srijeda, 22.08.2012.

Pavičić smrdi

Rasplamsala se polemika na liniji Predsjednik-Pupovac. Ne ulazeći u tu polemiku ni ne osvrćući se ni na jednu ni na drugu stranu, zainteresirao me jedan od onih koji su dojurili da se u nju uključe - Josip Pavičić, komentator „Večernjeg lista“. Svoj efektan članak započinje opisom ptice pupovca:

„Lijepa je i smrdljiva ptica pupavac, lat. upupa epops, znana i kao kruničar, božjak, nebogled i futač. Oku je ugodna, nosu odvratna, leti lelujavo kao leptir, držanja je kraljevskoga, kukce i sitne kralježnjake proždire tako da ih polužive baca uvis i sačekuje raširena kljuna. Gnijezda gradi površno, koristi se već postojećim rupama u trulim deblima, procijepima, žljebovima, napuštenim gnijezdima drugih ptica. Mnogi bi je rado pojeli, ali odustanu kad ih zapahne svojim raskošnim smradom. Smradom vlastitih izlučevina i prljavštine u kojoj živi. Gnijezdo brižno puni izmetom i čeka da se ucrva, jer crvi su joj omiljena hrana. Njezinu smradu ne mogu odoljeti muhe, a ona voli muhe. U smradu ptica pupavac živi, smrad je štiti i hrani, a za utjehu je nagrađena rajskom ljepotom.“

Taj mu uvodni opis služi kao odskočna daska da bi mogao iznijeti neke tvrdnje i na osnovu njih doći do zaključaka poput: „Ono što običan građanin doživljava kao prljavštinu i nad čime je spreman začepiti nos, u politici može biti normalan način djelovanja i postizanja cilja“, pri tome upirući prstom u političara koji mu očito nije po volji. Prizivanje smrdljive ptice pokazalo se toliko pogodna doskočica da je već isti dan iskorištena u nekoliko tekstova koji su se nakon Pavičićeva pojavili. Koliko god sam suglasan s citiranim zaključkom, u tekstu o kojem govorim mi ipak nešto smrdi.

Naime, kaj? U opisu ptice pupovca ponešto nedostaje, a ponešto je netočno. Kod te vrste ptica mlade njeguju brižno oba roditelja. Ženka, dok leži na jajima, i mladi vrlo neugodno vonjaju, a taj vonj nestane čim mladi odrastu. I na kraju - prema prirodoslovcu Brehmu, a taj je nešto znao o božjim stvorenjima - ptica se punim imenom zove „božji pupovac“.

Dakle, mužjak božjeg pupovca uopće ne smrdi, smrdi ženka, i to privremeno. Taj smrad je način kojim se štiti potomstvo, što božji popovci brižno rade. I na kraju, Pavičić je skratio ime ptice da ne bi spominjao ime božje uzalud, naročito kad bi ga trebao upotrijebiti u grješnoj radnji, u grijehu.

Usporedba političara i ptice koju je sigurno moguće na neki drugi način postaviti, kod Pavičića je ne samo nategnuta nego i lažna i zlonamjerna, a time što je prijemčiva (naročito onima kojima je lako bilo što podvaliti) - tim gore. Ne, mužjak božjeg pupovca ne živi u smradu, ženka božjeg pupovca podnosi smrad da bi zaštitila one o kojima se brine, to autor izbjegava napomenuti da ptica ne bi ispala simpatična. Što je božjem Pavičiću trebalo da okleveta nevinu pticu? Pa kad je već kleveće, razumljivo da izbjegava njeno puno ime jer se to čitateljima „Večernjeg lista“ vjerojatno ne bi svidjelo.

Time dolazimo do toga da ono što običan građanin doživljava kao prljavštinu i nad čime je spreman začepiti nos, u novinarstvu - kako ga prakticira neobični građanin Pavičić - može biti uobičajen način djelovanja i postizanja cilja. A to smrdi.
- 10:09 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker