petak, 26.10.2012.

mali leteći medvjedi - nova epizoda


SLAVLJE ZA


OZDRAVLJENJE



1.
Jasmina se teško razboljela. Nije se mogla podignuti ni na noge, a kamoli poletjeti.

2.
Medvjedići su se zabrinuto okupili oko njezinog krevetića. Nitko nije znao što ju je snašlo.

3.
Pozvali su mudroga Platona da pogleda bolesnicu.

4.
Platon joj je stavio šapu na čelo. Bilo je vruće. Opipao je puls. Tukao je ubrzano. Pogledao joj je jezik. Bio je natekao. Pogledao joj je zjenice. Bile su zakrvavljene. Krzno joj je izgubilo lijepu narančastu boju i postalo bolesno narančasto. Platon se zabrinuo.

5.
- Bojim se da Jasmini u našoj dolini nema lijeka! - rekao je. Jasmini je bivalo sve lošije i lošije… Medvjedići su postali očajni.

6.
Došla je i sova, i dabrovi, i vjeverice, i svi su bezuspješno razmišljali kako spasiti Jasminu. Napokon je Platon rekao: - Postoji samo jedan način na joj pomognemo. Imam prijatelja u gradu, miša Šubašića, on bi mogao nabaviti ljudotinjski lijek. Ljudotinjski lijekovi su jako moćni. Netko bi trebao otići do grada da ga donese!

7.
- U grad! - svi su se užasnuli. Ali Joško i Zlatko su se hrabro javili da će oni otići. Bili su spremni na sve, samo da spase voljenu Jasminu.

8.
Joško i Zlatko su poletjeli ujutro, a vratili se tek navečer drugoga dana. Donijeli su lijek. Platon je dao lijek Jasmini i rekao: - Sada moramo čekati da lijek počne djelovati. Nadajmo se da će sve biti u redu.

9.
Dok su čekali da lijek počne djelovati, Joško i Zlatko su pričali okupljenim stanovnicima doline što su sve vidjeli u gradu.

10.
- Doletjeli smo do tog mjesta - pričali su hrabri medvjedići. - A ondje je strašno smrdjelo! I zrak je smrdio! Smrdjelo je čak gore nego što Smradac smrdi!
- Nije moguće!
- zgranule su se sve životinje.
- Je, je! - potvrdili su Joško i Zlatko.

11.
- Buka je ondje nepodnošljiva! - nastavili su Joško i Zlatko. - Galama je ondje stalno gora nego kad Smradac lupeta po praznim konzervama i suhim bundevama! I to stalno, danju i noću!
- Tako strašno?!
- nisu mogli vjerovati okupljeni.
- Neopisivo! - uvjeravali su ih hrabri medvjedići.

12.
- Ljudotinja u gradu živi toliko mnogo da ih ima više nego što na Smradcu ima buha!
- Nevjerojatno!
- čudile su se životinje.
- Ni mi ne bi vjerovali da to nismo svojim očima vidjeli! - potvrđivali su Joško i Zlatko.

13.
- I ondje gotovo nema drveća ni trave! - nastavio je Joško.
- Zar je ondje pustinja? - pitale su vjeverice.
- Ne, nego je sve od kamena i željeza, a gotovo sve bilje je uništeno… mnogo, mnogo gore nego oko Smradčeve jazbine - rekao je Zlatko.

14.
- Ni vode u gradu gotovo nema - nastavio je Zlatko. - A ono malo što je ima… strašno!
- Što? Što? Što strašno?
- uznemirili su se dabrovi.
- Voda u gradu je prljavija od bare u koju bi Smradac upao! - završio je Joško.

15.
- Ljudotinje drže zarobljene životinje vezane lancima i u kavezima! Mnogo, mnogo gore nego što bi i Smradac mogao smisliti!
- Strašno! Strašno!
- uzvikivale su sve okupljene životinje.

16.
- Ljudotinje pale vatru pod nosom, pa onda uvlače dim u usta, dišu dim! - kazivao je Zlatko.
- Ma nije moguće?! - čudile su se životinje.
- To ni Smradcu ne bi palo na pamet! - rekla je sova.

17.
- Vidjeli smo ljudotinje koji piju otrovne tekućine, pa im je kasnije zlo, povraćaju, gube svijest… - pričao je Joško.
- Onako kao kad se Smradac najede otrovnih bobica? - pitala je vjeverica.
- Mnogo, mnogo gore - potvrđivali su Joško i Zlatko. - I to se ljudotinjama ne događa slučajno, kao Smradcu jer je proždrljiv, nego to oni rade namjerno! Kakvi su, u tome uživaju!
Životinje su se zgražale.

19.
- U svakoj ljudotinjskoj kući postoji kutija koja prikazuje slike i u nju bulje od kada se probude, pa sve dok ne odu na spavanje… - nastavljali su priču medvjedići koji su došli iz grada. - Ne zanima ih ni Sunce, ni Mjesec, ni kakav je dan, ni da li cvate cvijeće…
- Da, čudne su te ljudotinje - kimao je glavom Platon.
- I Smradac ima takvu kutiju - dometnuo je Zlatko. - Ali on u svojoj kutiji može vidjeti samo Smucala i Slinišu.

20.
Životinje su s nevjericom i zaprepaštenjem slušale sljedeće što su im Joško i Zlatko ispričali: - Vidjeli smo da se ljudotinje zabavljaju tako da se tuku, a druge ljudotinje to gledaju i potiču ih!
- Sad ste čuli
- objašnjavao je Platon okupljenim životinjama. - Ljudotinje su čudna, pa često čak i zla i opasna stvorenja! Zato je bolje da se držimo što dalje od njih.
- A ja sam do sada mislio da je Smradac najgore biće na svijetu!
- rekao je pauk.

21.
Upravo u taj čas naišao je Smradac. Začudio se kada je ugledao sve životinje iz doline na okupu. Povikao je:
- Što se događa? Da li se ovdje nešto dijeli? Da li nešto slavite? Zašto mene nitko nije pozvao?

22.
Životinje su se obradovale kada su vidjele Smradca i okružile ga. Razdragano su uzvikivale:
- Smradac! Smradac! Dobrodošao! Mi te volimo! Nisi ti tako loš, Smradac! Živio Smradac! Dragi naš Smradac…! - i slično.

23.
Smradac nije mogao vjerovati svojim ušima i očima što se događa.
- Što vas je spopalo?! Zar ste se svi najeli ludih bobica? Je li itko od vas ostao normalan? Ne šalite se sa mnom! Strašan sam kad se naljutim!
No životinje se nisu zaustavljale. Uzdigle su Smradca na ramena, ponijele ga naokolo, a zatim ga razdragano bacale u zrak. Smradac se bunio i koprcao, ali uzalud. Svi su bili toliko obradovani time da on nije najgore biće na svijetu da ga nisu htjeli pustiti na miru.

24.
U tom trenutku je iz nastambe medvjedića izišla Jasmina. Lijek joj je pomogao i ozdravila je, iako je i dalje bila slaba od preležane bolesti. Među životinjama je zavladalo oduševljenje. Svi su se okrenuli prema njoj i na trenutak zaboravili Smradca.

25.
Smradcu se baš svidjelo da je svima u centru pažnje, pa je požalio kad se svi okrenuli Jasmini:
- Znao sam da to ne može dobro završiti!

26.
Platon je oslovio Jasminu, Joška i Zlatka.
- Dok je Jasmina bila bolesna, a vas dvojice nije bilo, ipak se nešto događalo i u našoj dolini. Red je da i vama ispričamo što se dogodilo.
- Što? Što?
- zapitali su svi troje.

27.
- Mi smo svi vjerovali da ćete vas dvojica uspjeti donijeti lijek i da će Jasmina ozdraviti, pa smo priredili veliko slavlje! Kucnuo je čas da svima javimo da se okupe! - rekao je Platon. - A imamo i poseban razlog slavlju!
- Koji je to poseban razlog?
- zapitala je Jasmina.
- Da sve životinje dobro zapamte da je dobro da ljudotinje ne saznaju za nas da nikada ne dođu ovamo!

28.
Životinje iz doline su se sabrale na proplanku pored naselja letećih medvjedića proslaviti Jasminino ozdravljenje, jedino je Smradac na drugom kraju okupio Smucala i Slinišu i rekao im:
- Mi nećemo slaviti! Imam tajni plan! Dok su svi zabavljeni slavljem, mi ćemo smisliti neku opačinu!








29.
I tako su njih trojica mislili i mislili, ali nisu ništa smislili. Međutim, nisu iz toga izvukli nikakvu pouku jer to nije bilo prvi put da im se nešto tako dogodilo.















srijeda, 17.10.2012.

Islandski poučak

UPovijesti zapadne filozofijeBertranda Russella spominje se jedan od velikih problema kojim su bili okupirani starogrčki geometri: problem udvostručavanja zapremine. Problem je iskrsnuo kada su svećenici nekog hrama bili obaviješteni posredstvom proročišta da je bog kojeg su štovali zaželio dvostruko veći kip od onoga kojeg su već imali. U prvi mah su pomislili da naprosto podvostruče dimenzije postojećeg kipa, ali je tako ispadala osam puta veća statua od prvotne. Za pomoć su se obratili Platonu s upitom zna li itko na njegovoj Akademiji riješiti problem. Da ne duljim, starogrčki matematičari su se bavili tim problemom stotinama godina, kako kaže Russell „stvarajući s vremena na vrijeme djela dostojna divljenja“. Rješenje se nalazilo u primjeni trećeg korijena iz broja 2.

Sličan su problem imali i stari egipatski matematičari. Svaki faraon je želio piramidu veću od onih koje su podignute svim njegovim prethodnicima. Za pola veću, dvostruko veću ili trostruko - trebalo je to izračunati. Egipćani su posebno radi toga izumili posebnu matematiku koja je trebalo izučavati barem dvadeset godina i na osnovu koje su se mogle podizati zadovoljavajuće piramide, ali rezultat nikada nije bio matematski savršen. U praksi nedostatak rezultata nije bio vidljiv jer je na masi izgrađene piramide bio nezamjetljiv, ali je ostajalo pitanje teorijske nesavršenosti i zahtjev za najmanje dvadesetak godina potrebnih da bi se došlo i do tako manjkavog rezultata. Dvadeset godina posebnog matematskog obrazovanja postalo je nepotrebno kada su saznali za nešto što se danas uči u osnovnoj školi. Danas bi svaki osmoškolac trebao s lakoćom savršeno izračunati ono što je i ponajboljim, vrhunskim egipatskim matematičarima prije nego su saznali za upotrebu boja Pi (3,14) bilo nedohvatljivo.

Srednji vijek je obilovao literaturom o vješticama. Napisane su nebrojene knjige, rasprave, traktati, disputi, razjašnjenja i upute, održavana predavanja i govori, žene su bile podvrgavane torturi i spaljivane, a rješenje svih pitanja u vezi s vješticama je vrlo jednostavno - nema vještica. Vještice ne postoje.

Iz gornjih primjera možemo zaključiti nešto o pravim rješenjima.

Pravo rješenje je uvijek jednostavno.

Iako ono kako je Aleksandar Veliki prerezao gordijski čvor nije bilo rješenje koje se od njega tražilo, pravo rješenje mora imati jednostavnost, eleganciju i učinkovitost Aleksandrova reza.

Ako rješenje nije jednostavno, znači da nije pravo, nije najbolje, zapravo nije rješenje. Da bismo znali je li neko rješenje pravo, zapitajmo se koliko je jednostavno. Recimo, Islanđani su vrlo jednostavno riješili probleme s bankama koje ostatak svijeta nikako ne može riješiti.

Pojam „jednostavno“ treba uzeti uvjetno. Rješenje je jednostavno onome tko ima nužna predznanja da bi ga mogao shvatiti i primijeniti i jednostavno je onome tko nije opterećen preduvjerenjima i predrasudama koje sprečavaju da se rješenje nađe, razumije i prihvati.

Razmotrimo rečeno na primjeru vještica. Iako bi se i kod nas našlo onih uvjerenih da vještice postoje, svatko prosječno inteligentan i prosječno obrazovan zna da je tako uvjerenje puka glupost. Opće javno mnijenje je sigurno da vještice ne postoje i ne zamara se razmišljanjem o tome. One koji ustrajavaju vjerovanju u vještice smatra se mentalnim siročićima, a u drastičnim slučajevima to je i klinički simptom koji ukazuje na potrebu ozbiljnog liječenja.

Koliko god to nama bilo jasno, pokušajmo to objasniti nekome iz Konga, Nigerije, Kameruna ili Benina, gdje su i dalje progoni vještica u punom jeku. Procjenjuje se da je samo u Tanzaniji između 1994. i 1998. oko pet tisuća osoba (ženskih i muških) proganjano i pogubljeno pod optužbom da su se bavili crnom magijom. Dapače, progonitelji imaju i dokaze! Nekome se pokvarilo jelo, drugome je iz čistog mira krepala krava, treći se razbolio od nepoznate bolesti kojoj se ne vidi uzroka, četvrti je izgubio spolnu moć – što bi to bilo nego plod zlonamjernog djelovanja vještica, njihovih magija i uroka? Dapače, neke ulovljene vještice su nakon razgovora (kakav se s vješticama pristoji) i priznale! Za one iz iz Konga, Nigerije, Kameruna, Benina i Tanzanije koji progone vještice onaj tko niječe njihovo postojanje slijep je, naivan, glup i neobrazovan, možda čak i pod vještičjim utjecajem, ako ne i svjestan i dobrovoljan jatak.

Pokušajte objasniti nekom zatucanom da nije stvar u tome da mi u postojanje vještica ne vjerujemo, nego znamo da ne postoje. Znamo? Znanje je neuvjerljivo onima koji vjeruju. Kakva je razlika između nevjerovanja i znanja? Znanje nas oslobađa mogućeg lažnog vjerovanja, ali kakvi su naši dokazi da vještice ne postoje? Nama dokazi ni ne trebaju jer nemamo dokaza ni u suprotno, zatrebaju nam samo kad razgovaramo s nekim koga želimo razuvjeriti, ali tada ništa ne koriste. Progoniteljima vještica ništa se ne može dokazati kao što se ni obožavateljima Peruna i Odina ne bi moglo dokazati da su njihovi bogovi naprosto izmišljeni. Onima koji vjeruju u postojanje Yetija ne može se pružiti dokaz da on zaista ne postoji, ali oni se mogu pozvati na mnoge tragove i viđenja (koji su za njih čvrsti dokazi o njegovom nedvojbenom postojanju), te svaki primjer u kojem se navodni trag dokaže lažnim, a viđenje kao nepouzdanim, tumače samo kao da taj izdvojeni dokaz zaista nije pravi, ne dovodeći time u pitanje svoje vjerovanje.

Za nepostojanje nepostojećih stvari i pojava nema dokaza, osim što sveukupno znanje govori da je vjerovanje u nepostojeće naprosto glupost, a ponašanje u skladu s tim kao da nepostojeće zaista postoji još veća glupost.

Nažalost, koliko je glupana, glupost je jedna od najjačih svjetskih sila.








utorak, 09.10.2012.

radiomateri





U današnje doba kad su se uobičajile promotivne marketinške akcije zahvaljujući kojima se za jednu kunu može kupiti najnovije modele mobitela, malo tko se sjeti radioamatera. Teško je i nabrojati što sve suvremeni mobiteli mogu, još malo pa će se na njima moći ispeći i jaje na oko, i sve to „user friendly“, pa je i onima koji se slučajno prisjete radioamatera teško zamisliti što su oni svojevremeno bili.

Zlatno doba radioamaterstva bilo je desetak-petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata. Zemlja je bila nerazvijena, siromašna, pretežno ruralna i zatvorena, a stanovništvo je bilo uvelike izolirano od ostatka svijeta o kojemu se saznavalo malo i kontrolirano. Pasoše za putovanje u inostranstvo mogli su dobiti samo rijetki koji su trebali službeno putovati, nije bilo turizma da bi stranci dolazili, dnevne novine su izlazile na četiri lista, čak ni radioaparati se nisu nalazili u svakom kući. Većini ljudi su šture novinske i radio vijesti bile jedini izvor informacija o svijetu izvan uobičajenog kruga kretanja, a značajnu ulogu imala su i prepričavanja, glasine i nagađanja.

U takvom okruženju „Narodna tehnika“ je slijedila parolu „Tehnika narodu!“, pa je u svakom većem gradu djelovao klub ili kružok radioamatera. Koliko god se „Narodna tehnika“ trudila omasoviti svaku svoju akciju, radioamatera nikada nije bilo mnogo, obično su se mogli na prste izbrojati. Naime, da bi se postalo radioamater trebalo je ispunjavati nekoliko raznorodnih uvjeta od kojih se nijedan nije mogao fingirati. U prvom redu, trebalo je raspolagati tehničkim znanjima da se uz eventualnu pomoć iskusnijih kolega sam sastavi radiostanicu, a svakako ju je trebalo znati sam popraviti. Zatim je trebalo dobro znati barem jedan svjetski jezik, a po mogućnosti još i što više drugih stranih jezika. I na kraju, trebalo je uživati takav status kod vlasti da bi se dobila dozvola za bavljenje radioamaterstvom. Rezultat je bio da su radioamateri bili male elitne skupine. Međusobno su se takmičili tko će uspostaviti kontakt na većoj udaljenosti i sa što egzotičnijim sugovornikom. Dokaz o uspostavljenoj vezi bile su razglednice koje su svjetski radioamateri izmjenjivali nakon razgovora, pa je svaki od njih bio i sakupljač razglednica i dopisnica. (To od današnje mladeži uopće zna razliku između dopisnice i razglednice?)

Kako je prijem radiosignala najbolji noću, radioamateri su se razlikovali od okoline koja je rano ustajala i rano išla spavati po tome što ih je pasija navodila da budu noćobdije i spavaju danju kad je sav ostali pošten svijet bio budan. Za nadoknadu su bili jedini koji su točno znali što se događa svuda u svijetu, a često su izravno razgovarali i ulazili u rasprave s pripadnicima sredina koje su bile u političkoj i ideološkoj konfrontaciji. Radioamateri su bili i diskretni i vrlo obzirno su o saznanjima koja su tako stekli razgovarali izvan svog kruga, tako da su se osjećali kao posvećena sekta koja raspolaže tajnim znanjima.

U to su vrijeme radioamateri bili i vrlo ugledni. Uobičajene novinske reportaže i radioemisije govorile su o primjerima kada su radioamateri dojavili nešto hitno i važno nekom mornaru na našem brodu na dalekim morima ili su saznali da za neku teško bolesnu djevojčicu ima lijeka na drugoj strani zemaljske kugle, te organizirali da ga se kupi i da ga lanac pilota i mornara iz ruke u ruke u nekoliko dana prebaci ondje gdje je potreban.

Spominjem radioamatere jer su nekoliko ljudi koji su odigrali relativno značajne uloge u mom odrastanju i formiranju bili radioamateri. No u doba kad sam stasao da bih se i sam mogao time početi baviti, kad sam već razapeo od vrha krova do najbližeg jablana dvadesetak metara bakrene antene i izradio svoj prvi detektor sa slušalicama, stigli su prvi tranzistori, mali, prijenosni i relativno financijski dohvatljivi radioprijemnici, a ni putovnice i putovanja u inozemstvo više nisu bila rijetkost.

Ne znam što je danas s radioamaterstvom i radioamaterima, da li se nakon Neđe iz Ljubuškoga još itko time bavi, ali je dugo vremena važilo da je kad bi netko u društvu spomenuo za nekoga drugoga „Mi se znamo još iz radiomatera!“ samo njih dvoje znali što to zapravo znači.






petak, 05.10.2012.

dijagnostički čopor

Smislio sam posao kojim bih se najradije bavio u nekom drugom, boljem svijetu. Idealno zanimanje za mene u sadašnjem svijetu je sakupljač tartufa. Volim šetati usamljen noću, volim šetati prirodom, kroz šumu i livadama, uživao bih šetati noću kroz mračnu šumu jer tartufi navodno oko ponoći ispuštaju najjači miris. Tada ih psi najlakše nanjuše, a ja volim pse i znam s njima, pa bi mi posao koji se sastoji u tome da s tartufarskom lopaticom u ruci i torbom za nošenje pronađenog preko ramena, te slušalicama mp3-playera u ušima slijedim psa bio isključivo užitak. Naravno, sad se netko može odmah zapitati zašto se ne bavim tim poslom kada me toliko privlači? Bih ja, ali je to nemoguće izvesti. Dok bih nabavio psa i naučio ga tražiti tartufe, dok bih našao smještaj u Istri, dok bih se izborio za svoj prostor među postojećom konkurencijom drugih tragača, proteklo bi barem šest mjeseci, a toliko vremena u kojem bih samo trošio, a ništa zarađivao, nemam na raspolaganju. Pored toga bi trebalo pronaći posao za suprugu u Istri, preseliti sina u drugu školu iz ove u koju ide i koju jako voli…. Sve u svemu - nemoguće. Zato mi je preostalo jedino maštati o poslu kojeg bih najradije radio u nekom drugom, boljem svijetu.

Svi znaju da psi imaju višestruko snažniji i precizniji nos od ljudi. Neki tvrde da je pseći osjet njuha deset tisuća puta razvijeniji od ljudskoga, a drugi tvrde da je milijun puta jači. Nisam se ja dosjetio da bi se to moglo iskoristiti i u medicinskoj dijagnostici. Bolje spriječiti nego liječiti, a za liječenje mnogih bolesti je od bitne važnosti da se otkriju što ranije, u početnim stadijima kada ih je lako ukloniti. Dakle, napravio bih ovako:

…u dogovoru s nekom bolnicom našao bih dovoljno dobrovoljaca s nekom nedvojbeno utvrđenom dijagnozom. Zatim bih ih proveo kroz čopor od pedesetak pasa. Svakom psu bih namijenio da nauči prepoznavati pojedino oboljenje. Psima mora drugačije mirisati onaj tko ima rak gušterače od onoga tko tuberkulozu, drugačije onaj tko ima rak debelog crijeva od onoga tko ima poremećaj štitnjače… Svaki bolesnik bi dobio neku pseću poslasticu i uputu da je preda točno naznačenom psu. Pas bi uskoro otkrio da mu od ljudi koji prolaze samo oni koji se odlikuju istim mirisom poklanjaju poslastice. Nakon toga bi među nepoznatim ljudima prilazio samo onima koji upravo tako mirišu. Tako bih dobio pseći čopor koji bi mogao raspoznati pedesetak čestih i opasnih oboljenja. S njima bih obilazio parkove i javna okupljališta ili bih boravio na nekom prostoru za koji bih ljudima razglasio da mogu doći i prošetati kroz čopor, pa ako im nijedan pas ne priđe mogu odahnuti od hipohondrijskih bojazni, a ako im neki priđe mašući repom bilo bi bolje da odu na određenu specijalističku pretragu što skorije. Uvjeren sam da bi pse ovom metodom bilo lako izdresirati, a da bi njihovo dijagnosticiranje bilo brzo, jednostavno i nepogrešivo.

Mnogi ljudi se boje ili naprosto ne vole ići doktorima ili uzaludno gubiti vrijeme po čekaonicama. Njima bi postojanje takvog dijagnostičkog čopora, čije usluge bi - usput rečeno - bile i vrlo jeftine bilo pravo olakšanje. HZZO bi imao višestrukog interesa financijski pomoći formiranje takvog psećeg zdravstvenog centra, a postojanje više takvih centara u Hrvatskoj znatno bi pospješilo i zdravstveni turizam.

Za sada moj pas nepogrešivo prepoznaje kada sam tužan.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se