srijeda, 28.03.2012.

proizvodni rad










U moje gimnazijsko doba jedna od školskih obaveza nazivala se „proizvodni rad“. Dvije sedmice svake školske godine gimnazijalci su trebali provesti u nekom poduzeću da bi upoznali proizvodnju i stvarni život. U nesretnom slučaju tih petnaest dana je palo u zimske praznike, što nitko nije volio, ali češće je proizvodni rad organiziran u vrijeme nastave. Gimnazija je dogovarala gdje će se ići, ali se toleriralo i ako je netko sam našao neko drugo poduzeće koje ga je bilo voljno primiti za to vrijeme. Dobar dio gimnazijalaca je uspijevao srediti s poduzećima u kojima su im radili roditelji da im izdaju potvrdu da su radili kod njih i pohvalnu radnu ocjenu na kraju, a u najboljem slučaju čak su im isplatili i neki honorar za to, pri čemu im je jedina stvarna obaveza bila da se pojave podići te papire i eventualne novce, što je svodilo proizvodni rad na druge (moguće čak i plaćene!) praznike u školskoj godini.

Prvo poduzeće u koje su mene uputili bilo je „Nikola Tesla“. Prvoga dana došlo je ondje rano ujutro nas petnaestak, pola razreda. Direktor gimnazije dogovorio je to s upravom tvornice, ali poslovođe koji su nas trebali preuzeti nisu znali što bi s nama. Djevojke su uglavnom uzeli po uredima da kuhaju kave i budu dostavljačice, dečke su poslali u skladišta da premještaju sanduke i na portu, a ja sam uspio izboriti – kad sam već na proizvodnom radu – da me dodijele jednom od pogona, u pravu proizvodnju.

Ni poslovođa kojem su me dodijelili nije znao što bi sa mnom, tim više što sam izrazio želju da bih htio stvarno raditi. Naposljetku se dosjetio. Smjestio mu u uglu velike sale sa strojevima u kojoj je bila takva buka da se moglo razgovarati samo derući se jedan drugome na uho. Posjeo me na stolicu, a ispred mene je smjestio tri sanduka. Dva sa strane bila su prazna, a u srednjem je bilo osamdeset tisuća vijaka dužine dva centimetra i širine milimetar. Mašina koja je trebala tim šarafima urezati utor u glavici je bila pobudalila, pa je neke udarila dva puta i uništila ih, a druge preskočila. Moj zadatak bio je da odvojim neupotrebljive šarafe na jednu, a one koje se može ponovo vratiti istoj mašini da ih zgotovi kako treba na drugu stranu. Trebalo je uzeti svaki vijak među prste, razgledati glavicu i tako ih probrati. Osjećao sam se kao Pepeljuga. Iz cijelog pogona su dolazili radnici pogledati što se poslovođa dosjetio kako bi uposlio gimnazijalca.

Radio sam to danima, osam sati na dan, skrajnje savjesno. Tjednima nakon toga sam sanjao šarafe, a još mjesecima sam povremeno imao noćne more u kojima sam se nalazio na dnu brijega od šarafa koje sam trebao razvrstati. Jedini zabavni događaj kroz to vrijeme bio je posjet nekakve delegacije trbušastih sredovječnih ljudi u svečanim odijelima i najlon košuljama s aktentaškama. Proveli su ih kroz pogon da se dive strojevima, a oni spazili mene u uglu kako prstićima probirem šarafe i okupili se oko mene. Derući se da nadjača buku poslovođa je objašnjavao da sam ja gimnazijalac, budući intelektualac, koji je došao upoznati se s pravom proizvodnjom, samoupravljanjem i životom radničke klase. Članovi delegacije su ozbiljno kimali glavama. Svima sam bio simpatičan. Srdačno se smješkajući dok je poslovođa objašnjavao zagrabio sam rukom hrpu šarafa, podigao je i pustio da se osipaju kroz raširene prste. Istog trena se još sedam ruku s bijelim manžetama zabilo u šarafe i povuklo kao opareno. Šarafi su bili prevučeni tankim, nevidljivim slojem mašinskog ulja, koje je na bijelim manžetama postalo drastično upadljivo. I dalje sam se srdačno smješkao, ali više nikome od njih nisam bio simpatičan. Munjevito su otprašili, a do kraj dana su dolazili radnici iz pogona, prepričavali jedan drugome i pokazivali kako sam jednostavnim pokretom naveo članove delegacije da ne razmišljajući urone rukama u šarafe i tapšali me po ramenima.

Kad sam završio s tim radnim zadatkom radnici su odnijeli oba sanduka i izlili ih u peć koja je topila metal.

Za vrijeme radnog odmora sretao sam se s društvom iz razreda. Oni su pričali da se uglavnom dosađuju, da manje-više ne rade ništa, da nitko ne postavlja pitanje ako zakasne na posao ili koji dan uopće ne dođu. Nije mi to išlo u glavu, ništa mi se to nije sviđalo. Jel' se radi ili se ne radi?

Dok sam još prebirao šarafe odmjeravao sam najbliži stroj. Nalazio se na početku linije drugih koji su nastavljali obrađivati ono što je na tom prvom započeto. Izgledao je otprilike kao uvećani stroj za šivanje s početka stoljeća. Naučio sam baratati s njim samo gledajući. Radilo se o tome da se trebalo na jedan kraj zaglaviti kraj dugačke tanke željezne šipke, dugom ručicom s kuglom na kraju spojiti pogonski dio s radnim, drugom ručicom namjestiti vrh šipke do otvora koji je ličio i funkcionirao kao školsko šiljilo za olovke i zašiljiti šipku. Ostavši bez posla zamolio sam poslovođu smijem li ja raditi na tom stroju.

Poslovođa nije znao što bi sa mnom pa je dozvolio. Radnik koji je do tada radio ondje odmah je otišao u tvorničku kantinu, a ja stao na njegovo mjesto. Manijakalno sam prionuo poslu. Radio sam kao Japanac, takmičeći se sam sa sobom koliko brzo mogu raditi. Do kraja radnog vremena zašiljio sam toliko šipki da je pred narednih strojem izrasla tolika hrpa da se gotovo nije mogao vidjeti. Radnik za tim strojem mrko me je odmjeravao, a i neki drugi su dolazili gledati me i čudili se, što mi je davalo samo još više podstreka.

Drugo jutro mi je prije posla došla delegacija radnika prijateljski porazgovarati. Kog vraga radim tako brzo? Nisam na takmičenju! Rekoh: kad radim – radim. Zar nije svrha posla napraviti što više i što bolje? Kad bih radio polakše, dosađivao bih se. Razgovarali smo otprilike kao da razgovaraju gluhi: svatko priča svoje i ne čuje nikog drugoga. Ono što nisam rekao bilo je da mi je stalo do toga da nitko ne pomisli o meni da sam zabušant i da me baš veseli vidjeti što mogu.

Šipke je trebalo zašiljiti da bi bi se mogle uglaviti u sljedeći stroj. Radnik koji je radio na njemu me je ružno pogledavao i pravio mrzovoljne grimase. Hrpa koju sam naslagao pred njim prijetila je da ga zatrpa. Onda sam mu znakovima predložio da se zamijenimo jer sam radeći pored njega shvatio kako se barata s njegovim strojem, a u pogonu je vladala takva buka da se nije moglo izmijeniti ni riječ. Odmah je pristao i otišao u kantinu.

Bzzz, bzzz, klopm! Tap! Krak! Drugi stroj se podao mojim rukama kao da sam stao za orgulje. Radio sam na njemu otprilike deset puta brže nego moj prethodnik. Došao je poslovođa i samo me je bijelo gledao. Ono indijsko božanstvo (jel' Šiva?) s deset ruku ne bi se moglo sa mnom mjeriti. Rezao sam šipke na komadiće od dva centimetra koji su samo vrcali iz stroja. Radnik na sljedećem mjestu izgledao je kao da će početi čupati kosu jer nije stizao prosljeđivati dalje komadiće s kojima sam ga zatrpavao. Kad je ponestalo sanduka u koje sam ih mogao sipati, zaustavio sam se i gledao što moj susjed radi. Za manje od pet minuta shvatio sam kako se radi za njegovim strojem i predložio mu da se zamijenimo.

U tri dana premjestio sam se tako za pet strojeva sljedeći ono u što se pretvarala gomila željeznih šipki koje sam zašiljio na početku. Za pauzom je došao poslovođa i pozvao me da odemo u kantinu gdje smo mogli kao ljudi razgovarati. Prvo me je pitao zašto tako manijakalno radim. Rekoh da radim kako mislim da se treba radit, da se borim za bolju produktivnost. Za povećanje materijalne baze života tog pogona, cijele tvornice, a preko toga i cijele radničke klase u cjelini i šire društvene zajednice. Spomenuh i druga Tita koji je isto tako započeo, kao metalac. Čovjek je samo zurio u mene i sve više bečio oči. Kad sam završio, ostao je bez teksta. Ipak se uspio pribrati i počeo očinski – moram razumjeti da sam ja u tvornici svega petnaest dana, nakon čega ću se vratiti u školske klupe, a ostali radnici ondje dolaze svaki dan i trebaju dolaziti još godinama, do penzije... Gdje bi oni stigli kada bi radili tako kao ja? Iz razgovora je postalo očito da se školsko znanje s kojim sam došao uvelike razlikuje od onoga što sam zatekao. Na kraju smo se dogovorili da će mi dozvoliti da u danim što su mi preostali oprobam raditi na svim ostalim strojevima, da završim ono s čim sam započeo.

Na kraju, desetog radnog dana, uznapredovao sam do automatskog stroja. Bila je to mašina koja je radila sa gotovo već gotovim šarafima. Prihvatila bi ih, nauljila, okrenula prema sebi i opalila po glavici. Tamo je ostajao utor za šrafciger. Trebalo je samo pritisnuti dugme i gledati kako skaču brojevi na brojčaniku koji označuje koliko je šarafa zgotovljeno taj dan. Pritisnuo sam dugme, sjeo pred mašinu i zabuljio se u brojčanik. Nakon dva sata više nisam mogao izdržati i otišao sam u kantinu. Ondje sam s pripadnicima radničke klase učas našao zajednički jezik.

Vratim se nakon četiri sata i imam što vidjeti: mašina poludjela, pa šarafe ili preskače i baca nedirnut ili ih opali po dva-tri puta i unakazi. Pogledam na brojčanik: osamdeset tisuća i…

Proizvodni rad je svim učenicima bio vrlo koristan. Pouka koja se svima snažno utisnula bila je da se škola, koliko god nam išla na živce, ipak isplati jer osigurava da u životu izbjegnemo da završimo u nekom tvorničkom pogonu poslužujući neki glupi stroj ili nešto još gore. Svaka čast radničkoj klasi, ali ipak je bolje ne upasti u nju.






nedjelja, 25.03.2012.

underground strip u Hrvata







Mačak Feliks i njegovi prijatelji koka Soka i mišo Trišalo borili su se na prijelazu od šezdesetih u sedamdeset godine prošlog stoljeća protiv raznih neprijatelja. Njihove pustolovine mogle su se tada pratiti u zagrebačkom „Omladinskom tjedniku“.



Originalna tabla ovog stripa pokazuje zanimljivu uredničku intervenciju. Tekst HELP, FELIKS! napisan je na papiriću prelijepljenom preko teksta HEJ; SLAVENI, DAL' STE ŽIVI U NAŠOJ LIJEPOJ DOMOVINI?!








srijeda, 21.03.2012.

zlatno doba omladinske štampe



OT


Druženje s Prelogom sigurno je doprinijelo tome da sam upisao sociologiju i filozofiju, a kada sam se našao na istom fakultetu i istim studijskim grupama s njim, onda smo se družili još i više. Druženje s njim imalo je i jednu osobenu crtu, posljedicu toga što je bio urednik u „Omladinskom tjedniku“. Kako bih god nažvrljao bilo što, tako je on to objavio. Još iz osnovne škole ostala mi navika da po školskim tekama bilježim stihove koji su povremeno prerastali u pjesmice, a on, kako spazi koju - tako je objavi. Pisao sam i svoj roman, pa sam mu kao prijatelju davao da čita, o on, kako vidi da se neka manja cjelina može izdvojiti, objavi je kao priču. Jednom sam pod tehničkim odgojem iz dosade iscrtao tri stranice bloka s nečim u formi stripa, a on mi to istrgnuo i objavio. (Neki domaći povjesničari i teoretičari stripa danas tvrde da je to bio značajan datum u povijesti našeg „underground“ stripa.) Što se toga tiče, Prelog je bio neka vrsta preteče mog osobnog Facebooka.

Pored toga što je sakupljao i objavljivao ono što sam ja spontano i bez ikakvih ambicija vrcao iz sebe, neprestano me gnjavio da mu pišem nekakve članke, pa sam povremeno popuštao čisto da ga se riješim. Mic po mic, ispalo je da sam jedan od vrjednijih suradnika „Omladinskog tjednika“. S Prelogom sam počeo zalaziti i u prostorije redakcije i upoznao ostale dečke koji su radili taj omladinski list, u prvom redu Inoslava Beškera, čudo od djeteta. Kad je Inoslav trebao krenuti u osnovnu školu odmah su ga upisali u četvrti razred, pa je maturirao kad smo mi ostali vršnjaci tek krenuli u gimnaziju. Kad sam ja upisao fakultet, on je već studirao na četiri fakulteta i na svakome je dao prve godine s odličnim ocjenama. Pored toga je perfektno govorio engleski, talijanski, latinski i snalazio se na još nekoliko jezika. Onda se odao novinarstvu i počeo družiti s Prelogom i sa mnom, tako da je prvi fakultet diplomirao otprilike dvadeset godina kasnije kad ga je nužda pritisla.

Društvo koje se okupljalo oko „Omladinskog tjednika“ vrlo mi se svidjelo. Bili su to sve neki sjajni dečki svaki pojedinačno i sjajna ekipa. Ako ću ikada objaviti ove moje fragmente kao autobiografiju, na ovom će mjestu stajati oznaka za fusnotu, a na dnu stranice bit će popis redakcije. Sjajno smo se zekali. Istovremeno s tim kad sam krenuo na fakultet primili su i mene u sastav redakcije. Nit sam ja to tražio, nit su me pitali, samo su me jednoga dana obavijestili da se mogu smatrati urednikom i da se od mene očekuje i da preuzmem neka urednička zaduženja. Nakon toga sam svakodnevno zalazio u redakcijske prostorije na Zrinjevcu, kadikad i više puta na dan.

Kompletna redakcija sastajala se barem dva puta sedmično. Jedan sastanak bio je „planiranje broja“. Svaki urednik je iznio što sam kani napisati, koje i kakve članke je dobio, koje je naručio, a koje kani naručiti, na što su svi drugi rekli što misle o tome. Diskusije su bile konstruktivne i bespoštedne i trajale dok se sve teme nisu iscrple. Drugi sastanak bio je „analiza broja“, neposredno nakon izlaska svakog izdanja. Bilo je pitanje časti da se ne napiše ili propusti kao urednik neki netočni podatak, nepravilno napisano ime ili naprosto neku glupost. Ako se kome tako nešto omaklo, ne samo da su ga ostali ismijali i vadili mu mast na sve mile načine, nego su mu kasnije još mjesecima to nabijali na nos svakom prilikom, tako da se takve greške gotovo uopće nisu događale. Događalo se da je netko napisao nešto drugačije od onoga što je preuzeo kao zaduženje (a po općoj ocjeni lošije), da nije donio svoj članak ili rubriku na vrijeme ili da je napravio nešto protivno izričitoj uputi glavnog urednika. To se također konstatiralo u analizi broja i u drastičnijim slučajevima završavalo uskratom honorara ili smanjenjem plaće.

Zahvaljujući kvaliteti ljudi i takvom načinu rada „Omladinski tjednik“ je za svoje vrijeme bio odlična novina. Veselilo me uzeti u ruke svaki svježe otisnuti primjerak kao što su me privlačili i ti sastanci na kojima se ubrzano učilo o svemu i svačemu, pri čemu je svatko bio i poučavatelj i učenik, a u redakciji je u svako vrijeme tekla neka zanimljiva diskusija u koju se moglo uključiti ili je samo pratiti, pri čemu smo se svi odlično zabavljali. Donekle se nešto tako danas može naći na internetskim forumima i konferencijama ili u komentarima ispod blogova.

Jedina manjkavost redakcije „Omladinskog tjednika“ bile su ženske. Naime, nije ih bilo. U to su vrijeme ženske u novinskim redakcijama bile uglavnom daktilografkinje, sekretarice, knjigovođe ili lektorice, a one u načelu nisu učestvovale u redakcijskom životu. No zato je bilo mladih pjesnikinja, omladinskih aktivistica i veselih gimnazijalki i studentica koje su navraćale da bi se sklonile od kiše ili hladnoće, pa se ta manjkavost ipak mogla nekako izdržati.

U jednom se trenutku pojavila prilika da dvojica od nas dobiju stalno zaposlenje kao profesionalni urednici u redakciji, a bilo nas je tri s otprilike jednakim izgledima. Sjeli smo sva trojica i kratko se drugarski dogovorili. Bešker je bio Splićanin koji je u Zagrebu živio sam, sam se brinuo za svoju hranu, stan i sve ostalo, pa je njemu plaća bila stvarno potrebna, te o njemu nije ni bilo diskusije. Prelog je bio stariji, prije mene je ušao u tu sredinu i imao je želju otići od roditelja i osamostaliti se, a meni je bilo dobro kod majke i nisam do tog trena ni razmišljao da bih se mogao uskoro zaposliti, pa su stalna zaposlenja uzela njih dvojica. Plaće su im bile vrlo pristojne, a ja sam imao samo honorare za ono što sam napisao, čak niti nikakav urednički honorar, tako da su njih dvojica odjednom imala znatno više novaca nego ja. Čim je stigla plaća nakupovali su velike zalihe votke, martinija, vermuta i zelenih maslina, a meni se oduživali tako da su me otprilike barem pet puta tjedno vodili sa sobom na ručak u restoran „Taverna“ na Gornjem gradu gdje je danas Muzej izgubljenih veza. Naručivao sam svaki puta isto. Prvo goveđu juhu sa žumanjkom, zatim pohani sis s tartar umakom, kao glavno jelo biftek s jajetom, pomfrit i salatu, a na kraju palačinke.

NJih dvojica su iznajmili veliki stan u Gajevoj ulici u blizini „Esplanade“, u samom srce „štajge“ kojom su patrolirale „ljepotice noći“ čak i po danu. Kako smo bili stalni gosti u „Taverni“, a Bešker i Prelog su uobičajeno ostavljali visoke napojnice, znalo se dogoditi da su konobari tjerali druge goste od stolova da bi nama napravili mjesta. Posljedica toga bila je da su posljednjih dana u mjesecu ostajali bez dinara i danima se prehranjivali suhim kruhom kojega su vadili iz kanti za smeće i preostalim maslinama koje su nakupovali za koktele. Kako su „ljepotice noći“ koristile pokrajnje haustore za svoje poslovne radnje na brzaka, njih dvojica su se često morali natezati s njima da bi mogli prekapati po kantama za smeće.

U tom stanu smo proslavili i moj osamnaesti rođendan. Prijepodne smo radili u „Vjesnikovoj“ tiskari posljednji broj „OT“-a u toj sezoni, kad nam je palo na pamet da bismo tim povodom navečer mogli sazvati ljude kod njih dvojice i ujedno proslaviti i dan moje punoljetnosti. Imali smo jedan prigodan klišej za ilustraciju iz novina, te smo nagovorili tiskare da nam slože pozivnicu za rođendan i otisnu je u dvjestotinjak-tristotinjak primjeraka. Završili smo posao oko tri, a nakon toga zvali koga god smo se prisjetili ili koga smo sreli putem. Naposljetku smo na Trgu Republike podijelili stotinjak tih pozivnica uglavnom zgodnim djevojkama koje su prolazile i još smo stigli nakupovati dovoljnu količinu pića prije nego su prvi gosti počeli pristizati.

Pored ulaza smo objesili dugačku traku papira i svakoga tko je ušao zamolili da se potpiše. Drugoga dana, kad smo se otrijeznili, izbrojali smo sto osamdeset i dva potpisa, ali se malo tko sjeća svega što se tom prilikom događalo. Ja sam iskoristio priliku da sam napokon postao punoljetan, zavukao se u mračnoj sobi ispod klavira s jednom sisatom omladinskom aktivisticom i nadoknađivao sve propušteno time da smo se tada prvi puta sreli.

Na čudan način se sabija vrijeme, u sjećanju se zatvara u krugove. Do proslave mog osamnaestog rođendana došlo je nakon što smo se Bešker, Prelog i ja već uvelike družili, a nakon toga sam ušao u redakciju „Omladinskog tjednika“ i počeli smo gotovo učestalo odlaziti u „Tavernu“ na ručkove.








ponedjeljak, 19.03.2012.

Rip Ivan Picer

Goran, moj prijatelj s Tuškanca, nije u gimnaziji izgarao za tim da bi bio primjeran učenik. Krenuo je u gornjogradsku Šestu gimnaziju, koja je bila na glasu kao „raspašoj“ škola, ali je čak i ondje uspio pasti razred, prepisao se u neku drugu gimnaziju otprilike s jednakim uspjehom, pa upisao večernju gimnaziju u kojoj se moglo položiti dva razreda u jednoj godini da bi sustigao generaciju, pa je nakon toga upisao četvrti razred u XII gimnaziji „Ivo Lola Ribar“ u Ulici Ive Lole Ribara, nedaleko stana u Reljkovićevoj gdje sam stanovao s majkom i sestrom. Blizina našeg stana bila mu je pogodna da se skloni kod mene kad god je markirao, a i bez toga je navraćao gotovo svakog dana nakon nastave. Često su s njim dolazile Iva i Mladenka, vrlo zgodne i drage djevojke, ili neke druge kolegice iz razreda, također prijatne osobe, a bilo je i nekih muških koji su se znali povremeno s njima doklatariti.

Te godine sam ja već počeo živjeti studentskim životom, što je uključivalo spavanje do devet, deset ili jedanaest, te spavanje poslijepodne između tri do pet. Kad je Goran dolazio moja sestra mu je često otvarala vrata i puštala ga u kuhinju gdje mi je bio ležaj, tako da sam se znao buditi i zaticati oko sebe nepoznate osobe koje su se razbaškarile uokolo kao da su kod svoje kuće ili u nekom javnom lokalu. U početku ih je uvijek Goran dovodio, ali kasnije su počeli dolaziti i bez njega, a još kasnije su i oni počeli dovoditi neke treće ljude. Ujutro su znali donositi svježe pecivo za doručak, a ljeti piće iz dućana da im se rashladi u mom hladnjaku, prekapali po gramofonskim pločama i puštali si muziku, tako da su često došli markirati jedan sat, a ostali još dva ili tri.

Jednoga dana sam tako spavao poslijepodne kad je zazvonilo na vratima. Bunovan sam oteturao do ulaza i otvorio ih. Na hodniku je stajao štrkljasti mladić kljukasta nosa s naočalama i neka nepoznata djevojka. Blenuo sam u njih pokušavajući se razbuditi. Nepoznati mladić je zakoračio preko praga i usput me lagano me pljusnuo po obrazu da se sklonim, otprilike onako kako bi bijeli bwana požurio crnog roba koji polako shvaća. Razbudio sam se u djeliću trenutka, adrenalin je šiknuo punom snagom i samo to što je nepoznata djevojka uz njega bila izuzetno privlačna spriječilo me da ga bubnem i raspljeskam po zidu.

Ušetao se u odijeljeni dio kuhinje u kojoj su bili sestrini i moji ležajevi, bez pitanja se uvalio u fotelju pored gramofona, pokazao nepoznatoj djevojci da sjedne na rub kauča pored njega i rekao: „Čaj!“ Nešto tako bahato i bezobrazno nisam nikada ranije u životu sreo. Kako sam propustio priliku da ga smlavim odmah na ulazu, suspregnuo sam se znatiželjan da vidim što taj hoće, te postavio vodu da se grije. Stojeći u jednom dijelu kuhinje pored peći, slušao sam njih dvoje kako nešto bezvezno čavrljaju s druge strane police koja je služila kao pregrada. Kad je voda zakuhala napravio sam dvije šalice čaja, stavio ih na poslužavnik, pored toga stavio u zdjelicu s keksima i odnio do njih bez riječi kao da sam konobar. Zatim sam otišao u sobu, vratio se s fotoaparatom i zapitao nepoznatog mladića smijem li ga fotografirati. Izgledao mi je ružno kao kukac i nije mi bilo jasno što tako lijepa djevojka radi s njim. Morao sam to otkriti prije svega.

On je izbečio oči kad je spazio fotoaparat u mojim rukama, a i imao je zašto jer je to bila „Leica“ M-3. U trenu je zaboravio djevojku s kojom je došao. Ja sam se pak iznenadio da je bez krzmanja prepoznao moj aparat, iako ga ranije vjerojatno nikada nije imao priliku vidjeti u stvarnosti. Zanimalo ga je odakle mi, a mene kako zna toliko o fotoaparatima da ju je odmah prepoznao. Ispostavilo se da se on bavi fotografijom, dapače predstavio se kao fotograf. Ivan Picer, zvani Rip. Pitao je što će mi njegova fotografija. Rekoh da bih rado imao njegovu fotografiju prije i poslije. Propustio je pitati prije čega i poslije čega jer smo nastavili razgovarati o superiornosti „Leice“ nad svim ostalim fotoaparatima, što me uvjerilo da ne izmišlja kad se predstavio kao znalac fotografije.

Između ostaloga sam ga pitao kako mu je palo na pamet da mi dođe u goste. Ispričao je da je prolazio s poznatom, Anitom Kontrec, pored moje kuće i prisjetio se da mu je netko ispričao da je ondje na trećem katu, najdalji ulaz, jedno sjajno neuobičajeno mjesto gdje je zgodno navratiti, pa je pozvao Anitu da pogledaju. Lijepo, rekoh, samo što ovo nije javni lokal, nego moj privatni stan. Nije se mnogo zbunio kad sam mu to rekao, samo je i sam priznao da mu je sve pomalo čudno djelovalo kad su ušli, recimo – zgužvana deka na mom ležaju, ali se nije mnogo pitao oko toga jer su mu najavili da je mjesto vrlo neuobičajeno.

Jebote, rekoh, zar ti i na drugim mjestima imaš običaj pljuskati konobare kad ulaziš?! Kad sam blenuo kao kreten i ustobočio se na ulazu, nije njemu bilo do razgovora s bilo kim, naročito mu se nije dalo natezati pred ženskom. Odgovarao je ne razmišljajući što govori. Izgarao je od želje da dobije „Leicu“ u ruke i da joj odmjeri težinu. Dodao sam mu je i on se potpuno zaboravio, kao dijete, a ja sam nastavio pričati s Anitom.

Uglavnom, nakon sat i pol smo se već grdno sprijateljili i složili mnoge planove koji su uključivali moju „Leicu“, a počinjali s tim da ću ja doći njemu u posjetu i vidjeti njegove fotografije. Sve to me je navelo da odustanem od odluke da ga smlavim kad se dovoljno nagledam njegova bezobrazluka. U skladu s tim više nisam kanio napraviti nikakve fotografije „poslije“, pa sam potrošio film do kraja napravivši nekoliko lijepih Anitinih portreta. Kad je došlo vrijeme da njih dvoje odu, ispratio sam ih do izlaza. Anita je već bila u hodniku, a njega sam zadržao na pragu i rekoh:

- Oprosti, ali nešto ti dugujem. Molim te, nemoj mi zamjeriti, samo da ti vratim... Nemoj misliti da je to išta posebno, bez loše namjere i loših misli... Je li to u redu? Nećeš se naljutiti?

Nije shvaćao o čemu govorim, ali je srdačno potvrdio:

- Ma kakvi! Sve je u redu...

Na to sam mu odvalio šamarčinu, brzu, ali s pola snage, onakvu zvučnu, da mu je više zazvonilo u uhu nego što ga je zaboljelo. Drugom rukom sam ga izgurao na hodnik prije nego se snašao i zalupio vrata za njima. On se izvana bacio na vrata i zabubnjao šakama, ali sam se ja smireno vratio u krevet i nastavio slatko spavati. Slatko sam zaspao zadovoljan što Anita sad zna gdje stanujem i da uvijek može doći i sama.








petak, 16.03.2012.

Udri, druže plavi, samo nemoj po glavi!

Nedavno izašla knjiga Hrvoja Klasnića „Jugoslavija i svijet 1968“ podsjetila me zaboravljenog datuma iz moje prošlosti - 20. prosinca 1966. Izlozi Američke čitaonice u prizemlju zgrade konzulata S.A.D. na Zrinjevcu bili su predbožično ukrašeni. Ispred tih izloga valjalo se veliko mnoštvo studentarije i ostale mlađarije protestirajući protiv američke intervencije u Vijetnamu, ali im nisu mogli prići blizu. Između demonstranata i izloga nalazio se jak kordon narodne milicije. Najvatreniji demonstranti pokušavali su ga probiti, što je ponekima i uspjelo, ali je uspjeh bio prilično dvojben jer je iza kordona bilo dovoljno milicajaca da spriječe razbijanje izloga. Finale jednog takvog proboja ostalo je zauvijek zabilježeno. Tu je fotografiju bilo nemoguće objaviti u novinama u ono vrijeme, pa neka je barem sada - s velikim vremenskim odmakom - kao svjedočanstvo da se i ono za što se misli da je zauvijek zataškano bez traga kad-tad može ponovo pojaviti.





srijeda, 14.03.2012.

svašta se stripom naziva

Kopanje po starim papirima urodilo je jednim neočekivaim nalazom o kojemu ne znam što bih mislio. Ovaj je strip objavljen prije nešto više od četrdeset godina u „Omladinskom tjedniku“, zagrebačkim omladinskim novinama:
























ponedjeljak, 12.03.2012.

misterija starog spomenara



Jedna od porodičnih memorabilija koje čuvam po kući je bakin spomenar. U svojih sedamdeset godina životan nebrojeno puta sam ga prelistao. Posljednji put kad sam ga uzeo u ruke, uočio sam nešto čudno.

Sam spomenar je lijepi predmet. Korice su mu od crvenog samta, uglovi su pojačani metalnim secesijskim ornamentima, a medaljon na sredini prednjih korica i kopča su u istom stilu. Na prvoj unutrašnjoj stranici nalazi se upisani spomen potpisan imenom mog djeda:




Petnaesti je danas-ljet, (ovaj redak nije greška u prepisivanju)
od kako si malen cvijet.
Dosad nijesi moja bila,
samo si me snu snila,
a sada si moja jeli?

pa nek znade svijet-taj-cijeli.
Rasti, rasti, Ružo moja
procvijetaj mi brzo daj,
i razdraži srce moje,
stvori mi na zemlji raj!

Saraj. 14. XII 1924. Pero Šušnj








Na ostalim stranicama nalaze se pjesmice, mudre poruke i crteži koje su baki ostavili njeni roditelji, kume, rođakinje, prijateljice i prijatelji. Među njima je još jedna stranica na kojoj se nedvojbeno raspisao moj djed – dobro poznam taj kaligrafski rukopis - iskaljujući poetsko nadahnuće:












Buj! buj! Ružo moja,
osvanuće i taj dan,
kada bude cvjeće moje,
preselilo u moj stan.

Mojoj maloj Štefici na
spomen 15. godišnjice.

Sarajevo 14. XII 1924. Pero Šušnjar








Pri posljednjem prelistavanju spomenara iznenada sam shvatio nešto na što nikada ranije nisam obratio pozornost. Oba spomenarska priloga potpisana imenom mog djeda datirana su istim datumom. Tog dana bio je bakin petnaesti rođendan. Nastranu sad što bi u današnje vrijeme djed, stariji osam godina od bake, bio osuđen za petljanje s maloljetnicom, možda čak i za pedofiliju. Izgleda da je u ono vrijeme bilo društveno prihvaćeno vrlo strastveno udvarati petnaestogodišnjakinjama, dokle god se podrazumijevalo da će se ta strast utažiti nakon svetog sakramenta braka. Baka je tako rodila moju majku sa sedamnaest godina.

Iako su oba priloga označena istim nadjevkom, uvelike se razlikuju. Drugi je nesumnjivo djedov: rekoh da dobro znam taj siguran rukopis i uravnoteženo smještavane redaka na stranici. Ostali su mu nepromijenjeni do kraja života. Međutim, prvi prilog, navodno također njegov, napisan je sasvim drugačijim rukopisom, osjetno je nepismeniji, osjećaj za margine je nikakav, a potpis je tako zaguran u ugao da nije cijeli ni stao. Djedov rukopis je tako lijep da mu nije bilo potrebno nikakvo dodatno cifranje poput ilustracije koja bi pojačala opći dojam, a prvi prilog ima na vrhu ilustraciju (potpisanu inicijalima PŠ).

Poznato je da se mnogim ljudima rukopis može promijeniti tokom vremena, kao i da može biti drugačiji zavisno o raspoloženju i pomnjom kojom pišu, ali da bi se mom djedu – kojem je rukopis ostao isti od dvadeset i treće godine, pa do smrti, rukopis toliko promijenio u jednom danu sasvim je nevjerojatno. Rješenje je da oba priloga, usprkos istom datumu i istom potpisu, nije pisala ista osoba. Kako je drugi prilog pisao djed, pitanje je tko je pisao prvi. I zašto? U prilog tome da je autor oba priloga isti, ili da su barem u vezi, govori što se baka, koja se zvala Štefica, na oba mjesta naziva „Ružo moja“, ali sve ostalo ukazuje da je riječ o dvije osobe.

Potpuno je nevjerojatno da je pored Pere Šušnjara postojao neki drugi čovjek koji se zvao Pero Šušnj i da je taj gajio prema baki ista osjećanja. Mnogo mi je izglednija pretpostavka da je baka za petnaesti rođendan dobila lijepi spomenar i da su je onespokojavale njegove prazne stranice, pa je sama požurila da ga načne, tim više što je baka voljela crtati.

Prva pretpostavka: djed je došao na proslavu bakina rođendana, ondje se strašno naroljao, pod utjecajem alkohola i ponesen emocijama prepustio se drljanju, pa čak i crtanju, a nekoliko dana kasnije vidio što je napravio, pa odlučio ponoviti poruku primjerenije sebi, te je antidatirao. Pretpostavka je slabo moguća jer je djed bio cijeloga života trezvenjak, iako postoji mala mogućnost da je u nekada, naročito u mladosti, mogao kadikad krivo procijeniti gdje su mu granice podnošenja alkohola.

Druga pretpostavka: prvu stranicu je ispisala baka da bi se pohvalila pred prijateljicama da joj je onaj momak koji je svima simpatičan ostavio upravo takvu poruku. Spomenar je nekako dospio djedu u ruke i on je, osokoljen onim što je vidio, odlučio ostaviti pravo očitovanje s istom porukom. Ta mi se pretpostavka najviše sviđa.

Treća pretpostavka: prvi prilog je pisala baka s namjerom da ga vide njeni roditelji i uoče za njih najznačajniji dio „...još NISI moja bila...“,pa da se smire.

Bake i djeda odavno nema, pa da ih mogu pitati za pravo objašnjenje. Preostaje mi samo izložiti ovu zagonetku i čekati da li netko tko će ovo pročitati imati neko prihvatljivo rješenje.





nedjelja, 11.03.2012.

vrijeme srednjoškolskih listova

Sabor učenika srednjih škola Zagreba službeno je djelovao u okviru Saveza omladine 1969. i 1970. godine. Bio sam izabran u njegovo prvo predsjedništvo. Imao sam više iskustva s novinarstvom od svih ostalih pa sam dobio zaduženje da vodim Komisiju za školske listove.

Savez omladine dao je Komisiji na raspolaganje sobicu u svojim prostorijama na Trgu žrtava fašizma. Ondje smo se povremeno sastajali i sastančili ili susretali s onima koji su trebali pomoć, iako smo se najčešće nalazili preko dana po kafićima, a navečer po omladinskim klubovima i diskoklubovima. U Komisiji smo bili toliko jednodušni da sam imao opće povjerenje da radim što hoću bez da ikoga išta pitam, s tim da kasnije samo obavijestim ostale što sam napravio. S druge strane, ako je itko od članova Komisije imao ikakvu zamisao, bilo je dovoljno da mi kaže pa da je sprovedemo. Ne sjećam se da smo se ikada oko ičega sporili.

Komisija je imala na raspolaganju 20.000 novih dinara godišnje. Procedura trošenja tih novaca bila je maksimalno jednostavna. Obično bi se pojavilo nekoliko učenika s neke škole i požalilo da bi rado tiskali školske novine, ali - kako su malo buntovni - na školi ne mogu dobiti novce za nešto takvo. Onda smo malo popričali o tome kakve novine kane napraviti, dao sam im nekoliko savjeta, koji su im uglavnom išli na jedne uši unutra, a na druge van, ali su one tehničke i praktične zbilja cijenili: koju tehniku upotrijebiti, u koju tiskaru da odu, koliko to košta… Na kraju smo izračunali koliko im je novaca potrebno, napisao sam im ceduljicu da odobravam isplatu tih sredstava, oni su otišli na blagajnu Gradskog komiteta Saveza omladine gdje su im sve izbrojali na ruke, i na kraju su donijeli jedan otisnuti primjerak i opet smo porazgovarali. I to je bilo to. Nikakve birokratske komplikacije ni odlaganja. U tih dvije godine gotovo da nije bilo srednje škole u Zagrebu koja nije izdala nekoliko brojeva svojeg lista.

Naravno, plaćali su se samo tehnički troškovi. Niti ja niti itko u tim listovima nismo imali nikakvog honorara.

Kroz taj posao upoznao sam mnoštvo ljudi koji su kasnije ostali u novinarstvu i srodnim djelatnostima s kojima sam se i kasnije sretao. Recimo, na V gimnaziji izlazila je „Spiralica“ u kojoj su radili Neven Antičević, Branko Brezovac i Pjer Žardin. Na VII gimnaziji izlazila je fantastična „Šikara“ koju su radili Hido Biščević, Nenad Fabijanić i Damir Gradiš. Na XV gimnaziji pojavljivao se „Pro“ u čijoj redakciji su bili Rene Bakalović, Srđan Dvornik, Zlatko Klanac, Branko Krištofić i Nino Pavić. „Kotač“ je bio list XVI gimnazije. U njemu su radili Jasna Petrović i Lidija Veseli (moja stara prijateljica iz „Andersena“), Ozren Žunec i Velimir Đuretić.

U takvim srednjoškolskim listovima kasnije su se po prvi put pojavili i drugi ljudi koji su nakon toga nastavili raditi u ozbiljnijim novinama. Iako više bez ikakve službene funkcije, kasnije sam pomogao Zoranu Franičeviću da na X gimnaziji pokrene „Iskru“, a prvi put sam čuo za Mirka Ilića, Igora Kordeja, Krešimira Zimonića i Fedora Vučemilovića kroz „Špu“, list učenika Škole primijenjenih umjetnosti.

Jedna od najvećih blagodati koje su mi se pružile kroz rad u Saboru učenika bio je da sam se upoznao i spetljao se s Marinom, najljepšom djevojkom na srednjoj medicinskoj školi u Vrapču. To kako je ona bila zgodna bilo je nevjerojatno i nenormalno, a ljubakanje s njom bilo je neopisivo slatko. Stanovao sam u Reljkovićevoj pored koje je ona prolazila svakog dana na putu u školu i iz škole. Obično sam se nakon ručka zavukao u krevet, pročitao nekoliko stranica neke knjige ili jednu „Stripoteku“, te odspavao sat do dva. Marina je svraćala na povratku iz škole, majka ili sestra pustile su je u stan, pa u kuhinju u kojoj je bio moj ležaj i više nisu ulazile. Marina se uvlačila do mene i ne sjećam se nikada više u životu prijatnijih buđenja. Nakon toga smo provodili večeri zajedno, odlazili u kina, kazališta ili na koncerte, na otvaranja izložaba, tribine i predavanja, a kraj dan je bio takav da sam je otpratio na Šalatu i dugo smo se drpali u žbunju oko kuće u kojoj je stanovala.

Pazi ovamo! Najljepša djevojka sa srednje medicinske škole! Srednja medicinska škola je prepuna prelijepih djevojaka, a najljepša od najljepših je nešto nepojmljivo. Drago Roksandić ju je nazivao „porculanska lutkica“. Ono - za odlikaše!

No koliko god da me je Marina strastveno ljubila, priređivala mi je i svojevrsne Tantalove muke. Jednako strastveno je čuvala i svoju nevinost i to je za mene bilo izluđujuće. Svakodnevno smo se ljubili, grlili, trljali i drpali na sve moguće načine, sa njom sam magistrirao i doktorirao predigru i peting, ali sam se svake večeri vraćao kući s takvim bolom u testisima da sam jedva hodao. To je bilo neizdrživo. Kad se u romantičnim tekstovima opjevava kao neuslišana ljubana težnja uzrokuje razdiruće boli, treba to čitati sasvim doslovno. Danas mi je nevjerojatno kako nam nikada nije palo na pamet da me liši te strašne boli na neki drugi način koji ne bi zahtijevao gubitak predragocijene nevinosti, ali to je činjenica. To su bila takva vremena. Nije bilo interneta; televizija, filmovi i novine su bili čedni; nije bilo nikoga da nas savjetuje dobrim prijedlogom, sve o seksu smo sami otkrivali. Naprosto nam tako nešto nije palo na pamet.

Na sličan način kao što je izluđivala mene, Marina je izbezumljavala i sve moje prijatelje i poznanike. Često smo se okupljali u manjim ili većim grupama i satima užareno raspravljali. Marini je često pri tome bilo pomalo dosadno. Obično nije imala želju naručiti nešto za popiti, ali kako je to običaj kad se negdje sjedi, obično je naručivala pivo, iako ga nije voljela. Pivo joj je omogućavalo da se zabavlja jer ga je pila na vrlo neuobičajeni način. Uzela je flašu i lagano je tresla. Kad je kroz otvor grlića boce provrla pjena, lagano ju je posrkala i oblizala vrh flaše crvenkastim jezikom. Bila je sposobna tako se zabavljati cijelo veče. Obično su nakon već pola sata svim muškima u društvu drhtale ruke i svi su postajali neuobičajeno temperamentni. Marina je bila toliko lijepa da je bilo neugodno buljiti u nju, a još je pri tome radila tako nešto potpuno nesvjesna učinka svoje rabote. Čudno da mi čak ni u takvim prilikama nije padalo na pamet da smo na tragu spasonosnog rješenja, ali nije. Previše me je zabavljalo promatrati učinak njenog oblizivanja staklenog grlića na okupljeno društvo da bih se prisjetio svog problema, a osim toga sam svaki put kad sam je sreo bio uvjeren da ću upravo tog dana napokon realizirati svoju težnju, i to uvjerenje me nije napuštalo sve dok nije bilo prekasno. O, kad bi naše prve djevojke znale po čemu ih pamtimo!

NJjeni su roditelji inače bili prilično lošeg materijalnog stanja. Stanovali su u adaptiranom tavanskom stanu, majka je bila profesionalna kuharica, a otac šofer. Majka je nekako procijenila da sam ja, usprkos krajnje nerespektabilnom rokerskom izgledu, perspektivni mladi rukovodilac. To što sam imao ključeve sobice Komisije za školske listove i kadikad se navečer ondje zavlačio s Marinom majka je razumjela kao da još ni dvadesetogodišnjak već imam svoju kancelariju. Povremeno sam, kad bih se našao u žurbi, zamolio nekog od šofera Gradskog komiteta omladine da nas odveze do Marinine škole ili da je pričekamo nakon škole, što je majka tumačila da imam službeni auto s vozačem. Kako sam počeo pisati za razne omladinske novine, obično sam imao u džepu dovoljno novaca da kadikad mogu otići s Marinom na večeru u neki skuplji restoran poput „Gradskog podruma“, što je majka očitavala da jako dobro zarađujem. Zahvaljujući tome bio sam dobro primljen gost u njihovoj kući, a s ocem - orijašem većim dvije glave od mene - znao sam s užitkom zaigrati partiju šaha.

Veza s Marinom potrajala je oko godina dana. Da se nije tako idiotski držala pravila koje su joj usadili popovi na nedjeljnim misama i vjeronauku, „ništa prije braka“, zbog kojega smo patili i ona i ja, to bi mi razdoblje života bilo savršeno, veza bi potrajala i tko zna kako bi završila. Ovako, nakon godine dana, više nisam mogao izdržati i sva nagomilana seksualna energija i frustracije neispunjenja provrle su u bijesu - više je nikada ne želim ni vidjeti! Mislim da je i ona nekako slično osjećala i dočekala taj raskid kao olakšanje, tako da je osoba koju je to najviše pogodilo bilo njena majka.





petak, 09.03.2012.

moć Titove riječi



SVAKOME SVOJE,

SVAKOME NJEGOVO



Ne znam je li još živ, kakva je zdravlja i gdje je Dane Šijan, autor divot-izdanja „Moć Titove riječi“. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Dane je bio direktor zagrebačkog izdavačkog poduzeća „Stylos“. Možda je to bilo čak i privatno poduzeće, nisam siguran. U svakom slučaju radilo je kao da je bilo privatno. Knjiga je bila tvrdo ukoričena, naslov se kočoperio zlatnim slovima, a unutra su bili isključivo odlomci iz Titovih govora i novinskih intervjua,izvađeni bez ikakve logike i poredani bez ikakvog smisla. „Stylos“ je slao knjigu na adrese državnih, partijskih, vojnih i društvenih rukovodilaca, zajedno s računom. Budući je knjiga stizala na ime i prezime, većini odabranih je bilo nezgodno vratiti je, te – moguće – ostati zabilježen na nekakvom popisu onih koji su odbili prihvatiti „Moć Titove riječi“. Jednostavnije je bilo platiti račun, i staviti je na vidljivo mjesto u kancelariji ili dnevnoj sobi, koliko god cijena naspram drugih knjiga bila paprena. Onih koji su vratili knjigu ili bacili u smeće zajedno s računom bilo je tako zanemarivo malo da se Šijan nije ni trudio oko toga da od njih utjera dugovanje. Ionako je rasprodao više od deset izdanja u velikim nakladama. Onda se dosjetio i objavio i drugu knjigu – „O moći Titove riječi“. U njoj su bile sabrane sve novinske kritike (sve odreda vrlo pohvalne) o knjizi „Moć Titove riječi“. Drugi naslov je odmah tiskan u deseterostrukoj nakladi prvog izdanja prve knjige, otprilike kao telefonski imenik, i poslana na adrese svih onih koji su već platili prvu knjigu, a nakon toga se novim mušterijama odmah slalo po dvije knjige, s dvostrukim računom. I tako je rasprodano još desetak izdanja. Dane Šijan je zahvaljujući svom poslovnom poduzetništvu u to vrijeme postao bogat čovjek, a poduzeće nije radilo gotovo ništa drugo osim dotiskivanja i naplaćivanja te jedne jedine, kasnije udvostručene knjige. U njemu su radili knjigovođe, sekretarice, skladištari, dostavljači, vozači, pretpostavljam – sve Danina rodbina i prijatelji, i svima je bilo dobro. Tolika je bila moć Titove riječi!

Kroz više od četvrt stoljeća kasnije mnogi su se dohvatili ponekog Titovom citata i pitali se „Što je on s time želio reći?“ ili se pozivali na neki drugi tvrdeći na osnovu njega da je Tito bio takva i takav. Naposljetku i Hrvoje Klasnić, u knjizi „Jugoslavija i svijet 1968“ nedvojbeno utvrđuje da je Tito u čuvenom govoru pobunjenim studentima tog uzavrelog leta rekao jedno, a istog dana govoreći na zatvorenom sastanku rukovodiocima koji su se trudili normalizirati situaciju nešto sasvim drugo. Usput primjećuje da to nije bio presedan: isto tako je Tito na poznatom govoru na splitskoj rivi 1962. rekao jedno, a na prethodnom sastanku s državnim, gradskim i partijskim rukovodiocima nešto poprilično drugačije. Klasnić to smatra manipulacijom, netko drugi bi to mogao očitati kao dvoličnost, netko treći na neki treći način.

Međutim, svatko od nas tako govori svakodnevno. Jedno govorimo roditeljima, drugo djeci, jedno ženi, drugo ljubavnici, nešto treće prijateljima, četvrto kolegama, pri čemu nikome ne trebamo lagati. Rijetko koji citat se može u potpunosti shvatiti bez konteksta kada, gdje i kome je rečen. Glavnina onog što govorimo ima smisla samo u odnosu na ono što time želimo postići, a može se procijeniti prvenstveno prema onome što je time postignuto. Na nivou svakodnevnog života smatra se elementarnom pameću i osnovnim dobrim odgojem da se drugačije ponašamo na vjenčanju nego na sprovodu, a na razini politike spada u elementarnu strategiju djelovanja da se na jedan način razgovara s onima u koje se ima povjerenja naspram onih kojima se ne može vjerovati.

Recimo, kad promislimo o poznatoj Titovoj izjavi ''pa nećemo se držati zakona ko pijan plota'', ne smijemo se ni nje držati kao pijan plota da bi je razumjeli.





četvrtak, 08.03.2012.

Fum i Gebra

Mojoj supruzi za 8. mart, s najboljim željama:

srijeda, 07.03.2012.

niko nije mogao živ da pređe kolosek




TRENUTAK NA


VRHU IGLE




Moj prijatelj Milosav Slavko Pešić, književnik iz Smedereva, nevjerojatan lik i sjajan književnik, ima izuzetno kvalitetnu web-stranicu. Nedavno je objavio novi roman, ISAIJA. Tim povodom je na stranici objavio zapis koji ću dobrim dijelom prenijeti jer govori o temi kojom se bavim ili je tek uzgred spominjem u nekoliko posljednjih postova:

U prvoj dekadi juna 1968. počeo sam da razmišljam o knjizi poput Isaije. Kao da su mi se najednom – a verovatno je tako i bilo – oči otvorile. Zenice, čini mi se, bile su na ivici pucanja. Stajao sam, na kamionetu, pored Veljka Vlahovića, koji se neverovatno znojio – nikada ranije nisam video krupniji grašak - nadohvat plavim šlemovima, na nekoliko koraka od podvožnjaka – koraka koje niko neće moći, i pored silne želje, od hiljada nas, tog dana da prevali.

Veljko je poslat da vadi kestenje koje je žarilo na sve strane. Miloš Minić nije uspeo da se popne na kamionet. To je umalo platio glavom.


--------------------- preskačem manji dio -----------------------

Stopirao sam 1971. sa Avale da se domognem Beograda. Zaustavio se meni najdraži auto, spaček, s prijatnim vozačem. U razgovoru smo se dotakli junskih dana 68.

Lipanjska pobuna studenata u Jugoslaviji 1968. započela je pred Radničkim univerzitetom u blizini Studentskog grada u Beogradu. Citiram Hrvoja Klasića iz knjige „Jugoslavija i svijet 1968.“: „Oko 20 sati počinju prvi sukobi između redara na ulazu i nezadovoljnih studenata, koji će eskalirati masovnom tučnjavom i razbijanjem prozora. Neredi doživljavaju kulminaciju dolaskom sedamdesetak policajaca koji upotrebom gumenih palica i šmrkovima nastoje rastjerati okupljenu masu… tako da se na Studentskom trgu oko ponoći okupilo više od tri tisuće studenata… Na oduzetom vatrogasnom vozilu počinju se izmjenjivati govornici, a sadržaj njihovih govora nadilazi problematiku fizičkog obračuna s policijom. Spominju se nepravilnosti u društvu, iznevjereni ideali i neopravdano bogaćenje, skandira se jedinstvu radnika i studenata, a protiv „crvene buržoazije“… Nešto prije 1 sat povorka od oko 1500 studenata, s vatrogasnim vozilom na čelu, dolazi do podvožnjaka, gdje ih već spremno čeka kordon policije… ponovno dolazi do masovnog, ovaj put još žešćeg sukoba policije i studenata… studenti pale vatrogasno vozilo i guraju ga niz podvožnjak na policijski kordon…“ Nastavljam s Pešićevim pričanjem:

Najednom, kao da ga je neko poslao, čovek upita da li je bio nekakav voz na pruzi kod podvožnjaka.

Potvrdio sam; bila je kompozicija zatvorenih furgona. Dodao sam da je prilično čudno manevrisao taj voz, kao da je imao obeleženu tačku na kojoj će stati. Pomerao se, bezmalo, po pola metra, tamo-amo, kao da nišani.

Pomislio sam da je poslat da bi nam i tako neizvesni prelazak preko pruge omeo, onemogućio, zagorčao. Polje se plavilo kao okean. Previše je bilo narodne milicije.

Nadletao nas je helikopter sa snimateljima. Za razne službe.

Kako se ponašala milicija, upita vozač. Verovatno prema naređenju, uzvratih. Ko je bežao nazad, u Studentski grad, nije morao da izbegava pendreke; proći će bez masnica. Ko je bio uporan da pređe prugu dugo je vidao uboje.

Još pamtim visoke kupe cipela koje su izgubile vlasnike.

Ja sam pukovnik, najednom će vozač. Bio sam komandant u tom vozu, koji jeste nišanio. Imali smo naređenje da ne dozvolimo studentima da pređu prugu i dođu u Beograd.

U furgonima je bila vojska. Naoružanje. Mitraljezi.

Pogledao sam vozača. Nisam verovao ušima. Klimnuo je glavom. Da, rekao je. Niko nije mogao živ da pređe kolosek.


Pešić je čovjek kojemu valja vjerovati, pa ako vozač spačeka koji ga je poveo nije izmišljao, malo je falilo da događaji kod podvožnjaka u lipnju/junu 1968. pođu drugačijim, tragičnim tokom. Da se netko od studenata sjetio da bi mogli pokušati zaobići kordon milicije i preći preko nasipa koji je presijecao nadvožnjak, pokušati se provući ispod vagona koji su stajali na pruzi na nadvožnjaku, došlo bi do takvog krvoprolića da bi to promijenilo sudbinu zemlje. Na isti način, da se nisam uspio zadržati na vrhu zida na koji sam naskočio pokušavajući doprijeti do vrata američkog konzulata sa stražnje strane (pogledaj prethodni post), da sam se strovalio između četiri milicajca, izvjesno bih pobrao dobrih batina, eventualno završio u zatvoru, izgubio nekoliko ispitnih rokova, pao godinu… - život bi mi krenuo drugim tokom.

Ima takvih povijesnih i životnih trenutaka u kojima samo slučaj, puka sreća, određuju nastavak jer se sve slučilo da može krenuti na razne, čak dijametralno suprotne strane, pa nešto nebitno ili čak nevjerojatno odlučuje kakav će biti ishod.








utorak, 06.03.2012.

povijesni priručnik



za nadolazeća vremena



Studija Hrvoja KlasićaJugoslavija i svijet 1968.“ urodila je odličnom knjigom, najveća joj je zamjerka što nije tri puta deblja, ali u tom slučaju – tko bi je pročitao? Naravno da sve što je rečeno o odabranoj temi nije sve što bi se o njoj moglo reći, ali sve rečeno je na svom mjestu i daje odličan uvid i solidnu osnovu za daljnju nadogradnju i promišljanja. Čak i meni, suvremeniku opisanih zbivanja, u njoj je otkriveno mnoštvo ranije nepoznatih sadržaja, te iako moja slika nije promijenjena, uvelike je obogaćena.

Teško je naći tekst, posebno ovoga tipa, kojemu nije moguće uputiti neke zamjerke, međutim su moje u ovom slučaju toliko zanemarive u odnosu na kvalitetu teksta da ih nema smisla ni navoditi. Najveću zamjerku imam na dizajn naslovne stranice. Iako na njoj sve piše, naglašeni brojevi 1968 sugeriraju da je riječ o toj godini. Međutim, iako pričanje o zbivanjima te godine zauzima najveći dio sadržaja, zapravo je prava tema obuhvaćena cjelinom naslova, pri čemu je Jugoslavija težišnica, a svijet se sagledava samo onoliko koliko je s njom u vezi.



Na promociji se čulo da postoje ignorantske zamjerke knjizi „čemu pisati o Jugoslaviji? To je irelevantna prošlost! Postojanje samostalne Hrvatske je stavilo Jugoslaviju ad acta.“ No o čemu da povjesničar piše nego o povijesti? Kroz nekoliko desetljeća govoriti o Jugoslaviji značilo je istovremeno govoriti i o Hrvatskoj, kao što je govoriti o Hrvatskoj značilo da se priča i o Jugoslaviji. Izdvajanje Hrvatske iz jugoslavenskih okvira ujedno je i kljaštrenje njenog poimanja koje umjesto sagledavanja rezultira izvitoperavanjem istine.

U rijetko kojoj knjizi naći ćete tako dobar prikaz međuzavisnosti vanjske i unutarnje politike (zapravo se u ovom trenutku ne mogu sjetiti ijedne druge). Na isti način kao što su vanjska i unutarnja politika zapravo dvije strane iste medalje, međuzavisnost dijelova (a Hrvatska je ipak bila dio Jugoslavije) ne dozvoljava da se razmatra jedno, a da se drugo ne uračuna. Koliko to god danas nekome zvučalo čudno ili čak nemoguće, postojalo je vrijeme kada za mnoge istovremeno biti Hrvat i Jugoslaven nije bilo nužno u kontradikciji, dapače, kad je kod mnogih ljudi to bilo harmonično usklađeno. Knjiga govori o tome vremenu.

Pored onoga o čemu govori, moram pohvaliti i kako govori. Pismena je na svim nivoima, od toga kako je građa organizirana do toga kako su rečenice sadržajne, precizne i tečne, od toga kako sve logično slijedi jedno iz drugoga do toga kako nema floskula i ispraznosti. Užitak je tako nešto čitati, pogotovo što na pojedinim dijelovima podsjeća na dobrog starog Le Carrea. Centralni sukob u knjizi odvijao se između partijskih struktura i pobunjenih studenata. Iako ni jedni ni drugi nemaju iskustva u takvim sukobima, pa ad hoc iznalaze rješenja, obje strane vuku najbolje moguće poteze kojih se mogu dosjetiti, te imamo gombanje između dobrih igrača, a koliko su snage u tom pogledu uravnotežene svjedoči i što je u svakom republičkom centru došlo do drugačijeg ishoda, zavisno o pukoj sreći koliko je kome – prisutna u svakom odmjeravanju - išla na ruku. U igri je bio i treći igrač, pravi majstor, a kad se on upleo priča je postala napeta poput trilera.

Premda je knjiga „Jugoslavija i svijet 1968.“ povijesna studija, može se čitati i kao futurističko štivo. Studentsku pobunu 1968. iznijela je prva generacija koja je rođena nakon Drugog svjetskog rata i odrasla u miru i relativnom blagostanju. Zaskočili su generaciju svojih očeva pozivajući se na njihove stvarne ili tek službeno proklamirane ideale. No što više čitamo knjigu možemo naći više paralela s aktualnom situacijom, što navodi na pomisao da bi se za koju godinu bunt mladih takvih razmjera mogao ponoviti u novim okolnostima.

Najznačajnija promijenjena okolnost je dostupnost medijima i korištenje masovnih i trenutnih sredstava komunikacije. Šezdeset i osme su zagrebački studenti, na glas da se nešto događa ispod podvožnjaka u Beogradu, poslali delegaciju u dva automobila da se svojim očima uvjeri što je posrijedi, te čekali da se izvidnica vrati unaprijed ne vjerujući onome što se očekivalo da će se pojaviti u novinama. Bunt studenata utišan je prvenstveno informativnom blokadom koja nije dozvoljavala da se proširi na ostale slojeve stanovništva. Tu će metodu biti nemoguće primijeniti sljedećeg puta. Utoliko se knjiga donekle može čitati i kao priručnik za nadolazeća vremena.

Osobno me je obradovalo kad sam u knjizi pronašao podatak koji precizno smješta jednu epizodu iz mog života u proteklo vrijeme. U nedavnom postu objavio sam svoju fotografiju (preciznije, iako gramatički nakaradno: fotografiju mene) koju mi je poslao prijatelj Mladen Grbić, a snimljena je 20. prosinca 1966. kad sam se sa školskom torbom na ramenu priključio velikim demonstracijama ispred američkog konzulata na Zrinjevcu protiv američke intervencije u Vijetnamu. Demonstranti su nasrtali na glavni ulaz u zgradu koji je branio kordon milicije. Palo mi je na pamet da bi se možda moglo doprijeti do konzulata odostraga, te otvoriti vrata iznutra. Zaobišao sam cijeli kvart, prošao kroz haustor kuće koja ga zatvara sa suprotne strane, preskočio prvu ogradu, drugi ogradu, prvi zid, drugi zid, te je naposljetku preda mnom ostao samo posljednji zid koji je ograđivao dvorište konzulata. Poput pantera vinuo sam se na njega, ali sam se uspio zadržati na njegovom vrhu. S druge strane, dolje, stajala su četiri ogromna milicajca, svaki je imao poduži pendrek u ruci (takozvanu „odgojnu palicu“) i lagano su lupkali s njima po dlanovima duge ruke. Okrenuo sam se da li me tko slijedi, ali iza mene nije bilo nikoga, dok su ispred mene bili njih četvorica, a ja bih doskočio pravo između njih. Uputio sam im srdačan smiješak, oni su se meni srdačno nakesili, slegnuo sam ramenima i skočio nazad odakle sam došao. Tom prilikom sam na vrijeme uspio izbjeći sudbinu onih koji su toliko daleko ispred sljedbenika da je sigurno da se sljedbenici, bez kojih je stvar bezizgledna, neće pojaviti na vrijeme, te je dvojbeno da li ih uopće ima.

Izvukavši pouku na vrijeme danas mogu smireno uživati u ovoj knjizi. Od sveg srca je preporučujem za čitanje. Tko je pročita možda će se lakše snaći kada će zatrebati.




ponedjeljak, 05.03.2012.

Bum, baby, bum!



BUNTOVNA GENERACIJA


Nedavno su se pojavila dva ambiciozna i kvalitetna rada koja obigravaju oko istog središta i na neki način se preklapaju. Prvo, odlična knjiga Hrvoja Klasnića „Jugoslavija i svijet 1968“ i članak u „Jutarnjem listu“ preko tri stranice, najavljen na naslovnoj stranici subotnjeg broja i preko cijele stranice posebnog priloga, „Najsretnija generacija: oni rođeni od '50 do '59 godine“ Dok je prvi daleko temeljitiji i opsežniji, drugi je, iako površniji i lapidaran, nedvojbeno dospio do daleko većeg broja čitatelja. No i knjiga i članak previđaju pojavu bez koje je sve o čemu govore manjkavo - „baby-boom“ generaciju, generacijski možda najznačajniju generaciju u povijesti, onu koja obuhvaća rođene između 1945. i 1955. godine.


Abbie Hoffman, jedan od vođa buntovnika 1968. tvrdio je: „Svijet je za nas započeo 6. kolovoza 1945, kad je bačena atomska bomba“. Tu preciznost ne smijemo razumijevati bukvalno, on navodi samo jedan od ključnih datuma Drugog svjetskog rata. Ne samo za generaciju u ime koje Abbie Hoffman govori Drugim svjetskim ratom u povijesti je završilo jedno poglavlje, a poput Feniksa uzdiglo se naredno. Generacija koja je uslijedila nije bila samim rođenjem ništa drugačija od svih prethodnih, ali su okolnosti u kojima je stasala bile bitno drugačije. Recimo, Drugi svjetski rat je između ostaloga donio prekretnicu u položaju žena u zapadnoj civilizaciji. Ratna privreda je zahtijevala da žene počnu raditi u tvornicama i uredima, nedostatak muškaraca nakon rata doveo je žene na mjesta vozačica tramvaja, autobusa i traktora, žene-ratnice izašle su iz rata s oružjem u rukama... Ekonomska ravnopravnost dovela je i do političke ravnopravnosti. Masovno aktiviranje žena van kuće i porodičnih domaćinstava, u privrednom i društvenom životu, dovelo je do toga da više nije bilo toliko vremena za posvećivanje djeci kao ranije, a djece je demografski bilo iznimno mnogo. Djeda su masovno provodila dane u vrtićima i cjelodnevnim boravcima u školi umjesto u okviru porodice. Tako se pojavila prva generacija kojoj su na svjetskoj razini vršnjaci bili značajniji od roditelja. Ta je generacija bila prva koja je raspolagala džeparcem, nečim što je prije nje bilo nepoznato. Džeparac, koliko god bio minimalan kod pojedinca, u zbroju je bio značajan jer je omogućavao da usmjeren prema istim zajedničkim ciljevima osigura procvat industrije muzike i modne industrije, svega onoga „što vole mladi“. Generacija je dobila svoju muziku inkarniranu u Beatlesima i Rolling Stonsima, te modu koja je bila generacijski određena. „Čupavci“ su bili u vidljivoj biološkoj opreci prema onima koje je već načela ćelavost, uske košulje mogli su nositi oni koji su imali vitki struk, a mini suknje su ušle u modu u doba kada su djevojke iz generacije imale najduže i najvitkije noge. Ništa čudno da su mini suknje iščeznule kad te noge više nisu tako besprijekorne, te da su se vratile u modu kada su za mini suknje dorasle kćerke „baby-boom“ generacije.

Svuda su svijetu mladi su se ponašali kao pleme koje se bori za svoja generacijska prava unutar nacije odraslih. Tumačiti šezdesete godine zanemarujući generacijski sukob i generacijske karakteristike buntovnika je nedostatno. Ta je generacija u svom odrastanju svjedočila lansiranju prvog satelite, slanju prvog živog bića u svemir (sirote Lajke), ulasku prvog čovjeka u svemir (Gagarina), upravo šezdeset i osme je Apollo 8 bio prva zemaljska letjelica koja je obletjela Mjesec. Za tu generaciju geslo „Samo nebo je granica“ („The sky is the limit“), u smislu da u bezgraničnom svemiru nema granica, nije bila metafora nego bukvalno mjerilo koje je govorilo da ništa ne može ograničiti njihove zahtjeve.

Naravno, jedno su htjenja, a drugo ostvarenja. Godinu 1968. okarakteriziralo je eruptivno izbijanje generacije na svjetsku scenu, a pažljivo promatrači mogu zamijetiti mnoge posljedice i danas.










<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker