanju Boga. Postojali su i postoje mnogi bogovi koji zadovoljavaju tu potrebu. Dakle, Bog je nadnaravna svemoguća osobnost na mentalnim mapama mnogih ljudi koja daje odgovore do kojih oni drugačije ne mogu doći, uključujući i smisao, cilj i opravdanje mnogih njihovih postupaka. Iz toga proizlazi da je netočno ustvrditi da Bog ne postoji.

Jedna od socioloških zakonitosti kaže da su „društvene činjenice realne ukoliko su realne njihove konsekvence“, a posljedica Božjeg postojanja u prošlosti i sadašnjosti ima preobilno.

Usput rečeno, karakteristike našeg jezika ograničavaju da spoznamo Boga na pravi način i svojom prirodom upućuju naše poimanje u pogrešnim smjerovima. Kažemo li da Bog postoji gramatički nam se natura i da je muškoga roda (iz čega izvire sve i svašta svjesno i podsvjesno, namjerno i nenamjerno). To je vidljivije ako pokušamo činjenicu Božjeg postojanja gramatički izraziti prošlim vremenom. Trebali bi istovremeno reći i „Bog je postojao“ i „Bog je postojala“ i „Bog je postojalo“. Stoga bi za Boga najprimjerenije bilo reći „Bog post“. Međutim, kako je i sama imenica „bog“ muškog roda, zapravo bi za njega/nju/ono trebali reći samo „Bo“.

Uskliknimo - „Bo je bo!







petak, 14.12.2012.

Kupido sa zatupljenom strijelom




LJUBAV IZ


SLABOSTI



Na nedavnoj promociji romana „Stjecaj okolnosti“ i ja sam rekao nekoliko riječi. Ono što je bloger Pero u šaci napisao u jednom komentaru („Jedna od glavnih tema 'Stjecaja okolnosti' je kako male banalne slučajnosti mijenjaju krupne ishode, a druga je, specifičnije, kako je izbor partnera daleko više stjecaj okolnosti nego stvarno izbor u pravom smislu riječi'') potaklo me da pokušam dokučiti što je u tom romanu izneseno IZMEĐU REDAKA. Protagonist romana se sumanuto zaljubi, a pitanje je od početka do kraja teksta što ga je nagnalo da tako izgubi glavu. Prepričavam se po sjećanju, što mi daje priliku i da se malo dotjeram:

…o ljubavi pjesnici pjevaju već stoljećima, nebrojeni su šlageri o njoj ispjevani, ispisani debeli romani, svi je hvale, uzdižu, kuju u zvijezde, idealiziraju, žude za njom, oni kojima je ljubav neuslišana kukaju, oni koji su u ljubavi nesretni pate, ali malo tko govori išta što bi njenu neupitnost okrnjilo ili njenu vrijednost makar i prividno umanjilo. (U tom sam trenutku zaboravio na sjajnu knjigu Laure Kipnis „Protiv ljubavi“ koja postoji i u domaćem prijevodu.) Uveden je i poseban praznik ljubavi posvećen! Zar je zaista ljubav onakva kakvu je prikazuje „Valentine's day“ ideologija? Možemo li ljubav na ikoji način povezati s nečim sto se ne smatra poželjnim?


Pogledajmo nekoliko primjera. Zamislimo mladu, zdravu, slobodnu, atraktivnu djevojku koja vozi skupocjeni automobil, neka bude kabriolet, ljeto je, krov je spušten i njena kosi vijori…. Jureći prolazi pored mnogih muškaraca i velika većina onih koji je vide pomisle: „Auuu!“
Nitko od njih nema izgleda da bi se ona zaljubila u ikoga od njih čak i da je pokušaju zaustaviti bacivši joj se pod kotače. Nakon toga zamislimo istu tu djevojku u istom tom autu kako joj je pukla guma u noći usred Gorkog kotara u nekoj mračnoj šumi, a vani je prolom oblaka. I onda pored nje zaustavi svoj auto neki sasvim prosječan muški lik, izađe na pljusak i popravi joj gumu, pa kako se po takvoj olujini zapravo ne može ni voziti pokaže joj u blizini neku lokalnu krčmetinu u kojoj je zagušljivo, ali toplo i skučeno, ali suho i poslužuju fantastičan gulaš. Tek tada ona otkrije da je još izlazeći iz kuće zaboravila novčanik… Ako je momak iole pristojan i sasvim prosječno elokventan, izgledi da se ona zaljubi u njega su ogromni.


Zamislimo drugi primjer ili se prisjetimo nebrojeno situacija koja znamo koje u raznim varijacijama slijede isti obrazac. Pristala ženska samo na trenutak skoči iz kuće u trgovinu na drugoj strani ulice, izađe u komotnim krpama u kojima se najugodnije osjeća po kući, onako u šlapama, kosa joj je masna i visi ulijepljena, na licu joj nema ni zrnce kozmetike, još joj i neki prišt iskočio na čelu, recimo da očekuje da joj krenu „oni dani“ pa se osjeća sva nikakva, a u dućanu naleti na nekog nepoznatog, sasvim pristalog muškarca koji se zgrane i izjavi joj da je ona najljepša žena koju je ikada vidio. Ukoliko to izvede tako da mu ona povjeruje, njegov kompliment joj može djelovati kao vatromet koji donosi boje u tmuran dan. Isti taj muškarac može je obasipati komplimentima bez ikakva učinka ako joj priđe na nekom prijemu gdje je došla u svom najreprezentativnijem glamuroznom izdanju i svi joj laskaju i udvaraju. Sto i prvi kompliment nema nikakvu težinu nakon sto prethodnih kako god maštovit i koliko god originalan bio.


Ono što kazuju ovi hipotetski primjeri i eksperimentalno je dokazano. Žao mi je što se više ne sjećam podrobnijih pojedinosti o eksperimentu koji je izveden prije četrdesetak godina, gdje, kada i tko ga je izveo. Bilo je to na nekom američkom sveučilištu. Pozvali su studente da se prijave za psihološki eksperiment, možda su tražili dobrovoljce ili im obećali po pet dolara ako učestvuju, nije važno. Eksperiment je zapravo počinjao već u čekaonici. Među one koji su čekali ubačen je i instruirani glumac sa zadatkom da ih odgovarajuće kondicionira, pripremi za daljnju fazu. U jednim slučajevima glumac je uveseljavao prisutne, pričao viceve, izvodio vragolije, podizao atmosferu, uskoro su svi bili odlično raspoloženi. U drugim grupama glumac je inicirao negativna raspoloženja, unosio strepnju, sjedio u uglu i drhturio, dao na znanje da je već učestvovao u takvom eksperimentu, ali nije htio odati što mu se dogodilo, glumačkim trikovima unosio nesigurnost i širio zebnju… Uskoro su svi bili nespokojni i zabrinuti u što su se upustili i premišljali da odustanu. Kad je grupa koja je čekala bila dovedena u odgovarajuće raspoloženje kroz prostoriju je samo prošla neka ženska njihovih godina, ni ružna ni posebno lijepa, sasvim prosječna. Eksperiment se sastojao u tome da je kasnije od svih učesnika zatraženo da ocijene izgled te ženske. Mnogi od onih koji su bili dobro raspoloženi nisu je ni primijetili! Oni koji su je primijetili uglavnom su ocijenili njezin izgled kao „ništa naročito“. Nasuprot njima, svi oni koji su dovedeni u lose raspoloženje su je uočili, svi su je ocijenili kao vrlo privlačnu, a neki su čak ustvrdili da je to bila jedna od najljepših žena koju su ikada vidjeli.


Što nam sve to govori o ljubavi? Što smo u lošijoj životnoj fazi ili trenutnoj situaciji to smo skloniji zaljubljivanju. Što smo slabiji, to nam je ljubav više potrebna. Onaj kome su sve lađe potonule, kome nema svjetionika na vidiku, njemu je ljubav potrebna da mu cijeli svijet zakrili. Dakle, ono što se previđa ili o čemu se ne voli govoriti jest da je jedan od izvora ljubavi slabost, da je snaga žudnje za ljubavlju često prvenstveno pokazatelj lošeg stanja u kojemu se netko od nas zatekao.


Hugh Heffner, pokretač „Playboya“, cijeli je radni vijek proveo okružen s tisućama preatraktivnih žena koje su mu se nastojale umiliti po svaku cijenu. Vjerojatno se i on ponekad zaljubljivao, ali za njega je zaljubljivanje značilo sasvim nešto drugo i imalo sasvim drugu težinu, drugi značaj nego za milione onih koji su kupovali magazin koji je pokrenuo i vodio. Vjerojatno je kroz život mnoge ljude i volio: svoju majku, kćerku, prijatelje iz djetinjstva, čak i svog psa, ali teško da bi zbog neuslišane ljubavi mogao patiti kao mladi Werter ili se ubiti kao Romeo.


LJubav o kojoj se pjevaju pjesme nerazdvojiva je od spolnosti (šlagera o ljubavi prema kućnim ljubimcima u kojima nema spolnog elementa vrlo su rijetki) čak i kada se seks ni ne spominje. Koliko god ta nerazdvojivost prirodna i ona je često izvor slabosti. „Većina ljudi čini seks prisilno“, podučava Aba Aziz Makaja, „zato što ih tjera nagon“. Snaga nagona je prisila koja mnoge onemogućuje da budu istinski slobodni, ljubav bazirana na zadovoljavanju nagona svojevrsna je životna ucjena. Nasuprot tome, istinska ljubav mora biti slobodna i izraz snage. Onaj tko traži ljubav jer njemu (ili njoj) bilo što treba suprotnost je onima koji se upuštaju u ljubav jer imaju i mogu nešto dati. Nasuprot ljubavi kao posljedici slabosti imamo srećom i ljubav kao odraz snage osoba koje imaju povjerenja u vlastitu moć da nekog drugoga usreće.






četvrtak, 13.12.2012.

sedam godina



JUBILEJ


ČOVJEKA-VADIČEPA


I BABLFOTOGRAFA



Na današnji dan prije sedam godina otvorio sam svoj prvi blog - „Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu“ - koji i danas ispisujem i objavio prvi post. Danas se taj post ne ne može naći preko kalendara na blogu jer kalendar nije sposoban da prati toliko dugo vrijeme. Kroz tih sedam godina objavio sam više od tisuću i šest stotina postova, uglavnom originalnih radova, a brojač je zabilježio da je bilo više od sedam stotina tisuća posjeta. To znači da je posjeta bilo i više jer neki posjetitelji imaju blokiranu opciju ostavljanja „kukija“, pa ih brojač ne može registrirali. Brojač također pokazuje da ima posjetitelja koji su navratili nekoliko stotina puta. Usporedni blog - „Bablfotograf“ - može se pohvaliti otprilike sličnim brojkama. Od materijala objavljenih na blogovima moglo bi se sastaviti otprilike petnaestak knjiga. O kvaliteti da ne govorimo!

Kroz sedam blogerskih godina u nebrojeno prilika sam uočio da su stavovi koji su se pojavili na mojim blogovima nekoliko dana kasnije pojavili i u drugim medijima, komercijalnim novinama i na drugim portalima, od onoga da se može reći da su bili inspirirani pa do prenošenja cijelih rečenica i odlomaka copy-paste metodom (treba li i napomenuti?) uglavnom bez naznake izvornika.

Osim nekoliko uzgrednih spominjanja bilo je i dva-tri članka u novinama koji su upravo mojim blogovima posvetili veću pažnju, ali sve u svemu - u oficijelnoj javnosti se o blogovima ne govori. Oni koji formiraju naše javno mnijenje radije raspredaju o tome da je neka razglašena ljepotica pribavila novi komad garderobe. U sedam godina postojanja ovog bloga već je nekoliko generacija takvih „celebritya“ potonulo u zaborav. Ozbiljniji dio javnosti smatra značajnijom pojavu neke pjesničke zbirke koja se otisne u tri stotine primjeraka i rasprodaje narednih tri godine.

Neka! U slučaju blogova poslovica „Psi laju, a karavane prolaze“ mogla bi se formulirati kao „Psi šute, a karavane prolaze“.

Idemo dalje!










ponedjeljak, 10.12.2012.

ljekovita literatura


SNAGA SLOVA

Večeras idem na jednu, nadam se, zanimljivu promociju. Riječ je o romanu objavljenom prije nekoliko godina. Uobičajeno da se knjigama priredi promociju prvog izdanja, ali ova je objavljena u neuglednom džepnom formatu i nije bilo nikakve fešte kad se pojavila. Međutim, u međuvremenu se otkrila i potvrdila njena terapeutska moć u liječenju i ublažavanju boli ljubavnog rastanka, pa je roman ponovo objavljen u reprezentativnijem obličju. Po prirodi stvari promocija će biti u Muzeju prekinutih veza (u 19 sati). E, to da vidim!

Uz živog autora i urednicu izdanja na promociji će govoriti i doktorica psihologije Aleksandra Mindoljević Drakulić, specijalist za terapiju psihodramom. Psihodrama ima mnogo poveznica s kazalištem, a sada se ispostavilo da i literatura može terapeutski djelovati. E, to da čujem!

Riječ je o kratkom romanu „Stjecaj okolnosti“. Je li to netko od ovdje prisutnih čitao? Ima li svjedočanstava o čudesnim ozdravljenjima od ljubavnih patnji ili barem svjedočanstava o tome da je taj tekst vrijedilo pročitati?

subota, 08.12.2012.

munjevito povlačenje u mišju rupu

Uskoro, za koji dan, biti će sedam godina kako sam započeo ispisivati ovaj blog. Više od tisuću i šest stotina priloga… U mnogo slučajeva neki od tih tekstova pokazali su se proročanski, u mnogo slučajeva su u roku od dva-tri dana do desetak dana inspirirali pojavljivanje tekstova u „oficijelnim“ medijima od kojih su neki rabili i „copy/paste metodu“ odavanja priznanja svom izvorniku (iako ga nisu ni spomenuli), ali rijetko kada je ono što sam nagovijestio uslijedilo tako brzo kao nakon prethodnog posta.

Ni dva dana nakon što sam objavio post protiv televizijske pretplate i komercijalizacije televizijskog vremena, sve su novine na naslovnim stranicama iznijele prijedlog koji kao da je prepisan s mog bloga. I meni se u prvi mah učinilo da je Država smislila još jedan način kako nas žmikati i došlo mi je zavapiti: „Stanite! Samo sam se šalio!“ Međutim, niti sam se ja samo šalio, niti je taj prijedlog uobičajeno financijsko iznenađenje s kakvima nas Država voli zaskočiti. Naime, prijedlog je bio iznenađujuće suvisao, utemeljen i svrsishodan. Kao prijedlog je bio na pravom tragu i utoliko je obećavao da će se finalizirati u nečemu korisnome.

Da je postojeći način financiranja javne televizije šupljikav kao sito svakome je jasno. Odavno smo se odmaknuli od prilika kada je u cijeloj republici bilo stotinjak televizijskih prijemnika, a mnoga domaćinstva nisu imala ni radio. Princip koji je ustanovljen kada su se televizijski prijemnici brojali u tisućama izvrće se u svoju suprotnost kada je raznovrsnih prijemnika u zemlji više no što je stanovnika. Sistem naplate postao je svrha sam sebi, skuplja pita od tepsije, a cilj svega - sam program - luta tražeći svoj smisao i posrće opterećen raznoraznim balastima. I nisu u pitanju samo radio i televizija nego javni mediji kao takvi. Katastrofa „Vjesnika“ nije razrješenje situacije nego samo pokazatelj da je situacija katastrofalna. Privatni mediji su dobrodošla alternativa i nadopuna, ali nisu ni alternativa kad ne postoji ono čemu bi „alternativirali“.

Ključno je pitanje kako da javni mediji djeluju u općem interesu. Nikada se to neće postići dok njima upravljaju odbori od desetak ljudi okupljenih u čvorištu stranačkih silnica, a čelni ljudi produkcije moraju imati politički blagoslov. Javnim medijima trebaju upravljati skupštine od stotinjak kvalificiranih ljudi izabranih po transparentnim principima, a u njima bi trebali raditi prvenstveno najbolji novinari.

Naravno, koliko para toliko muzike. Tko daje pare određuje i tko će i koju muziku svirati. Tko svira uvjetuje kakva će se glazba oriti. Pitanje financiranja utoliko je ključno pitanje pokretanja s mrtve točke.

I kad se napokon pojavio suvisao prijedlog, javnost se uzburkala (ali ga nije odbacila!), a političari su se prepali i navrat-nanos pronašli žrtvenog jarca. Jarac je oderan, problem gurnut pod tepih u bezumnoj nadi da će se time riješiti, ali pod tepihom se može samo usmrdjeti i zagaditi sam tepih u tolikoj mjeri da će se naposljetku i sam tepih morati baciti.



______________________________________________
Nekoliko sati kasnije, nadopuna:

Ništa čudno, današnje novine donose niz mišljenja društvenih autoriteta i stručnjaka koji uglavnom pokazuju da su malo ili ništa razumjeli. Ignoranti se utrkuju pokapajući onoga tko je bar imao nekakvu zamisao i pokušao pokrenuti stvari u dobrom pravcu. Meni je zanimljivo da je „Jutarnji list“ i ovom prilikom bez pitanja preuzeo fotografiju od Bablfotografa.







ponedjeljak, 03.12.2012.

Protiv pretplate i komercijalizacije

Ovih dana će Sabor izabrati novi nadzorni odbor javnoj radioteleviziji.

Zamalo sam se javio da me prime, ali nisam. Imam jedan ozbiljan hendikep - iz principa ne plaćam televizijsku pretplatu.

Princip je utemeljen na tome što se sama pretplata temelji na neprihvatljivom principu - da pretplatu mora plaćati svatko tko ima bilo kakav radio ili televizijski prijemnik. To je van pameti. Pretplatu bi morao plaćati onaj do kojeg tv-signal ne dopire kao i onaj tko gleda preko satelitske antene samo strani program ili onaj tko koristi ekran samo za gledanje filmova s DVD-a. To je kao da mi lokalni makro naplaćuje tucanje zašto što sam obdaren penisom. Pretplatu bi morao plaćati i onaj tko ima radio prijemnik u automobilu, kao da je danas moguće kupiti automobil bez tonskog uređaja, na kojem slušam isključivo muziku s CD-ova, i to danima s jednog te istog. Neću plaćati uslugu koju ne koristim. Danas više ni prijenosni telefon ne možeš kupiti a da ne hvata radijski program ili čak televizijski, a život je tako ustrojen da se bez prijenosnog telefona ne može živjeti. Posjedovanje naprave koja se može okarakterizirati kao prijemnik je neizbježno, te je dodatak telefonskim funkcijama koji se može okarakterizirati kao prijemnik koji potpada pod zakon kojim se regulira RTV pretplata nešto natureno, prisilna kupnja, neželjena privaga. Umjesto da nas država zaštiti od toga još nas i ona zbog toga želi naknadno doživotno kažnjavati mjesečnim RTV haračem.
Daleko bilo!

Da sam član nadzornog odbora javne televizije prvo bih se založio za ukidanje pretplate. Međutim, uvjeren sam da je javna televizija potrebna i da bi mogla biti vrlo značajna i korisna, a jasno je da ne bi mogla poslovati bez odgovarajućeg financiranja. Umjesto ovog nakaradnog principa na kojemu danas sve počiva, javnu radioteleviziju bi trebalo financirati iz državnog budžeta kao zdravstvo, vojsku i obrazovanje.

Kad se već od poreza koji plaćaju i ateisti financira djelovanje Crkve, ne vidim zašto za javnu radioteleviziju ne bi plaćali i oni koji nemaju nikakvog prijemnika ili koji ih tek povremeno i rijetko prate, bilo bi korisnije. Nije fer da je Katedrala duha diskriminirana prema Katedrali duša.

Kad bi već država, tj. društvo financirali rad javne radiotelevizije, na njoj ne bi smjelo biti nikakvih komercijalnih reklama. Smjelo bi se propagirati, i to besplatno, jedino ono iza čega bi redakcije i sadržajno mogle stajati (a nije riječ o komercijalnim projektima koji bi se i dalje mogli oglašavati na privatnim televizijama) poput dobrovoljnog davanja krvi, azila za nezbrinute životinje, filozofskih tribina, dobrih kazališnih predstava i slično.

Sad mi je žao što sam se samo zbog toga što ne plaćam radiotelevizijsku pretplatu skanjivao javiti za člana nadzornog odbora koji treba nadzirati poslovanje javnog radija i televizije. Kao da bih bio prvi koji izvodi nešto takvo u raznoraznim državnim tijelima, agencijama i javnim službama, a sigurno bih po tome među njima bio najbenigniji, a mogao bih biti koristan. Oni kojima je poznata ideologija šezdesetih godina mogli bi ocijeniti koliko bih ondje mogao biti koristan primijenivši strategiju „kroz strukture protiv struktura“. Na poprištu novih tehnologija javnoj radioteleviziji su preostala samo dva puta: propasti ili se temeljito promijeniti, a temeljito znači temeljito. Mogla bi još neko vrijeme opstati oslanjajući se na golu silu države primijenjenu kroz obaveznu pretplatu, ali što se više na to oslanja to će neizbježna propast biti temeljitija.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se