četvrtak, 24.02.2011.

Bjelovar mog djetinjstva


prašina i trgovci


- najveći neprijatelji


domaćica pedesetih



Kad se prisjećam pedesetih godina i Bjelovara mog djetinjstva, čini mi se da je nedovoljno reći da je to bilo drugačije vrijeme jer se ono što se pomalja iz sjećanja doimlje kao da iskapam iz povijesnih naslaga neku drugu civilizaciju. No nasuprot arheolozima koji sa svakim nalazom nadodaju saznanjima čega je ranije bilo, pa iz sume svega pokušavaju doznati kakav je bio život i što se događalo, pri rekonstrukciji tako nedavne prošlosti jednostavnije je oduzimati od danas postojećeg ono čega tada nije bilo, pribjeći redukciji da bi se stekla slika o razdoblju kojeg pokušavam predočiti.

Recimo, samo je glavna ulica, korzo, bila popločana, asfaltirana. Već ulice koje su se odvajale od nje bile su od gole zemlje. U proljeće i jesen od gustih kiša ta se zemlja pretvarala u duboko blato i pri prelasku ceste je trebalo paziti da cipela ne ostane u njemu. Ljeti se blato pretvaralo u desetak centimetara najfinije prašine, mekane, glatke i duboke, po kojoj je bio užitak hodati bosim nogama, ali je domaćice tjerala u očaj sizifovskog zadatka da barem jednom dnevno pokupe prašinu po cijelom stanu, pri čemu su električni aparati za prašinu bili toliko rijetki da se slobodno može reći da ih nije ni bilo. Prašina je bila jedan od najopakijih neprijatelja svake domaćice.

Promet u gradu je bio slab. Bilo je bilo svega nekoliko automobila, uglavnom kamiona, ali su znali proći seljaci s kolima koje su vukli konji ili krave. Pri prolasku ulicama trebalo je paziti da se ne zagazi u konjski ili kravlji drek, a nekolicini gradskih smetlara bio je glavni posao da ih sklanjaju. Djeca su se igrala po ulicama, ali majke su – zbog prometa – ipak radije voljele da se maleni igraju po dvorištima. Kad se na nebu pojavio avion, nekoliko puta godišnje, prvi koji ga je spazio povikao je „Avion!“, a na taj povik su sva djeca istrčavala iz kuća i zajedno s odraslima koji su se zatekli na otvorenom ispraćali ga pogledom. Jednokrilci su bili vojni, a dvokrilci školski ili poljoprivredni.

Iako se na vizuri Bjelovara s jedne strane ističe vodotoranj, a na rubu grada je postojao i bazen-kupalište, kuće za stanovanje nisu bile spojene na vodovod. Ako je ikoja zgrada imala hidrofor, onda je to vjerojatno bila bolnica, kasarne, ponešto slično ili rijetke novosagrađene kuće. Grad se sastojao uglavnom od prizemnica i jednokatnica, tek u centru bile su neke dvokatnice. Svaka kuća imala je dvorište. U većini dvorišta nalazio se bunar, a neke su se umjesto bunara dičile ručnim pumpama. Bunar ili pumpa, svejedno, trebalo je imati jake ruke da bi se natočila kanta vode.

U centru grada i danas je park, u centru parka bijeli kameni paviljon, sa stražnje strane paviljona bila je slavina, vjerojatno spojena na vodotoranj, iz koje se mogla natočiti voda i kad su bunari ljeti presušili. (Ne znam da li se ta slavina i danas ondje nalazi.) Sjećam se kako smo cijela obitelj, majka,otac i ja, hodali preko pola grada da bi donijeli vodu za kuću. Majka i otac su u svakoj ruci nosili demižon ili kantu, a i mali ja sam imao svoju flašu koja je putem do kuće nevjerojatno otežala.

Većina kuća nije imala kupaonice. U rijetkim kupaonicama nalazio se kotao-bojler koji se zagrijavao drvima. U ostalim kućama nalazio se u kuhinji ili spavaćoj dobi dio namještaja koji se nazivao umivaonik. Izgledao je otprilike kao stol s povelikom rupom na gornjoj plohi. U nju se smještao lavor. Ispod lavora bila je polica na kojoj je stajao bokal ili kanta s vodom, a sa strane je visio ručnik. Takav komad namještaja nisam vidio već pola stoljeća.

Subota navečer je bilo vrijeme za kupanje. Majka i otac nanijeli su nekoliko kanti vode, zagrijali je na peći, iz smočnice izvukli malu limenu kadu ili postavili lavor na stolicu nasred kuhinje, pa smo se jedan po jedan prali.

U najdaljem uglu dvorišta bilo je smetlište. Nije bilo javnog odvoženja smeća, ali ni smeća nije bilo mnogo, a nije bilo plastike ni ambalaže koja ne bi mogla istruliti, pa je takve rupe za smeće koristilo i nekoliko domaćinstava. Ako se smeća prekupilo, obično je bilo dovoljno da se zapali, pri čemu je cijelo susjedstvo cijeli dan utonulo u dim. Jednom je moja majka bacila koštice koje su preostale nakon što su gosti popili rakiju koji je ona aromatizirala višnjama. Došle su susjedove guske i pozobale koštice. To se primijetilo tek kada su sve guske, ogromne ptičurine, ležale po dvorištu na leđima, raširenih krila, izdišući. Susjed čije su guske bile uspaničio se da spasi što se stigne spasiti, pa je počeo klati guske i čerupati ih da barem sačuva perje. Kako je to potrajalo, neke od očerupanih gusaka su se stigle otrijezniti i onako gole su trčale po dvorištu. Kad su rasporili prvu zaklanu gusku našli su joj u želucu višnjine koštice. U dvorištu je raslo stablo višnje i iako su se svi čudili otkuda plodovi višnje u to doba godine, stablo su za svaki slučaj posjekli, a moja majka više nikada u Bjelovaru nije radila rakiju s višnjama, da susjedi ne primijete i retroaktivno shvate što se zapravo dogodilo.

Nije bilo kanalizacije. Svaka kuća imala je septičku jamu. Otprilike jednom godišnje dolazio je seljak s konjima i kolima, otvarao jamu i motkom na čijem je kraju bila zakucana njemačka kaciga praznio sadržaj. To je neizdrživo smrdjelo, a smrad se zadržavao u cijelom susjedstvu još danima. Novije kuće su imale zahode u sklopu stana, starije su za nuždu imale drvene latrine u dvorištu. Latrine se zimi nisu grijale, pa je staroj baki koja je nekoliko godina živjela s nama i manjoj djeci bilo dozvoljeno obavljati nuždu u kahlice koje su stajale ispod kreveta. Zahodi u sklopu stana nisu imali vodokotliće, osim u rijetkim kućama koje su imale hidrofore, pa su se školjke ispirale iz kante koje je trebalo više puta na dan puniti vodom iz bunara.

Kuhalo se i grijalo na drva i ugljen. Obično već u ljeto se nakupovalo desetak metara drva i tona-dvije ugljena. Drva su se posložila negdje u dvorištu, u drvarnici (šupi) ili uz kuću da se sasuše. U jesen su dolazili pilari i klade raspilili u cjepanice. Ogrjev se pohranio u drvarnici ili podrumu . U kuhinji je postojao dio namještaja koji također već desetljećima nigdje nisam vido, obično u blizini peći – škrinja za drva, škrinja za ogrjev, drveni sanduk s poklopcem na kojem se moglo sjediti. Kad je netko ušao u kuću iz hladnoće, obično je prvo sjeo na tu škrinju da se ugrije i dođe sebi. Grijala se uglavnom samo kuhinja koja je ujedno bila i dnevna soba, u kojoj se nalazio i radio, a spavaće sobe su se eventualno tek temperirale prije spavanja, tako da se zimi sav kućni život odvijao u kuhinji. U plamenu peći završavao je i dio kućnog smeća.

Jedino što je u stanu trošilo struju bile su žarulje, radio i pegla. U svakoj prostoriji bila je jedna svjetiljka koja je visjela sa sredine stropa, a uz krevete su bile noćne svjetiljke. Obično prostorije nisu imale više od jedne utičnice za struju, a ako je bilo više toga što se željelo uključiti, u utičnicu se prvo stavljao razdjeljnik, tzv. „lopov“, u koji se moglo uključiti i tri strujna utikača. No kako je struja često nestajala na više sati, obavezni dio kućnog inventara bila je petrolejka i svijećnjak.
Tehnološki najsloženije stvari u domaćinstvu bili su radio i sat, zidni ili budilica. Plastika nije postojala, osim bakelitnih utičnica i prekidača za struju - iako su i oni često bili od porculana - i celofana za zatvaranje zimnice. Žice za struju bile su izolirane gumom ili posebnim končanim tkanjem. Čak su i šiljila za olovke bila metalna.

Krajem ljeta i u jesen pripremala se zimnica. Nakupovalo se na desetke kilograma sezonskog voća ili povrća, to se iskuhavalo i ukiseljavalo, a rezultat je bila smočnica ispunjena punim staklenkama koje su trebale potrajati do narednog ljeta. Običaj pripremanja zimnice iščeznuo je šezdesetih godina otkada se sve konzervirano voće i povrće može nabaviti u dućanima.

Nije bilo frižidera, hladnjaka, pa se po svježe namirnice trebalo ići svakog dana na tržnicu. Majka je ustajala prva u kući, odlazila do tristotinjak metara udaljene tržnice i vraćala se sa svježim kruhom, toplim zemljičkama i svježim voćem i povrćem. Seljanke iz okolnih sela obilazile su kuće i ranim jutrom donosile mlijeko, putar, vrhnje i sir. Kad je pripremila doručak majka je budila oca, sestru i mene. Ostatak namirnica nabavljao se u dućanima, obično u jednom jedinom i to najbližem. Gotovo ništa u dućanima nije se prodavalo zapakirano. Brašno, šećer, sol i mirodije trgovci su usipali u papirnate vrećice i odmjeravali na vagi. Za tekućine je trebalo donijeti svoje flaše u koje su utakali ulje, ocat i vino. Trebalo je pomno nadzirati trgovce da ne podvaljuju namirnice lošije kvalitete, da li točno odmjeravaju i pošteno izračunavaju cijene. Prepirke u dućanima, a posebno mesnicama, bile su uobičajene i gotovo neizbježne. Trgovci, a posebno mesari, bili su svakoj domaćici jednaki neprijatelji kao i prašina.

Tvornice, radionice, uredi i mnoge prodavaonice radili su samo prijepodne, pa do dva ili tri sata, a radilo se i subotom. Zaposleni su bili uglavnom muškarci, a mnoge žene bile su samo domaćice. Mnogim muškarcima poslijepodneva su bila slobodna, a i žene, nakon što su oprale posuđe od ručka, više nisu radile do večere kad se obično posluživalo ostatke od ručka. Osim povremenih zajedničkih poslova poput spremanja zimnice i zbrinjavanja ogrijeva, poslijepodneva i večeri bili su posvećeni porodičnom i društvenom životu.

Nije bilo televizije, ali su u gradu bila dva kina koja su jednom sedmično mijenjala repertoar (predstave u 4, 6 i 8, a nedjeljom i u 10 prijepodne, za vrijeme mise). Susjedi i prijatelji su se okupljali i razgovarali, pri čemu su žene usput plele, kukičale, krpale odjeću, produživale rukave i nogavice i zašivale dugmad, zajednički se slušalo radio, kartalo se i pilo, gdje se pilo – tu se i pjevalo, u krevetu prije spavanja se čitalo. Rano se išlo spavati: djeca oko osam, stariji oko deset. Bio sam premali da bih znao, nisam zamjećivao, a djeci se takve stvari nisu povjeravale, ali kako se nakon deset nije imalo što raditi, mora da se svete bračne dužnosti ispunjavalo svakodnevno punom parom. Nakon toga se do sedam ujutro stiglo još pošteno naspavati. U usporedbi s današnjicom posjedovalo se malo stvari, ali su svi imali mnogo vremena i nigdje se nije žurilo. Vidjeti čovjeka u žurbi bio je izuzetan događaj koji se zamjećivao, pamtio i prepričavao jer je obično značio da se nešto neuobičajeno dogodilo.

Pokvarene svari se nisu bacale nego popravljale. Za cipele se išlo postolaru, zbog radija se zvalo radiomehaničara, no većinu kućnih popravaka su sređivali muškarci. Jedina pokvarena stvar koja se bacala, koliko se sjećam, bile su žarulje. Odjeća koju smo prerasli poklanjala se mlađima, a ona koja se bespovratno iznosila da se nije mogla rasparati i prekrojiti u nešto drugo pretvarala se u krpe. Krpice su se čuvale da se može zakrpati ako se nešto podere.

Bilo je to društvo prije nego ga je zahvatila kronična potrošačka groznica. Danas je teško zamisliti, ali reklama gotovo nije ni bilo. Radio nije emitirao reklame, u novinama nisu bile veće od razglednice na dnu stranice, a plakat kojim se reklamirao prašak za pranje „Plavi radion“ oblijepljen po nekim ogradama bio je prava senzacija.

Bio sam nedavno u Bjelovaru i začudilo me da se izgledom malo promijenio, ako se ne računaju popločane ulice, antene po krovovima i parkirani automobili. Danas sigurno svaka kuća ima telefon, a svaki stanovnik mobitel u džepu, kompjutore da ni se spominjemo. Ipak mora da je sve drugačije, osim onoga što mali grad čini malim gradom, što proizlazi iz veličine, ali nije samo veličina.

Sjećanje na to vrijeme u meni je živo i jako. Mogu ga vidjeti očima današnjice, ali i obrnuto: mogu vidjeti sadašnjost očima prošlosti. Potrebno je samo dovoljno dugo živjeti i postane se putnik kroz vrijeme.

utorak, 22.02.2011.

glazba iz prošlosti

MJESEČEVA SONATA

Djetinjstvo sam proveo u Bjelovaru. Nije bilo vodovoda, pa je majka vodu vadila iz bunara. Zimi se događalo da se voda zaledi, pa je trebalo prvo razbiti led da bi zagrabila tešku kantu koju je trebalo prenijeti četrdesetak metara do kuće kroz duboki snijeg dok se ledena voda prelijevala preko ruba i zalijevala po nogama onoga tko ju je nosio. Subotom smo zagrijali kuhinju i jedan po jedan prali smo se u lavoru. Grijalo se na drva, pa je majka u šupi cijepala klade sjekirom na velikom panju. Na istom panju i istom sjekirom je kokošima odrubljivala glave jer nije bilo hladnjaka, a perad se na tržnici prodavala živa. Moja majka bila je domaćica.

Baka i djed živjeli su mi u Zagrebu. Zagreb se razlikovao od Bjelovara po tome što je bio mnogo veći, kuće su imale više katova, stajale su jedna uz drugu i nisu imale vrtove, ulice su bile popločane, a po njima je vozio tramvaj. U Zagrebu je voda tekla iz slavina, stanovi su imali kupaonice s kadama, voda je tekla čak i u zahodu, kuhalo se na plin, grijalo centralnim grijanjem, a kokoši su se prodavale na tržnici već zaklane i često čak i očerupane.

Imao sam šest ili sedam godina kad je majka otišla sa mnom u posjetu baki i djedi. Nikada neću zaboraviti kako sam se zaprepastio kad je sjela za klavir, podigla poklopac, spustila prste na tipke i zasvirala kao da cijeloga života ništa drugo nije radila. Nisam znao da li me je više oduševila glazba koju sam tada čuo prvi put ili to što nešto tako posebno izvire pod prstima moje majke. Tek kasnije sam naučio da je svirala sonatu za klavir broj 14 Ludwiga Van Beethovena, „Mjesečevu sonatu“, jer ju je kasnije mnogo puta izvodila, i to napamet, jednako kao i „Za Elizu“ i niz Chopenovih sonata.

Moj djed bio je prije Drugog svjetskog rata dobrostojeći trgovac nekretninama, a majka je bila gospođica iz dobre familije koja je uvečer šetala korzom po Zrinjevcu i išla na plesove u Glazbeni zavod. Za vrijeme rata išla je u učiteljsku školu. Život koji je očekivala bio je uhodan i sređen građanski život, da se uda za nekoga iz pristojne obitelji, ima služavku, uzgaja djecu i svira klavir. Nakon rata djedu je zabranjeno da se bavi ranijim poslom, većina nekretnina mu je nacionalizirana, a on je majku ispisao is škole neposredno prije nego je maturirala jer je saznao da bi - da je završila - bila poslana u neku zabit Like ili Bosne ili negdje još dalje i gore da učituje.

Neki majčini kavaliri su u ratu pobijeni, drugi su nakon rata pobjegli, treći su postali slomljena sirotinja, novodošli kavaliri koji su se nudili nisu bili po njenom ukusu, ona sama ostala je bez miraza i bez škole, život koji je očekivala rasplinuo se. Kad je napokon srela nekoga tko joj se svidio, mog oca, njezin otac-moj djed bio je protiv te veze jer je moj otac „radio za novu vlast“. Tu se moja majka nije dala odgovoriti, buntovno je ustrajala na jedinom do čega joj je bilo stalo i otišla je u Bjelovar cijepati drva, vaditi vodu iz bunara i klati kokoši i ostala je ondje petnaest godina.

Moja majka nije bila osoba koja bi se žalila i kukala. Jedino je kadikad sjedala za klavir i satima svirala.

Vremenom je svirala sve rjeđe, klavir je bivao sve neugođeniji, njeni prsti sve ukočeniji. Danas mi je raštimani klavir u dnevnoj sobi i nitko ga ne svira.

Kadikad se zapitam što bi bilo s mojom majkom da se sudbina nije grubo poigrala s njom, kakav bi joj život bio, kakva bi ona bila. Moj djed je sve svoje teško, polako i pošteno stjecao, nadam se da ona ne bi bila kao ova „zlatna“ mladež o kojoj danas čitamo u glamuroznim trač-rubrikama i crnim kronikama, čiji su se roditelji preko noći obogatili na problematične načine, a oni zadrigli od bahatosti i utonuli u besmisao. U sličnosti je i razlika: i njoj i njima je daljnji život odredila promjena koja se dogodila takoreći preko noći, ali je ona izgubila sve što je imala dok su oni dobili previše toga s čim ne znaju što bi.

Ne vjerujem da bi moja majka ikada postala raskalašena praznoglava fufa koja provodi noći u razglašenim gužvalištima i jurcajući se skupim automobilima s mladićima koji ih krhaju i gaze ljude. Vjerojatno bi postala decentna zadovoljna gospođa koja brine o kućanstvu, djeci, dobrotvornim aktivnostima i kulturnim izlascima. Ne mogu reći da mi je drago kako joj se život okrenuo, ali uvjeren sam da je razočarajuća sudbina koja ju je spriječila da se na bilo koji način uzoholi ili postane slijepa i neosjetljiva za patnje drugih istovremeno učinila i boljom, finijom osobom. Gubitak ju je blagoslovio neprocjenjivim darom - bila je zadovoljna onim što je imala.

Lisica je objašnjavala Malom princu zašto voli boju žita. Tako i meni „Mjesečeva sonata“, pored toga što je veličanstvena glazba sama po sebi, uvijek poručuje nešto posebno, samo za mene.












utorak, 08.02.2011.

nedodirnute ljubavnice - spasonosni ples

Neko sam vrijeme radio u „Vjesnikovom“ neboderu na uglu Savske ceste, mjesecima. Mjesec po mjesec, nakupilo se gotovo dvije godine.

Za one koji ne znaju, u predvorju nebodera nalaze se aluminijska automatska vrata za ulazak u dizala, dvoja, troja ili četvora, ne sjećam se više točno koliko ih je koliko je to davno bilo da sam ondje zalazio.

Oko dizala uvija se stepenište kojim se služe oni koji se trebaju uspeti ili spustiti tek kat ili dva, a ne da im se čekati dizalo. Pred vratima je obično bila gužva i događalo se da neki od onih koji čekaju (uvijek je trebalo čekati) ne uspiju stati u prvu kabinu koja naiđe.

U neboderu je u to vrijeme radila djevojka, a moglo bi se reći i mlada žena, koja mi se vrlo sviđala. Nisam znao kako se zove ni iz koje je redakcije, a danas se više ne sjećam ni kako je izgledala. Jedino što ne mogu zaboraviti je da je uvijek žustro hodala na vrlo visokim petama.

Sretali smo se na hodnicima svaki drugi-treći dan, a bilo je dana kad smo se sreli i dva-tri puta. Uvijek sam je odmjerio pazeći da to bude što brže i neupadljivije, iako mi se čini da je u nekoliko navrata to zamijetila. U nekoliko navrata mi se učinilo i da sam ja nju ulovio da je ona mene isto tako odmjeravala, ali nisam mogao biti siguran, a nakon svakog takvog susreta mi se sve više sviđala.

Nakon nekog vremena bio sam uvjeren da svaki takav slučajan susret i za nje ne prolazi nezapažen. U mnogo navrata sam odlučio da ću je sljedeći put zaustaviti, ali sam uvijek bio u žurbi ili zbog nečega drugoga nije bila prilika ili je ona bila u društvu ili je bilo očito da je ona u strci ili već nešto.

Prošlo je više od godinu dana takvog pogledavanja kad sam jednog dana nervozno čekao ispred lifta odbrojavajući sekunde jer sam kasnio, a svaka sekunda je mogla biti sudbonosna. Kao lav u kavezu šetkao sam kroz gomilu koja se okupila, odlučan da se po svaku cijenu ubacim kroz prva vrata koja se otvore.

Stepenište koje se uvija oko dizala na posljednjem zavijutku ima odmorište nakon kojega preostaje još šest stepenica. U jednom trenu sam doglavinjao do početka stepeništa i upravo kad sam se okretao da se ne udaljim previše od vrata, krajičkom oka sam primijetio da se netko brzim koracima spušta. Podigao sam pogled. Ona. Na trenutak smo se pogledali pravo u oči, bez skrivanja, pogledi su se isprepleli i stopili se u jedan. Njene su se oči širom rastvorile, zbunila se kao uhvaćena u klopku, u njezinom kretanju kao da je zapeo neki mali zupčanik, vrh pete zapeo je za rub stepenica i ponesena brzim kretanjem iznenada je poletjela preko svih preostalih stepenica. Iznenada je letjela u dugačkom i visokom luku višem od glava onih koji su stajali, a širom rastvorene oči su se još raširile, jedino što je lice oko njih preplavila panika pred neizbježnim padom na tvrdi mramor, pa očaj što će se raspljeskati kao palačinka, ali spoj očima nismo prekidali. Takva je bila snaga mog pogleda!

Zakoračio sam na njenu putanju da je dočekam na prsa, ali nije bilo izgleda da mogu zaustaviti nalet njene mase nakon takvog leta. Da ne bih i ja pljusnuo na leđa u djeliću trenutka kada su nam se prsa dotakla uhvatio sam je kao kliještima u zagrljaj, munjevito se izvio na stranu i tako preusmjerio njen let, a zahvat nije dozvoljavao da odleti dalje. Zaokrenuo sam se oko svoje osi, ali nas je inercija ponijela, ja sam cuknuo nazad, a njene noge su poput zamašnjaka vukle da se i dalje okrećemo i napravili smo tri ili četiri okreta kao da tijesno pripijeni plešemo neki divlji valcer.

Uspio sam se zaustaviti nakon tri-četri metra i dalje osovljen na noge i uspravan dok je ona visjela opuštena u mom zagrljaju kao meduza bez ikakvih kostiju. Lice joj je bilo boje porculana, a neprekinuti pogled nije mogao biti s bliže razdaljine jer smo se gotovo doticali nosovima, a onda sam rekao potpuno smireno:

- Bilo mi je drago!

Pravi kavalir reagira u trenu, a zavodnik u pravom trenu.

Podrazumijevalo se da mi je drago što sam joj mogao pomoći, što sam je spasio, što smo se napokon upoznali iako nas nitko nije službeno predstavio jedno drugom i što i dalje nisam znao kako joj je ime ili nešto slično, ali tada su se otvorila vrata dizala i rulja je nagrnula unutra. Odskočio sam od nje, surovo se probio kroz ostale koji nisu stigli ući. Vrata su se počela zatvarati, a signalno svjetlo istovremeno zasvijetlilo da je kabina preopterećena i neće krenuti, pa sam izbacio dvojicu iz „Večernjeg lista“ prije nego su se zatvorila do kraja, a posljednje što sam vidio kroz procijep njihovih krila, preko glava onih koji nisu uspjeli ući, bila je ukipljena mlada žena nasred praznog prozora predvorja.

Dogodilo se nekako da sam dan-dva-tri nakon tog događaja naglo prekinuo sve poslove u „Vjesnikovom“ neboderu. Palo mi je na pamet da potražim onu koju sam spasio, ali nisam znao gdje. Palo mi je na pamet da se opskrbim sendvičima, termosicom i cigaretama i ušančim se ispred nebodera od podneva pa dok posljednji čovjek izađe s posla i dočekam je, ali nisam znao izlazi li sprijeda, pa pješice na tramvaj, ili straga, pa do parkiranog automobila, a niti na koji od tri stražnja ili dva prednja izlaza. Doduše, mogao sam čekati pet dana…

Nisam jer mi je bilo jasno da nakon što bih je tako dočekao nakon godinu dana pogledavanja i nakon njenog leta i naše piruete to ne bi bio običan susret, a ja o njoj zapravo - osim kako je izgledala - nisam znao baš ništa. Obzirom na to kako je izgledala, vjerojatno prvu sedmicu ne bismo stigli ništa suvislo popričati, a nakon toga bih se mogao zateći već debelo u vezi s nekom koja mi po ničemu ne odgovara. Tako nisam napravio ništa osim ovoga - nakon mnogih godina - da sam sve to zapisao.






nedjelja, 06.02.2011.

četvrti dan nepušenja

Završava četvrti dan kako nisam zapalio nijednu cigaretu. Nema u tome ničega na čemu bi mi se trebalo čestiti, nikakve snage volje, pametne odluke ili štogod slično. Naprosto sam dotjerao dotle da jedva mogu disati.

Prije nešto više od godinu dana dobra doktorica mi je govorila razne strahote koje će mi se ubrzo odgoditi ako nastavim, ali nije me uspjela dovoljno preplašiti da bih se zgromio i momentalno prestao. Jedan od mojih problema je što sam neustrašiv. Istina, dala mi je za misliti, ali o tome sam mislio i ranije, mnogo sam puta smislio da bih trebao prestati, dapače, svako malo sam i pokušavao, u jednom navratu sam apstinirao čak petnaest dana, ali sve uzalud. Uvijek me zavede pomisao da sam toliko cigareta već popušio da jedna više neće činiti nikakvu razliku.

Ako vas zanima kako sam proveo posljednja četiri dana… - uglavnom sluđen. Satima ne mislim ništa drugo nego kako bih rado zapalio, gdje se nalazi najbliža cigareta, ako zamolim onu prijaznu osobu za susjednim stolom da mi pokloni jednu da li ću je dobiti, koliko je minuta prošlo otkako sam posljednji put poželio cigaretu… Zatim me nešto povuče, zabavi, zaigra i cijeli sat ni ne pomislim da cigarete postoje, a zatim iznova. Osjećam oči kao ping-pong loptice, napuhane i tvrde,a odostraga žare. Vrhovi ušiju mi bride, a nos se smrzava. Umoran sam, samo bi spavao, ali živci toliko titraju da ni slučajni ne mogu zaspati. Nervozan, nespokojan, živčan… Da mi je ostalo snage i kondicije najradije bih optrčao maraton oko Sljemena, to bi mi sigurno pomoglo, jedino što - nažalost - jedva imam snage da se polako uspnem stepenicama na prvi kat.

Odlučim izaći iz kuće, oblačim prsluk, primijetim da sam ga obukao naopako, v-izrez okrenut na leđnu stranu. Zatim tražim naočale koje sam skinuo i odložio da bih obukao prsluk, ne mogu biti dalje od dohvata ruke, ali ih ne uspijevam naći nekoliko minuta. Naravno, tu su mi pred nosom. Onda pokušavam izaći iz kuće, ali se ključ neda ugurati u bravu. Naravno kad ga guram s nazubljenom stranom nagore.

Vozim. Ljudi iza mene trube i signaliziraju svjetlima. Što im je? Aha, vozim dvadeset na sat. Ubrzam. Gdje sam se ono uputio? Dok stignem kamo sam nakanio tri puta zaboravim i prisjetim se kamo idem. Onda svjetla na semaforu: upali se zeleno, ljudi ispred mene odu, ja ih gledam i ne znam što mislim sve dok oni iza mene ne podivljaju. Trube ko ludi! Jurnem i pitam se - kakvo je svjetlo bilo na semaforu kad nitko nije krenuo za mnom? Tko zna kroz koliko sam crvenih svjetala prošao u ova četiri dana! U mesnici mi mesar pruža kusur od dva puta dvadeset kuna. Znam da mi treba vratiti pedeseticu i dvadeseticu, i samo da ga upozorim napravio bi tako uz najdublje izvinjenje, ali nemam snage išta izustiti.


Znam da ima onih koji su lako ostavili cigaretu i onih koji su to napravili tako odlučno da se nikada kasnije ni na časak nisu pokolebali. Moj otac je pušio dvadeset godina, a onda je jednoga dana samo rekao „Dosta!“ Nažalost, nisam od takvih. Zavidim i čestitam svakome tko je uspio.

Jedino što mi donekle pomaže je smiješno. Ne mogu izbjeći da se nađem u kafiću - svi oko mene imaju pripaljenu cigaretu u prstima ili im čik visi s ruba usnica. Ja si zamislim da me je mrski neprijatelj strpao u zatvor ni nastoji me slomiti. Jedna od stvari kojima me nastoji slomiti je da mi uskraćuje cigarete. Da bi me više mučio meni neda, a onima oko mene neštedimice dijeli da mi puše pred nosom. E, tu se ja ne dam mrskom neprijatelju! Doduše, nisam siguran da li mi stvarno pomaže to što zamišljam ili mi iluziju da ne pušim olakšava dim oko nas koji se može lopatom izbacivati iz lokala.

Primijetili ste da već četiri dana nisam napisao novi post na blogu? Svako malo mi padne na pamet nešto što bih rado zapisao, ali nisam u stanju sastaviti dvije suvisle rečenice. Olakšava što sam drugog dana zalijepio nikotinski flaster. Pomaže i povremeno gutljaj whiskya. Olakšava i pomaže, ali svejedno je strašno. Imam osjećaj (i objektivne pokazatelje) da mi je kvocijent inteligencije spao na šezdeset, na ništa se ne mogu usredotočiti, razdražljiv sam, dođe mi da skočim na nepoznate žene na ulici (mnogo češće i jače nego inače), raznorazne mi ludosti padaju na pamet… I još bih sve to nekako uspio savladati, ali najgore su one misli koje sasvim prirodno iskrsnu: „… a sad si idem lijepo jednu zapaliti…“ kao što sam u proteklih trideset godina nebrojeno puta pomislio i napravio i bojim se i ljutilo bi me da to napravim prije nego se prisjetim da sam zapravo prestao pušiti.


Koliko god ovi dani bili izluđujući i naporni, koliko god nisam siguran hoću li uspjeti, ipak me ona pomisao kad već ležim u krevetu, posljednja prije nego utonem u san, kad sam već siguran da ću se u narednom trenutku obeznaniti, da nema izgleda da se više ustanem i podlegnem napasti, ispunjava neizrecivim zadovoljstvom: „Protekao je cijeli dan da nisam zapalio!





srijeda, 02.02.2011.

vidovitost i kako je steći

Prijateljica N. došla mi je jednoga dana vrlo uzbuđena. Javljeno joj je da je udovoljeno njenoj molbi i da će je primiti poznati vidovnjak Valdo. Nikada ranije nisam čuo za čovjeka. Zakazao joj je sastanak za tri sedmice.

Kroz te tri sedmice nekolicini ljudi sam spomenuo Valda - i gle čuda! Svi su znali za njega. Dapače, naletio sam i na nekolicinu ljudi koji su imali priliku da ih primi. Iako su bili razumne i uravnotežene osobe, svi su se kleli da je njegova sposobnost viđenja fascinantna, da govori nevjerojatno precizno i da su mu proročanstva prilično točna.

Spomenuo sam vidovnjaka i majci. Ona je rekla: „Kako da ne?! I ja sam išla njemu još prije tvog rođenja. Sve mi je pogodio!“

Suočen s tvrdnjama ljudi kojima sam vjerovao da ne izmišljaju, zainteresirao sam se za vidovnjaka, te sam naposljetku i ja jedva čekao da prijateljica N. ode do njega. Vratila se sva van sebe, potpuno uvjerena u njegove natprirodne sposobnosti.

Stari gospodin ju je primio u odgovarajućem velikom starim stanu namještenom starinskim namještajem. Popili su kavu i gledao joj je u karte. Znao je sve o njoj: opisao joj je kuću u kojoj živi, nabrojao ukućane, znao je kako joj se zove pas, rekao da spava u sobi s plavim zavjesama, znao u koje je škole išla, nabrojao sve značajnije bivše ljubavnike, rekao od kojih je bolesti bolovala, točno naveo sve njene najznačajnije dileme, te na kraju prorokovao nekoliko događaja koji je čekaju u budućnosti. Nije tražio ništa za uzvrat, ali kako je ipak potrošio na nju gotovo sat vremena ipak mu je ostavila „nešto malo“ u koverti.

Nije bilo razloga da mi ona išta izmišlja i ostao sam zbunjen. Moja majka je bila kod njega još prije mog rođenja… Znači da posluje više od četrdeset godina! Svi se kunu da sve točno pogađa… Da nisam naišao na pravi slučaj vidovnjaštva? Svi znaju za njega i ne može primiti sve koji su zainteresirani da im nešto kaže. Treba naći vezu i zamoliti za prijem, nakon dvije-tri sedmice odgovori hoće li nekog primiti ili ne, a zatim zakaže sastanak obično za mjesec dana.

Znao sam neke koji su se izdavali za vidovnjake i muljali o natprirodnim moćima, pa i sam sam tome povremeno pribjegavao udvarajući se nekim naivnim ženskama, ali uvijek su to bili više ili manje inteligentni i pronicljivi ljudi koji su na način Sherlocka Holmesa očitavali one pred sobom i na osnovu toga spretnije ili manje spretno, bezobrazno ili obazrivo blefirali. Međutim, ono što je Valdo „vidio“ nije se moglo dokučiti na taj način. Nikome ne piše na čelu kako mu se zove pas, niti se po ičemu može vidjeti što je na slici ispod koje mu se nalazi jastuk: „…Vaš posljednji pogled svake večeri upućen je prema jezeru na čijim obalama pasu jelen i košuta…“

Sjeo sam i ponovio sve što sam saznao o Valdi:
- počeo je raditi ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata,
- mnogi ljudi bi htjeli doći do njega, ali on ih odbija više nego što ih primi,
- između molbe za susret i susreta proteče najmanje mjesec dana,
- Valdo nepogrešivo točno zna mnoštvo pojedinosti,
- ne traži da mu se plati, ali ne odbija ako mu posjetitelji samoinicijativno ostave novce, pršut, flašu skupog pića…

Posebno me čudilo što sam znao da je od četrdeset i pete do pedesete, pedesetih i još šezdesetih narodna vlast strogo progonila šarlatane i prevarante. Govorilo se „OZNA sve dozna!“, čudno da nije završio u zatvoru.

Objašnjenje je bilo toliko jednostavno da sam se morao smijati kad mi je sijevnulo - Valdo radi za policiju! Toliko poznat čovjek ne može prikriti čime se bavi. Dapače, neki od onih s kojima sam razgovarao uzimali su to u obzir i tumačili da su Valdove moći toliko nesumnjive da se čak ni policija ne usudi petljati s njim. Malo sutra! On je naprosto njihov službenik, prima plaću.

Razlog zašto neke ljude odbija je u tome da tajne službe i policija nisu zainteresirane za njih ili ne stignu prikupiti podatke. Zato je potrebno mjesec dana čekanja, da pronađu tko od ljudi koji potajno rade za njih može ući u kuću, sve razgledati, raspitati se, da se propitaju kod susjeda, pogledaju ocjene u školi, odu do doktora i pogledaju zdravstveni karton, raspitaju se na radnom mjestu, nekoliko puta prate nekoga kroz grad… Ako točno zna nešto što nije vidio, mora da je vidio netko drugi i rekao mu. „Žive na drugom katu lijevo u trosobnom stanu…“ Pored toga postoje one situacije kao kad netko ima tajnu vezu i uvjeren je da nitko ne zna, a cijeli grad o tome bruji. Nema tajne koju netko ne zna, a onaj koji taji uvjeren je da ne zna nitko. Posao se isplati. Ulože nešto obavijesnog rada, pa na osnovu njega Valdo još sazna ono što mu posjetitelji sami povjere ili potvrde, a što na nikoji drugi način ne bi mogli saznati. Naposljetku može dati vrlo precizna proročanstva. Na osnovu dokumentacije stomatologa „… uskoro ćete imati problema sa zubima…“ Uvidom u fakultetske rokove „…u šestom mjesecu čekaju Vas teški ispiti, ali ako se dobro pripremite, sigurno ćete ih položiti…“ Na osnovu policijskih kartona „…osoba s kojom se svakodnevno viđate bavi se nedozvoljenim aktivnostima i uskoro će završiti u zavoru…“ Onaj kome se takva proročanstva ostvare doći će i za godinu dana s još većim povjerenjem i povjeriti sve što ga se zapita, s tim da je Valdo dovoljno lukav da pita tako da ne pobudi ikakvu sumnjičavost. Zato mu i nije stalo da li mu netko plati ili ne kad ionako prima plaću, a ako mu netko pored toga ponešto daruje nema ništa protiv. Njegovi poslodavci gledaju na to kao gazda kafića koji dozvoljava da konobari primaju napojnice, porezni organi ga ne progone. Valdo je po ondašnjim mjerilima bio vrlo dobro stojeći čovjek.

Naravno, nemam dokaza za svoje objašnjenje, osim oslonca na zdrav razum. Zanima me da li u nekom policijskom priručniku za prikupljanje podataka postoji poglavlje „Korištenje vidovnjaka i iskorištavanje predrasuda“. Ako će se netko zanimati, uvjeren sam da će se jednoga dana - kada se s njegovog dosieja skine oznaka službene tajne - moći saznati da mu je kodno ime bilo Sova, Tuljan, Svrdlo ili tako nekako, ali u isto vrijeme će postojati drugi slični koji će biti aktivni i o kojima se neće moći saznati ništa.








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker