petak, 29.06.2012.

NAROD BEZ BRAKA









Dugo me nije bilo, odavno se nisam oglasio, ali isplatilo se pričekati. Nosim vam zanimljive i poučne vijesti koje vrijedi znati, zapamtiti i o njima razmisliti.





Na granici kineskih provincija Yunnan i Sichuan, pored jezera Lugu, živi Mosuo narod. Nema ih mnogo, svega pedeset do šezdeset tisuća, ali spominju se prvi put već dvije stotine godina prije naše ere, a svojim osobenim načinom života žive već berem tisuću i pet stotina godina i nemaju ga namjere mijenjati.

Kod Mosua ne postoji brak, iako postoje obitelji. Glava obitelji je žena koja živi sa svojim sestrama i njihovom djecom. Imovina: kuće, zemlja, stoka, čamci - sredstva za proizvodnju, nasljeđuje se po ženskoj liniji. Djeca pripadaju ženama i o njima se brine cijela obitelj, žene i muškarci. Ne zna se tko je čiji otac, pa ni ne postoji riječ za biološkog oca u njihovom jeziku. Najbliža riječ koja bi odgovarala tom pojmu je „ujak“. Postoje riječi za „žena“ i „muškarac“, ali ne za „suprugu“ i „supruga“. Najbliže tim pojmovima je njihova riječ „prijatelj“.

Kuće su građene tako da svaka odrasla žena, otprilike od četrnaest godina nadalje, ima svoju sobu koja s jedne strane ima vrata koje vode dublje u zajednički dom, a druge strane vrata izravno van kuće. Kad padne noć svaka može primiti koga hoće, s obavezom da se taj udalji prije sljedećeg jutra. Vrlo su diskretni i ne tračaju o tome tko je kod koga kada bio. Muškarci noću obilaze svoje ljubavnice, a ako tko od njih iz nekog razloga to kadikad ne želi, spava u nastambi za muškarce izdvojenoj od kuće u kojoj žive sestre. Djeca su prvenstveno briga majke i obitelji, a zatim i cijele zajednice. Igraju se po kućama i obilaze okolna sela bez bojazni za sigurnost. Svaka odrasla osoba je odgovorna za svako dijete, a svako dijete iskazuje poštovanje i poslušnost svakoj odrasloj osobi svog naroda.

Sve to ne znači da među Mosuima nema i trajnijih veza. Iako se svaki odlazak iz ženske sobe smatra i krajem veze, neki muškarci znaju navraćati istoj ženi i dvadesetak godina gotovo svake noći. Iskazivanje ljubomore se smatra sramotnim, jednako kao i nuđenje ili očekivanje, a kamoli zahtijevanje vjernosti.

U Mosuo jeziku ne postoji riječ za „ubojstvo“, a ne postoje ni seksualne perverzije. Ne postoje ni pojave koje bi se kod ostalih naroda nazvale „samohrana majka“, „udovica“, „razrušena obitelj“ ili „nezbrinuta djeca“. Žene traže muškarce samo da bi si međusobno uljepšali život, a ne da bi osnovale obitelj i imale dom - jer oboje ionako imaju.

Mosuo narod je opstao vjerojatno zahvaljujući geografskoj izoliranosti. Još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća do područja na kojemu žive putovalo se od najbližeg grada sedam dana.

Najveće ugrožavanje tradicionalno načina života tih dobrih ljudi nastupilo je posljednjih dvadesetak godina od hordi turista koji su nagrnuli do jezera Lugu u potrazi za seksualnim rajem očekujući da će neka Mosuo djevojka ili žena upravo njih izabrati. Problem s turistima je što ostavljaju previše smeća za sobom i znaju biti bučni. Očekivanja turista uglavnom se zadovoljavaju klasičnom prostitucijom s kojom Mosuo narod nema ništa. Kao tradicionalni ljudi ne miješaju se sa strancima, zamisao da bi se podavali za novce im je potpuno nezamisliva, pa su prostitutke profesionalke uvezene iz drugih krajeva Kine koje ordiniraju u lokalnim narodnim nošnjama. (Vuk sit, a ovce na broju.)

Što god mislili o načinu života naroda Mosuo, nemojte smetnuti s uma da ga oni slijede već najmanje tisuću i pet stotina, ako ne i više od dvije tisuće godina. Hrvati još nisu bili i prihvatili kršćanstvo niti je kralj Tomislav sa svojih tisuću brodova bio još ni na horizontu kad su Mosue živjeli jednako sretno kao danas, čime se malo koja civilizacija na svijetu može pohvaliti.







utorak, 12.06.2012.

posthumna poruka

Od posljednjeg posta na ovom blogu proteklo je petnaestak dana. Otkako sam započeo pisati blog prije nekoliko godina nije bilo tolikog vremenskog razmaka između dva napisa. Nije se dogodilo ništa posebnog ni dramatičnog što bi me spriječilo, naprosto su iz dana u dan iskrsavale neke sitnice koje su odlagale da sjednem za tastaturu i počnem kucati.

I što se dogodilo zbog te neuobičajeno duge stanke? Ništa. Nisam primijetio zabrinutost širokih narodnih masa, tek je nekolicina prijatelja poslala zabrinute e-mail poruke propitujući se nije mi se štogod zlog dogodilo kada se ne javljam uobičajenom čestinom. Izuzev tih prijatelja, da sam prestao pisati zauvijek, da nije ovog današnjeg posta, ništa se ne bi promijenilo. Dalo mi je to misliti.

Ne bih trošio toliko vremena na pisanje bloga da ga ne smatram vrijednim uloženog truda u održavanje i istraživanje, a ovom prilikom moram napomenuti jednu njegovu osobinu koja pruža mogućnosti za koje nisam primijetio da ih je itko spomenuo. Kad se napiše novi post, klik na ikonu „objavi“ automatski vremenski locira novi post u aktualni čas objavljivanja. Međutim, vrijeme objavljivanja se može odgoditi, reći editoru da objavi tekst satima ili danima kasnije. Moguće je post čak i antidatirati, smjestiti ga među ranije, čak davne postove, naknadno predstaviti kao da je napisan i objavljen već odavno, ali o tome ne kanim ovom prilikom razglabati. Varijanta kasnijeg objavljivanja mi je zanimljivija, poticajnija.

Naime što? Recimo da mi se u ovom razdoblju kako me nije ovdje bilo nešto zaista grdo dogodilo. Zamislimo da sam umro, onako kako se ljudima događa: u jednom trenutku su živi, a u narednom već mrtvi. Bi li to bio i kraj mog bloga?

Da ne mislim unaprijed, moja smrt bi ujedno bila i kraj mojeg haranja blogosferom. Međutim, mogućnost odgođenog objavljivanja donekle ukida tu nužnost. Kada bih se zainatio, mogao bih pripremiti stotinjak postova, a što mi je više vremena preostalo moglo bi ih biti više, namjestiti da se počnu prikazivati dan za danom i blog bi mogao živjeti još dugo nakon što mene neće biti.

Razmišljajući tako došlo mi je pameti da me više od niza postova zanima jedan jedini, jedan u kojem bih svijetu i nekim likovima iz života rekao onu moju konačnu riječ, neopterećen time što će nakon toga itko misliti, ali bi me dok sam još živ veselilo da znam da će jednoga dana to čuti. Svjedočio sam već u nekoliko navrata kako su se preživjeli zgranuli našavši dnevnik, pisma ili neke dokumente nakon pokojnika, ali to su bila slučajna otkrića, često i neodgovarajuće protumačena ili tek naznake nečega, nedovoljne da se shvati cjelina koja je iza njih postojala. Ono što bi mene veselilo bila bi nedvosmislena, jasna i cjelovita poruka. Stvarno bi me živciralo da nakon mog sprovoda tu neki likovi misle da ih nisam prozreo; možda će im koristiti da ponešto makar i naknadno shvate.

Da bih to postigao dovoljno je u editoru ostaviti tekst i odrediti da se objavi tjedan dana nakon posljednjeg upisa. Ili, da izbjegnem svaki nesporazum, mogao bih odrediti kašnjenje od sto dana kako bih izbjegao da se tekst objavi ako iz bilo kojeg razloga nemam pristupa kompjutoru i internetu sedmicu ili desetak dana. Sto dana je sigurnije. Da se u sto dana ne povežem na internet značilo bi da sam nedvojbeno mrtav.

Svaki put kad stavim novi post, što se obično događa svaka dva-tri dana, mogu pomaknuti datum budućeg objavljivanja za dodatnih dva-tri dana, dometnuti nešto u tekst, promijeniti poneku formulaciju da bude preciznija, nešto izbrisati. Nadam se da imam dovoljno vremena da tekst na kraju ispadne savršen, upravo ono što imam na umu i ništa drugo.

Svakome se može dogoditi da ga fatalno trkne auto ili tramvaj, da ga trefi šlag dok gleda vijesti na televiziji ili se zagrcne košticom. Može se to dogoditi i meni, ali ja sam – koliko je to moguće – spreman.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se