petak, 30.04.2010.

uzvrat za pozdrav

Obično oko ponoći šećem psa uokolo velikog parka ili po vijugavim stazama kroz njega. Što je vrijeme toplije to je više ljubavnih parova na klupama pored kojih prolazim.

Nedavno sam prošao pored jednog para koji je napravio nešto što rijetki naprave - pozdravili su. Obično su toliko zaokupljeni jedni drugima da im takvo što ne pada na pamet, tim više što više nije običaj pozdravljati nepoznate. Ovi su mi uputili pristojno srdačno "dobroveče" i ja sam im ozdravio.

Odmjerio sam ih na trenutak. Ona zgodna i simpatična, on ozbiljan i pristojan, po svemu si odgovaraju, ali je razdaljina na kojoj su sjedili pokazivala da još nisu par. Točno sam znao kako se on osjeća jer sam svojevremeno, prije nego sam počeo šetati psa, sjedio s mnogim mladim gospođicama na istoj i susjednim klupama, a s velikom vjerojatnošću sam mogao pretpostaviti prisjetivši se tog vremena i što se njoj vrti po glavi. On bi, jako bi, a ona bi i ne bi, ne zna bi li ili ne bi li.

Sreo sam ih ponovo nakon što sam napravio krug oko parka upravo na izlazu. Hodali su više nego nužno razmaknuti i očito lošijeg raspoloženja nego kada sam ih prvi put vidio. Ponovo su pozdravili i imao sam ih priliku još jednom osmotriti. U trenu sam ih procijenio. Ona bi njega samo veselila, a on je takvu zavrijedio i trudio bi se da bude uvijek zadovoljna, ali način na koji su odlazili nije ukazivao da će za to biti prilike. Morao sam im nešto reći:

- Odat ću vam tajnu. - Iznenađeno su me pogledali i zastali. - U ovim krošnjama žive velike sove. U ovo vrijeme lete i love šišmiše. Savjetujem vam, kad sljedeći put navratite da zabacite glave i gledate prema nebu. Jedino tako ih se može vidjeti. Samo se stvore u trenu, a neopisivo su fascinantne. Raspon krila im je veći od metra, a lete potpuno nečujno i to vrlo nisko, na tri do pet metara iznad tla. To treba vidjeti - proklize kao sjene, kao duhovi… To se ne može ni usporediti s onim kako ih se može vidjeti u zoološkom vrtu

On je živnuo, a ona nije bila sigurna da li bi se trebala plašiti sova ili se oduševiti prilikom da ih vidi tako na slobodi. Bilo je prekasno da se odmah vrate, ali sam ih ostavio s razlogom da za koji dan dođu ponovo. Nadam se da će te noći sova imati dobar ulov.









četvrtak, 29.04.2010.

blog-izvor



Za dva ili tri dana brojčanik u desnom stupcu pokazat će broj 500.000. Lijepa brojka. Broj posjeta ovom blogu zapravo je i veći jer je brojčanik postavljen nekoliko mjeseci nakon prvog posta, a ni ne zabilježi sve koji navrate. Da sam za svaki posjet dobio makar lipu, sada bih na bankovnom računu imao znatno više od 0,26 kuna koliko imam jer oni koji su već odavno trebali poslati novce još ništa nisu poslali.



Statistika kaže da je ovo 1276 upis (ili post) na ovom blogu. Neću ni pokušati računati koliko je radnih sati u to uloženo ni koliko bi to bilo radnih dana.

Ne vjerujem da je mnogo posjetitelja koji su pročitali sve što sam ovdje napisao i pogledali sve što sam postavio. Posjetitelji blogova uglavnom pogledaju posljednji ili nekoliko posljednjih postova, te eventualno odu pogledati još nešto što ih zanima prije nego produže dalje. Poneki kojima se svidi što su vidjeli odvoje neko vrijeme da pogledaju što više, ali nema toga tko je uspio odjednom pročitati sve. Možda je to moguće u nekoliko uzastopnih navrata, ali ni tada posao nije završen jer novi postovi neprestano naviru.

Način na koji se čitaju blogovi podsjeća na pijenje vode s izvora ili iz fontane. Za razliku od knjige koju se obično pročita od korica do korica, kao da ispraznimo bocu, na blogu pročitamo upravo onoliko koliko nam je dovoljno da nas u tom jednom navratu zadovolji kao što na izvoru popijemo samo toliko da utažimo žeđ, a nitko ne popije ni kap više. Ponegdje oprobamo tek gutljaj - bacimo samo pogled - i nećemo više jer nas okus ne privlači.



Živi blog je onaj na kojem svaki put kad navratimo ima nešto novoga. Kod nekih se vratimo sve do mjesta na kojem smo posljednji put bili. Blog teče kao voda - "u istu se vodu ne može dva puta zagaziti".

Filozofija je započela s Talesom iz Mileta koji je tvrdio da je sve voda. Prvi pravi filozof bio je Heraklit koji je ustvrdio "sve teče", misleći da sve postoji samo u kretanju i promjeni. Da su obojica znali za blogove imali bi pogodan primjer za ilustraciju svojih ideja. Nama preostaje samo promišljati se što nam to kretanje već sada daje i pitati se gdje će nas dovesti.





subota, 24.04.2010.

poziv na vožnju


Poslušajte ovu glazbu. Nastavite čak i ako vam se u početku se svidi. Pjesma ima nekoliko različitih dijelova, teško mi je reći koji je bolji.

U prvi čas me je zbunila slika: Kakve veze ima afrički vlak za ugljen s vožnjom kroz nekakav europski grad, jednostavan spot u gotovo neprekinutom kadrom u realnom vremenu? Onda sam se prisjetio kako mi u nekim raspoloženjima godi lagano voziti automobil kroz noć, posebno ako s radija dopire neka dobra glazba. ako sve to kratko traje znam zažaliti kad muzika prestane ili stignem na odredište.

Ovaj spot zapravo je pogled iz automobila u kojem svira dobra muzika. Dok klizimo u dobrom autu po dobrim cestama valja se prisjetiti da postoji i afrička željeznica, prekrcani vlakovi u Indiji i smrtonosni meksički autobusi. I svi želimo negdje stići, ali kadikad je dovoljno da se naprosto krećemo.




ponedjeljak, 19.04.2010.

vrapci-marginalci

U nekoliko krila hale centralnog restorana hotelskog kompleksa "Limra" u Kirisu, ne računajući one na otvorenom, na terasama, nalazi se tristotinjak stolova. Švedski stolovi s kojih se gosti sami poslužuju samo u natkrivenom dijelu svi zajedno protežu se stotinjak metara, a na terasama ih je još više. U restoranu posluje nekoliko desetaka konobara koji samo sklanjaju sa stolova upotrijebljeno posuđe, a u kuhinji mora da posluje barem pedesetak ljudi. Njima treba pribrojiti ljude zadužene za nabavu, čistačice, one koji na razne načine svime time upravljaju i nadziru. Velik je to, složen i uhodan pogon.

Gornji odlomak primjer je literarnog opisa. Novinarski opis trebao bi biti precizniji. Novinar bi trebao reći točan broj stolova, točan broj gostiju koje se posluži na jednom obroku i točan broj osoblja, sveukupno i po glavnim kategorijama: konobari, kuhari, čistačice… No za ovo što kanim ispričati dovoljno je reći da je restoran otprilike veličine velesajamske dvorane, a svakodnevno - u tri navrata: doručak, ručak, večera - nahrani desetak tisuća ljudi.

U taj mega-restoran obavezno uleti i nekoliko vrabaca. Iskoriste otvorena vrata prema terasama i uvuku se. Sjede na ornamentima na zidu i na svjetiljkama i odozgo se obrušavaju kao orlušine prema mrvicama na podu. U tolikom prostoru nemoguće ih je uloviti niti se isplati tjerati ih. Moglo bi ih se potući zračnim puškama, ali i to bi oštetilo zidove i stropove, a gosti, od kojih su mnogi s djecom, sigurno to ne bi voljeli gledati tijekom objeda.

Da sam profesor sociologije poput Ognjena Čaldarevića koristio bih priču o tim vrapcima u restoranu da objasnim studentima pojam marginalnih ljudi i društvenih grupa u društvu.

Pri planiranju restorana vrapci sigurno nisu bili ni planirani ni željeni. Kad je restoran proradio, vrapci su postali neizbježni. Dokle god ih nije previše, nisu gotovo nikakav problem. Dapače, neke goste i djecu čak uveseljavaju i namjerno im bacaju mrvice. Kad gosti odu, nikoga ne zanima kako osoblje postupa s njima i kako sprečavaju da se stalno ne nasele i namnože. Uprava restorana nekako to rješava pazeći jedino da ne ošteti inventar.

Pored vrabaca u restoranu obitava i druga marginalna vrsta - mačke. Nekoliko ih neprestano šeće između stolova. I njih gosti hrane, a mačke vjerojatno pripomažu da se vrapci ne osile i ne prerazmnože. Mačke tako obuzdavaju vrapce, a nakon toga je daleko lakše kontrolirati mačke u restoranu nego vrapce - vikne im se "!", pa su tako svi marginalci svedeni na podnošljivu mjeru.

Restoran je civilizirano mjesto na kojem vladaju uljuđeni obrasci ponašanja, ali unutar njega između mačaka i vrabaca vladaju sasvim druge, daleko elementarnije zakonitosti. Sa stanovišta mačaka i vrabaca restoran je - kako bi rekao profesor Kuvačić - društvo obilja. Ipak, i u tako složenom, naprednom i bogatom društvu nasilje je prisutno i neiskorjenjivo.

Svjedočili smo kada je jedna od mačaka pokazala zavidnu prilagođenost okolini. Došlo joj je obaviti nuždu i uredno je skočila na teglu s nekom biljkom, olakšala se i nastavila dalje. Nažalost, nismo uspjeli izvući fotoaparat na vrijeme da to zabilježimo, ali smo joj stigli fotografirati rep na odlasku. Tako je tek zakašnjela fotografija ostala kao svjedočanstvo ove priče, a kako izgleda kada se ta mačka dočepa nekog vrapca preostaje vam samo zamisliti.



subota, 17.04.2010.

sve je to šov-biznis


četvrtak, 15.04.2010.

afrodizijačka kombinacija: lijepe i pametne



Prije neki dan sam kod Nachfressera pročitao kako se hvali da je svojevremeno remizirao s evropskom prvakinjom u šahu.

Tekst je popratio fotografijama nekoliko šahistica koje izgledaju tako da bi čovjek s njima radio sve drugo prije nego igrao šah. Kako sam ja inače slab na ženske koje dobro igraju tu igru, samo me je štrecnulo. Da se oporavim nabrzinu sam skočio na nekoliko šahovskih web-stranica i blogova, a kad tamo - još gore! Sad ću i ja priložiti nekoliko fotografija koje sam bezočno ukrao s tih mjesta:






















Što sam ono kanio reći? Kladim se u što god hoćete da nijedna od njih ne sanja da postane Simonica ili Maja Morales, a da im se odiozni Ante ne može približiti bliže od kilometra.

Problem s ženskama koje igraju šah je jednostavan. Svatko s imalo iskustva u zavođenju trebao bi znati da nikako nije preporučljivo onu s kojom se želite zbližiti izazvati na ikakvu kompetitivnu igru u kojoj se ogledaju sposobnosti, naročito ne u igru u dvoje. Da bi se nekome podale, ženama je ipak potrebno da im taj imponira, a ako ga pobijede, kako mogu biti impresionirane gubitnikom? Ako izgube, obično bi mu najradije razbile o glavu kristalnu vazu, a kamoli da bi mu dozvolile da se osladi njihovim malim vazama.

Svaki zavodnik koji se može samokontrolirati zbog toga će pristati na takvo ogledanje - od šaha, preko bekgemona, do "čovječe ne ljuti se" - samo nakon što je postigao svoj cilj. Pristane li prije toga, lako mu se može dogoditi da se tog cilja nikada ne dokopa. Ako baš nikako ne može izbjeći da se omjere, nastojati će remizirati, što opet pokazuje jednu od prednosti šaha jer je on rijetka igra u kojoj je moguć neodlučan, uravnotežen ishod. Od sveg srca se nadam da je zato Nachtfresser remizirao s europskom prvakinjom.

Ako ne znate što bi radili, a imate pred sobom dobru šahisticu, predlažem šah na svlačenje. Svaka pojedena figura - jedan komad odjeće ukloniti. Pa uz malo sreće nije potrebno ni odigrati šahovsku partiju do kraja…

Jedanaest je sati navečer! Idem pogledati što mi radi supruga…





srijeda, 14.04.2010.

sretna koincidencija



Smjestili smo se u hotelskom kompleksu „Limra“ u Kirisu, gradiću nedaleko Antalye. Prijatelji s kojima se i u Zagrebu viđamo gotovo svakodnevno bili su istovremeno u Kemeru, desetak kilometara dalje, pa smo se svakog drugog dana posjećivali koristeći lokalne autobuse. Četiri dana prohujala su u trenu.
Petog dana zajedno smo iznajmili kombi i krenuli prema Pamukkalama, tristotinjak kilometara u unutrašnjost. Put nas je vodio kroz Antalyu, grad otprilike dva puta veći od Splita. Dojam koji smo stekli u prolazu je da se grad sastoji samo od hotela i dućana. Na prilazima i uz more su hotel do hotela, jedan veći i ljepši od drugoga, a sve ostalo je dućan do dućana, svaki šareniji od prethodnog. Vozili smo otprilike kao od Črnomerca do Dubrave između nepreglednog niza izlog, natpisima s nazivima lokala i reklama kojima su zgrade ukrašene do krova, tako da se sve izgleda kao pogled kroz kaleidoskop na neki bogato ornamentirani istočnjački tepih.

Iznenada mi je pogled privukao neuobičajeni dućan. Bio je spreman za useljenje, potpuno prazan, praznog izloga, blještavo bijele unutrašnjosti, ponad kojega je biometar visokim i četiri-pet metara dugačak natpis kromiranim slovima KARMEN.

- K vragu! – lupio sam se po čelu. – Potpuno sam zaboravio sa moram javiti prijateljici Karmen. Nisam joj ni rekao da odlazim na put, a obećao sam joj do jučer javiti nešto važno za posao!

Odmah sam je nazvao mobitelom, ali se ona nije javljala. Zvonilo je, ali uzalud, što je bilo čudno jer ona inače živi na mobitelu. Kako je ono što sam joj trebao poručiti bilo urgentno, nazvao sam zajedničkog prijatelja koji živi dvije ulice do nje i zamolio ga da prođe pored njezine kuće i ostavi joj poruku na vratima neka mi se javi čim vidi poruku.

Proveli smo nezaboravan dan na Pamukkalama. Na planinskoj visoravni veličine otprilike poput Zagreba od Ilice do Save nalaze se ruševine grčkog grada Hyperion u kojemu je živjelo stotinjak tisuća stanovnika. Neke su građevine vrlo dobro sačuvane, a od većine je ostalo tek kamenje i stupovi koji izviruju iz trave. Bio je to grad s kanalizacijom i vodovodom i monumentalnim amfiteatrom kojega se nijedan suvremeni grad ne bi postidio. Neuobičajen je osjećaj šetati po toj prostranoj pustoši uz primisao kako su se na tom mjestu stoljećima rađala djeca, stasale djevojke, momčili se momci, odvijao se život, umiralo...



Visoravan je s jedne strane kao odrezana i ondje je čudo zbog kojih se Pamukkale ubrajaju u jedno od prirodnih dragocjenosti svijeta. Termalni izvori bogati mineralima prekrili su padinu planine sedefastim oklopom koji blješti kao unutrašnjost biserne školjke. Odozgo do dolje oblikovali su se kaskadni bazenčići po kojima se neprekidno prelijeva topla voda iz jednoga u drugi.



Gacajući bosi po toploj vodi po sunčanom danu u laganoj odjeći nismo ni slutili što nas čeka. Vraćali smo se noću kroz potpunu pustoš kad nam je pukla guma na iznajmljenom kombiju. Otkrili smo da smo potpuno nespremni za takav razvoj događaja. Noć je bila smrtonosno hladna, puhao je ubitačan vjetar, u autu nije bilo dizalice da bi mogli zamijeniti oštećeni kotač, u Turskoj nema dežurnih mehaničarskih službi koje se može pozvati, gorivo je ionako bilo na izmaku… U tom trenutku zazvonio je mobitel:

- Čovječe, da ti kažem što se dogodilo! Zvao sam Karmen kao lud - ne javlja se. Ona da se ne javi na mobitel! Ona bi se javila i da se tuca. Prošao sam pored njezine kuće, a auto joj stoji pred vratima. Ona da ode negdje bez auta! Pozvonio sam na vratima, a iznutra laje pas. Ona da ode bez psa! Ona da ode bez mobitela, auta i psa! Zabrinuo sam se. Obišao sam kuću i našao jedan pritvoren prozor s dvorišne strane. Uvukao sam se kroz prozor i našao je posred sobe, leži bez svijesti. Odmah sam zvao Hitnu pomoć. Došli su za petnaestak minuta i odveli je. Čim su je doveli u bolnicu odmah su je operirali. Kažu - perforacija slijepog crijeva, stigla je u posljednji čas. Da nisi nazvao da je potražim više je ne bi bilo! Kao da si znao!

Pola sata kasnije zaustavili su se pored nas neki turski kamiondžije i svojom dizalicom podigli naš auto, te skinuli kotač s oštećenom gumom i zašarafili rezervni. Oko jedanaest navečer ponovo smo vozili kroz Antalyu. Vraćali smo se istim putem, a ja sjedio na onoj strani vozila da sam morao vidjeti dućan koji me podsjetio da trebam nazvati prijateljicu. Tako upadljiv dućan bilo bi nemoguće previdjeti, ali nigdje ga više nije bilo. Dapače, koliko god bili umorni, zatražio sam da dva puta prođemo oko bloka za koji sam bio uvjeren da se u njemu nalazi. Upadljivi dućan je nestao!

Sretnu koincidenciju još mogu razumjeti, slučajno poklapanje i ništa više. Dućan koji se više ne može pronaći već je malo nevjerojatniji, naročito onome koji izbuljeno traži kada će ga ugledati. No jedno i drugo već su vrlo nevjerojatni i koliko god bio racionalan ne bih se začudio da ga drugi put ugledam negdje drugdje, u nekom drugom gradu, i da ponad njega piše neko drugo ime.


ponedjeljak, 12.04.2010.

školjka s klitorisom




Zahodi u Turskoj na prvi pogled izgledaju kao i kod nas. Tek kada se pusti voda za ispiranje uoči se razlika. Vode koja iscuri je znatno manje - nedovoljno da ispere i odnese ono što želimo ukloniti.

Nekoliko uzastopnih puštanja nije dovoljno, jer je vode svaki put premalo, pa se zaprljani papir samo uskovitla i ostaje plivati na površini.

Tako onaj koji je preživio smrtne opasnosti na ljetovanju u toj gostoljubivoj zemlji dolazi u opasnost da se smrtno osramoti pred onim od domaćina koji nakon njega rabi isti wc.

Prva je pomisao da je wc-uređaj pokvaren. Pobliže razgledavanje pokazuje da je naprosto drugačiji.

Podrobnije istraživanje otkriva da uz obrub školjke bliže zidu postoji neki plastični pipac poput klitorisa, a kad se sjedne na školjku, s desne strane je dovod vode na kojem je zavrtanj pogodno na dohvatu ruke. Na podu pored školjke je i košara za otpatke.

Drugačiji wc-uređaj zahtijeva i drugačiju upotrebu.

Nakon što se obavi recimo velika nužda, desnom rukom se odvrne dovod vode. Voda izlazi u vodoravnom mlazu iz plastičnog "klitorisa". Prstima lijeve ruke opere se šupak. Papirom se osuši stražnica, a ne obriše struganjem kako je kod nas običaj. Mokri papir odbaci se u koš za otpatke da ne bi začepio odvod.

Nama neuobičajeno, ali praktičnije i troši se manje vode nego je troše naši zahodi. Praktičnije prvenstveno zato jer stražnjica ostaje čistija nego ako je samo ostružemo, a ekološki prihvatljivije kada se prisjetimo koliko vode troše veliki gradovi kroz vodokotliće.

Europljani, zapadnjaci, sljedbenici kršćanske tradicije, šeću po svijetu kozmetikom urešenih lica i ukaljanih rektuma. Kultura koja je sklona skrivati lice istovremeno je čistija ondje gdje se ne vidi.





nedjelja, 11.04.2010.

dobro i loše - 2

završetak prethodnog posta



Preko retrovizora vrebamo pojavljuju li se kakva svjetla koja dolaze. Nailaze neka! Jedan od nas izlazi na vjetrometinu i maše. Kamion protutnji i nestane. Onaj koji je bio vani uskoči tresući se u auto. Koliko god kratkotrajno, otvaranje vrata toliko rashladi unutrašnjost da se ponovo temperira tek kroz minutu-dvije. Razmišljamo da li nas oni koji prolaze uopće vide. Na oko stotinjak metara mora da primijete žmiganje signalnih svjetala vozila zaustavljenog sa strane, ali tek na nekoliko desetaka metara vide da netko pored njega maše da se zaustave. Dok shvate o čemu se radi - već su prošli. Kad već prođu, kome bi se po ovakvom vremenu zaustavljalo i vraćalo?

Situacija je ne samo dramatična nego i apsurdna, besmislena. Mi smo suvremeni, urbani ljudi, Hrvati, i sad da skončamo jednostavno se smrznuvši negdje u Turskoj?! Da mi biografija završava time da sam se smrznuo na godišnjem odmoru?! Da nas dotuče tako elementarna nevolja usprkos tome što smo spojeni na interent?!

Nakon petnaestak minuta ukazuju se nova svjetla. Izlazimo dvojica i obojica mašemo. To je neki kamion-hladnjača. Prođe nas, ali se nakon stotinjak metara zaustavlja i vraća unazad. Izlaze dva povelika crna Turčina. U nekim drugim okolnostima ne bi ih bilo prijatno sresti na ovako pustom mjestu Usprkos kožnim vjetrovkama i cokulama i oni cvokoću. Iako se ne razumijemo ni riječi, shvaćaju situaciju i izuzetno susretljivo vade svoju dizalicu, skidaju oštećeni i zamjenjuju ga rezervnim kotačem.

Nakon ponoći stižemo u hotel. Koliko god smo prije imali zamjerke sobama, sada nam izgledaju kao raj. Naspram tome da je u njima toplo, da možemo izvući toplu odjeću iz ormara, da se možemo zavući pod deke, leći u kadu s toplom vodom ili naručiti topli čaj, sve ostalo je nebitno.

----------------------------- ZAKLJUČAK -------------------------------
Usporedba situacije iz koje smo se izvukli i one u kojoj smo se našli pokazuje razliku između svih životnih prilika u kojima je čovjeku loše, u kojima je bijedan i osjeća se jadno, od onih u kojima je dobro i čovjek se dobro osjeća.

U bijedi je čovjeku loše, ne može si pomoći, a perspektive su beznadne. Sav totalitet života, i prošlost i budućnost i sve mogućnosti svedu se samo na jedno – na aktualnu nevolju. Naši su izgledi bili jedino da ćemo ostati bez goriva i grijanja i smrznuti se do jutra.

Kad je dobro, dobro je prvenstveno po tome što nije loše, a čovjek ima razne mogućnosti da si napravi sasvim zadovoljavajuće, te samo od njega zavisi koje od onih koje su mu na raspoloženju će iskoristiti. Može poboljšati okolinu u kojoj je i svoj položaj u njoj, promijeniti mjesto i okolinu, a u budućnosti ga očekuju samo poboljšanja. Zatvorili smo vrata i prozore, uključili grijanje, zavukli se u toplu posteljinu i tako mogli uživati do daljnjega, a na kraju ćemo sjesti u avion i vratiti se u našu uobičajenu okolinu u kojoj su sve zamjerke koje trenutno imamo na sobu (nekvalitetne keramičke ploćice u kupaonici, ofucane zavjese, sobarica nije ispraznila koš za smeće) potpuno nevažne.

Ne mora se otići preko pola svijeta da bi se iskusila razlika dobroga i lošeg. Dovoljno je živjeti u iznajmljenom stanu, ostati bez novaca i izgleda da će se uskoro nešto priskrbiti, u stanu u kojem je već isključen plin, a uskoro će isključiti i struju, te znati da ćete narednog mjeseca biti izbačeni i iz njega. Gotovo nema razlike nalazite li se u karamboliranom autu usred ledene pustinje i niza drugih mizernih varijanti. Loše je kad nije dobro, a dobro je kad nije loše. Nije dobro kad je loše. Koliko god da nam je dobro, ovaj svijet nije dobar dokle god u njemu ima toliko ljudi u bijedi niti je život dobar dok u njemu ima toliko jadnih ljudi. Dio mogućnosti koje imamo trebamo iskoristiti za to da svima bude dobro, čime smanjujemo mogućnost da se i sami nađemo među onima koji su nadrapali.


petak, 09.04.2010.

dobro i loše



Proveli smo nezaboravan dan na Pamukkalama. Savjetujem onima koji ne znaju kako to izgleda da potraže fotografije pomoću Googlea. Predio se doimlje kao da nije na našem planetu. Noću, u nigdini, otprilike sto i dvadeset kilometara prije Antalye pukla nam je guma na rentakarovu kombiju. Srećom je to bila stražnja guma, pa smo uspjeli zaustaviti ne prevrnuvši se. U vozilu nas je dva para odraslih i troje djece, najmlađe od tri godine. Svi smo lagano obučeni jer je dan bio sunčan i topao, te nismo ponijeli ništa ozbiljnije za obući računajući da ćemo se vratiti na noćenje u hotel.

Cesta na kojoj nas je zadesila nezgoda nezavršeni je autoput. Duž asfaltne trake još je izrovana zemlja i jarak za postavljanje obruba. Malo tko ovuda prolazi. Svakih desetak, petnaestak minuta protutnji usamljeni kamion. Nalazimo se usred dvadesetak kilometara visoravni okružene vijencem planina. Noć je bez mjeseca, oblačna, potpuno mračna, na vidiku nema nikakva svjetla, čak ni zvijezda na nebu. Izgleda kao da će uskoro neka olujina. Izlazimo razgledati oštećenje. Vraški je hladno, vjerojatno tek malo iznad nule, a vjetar brije tako da se probija do kostiju i nakon nekoliko koraka uviđamo da izvan vozila teško možemo izdržati i minutu. U potpunom mraku ništa ne možemo vidjeti, a po vjetru ne pomažu ni upaljači za cigarete. Pri svjetlosti s ekrana mobitela vidimo da su od gume ostali samo rezanci. Pri razgledavanju ulijepimo cipele, hlače i ruke ljepljivim crnim katranom još neutisnutim u novi asfalt.


U kombiju je podnošljivo jer je uključeno grijanje, ali gorivo je na izmaku. Prvo tražimo knjižicu s uputstvima za korištenje i popravak vozila. Tekst je na turskom, ali po ilustracijama ustanovljavamo da nemamo dizalicu. Mobitelom nazivamo rentankar agenciju, te dobivamo odgovor da nam oni ne mogu nikako pomoći. Također kažu i da u Turskoj ne postoji nikakva služba za pomoć na cestama koju bi mogli pozvati. Među opremom nema ni trokuta koji bi postavili na cestu da pokažemo da smo u kvaru. Što god dodirnemo ostaje upackano crnim mrljama katrana.

Djeca bi piškila. Ne usuđujemo se pustiti ih van na hladnoću. Ipak moramo, pa ih izvodimo jedno po jedno zamotane u ručnike. Vraćaju se izbezumljeno cvokoćući. Zatim su žedni, ali imamo tek bočicu mlijeka za najmlađe.

Pišem ovaj test na ekranu Nokie N-97. Slova su mi sitna, linije nepregledne, pa mi nemojte uzeti za zlo ako mi se provuče koji tipfeler ili kakva gramatička greška. Imamo internet!

Ako ugasimo motor, pa prestane grijati, smrznut ćemo se prije jutra. Ako se nastavimo grijati, goriva će ionako uskoro nestati. Ako i uspijemo promijeniti oštećeni kotač po toj užasnoj hladnoći pomoću pribora za manikiranje noktiju i švicarskog džepnog nožića, ako ostanemo bez goriva ni to nam neće koristiti.

Posljednje čega se sjećam da smo vidjeli još za vidjeva bili su vrhovi Ararata, gdje je nekoć Noa ukotvio svoju barku, i dalje pod debelim snijegom...


nastavak OVDJE



srijeda, 07.04.2010.

„last minute“ igranje minutama


DOKUMENTI

O

ODNOSU


Subota. Letimo za Antalyu. Prethodno je gospođa supruga nekoliko dana prekapala po internetu gdje bismo mogli otići za školskih paznika. Napokon je pronašla gotovo nevjerojatnu „last minute“ ponudu: hotel s pet zvjezdica u Turskoj, mnoštvo atrakcija i zanimljivosti u okviru hotelskog kompleksa, put avionom i autobusom, smještaj, hrana i piće, sedam dana, sve zajedno – dvije tisuće kuna po osobi. Šest tisuća za nas troje. Za tu cijenu ne bi uspjeli provesti toliko dana ni na Jadranu. Uplatili smo karticom preko interneta, a kada smo sat vremena kasnije išli provjeriti da li je uplata prihvaćena, otkrili smo da isti paket-aranžman za troje već poskupio na četrnaest tisuća kuna.

U skladu s „last minute“ filozofijom u petak sam se sjetio da, obzirom da krećemo s djetetom na put u inostranstvo, ne bi bilo zgorega svratiti do HZZO-a i srediti da nam zdravstveno osiguranje vrijedi i u stranim zemljama. Srećom sam našao mjesto za parkiranje ni pedeset metara od ulaza u podružnicu HZZO-a gdje sređujem sve što imam s njima i uplatio da mogu sat vremena. Moja pustolovina u Jukićevoj završila je za pet minuta. Portir na ulazu je rekao:

- Trebate ići u Branimirovu 37.

Da bih došao do podružnice u Branimirovoj parkirao sam u Branimir-centru. Naravno da mi ondje više nije vrijedilo što sam dvadesetak minuta ranije uplatio sat vremena parkiranja Zagrebparkingu. Odšetao sam stotinjak metara do podružnice HZZO-a i ondje na vratima zatekao obavijest ispisanu rukom:



Vratio sam se u garažu u Branimir-centru nakon dvadeset minuta, ali sam svjednako morao platiti kao da sam bio ondje sat vremena.



I tako sad letimo u subotu u Antalyu i nadam se da narednu sedmicu nikome od nas troje neće zatrebati nikakva zadravstvena usluga. I imam dovoljno vremena da premišljam...

Kakva je to zemlja, kakav je to sistem gdje kad mogu od tebe išta naplatiti sve uvijek savršeno radi, a kad ti očekuješ ili trebaš nešto za sebe, u ništa se ne možeš pouzdati? Zašto Zagrebparkingu za pet minuta parkiranja treba platiti cijeli sat? U slijedećih pedeset i pet minuta imaju priliku naplatiti za isto mjesto još nekoliko puta... U suštini to je isto kao da se zakonski omogući da netko proda isti stan istovremeno nekolicini osoba. Zašto se u Branimir-centru za dvadeset minuta korištenja garaže mora platiti kao da sam ondje bio cijeli sat? Sistem kontrole je dovoljno pametan da zabilježi u sekundu kada je netko došao i kada odlazi; kako to da nije dovoljno pametan preciznije izračunati i naplatiti koliko je stvarno dužan? I jednima i drugima konvenira da se prave bedasti, naivni i nespretni dokle god na temelju toga mogu zaračunavati više nego im po bilo kojoj pravdi pripada.

Mogao sam postupiti pametnije, zvati mobitelom i tako bih uštedio novce potrošene za plaćanje parkiranja, ali i telefonom bih saznao samo da ured u Branimirovoj nakon podneva ne radi, te da ne stignem platiti osiguranje za put. Po svemu su oni trebali raditi do kraja uobičajenog radnog vremena. Ako je iskrsnulo nešto zbog čega im to nije bilo moguće, trebali su obavijestiti sve zainteresirane da se tomu mogu prilagoditi. Da su dan ranije platili oglase na cijelim stranicama „Jutarnjeg“ i „Većernjeg“, nitko im ne bi imao što zamjeriti. No da im netko nešto takvo sugerira samo bi ga pogledali kao na izgubljen slučaj jer svi su oni uvjereni da ljudi postoje samo radi njih, a ne oni zbog toga da bi činili usluge ljudima. I dokle god ih nitko, ili dovoljan broj ljudi ne upozorava da je to duboko pogrešno, dokle god se dovoljno ljudi ne buni, zaista je tako.

Ne postoji ni teorijska mogućnost da mobitelom uplatite parkiranje i dobijete uzvratnu poruku „Zagrebparking je odlučio bez objašnjenja ne naplaćivati parkiranje na području grada od petka u podne do utorka navečer“. Kada su njihove prćije u pitanju nema posustajanja, odstupanja ni milosti. Nemojete se zavaravati da je „Zagreparking“ jedno, HZZO drugo, a Branimir-centar treće. Sve su to dijelovi istog sistema. Prividne neusklađenosti sistema vrlo usklađeno lupaju po džepovima onih koji su im prepušteni na milost i nemilost.

Sve to je još jedan od razloga zašto smo, da bi se odmorili, odabrali otići daleko, što dalje, i to da ostanemo što duže, makar i bez zdravstvenog osiguranja.



petak, 02.04.2010.

jeb'o lud zbunjenoga



Ogorčeno pismo čitatelja Monitora.hr Zdravka Matušina potaknuto zulumom Zagrebparkinga na zagrebačkim prometnim prostorima potiče niz pitanja. Jedno od njih je, budući da je osnovna zadaća te firme uvesti reda u javno parkiranje, kako Zagrebparking to rješava.

Mogu vam navesti nedavni primjer koji to zorno ilustrira.

Odveo sam sina autom u školu. Pri izlasku je vrisnuo i pao. Istrčao sam vidjeti što se dogodilo. Krivo je stao, izvinuo gležanj i srušio se. Skinuo sam mu cipelu i čarapu i pregledao zglob. Mom laičkom uvidu izgledalo je da nema ozbiljnih oštećenja, ali sam znao koliko to boli, i odlučio sinca – za svaki slučaj – odvesti do doktora i na rendgensko slikanje.

Vratio sam dijete u auto i umjesto u školu odvezao ga u Runjaninovu ulicu u Dom zdravlja. Kružio sam s djetetom u suzama barem pola sata uokolo Doma dok se nije oslobodilo mjesto za parkiranje, otprilike iza stare Sveučilišne knjižnice. Od tamo do Doma zdravlja trebalo je prohodati najmanje pet stotina metara. Sin je već preveliki da bih ga mogao nositi, pa nam je trebalo barem četvrt sata da on na jednoj nozi savlada tu udaljenost.

Malcova doktorica od koje sam očekivao pregled, savjet i uputnicu za slikanje nije bila u službi. Uspio sam ga posjesti i krenuo tražiti drugu doktoricu koja bi ga primila. Nakon najmanje pola sata to mi je i uspjelo. Doktorica je rekla da ni ona ne vidi ozbiljnu ozljedu, ali da u svakom slučaju zglob treba slikati, pa nas je uputila u Traumatološku bolnicu u Draškovićevoj. Bilo mi je to malo čudno, ali ona je bila sigurna da je najbolje otići ondje, da se može i bez uputnice jer je posrijedi hitan slučaj. Kad smo se uspjeli vratiti do parkiranog auta, pod brisačem smo zatekli kaznu za prekoračenje uplaćenog vremena, ili kako to već danas zovu – naplatu za cjelodnevno parkiranje.

Pazite! Pored Doma zdravlja gdje je mjesto za parking teško naći i za lijek, gdje se može očekivati da dolaze ljudi bolesni i u nevolji, a zna se koliko kod naših doktora treba čekati, Zagrebparking promptno naplaćuje i nekoliko minuta prekoračenja uplaćenog vremena.

Nisam imao vremena razbijati glavu i time, već smo krenuli u Draškovićevu. Naravno, u blizini bolnice nije bilo moguće naći mjesto gdje bih ostavio vozilo ni slučajno. Nakon dvadesetak minuta kruženja uokolo ostavili smo auto u garaži u Branimir-centru. Odande je ponovo trebalo prohodati duž četiri bloka, s malcem koji se junački držao, ali se jedva vukao i suze su mu tekle pri svakom koraku.

Bolnica u Draškovićevoj je posebna priča. Sve su stolice bile zauzete, a ljudi koji su sjedili bili su u još gorem stanju nego moj sin, pa sam ga ostavio stajati, a ja stao pred šalter za hitni prijem. Ispred mene bilo je već dvadesetak ljudi. Trebalo mi je pola sata da dođem na red.

Da skratim: nisu nas htjeli primiti, već nas poslali u dječju bolnicu u Klaićevoj ulici.

Ponovo bolno i polako hodanje do Branimir-centra, zatim vožnja kroz grad do Klaićeve i ovdje pola sata kruženje oko okolnih blokova dok nisam našao mjesto za parkiranje, otprilike iza bivše tvornice duhana. Poučen ranijim primjerom odmah sam uplatio dva sata parkiranja. (Na to što sam prisilno platio cjelodnevno parkiranje u tzv. prvoj zoni nisam se usudio pouzdati jer sam našao mjesto u drugoj.) Mali se oslonio na mene i krenuo skačući na jednoj nozi do pola kilometra udaljene bolnice.

U Klaićevoj je sve teklo relativno glatko i brzo. Usnimili su ga, pregledali, našli da ništa nije slomljeno, ali savjetovali da tjedan dana leži i oporavlja se. Stigli smo nazad do automobila za manje od sat vremena. Ostalo je još sat uplaćenoga vremena, ali nije bilo načina da bih to na ikoji način dobio nazad.

Dobro, istina da sam teoretski mogao postupiti i drugačije. Čim je mali pao mogao sam ostaviti auto pred školom i mobitelom nazvati taksi. Nažalost, nisam imao pri sebi gotova novca ni za jednu vožnju. Također sam mogao ostaviti dijete ispred Doma zdravlja, Traumatološke bolnice i dječje bolnice, a ja otići tražiti mjesto za parking, ali niti sam znao koliko bi to trajalo, niti je bilo mjesta gdje bih dijete mogao posjesti, a ni on nije htio da ga ostavljam samoga u gužvama kakve su ispred tih mjesta.

Zagrebparking nije samo ovlašten, nego i zadužen da uvede i održava red na javnim parkiralištima, ali ako je taj red gori nego nered onda nešto nije u redu. Ako netko u svemu poštuje zahtijevana pravila i provede se onako kako sam naveo, onda to pokazuje veliku bezobzirnost prema onima koji su Zagreparkingu dopali šaka. Naplatiti nekoliko minuta prekoračenja cjelodnevnim parkiranjem, a istovremeno uzeti naplatu za sat vremena kod se parkirno mjesto nije koristilo je pljačka, i to bezobrazna pljačka.

Direktor Zagrebparkinga Mato Kraljević u komentaru pisma Zdravka Matušina u "Novom listu" pravi se lud i potpuno previđa poantu.

Nema ni razloga da se ponaša drugačije kada do sada taktika "jebo lud zbunjenoga" besprijekorno funkcionira. Nije glavni problem u brojnim spornim slučajevima, glavni problem je u onoj velikoj gomili svakodnevnih nespornih slučajeva koji pokazuju da je Zagrebparking naprosto lopovska družina kojoj i ono što dobro urade nije ništa drugo nego izlika da mogu haračiti koliko stignu.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker