 Nakon toga više nisam mogao ozbiljno slušati. Kao čovjek koji se bavi pričama i riječima znam da priča može krahirati na jednoj riječi, kao čovjeku koji zna slušati ne promiče mi nijedna riječ. Lik priče o kojoj je riječ prema priči kako je ispričana prvi je i posljednji čovjek u povijesti koji je uskrsnuo. (Doduše, prije njega je prema istoj knjizi iz koje je priča kojoj je naveden odlomak bio jedan kome se dogodilo nešto slično, koji je umro, pa oživio – Lazar – ili – preciznije – bio je oživljen, ali taj se nekako uvijek zaboravlja kad se priča kako je drugi bio prvi koji je vratio „odakle nitko drugi nije“.) Ako je posrijedi prvi i jedini koji je USKRSNUO, kako to da je već postojala riječ za nešto što se nikada ranije nije dogodilo? Kako to da su Marija i Magdalena razumjele riječ koju nikada ranije nisu čule koja označava pojam s kojim se nikada ranije nisu susrele? Još da im je nepoznati mladić u bijelim haljama objasnio opisno „vratio se iz mrtvih“, ajde de, moglo bi proći, ali ovako ne prolazi nikako. Dakle, ono što se dogodilo mora da je bilo drugačije, a kad je već bilo drugačije – pa onom što se priča nema osnove vjerovati – pitanje je koliko je bilo drugačije, da li toliko drugačije da je ustvari bila posrijedi sasvim druga priča. |
 Za vrijeme boljih godina sagradio je tako jednu ili dvije kuće godišnje, za lošijih jednu na dvije godine. Oko sredine ili u drugoj polovini šezdesetih godina gradio je tako obiteljsku kuću u Gornjem Vrapću za poznatog kupca. Kupac je bio neki Zlopatić ili Zlobabić, Zlokaša ili Zlopaša. Cijena je bila unaprijed dogovorena, a kupac je često navraćao na gradilište da se i svojim očima uvjeri da se najbolji mogući materijali ugrađuju na najbolji način. Djed je s radošću radio za tog čovjeka jer je tvrdio da je to dobar čovjek jer je ne samo Hrvat nego i Hercegovac, a procjenjivao je da je dobar po tome koliko se taj pozivao na svoje hrvatstvo i ponosno pričao svakom prilikom o Hercegovini, odakle je i moj djed bio. Dapače, dok se kuća gradila taj Zlo, pa nekako (možda Zloradić), neprestano nam je i kuću dolazio, za to vrijeme nije bilo većeg porodičnog prijatelja od njega, pa su on i djed - zemljaci - satima sjedili u kuhinji i nadmetali se tko će gore pričati o tadašnjoj vlasti. Toliko su u tome bili suglasni da je djed vjerovao kako je Zlopapkić (?) bio vrlo mudar i pošten čovjek. Posljednja faza posla bila je legalizacija prodaje i kupnje. Djed i taj neki Zlo, pa nekako (možda Zlovražić), dogovorili su u ugovor staviti pola dogovorene cijene da bi i porezi bili prepolovljeni. Kupac je svečano donio torbu s novcima i dobio za to djedovu potvrdu, a nakon nekoliko dana naprosto rekao da ne kani platiti drugu dogovorenu polovinu. Kako - ne platiti? Djed nije mogao razumjeti što je čuo. Kako je moguće ne platiti ono što je dogovoreno i ni u jednom trenu ranije nije dovedeno u pitanje? Lijepo, smijurio se taj zlotvor: ima službeni ugovor u kojemu piše cijena, tu je cijenu isplatio, kuća je njegova i što ga se više tiče?! Djed nije mogao vjerovati – Hrvat i Hercegovac, pa tako?! No nevjerica mu nije pomagala da te novce dobije. Kako se uselio u novu kuću taj Zlo… je prestao nama dolaziti. Tužiti prevaranta sudu nije mogao jer su ovjereni ugovor i potvrdu o isplati činili takav spor unaprijed izgubljenim. Da mu pošalje neke snagatore da ga izubijaju ili da mu postavi eksploziv pod kamion djedu nije padalo na pamet. Naposljetku se morao pomiriti da od preostalih dogovorenih novaca neće biti ništa, a već prije toga je morao isplatiti majstore, pa ne samo da nije zaradio nego se i morao zadužiti. Gore od gubitka novaca djedu je palo što mu je baka kvocala po kući „Kako si mogao vjerovati nekome tko se zove Zlo...? Ti mora da kvarni od davnina! Kako bi inače dobili takvo prezime?!“ Još gore mu je palo što ga je prevario Hrvat, i to kakav? Hercegovac! Iz njegova kraja kojim se djed oduvijek dičio. Baka je bila za sebe je uvijek tvrdila samo da je Bosanka, dok je djed uvijek ponosno isticao da je Hrvat. Zbog toga je baka mogla komentirati: - Tako ti i treba kad vjeruješ Hrvatima! To može samo Hrvat! |
 Kanim večeras ići na otvaranje ove izložbe. Meni će biti izuzetni zanimljiva, a uvjeren sam da je vrijedno zbog nje potegnuti do Velike Gorice. Ta će izložba govoriti više od onoga što će se ondje moći vidjeti. Garancija kvalitete je i autor izložbe. (Slijedi copy/paste odlomak:) Marko Zubak rođen je 1975. godine u Zagrebu gdje je završio Filozofski fakultet, smjer povijest i filozofija. Za studija pet godina radio je kao novinar, kritičar i urednik na zagrebačkom Radiju 101, te kao urednik u izdavačkoj kući Profil. Magistrirao je na Odsjeku za povijest na Central European University-u u Budimpešti, a na istom je upisao doktorski studij gdje upravo predaje tezu o omladinskom i studentskom tisku u komunističkoj Jugoslaviji od 1968. do ranih 1980-ih. Godinu dana proveo je kao gost istraživač na Osteuropa Institutu berlinskog Freie Universitäta. Posljednjih godina radi kao znanstveni istraživač na Hrvatskom institutu za povijest gdje se bavi omladinskim i studentskim pokretima i supkulturama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dobitnik je više stipendija, sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima, sastavio je jednu antologiju, zastupljen je u par zbornika te je objavljivao stručne članke u zemlji i inozemstvu. |
 Preminula Breda Beban. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj se ogadio, upravo Zagreb je najviše izgubio jer su u njemu u posljednjih dvadeset godina stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku Bredu Beban upoznati. |
 Četiri godine me je auto besprijekorno služio, a onda – jučer – odbio poslušnost. Sjeo sam u njega i pokušao krenuti – uzalud. Upalila su se sva signalna svjetla na upravljačkoj ploči, oglasio se radio koji stalno ostaje uključen, zaružio je anlaser, ali motor nije prihvatio. Obično pokrećem auto razmišljajući i nečemu drugome, obično o onome kamo sam se zaputio, o tome što me ondje očekuje, ali drugi put tog jutra sam se usredotočio što radim. Polako i pažljivo sam ponovo pokušao. Sva svjetla koja su trebala su zasvijetlila, zvuk anlasera je bio kao uvijek, jedino što se cijelo vozilo ponašalo kao da uopće nema motora. Sreća u nesreći, bio sam parkiran u vlastitoj garaži.Dosjetio sam se pogledati imam li u spremniku goriva. Bilo ga je. Da nije neka trunka začepila cjevčicu za dovod goriva? Ako i jeste, nisam to mogao provjeriti. Time se moje znanje automehanike iscrpilo. Smrklo mi se. Em nisam mogao krenuti kamo sam nakanio, em sam predvidio da ću trebati zvati vučno vozilo da prebaci moje do mehaničara, em ću morati dati vozilo na popravaka (tko zna koliko će to trajati i koliko ću dana biti bez vlastitog prijevoza), a da ne spominjemo koliko će sve to koštati.... Više nego dovoljno razloga da se svakome smrkne! Srećom među ljudima koje poznajem ima i nekoliko automehaničara. Nazvao sam majstora Bujana. Preko telefona nije mogao ništa pomoći. „...nisu ti to više fićeki i peglice koje se moglo popraviti ispred kuće sa šarfncigerom. Sad svaki auto ima svoj kompjutor u sebi i da bismo znali što mu je trebamo ga spojiti na dijagnostičke aparate koje imamo u radionici...“ Nije preostalo ništa drugo nego prevući problematični auto. „Nego...“ – zaustavio me je. „Imaš li rezervni ključ?“ Imam rezervni ključ. - Pokušaj upaliti s rezervnim ključem. To je zvučalo besmisleno. Imam dva ključa za auto koji izgledaju potpuno jednako. Ali kadikad treba poslušati autoritete. Uzeo sam rezervni ključ, sjeo za upravljač, utaknuo ga u bravu, okrenuo – i auto se poslušno aktivirao kao što je inače uvijek radio. Zagasio sam ga, izvadio rezervni i utaknuo ključ koji inače uvijek rabim. Ništa. Motor kao da je nestao. Ponovo sam pokušao drugim ključem i ponovo nije bilo nikakvih problema. - Daj, molim te, u vradžbine ne vjerujem... - Nisu vradžbine. Sada su ključevi kodirani. Taj kod se može raspasti. Okom ne vidiš razliku, ali kompjuter u autu to razlikuje. Ne trebaš odvesti auto u servis, nego ključ. Neki od tih ključeva daju se dekodirati i ponovo kodirati... Kodiranje ključeva! Nikada ranije nisam čuo za to. Ali nisam se začudio. Posljednjih godina, kako se netko od mojih vršnjaka razboli, tako se uglavnom razbole od nekih bolesti za koje ranije nisam ni čuo da postoje, a kamoli da bih mogao zapamtiti kako se zovu. Valjda je i automobilima došlo isto vrijeme... Ni za tisuću godina se ne bih sam sjetio da je problem u ključu, a ne automobilu, da rješenje (koje je ujedno i problem) držim u šaci! Kao piscu prostih priča odmah mi je palo na pamet nekoliko scenarističkih zapleta baziranih na tome da dva naizgled po svemu ista ključa, iste alatke, ista organa, nisu kodirani na isti način, a to nevidljivo kodiranje vidljivo je jedino u učinku: jedan otvara vrata, postiže ono što se želi, podaruje blaženstvo, a drugi je nemoćan, odbojan, fuj!- odvratan. Svjedočio sam takvim slučajevima. No nastranu sad zabavne primisli, izneseni događaj ima i dublju, ozbiljniju dimenziju. Prisustvovao sam jučer, kasnije u danu, jednom skupu kojem su nazočila i dva ministra. Bilo je govora i govora, a najčešće riječi bile su iz istoga legla: kriza, problemi... Kako mi je uzbuna s pokvarenim autom bila svježa u pamćenju, sve sam primao drugačije nego bih inače. Problemi, problemi, problemi.... Problemi traže rješenje. A što je ključ drugo nego rješenje? Ključ otvara vrata ograda, kuća, stanova, soba... Otvara ili zavara blagajne i pokreće strojeve. Ključ je drugo ime za rješenje. Tajne poruke dešifriraju se pomoću ključa. Sveti Petar čuva ključeve raja! Pojas nevinosti uklanja se ključem. Tek primijenjen na problemima ključ pokazuje svoju vrijednost. A problemi, nije problem u problemima – problemi su zato da se riješe. Problema uvijek ima. Nije problem u teškoćama, preprekama, složenosti i dugotrajnosti, bez toga nema ničega. Problem je u rješenju. Postoje problematična nazovirješenja koja ništa ne rješavaju ili nakon njihove primjene stvari postaju još gore i prava, konstruktivna rješenja. Ako je rješenje dobro, onda problema nema. Ako ih je i bilo, nadalje iščeznu. Ako nam je odgovor poznat, ne postoji pitanje. Nikada nije problem u problemu, jer su problemi samo drugi način kako se kaže da jesmo, postojimo i da se stvari kreću jer se u životu sve mijenja. Problem može biti samo u rješenju ako ga nema, ako je neprimjereno, ako je varka, privid rješenja, kad je kvazirješenje novi problem kojeg ranije nije bilo. Sve ove priče kojih ima u obilju u posljednje vrijeme da se zbog novonastalih problema mora ovo ili ono samo su priče. Onaj koji se pozva na probleme zapravo kaže da nema rješenja, a rješenje je ono što bi i bez problema bilo dobro. |
 Obično sam išao u kino po preporuci nekoga tko je već ranije gledao taj film ili sam o njemu čitao ili sam imao povjerenje u njegove autore ili me zanimao njihov rad ili je film bio u okviru nekog ciklusa u Kinoteci. Jednog popodneva sam prošao pored kina „Kozare“ i vidio plakat za nešto o čemu nisam znao ama baš ništa. Imao sam vremena i nisam znao što bih sa sobom, pa sam kupio kartu. Igrao je „Šerif u New Yorku“, u originalu „Coogan's bluff“, s Clintom Eastwoodom kojega sam tada vidio prvi put. Film me prijatno iznenadio, dapače - vrlo mi se svidio, pa sam još iste večeri napisao oduševljenu kritiku koja je preporučivala čitateljima da ga također pogledaju. Posebno me veselilo što nitko od filmadžija iz „Corsa“ nije taj film ranije ni spomenuo, što mi je dalo priliku da budem prvi koji će se oglasiti o njemu.U dva-tri dana koliko je trebalo da moja kritika bude objavljena, dobar dio društva iz „Corsa“ je također otišao u isto kino. „Šerif“ je ukazivalo da je riječ o vesternu, a oni nijedan vestern nisu propuštali. Onog dana kad je izišao novi „Omladinski tjednik“ oko podneva sam svratio do uobičajenog okupljališta, a ondje me dočekalo opće ogorčenje. - Kako si mogao tako pohvaliti tako nešto?! Pa to je potpuno promašeno, sprdačina, smeće! - Što je? – nisam se u početku snašao. – Ljubomorni ste što sam vas sve preduhitrio? No pokazalo se da misle ozbiljno. Kao ljubitelji vesterna osjećali su se povrijeđeno. Kakav je to vestern koji se događa u sadašnjosti?! Tko je vidio da se vestern odvija u New Yorku a ne na Divljem zapadu?! Kako sad to - da glavni lik progoni negativca na motoru?! Kakav je to nakaradni tip u odijelu s kaubojskim šeširom i čizmama s visokim petama? Ja sam do tada objavio sedam kritika filmova i smatrao sam se dovoljno kvalificiranim da im se usprotivim, a u konkretnom slučaju sam mislio da sam sto posto u pravu, pa se nisam dao. Buknula je strasna prepirka. Oni koji su odgledali film žučno su me napadali, a oni koji nisu opredjeljivali su se na osnovi onoga što je bilo rečeno ili šutili. Sve u svemu, bio sam sam protiv svih. Svi su me duboko razočarali. Kako mogu ne vidjeti ono što je očigledno? Razljutili su me: zašto ne uvažavaju moje jasno iznesene i nedvojbene argumente? Oni koji nisu gledali film – zašto vjeruju svim drugima, a ne meni? Zato jer je njih više, a ja sam sam? Kako to da se ne obaziru na argumentaciju? Oni koji su šutili – kog su vraga šutili kad je sve i iz rečenoga bilo jasno? Ta je prepirka bila neuobičajena jer je nadilazila strastvenost većine ranijih diskusija i iznimna po tome što joj je suština bilo sukobljavanje, dok su se obično oko svega ostaloga svi unisono slagali, tako da je netko nešto pričao, a ostali kimali glavama ili nadopunjavali i nadograđivali izneseno. Dobro sam tu zgodu. Koliko god sam i dalje bio nepokolebljivo uvjeren da sam u pravu, nakon toga sam prestao pisati filmske kritike. Nije to bila nikakav posebna odluka, naprosto nisam više napisao niti jednu, ali nije bilo niti slučajno. Kritičar mora imati povjerenje svojih čitatelja, a meni moji čitatelji nisu vjerovali. Kritika nije polemika da se treba boriti za vlastito viđenje. Kritičar je izvidnica onih koji gledaju istim očima, da im sačuva vrijeme da ga ne troše na ono što im se ne bi svidjelo ili da ih uputi onamo gdje će biti zadovoljni i bila bi šteta da to propuste. Ako mi moji čitatelji ne vjeruju, bolje da se kanim uzaludna posla i posvetim onome u čemu ću imati više uspjeha. Nastavio sam navraćati u „Corso“ i s većinom ljudi iz tog društva ostao sam u dobrim odnosima, jedino što desetak godina nismo spominjali „Šerifa u New Yorku“. Međutim, nakon tog razdoblja počelo se događati nešto drugo. Čitam članak nekog od njih, a ono – između ostaloga – spominje „Šerifa u New Yorku“ kao film koji je pomaknuo granice žanra. Vozim auto i slušam radio, a ono netko od njih između ostaloga spominje kako je „Šerif u New Yorku“ primjer kvalitetnog suvremenog vesterna. Gledam nekoga od njih kako govori na televiziji, a ono se on poziva na „Šerifa u New Yorku“ kao neupitno ostvarenje koje nadilazi ograničenje žanrova. Sjedimo u društvu više nas i kao u starim danim pričamo o filmovima, a netko mrtav-hladan govori o „Šerifu u New Yorku“ kao filmu koji je odolio protoku vremena. Dapače, kad sam jednom prilikom okružen nekolicinom njih blago ironizirao njihovo pozivanje na Eastwoodov opus oštro su se usprotivili tvrdnjama da su od prvog trena prepoznali njegove vrijednosti i nikada nisu govorili ništa protiv njega. Nisam bio raspoložen za ponavljanje svađe, pa sam se povukao.  Prošlo je i četvrt stoljeća i jednog dana, sjedeći s jednim od njih s kojim sam kroz sve to vrijeme ostao u vrlo dobrim odnosima, nisam odolio da ga ne zapitam kad je usputno spomenuo Clinta Eastwooda sjeća li se kad sam se posvađao sa svima u „Corsu“ zbog „Šerifa u New Yorku“. Nije se sjećao. Preciznije, sjećao se da sam se oko nečega svađao, ali nije više znao oko čega. Podsjetih ga sam svojevremeno pisao filmske kritike. Pa da, toga se prisjetio, „...ali nisi bio odviše uspješan u tome“ – tako je zapamtio. Dobro se sjećao da su se svi usuglasili da sam beznadan slučaj za filmskog kritičara, ali se nije sjećao zbog čega.Da se razumijemo, nitko od ljudi s kojima sam se svojevremeno prepirao nije bio zlonamjeran. Dapače, svi su oni govorili najiskrenije, iz najdubljih uvjerenja, bez ikakvih zadnjih namjera. Zato smo i ostali prijatelji. Jedino što je moje mišljenje ostalo zapisano, pa ga nisam mogao promijeniti, a njihovo tadašnje je bilo izrečeno u žaru trenutka, vremenom je ishlapilo i bezbolno nadomješteno suprotnim. Srećom, zapravo mi nije bilo mnogo stalo do mojih filmskih kritika, a kasnije sam se bavio temama koje su me daleko više okupirale, zanimale me i veselile me, pa mi to što sam ih prestao pisati nije bilo ništa strašno, nikakav veliki gubitak. Možda sam ih se upravo zbog toga tako lako i odrekao. Ono što sam zapamtio je da i dobri ljudi mogu biti u krivu, da i autoriteti mogu pogriješiti, da i najbolje namjere mogu uroditi lošim plodom, da istina ne mora pobijediti, ali i da ono što će pobijediti mora biti istina. |
|
PALA NA BANANE Kažu mi neki koji imaju pristup MAX televiziji da se ovih dana na njoj može pogledati dvanaestminutni dokumentarni film Zorana Tadića „Amerikanka“. Kad je već tako, da dometnem nekoliko riječi...  Naravno, glavna tema razgovora bio je film, a najveća zajednička želja dobiti priliku da se napravi svoj ili sudjeluje u nekom filmskom projektu. Komentirao se i analizirao svaki novi naslov na repertoaru gradskih kina i svaki članak objavljen na filmske teme u novinama i časopisima. Uglavnom su svi bili usuglašeni u tome da se preziralo soc-realističke i partizanske filmove i one koji su takvim ocijenjeni, a cijenjeni su vesterni, režiser John Ford i posebno filmovi Alfreda Hitchcocka. Omrznuti likovi koje se spominjalo bili su Veljko Bulajić, Vatroslav Mimica i Fadić Hadžić za koje su smatralo da su povlašteni režimski režiseri koji dobivaju novaca za svoje filmove kad im se prohtije i koliko im zatreba, te filmski kritičari iz „Vjesnika“ i „Večernjeg lista“ koje se držalo stupovima ondašnjeg filmskog estabilšmenta. Od domaćih filmova cijenio se jedino „crni film“, a prezirali birokrati i uštogljene dušice koji su ga napadali. Posebno sam bio dobar sa Zoranom Tadićem i mnogo puta smo nakon što se društvo razišlo ili nakon što je završila večernja projekcija filma kojeg smo zajednički gledali satima šetali gradskim ulicama i razgovarali o filmovima koje smo željeli snimiti, književnosti i o životu. Zoran je volio i pjesme koje sam pisao i one drugih pjesnika koje sam znao recitirati, pa sam mu često u tim šetnjama govorio poeziju i on je obično bio jedna od prvih osoba kojima sam pokazivao neku novu pjesmu čim sam je napisao. Šezdeset i devete je Zoran dobio neočekivani i nevjerojatan poziv. Savez omladine Zagreba je odlučio obilježiti dvadesetu obljetnicu dobrovoljne omladinske radne akcije „Sava“ i iz nepoznatih i nama neobjašnjivih razloga ponudili su upravo Zoranu koji je prije toga snimio samo jedan avangardni filmić od šest minuta da napravi dokumentarni film povodom tog jubileja. Zoranu su radne akcije bile špansko selo i bio je odlučan da neće snimiti socrealistički film, ali nije kanio propustiti tu priliku.  Satima smo razgovarali razbijajući glavu kako izvesti da vuk ostane sit, a ovca cijela. Napokon smo se prisjetili priče koja nam se obojici sviđala. Jedan naš poznati, također filmaš, Marijan Hodak, prethodnog je ljeta na omladinskim radnim akcijama bio kao instruktor „Narodne tehnike“ ili tako nešto. Među brigadirima je bila i jedna zgodna mlada Amerikanka kojoj je dolazak na omladinske radne akcije iza „željezne zavjese“ posredstvom neke međunarodne omladinske organizacije bio način kako vidjeti svijeta i egzotična prilika provođenja ljetnog odmora. Marijan se navalio udvarati i izgledalo je da mu je Amerikanka sklona, ali se ipak odupirala. Njoj su je svidjela radna akcija i oduševila se zemljom u kojoj se našla, te je jednom prilikom izjavila da Jugoslaviji nedostaje samo da u njoj rastu banane da bi bila idealna zemlja za živjeti u njoj. Marijan se prisjetio da ekonomi radnih akcija svakodnevno nabavljaju hranu za tisuću i pet stotina brigadira, između ostaloga kupuju banane na tone. Banane nisu stigle u sanducima nego u grozdovima i to je Marijanu dalo ideju. Ne budi lijen, dogovorio je ekonomom da posudi jedan grozd od metar i pol, odnio ga u obližnju šumu i objesio na drvo kao da je ondje izrastao. Poslijepodne je poveo Amerikanku u šetnju šumom i u jednom trenu samo uzviknuo „Look! Bananas!“ Događalo se ljudima da se poskliznu na koru od banane, da padnu samo preko jedne, a cijeli grozd od metar i pol je bio previše da bi mu naivna djevojka iz daleke Amerike mogla odoljeti, i tu je ona pala, pod grozdom banana uz obalu Save. Nakon završetka akcije nije se vratila u Kansas City nego ostala u Zagrebu s Marijanom i kroz godinu dana naučila prilično dobro naš jezik. To nam se jako sviđalo, a izgledalo je zgodno i zahvalno za okosnicu filma.Znajući za moju želju da jednoga dana režiram, nakon beskonačnih sati razgovora kao da ćemo se upustiti u filmovanje „Rata i mira, Zoran me je odabrao za asistenta režije. Bilo je sjajno imati devetnaest godina i biti asistent režije na pravom snimanju. Moj zadatak bio je udarati klapom na početku svakog kadra i voditi evidenciju kadrova, a imao sam i jedan poseban zadatak o kojem ću nešto opširnije reći uskoro. Od vođenja evidencije kadrova odustao sam već prvog dana jer je Zoran čim smo izašli na teren počeo snimati bez veze i ne obazirući se na išta što smo ranije isplanirali. Obrazloženje mu je bilo da imamo mnogo filmske vrpce, pa da iskoristimo priliku i snimimo što više bilo čega što bi nam kasnije moglo poslužiti za tko zna što.  Jedan od putova prema naselju omladinske radne akcije vodio je pored otvorenog gradskog smetlišta. Slučajno smo prošli tim putem i Zoran se oduševio. Odmah smo stali ondje, zašli duboko u smetlište i snimali gomile otpada, panoramu Zagreba gledanu iz te vizure i Rome koji su prekapali uokolo. Bila je sredina ljeta, vraški vruće i neizdrživo je smrdilo. Snimali smo ondje tri od sedam dana koliko smo odvojili za snimanje. Naposljetku više nismo imali ondje što snimati, pa se Zoran dosjetio da bih mogao čitati svoje pjesme sjedeći usred smeća, te smo i to uradili.Omladinski rukovodioci koji su prolazili automobilima prašnjavom cestom čupali su kasnije kosu od očaja. „Snimaju film o radnim akcijama usred smetlišta! Što će to biti? Crni Film?!“, ali Zorana više ništa nije moglo zaustaviti. Čak i kad smo četvrtog dana otišli snimati po naselju, Zoran je navro da snimimo kako recitiram nekoliko svojih pjesama jer je bio uvjeren da je vrjednije za budućnost zabilježiti njih nego dokumentarističke prizore iz naseljskog života. Samo snimanje bilo je potpuno nepripremljeno i kaotično o čemu svjedoči i da smo imali dva čovjeka zadužena za kameru. Živko Zalar ju je uglavnom nosio, a snimala je Jesika Horvat koju je Zoran zbog toga doveo iz Čehoslovačke. Kod snimanja sa stativa nije bilo problema, ali kad je nosila kameru na ramenima Jesiki je svako malo nešto kvrcnulo u leđima, cijela bi se ukočila i jaukala. Kad se to dogodilo trebalo ju je zagrliti, spojiti šake na jednom mjestu iznad kičme za kojeg nam je ona rekla, snažno je stegnuti, trgnuti dva-tri puta i drmusati sve dok se nije otkočila. Svi članovi ekipe su se izmijenili u drmusanju Jesike sve dok se nije ispostavilo da to meni najbolje ide od ruke te je moj glavni zadatak kao asistenta režije postao da stežem i drmusam kamermanku. Uskoro sam se toliko izvježbao da sam je mogao povratiti u funkcionalno stanje u tren oka.  Umjesto odjavne obavijesti s imenima autora i suradnika, Zoran se odlučio da Amerikanka, glavni lik, kaže u kameru tko je sve radio na filmu. Nažalost, u nabrajanju me je zaboravila spomenuti, što smo otkrili prekasno, tek nakon što je sve snimljeno, film razvijen, u montaži. Tako se u samom filmu ne vidi koji je bio moj stvarni doprinos. Da bi to barem donekle ispravio, Zoran je ubacio jednu scenu u kojoj nešto recitiram, što mu je dalo opravdanje da me na kraju posebno spomene kao pjesnika i recitatora. Dokazi da sam zapravo bio asistent režije su izgubljeni. Kruno Hajdler, producent, sigurno se ne može sjetiti da je među stotinama ugovora koje je sklopio tijekom nekoliko desetljeća bavljenja filmom jedan mali i neznatni bio sa mnom. Svoj primjerak ugovora sam odavno izgubio, a primjerak pohranjen u arhivu FAS-a odavno je nestao, zajedno s cijelom arhivom. Jedini dokaz ovoga što tvrdim, kako je i Zoran nažalost umro, komadić je od nekoliko centimetara celuloidne filmske trake koji sam iz sentimentalnih razloga nekim čudom uspio sačuvati. To su četiri kadra s početka scena na kojima se vidi kako udaram klapom, ono što je nužni tehnički otpadak, dio koji su u montaži baca u koš za smeće.Našavši se u montaži s gomilom materijala snimljenog na smetlištu, Zoran nije znao što učiniti. Nije odolio da odmah nakon uvodne scene, pod izlikom da je glavni lik iz Amerike, ubaci desetak sekundi iz nekog vesterna. Nažalost je moje recitiranje koje je odabrao za uvrštenje u film upravo jedno pri kojemu se nisam iskazao, čak sam i na nekoliko mjesta pogrešno rekao neke riječi. Sve u svemu, nije to naročit film. Moje pojavljivanje u njemu je suvišno, najzanimljiviji dio Amerikankine priče – ono s bananama – propustili smo snimiti. Film je vrijedan prvenstveno po tome što je to jedan od prvih radova Zorana Tadića. Ipak, što vrijeme više prolazi, to mi je draži. Vjerojatno pri tome nisam odviše objektivan, previše mi je osobnih sjećanja vezano uz njega, ali čini mi se da je u njemu ipak ostalo zabilježeno nešto od duha tog vremena kojeg je sve teže evocirati što vrijeme više prolazi. Savjet za one koji u mraku nešto žele vidjeti jest da zbog građe oka ne gledaju pravo u ono što ih zanima nego malo postrani, pa će vidjeti bolje. Na taj način je i Zoran Tadić izborom netipičnog sugovornika i neortodoksnim finaliziranjem materijala napravio svjedočanstvo o radnim akcijama koje su zapravo bile hvalevrijedan fenomen u vremenu koje je tim dragocjenije što se više zaboravlja. |
 Majka je govorila „Što mu ja mogu?! Veći je od mene! Ne živi sa mnom, me vidim ga svaki dan, ni ne znam što sve radi. Ima oca koji se uopće ne pojavljuje, što mu on ne kaže?“ Otac je govorio „Pripao je majci, sudski, službeno… Od mene se traži samo da šaljem novce i što god mu kažem, majka ga uzima u obranu“. Djed i baka kod kojih sam živio su govorili „Ima roditelje, oni su odgovorni. Mi se brinemo za sve što mu je svakog dana potrebno, ne možemo više“. Početkom ljeta sam nabacio ruksak i vreću za spavanje na leđa i krenuo autostopom provesti raspust duž jadranske obale i nitko me nije mogao zaustaviti.Prije puta majka mi je ipak dala 100 dinara da baš ne gladujem, otac mi je dao 100 dinara da mi se nađe, a baka i djed su mi također dali 100 dinara da mi putem ne usfali, tako da sam se osjećao bogat, tim više što nisam kanio ništa trošiti već se seliti od vikendice do vikendice u kojima su ljetovali moji prijatelji i živjeti kod njih. Ipak sam nakon tri sedmice kod Makarske ostao bez novaca i skloništa, dva do tri dana spavao u žbunju i jeo malo ili ništa, i kad sam već bio pri kraju snaga uvidio sam da moram prekinuti putešestvije. Procijenio sam da mi je potrebno dva do tri dana da se autostopom dokopam Zagreba, pa sam umjesto toga skrenuo okomito u kopno prema Imotskom gdje je živjela jedna moja tetka do koje sam stigao još istog prijepodneva. Tetka se užasnula kad me je spazila pred vratima. Bio sam iznuren, ofucan i prljav. Posljednje takve je primila u kuću za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prvo sam se najeo, a zatim prespavao cijeli dan i noć, za koje vrijeme je ona oprala sve moje stvari. Okrijepljen i oporavljen kanio sam dalje i smišljao kako to izvesti, ali se ona oštro pobunila. Za nju nije bilo druge nego da se vratim roditeljima. To da se njen nećak skiće po svijetu moljakajući nepoznate ljude da ga prevezu izgledalo joj je opasno i ponižavajuće. Naposljetku je otišla je sa mnom do autobusnog kolodvora i natjerala me kupiti kartu do Zagreba, a zatim me ispratila na autobus i uvjerila se svojim očima da sam u njega sjeo. Prevarila se jedino u tome što me je pustila da sam kupim kartu na blagajni dok je ona čekala ispred zgrade. Uzeo sam kartu do najbližeg mjesta, svega nekoliko kilometara dalje, a razliku do cijene karte do Zagreba spremio u džep. Na rastanku mi je tetka uvalila još 100 dinara, kao dar što sam završio razred i da imam novaca na putu, te sam se osjećao spreman nastaviti svoje ljetne pustolovine. Sišao sam iz autobusa na prvoj sljedećoj stanici, vratio se do ceste i zauzeo poziciju za zaustavljanje automobila. Odmah su se pojavila dva problema, a ubrzo i treći. Prvi problem, automobili gotovo uopće nisu prolazili. Prošlo je i po dvadeset minuta do pola sata kako je neki protutnjao. Drugo, nitko mi se nije htio zaustaviti. Treće, vrućina je bila paklena. Nakon dva sata mi je dojadilo čekanje, pa sam se lagano zaputio pješke prema moru. Ostatak zelenog imotskog polja bilo je milina prijeći, bio sam odmoran i pun snage, a nevolja je počela kad sam se uspeo na brda s druge strane, u kraš i krš. Malo sam hodao, malo sjedio pored ceste, uzaludno mahao svakom vozilu koje me je prestiglo, netko me je čak prevezao desetak kilometara, pa sam se oko podneva našao na nekoj pustopoljini, užarenoj visoravni, koja je izgledala otprilike kao predio na Marsu. Izbacili su me na nekom raskrižju gdje su se presijecali putovi iz ničega i ništa. Posvuda samo gromade sivog kamenja, između njih prašnjava spaljena zemlja iz koje je tek ponegdje nicalo nekakvo sasušeno drače, nigdje kuće ni ikakve sjene, nikakvi automobili ni na vidiku... Pustoš i vrućina. Sunce zapeklo odozgo, a vrućina se odbija odozdo i od kamenja sa strane. Osjećao sam se kao da sam se našao na užarenoj tavi. Da sam se barem sjetio ponijeti flašu s vodom! Mjesto je bilo takvo da se na njemu nije moglo ni čekati. Kamen na koji sam pokušao sjesti bio je užaren. Krenuo sam dalje pješke nadajući se naći nekakvo drvo ili nadstrešnicu ispod koje ću se moći skloniti i pokušati nekog zaustaviti. Naposljetku sam hodao kroz jaru kao u mamurluku, sužene svijesti, kao robot kojemu su baterije pri kraju. Povremeno je prošao neki automobil koji se nije obazirao na moj podignuti palac, osim da mi eventualno zatrubi dok me je ostavljao u smradu auspuha.. Ne znam kako sam sve to prošao i koliko je trajalo, kad se odjednom ispred mene ukazalo nekakvo mjesto od nekoliko desetaka kuća. Da je Sergio Leone to vidio vriskao bi od radosti jer mu ne bi trebala bolja scenografija za njegove vesterne. Zadvarje. Doduše, možda je to bio i Zagvozd, nisam siguran, davno je to bilo, a mjesta kroz koja se prođe svakih sedam godina i nisu dovoljno velika da bi se bilježila na svim zemljopisnim kartama teško je zapamtiti. Izgledalo je kao napušteno naselje iz kojega su čak i duhovi otišli. Zatvorena vrata, zatvorene škure, nigdje ni psa ni mačeta. Nema daška vjetra, sve stoji, a od zapare se svaka okomita linija lagano leluja... Između kuća bio je nekakav kao trg ili tek proširenje ceste, ne znam, ali ondje je bila nekakva krčma s pritvorenim vratima koja su me neodoljivo mamila da se uvučem u sjenu. Unutra je bilo je bilo pet-šest rasklimanih stolova i šank. Za razliku od blještavila napolju, prostorija je mojim izmučenim očima djelovala kao da je u polumraku. Za najdaljim stolovima sjedilo je šest-sedam domorodaca, svi stariji od pedeset ili šezdeset. Kako sam prešao prag tako su zašutjeli i usredotočili se na to da me odmjeravaju. Vidio sam da su kroz prozor mogli zamijetiti kad sam se pojavio na horizontu, pa kako se vučem prema njima uz cestu, sve dok nisam unišao. Stao sam uz šank i rekao „Čašu vode“. Iz ugla s domaćima otelo se jedno dugačko „Oooo...“ Voda je bilo jedino što mi krčmar nije mogao naplatiti, a ništa drugo mi i nije bilo potrebno. Ispio sam je i zatražio još jednu. I nju sam ispraznio nabrzinu i zatražio treću. Tek tada sam zbacio ruksak s leđa i spustio ga pored nogu. Nije mi se odmah izlazilo dalje na paklenu vrućinu, pa sam stajao nad čašom i sabirao se. Na to je krenulo zafrkavanje: - Koliku kosu ima! - Nije to kosa, to je griva! - Je li to muško ili žensko? Bili su to najprizemniji mogući štosovi, oni toliko ofucani da svakoj budali prvo padnu na pamet, tako prizemni da više rastužuju nego što mogu razljutiti. Smireno sam ih pustio da se iza mojih leđa nadmeće takvim duhovitostima, no njih je počelo smetati što se ne obazirem. Sve češće i sve glasnije su dopirala pitanja koja su mi bila izravno upućena: - Je li, mali, jesi zalutao? – i slično. Moje oglušivanje očito ih je počelo iritirati. Izravna obraćanja bila su sve učestalija i nervoznija. Smrklo mi se. Dovraga, još ću se morati potući! Po ovakvoj vrućini, pa da me nakon toga cijelo mjesto ganja kroz grmlje i drače nikako mi se nije dalo. Zaključio sam da su zaslužili sve što bi ih moglo snaći i da prema njima ne trebam imati obzira. Ionako su me smatrali za posljednjeg luđaka koji se pod najgorim suncem vuče kroz prašinu. Okrenuo sam im se i smireno dobacio na nešto što su mi uputili kao naručeno: - Hodam da vidim postojbinu svojih predaka! Zagrcnuli su se, presjeklo ih. „Predci“ to je snažna riječ, a povezivanje mojih predaka s njihovim krajem bila je moćna konotacija. Kakvi predci? Namjerno sam govorio tiho da su morali napinjati uši da bi me čuli. Rekoh da sam rođen u Zagrebu, ali da mi je otac iz mjesta nedaleko odavde, iz Imotskog, da su ondje živjeli predci, ali ja nisam imao mnogo prilike upoznati taj kraj, pa sam ga odlučio proći pješke kad mi se ukazala prilika. Ostali su bez teksta, ali nisu odmah progutali priču. Kakvi predci? Rekoh - moji bake, djedovi, pradjedovi i sedam koljena unazad koliko se zna,a vjerojatno i ranije… Tko su moji? Rekoh prezime, znali su za porodicu. Čiji si ti? Pozvah se na svog oca, a oni su čuli za jednog iz Imotskog koji je postao sudac u glavnom gradu. Dapače, jedan od prisutnih je išao s njim nekoliko razreda u osnovnu školu. Kako se to ustanovilo, situacija se stubokom promijenila. Odvukli su me za stol i opkolili. Pitanja su pljuštala sa svih strana. Čime se bavim? Idem u gimnaziju. Gimnazijalac! Za njih je gimnazijalac bilo gotovo kao student, a student je intelektualac, gospodin. Onda je netko rekao da njegov brat podučava na gimnaziji u Zagrebu, Ivan Čizmić. Kako da ne, meni predaje hrvatski (što je bila istina)! Kao da je bomba pala. Pola ih se rastrčalo po okolnim kućama i odande su dovlačili neke ljude. Učas se krčma ispunila kao na konferenciji mjesne zajednice. Na to se netko sjetio da mora da sam gladan. Natjerali su krčmara da ode u svoju privatnu kuhinju i odnese pršuta i sira, da me ne bi poslužio s onim što daje kamiondžijama koji kadikad zastanu. Jeo sam ogromni sendvič dok je dvadesetak ljudi pratilo svaki moj zalogaj. Ja više nisam trebao ništa govoriti. Svakom novopridošlom su iznova objašnjavali tko sam i odakle, kako sam došao pješice da bih razgledao pradomovinu svojih predaka, a sa svakim ponavljanjem priča je rasla kao da sam se probijalo kroz buljuke neprijatelja. Moj čin je rastao i rastao u oličenje domoljublja i poštovanja prema svojima i svom narodu, bujao i dobivao ornamente. Pri kraju sam već slušao otprilike da sam hodao bosim krvavim nogama po oštrom kamenju. Na to se netko sjetio da je vrijeme ručku i da sam sigurno gladan, iako sam upravo slistio ogromni sendvič s pršutom. Što je to sendvić, ništa! Potreban mi je pravi ručak! Zamalo su se potukli tko će me odvesti svojoj kući: onaj tko je išao s mojim ocem u školu, jedan koji je poznavao mog djeda ili onaj čiji mi je brat bio profesor, a svoja prava je polagao i onaj koji me je prvi spazio kao i onaj s kojim sam najviše razgovarao. Nisam se uplitao u njihovu prepirku jer sam s vode prešao na vino. U prvu kuću u koju su me premjestili stigao sam praćen procesijom od petnaestak mještana, a ondje su se okupile još i žene i djeca iz neposrednog susjedstva. Pred mene su stavili tanjure i jedaći pribor, a za ostale je domaćin načeo pršut koji je čekao spremljen za posebne prilike. Svi su se uzvrtili oke mene otprilike kao da se vratio sin razmetni. Neki su mi savjetovali da se ipak ošišam, a drugi me uzvisivali upravo zbog toga: čupavac, a s takvim osjećajem domoljublja da bi svim vršnjacima mogao biti uzor! Nakon objeda je jedan od prisutnih upozorio da bi nakon ručka trebalo neko slatko, a njegova supruga je upravo ispekla kolače, pa se pola ekipe sa mnom u sredini premjestilo u jednu od susjednih kuća. Nabacio sam svoj ruksak, ali nisam uspio uzeti i vreću za spavanje jer ju je ponio jedan od starčeka. U drugoj kući su nas zaista dočekali kolači, a nakon njih je jedan odlučno zatražio da kod njega odemo na večeru. U međuvremenu je netko od mještana bio otišao u najbliže mjesto gdje je bilo telefona, nazvao u Zagreb mog profesora Čizmića i raspitao se o meni. Čizmić me je izgleda silno nahvalio i još svašta nabajao, a između ostaloga je rekao i da sam talentirani pjesnik. Kad se čovjek vratio s tim vijestima, zavladalo je opće oduševljenje. Ako je i bilo nekakve nevjerice ili rezerve, potpuno su se raspršili. Popio sam već dosta vina, pa su me lako nagovorili da im odrecitiram nekoliko svojih pjesama. Zavladalo je euforično oduševljenje. Novi Tin Ujević, budući Antun Branko Šimić! Domaćin se sjetio da i njegova baba od zamalo sto godina također piše pjesme i svi joj se zbog toga izruguju, ali tom prilikom su je pozvali da i ona pročita nešto od onoga što je zapisala. Prostorija je bila krcata, oni koji nisu mogli ući natiskali su se na prozore, a baba i ja smo naizmjence prosipali poeziju uz glasno navijanje kao na utakmici. Baba je zamalo umrla od ganuća jer je toliko ljudi toliko dugo nije toliko pozorno slušalo još od vremena kada sam se ja rodio. Dernek je završio iza ponoći, a onda nije bilo govora da bih mogao nastaviti dalje, već su me ugrabili i odvukli u četvrtu kuću gdje su mi spremili postelju za spavanje. Za doručkom me je već dočekalo petero mještana koji su došli da se na vrijeme osiguraju da ću kod njih doći na ručak. Bilo je nekih koji su propustili poetsko veče prethodne noći, pa sam im već nakon doručka počeo recitirati pjesme Miroslava Antića iz zbirke „Plavi čuperak“ koju sam znao napamet. Znao sam još i osamdeset posto pjesama iz Cesarićeve zbirke izabrane lirike, nekoliko pjesama Tina Ujevića i Miroslava Krleže s kojima sam obično fascinirao ženske na tulumima, a u Zadvarju, moguće Zagvozdu, pretvorili su se u oružje protiv kojega mještani nisu imali obrane. Bio sam za njih kao putujući festival koji je slučajno naišao, egzotični cirkus, a najbolje od svega je bilo što su me prihvatili kao svojeg gotovo više od svojih najrođenijih. Jedna me je stvar začudila. U mjestu su bila samo mala djeca i sredovječni i stariji ljudi. Onih mojih godina nije bilo više od dvoje-troje, među kojima svega jedna djevojka koja je dobro izgledala, iako se po porodičnim fotografijama na zidovima i komodama vidjelo da ih ima znatno više. Gdje su? Ogorčeno su mi objasnili da su se svi razbježali po moru, što da planduju, što da konobare. Oni tako, a ja se vratio u postojbinu svojih predaka... Opet sam ispao fantastičan. Da sam htio izabrali bi me za narodnog zastupnika. Nije bilo izgleda da bih mogao napustiti Zadvarje (ili Zagbvozd) prije nego me pogoste u svakoj kući, koliko god je postalo naporno biti neprestano u centru opće pozornosti, a već sam se toliko nažderao i napio da sam se počeo pribojavati da ću se raspuknuti. U svakoj kući u kojoj su me ugostili trudili su se nadmašiti prethodne. Trećeg dana mi je domaćin kod kojeg sam se probudio doveo janje da me upozna i najavio da će ga priklati za ručak. Gledam ja janje, janje bleji, i tu sam shvatio da je vrag odnio šalu. Energično sam počeo objašnjavati da moram odmah dalje, bez odlaganja. Požurivao sam da želim upoznati i druge predjele Hrvatske, a ne samo kraj odakle su moji. Protiv toga nisu imali argumenata. Dvadesetak glava porodica su sa mnom dočekali autobus i mahali mi dok sam odlazio. Prije toga mi je svaki od njih poskrivečki gurnuo u džep po stotinjak dinara, da se ne patim na putu. Usput je svaki pozdravio i mog oca jer se nikada ne može znati da neće nekim nesretnim slučajem završiti pred sudom u Zagrebu. Bio sam bogatiji nego ikada ranije. Sišao sam u Makarskoj i otišao pravo u najbliži hotel, uzeo sobu i prepustio se uživanju u samoći i tišini, te dva dana ležao uglavnom u kadi i nisam ništa jeo da bih došao sebi, a zatim nastavio prema Dubrovniku. Tridesetak godina kasnije čuo sam da je mladi glumac Vedran Mlikota, rođen u Zadvarju godinu dana nakon što sam onuda prošao, u Zagvozdu pokrenuo uspješan ljetni festival na kojem gostuju glumci, recitatori i pjesnici. Zanimalo bi me saznati odakle mu zamisao da na tako iščašenom mjestu pokrene nešto rezervirano za velika središta i popularne destinacije. Možda je kao dijete slušao nekakve priče koje su ostavile traga čak i nakon što ih je zaboravio… U lavini je neprepoznatljiva ona gruda koju ju je izazvala.. |
|
IZNEVJERENA OČEKIVANJA  Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća prije svake kino- predstave prikazivale su se „Filmske novosti“. Dramatični crno-bijeli kadrovi prikazivali su puštanje u pogon novih hidroelektrana, tvornica, tvorničkih pogona, probijanja tunela, otvaranje novih bolnica, škola, znanstvenih instituta, proizvodnih pogona, sa tvorničkih traka su izlazili novi traktori, elektromotori i roba široke potrošnje, vojska je ponosno pokazivala nove tenkove, avione i torpedne čamce, na omladinskim radnim akcijama izgrađivale su se ceste, pruge i brane, po poljima su orali i vršljali traktori i kombajni... Nije bilo razloga ne vjerovati onome što se vidjelo na filmskom platnu jer smo i u svakodnevnom životu svi svjedočili da se otvaraju nove ambulante i dječji vrtići, grade zgrade, mostovi i sportski tereni. Bilo je to vrijeme kad su se tvornice otvarale, a ne zatvarale, radnici zapošljavali, a ne otpuštali.Opći rast bio je zamjetljiv i u svakom domaćinstvu. Pojavili su se kuhinjski hladnjaci, te majke više nisu trebale svakog jutra na tržnicu. Usisavači za prašinu postojali su od ranije, ali do prelaska pedesetih u šezdesete nabavilo ih je svako kućanstvo. Počele su se kupovati mašine za pranje rublja, pojavili su se deterdženti. Pojavila se plastika i svi su nagrnuli kupovati plastične lavore, vaze i posuđe. Otvarali su se prvi dućani-samoposluživanja, a u njima se mogla kupiti juha u vrećicama. Pored „Politikinog zabavnika“ počeli su izlaziti „Plavi vjesnik“ i „Kekec“, sveske sa stripovima Andrije Maurovića, a odrasli su kupovali „Vjesnik u srijedu“, „Globus“ i „Arenu“. . Počela je emitirati televizija... Napredak je bio očit na svakom području. Madicina je provodila opća cijepljenja, pojavio se streptomicin, počeli primjenjivati antibiotici... Počele su se koristiti kontracepcijeske pilule i spirale za ugrađivanje. U crkve su redovno išle uglavnom bakice koje su jedva hodale. Miroslav Cerar je osvajao olimpijske zlatne medalje na konju s hvataljkama, a Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kao što bi rekao Abdulah Sidran – „Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo!“ Život krajem šezdesetih se uvelike razlikovao od onoga početkom pedesetih godina, postao je to sasvim drugačiji život. Ljudi su počeli kupovati automobile, graditi vikendice, odlaziti na turistička putovanja u inozemstvo. Od zaostale zemljoradničke zemlje postali smo razvijena industrijska zemlja u kojoj je počinjao cvjetati i turizam. U školi smo učili, a kroz novine smo se dodatno informirali da socijalizam raste, svijet se povezuje, povijesni tok nezaustavljivo ide prema komunizmu. Ujedinjene nacije su bivale sve uglednije i djelotvornije. Vjerovali smo da će ratovi uskoro zauvijek prestati, glad i bolesti se zauvijek iskorijeniti, da će svi ljudi postati braća. Gotovo svakoga dana smo čuli za neko novo znanstveno, tehničko ili privredno ili drugo dostignuće kod nas ili u svijetu. U svemir je lansirana prva raketa, prvi satelit obišao zemlju, u svemir je poslano prvo živo biće – pas Lajka, za njim je uzletio i prvi čovjek – Gagarin, krajem šezdesetih Amerikanci su stigli do Mjeseca. Bili smo uvjereni da će jš za naših života biti uspostavljene prve kolonije na Marsu. Kad se šezdetih pojavila parola „The sky is the limit“ bez glatko smo je prihvatili jer je nismo očitavali samo metaforički nego i bukvalno. Vjerovali smo da je napredak na svim poljima nezaustavljiv i rasli u svijetu koji se istovremeno razvijao. Svakim danom bili smo veći, jači i pametniji i bili u tome usklađeni sa svime oko nas i svijetom u cjelini. Živjeli smo optimizam koji je danas nemoguć i nezamisliv. Da nam je itko došao sa zamislima da ćemo se jednoga dana ponovo susresti sa srednjevjekovnim zamislima koje se ozbiljno pokušavaju, a često i uspijevaju ponovo uzimati u obzir i primjenjivati, smatrali bismo da smo naišli na sažaljenja vrijednog slaboumnika. Ovo u što se cijeli svijet izrodio... Uzlet se u jednom trenutku premetnuo u saltomortale, napredak je skrenuo pogrešnim putem, nove tehnologije umjesto oslobađanju i obogaćivanju služe porobljavanju i osiromašenju. Mi tada rođeni, čak i ateisti, dublje nego itko možemo osjetiti težinu Ujevićevih stihova iz „Svakidašnje jadikovke“: –O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. Mi smo generacija na odlasku, nama ionako nije mnogo preostalo, što nam je bilo suđeno manje-više smo uglavnom proživjeli. Žao mi je naših nasljednika, zabrinut sam za njih. |
 Za rubriku „Rectum“ u „Omladinskom tjedniku“ razgovarao sam s pedesetak osoba. Prisjećam se Relje Bašića i Arsena Dedića, Josipa Gumzelja i Gorana Štroka, Ede Murtića i Igora Mandića, baletana Miljenka Vikića i doktora Milivoja Košičeka, Zvonka Letice i Ivice Percla… Čudno, sad vidim da bez ikakve namjere, čak i bez svijesti o tome, nisam intervjuirao niti jednu žensku.Priča o jednom od tih intervjua mogla bi početi kao bajka: imao otac Zlatar dva sina, dobroga Zorana i zločestog Peru… Obojica su se bavili novinarstvom za mladež. Zoran je postao televizijski režiser i radio vrlo popularnu emisiju „Mi mladi“ u kojoj su po prvi put nastupili mnogi rokerski vokalno-instrumentalni sastavi, a Pero je postao glavni urednik najpopularnijih novina za mlade, „Plavog vjesnika“. Nakon što je Nenad Brixy u njemu objavljivao izuzetno kvalitetne domaće i svjetske stripove, Pero Zlatar je počeo objavljivati komercijalni stripovski šrot. Novinarski dio bio je još gori: orijentirao se na pjevačke zabavljačke zvijezde, manekenke, modne dizajnere, misice i auto-trkače. Dok smo mi propagirali omladinske klubove, on je djelovao kao propagandna filijala poluprivatnog diskokluba „Saloon“. Uz „Plavi vjesnik“ svi smo odrasli i takav zaokret bio je za nas neoprostiv, a Pero Zlatar nam je postao glavni idejni i stručni protivnik. Za nas je list kojeg je uređivao postao oličenje svega kako ne bi trebala raditi ni kakva ne bi smjela biti štampa za omladinu, no da bi stvar bila gora, „Plavi vjesnik“ se prodavao otprilike deset puta bolje nego naš „Omladinski tjednik“. Nazvao sam zločestog Zlatara i pitao bi li bio sklon dati intervju konkurentskom listu. Pristao kao da je to jedva dočekao. Već na to sam se još više narogušio. Djelovalo mi je kao da ga zanima napokon vidjeti nekoga iz te redakcije koja ga učestalo napada, a zvučao je samouvjereno kao da je uvjeren će sa mnom lako izaći na kraj. Dogovorili smo se da ga posjetim kod njegove kuće. Slučajno se poklopilo da sam u to vrijeme imao posuđeni „Uher“. Ne sjećam se više od koga sam ga posudio ni zašto, ali za one koji ne znaju valja napomenuti da je „Uher“ u to vrijeme bio drugi najbolji prijenosni magnetofon na svijetu, reporterski magnetofon studijske kvalitete. Najbolji je bila „Nagra“, „Uher“ se cijenio odmah nakon nje, a nakon njih dugo, dugo nije bilo nijednog magnetofona, a tek onda su dolazili „Philipsi“, „Grundinzi“ i svi ostali. Cijena „Nagre“ je bila takva da je bilo nezamislivo da je itko privatno kupi za sebe, a „Uher“ je očigledno bio dostupan čim sam ga od nekoga posudio, iako mi je i danas nejasno zašto bi si ga netko kupio. Dakle, s „Uherom“ sam nakanio snimati naš razgovor. Zvao sam Peru Zlatara iz redakcije, pa je Hido Biščević čuo da smo se dogovorili naći i raspomamio se da i on hoće ići sa mnom. Toliko je navalio da ga se nisam mogao drugačije riješiti nego da ga povedem. Hido je imao protiv Pere Zlatara više nego svi mi zajedno. Naime, „Plavi vjesnik“ je godinu ranije organizirao izbor za maloljetničku miss, „Miss Teen“ ili tako nekako. Ženske su se masovno javljale i slale svoje fotografije u kupaćim kostimima. Za nas je to bio primjer ispraznih vrijednosti, pogrešne životne prijentacije i očaja. Prve godine je pobijedila djevojka koja se zvala Jasminka, prekrasna sedamnaestogodišnjakinja, a zatim je sa Zlatarom otputovala na svjetsko takmičenje, gdje je izabrana za drugu najljepšu na svijetu, ili čak prvu, ne sjećam se više točno. „Plavac“ je to iskoristio da njen uspjeh razglasi na sva zvona, pa su nadalje taj izbor čak preimenovali u „Miss Jasminka“. E, ta Jasminka je išla s Hidom u razred i on je po svemu sudeći bio zaljubljen u nju, a njen svjetski uspjeh ju je izbacio van njegova dometa, za što je krivio osobno Peru Zlatara i žudio kao gladni vampir da mu se krvi napije. Dogovorili smo se da ću ja preuzeti ulogu fotografa, a Hido će glumiti novinara. Našli smo se poslijepodne u našoj redakciji i dao sam mu listu pitanja koja sam pripremio, s tim da nakon što dobije odgovore na njih može pitati što god još hoće. Gadno smo se nabrusili predviđajući što bi nam taj zlotvor mogao odgovoriti i razmatrajući potpitanja s kojima bi ga mogli zaskočiti. Bio je vrući ljetni dan i palo nam je na pamet da ostavimo sandale u redakciji i zaputimo se prema Zlatarovom stanu bosi. Moglo bi se reći da smo se otkačili kao da smo se napušili, iako zaista nismo, već nas je uznosio čisti višak testosterona i adrenalina. Pero Zlatar je stanovao nedaleko, u Matičinoj ulici. Otvorio je vrata i uspio se obuzdati da ne pokaže koliko se zgranuo. Stajali smo pred pragom bosih prljavih nogu, u ofucanim trapericama i prljavim majicama, dugokosi i raščupani, no mora da je primijetio da Hidi preko ramena visi kožna torba u „Uherom“, a ja nonšalantno mlataram „Leicom“. Izgledali smo gore nogo Romi koji sakupljaju glomazni otpad, no dragocjenom opremom koju smo vukli nitko se drugi od novinara u Zagrebu u tom trenu nije mogao pohvaliti. On je stanovao u urednom stanu koji je djelovao pomalo prazno kao da se nedavno uselio, tim više što je sav namještaj očito nedavno stigao iz dućana. Bile su to one skupe fotelje i regal koji imitiraju još skuplji starinski stilski namještaj, premda takav stil nikada ranije nije postojao, i to mi je išlo na živce od trena kad sam prešao prag. Ako kupuješ novo, kupi novo, a ne nešto što imitira staro. Ako imaš novaca za kupiti skupo, kupi funkcionalno i lijepo, a ne nepraktično i nakaradno. Ako kupuješ, kupuješ za sebe, a ne da bi ostavio dojam na druge. Bio je sam kod kuće. Zavalili smo se u kožne fotelje, a on je domaćinski pitao hoćemo li što popiti. Može. Ponosno je izvukao bocu uvoznog viskija držeći se pri tome kao da baca bisere pred svinje, točeći nam s visine pokazujući da si može dozvoliti i takvu rasipnost. Uključili smo magnetofon i počeli s pitanjima. Za onoga tko ga nije znao Hido je izgledao hladnokrvno, ali ja sam neprestano bio spreman skočiti da ga zgrabim ako se baci na našeg domaćina i počne ga daviti. Zlatar je odgovarao točno onako kako smo predvidjeli, zlataroidno, samouvjereno i hvalisavo, drsko obigravajući oko tankog leda na koji smo ga pokušavali navući. Sve što je rekao bilo je predvidivo osim brzine kojom je natakao i ispijao čaše. U jednom trenu sam pomislio „Pa on nas pokušava napiti!“ Koliko je moja pomisao bila točna, ne znam, možda je on i inače pio tim tempom, možda je tako samo pokušavao ukloniti svoju napetost tom prilikom, ali ni Hido ni ja nismo htjeli dozvoliti da ispadne da ne možemo slijediti njegov tempo. Nismo još iscrpili ni pripremljena uvodna pitanja, a na stol je stigla nova flaša viskija. Na to je krenulo ludilo. Prozori su zbog vrućine bili otvoreni, izvana je dopirala buka prometa, bili smo oblijepljeni znojem, a viski je nesmiljeno udarao pravo u glavu. Hido je nesmotreno izlanuo da zna Jasminku i nešto predbacio, Pero Zlatar je pokušao reći da je prema njoj krajnje dobronamjeran i potkrijepio to izjavom da zna njene roditelje, pa joj ne bi već zbog toga ništa nažao učinio. Dodatno je argumentirao da je upravo zbog te posebne dobronamjernosti prema njoj namjestio da ona bude izabrana iako je bilo na desetke drugih jednako zgodnih ili zgodnijih cura, da joj je priuštio da dobije vrijedne nagrade i putuje po svijetu, da je priskrbio da kao pobjednica dobije i dodatne nagrade koje nisu bile obećane propozicijama natječaja… Više se nije kontrolirao. Piće ga je drmnulo dva puta snažnije nego nas i ono što je govorio bilo je priznanje da je utjecao na rezultate izbora, da je sam narušavao pravila i proceduru koja je bio dužan provoditi i nadzirati, da je koristio službeni položaj za dobrobit svojih prijatelja… Sve u svemu, nadrobio je dovoljno da dobije sramotni otkaz i zauvijek bude izbačen iz novinarske profesije. Hido i ja smo se neslućeno obradovali jer smo dobili više nego smo mogli i sanjati, a on pogrešno shvatio da smo postali najbolji prijatelji, pa ga više ništa nije moglo zaustaviti. Neprestano dolijevajući i bez ikakva poticaja krenuo je u muške priče kojima nas je kanio fascinirati. Što mislimo što se sve može raditi s tim tukama koje šalju svoje fotografije u badekostimima u novine? Izbor za miss pruža obilje svakovrsnih prilika da se te cure dobiju na samo. A što su sve sposobne kad im ideja o slavi udari u glavu! Našu rezerviranost shvatio je kao nevjericu, pa je samo eskalirao dodatnim pričama koje su trebale potkrijepiti prethodne.Otvarao je brojeve „Plavog vjesnika“, pokazivao slike pojedinih natjecateljki i uzvikivao: „Ovu sam! I ovu! I ovu!“, a zatim nas zasipao degutantnim pojedinostima. Već se i meni toliko mutilo da nisam mogao ni pratiti i sjećam se posljednje razumne misli prije nego se sve izgubilo u kovitlacu: „Više nije važno da išta pamtim - magnetofon sve bilježi.“ Uopće se ne sjećam kako sam se vratio kući. Sjećam se da sam prije spavanja položio „Uher“ na stolčić između mog kreveta i onog na kojem je spavala sestra, te provjerio na dva-tri mjesta da li je magnetofon sve dobro snimio. Kvaliteta zvuka udovoljavala je radijskim kriterijima i te noći sam zaspao zadovoljan kao rijetko kad. Drugog dana sam se probudio oko podneva. Prvi impuls bio je da sjednem za stol i počnem skidati tekst s magnetofonske vrpce za intervju, ali istovremeno me je vuklo i da to što duže odložim i uživam u očekivanju onoga što me očekuje. Imao sam u rukama pravu poslasticu. Ne samo da ćemo napraviti pravi skandal, ne samo ukloniti osobu koja nas je iritirala nego i temeljito razobličiti i ogaditi sve izbore za misice koji su u to vrijeme počeli nicati kao vikendice na jadranskoj obali. To bi bilo potpuno u skladu sa svim za što smo se zalagali i istovremeno sjajan profesionalni uspjeh. Umjesto da se bacim na posao izišao sam u grad i nekoliko sati uživao premještajući se od kafića do kafića dok sam smišljao paklene rečenice za uvod i zaključni dio teksta. Navečer sam sjeo za stol oran da radim kroz noć, uvjeren da ću ujutro imati završen intervju, vrhunac svega što sam do tada napisao i objavio. Premotao sam vrpcu na početak i pustio je da prvo sve na miru preslušam. Uvodna pitanja s konvencionalnim odgovorima uredno su tekla jedno nakon drugoga otprilike pola sata sve dok odjednom - tišina. Tišina kao da me je udarila u glavu. Skočio sam i premotao malko dalje, no opet je zvučnik ostao nijem. U panici sam počeo premotavati vrpcu i gdje god sam zaustavio - ništa. Tišina i tišina. Nakon uvodnog djela na vrpci više nije bilo ničega. Nisam mogao vjerovati. Koliko god povećavao glasnoću, kako god okretao vrpcu, gdje god da sam je provjeravao - opet ništa. Odjurio sam u sobu gdje je sestra s majkom gledala televiziju i pitao je je li ona dirala magnetofon. Naravno da je rekla da nije. I da jeste vjerojatno mi ne bi rekla. Vratio sam se za stol, pustio vrpcu iz početka i dva sat slušao tišinu nadajući da je nekim čudom negdje ostao barem komadić jučerašnjeg razgovora, ali uzalud. Za to vrijeme imao sam priliku razmišljati. Što se dogodilo? Sestra je ustala prije mene, vidjela je na stolu novi magnetofon kakvog ranije nikada nije vidjela, možda je poželjela čuti ima li na njemu išta snimljeno nadajući se nekakvoj muzici, pa pritisnula krivu tipku, onu za snimanje, te - naravno - nije ništa čula, a magnetofon nije ništa snimio jer nije bio priključen mikrofon, pa je zato ostala samo tišina. No možda nije ni bila sestra. Tko zna, možda su ujutro dok sam spavao navratili moji pajdaši iz Dvanaeste gimnazije, prčkali po magnetofonu i otišli vidjevši da me ne mogu probuditi? Uostalom, ja sam prije spavanja, temeljito pijan, provjeravao snimku; da nisam tako košmaran sam zabrljao? Palo mi je na pamet da je čak možda sam Pero Zlatar u nekom trenutku razgovora isključio prekidač na mikrofonu, pa je nakon toga - znajući da se više ništa ne snima iako se magnetofonska vrpca okreće - mogao pričati bilo što. Preostalo je pitanje što učiniti. U redakciji su očekivali da se ujutro pojavim s napisanim intervjuom. Nekih skandaloznih dijelova razgovora sam se dovoljno dobro sjećao da sam ih mogao napisati od riječi do riječi. Ali, ako to objavim, Zlatar će sigurno tvrditi da sam sve izmislio. Kakve bi dokaze u tom slučaju imao da nisam? Mogao bih se pozvati na Hidu, i njegova bi riječ imala težinu da je postojala magnetofonska snimka, ali bez nje je bila jednako bezvrijedna kao i moja. Umjesto da uklonim protivnik, ja bih ispao falsifikator i klevetnik. Možda bih mogao riskirati računajući da Pero Zlatar neće opovrgavati iz bojazni da na vrpci imam još gorih dijelova, ali ako je zaista on isključio mikrofon ne mogu se na to pouzdati. No najviše me je zadržavala pomisao da ono čime se hvalisao naprosto nije istina, da ga je piće povuklo za jezik i da nam je kao istinu pokušavao podvaliti ono što je samo priželjkivao. Da je snimka ostala, ne bih odolio da je ne iskoristim, prignječio bih ga kao Sveti Juraj aždaju, no bez nje mi je palo na pamet da nije u redu okriviti čovjeka za neoprostivu zloupotrebu ako je posrijedi samo benigno hvalisanje izmišljotinama. Počelo se već i razdanjivati kada sam zaključio da je posljednji čas da počnem pisati. Sa žaljenjem sam odbacio sve one opake rečenice koje sam smislio prethodnog dana u šetnji gradom i od onih odgovora koji su ostali zabilježeni napisao sasvim konvencionalni, ljigavi intervju. Taj tekst po ničemu nije zaslužio da ostane zapamćen, osim po svemu onome što sam ja zapamtio i iako ništa drugo nisam mogao učiniti i danas se pitam da li je sve to moglo drugačije završiti. |
 Dogovorili smo se da ćemo ih objavljivati na posljednjoj stranici. Smišljajući ime rubrike netko je (mislim da je to bio glavni urednik Tonči Vujić) predložio naziv „Rectum“, obzirom da je to mjesto na kraju, posljednje. To je odmah bilo prihvaćeno. Trpat ćemo ljude u „Rectum“, pa neka to bilo tko shvati kako god hoće. Radio sam to iz tjedna u tjedan cijele sezone: jesen, proljeće i zimu. Ljeti nismo izlazili. Ne sjećam se da je itko odbio razgovarati sa mnom. Razgovarao sam s ljudima koji su mi se sviđali, s onima koji su iz nekog razloga bili novinski zanimljivi, ali sam osobno bio indiferentan prema njima, s nekima koji mi se i nisu sviđali, ali sam ih želio nešto upitati. Sve u svemu, to mi je pružilo priliku da upoznam niz osoba od kojih se moglo nešto naučiti. Da se odmah razumijemo, sami intervjui koje sam objavio nisu bili ništa naročito, naročito ako ih se danas ponovo čita. Bili su naprosto korektni, no na prostoru koji sam imao na raspolaganju i nije bilo moguće mnogo više, premda bih to danas vjerojatno radio drugačije. Za svaki od tih razgovora sam se temeljito pripremio, saznao o svakom sugovorniku što više, promislio, pribilježio ono što bih od njega želio saznati, razmišljao o strategiji kako da upravo to od njega dobijem. Obično sam posjećivao ljude kod njihovih kuća, jer i mjesto gdje ljudi žive govori o njima, uvijek smo razgovarali najmanje dva-tri sata, često se viđali i u nekoliko navrata. Na kraju je to urodilo tekstom od tri kartice, ali je moje saznanje o tim ljudima bilo daleko bogatije. Intervju bez fotografije sugovornika je nepotpun. Zbog toga sam sa sobom uvijek vodio fotografa Ripa Ivana Picera koji je strpljivo slušao satima kako razgovaram s ljudima da bi napravio samo jedan portret, ali je sve trpio jer sam mu u takvim prilikama posuđivao da radi s mojom „Laicom“, a to je bilo nešto čemu nije mogao odoljeti. Mogao sam te portrete napraviti i sam, ali nisam htio iz nekih dodatnih razloga. Sve sam razgovore snimao na kazetofon, a Rip je bio živi svjedok da je sve zabilježeno na kazeti bilo rečeno, te je jedan od njegovih zadataka bio i da napravi fotografiju sugovornika i mene kako razgovaramo, zlu ne trebalo. Nikada nisam davao te razgovore na prethodnu autorizaciju prije objavljivanja. To da ću vjerno prenijeti što je rečeno i odgovarajuće prezentirati se podrazumijevalo, nije dolazilo u pitanje. Jedino čega sam se čuvao bilo je da netko naknadne ne može izjaviti da nije rekao ono što je rekao. Vrativši se kući sa snimljenim razgovorom prvo sam ga na miru u cjelini preslušao. Još od rada na radiju znao sam za onaj začudni učinak kad čujem vlastiti glas. Svi mi čujemo sebe kroz vlastite uši, ali je to modificirano time što se čujemo i „iznutra“, pa su naši glasovi kako ih drugi čuju, kako zaista zvuče, ustvari vrlo različiti od onoga kako nam se čini da jesu. Druga stvar koju sam znao iz prethodnog iskustva je da se ljudi u svakodnevnom razgovoru obilno pomažu grimasama, gestama i modulacijom koji u zapisanom tekstu onoga što su izrekli nestanu, pa se nešto što je izgledalo savršeno razumljivo i suvislo na papiru lako pretvori u potpunu besmislicu. O tome sam vodio računa prilikom samih razgovora, pa ako sam ocijenio da je neki odgovor nedostatan, ponavljao sam pitanje ili na neki način navodio ljude da paze kako se izražavaju. Učinkoviti način takvog nagovaranja bio je da sam govorim tako da navedem sugovornika da odgovara načinom kako sam mu postavio pitanje. U objavljenim razgovorima to se nije vidjelo jer sam svoja pitanja (obzirom da nisam ja bio u žarištu intervjua, nego sugovornik) kratio na suštinu, a odgovore sam probirao, ali obično ostavljao bez kraćenja. Ono što mi je bilo žao gotovo svaki puta bilo je što nemam na raspolaganju više prostora, što nisam u prilici da radim intervjue na trideset ili pedeset kartica, kakve sam tada čitao u „Playboyu“. (Obraćam pozornost onima kojima je promakla suptilnost u prethodnoj rečenici: ja sam „Playboy“ i čitao, a ne samo listao i gledao.) Nakon što sam preslušao razgovor, „skidao“ sam ga na papir. Mnogi novinari starije generacije znali su stenografiju, na čemu sam im se iskreno divio, ali sam ja pripadao novoj generaciji kojoj je na raspolaganju bila nova tehnologija. Nabavio sam kazetofon. Bio je dovoljno malen da se bez muke može nositi naokolo i dovoljno kvalitetan za moje potrebe, ali i vraški skup. Nemojte me hvatati za riječ, mislim da je koštao otprilike kolika je bila mjesečna plaća moje majke, te sam prve honorare koje sam zaradio potrošio da si nabavim jednoga. „Skidanje“ snimljenog razgovora bilo je mukotrpan posao. Saslušao sam nekoliko riječi ili rečenicu, zaustavio vrpcu, zabilježio ih rukopisom, pa ponovo odslušao rečenicu ili nekoliko riječi, i tako do kraja. Nevolja je bila da se kazetofon nije mogao trenutno zaustaviti, nego se uvijek vrpca premotala malo više, pa je prije ponovnog slušanja trebalo premotavati vrpcu unazad, te preslušati dio onoga što je već bilo zabilježeno da bi se moglo nastaviti. Kazetofoni nisu bili građeni da bi mogli zauvijek izdržati takav režim rada, učestalo zaustavljanje i kratka premotavanja, pa kako sam i kasnije nastavio raditi novinske intervjue, barem jednom godišnje morao sam kupiti novi kazetofon. Nakon što sam ispisao cijeli razgovor rukom, taj švrakopis sam uredno prepisao pisaćom mašinom, a zatim preslušao razgovor još jednom kontrolirajući ono što sam zapisao da mi ne bi koja riječ promakla. U tom trenu obično sam već znao razgovor napamet. Prvo smo razgovarali, zatim sam smireno preslušao snimljeno, zatim to zapisao rukom (pri čemu sam svaku izjavu zbog premotavanja čuo dva-tri puta), zatim prepisao pisaćom mašinom i na kraju preslušao zbog kontrole... Nakon toga zaista nije bio problem izdvojiti ono najbitnije i najbolje za konačni intervju koji ću poslati u štampu. Iako mi intervju od samog početka nisu bili nepoznanica, ovakav način rada uskoro mi je osvijestio jednu zapanjujuću pojavu. Vrlo često se sa svakom fazom rada moja slika o onome što smo razgovarali mijenjala. Često su mi ljudi rekli nešto što mi je dok smo razgovarali potpuno promaklo, pa sam propustio postaviti dodatno pitanje, često sam imao osjećaj da su rekli jedno, a magnetofonska vrpca je hladnokrvno zabilježila da su odgovorili nešto drugačije ili sasvim drugo, kadikad je intonacija izgovorenog govorila drugačije nego ono što je rečeno... Zapanjujuće je koliko u razgovorima ima nerazumijevanja i mimoilaženja, koliko mnogo toga ljudi gotovo redovno ne čuju iako im je jasno izneseno. Jednom kada sam si osvijestio tu pojavu počeo sam je dalje izučavati. Znao sam radi vježbe zatvoriti oči i slušati razgovore ljudi oko mene ili pored mene, društva u kojima sam se nalazio ili nepoznatih ljudi za susjednim stolom. Nevjerojatno! Rad na novinskim intervjuima i takva samostalna istraživanja dovela su me do nekoliko zaključaka, da spomenem samo najvažnije: - prvo, ljudi zapravo obično kažu i više nego su sami svjesni. Ako zaista pomno slušate što netko govori i ako ste sposobni to pravilno protumačiti, možete saznati i ono što onome tko govori nije ni na kraju pameti da vam povjeri, čak i ono što pokušava sakriti. - drugo, većina ljudi uglavnom nije sposobna kvalitetno slušati, čuju ono što žele ili očekuju, a promiče im ono što je zaista rečeno. Razgovor je moćno oruđe, ali koliko razjašnjava, toliko i zavarava. A kad se uz nesvjesno iskrivljavanje ubroje još i svjesne laži i nužna ograničenja, govor i razgovor se mogu izroditi u više štete nego koristi, kao što se mogu spriječiti razne štete kada ih se zna koristiti. Pored novinarske, ima i drugih profesija koje to na svoj način moraju naučiti: isljednici, ispovjednici, političari, psihijatri... Jedna od parola omladinskih radnih akcija nakon Drugog svjetskog rata bila je „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!“ Na taj način, nakon što sam godinama radio intervjue, te nastavljao osobnim istraživanjima ono to sam kroz taj rad zapazio, mogu reći „Radio sam intervjue, intervjui su radili mene“ i uvjeren sam da sam postao čovjek koji zaista zna ono što si drugi utvaraju da znaju – da znam stvarno slušati i čuti. Ne da se hvalim, sposoban sam čuti i ono što može malo tko drugi, kao da imam neke stripovske supermoći. No ono što pomaže ujedno i odmaže. Jednako tako ne obraćam pozornost na ono što svi drugi prvo i jedino uoče jer je to često meni potpuno nezanimljiva površnost, providna kulisa, a život se često odvija upravo na onoj razini na kojoj je potpuno nebitno zapravo najvažnije. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
