petak, 30.11.2012.

I WAS THERE!

Isplati se rastegnuti preko cijelog ekrana:

Cityscape Chicago from Eric Hines on Vimeo.


ponedjeljak, 26.11.2012.

3 - 2- 1 - KRENI

U karikaturalnoj predstavi starijih ljudi starcima je omiljeno da zamjeraju mladima sve i svašta, učestalo pričaju kako je „u njihovo vrijeme“ bilo bolje, a zapravo im se čini da je bilo bolje naprosto zato jer su bili mladi i kroz tu čangrizavost zapravo žale za vlastitom ishlapjelom mladošću.

Prije nekoliko dana bio sam na promociji knjige Nenada PateFilmski velikani u Zagrebu“. Nenad Pata bio je dugogodišnji urednik za film na zagrebačkoj televiziji. Pod njegovim urednikovanjem producirana je emisija o filmu 3 -2 - 1 - KRENI koja je bila jedan od programskih vrhova tadašnje televizije. Pata je napisao knjigu kao spomenar na tu emisiju, što mu je dalo priliku da govori o nizu filmskih velikana koji su u njoj gostovali, o ljudima koji su je stvarali, o filmu i filmskom životu. Knjiga je poslastica za svakog pravog ljubitelja filma i onoga kojeg zanima domaća kultura.

Nakon promocije prikazan je jednosatni kolaž izvadaka iz emisija te serije. Bilo je to višestruko zanimljivo. U prvom redu djelovalo je nevjerojatno koje su sve tadašnje svjetske filmske veličine došle u Zagreb samo da bi učestvovale u jednoj televizijskoj emisiji: Claude Chabrol, Werner Herzog, Andrzej Wajda, Francois Truffaut, Catherine Daneuve, Orson Welles… Ličnosti takvog formata dolaze danas u našu zemlju samo kad ljeti njihove jahte svrate u Jadran. Još nevjerojatnije od toga je pozornost i poštovanje s kojom svi oni slušaju što im govore autori-sudionici emisije i kako ozbiljno odgovaraju na njihova pitanja kao da sjede pred sudom povijesti. Danas predstavnici našeg novinarstva dolaze do takvih ličnosti samo tako da s druge strane ceste iz žbunja kroz obrambeni zid bodygarde uspiju napraviti neku paparazzi-fotografiju.

Odgovor na pitanja koja se nameću ima nekoliko razina, od toga da su tadašnji filmski velikani dolazili u zemlju koja je uživala međunarodno poštovanje, preko toga da su pristali gostovati u respektabilnoj emisiji, pa do toga da su ih kao domaćini dočekali takvi poznavatelji filma i osobe takve opće kulture poput Ivana Hetricha, Ante Peterlića, Nenada Polimca, Ranka Munitića, Vlade Tomića, Živorada Tomića i ostalih kojima je bilo dovoljno da zinu pa da uzvanici vide da s njima neće moći mile-lale.

Bilo je i tada mnoštvo zamjerki onima koji su radili tv-program, bilo je ondje svega i svačega, ali u to vrijeme su i najavljivačice, spikerice, osobe od kojih se očekivalo da imaju prvenstveno prijatnu pojavu i dobru dikciju, bile fakultetski obrazovane i govorile po više stranih jezika. Da se ne zavaravamo, na promociji sam sreo i Vesnu Spinčić Prelog, gospođu u respektabilnim godinama, i ona danas izgleda bolje od svih ovih prikaza s napuhanim pačjim usnicama zajedno.

Naravno da uvijek možemo reći da je nešto ranije bilo bolje, pri čemu uvijek postoji i nešto što je bilo lošije. Problem iskrsava i pitanje se zaoštrava kad se ustvrdi da je neko vrijeme generalno bilo bolje od drugoga, pa pojedinosti to samo potkrepljuju.

Prvo što mi pada na pamet kao odgovor onima koji optužuju moju generaciju da smo boležljivi nostalgičari je - ako je „prije“ bilo bolje, a danas lošije, možda je lošije upravo zato što ste upravo vi mladi. Kao čangrizavog starca pomisao me uveseljava, ali ne tvrdim da je to točno, pa neću ništa reći.




petak, 09.11.2012.

povijest svakidađnjice

Jedna je pojava neprimjetno iščeznula, nepopraćena ijednim komentarom ili osvrtom, a zamijenila ju je druga o kojoj su ispisani članci i članci, pa čak objavljene i bogato ilustrirane knjige. Svojevremeno, a to je trajalo vjerojatno stoljećima, zaljubljeni mladići su odlazili u parkove ili najbliže šume, vadili nožiće, i u glatke kore drveća urezivali poruke poput A.M.+G.V., JANJA I IVO ili VERA I BERO SE VOLE, skladno uokvirene u stilizirano srce. Eventualno se bilježilo ime i datum kao trajno svjedočanstvo kada je netko bio uz neko drvo. O tome se može osvjedočiti svatko tko i danas prošeće parkovima ili prođe planinarskim stazama. Osvjedočit će se i da su najsvježiji zapisi ostavljeni barem prije četvrt stoljeća. U međuvremenu osovljena ekološka svijest može to samo pozdraviti. No umjesto momaka s nožićima, na scenu je stupila nova generacija s limenkama boje za raspršivanje koja se okomila na gradske zidove. Nastavljajući tradiciju urbanih nagrđivača fasada s kredama, drvenim ugljenom ili hrđavim čavlima, te ilegalaca koji su potajice ispisivali nepoćudne parole, kao i onih koji su sa šablonama oplemenjivali zidove s porukama koje su počinjale sa ŽIVIO - ŽIVILO - ŽIVILA… , oboružani sprejevima jednostavnim za upotrebu, koji učas ostavljaju velike površine upadljivo obojane, suvremeni grafiteri visokom tehničkom dorađenošću i sofisticiranom stiliziranošću pretendiraju ka umjetnosti. Ništa čudno u tome da su oni koji su tek došli u grad jedva čekali da pobjegnu u park ili najbliži šumarak, kao ni to da treća ili četvrta gradska generacija vidi upravo grad kao prostor svog djelovanja.

Nestanak onih koji su se s nožićima okomljivali na koru drveća ipak se može pripisati prvenstveno promjeni značaja parkova u svakidašnjem životu. U vrijeme kada je u gradskim stanovima često u svakoj sobi stanovala po jedna obitelj, kada je malo tko imao sobu za sebe, moral branio da se djevojke i mladići posjećuju, a kamoli izdvajaju i zaključavaju sami u sobu, parkovi su bili jedini rezervati kakve-takve privatnost za ljubavnike. Ljubavnici su išli šetati u park. Živ sam svjedok kako je to šetanje izgledalo drugom polovinom pedesetih i prvom polovicom šezdesetih godina. Parovi su, držeći se za ruke, oko pet ili šest sati poslijepodne kretali od Ilice Dubravkinim putem prema Cmroku. Čim bi spazili prvu slobodnu klupu, sjeli su na nju i zauzeli je. Oni koji su kretali kasnije, morali su pješačiti gotovo do Cmroka da bi našli mjesto za sebe. (Iz tog vremena potiče i izraz za vezu - "hodanje". Parovi su hodali parkovima sve dok ne bi našli slobodnu klupu.) Kad su sve klupe bile zauzete, svi su strpljivo čekali da padne mrak. Kako je u ljetnim mjesecima do mraka ostajalo tri-četiri sata, mladići s nožićima u džepu kratili su vrijeme urezujući dokaz svoje veze na najbliže drvo.

Porast životnog standarda sedamdesetih godina prošlog stoljeća donio je znatne promjene. Polako su nestajala sustanarstva. Izgrađeni su studentski domovi. Podstanari su počeli birati gazde, a ne da su bili prepušteni na milost i nemilost onima koje su imali sreću pronaći. Sve više mladih ljudi imalo je sobe samo za sebe. Počela je ubrzana automobilizacija, pa su parkirališta na osami preuzela bivšu ulogu parkova. Moral je izgubio na rigoroznosti, te je mladim ljudima dozvoljavano da se posjećuju. Kao rezultat svega toga, danas u parkove nakon zalaska sunca više ne idu ljubavni parovi, nego grupe mlađarije kojima je to najpogodnije sastajalište.



Kada bi netko pokušao napisati povijest sjedenja na klupama u parkovima, prve materijale našao bi na starim gravurama i romanima iz doba romantizma kada je kavalire hvatala vrtoglavica ako bi ispod ruba krinoline provirilo stopalo u cipelici, a dame se onesvješćivale utegnute u surove korzete koji im nisu dozvoljavali da propisno udahnu. Ja mogu iz osobnog iskustva svjedočiti samo o posljednje tri faze te povijesti.

Pedesete i gotovo cijele šezdesete godine: Parovi su sjedali čedno, jedno pored drugoga, oboje naslonjeno leđima na naslon klupe i oboje gledajući u istom pravcu. Oboje su sjedili skupljenih nogu. Tako sjedeći eventualno su se držali za ruke, eventualno doticali koljenima ili vanjskim stranama butina, eventualno je mladić prebacio ruku preko draganinih ramena i privukao je do sebe. Ako su se htjeli pogledati u oči morali su oboje okrenuti glavu na stranu do krajnjih granica fizioloških mogućnosti. Ako bi ih uskoro zaboljeli vratovi, mogli su si olakšati tako da udalje stražnjice, poluokrenu se jedan prema drugome dok im se ne dodirnu koljena, a noge se sastaju pod pravim kutem, pri čemu su se mogli držati za ruke.

Kraj šezdesetih, sedamdesete i osamdesete godine: U vrijeme pojave hipija i studentskih demonstracija širom svijeta počeo se prakticirati i novi način sjedenja na klupama u parkovima. Djevojke su se smještale uobičajeno, s leđima naslonjenim na naslon klupe, ali su mladići sjedali pored njih okrenuti u suprotnom pravcu, tako da su se na naslon mogli osloniti prsima ili laktovima. Da bi se par gledao u oči bilo je dovoljno lagano izviti vratom. Noge su im često bile razmaknute.

U obje prethodne varijante, ako je klupa bila vlažna ili zamazana, moglo se na isti način sjesti na naslon, a noge spustiti na sjedište, ali se to nije moglo dugo izdržati jer je žuljalo stražnjicu.

Kraj milenija i početak novoga: Mladež u parkove dolazi u grupama gotovo češće nego u parovima. Iz grupa se kadikad izdvajaju parovi i sjedaju negdje u blizini jezgra grupe. Parovi sjedaju tako da oboje objaše sjedalo klupe gotovo u pravilu okrenuti jedno prema drugome. Djevojka kadikad okrene leđa mladiću i nasloni se na njega, ali znatno češće mu sjedne u krilo i obgrli ga nogama i rukama. U ovoj varijanti je sjedenje na naslonu nepreporučljivo jer gotovo odmah nažulja međunožje.

Način kako se sjedalo po danu, omogućavao je u sva tri slučaja sasvim različite manevarske sposobnosti nakon što je pao mrak.



U prvoj fazi, još za dana izmijenila bi se poneka pusica, a nakon što je pao mrak, mladićeva ruka koja je bila uz djevojku zapravo mu je više smetala nego koristila. Ako ju je pokušao staviti igdje na djevojku, ona ju je mogla bez muke ukloniti. U najboljem slučaju mogao ju je prebaciti preko djevojčinih ramena i time osigurati da se ona ne može odmaknuti, a da mu je na dohvatu druge ruek. No u tom slučaju je ona imala dvije ruke da se brani protiv njegove jedne. Dakle, ako djevojka nije bila sklona da se prepusti, mladić nije mogao gotovo ništa. Ako mu je ona krenula u susret, da bi se zagrlili morali su se jako izviti u struku, što je nakon nekog vremena postajalo neugodno. Oboje su se morali prilično namučiti prije nego bi ustajali da se grle i ljube stoječki. U najboljem slučaju susret je završavao tako da su prostrli novine po sjedištu klupe. Da bi dobili išta, tadašnji momci su se morali ponašati kao da su spremni ići do kraja.

U drugoj fazi, mladić se mogao nagnuti na stranu i nasloniti na ruku koju je spustio s druge strane djevojčinih butina, pa bi se našli nosom u nos. Ona ga je mogla s obje ruke priviti sebi na prsa ili odgurnuti. Ako se on uhvatio s obje ruke za naslon, imao je čvrst oslonac da je snažno stisne i tako onemogući njezinu obranu. Dolaskom mraka takav položaj se najčešće pretvarao u žestoki peting. I jednome i drugome je sve kod drugoga bilo na dohvat obje ruke. Minisuknje koje su ušle u modu samo su sve dalje olakšale. Izvjesna količina intimnosti bila je zagarantirana već samim sjedanjem u početni položaj, ali je završetak i dalje bio neizvjestan.

U trećoj fazi djevojka koja se nađe u tipičnom položaju zapravo se već upustila u predigru intimnog odnosa i jedino pitanje koje preostaje je koliko će se daleko upustiti. No kako tako sjede već za dana, može se pretpostaviti da nema previše opiranja kad nastupi noć. Dapače, lako moguće da o spremnosti mladića ovisi hoće li doći i do potpunog spolnog odnosa. Kada je sve dozvoljeno, i jedni i drugi se mogu zaustaviti kad god hoće, tim više ako je grupa koju se može pozvati u pomoć ako bilo tko nastoji preći dozvoljene granice u blizini.



Ako se pretpostavi da je par koji sjeda na klupu dijeli isti cilj, onda je tipični položaj druge faze pogodniji od tipičnog položaja prve faze, a tipični položaj treće faze pogodniji od prva dva zajedno. Zanimljivo je pri tome da su u sva tri slučaja materijalne pretpostavke iste: klupa na osami i dva ljudska bića. Lako je shvatiti zašto mladež danas, kada sjeda na klupe u parku, samo ako im ništa nije na umu sjeda onako kako su to radile njihove bake i djedovi pedesetih godina. No zašto oni koji su bili u cvijetu mladosti u pedesetim i šezdesetim nisu sjedali kao ovi danas - to je zanimljivo pitanje. Odgovor je banalno jednostavan - naprosto im nije padalo na pamet. Znalo se kako se sjeda na klupu i što se imalo o tome razmišljati? Namamiti svoju izabranicu/izabranika na klupu u parku bio je cilj, a kada je cilj postignut preostajalo je samo kako to što bolje iskoristiti. Da je nekom mladiću čak i palo na pamet sjesti na klupu "naopako", te da se drznuo pokušati, vjerojatno bi istog trenutka bio diskvalificiran kao neodgojeni prostak. Mladići iz druge faze su bili toliko zadovoljni očiglednim napretkom da nisu osjećali nikakvu potrebu za ičim više. No od onog trena kada se ugleda povoljniji primjer ne može ga se zaboraviti, a kada većina usvoji novi oblik ponašanja postaje problematično ne povinovati mu se. Utoliko primjer povijesti sjedenja na klupama u parku govori onome koji ga može protumačiti kako o osobinama ljudskog uma, tako i o zakonitostima ljudskog ponašanja. Ono što znamo često je prepreka koja onemogućuje saznanje onoga što još ne znamo, a stvarnost nam nudi daleko više mogućnosti nego što vidimo ili što smo spremni prihvatiti.







utorak, 06.11.2012.

o književnicima i Krleži

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se