utorak, 21.12.2010.

Najbolja učiteljica

Dvije osobitosti Bjelovara u pedesetim godinama prošlog stoljeća valja imati na umu da bi se razumio početak priče koju kanim ispričati. Prvo, u njemu je u to vrijeme bilo vrlo malo automobila, drugo, Bjelovarčani su masovno slušali radio.

U cijelom gradu, ne računajući vojne i civilne kamione, nije bilo više od desetak automobila. Policija i vojska imali su nekoliko džipova, vjerojatno je Hitna pomoć već imala kombi, a pored njih je vozilo nekoliko predratnih fiata i škoda, te opela i mercedesa koji su preostali kao ratni plijen. Njih su koristili predsjednik općine, sekretar SK, predsjednik suda, direktor „Koestlina“ i još nekoliko glavešina, ali samo za službene potrebe. Ne vjerujem da je itko imao privatni automobil.

Nisu svi imali ni radio, premda se po jedan nalazio u većini kuća. Slušao se Radio Zagreb, a mogli su se čuti i Radio Beograd i Radio Sarajevo. Prijepodne je nekoliko sati emitirao Školski radio, u podne je bila izuzetno popularna „Emisija po željama“ u kojoj su emitirane pjesme koje su slušatelji tražili pismima i razglednicama, a navečer su se slušale radio-drame. U subotu su se obitelji i susjedstva okupljala da bi zajednički pratili emisiju „Mikrofon je vaš“, radijsku preteču današnjih „Supertalenata“, u nedjelju „Veselo veče“, a ponedjeljkom je posebno uzbuđenje izazivala „Emisija za pomorce“. Vijesti da je brod „Hrvatska“ uplovio u Port Said ili da je „Natko Nodilo“ oplovio Rt Dobre nade izazivale su ushićenje kako suvremena tehnologija omogućuje gotovo trenutačan uvid u sve kutke svijeta, a pomoću nje vidimo kako se naši ljudi kreću do njegovih najudaljenijih zakutaka.

Šezdeset i prve išao sam u peti razred Druge osnovne škole „Milan Bakić-Baja“. Danas nemam riječi kojim bih opisao uzbuđenje kada sam jednog dana idući u školu ispred ulaza zatekao tamnoplavi novi američki „Plymouth“-karavan, dvostruko širi i duži od ijednog automobila kojega sam do tada vidio, blještavo kromiranih odbojnika, maske i ukrasnih traka. Kao da to nije bilo dovoljno, na njemu je još bila upadljiva žuta pločica na kojoj je pisalo RADIO ZAGREB. Osjećao sam se otprilike kao kada bi se neko današnje dijete našlo pred letećim tanjurom. Od strahopoštovanja sam jedva unišao u zgradu škole.

Ne znam što sam očekivao zateći, ali unutra je sve bilo kao obično. Sjeli smo u klupe, došle su učiteljice i sve je započelo kao bilo kojeg drugog dana. Jedino čemu sam tek naknadno pridodao posebno značenje bilo je što je za vrijeme prvog sata u razred ušao podvornik noseći teku iz koje je pročitao naredbu direktorice škole: svaki učenik mora narednog dana na posebnom listu papira donijeti sastavak pod naslovom „Moj grad“.

Moj otac se bio pretplatio na prvo izdanje enciklopedije. Svakih nekoliko mjeseci poštom je stizala nova knjiga, što je ostavljalo dovoljno vremena da svi u kući pročitamo prethodni svezak od korica do korica. Vrativši se kući i razmišljajući što da napišem za tu posebnu zadaću, odlučio sam se za najjednostavnije rješenje: prepisao sam od riječi do riječi sve što je u enciklopediji pisalo u natuknici BJELOVAR.

Ovdje mi je u sjećanju događaj koji mi je danas toliko nevjerojatan, kao izmišljen, za kojeg se zato ne bih mogao zakleti da li se doista dogodio ili sam u to naknadno povjerovao maštajući o onome što sam želio da se dogodi. Za potrebe ove priče uzmimo kao da je istina: živo pamtim kako sam navečer izišao iz kuće nakon što sam napisao zadaću pod naslovom „Moj grad“. Prolazim ispod prozora školske zbornice koja se nalazi u visokom prizemlju, u svakom slučaju donji rub prozora je metar iznad moje glave, ali je toplo vrijeme pa su okna otvoren i dobro čujem što unutra razgovaraju. Čujem direktoricu kako nekoga uvjerava da se ne treba brinuti, da će sigurno dobiti mnoštvo dobrih zadaća, a ako svi drugi iznevjere ima jedan mali koji sigurno neće razočarati jer je izuzetno talentiran. Evo, sad će donijeti njegovu školsku zadaćnicu da pokaže kakve sastavke piše, a osim toga smišlja i vrlo zgodne pjesme... Shvatio sam da razgovaraju o meni, prepao se da bi me mogli zateći i pomisliti kako prisluškujem, pa sam sav ustreptao pobjegao.

Sutradan je početkom prvog sata je unišao podvornik, sakupio sve sastavke i odnio. Petnaestak minuta nakon toga ponovo se vrati.

- Babloviću, direktorici!

Iznenadio sam se i zabrinuo. Tako se pozivalo direktorici samo nekoga tko je nešto gadno skrivio, ali sam ipak smireno krenuo za njim pouzdavajući se u to da u posljednje vrijeme nisam izveo nikakvu opačinu (iako se nikada ne može biti siguran), pa sam putom kroz dugačke hodnike razmišljao – da ipak nisam nešto previdio?

U zbornici me dočekala direktorica. Uz nju je sjedila neka nepoznata mlađa ženska. Direktorica ju je predstavila kao urednicu Školskog radija i rekla da me upravo ona nešto treba. Mene? Urednica je izvadila novčanik, iz njega izvukla novčanicu koju mi je pružila i poslala me u samoposluživanje da kupim kutiju „Kraševih“ čokoladnih napolitanki.

Išao sam prema samoposluživanju sav smušen – zar me zato trebaju? S druge strane, ako hoće nešto iz dućana, normalno da će poslati nekog učenika. Neće valjda direktorica ići po napolitanke za urednicu ili neka učiteljica! Kad već nekoga šalju, zašto ne bi mene? Umirivao sam se, u tome što me šalju u kupovinu nema ničega prijetećeg.

Valja napomenuti da je već sam odlazak u samoposluživanje bio pustolovina. Prvo samoposluživanje otvorilo se ni dva mjeseca ranije i to je bila prvoklasna senzacija: bilo je nezamislivo kako može poslovati dućan bez prodavača. Svi su vjerovali da će narod sve pokrasti pa su nagrnuli u samoposluživanje da vide kako će drugi krasti ili da sami okušaju sreću. Prigodom svečanog otvaranja svima se besplatno dijelio tanjurić juhe koja se prodavala u vrećicama. Koliko uzbuđenja! Nikada ranije nitko nije ni čuo da juha može doći u dućan u papirnatoj vrećici, a prigodom otvorenja samoposluživanja su je dijelili besplatno! Malo tko od odraslih u gradu je odolio da ne stane u dugi red i dobije svoj tanjurić s juhom.

Dakle, po prvi put sam ušao u samoposluživanje i odmah kupio sam samcat nešto u njemu. Odnio sam naručeno urednici i mislio da sam gotov, no ona je rekla da pođem s njom. Uvela me u direktoričinu kancelariju. U njoj su bila dva pisaća stola. Na jednom su bile dvije gomile u kojima su bili domaći radovi svih učenika škole, drugi je bio potpuno prazan. Urednica je zatražila da sjednem za taj drugi stol, spustila pred mene prazan list papira i olovku i rekla:

- Piši! Napiši sastavak pod naslovom „Moj grad“!

Suzdržao sam se da se ne pobunim da sam ja svoju domaću zadaću već napravio. Odmah mi je sijevnulo da je ona znala da sam svoj tekst prepisao. Kad je mlada urednica dobila zadatak otići u Bjelovar, prvo što je napravila bilo je pogledati na zemljopisnoj karti gdje je ta vukojebina, a zatim zavirila u enciklopediju da sazna barem nešto o tome gdje to uopće ide. Kako me je direktorica nahvalila, kad su stigli papiri prvo je potražila moj i naravno da je odmah prepoznala čime sam se poslužio. Zato su upravo mene tako brzo pozvali. Procijenio sam da je bolje ne buniti se. No prije nego sam počeo pisati, urednica je napravila još nešto što me zaskočilo: otvorila je kutiju s napolitankama, uzela jednu, a ostatak stavila pred mene i rekla:

- Slobodno sve pojedi.

Današnjoj djeci i onima koji su to zaboravili ponovo valja nešto napomenuti. Čokoladu ili takve čokoladne napolitanke dobivalo se samo za rođendan, Božić i Novu godinu ili kad je netko bio tako ozbiljno bolestan da je završio u bolnici ili morao odležati kod kuće desetak dana. A čokoladne napolitanke su mi još i danas nešto najslasnije na svijetu.

Sjedio sam pred praznim papirom, vrtio olovku u ruci, urednica nasuprot mene je zaronila u čitanje pristiglih zadaća, i razmišljao sam: što napisati? Kao da cijedim suhu drenovinu s mukom sam ispunio pola lista. Kad mi je izgledao da bi napisano moglo biti ono što se od mene traži, prišao sam urednici i pružio joj papir. Urednica ga je prihvatila, naslonila se i počela pažljivo čitati riječ po riječ. Dugo je čitala dok sam stajao pored nje premještajući se s noge na nogu. Danas mislim da je pročitala u času, pa je razmišljala što učiniti.
Naposljetku je kratko rekla:

- Ovo ne valja. Napiši drugi članak.

Govoreći to zgužvala je papir u loptu i bacila ga u koš koji joj je stajao do nogu. Pružila mi je novi list, pokazala prstom na drugi stol i požurila me:

- Hajde!

Sjeo sam pred novu bjelinu papira, vrtio olovku u ruci, žvakao napolitanke i mislio: što ona od mene hoće? Ponovo sam s mukom istiskivao svaku riječ, ja sam mučio njih, one su mučile mene, i nakon nekog vremena sam uspio doći do dna papira.

Otišao sam do urednice i pružio joj ga. Ona se ozbiljno zadubila u njega, a zatim ga odlučno zgužvala i ubacila u koš.

- Ne valja. Možeš ti bolje!

Nisam se usudio prosvjedovati koliko god mi sve izgledalo besmisleno. Po treći put sam sjeo za stol pomiren sa sudbinom kakva je da je. Naposljetku sam nadrljao nešto i odnio joj.

Ovaj put je pogledala samo ovlaš i ponovo surovo zgužvala papir.

- Iznova!

Sjedio sam za stolom slušajući kako je zazvonilo zvono za veliki odmor, žamor učenika na hodniku, no nisam se usudio zatražiti da i mene pusti. Ona je marljivo čitala zadaće preslagujući veliku hrpu pred sobom u nekoliko manjih.

- Smijem na zahod?
- Smiješ. Ali odmah se vrati!


Vratim se. Odmah. Sjednem. Što da pišem? „Moj grad“. A da počnem pisati od naslova, to jest napišem i svoj naslov? Da bude „Grad moj“? Po čemu je to grad i po čemu je moj? Počnem zapisivati sve i svašta što mi je prvo palo na pamet. Učas nestane praznina papira. Ustanem, pređem preko sobe, stanem pored urednice i bez riječi joj pružim.

Ona počne čitati, u jednom trenutku se čak i glasno nasmije, ali svejedno na kraju zgužva papir, ubaci ga u koš i reče:

- Možeš ti bolje. Hajde još jednom!

Vratim se za stol i još u zaletu od proteklog sastavka bacim se na novi. Pišem, pišem, zastanem samo na kratko da zašiljim olovku. Pišem, pišem, toliko se unesem u pisanje da potpuno zaboravim napolitanke. Čim završim odnesem to urednici, a ona baci pogled tako kratko da nije mogla pročitati više od prve rečenice i odmah sve zgužva. „Nije dobro!“ i pruži mi novi papir.

Pomirio sam se sa sudbinom. Tješilo me da barem ne moram sjediti u razredu sa ostalima. A spopao me i neki bijes – silovito sam drljao, drljao... Rečenice su samo tekle. Ako joj se nije svidjela prva, sad ću joj smisliti prvu rečenicu da se smrzne!

Ona više ni da čita! Kako donesem novu umotvorinu, tako je bez gledanja zgužva, ubaci u koš i sikće;

- Iznova! Bolje!

Luda žena! Koš se već gotovo ispunio mojim uzaludnim pokušajima. Kroz cijelo poslijepodne što smo zajedno sjedili u sobi, osim što je pljuvala ono što sam napisao, nismo izmijenili ni desetak rečenica. U jednom trenutku se valjda ona poželjela odmoriti pa me je pitala nekoliko pitanja poput onoga imam li bracu ili seku, koji mi je najdraži predmet u školi, što volim čitati i slično. Između ostaloga spomenuo sam da je moj otac dobio rješenje o premještaju u Zagreb, te da ćemo se svi ondje uskoro preseliti i da to jedva čekam.

Otprilike petnaest minuta prije sedam, kad je trebao zazvoniti kraj šestog školskog sata, završila je s čitanjem svim ostalih zadaća. Ona dvije velike hrpe kroz vrijeme što smo bili zajedno podijelila je u nekoliko manjih, pogledala na sat i zadovoljno zafrktala. Nekako u to vrijeme i ja sam završio posljednji sastavak. Odnesem joj. Ovaj put ga je rasprostrla preda se i pomno iščitala. Naposljetku zadovoljno usklikne:

- Ovo je dobro!

Na to je napravila nešto što nikada neću zaboraviti. Posegnula je u koš, dohvatila s dva prsta posljednji moj papir koji je zgužvala, razmotala ga, poravnala i rekla:

- Kladim se da je i ovo dobro!

I bilo je. (Istini za volju, i prethodni zgužvani tekst u košu kojeg nije pogledala bio je također dobar.) Položila je oba moja papira na najmanju gomilu, okrenula mi se i rekla da se javim na Školski radio čim preselim u Zagreb, da ondje imaju neku grupu djece talentirane za pisanje, da ih uče kako raditi radio-emisije i svašta, da se dobro zabavljaju, da je uvjerena kako bih se među njih dobro uklopio. Ne sumnja u to, na kraju je dobila od mene tekst s kojim je vrlo zadovoljna, a osim toga sam jedini u školi koji se pri pisanju zadaće poslužio enciklopedijom.

Otprilike mjesec dana kasnije učitelji su sakupili sve đake u sportsku dvoranu. Radio je bio spojen na razglas i zajedno smo odslušali emisiju Školskog radija „Moj grad – Bjelovar“. U emisiji su spikeri pročitali dva moja sastavka, jedan na početku, drugi na kraju. Taj dan sam bio glavni frajer na školi!

Urednica Školskog radija zvala se Dubravka Milazzi. Kasnije se udala i prezimenu dodala još i Vrabec. Već na našem prvom susretu usadila mi je nekoliko važnih pouka o pisanju. Prvo, sve se može napisati na mnoštvo načina. Drugo, ono što nije dobro treba bez milosti odbaciti da bi se umjesto toga moglo napisati nešto bolje. Ne smije se biti bolesno vezan prema vlastitim riječima, rečenicama i odlomcima. Treće, može postojati više različitih tekstova o istome, a da su svi dobro napisani. Četvrto, postoji razina na kojoj je nešto dovoljno dobro i ne isplati se više truditi. Peto, dobro pisanje je ozbiljan posao. Zapamtio sam to iz prve za cijeli život. Kada sam nekoliko desetljeća kasnije čuo da se u novinarstvu pojavila mlada Vrabecka, Dubravkina kćerka, odmah sam bio uvjeren – ta mala mora da zna posao, imala je najbolju moguću učiteljicu.











- 00:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se