 Prvo je ostavila nekoliko komentara pod upise na mom blogu, zatim se javila na e-mail adresu koju je našla na njemu dužom i osobnijom porukom, potom me nagovarala da pređemo na chat, ali sam to odbio jer mi ne odgovara da me bilo tko može prekinuti u bilo kojem trenu i odvući od onoga što radim. Umjesto toga su e-mail poruke umnožile: kadikad smo ih izmijenili i po tri-četiri na dan. O njoj sam znao jedino da je mlađa ženska osoba, između kasnih dvadesetih i vrlo ranih četrdesetih, da ima kraću crvenkastu kosu (napisala je da je bila kod frizera), da je samopouzdana, slobodnih nazora i ima relativno bogat socijalni život, po čemu sam zaključio da dobro izgleda. Djelovala je i pristupačno i, ukratko, zainteresirao sam se. Ne znam što je ona sve mogla zaključiti o meni čitajući moj blog i razmjenjujući poruke, ali pretpostavio sam da joj je bilo jasno da nisam baš od jučer.Prepiska je došla do one točke nakon kojega je preostalo jedino da se sretnemo i u živo. Obzirno sam otklonio nekoliko njezinih nagovještaja između redaka da bi se mogli naći, pribojavajući se da bih se razočarao kad bih je vidio i našao se u neugodnoj situaciji, ali sam pazio da to ne bude odbijanje nego samo odlaganje, jer je ipak postojala mogućnost i da me oduševi. Osjetio sam da se i ona hrva s istim problemom. S druge strane, pomisao o mogućim sretnih ishodima sve me više golicala, a konverzacija postajala sve besmislenija bez toga da je napokon pozovem, tim više što ona kao da je vukla prema tome i kao da je požurivala, ostavljajući meni – valjda kao prema muškome – da ipak ja napravim prvi korak. Onda su se slučile okolnosti da sam u trenu sklopio pakleni plan. Pisao sam o nekoj izložbi koja se trebala otvoriti za dva dana u Umjetničkom paviljonu, a kako sam znao radove umjetnika, od sveg srca sam nagovarao one koji će pročitati ono što pišem da dođu na otvaranje. Podrazumijevalo se da i ja to neću propustiti. Znao sam da ona četvrtkom nema drugih planova, da je slobodna, i pitao sam se hoće li priliku mogućnost da se umiješa među prisutne, pokuša otkriti koji sam ja i potajice me odmjeriti. Došao sam u umjetnički paviljon pola sat prije zakazanog otvaranja. Izložba je bila već postavljena, pa sam je na miru obišao. Što se toga tiče, bio sam podmiren. Zatim sam gledao tko još dolazi. Naposljetku se sakupilo oko stotinu i pedeset ljudi. Dvije trećine od njih bili su muškarci. Trećinu prisutnih sam osobno poznavao. Trećinu sam znao iz viđenja jer su spadali u one koji se uobičajeno okupljaju na takvim i sličnim prigodama. Od petnaestak preostalih nepoznatih desetak su bile neke stare babe. Njih sam otpisao. Neke nepoznate ženske su očito poznavale umjetnika, pa sam otpisao i njih. Tri-četiri su očigledno bile novinarke koje su s profesionalnom znatiželjom ogledavale i pratile sve što valja spomenuti i zapisivale zabilješke u notese. Preostala je samo jedna grupa od tri mlađe žene koje su se držale zajedno. Jedna se smrtno dosađivala potpuno nezainteresirana za sve oko sebe. Očigledno je došla s prijateljicama i jedva čekala da sve prođe i odu odatle. Druga je imala dužu tamnu kosu i zvjerkala naokolo. Treća je imala kraću crvenkastu kosu i bila vidljivo najznatiželjnija od sve tri prijateljice, pri čemu su je više zanimali posjetitelji nego eksponati. Reklo bi se da je ona bila ta koja je dovukla druge dvije prijateljice. Nije propustila odmjeriti ni jednog muškarca srednjih godina koji se pojavio, a zatim je odmah svakoga prokomentira s dugokosom. Pazio sam da je između nas uvijek barem pedesetak ljudi da im ne padnem u oči, ali usredotočen samo na nju mogao sam je dobro razgledati. Izgledala je vrlo dobro, upravo po mom ukusu. Pričekao sam da počne uvodni govor i uvjerio se da ona uopće ne sluša već samo okreće glavu naokolo što je samo potvrdilo da je to ženska s kojom se dopisujem preko e-maila. Ostao sam nepotrebno još kraće vrijeme uživajući u situaciji u kojoj ona vjeruje da je potpuno anonimna i nitko ne zna tko je i zašto je ovdje, a zapravo je izložena promatranju poput bubice pod povećalom, nakon čega sam se neprimjetno iskrao iz Paviljona. Odmaknuo sam se od ulaza do ugla zgrade u duboku sjenu, pripalio cigaretu i razmišljao. Popušio sam dvije prije nego su njih tri izašle. Zaputile su se prema Glavnom kolodvoru, a ja na sigurnoj razdaljini, umiješan među ostale prolaznike, za njima. To mi je pružilo priliku za dodatno odmjeravanje: vitka silueta, uspravno držanje, siguran i elegantan hod. Vrlo dobro! Prošle su pored nekog lokala, a onda zaokrenula u vežu prema „Bacchusu“. Požurio sam za njima. Unišao sam upravo kad su se smještale oko jednog stola. Srećom je susjedni bio slobodan, pa sam se spustio uz njega. Bacile su površan pogled na mene i nezainteresirano okrenule glave na drugu stranu, a u sljedećem trenutku su već zaboravile na mene. Došao je konobar i preuzeo narudžbu. Njih tri su se nagnule jedna prema drugoj, govorile su tiho, a u lokalu je svirala muzika i vladao uobičajen žamor, pa nisam mogao čuti što su pričale. U jednom trenu sam čuo: „Nije došao!“, na što je crvenokosa razočarano slegnula ramenima. Tek ponekad je do mene dopirala riječ ili nekoliko riječi, ali nisam mogao pratiti o čemu razgovaraju. No nakon desetak minuta se dogodio jedan od onih čudnih trenutaka kao u filmovima. Glazba se utišala između dviju pjesama, svi ostali u lokalu su zašutjeli, a crvenokosa je poviknula da je odjeknulo od ugla do ugla: - Ne budi blesava! Muškarci su zato da plaćaju račune i nose rogove! Zato i ja žurim naći sljedećega, kartice su mi već duboko u crvenom! Svi u „Bacchusu“ su okrenuli glave prema njoj, a ona – primijetivši je svi zapanjeno gledaju – naglo zašutjela. U narednom trenutku se već razlika uobičajena tonska kulisa, a njih tri prasnule u smijeh. Nije mi se svidjelo što sam čuo. Ne sviđa mi se već ni sam koncept „nabijanja rogova“, a kamoli mogućnost da mi se tako nešto dogodi. U kontekstu da joj hitno treba netko tko će ukloniti minuse s njezinih bankovnih računa njezina susretljivost u prepisci s nepoznatim i požurivanje da se sretnemo, pa čak i to što je progutala udicu i došla na otvaranje izložbe, odjednom su dobili drugo značenje. Zbunjivalo me samo po čemu sam ostavio dojam da bih ja mogao biti naivac kakvoga traži? Požurio sam se kući, upalio kompjutor, spojio se na internet i poslao joj poruku o kojoj sam dobro promislio putem. Napisao sam da mi je žao što nisam mogao prisustvovati otvaranju izložbe za koju sam bio vrlo zainteresiran, da sam u međuvremenu upoznao žensku s kojom sam se odmah vrlo zbližio, da sam joj kao znak povjerenja odao parametre s kojima može pregledavati moju elektronsku poštu, te zbog novonastalih okolnosti – bla, bla, bla, sve vrlo pristojno – bolje da mi se više ne javlja. Javila se, ali to je već druga priča. U svakom slučaju, ne može reći da je nisam upozorio.  |
 Godina je 1996… Mnogi istaknuti kulturni i javni radnici smatraju da su osobna računala nevažna pomodarija, te daju javne izjave da oni ne kane „tome“ doći ni blizu. U mnogim poduzećima još tvrde da se oni ne kane kompjuterizirati - ne vide zašto bi. Međutim, već postoje oni koji do kasno u noć sjede za kompićima i pomoću modema protočnosti 56 KB uspostavljaju vezu sa srodnim dušama u svijetu. Pionirsku ulogu kod nas odigrala je Zamirova mreža preko koje se moglo doći do prvih internetskih konferencija. Posebno je to bilo značajno u zemljama bivše Jugoslavije. Dok su svi ostali mediji, s rijetkim iznimkama poput „Ferala“, „Arkzina“ i „Starta nove generacije“, puhali u nacionalističke plemenske trube, na internetskim konferencijama poput /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA i /SOC/CULTURE/CROATIA nisu bili rijetki inače rijetki razumni glasovi, iako je ondje često bilo izravnih sučeljavanje zagriženih i raspomamljenih likova sa svih strana. I jedno i drugo bilo je dragocjeno. U prvom slučaju bilo važno vidjeti da nisu baš svi pobudalili, u drugome se moglo pratiti kako se argumenti (i uvrede) odvaguju, što je oslobađalo ovisnosti o samo jednom izvoru. Pored ozbiljnih stvari bilo je i čiste zajebancije, i vjerojatno se u nju može ubrojiti poruka koja se jednog dana pojavila. Ispričavam se onima koji ne koriste engleski, ali mnogo bi se izgubilo prevodom: To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA, /SOC/CULTURE/SLOVENIA From: jm83889@novoprot.com (James McIntyre) Subject: Help me find E.European mail-order bride Date: Su 12.05.96, 10:50 (received: 13.05.96) Size:1358 Bytes ---------------------------------------------------------------------- Hi, I'm 39 years old and I realize now that I want to settle down and have a wife and kids. However, as I am quite obese and not particularly handsome, I've been thinking about getting a mail-order bride from some exotic country like Croatia or Czechoslovakia. I kind of like the idea of an arranged marriage, and I hear these Slavic women are quite subservient and they truly become your marital slave. I would like a tall woman maybe 5'10" but very very thin. She should have long curly hair (she can perm it, I don't care) and she should have enormous breasts. I hear it takes about 6-8 weeks for the order to go through, it costs about $4000, and it's run from an outfit in Prague. Please, no Bosnian or Chechen refugees. Also, I really like Polish food (and I guess the others are about the same), so I would like for her to cook for me. It wouldn't hurt if she wouldn't mind getting a part time job at night while I sleep. Every penny counts! And while I'm not physically attractive, I have many positive qualities like a good heart and strong Christian family values. I even donate a portion of my earnings to the Christian Coalition. If anyone can put me in touch with one of those agencies, I'd really appreciate it. Also, if you can pick by name, I'd like either Svetlana or Olga. Thanks, Jim Jim je dobio mnoštvo odgovora od kojih sam pohranio samo neke: To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA, /SOC/CULTURE/SLOVENIA From: borsky@dial.pipex.com (J Borsky) Subject: Re: Help me find E.European mail-order bride Date: Su 12.05.96, 18:56 (received: 13.05.96) Size:2664 Bytes ---------------------------------------------------------------------- Most esteemed young Sir, I am sure that my friend and well-connected socialite Eva Poste-Restante could help you in your quest to find a fine bride, in line with your expectations and meeting or even exceeding your specifications. Luck is definitely on your side! The slim types that you require are in very little demand, as local menfolk prefer females of more substantial build that could (at a push) pull a plough. Hint: look for "prdelka jako dva kminy" label and ask for a discount. ;-) Eva P-R, as I know her, would want to satisfy you in even the most minute of details, so please state your preferred moustache colour. Do note that young females from Prague are deemed more sophisticated (eg. can be relied on not to fart during the really quiet passages in opera) and thus always carry a premium, fetching sometimes as much as 4 or even 5 goats. (Last week reported rates). And do not forget some glass beads for Eva P-R for her troubles. Finally, could you please indicate whether your future wife would have a separate corner in your zemljanka or would she be expected to share with livestock? On behalf of Eva Poste-Restante znamena se v ucte, Jiri Borsky *********************************************** To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA CC: /SOC/CULTURE/SLOVENIA From: jpi@dit.lth.se (J. Piasecki) Subject: Re: Help me find E.European mail-order bride Date: Tu 14.05.96, 15:44 (received: 15.05.96) Size: 1303 Bytes ---------------------------------------------------------------------- In article <3197EBF9.225B@your.own.ass>, rude stoner >James McIntyre wrote: >> as I am quite obese and not particularly handsome, I've been >> thinking about getting a mail-order bride from some exotic country >> ... I hear it costs about $4000 ... Please, no Bosnian or Chechen refugees. >> Also, I really like Polish food ... I would like for her to cook for me >> It wouldn't hurt if she wouldn't mind getting a part time job at night >> while I sleep. Every penny counts! ... And while I'm not physically >> attractive, ... I'd like either Svetlana or Olga. Jim >Hang on, let me stop laughing.... Jim, listen, you shall never see a >pussy in your life. ... >Rude He never did. But it is just the reason for his plea being deliciously fresh as self-advertising goes ... hang me, too .... let us honor him in making this in a payed matrimonial add with is email adress ... no, rather hang me ... halv-dead by lauther attack jp But "Every penny counts!"? and "McIntire?" Quizzy. It may be a lover of Scottish who posted it under such a name... Maybe it is his wife who wrote it. Must be. She would know him best. **************************************** To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA, /SOC/CULTURE/SLOVENIA From: Marko_Zagar@REGATE.dpie.gov.au (Marko Zagar) Subject: Re: Help me find E.European mail-order bride Date: We 15.05.96, 14:03 (received: 15.05.96) Size: 141 Bytes ---------------------------------------------------------------------- You certainly won't find a slovenian girl with your qualities. How about trying the local dog pound. Seems to be more your style. Marko ************************************** To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA, /SOC/CULTURE/SLOVENIA Followup: /SOC/CULTURE/POLISH From: cypis@rexio.uci.agh.edu.pl (Lukasz Grochal) Subject: Re: Help me find E.European mail-order bride Date: We 15.05.96, 07:25 (received: 16.05.96) Size: 677 Bytes ---------------------------------------------------------------------- : jm83889@novoprot.com (James McIntyre) writes: : > However, as I am quite obese and not particularly handsome, I've been thinking about getting a mail-order bride from some exotic country like Croatia or Czechoslovakia. I kind of like the idea of an arranged marriage, and I hear these Slavic women are quite subservient and they truly become your marital slave. [ and so on ] No problem, man, for about $10,000 i will send you one, well packed and with sattisfaction guarantee... (or I rerturn all costs) -- Lukasz (cypis) Grochal (.) Polska dla Polakow! ziemia dla ziemniakow! (zaslyszane) *********************************** To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA, /SOC/CULTURE/SLOVENIA From: darek1@nando.net (darek) Subject: Re: Help me find E.European mail-order bride Date: Fr 17.05.96, 03:16 (received: 17.05.96) Size: 1973 Bytes ---------------------------------------------------------------------- Try Bogus Piotrowski, soon to be Bogusia Piotrowska from Toronto. He is gettin the female hormones now, as can be seen from the shit that he's posting here on scp. As soon as the sex change operation is completed, you'll have your lady. He's kind of fat & ugly, so you may have to put him on diet. In fact, you may want to starve the SOB to death, I don't care... He already has enormous breasts, but they are going to be even bigger after the operation. You can reach him at cp685@FreeNet.Carleton.CA Regards, Darek ************************** To: /SOC/CULTURE/YUGOSLAVIA, /SOC/CULTURE/CROATIA CC: /SOC/CULTURE/POLISH, /SOC/CULTURE/CZECHO-SLOVAK, /SOC/CULTURE/RUSSIA, /SOC/CULTURE/SLOVENIA From: primo@wantree.com.au (Vjeran Planinc) Subject: Re: Help me find E.European mail-order bride Date: We 22.05.96, 01:30 (received: 22.05.96) Size: 868 Bytes ---------------------------------------------------------------------- S. Brajkovic >My advice to you is to get some psychological counselling, for obviously >you need help! Not Psychological counselling........ Just a strong right hand!!! |
 Prijatelj Nikša sponzorirao me je novim skanerom koji može skenirati i filmove. Zaronio sam u kutije sa starim filmovima i iznenada počinje svašta izranjati… Recimo, na ove dvije fotografije je jedan ugao moje radne sobe početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nije to bilo tako davno, u povijesnim razmjerima, ali fotografije otkrivaju nekoliko pojedinosti koje je danas teško ili nemoguće naći u radnim sobama. Recimo - klasična pisaća mašina. Doduše, prvi osobni kompjutor nabavio sam 1984, bila je to portabl „Toshiba 1000“, ali pisaća mašina je i dalje bila korisna kada je trebalo napisati nešto na razglednicu, dopisnicu ili čestitku, pojave koje su također gotovo iščezle. Kompjutor je u drugom uglu sobe uz telefon spojen žicom s okruglim brojčanikom za biranje brojeva. Fotoaparat na klasični film („Laica CL“) povlačio je za sobom teleobjektiv, diaprojektor i košuljice i kutijice za slajdove. Uz magnetofon na široke magnetofonske vrpce nalazi se i hrpica kutija s kolutima za vrpce… Ono što na fotkama nije vidljivo jest da nedaleko bjesni rat i da u trenu kada su uslikane nije izvjesno neće li i Zagreb doživjeti sudbinu Sarajeva…  |
 Kad vam kažem da je od pamtivijeka jedino muško ime u porodici Mato, pa su muškima, da bi se izbjegla zbrka, pridavani razni nadimci kao Mali, Veliki, Gadni, Rošavi, Laživi, Nosati… i slični, a da samo jednoga od njih zovu samo Mato, jasno vam je da je taj Mato uvijek tata-mata među ostalim Matama.Mato je moj djed. On se prvi u porodici, neposredno po svršetku Prvog svjetskog rata, odvažio otisnuti u svijet i stigao do Zagreba. Malo okretnosti, malo radinosti, malo srećica - ubrzo je sagradio kuću i to na kat. Onda su nagrnuli ostali. Njegova kuća je od prvog dana puna raznih Mata.pogledaj napomenu* Mate su donosili na dar duhan, sireve, pršute i razne rukotvorine, ostajali danima, sedmicama, mjesecima ili godinama, vraćali se odakle su došli ili ostajali živjeti u Zagrebu, a najviše nastavljali dalje u bijeli svijet. Djed Mato, kao Kutuzov, u svojoj radnoj sobi ima kartu svijeta s ubodenim pribadačama obojenih glava: crvene za Mate prvog koljena, plave za Mate drugog koljena, žute za Mate trećeg koljena… sve do bijelih za Mate neodrediva srodstva. Posvuda ih ima: u Australiji, na Novom Zelandu, u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, u Paragvaju, Argentini… Posebna zastavica označuje ako su u zatvoru. Mate su dovodili i druge Mate. Svi su Mate, kad su dolazili, bili siromašni, a kad se jedan od njih zvao još i Siroti možete zamisliti mrak te bijede, ne samo zbog neimaštine. Imao sam šesnaest godina kad se Siroti Mate pojavio iza ugla predvođen jednim već udomaćenim Matom. Pridošlica se zbunjeno i uplašeno osvrtao kuda je prolazio i zbijao uz Lijepog Matu saplićući mu se u noge. Imao je sedam-osam godina više od mene, ali je izgledao dvostruko stariji. Nosio je iznošeno odijelo kratkih rukava i nogavica i raskvašene cipele. Odmah shvatim: rođak iz pasivnog kraja! Upravo se vratio iz Armije i cukao je sve svoje u ofucanom polupraznom kartonskom koferčiću omotanom špagom. Mam mi se smilio. Djeda ga je smjestio u sobicu u podrumu. Siroti Mate je prvo okopao vrt. Potom su ga zaposlili kod Debelog Matea da utovaruje kamione, a kasnije u poduzeću gdje je Suhi Mate bio poslovođa. Djed ga je upisao u večernju školu, te Siroti Mate završi neki zanat u godinu dana. Tijekom te godine često sam silazio u podrum, u uvijek hladnu i vlažnu sobicu. Sjedeći na rasklimanom bolničkom željeznom krevetu izmjenjivali smo iskustva i mišljenja o životupogledaj napomenu**. Donosio sam prokrijumčarenu rakiju iz smočnice, on motao duvan i davao mi da pušim, pokazivao fotografije iz kuverte koju je uvijek nosio sa sobom na kojima su bile gole žene s dlakavim pičkama ili svirao u frulu. Jedan od povoda da ga potražim, iako mi nije trebao nikakav povod, bila je grickalica za nokte. Mrzio sam kratiti nokte škarama, nikako ih nisam mogao dobro obrezati na desnoj ruci, a već sam bio prevelik da mi to majka radit. On je imao jednu od onih malih, jeftinih grickalica kakve se mogu naći u svakoj trafici; stvarcu koliko praktičnu toliko i trivijalnu. Škljoc! - i odskoči polumjesec odsječenog vrška nokta s desnog palca. „…djevojke šire oko sebe…“, pri tome izlažem; škljoc! „…nemir…“ Šššš-kljoc! „…tajanstven i beskrajan ko…“ Škljoc! „…svemir.“ Pređem na obrezivanje noktiju na lijevoj ruci. „Uz mnogo rijeći ništa ne govoreći…“ Škljoc! „Vve ih treba jebati!“, odlučno je komentirao Siroti Mate sjedeći mrk na suprotnom kraju kreveta. U toj pozi, s tim lajtmotivom mi je nezaboravan. Ali dođe dan kad svi odrasli Mate zasjedoše u srednju sobu da vijećaju. Zaključiše da je Siroti Mate već dovoljno proveo u gradu, dosta naučio i može dalje. Poslaše ga Lukavom Mati u Njemačku. Pratio sam ga na željezničku stanicu. O, teško nam je bilo, teško. Njemačka - izazov, obećana zemlja, vrela očekivanja, ali i ništavilo, ogromna praznina koju je nemoguće predočiti već se samo naslućuje i prožima hladnoćom. Hodali smo kao u groznici, sve oko nas je postojalo tek polovičnim intenzitetom. Razgovarali smo poput zombija o nekim bezvezarijama kojih se danas ni u bunilu ne bih mogao sjetiti. Rastajali smo se pred otvorenim vratima vagona. Jednu nogu je već uzdigao na stepenicu, prihvatio je prečku uz ulaz, ali se nikako nije mogao sasvim odlijepiti od tla. Ljudi koji su ulazili odgurivali su ga i rogoborili provlačeći se uz njega. Odjednom reče - želi mi nešto pokloniti. Odmahnuh rukom. Ali on navro: što da mi da? Obojica smo znali da nema što. On poče skidati ruski sat s ruke, jedino što je kupio od dolaska u Zagreb. „Stani! Neću!“, prekinuh ga. On se sparuša. „Ostavi mi grickalicu za nokte“, požurim ga odobrovoljiti. „Znaš koliko mrzim kratiti nokte škarama. Nikako ne mogu obrezati one na desnoj ruci…“ Ozario se, ubacio koferčić u vagon i oslobođenom rukom posegnuo u džep. Dodao mi je spravicu, vlak se trgnuo, on je uskočio i kompozicija je krenula kao odapeta fliperska kuglica prije nego sam stigao zahvaliti i jednom riječju. Čvrsto sam stiskao grickalicu u ruci kojom sam mahao dok se posljednji vagon nije izgubio s vidika i mislio: kada li ćemo se drugi put vidjeti? Hoćemo li se uopće ikada opet vidjeti? Osjetio sam kako mi suze škakljaju uglove očiju i naglo se okrenuo. I godine su prošle. Izlazim iz aviona na aerodromu zvanom, u prijevodu, „Groblje jedrenjaka“. Siroti Mato čeka me na izlazu iz carinske zone. Odmah ga prepoznajem iako preda mnom stoji dobro obučen, prosijed ali dobrodržeći sredovječni poslovni čovjek. „Mate!“ „Mate!“ Izgrlimo se. Vodi me prema parkiralištu. Ondje čeka ogromna srebrnasta limuzina zatamljenih stakala. Ubacujemo kofere, zavaljujemo se u udobna sjedala, on pali motor i krećemo. Ruka u rukavici na obruču upravljača kao da je oduvijek tu. Čim je djed Mate čuo gdje trebam na poslovni put, odmah je rekao: „A, tamo ćeš! Otiđi do Sirotog Mate i prenesi moje pozdrave!“ pogledaj napomenu*** „Pozdravlja te djed Mate“, isporučim pozdrave. Prolazimo kroz otmjenu četvrt, stižemo do kuće. Limuzina zaustavlja usred uredno podšišanog travnjaka. Pred garažom druga, manja, ali jednako skupa kola. Kuća je na kat, velikih staklenih prozora. Žena, Švabica, otvara vrata. Upoznajemo se. Ulazimo u kuću. Vode me na kat, uvode u sobu gdje odlažem stvari, u kojoj ću spavati. Pored sobe je kupaonica. Sve namješteno kao u žurnalima. Silazimo u Wohnzimmer, living-room, dnevnu sobu. Na jednom zidu ćilim s bosanskim motivima, do njega gusle, dvojnice, vreteno s malo vune, reprodukcija slike „Hrvati dolaze na Jadran“. Mato nudi piće: whiskey, votku, gin… Odabiremo šljivovicu. I dok se njegov slatki sinčićpogledaj napomenu**** igra nasred perzijskog tepiha, pušimo debele „havane“ i kuckamo se čašama. Na ekranu televizora skakuću „Abbe“ i rasipaju se boje. Pitam ga kako je. Dobro. Radi u uredu, gospodski posao, samo zbraja novce i potpisuje pisma. Malo tko od naših je uspio poput njega. „Sad imam sve“, reče. „Vidi se“, rekoh. Zaista se vidjelo. Suspregnuh se da ne kažem kako sam često svih ovih godina brinuo za njega ne vjerujući potpuno u priče koje su pristizale. Zapravo, svaki put kada sam kratio nokte poklonjenom grickalicom za nokte koja se čudom još uvijek sačuvala. Stizale su za Božić čestitke, ali ništa više. Mi nismo familija koja se bez prijeke potrebe dopisuje. Pošta služi uglavnom za slanje paketa i novčanih doznaka. „Čuj“, nastavih, „…razmišljaš li o povratku?“ „U domovinu?“ „Da.“ On polako odmahne glavom. „Ne.“ Nakon nekog vremena, kao za sebe, Matko počne tiho govoriti: „Ti ćešto teško razumjeti, znam… Što mene veže za domovinu? Samo ružne uspomene. Ne možeš ni zamisliti kakvo je siromaštvo bilo kad sam se ja rodio. Moja prva sjećanja su - glad i hladnoća. Onda - rat. Mladost - doba obnove i izgradnje. Ništa nismo imali. Do nas ni UNRA nije stizala. Ni škole nije bilo u selu. Samo teški rad i oskudica. Onda - vojska. Bijedno: slamarica i loša hrana, ali sam se ipak ondje po prvi puta u životu obilno najeo! A kad sam izišao… posla niotkuda, a i ono malo što se našlo, od toga se nije moglo živjeti… Sjećaš se… Ja se ne volim ni sjetiti!“ Klimnuh glavom s razumijevanjem. „Teško ćeš ti to razumjeti, teško….“, nastavi. „Ti si se rodio u gradu. Pelene su za tebe slali iz Amerike, kad si prohodao kupovali su ti igračke i slikovnice, kad si postao momčić ganjao si curice, ja sam ti od prvih zarada slao gramofonske ploće da ih možeš pozvati na 'slušanje muzike', završio si fakultet, u vojsci si bio u kasarni s centralnim grijanjem - o tome moja generacija nije mogla ni sanjati! Zaposlio si se, šalju te na službene putove…“ Osjećao sam se nelagodno, kao da u toj nepravednoj životnoj raspodjeli ima moje osobne krivice i nisam ništa rekao. U tišini smo promatrali lagano gibanje tekućine u čašama. Zabavljeni svatko svojim mislima. „Domovina!“, on se oglasi s gorčinom. „Šaljem novce u domovinu! Guldene!“ On odloži čašu, prekrije dlanom prsa nad srcem i nagne se prema meni: „Ali htio bih da znaš - gdje sam ja, tu je i domovina! Domovina je uvijek sa mnom!“ Iz bijele mandžete bljesne teški zlatni sat na zapešću, a ja s čuđenjem zamijetih Matine nokte: neobrezani, nazubljenih rubova, obrubljeni crnom prljavštinom kao da je grebao po masnoj zemlji, kao nokti rudara izašlog iz jame. Prljavština se upekla u rožnato tkivo pretvarajući ga u hrapavu kornjačevinu. Da je čačkalicom iščistio ispod rubova napunio bi pepeljaru! Crni polumjeseci izdvajali su se od njegovane kože. Rekoh: „Vjerujem ti.“ Domovina! Omnia mea mecum porto. On zapazi moj pogled. „Žena se ljuti, smeta mi u poslu, ali stalno su mi nokti prljavi.“ Upitno podignem obrvu. „…sa škarama se ne mogu potštucati, a grickalice - koliko god ih kupim, toliko odmah izgubim. Ili zaboravim kupiti ili nemam vremena - to je nevjerojatno! A ono, da idem onim ženama što manikiraju nokte, to me sramota.“ Sjetih se uzrečice djeda Mate: „Nema toga u životu što se ne može nabaviti, osim onoga što si već izgubio.“ Podigoh čašu i ispih je. Uzdravlje ti, domovino, koja si se svela na crno pod noktima, ali se ne daš! Hvala budi ostavljenoj grickalici da je i toliko! |
 Glumačka zvijezda James Dean bio je više od filmskog glumca. Proslavio se filmom „Buntovnik bez razloga“, a likovi koje je otjelovljavao bili su uzor mnogim mladima početkom pedsetih godina. Jedna od njegovih najpoznatijih uzrečica je „Umri mlad i budi lijep leš“. Time je nagovijestio dolazak generacija kojima je izgled važniji od suštine. Poginuo je slupavši se s autom i njegov leš mora da nije pružao ugodan prizor onima koji su rezali čelik i lim da bi ga izvukli.(Nisam siguran da li me sjećanje vara, u doba dok sam bio dječak mlađi od deset godina, oni iznad pedeset bili su stvarno starci, sasušeni, potpuno sijedi, pogrbljeni, jedva su se vukli oslanjajući se na štapove.) Nema sumnje da se od vremena Jamesa Deana produžio ne samo životni vijek, nego mnogi ljudi i do poznih godina izgledaju mladenački. Danas više nije nužno umrijeti mlad da bi se bilo lijep leš. Niti više ima toliko buntovnika, koliko god da ima razloga. Što se mene tiče, uvelike sam već odumro i obamro, ali leš mi još uvijek pristojno izgleda i razmišljam ga ponuditi studenticama medicine za izučavanje dok se još donekle miče. To bi mogla biti moja pobuna protiv svega, života i smrti. |
 Sanjao sam da sam na nekakvom sprovodu. Sve je bilo kao što obično biva. Svećenik je pozvao okupljene da se pomole i svi su unisono zamrmoljili, nakon čega su se prekrižili. Kako sam ateist, nisam napravio ni jedno ni drugo ni u snu.Zatim se pojavila Jadranka Kosor i nudila mi neke velike novce da napravim neku grdu nepodopštinu pa sam je otpuhao i nju i Šukera, na što su došle dvije vrlo seksi ženske i u trenu me nagovorile na neke vrlo lascivne radnje. Probudio sam se i nisam mogao prestati razmišljati o onome kroz što sam prošao. Kao da je u tim fantazmagorijama bilo „nečega“… Prisjetio sam se i nekih ranijih upečatljivih i zapamćenih snova, nekih koje pamtim već nekoliko godina, i odjednom mi je sijevnulo! Sanjamo svašta. Nađemo se u fantastičnim, nepostojećim ili dalekim, nedohvatljivim krajevima, susrećemo ljude koje inače ne poznajemo, pa neke koje smo već zaboravili, neke mrtve, neke izmišljene, imamo u snovima natprirodne mogućnosti, drugačije izgledamo, budemo netko drugi… svašta, ali jedno je uvijek upravo onako kako je u stvarnosti. Koliko god su oko nas nestvarni predjeli i scenografija, a mi u drugim tjelesnim obličjima i s drugim sposobnostima ili nepostojećim ograničenjima, uvijek ostajemo „ja“, ono što zaista jesmo. Ako se u stvarnosti bojimo visine, užasavati će nas i u snu. Ako se gadimo zmija, i u snovima će biti gadne. Ako paničarimo pri pomisli na potres, paničariti ćemo i u snivanom potresu. Ako nas vatene tufnice ili ping-pong loptice ostavljaju mrtve-hladne, i ako ih sanjamo nećemo se nimalo uzbuđivati. U snovima zadržavamo iste strahove i istu hrabrost, iste životne vrijednosti kakve nas u životu vode, pa ako bi se u stvarnosti našli u nekoj od tih nemogućih kombinacija najvjerojatnije bismo postupili upravo onako kako smo sanjali. To ne opovrgava što u snu ne doživljavamo samo ono za što inače nemamo prilika, nego i ono što bismo stvarno željeli, ali se skanjujemo. Skanjivanje u životu je obično posljedica vanjskih, društvenih ograda, a ne naše prirode koja se povinovala premda joj to nije po volji. U snovima je takve vanjske prisile i usmjerenja moguće ukloniti, ne obazirati se na njih, ispoljiti vlastitu suštinu. Najvažnija poruka koja ostaje nakon buđenja jest da se onaj okljaštreni lik koji se izvlači iz našeg kreveta ne poklapa u potpunosti s onim što jesmo, malo je pognut i nahero, kratka daha, ali se za jadnička ipak trebamo nekako pobrinuti. |
 Godine 1970. nabavio sam Rollei 35, tek izašli fotoapoarat veličine kutije cigareta, i odonda do danas uvijek imam fotoaparat uza se. Kasnije sam nabavio jedan od prvih digitalnih aparata, a zatim su uslijedili sve noviji i noviji modeli. Prvio je pravio slike od milijun i tristo tisuća piksela, drugi od dva i pol milijuna, naredni od tri i pol, a danas nosim Lumix s optičkim zumom od 16X koji bilježi fotografije na dvanaest i pol milijuna točaka. U tom razdoblju nije mi se dogodilo više od pet puta da sam nekako zaboravio fotoaparat kod kuće i čim sam to shvatio nadalje sam se osjećao kao da sam izišao bez hlača i samo sam hrlio da se vratim kući što prije i oboružam se.Posljednjih četvrt stoljeća na isti način uvijek nosim uza se i mali diktafon. U početku su to bili diktafoni na male kazete, zatim na mikrokazete, a otkako su se pojavili digitalni diktafoni već sam ih četiri izmijenio. Diktafoni mi služe kad noću šećem psa mračnim parkom, ako mi štogod padne na pamet, kakva misao ili neka zgodna formulacija, da ih odmah zabilježim. Naučio sam, ako se odmah ne zabilježi, obično se nekoliko minuta kasnije sve zauvijek izgubi. Tako i početak ovog teksta govorim u diktafon, pa ću čim dođem kući prepisati ga u kompjutor i završiti ostatak dok mi je ono što želim reći još svježe u glavi. Kako često šećem noću, kroz mrak, uz blokić i pisalicu uvijek imam i tanku baterijsku svjetiljku, Maglite, koja se već mnogo puta pokazala vrlo korisnom. Posljedica svega toga je da svako malo moram kupovati svježe baterije. Barem jednom mjesečno nabavim velika pakiranja AA i AAA baterija i izmijenim ih u svojoj opremi da mi se ne dogodi da nešto ne radi kada mi zatreba. Sva sreća da mi još ne treba pacemaker. --------------------- Neko sam vrijeme radio posao zbog kojega sam često sretao strance iz raznih zemalja. Jednom prilikom je navratio mladi Amerikanac koji je prije toga šest mjeseci putovao uzduž i poprijeko Jugoslavije. Svidio mi se, a stekao sam osjećaj i da sam ja njemu simpatičan, pa sam predložio da se nakon radnog vremena nađemo na Cvjetnom trgu. Obradovano je prihvatio, tim više što ionako nije imao ništa drugo raditi. Bio je ugodan, sunčan dan i dotjerane lijepe djevojke su kuljale posvuda uokolo nas. U opuštenom raspoloženju prvo smo neslužbeno komentirali neka poslovna pitanja, zatim prešli na izmjenjivanje podataka o osobnim životnim prilikama, usput popratili poneku djevojku u prolazu prigodnim ocjenama, asocijacijama i željama, krenuli u razmjenu anegdota iz vlastitog iskustva i i trenu je prošlo dva-tri sata. Sve je bilo dobro dok ga nisam upitao kakve će uspomene ponijeti iz boravka u Jugoslaviji. Naveo je niz toga što mu se svidjelo, pa me zanimalo da li je bilo ponešto i što mu se nije svidjelo. Reče on – nije. Sve je bilo dobro i pohvalno. Ma dobro, nasmijem se, zar nije u tim putešestvijama naletio na neljubaznog portira ili konobara? Reče on da nije, svi koje je sreo bili su vrlo besprijekorno uslužni. Ponegdje gdje je dolazio trebao se prijavljivati i odjavljivati, obraćati državnoj i lokalnoj birokraciji: zar nije negdje naletio na neljubazne i indolentne birokrate. Reče on da nije, svi su bili maksimalno susretljivi. To me već začudilo, pa sam nastavio propitkivati nije li igdje naletio na nešto što ga je začudilo kako se radi traljavo, pogrešno, glupavo, bezvezno... Reče on da nije, sve što je vidio bilo je da ne mož' bolje. Tu sam se razgoropadio i počeo nabrajati niz toga s čim se morao susresti, a da ga je kao Amerikanca zgranulo. Ne, ništa od toga nije vidio, dapače suprotno, sve je po njegovim riječima bilo idealno. Nijedan taksist u Jugoslaviji mu nikada nije naplatio sumnjivo mnogo za vožnju, svi su razumjeli što je želio reći ili pitati, topla voda u svim hotelima bila je na najboljoj temperaturi. Naposljetku sam pitao nije li igdje naišao na popišan i zasran zahod. Nije. Svi zahodi na koje je išao bili su uredni i čisti, svi su vodokotlići radili i svagdje je bilo toalet-papira. Putovao je vlakom i autobusom i svratio na mnoge javne zahode na kolodvorima, zar su i ti bili bez zamjerke? Reče da jesu. I na zagrebačkom autobusnom kolodvoru? Da. I na splitskom autobusnom kolodvoru? Sve je bilo kao u svjetskim hotelima s pet zvjezdica. I u Beogradu? I u Beogradu. Bio je i u Prištini i na Kosovu, zar ni ondje nije naišao na uneređen wc? Ne, svi zahodi koje je vidio u Jugoslaviji bili su ogledno primjerni, nigdje nije vidio ni potrgane keramičke pločice na zidovima. Gledamo se nas dvojica i više nisam znao što reći. Je li on normalan? Rastao sam se od njega zbunjen, nabrzinu, da se ne bih sasvim razgoropadio i počeo vikati na njega. Do tada mi je djelovao razumno, uravnoteženo, srdačno, no ono što je tvrdio bilo je nevjerojatno. Što mu bi? U šest mjeseci nije uočio ama baš ništa što mu je zasmetalo! To naprosto nije bilo moguće. Navečer, a zapravo je već bilo gotovo pred jutro, kad sam se potpuno ispražnjenih baterija svlačio za odlazak u krevet, dok sam odlagao jaknu i košulju preko naslona stolice, pogled mi je pao na džepić na prsima. Ondje je izvirivao gornji rub diktafona s prepoznatljivim otvorima mikrofona. Odjednom mi se sve razjasnilo. Zamislio sam Amerikanca po povratku kući, kako se okupljaju prijatelji da im priča što je doživio, pa zapanjeno i zgroženo slušaju: zamislite, naposljetku sam sreo i jednog KGB-ovca! Nastupio je prijateljski i srdačno, pravio se da je sve najnormalnije, a cijelo vrijeme sve snima, kao da nisam vidio! Mikrofon mu je virio tu, na prsima, kao da ne znam što je mikrofon! Naposljetku me je pokušao isprovocirati, da kažem nešto protiv države i sistema, ali se nisam dao! A zapanjeni sunarodnjaci zadivljeno slušaju otvorenih usta kako je lukav, kako se nije dao. Tko zna kako bi završilo da je nasjeo? Završio bi u nekom gulagu, u Sibiru, progutala bi ga noć! On ima svoju istinu, on joj je svjedok! Kao da ne znam tu istinu, kao da i ja nisam čitao LeCarea i Solženicina! Zapravo sam bio te večeri pozvan na neki tulum s obiljem dobrih ženskih, a time što me je toliko razljutio i razočarao na samom kraju razgovora preduhitrio me je da pozovem i njega ondje gdje bi se sigurno izvrsno proveo. Jedino što se nadam da Amer nije svoje uspomene pohranio negdje u formi izvještaja na osnovu kojega sam trajno klasificiran u nekim povjerljivim dokumentima koji bi me spriječili dobiti vizu, pa da nikada više ne vidim Disneyland. |
 Vikend je, pretpostavljam da barem neki od vas imaju više vremena nego preko radnog tjedna, pa ću si dozvoliti da ovdje plasiram poduži tekst, dapače, najduži od svih tisuću i tri stotine upisa koliko ih već ima na ovom blogu.Čitam u novinama da je nešto što se naziva HKV podiglo sudsku tužbu povrijeđeno knjigom Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“. Dakle, s jedne strane imamo budalaše predvođene jednim od najvećih lokalnih štetočina koje znam, a s druge knjigu koja tako superiorno savlađuje tematiku koje se prihvatila da im ne preostaje drugo nego nemoćno pištati, bacati anateme ili se pokušati osvetiti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u objavljivanju te knjigu. Kad su već tako povrijeđeni, kulturni, a „ljudi od pera“, što ne napišu drugu knjigu kojom bi argumentirano opovrgli sve što ih u prvoj smeta? Tim više što se H.H. svojevremeno busao u prsa zborno pjevajući u hordi onih koji su zagovarali metodu „knjigom na knjigu“, a vidimo što je od tog zagovaranja ostalo kad neka knjiga njima nije po volji. Knjiga Snježane Kordić je takva da bi je poput svojevrsne Biblije trebao imati u kući svatko tko upravo sada želi znati gdje zapravo živi, tko se ne želi pomiriti s mitovima i lažima, naročito ako se smatra hrvatskim intelektualcem. No kako to kod nas biva, da mnogi pričaju o čemu pojma nemaju, objavit ću ovdje poglavlje „Otkuda konflikt“ iz te knjige da vidite barem donekle kako se u njoj piše.  Naravno, čovjek se pita, ako je postojala jezična ravnopravnost, i ako su nacije zakonski bile ravnopravne, zašto je onda došlo do konflikta? Do konflikta je došlo jer je država bila organizirana tako da ju konstituiraju grupe u obliku nacija, koje se nalaze u stalnoj konkurenciji pri raspodjeli dobara unutar zajedničke države: »ravnopravnost nacija nije ukinula suprotstavljenost među njima. Naprotiv, suprotstavljenost je ostala - u obliku čiste konkurencije, bez ikakvog sadržaja. U Bosni ni do danas nije shvaćeno što zapravo čini osnovnu razliku između triju nacija. A stvar je u tome da nacije međusobno konkuriraju; i to je već to. Da bi se ovo bolje razumjelo, potrebno je tri velike bosanske nacije zamisliti kao tri kandidata za jedno radno mjesto koja su jednako stara, jednako dobro obrazovana i istog spola. Poslodavcu je u takvoj situaciji svejedno koga će od njih zaposliti. Ali kandidatima nije svejedno, iako su slični. Neka mi je drugi sličan, ali ja sam ipak ja!« (Mappes-Niediek 2005: 64).Sistem raspodjele dobara u Jugoslaviji zahtijevao je da se svatko mora odlučiti za pripadnost nekoj grupi-naciji: »Etnička neutralnost je u tom sistemu logično bila nemoguća« (ibid.: 67). U takvom sistemu, »kad se svi resursi dijele prema čvrstoj kvoti na pripadnike grupa, mora se osigurati da svaki pojedinac ima pristup resursima preko neke od grupa i da se nitko ne može dva puta poslužiti npr. zato što istovremeno pripada dvjema grupama. U koju grupu se čovjek svrstao bilo je svejedno što se tiče pristupa resursima jer ravnopravnost svih je i bila cilj i svrha tog sistema. Apstraktni propis da se negdje mora pripadati prethodio je mogućim posebnim sklonostima i povijesnoj tradiciji pojedinca. Zato u Jugoslaviji nije nikad dovođena u pitanje sloboda da se čovjek sam deklarira; nacionalnost je po općem priznanju bila subjektivan kriterij, a ne objektivan pa da ga utvrđuje nekakva ustanova na osnovi specijalnih obilježja. Čovjek je samo morao nekamo pripadati« (ibid.: 65). Nacije su u Jugoslaviji postojale ne zbog međusobnih razlika, nego zato jer ih je sistem raspodjele dobara reproducirao: »Nisu nekakva zajednička povijest ili zajedničke vrijednosti i shvaćanja davali karakter nacijama u Bosni i u čitavoj Jugoslaviji, nego je to činila njihova međusobna, sadržajno ispražnjena, konkurencija. Tri velike nacije nisu uopće nastojale prije rata da se što je moguće jasnije razlikuju jedna od druge. Nisu trebale kulturu da bi si dale identitet. Pa nacionalnost je pisala crno na bijelom u radnoj knjižici. [...] Velikim nacionalnim zajednicama nije bio potreban kulturni identitet. One su stajale u opoziciji jedna naspram druge i time se međusobno opravdavale. [...] Takve grupe, koje se definiraju odnosom konkurencije jedna prema drugoj, imaju malo što zajedničkoga s ’nacijama’ u povijesnom smislu« (ibid.: 69).  Kod grupa koje se definiraju pomoću konkurencije potrebno je jedino deklarirati se kao pripadnik neke od njih, to je već dovoljno. Nacionalnost je tu a da nikakav sadržaj ne stoji iza nje: »Hrvat je Hrvat; to nije značilo mnogo. Tek s raspadom države i dotadašnjeg sistema raspodjele dobiva brušenje identiteta smisao. Tek sada moraju se naći dokazi da se čovjek razlikuje od susjeda ’temeljito’, ’duboko’ i prvenstveno ’oduvijek’ - po porijeklu i pogotovo ’kulturi’, ovo je pojam s kojim se može raditi skoro sve« (ibid.: 65). Nacionalnost je bila »kulturno indiferentna, ali važna za raspodjelu službi, radnih mjesta i javnih resursa, npr. stanova. 70-ih i 80-ih godina je čovjek bio Srbin ne zato što je išao u pravoslavnu crkvu i sanjao o Kosovu kao ’kolijevci srpstva’, nego jednostavno zato što je čovjek morao nekamo pripadati da bi ga država registrirala i uzimala u obzir kod podjele radnih mjesta. Svi narodi su bili jednaki« (ibid.: 136). Konkurentska »suprotstavljenost Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni prethodi bilo kakvoj kulturnoj razlici. U jednom omiljenom engleskom vicu nailazi prolaznik u Belfastu na uličnu barikadu. ’Katolik ili protestant?’, pita ga naoružani muškarac. ’Ja sam Židov’, odgovara prolaznik. Naoružani ga sumnjičavo gleda i pita: ’Katolički Židov ili protestantski Židov?’. Sadržajno prazna konkurencija je po svojoj prirodi posebno žilava. Ne nestaje, dok kulturne razlike u toku povijesti ponekad nestanu. Miješani brakovi, zajednički jezik, internacionalna pop-kultura - sve ono, dakle, što negdje drugdje dokida opreke među narodima, postojalo je u Bosni jednako ili čak više nego bilo gdje dalje u Evropi, ali nije moglo naškoditi konkurentskom odnosu« (ibid.: 70). Koliko god sistem nastojao pri raspodjeli biti pravedan prema svim grupama, konkurencijski odnos između njih izvor je negativnih emocija: »Toliko pravedan sistem nikada nije mogao biti a da ne daje stalno povoda za nove pritužbe, ljubomore i sumnjičenja« (ibid.: 72). Redovito su »od 60-ih godina za okruglim stolom u Beogradu dijeljeni resursi. Pritom je najbolje prošao onaj tko je najglasnije vikao ’Ovamo!’ i osim toga mogao uvjeriti da je loše prošao kod nekog od prethodnih krugova dijeljenja« (ibid.: 153). »Osjećaj svake nacije da je iskorištavana od strane drugih nacija nije doduše proizveo pravu međunacionalnu mržnju, ali je napravio jedno iritirajuće nesuosjećanje. Najgori ratni zločini nad pripadnicima druge nacije primljeni su na svakoj od strana bez imalo sažaljenja« (ibid.: 72). To u jednakoj mjeri vrijedi za svaku od jugoslavenskih nacija: »međunacionalna bezosjećajnost i ravnodušnost je pojava karakteristična za čitavo područje bivše Jugoslavije« (ibid.: 73). »Jedino prema nacijama izvan bivše Jugoslavije ne boluju jugoslavenske nacije od tog manjka suosjećanja. O potlačenim narodima izvan bivše Jugoslavije ne misle drugačije od ostalih Evropljana« (ibid.).  Spomenuta »pojava nesuosjećanja je kasni refleks neobične ravnoteže prava i zahtjeva kojoj je u Jugoslaviji podleglo sve, pa i suosjećanje. [...] Bivši Jugoslaveni nisu bili zaokupljeni moralnom nadmoći vlastite nacije, nego uvijek samo paritetom« (ibid.: 74). I današnja Hrvatska pokazuje jednaku zaokupljenost paritetom: »Nakon rata pokušavao je Haški sud barem kod Hrvata popularizirati misao da je u njihovom vlastitom interesu da izruče svoje ratne zločince. Ali nije imao uspjeha. Ako Srbi skrivaju svog Mladića, zašto bismo mi izručili našeg Gotovinu? Kad se radi o suočavanju s proteklim ratom, Hrvati ni do danas ne razmišljaju kao nezavisna nacija, nego kao jugoslavenska stranka« (ibid.). Kao jugoslavenska stranka razmišljaju i hrvatski jezikoslovci. Na primjer, kad stranci kritiziraju purizam u Hrvatskoj, reakcija hrvatskih jezikoslovaca glasi: A da li stranci tako kritiziraju i purizam u Srbiji? Takvom reakcijom pokazuju da bi htjeli da se za potrebe pariteta čak izmisli purizam u Srbiji, samo zato da bi svaka jugoslavenska strana dobila svoju kvotu kritike. I do danas gledaju sebe kao dio jugoslavenske cjeline, što ni ne čudi jer baš nosioci hrvatske jezične politike od 90-ih godina najveći dio svog života proveli su u Jugoslaviji.Jedna od omiljenih tvrdnji danas u Hrvatskoj je da je Jugoslavija propala zbog etničke neravnoteže. Međutim, »etnička ravnoteža je bila ono što je uništilo Jugoslaviju, a ne, kako se uvijek iznova tvrdi, neravnoteža« (ibid.: 75). Naime, »ako se shvati ozbiljno, a tako je bilo u Jugoslaviji, potpuna etnička ravnoteža nije spojiva niti s pravnom državom niti s demokracijom« (ibid.). Konkretno, »vječni balans između nacija nije bio spojiv s najvažnijom legitimacijom jedne države: s demokracijom« jer »princip etničkog balansa nikako ne dopušta većinske odluke«, a demokratski sistemi funkcioniraju upravo na većinskim odlukama (ibid.: 82). Većinska nacija u sistemu etničke ravnoteže nije smjela biti većinska i donositi većinske odluke jer bi se to odmah shvatilo kao tlačenje manjih nacija. Takvom organizacijom države uzgajali su se nacionalni kolektivi, a ne građani. Nedostajalo je građansko društvo: »Misli se na društvo u kojem državni narod obuhvaća sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je ’etnička pripadnost’ u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda koja će u sljedećoj generaciji ili u generaciji nakon nje možda sasvim potonuti u zaborav« (ibid.: 89).  Sistem konkurirajućih kolektiva napravila je politika. Pripadnici različitih kolektiva se objektivno gledano nisu međusobno razlikovali: »Srbi i Hrvati u Zagrebu ili [manjine] Talijani i Česi npr. u Prnjavoru nisu se u svakodnevnom životu razlikovali. Ono što ih je razlikovalo bila je jedino politika: promišljeni sistem mnoštva velikih i malih vlastodržaca, koji su opravdanje svog postojanja izvodili iz ’naroda i narodnosti’. Tko je u državi imao nekakav položaj i mogao ga izgubiti zbog vlastite nedovoljne efikasnosti, smišljeno bi se pozvao na to da je s njim pogođena čitava nacija; odmah bi na scenu stupio velik broj pokrajinskih nacionalnih vođa i prozivao na odgovornost« (ibid.: 88).Primjenjivani »strogi primat ravnoteže uništava ne samo povijesnu istinu i pravdu, nego i svaku potragu za istinom. Svuda na Balkanu uočavaju strani diplomati i promatrači da sukobljene strane, pa čak ni pojedinci, gotovo ni ne pokušavaju da se slože oko neke činjenične podloge za svađu. Sve je uvijek sporno, uključujući i brojke i statistike. ’Svuda na svijetu čovjek smatra istinom ono što se podudara sa stvarnošću’, [...], ’ali na Balkanu je istina ono što se podudara s interesom’« (ibid.: 82). U sistemu ravnoteže konkurentske strane nisu zainteresirane za istinu, nego za paritet: »U društvu ravnoteže činjenice ne igraju nikakvu ulogu. Da li neka strana ima pravo ili ne, ne koristi joj niti joj šteti. Ona uzima svoje pravo jedino iz svog postojanja« (ibid.). Poznato je da vrlo brzo »identiteti mogu skoro sasvim nestati. Oštre religijske razlike koje su ranije u Nizozemskoj i u Zapadnoj Njemačkoj dovele gotovo do bosanskih kvota u političkim službama i kod namještenika, općenito su zaboravljene već nakon jedne generacije« (ibid.: 132). Identitet koji je bio zasnovan na većoj religijskoj razlici od one između katolika i pravoslavaca nestao je: »Zato što je u njemačkoj ekonomiji bilo svejedno u kojoj crkvi se čovjek moli, postalo je uskoro tako i u politici, a što je ekonomija bivala važnija a državna hijerarhija nevažnija, tim nebitnija je bivala suprotstavljenost između religija« (ibid.: 133).  No »u Jugoslaviji nije moglo doći do takvog razvoja. Jugoslavija je bila socijalistička država, vladao je ’primat’ politike: svaka nova banka i svaka nova firma morala se podrediti starim političkim pravilima kvote« (ibid.). Uslijed pariteta »postupalo se nepravedno prema pojedincima, ali pravedno prema kolektivima« (ibid.: 77). Tako da »povijest Jugoslavije pokazuje da grupe, kada konstituiraju državu, režu prava pojedinaca - a da ne spominjemo veliki potencijal za konflikte koji nudi takva konstrukcija države. Kad bi svaka država mogla birati društvo od kojeg će se sastojati i kad bi smanjivanje konflikata bio njen najvišlji cilj, sigurno bi se svaka odlučila za skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika neke grupe« (ibid.: 192).Konkurentska suprotstavljenost grupa-nacija prerasla je naposljetku u međunacionalni konflikt. Za izbijanje konflikta, »koliko je velika ili koliko je objektivno bitna razlika, izgleda da je svejedno. U nuždi se neka uvijek može iskonstruirati« (Mappes-Niediek 2005: 63). Do eskalacije nije došlo spontano: »intelektualci oblikuju i aranžiraju nacionalne konflikte pomoću manipuliranja etničkim pamćenjem, simbolima i mitovima; [...]. To posebno važi za bivšu Jugoslaviju« (Smith 1995: 79). Iskoristili su i temu jezika jer jezik je »kao malo što drugo pogodan za političko mobiliziranje i može se instrumentalizirati za ili protiv određenih političkih ciljeva. Na tom potencijalu baziraju se jezični nacionalizam i jezična politika« (Blum 2002: 1). Stoga događanja na južnoslavenskom prostoru samo potvrđuju da »jezik kao izraz navodnog etničkog i nacionalnog identiteta je značajan uzrok političkih nemira, nasilnih i ratničkih sukoba« (Payer 2000). Instrumentaliziranje u službi nacionalizma teklo je glatko jer kao što je javnosti prešućen sociolingvistički utemeljen opis jezične situacije, tako su prešućeni i podaci o tome što je u stvari nacionalizam. |
 U subotnjem „Jutarnjem listu“ objavljen je odličan članak Miljenka Jergovića o Goranu Babiću. Zanemarujem sitnije primjedbe i moguće manje nadopune, u cjelini je to tekst koji je mi je nedostajao posljednjih četvrt stoljeća. Zahvaljujući Jergoviću napokon se pojavio. Pripremajući se za ovaj post pokušao sam naći tekst na web-stranici „Jutarnjeg lista“ da bih stavio poveznicu na njega. Uzalud. Ili ne znam kako ga pronaći (malo izgledno) ili ga nisu postavili. To me čudi. Kad su već objavili članak u tiskanom izdanju, zašto ga skrivaju u internetskom? Naknadno sam pronašao članak na Jergovic.com. Možete ga vidjeti ovdje. Goran Babić je bez dvojbe najplodniji hrvatski književnik. Objavio je osamdeset i dvije knjige! (Brojkom: 82.) Od toga su trideset i tri knjige poezije. Ne može se reći i da je najbolji živući hrvatski pjesnik jer postoji nekolicina njih koji se mogu s njim mjeriti, ali je u svakom slučaju nadrastao onu razinu iznad koje se ne može reći koji je bolji ili vrjedniji. Kako su neznatni izgledi da je bio tko mlađi od četrdeset imao prilike susresti se s njegovom poezijom, od trideset i tri knjige navesti ću ovdje tri pjesme napisane prije tridesetak godina da ipak možete reći da ste nešto njegovo pročitali. PRAVI ČOVJEK ZA PLOVIDBU Nudim ti sporazum N.N., Mogli bismo dobra učiniti djela. Ovakvu pogodbu još ne napravih i slobodan sam, ne žudim za pobjedom. A tebi treba prijateljstvo i ljudi koji će u odsudnom času kazati: "Dobar je bio N.N., nikoga nije ubio." Jer samo ćemo u tom vremenu živjeti. Ja mislim da si ti pravi čovjek za plovidbu, a čekaju nas nove zemlje, nova prostranstva. Odluči se, naše je doba kratko, isplovit će drugi kapetani i druge zastave. Moru je svejedno tko po njemu jedri. LIJER davno je to bilo pili smo rujno vino i pjevali prigodne pjesme a neke divne gospe jako nam bijahu sklone i sve se dalje događalo po planu i sve se danas isto tako zbiva a mi smo htjeli ljubiti bez mjere iste one gospe što bijahu nam drage kako smo se samo prevarili trebali smo neizostavno oteti te gospe u šiprag ih odvesti i obljubiti žurno još većma bi nas poslije voljele a bjesmo uljudni i krotki kako knjige kažu ne vrijedi slušati starce jer da smo žestoko ljubili ne bi nas veliki meštri izigrali ne bismo plutali tim putom u nigdinu dok sveđer sunce žeže i po brdima krijes tinja a mlade djeve nove jurišnike ištu (pjesma zapisana po sjećanju pa joj se ne mogu sjetiti naslova) Pogledaj vjevericu očima šišarke i vidjet ćeš da je to zvijer. |
 Mlada je, umiljata i razdragana, a ljudi koji je vole bi je upravo zbog toga dali jer je uglavnom sama u stanu, što ne voli biti. Ako imate vrt, ne bi vam bila na teret, a mnogo bi vas mogla razveseliti.  Sadašnji vlasnici su upravo dali oglas da bi je dali u dobre ruke, pa kako joj i ja svaku sreću želim, možda netko od namjernika na ovaj blog bude zainteresiran.  Ako ste zainteresirani, možete zvati izravno Marijana (099 235 99 66), raspitati se i sve se s njim dogovoriti.  |
|
USPON VELIKANA NA PIJEDESTAL  Pretpostavljao sam da je nešto tako i nadao sam se da nije nikako drugačije, ali kod nas nikada ne možeš biti siguran da posrijedi nije nešto „da ti pamet stane“. Nisam imao vremena da sam krenem u potragu, a čudilo me da nitko ništa ne zamjećuje, ne pita se niti se itko uzbuđuje. Naposljetku su cure i dečki iz „Globusa“ reagirali, raspitali se, i došli s umirujućom viješću. Možemo odahnuti. Krleža će se vratiti. Što prije, tim bolje. Moj pas je već van sebe tražeći kip.  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
