|
JOJ! Usklici su najpouzdanija vrsta riječi. Usporedimo ih, na primjer, s imenicama. Imenice su vrsta riječi kojim označavamo bića, stvari, pojave, radnje, stanja, svojstva i slično. Recimo, usklike smo još do nedavno zvali „uzvici“, pa premda bi se u prvi čas moglo pomisliti da je upotreba drugog sinonima potpuno nevažna, pitanje je – ako je nevažna – zašto se odjednom rabi druga riječ? Mora postojati neki razlog, a čim postoji neki razlog znači da izbor naziva nije proizvoljan, to jest da se tom zamjenom postiže nešto što ne znamo što je, dakle – da smo prihvatili nešto što izmiče našoj kontroli. Glagoli, da ne kazujemo što su jer to valjda svatko zna, također su nepouzdani. Recimo „raditi“. Ima ih koji kobajagi rade, a zapravo ništa ne rade ili bi bilo bolje da ni ne rade, a što rade – vrag će ga znati! Možda mijenjaju nazive vrsta riječi... Zamjenice. Ja. „Ja“ je zamjenica. Djeluje pouzdano, ali ništa nije nepouzdanije. Tko je taj „ja“ i kakav je? Podvojena ličnost, šizofreno podvojena, lažni identitet, pritajeni tajni agent, patološki lažac, drastični licemjer... Ni „ja“ nije više što je nekada bio! Pridjevi mogu biti opisni, posvojni i gradivni. Recimo „moj, moje, moja...“ Naizgled jasno, ali se iz toga ne vidi je li to navodno moje pod hipotekom, ukradeno, kolektivno vlasništvo, koliko je moje, je li zaista moje... Recimo „moja žena“. Kako može biti „moja“ kad je istovremeno „svoja“, pa kad je „njezina“ koliko može biti „moja“? Nepouzdane riječi služe više za zavaravanje da se u njih možemo pouzdati. Brojevi. Recimo „trilijun“. Postoji li uopće taj broj? Tko ga zna napisati? Može li itko predočiti trilijun zrnaca pijeska? Brojevi su navodno precizni, ali može li itko zamisliti milijun Mercedesa? Da li bi oni, parkirani jedan uz drugoga, pokrili površinu Novog Zagreba ili parking promjera od Zagreba do Karlovca? I tako dalje, sve dok je dođemo do uzvika. Joj! „Joj!“ je samo „joj!“ i ništa drugo. Zato se u njega možemo pouzdati, iako uzvike ne smijemo pomiješati s raznim onomatopejskim glasanjima koja znaju biti višeznačna, zavaravajuća ili lažna. Pravi usklik je uvijek samo uzvik bez obzira kakav mu je ushit, razlog i povod. Značenje uzvika „uh!“ uvijek ovisi o kontekstu, pa mu se značenje mijenja, ali nikada ne može biti „oh!“ „Oh!“ je sasvim nešto drugo. Kako bilo da bilo, opalite li nekoga čekićem po nožnom palcu i taj usklikne „Joj!“, možete se u to u potpunosti pouzdati. |
 Koliko god se pričalo o pokojnom velikanu, postoji jedna pojedinost koja se nikada javno ne spominje. Bio je oženjen svega jednom i na svoj je način bio vjeran supruzi sve do smrti. Naime, imao je i ljubavnicu, pa je i njoj bio na svoj način vjeran do kraja. Šest mjeseci je živio s jednom, pa šest mjeseci s drugom, a kadikad je i godinu, godinu i pol do dvije bio samo s jednom od njih. Njegova vjernost vidjela se u tome da kad je bio s bilo kojom od njih bio je samo s njom, a svakoj se - nakon što je onu drugu napustio - vjerno vraćao. Priči daje nadrealni ton što su te dvije žene bile slične kao jaje jajetu, kao da su bile jednojajčane blizanke, a kako se međusobno nisu mogle smisliti, prijatelji su bili na sto muka kada su ga sretali s kojom od njih slučajno u gradu jer nisu razlikovali koja je koja. Ni za živu glavu nije se smjelo nazvati jednu imenom druge! Orijentir s kojom je bio bila je adresa na kojoj je stanovao, a kako se to znalo promijeniti preko noći bez najave, kada su mu trebali poslati pismo ili neku knjigu poštom, oni koji su znali situaciju slali su dvije knjige ili pismo i kopiju pisma na dvije adrese. Njih dvije su pokušale bojati kosu različitim bojama, ali kako je on izrazito volio brinete, obje se nisu htjele odreći njegove omiljene boje kose, pa su zbog toga samo još više mrzile jedna drugu, a razlika je bila samo u nijansi. Premda je on sam pisao o svemu i svačemu, o ovome - koliko znam - nije ostavio pisanog traga premda bi upravo to bilo zanimljivije od svega što je napisao. Možda će se jednom objelodaniti stranice njegovog intimnog dnevnika, pa ćemo saznati. Zašto je mijenjao jednu ženu istom takvom? Ili nisu bile baš sasvim iste? Kao da je djelovala ona banalna narodna mudrost po kojoj je "jedna žena premalo, a dvije su previše"… Sa suprugom je imao djecu, s ljubavnicom nije. Da nije bježao od kuće da se odmori od djece i vraćao se kada ih se zaželio? Gdje je tu Šulhofer da sve to istraži (još uvijek ima dovoljno živih suvremenika koji znaju za taj trokut bolje od mene) i protumači? Kakvi su naši novinari, radije prevode iz strane štampe neku nebrojeno puta prežvakavanu pikanteriju o Clarku Gableu i Carole Lombard nego da se okrenu oko sebe i pročeprkaju po nečemu što im je pred nosom. Da mi je znati kako to danas privatno obrazlažu pokojnikovi prijatelji i poklonici nakon završetka službenog dijela simpozija, to jest - da li to uopće spominju? Sklon sam vjerovati da je pokojnikova najveća osobna tragedija što se jedine dvije žene u njegovom životu nisu podnosile. Da se tako nešto danas dogodi nekom nogometašu, bila bi to prvorazredna medijska senzacija. No ono su bila druga vremena, daleko čednija. Pa iako su i ljudi bili čedniji, ipak je ljudska priroda bila jača od svake čednosti. |
 (Opis šume: drevno drveće, guste krošnje ispod kojih vlada polumrak, između stabala je posvuda gusta paprat visine čovjeka kroz koju nema staza. Lokacija: proplanak s potokom na sat hoda do najbliže staze, još sat hoda do najbliže ceste i sat vožnje do najbliže kuće. Kućica: brvnara od grubih greda istesanih od stabala koja je skršila oluja, dvije prostorije u prizemlju i tavan uređen za spavanje, veliki natkriveni trijem. Namještaj: stol, klupe i kreveti od debelih dasaka, željezna peć, kuhinjski ormar, ormar za odjeću i škrinja za posteljinu. Nakon što su terenska vozila prenijela prozore, peć, cijepove, cigle za kamin i dimnjak, daske za vrata i kapke, te najnužniju opremu, nijedan automobil više nikada nije došao. Da bi boravak bio ugodan kućica je opremljena i najnužnijim stvarima donesenim na mazgama. Od stvari u njoj su posteljina, rezervna odjeća i presvlaka, petrolejke, sjekira, nešto lonaca, tava, flaša, čaša i tanjura, noževa i vilica, dvadesetak knjiga, nekoliko praznih teka i pisalica, šah i igraće karte, tranzistor na baterije, zalihe šibica, nešto alata, pribor za prvu pomoć. Navukao bih i zalihu hrane: konzerve graha, staklenke meda, sol, papar, brašno...) U kućicu bih svraćao desetak puta godišnje na dva do pet dana i dva puta duže: od desetak dana do dva mjeseca, zavisno od društva koje bih poveo. Dakle, većinu godine brvnara bi bila nenastanjena. Zašto onda na njoj zaključavati vrata? Vrata se obično zaključavaju da u kuće ne uđe netko nepozvan ili da se spriječi lopove da nešto iznesu ili vandale da sve porazbijaju. Koga od tih bi zaključana vrata na kućici tako na osami mogla zadržati? Da sam u kućici i naiđu neki planinari, izviđači, izletnici ili avanturisti, rado bih ih primio, napojio i nahranio, pozvao ih da se sklone od nepogode, da se ogriju, osuše i odmore. Da takvi, neki pristojan svijet, dođu kad me nema bilo bi mi žao, čak bi bilo i nehumano da naiđu na zaključana vrata. Da dođu lopovi ili vandali, zaključana vrata ih ne bi zadržala. Dakle, zaključana vrata ne bi spriječila one koje ne bih htio da uđu, ali bi zaustavila one za koje bi mi bilo drago da im kućica pomogne čak i kad mene nema u blizini. Učinak zaključanih vrata bio bi upravo suprotan od namjere zašto se zaključavaju. Nažalost, nakon stotine pristojnih namjernika kad-tad bi došli i neki barabe i razbijači. Takvu kućicu lakše je sagraditi i opremiti nego sačuvati. Nisam toliko bogat da si mogu dozvoliti zbog onih stotinjak dobronamjernika koji bi me radovali otrpiti štetu koju bi mogao napraviti svega jedan štetočina. Zbog toga ta brvnara postoji samo kao prijatno maštanje kojom se opuštam prije spavanja. ----------------------- Iako brvnara ne postoji, zar ovaj blog nije neka vrsta svratišta nezaključanih vrata u kojeg su svi dobronamjerni dobrodošli? |
 U telefonskom imeniku Zagreba iz godine tisuću devetsto trideset i osme dvije su agencije koje su se bavile nekretninama. Jedna je pripadala mom djedu. Četrdeset i pete (ili ubrzo nakon toga) privatne su agencije zabranjene, a tako je bilo još i početkom sedamdesetih, dokle se moj djed bavio svojim poslom. Ljudi su i dalje trebali razne usluge kad su stanovi, kuće i zemlja bili posrijedi, a on je znao što im je bilo potrebno i kako to srediti. Nije imao strpljenja čekati da se agencije za trgovanje nekretninama legaliziraju, pa je prilagodio poslovanje okolnostima. U više navrata pratio sam ga na posao. Prvo mjesto gdje je svratio bila je kavana „Medulić“ u Ilici, na početku Medulićeve ulice. Oko pola devet do devet ujutro ondje se nalazio sa četvero-petero prijatelja. Naručili su kavice i prvo pregledali novine, posebno oglase u "Večernjem listu", zatim malo popričali o novostima, zgražali se nad politikom, a tek nakon tog bi netko od njih rekao otprilike nešto ovako: - Znam jednog našeg čovjeka koji radi u Njemačkoj, marljiv čovjek pa je sakupio neke novce i rado bi kupio malu kućicu na Trešnjevci... Nakon toga je zavladalo nekoliko trenutaka šutnje, sve dok netko, recimo moj djed, ne bi rekao: - Znam za jednu kućicu u Ozaljskoj, živjela je u njoj samo jedna stara bakica, pa je umrla, a sada bi je nasljednici rado prodali... Nakon još nekoliko izmijenjenih rečenica o tom slučaju, pozvali su nekog od pomoćnika koji su sjedili za susjednim stolom. Pomoćnici su samo sjedili i šutjeli, njih četiri-pet, kao grupica ljudi koji su se slučajno našli oko istog stola, otprilike kao da čekaju u kolodvorskoj čekaonici. Djed i njegovi prijatelji mora da su u svakom uredu u gradu gdje se na bilo koji način vodila evidencija o nekretninama imali nekoga koga su vjerojatno posebno plaćali da ekspresno izdaje bilo koji dokument na koji se inače čekalo sedmicama ili mjesecima. - Mijo, molim te, skoči do gruntovnice i katastra i izvadi papire za ovu kuću... – dao mu je adresu napisanu na komadiću papira i pomoćnik se bez odlaganja udaljio. Nakon toga se djed premjestio u „Corso“ kavanu na početku Gundulićeve ulice. Ondje je već sjedilo tri-četiri prijatelja, a kasnije bi stigao barem još jedan iz kavane „Medulić“. Prvo su malo pričali o vremenu, pa o novostima, pa se malo zgražali nad politikom, pa bi izmijenili i poneki trač ili prokomentirali neku glasinu, sve dok netko ne bi rekao otprilike ovako: - Znam neke ljude, pošteni ljudi, imaju neku zemlju u Vrapču koju bi prodali. To je u građevinskoj zoni, pristojno gradilište, ne traže mnogo... Netko drugi bi dometnuo: - Znam čovjeka koji ima kuću koju bi prodao, ali je kuća zapravo za rušenje, međutim je lokacija odlična! Praktički u centru Zagreba! - Ma nemoj! – iznenadio bi se treći. – Baš tražim tako nešto! A onaj drugi je već otvarao torbu sa spisima i vadio papire: - Evo, slučajno imam i izvod iz katastarskog plana i položajni nacrt, potvrdu o vlasništvu i još neke papire... To bi se moglo brzo srediti. Kad su se njih dvojica upustili u razglabanje pojedinosti, djed se dizao i nastavljao uz Ilicu do kavane „Dubrovnik“ na početku Gajeve ulice. Putem je svratio do "Lovačkog roga" gdje je imao neki sastanak, često s nekim gastarbajterom na dopustu. S njim bi si popio gemišt dok mu se čovjek žalio kako ima problema s dobivanjem dozvole za nadogradnju kata na kućici u Stenjevcu, a djed ga je tješio neka se ne brine, da će se to već ubrzo srediti, neka se prestane brinuti jer će dozvola stići prije nego mu istekne dopust. Na te tople riječi bi gastarbaiter poklonio djedu pršut, obećao da će pokazati zahvalnost i kad dobije traženu dozvolu, usput napomenuo da njegova žena ima nekakvu kuću u Koprivnici koju bi rado prodala, te dao djedu plan kuće i dokumente o vlasništvu "neka mu se nađu ako zatreba". Zatim je djed žurno nastavljao prema "Dubrovniku" jer je već malo kasnio. Ondje je već sjedilo tri, četiri do pet drugih prijatelja (s pomoćnicima za susjednim stolom), i čim su ga vidjeli razdragano su uskliknuli: - O, pršut! Oni su upravo raspravljali o sportu, pa onda prešli na ismijavanje poteza vlasti, sve dok netko nije rekao otprilike ovako: - Znam jednu obitelj, naši ljudi, stanuju u velikom stanu, a djeca ima odrasla, pa bi sada mijenjali taj veliki stan za dva manja... - Ma nemoj! – pitao je netko. – A gdje se taj stan nalazi? Nakon još desetak minuta dizala su se dva pomoćnika i odlazila na općinu, u gruntovnicu ili katastar ili gdje je već trebalo ići po potrebne papire za taj veliki i za dva manja stana. Pred kraj boravka u „Dubrovniku“ stizao je pomoćnik s dokumentima o kućici u Ozaljskoj. Pokupivši papire djed se dizao od stola, pa se u pratnji jednog od prijatelja premještao u „Gradsku kavanu“. Ondje je već sjedio jedan od onih iz kavane „Medulić“, jedan od onih iz kavane „Corso“ i poneko novi (a šutljivi pomoćnici za susjednim stolom). U „Gradskoj kavani“ se prvo razgovaralo o nekoj vijesti koju je u međuvremenu netko čuo sa radija, zatim o međunarodnoj politici, pa su se malo zgražali nad unutarnjom politikom, sve dok netko ne bi rekao: - Pero, čuo sam se s onim čovjekom o kojem sam jučer govorio koji bi kupio stan u Krajiškoj. Kaže da ga zanima pa pita kada bi ga mogao pogledati. Nabrzinu su se dogovorili kada će se naći i pogledati stan, obično već istog dana ili u subotu, pa je netko nastavio: - Čuo sam se s jednim svojim rođakom koji radi u Austriji. On bi rado imao neku vikendicu negdje na moru, ništa veliko, ali blizu obale... - Bilo bi mu pametnije da uloži u gradilište u Vrapču! - I ja mu kažem nešto tako, ali on navro - hoće vikendicu… Da ima gdje ići svakog ljeta, u svoje... Nakon "Gradske" djed je odlazio u "Kazališnu kavanu" gdje je njegovo društvo imalo rezervirani stol svakodnevno u jedan poslijepodne. Našlo bi ih se ondje sedam-osam, manje-više svi koje je već sreo tijekom prijepodneva. Pomoćnici su svakome od njih donijeli papire po koje su ih ranije poslali, pa su ih otpustili da odu kućama do sutradan. Djed je dao pršut svom pomoćniku da ga usput odnese našoj kući, baki, i poruči joj da ga spremi u špajzu na hladno. Ostavši sami, trgovci nekretninama uglavnom su se zgražali nad politikom, komentirali što su večer ranije čuli na "Glasu Amerike" i iščuđavali se zašto se već jednom Amerika ne odluči intervenirati u Jugoslaviji i rastjerati mrske komuniste. Da je ostao socijalizam i da su privatne agencije za trgovanje nekretninama i dalje ilegalne, ipak ovdje opisanog načina trgovanja više ne bi bilo. Svi bi danas imali mobitele. |
 LJUBITELJ PRINCEZA Radio slušam uglavnom dok sam u automobilu. Obično okrenem koju od stanica s mnogo muzike, sa što manje govornih emisija, i – po mogućnosti – bez reklama. Izuzetak su „Javljanja sa zagrebačkih cesata“ i emisije Arisa Angelisa. Ove prve rijetko čujem jer su prerano, i žao mi što prekratko traju, a kad ulovim Arisa nijedan put mi više nije dug i mnogo puta sam prosjedio u parkiranom autu ispred vlastite kuće ne želeći ga napustiti prije nego njegovo javljanje završi. Jednom prilikom je Aris razgovarao s nekim vrlo starim muškarcem slabog zdravlja koji je stanovao u ruševnoj straćari ispod Savskog mosta, a prehranjivao se tako da su mu svakog dana donosili obrok iz socijalne pomoći. Pita ga Aris je li mu teško živjeti samome i bi li se rado oženio? Bi. Ima li koga u vidu? One koje mu se nude su samo stare babe, siromašne i bolesne, s njima bi dobio više problema nego ikakve radosti. Pa dobro, koga bi onda oženio? Sirotan je živnuo i rezolutno objavio - samo neku PRINCEZU! Aris kobajagi naivno pripomene da nema više princeza. Kako nema?! – pobuni se stari čovjek. Ako i nije bilo u tadašnjem socijalizmu, ima ih u Evropi! Postoje princeze od Monaka i još neke od Habsburgovaca, a postoje i kraljevske kuće u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, valjda imaju koju princezu! Ako je koja i preživjela, komentira Aris, mora da je vrlo stara. Ma kakvi! – uvjerava ga siroti mladoženja – ima i mladih i lijepih! Pa kako će doći do njih? – zanima Arisa. Ima on plan: sve one dolaze na Jadran, a put ka moru vodi preko Savskog mosta, pa će jednom neka prolaziti i svratiti... mlada, zgodna i bogata... princeza! U prvi čas sam pomislio – jadnik, kao da mu nije dovoljno što je star, bolestan i siromašan; još se mora opteretiti i takvom nemogućom fiksacijom. No što je razgovor dalje odmicao sve više sam uviđao da je u pravu. Iz razgovora je bilo vidljivo da starog jadnika ionako nitko ne bi htio. Nije bilo tako jadne očajnice koja bi došla živjeti od dobrotvornih obroka u njegovoj straćari, on se samo tješio govoreći da sam takvu neće. Pa kad ga nitko neće, a rado bi našao nekoga, zašto ne maštati o onome najboljem, koliko god bilo nemoguće? Kad već maštaš, čemu se ograničavati? Kad je već život surov, nije potrebno osiromašivati maštu surovom stvarnošću. Neka je barem nešto u životu slobodno od oskudice i ograničenja! Dobro se sjećam tog razgovora premda je to davno bilo kada sam ga slušao. Stari čovjek koji je živio u straćari ispod Savskog mosta mora da je odavno mrtav. Od sveg srca se nadam da je ipak na vrijeme uspio naći svoju princezu. Zapamtio sam njegovu pouku na kojoj sam mu vječno zahvalan – ako nigdje drugdje, barem se u mašti ne smijemo dozvoliti kastrirati. Tek to bi značilo da smo potpuno beznadni, da smo odustali od svega u životu i živimo iščekujući jedino kraj. |
 Među gomilom nepotrebnih stvari po kući, počevši od mene samoga, imam dvije kartonske kutije kojih bih se rado riješio. U jednoj su končići za izradu goblena, u drugoj planovi za njihovu izradu, mustre. Pretpostavljam da još mora postojati netko tko se time zabavlja, pa bi mi bilo žao baciti. Bilo bi mi drago da to dođe do nekoga koga bi obradovalo. I to je sve za danas. Imate li neku baku ili tetku koja voli bockati končićima, ili ako ste i sami zaraženi time, javite se na bablpas(znak)hotmail.com, pa ćemo se dogovoriti o primopredaji. |
 Jedan od najpoznatijih dobrotvora u povijesti bio je John D. Rockefeller Stariji, naftni magnat iz devetnaestog stoljeća. Već u petnaestoj godini, na svom prvom radnom mjestu pomoćnog knjigovođe, davao je u dobrotvorne svrhe šest posto svoje tričave godišnje zarade. Do njegove dvadesete godine taj je udio porastao na deset posto. 1859. godine izdvojio je dvije tisuće dolara kako bi isplatio hipoteku svoje crkve i tako je spasio od bankrota, a uplatio je i novac u fond za nekog Afroamerikanca u Cincinnatiju za otkup njegove žene iz ropstva. Čak i kada je u svojoj četrdesetoj godini zarađivao više od deset milijuna dolara godišnje u dividendama, izbjegavao je razmetanje tipično za druge američke magnate iz druge polovice devetnaestog stoljeća i draže mu je bilo trošiti novac na ustanove poput Rockefellerova instituta za medicinska istraživanja i Sveučilišta u Chicagu. Nakon pedesete godine Rockefeller je trošio mnogo više vremena na dobrotvorne djelatnosti nego što se posvećivao poslu. Prije smrti u 93. godini života uspio je pokloniti velik dio svog imetka koji se mjerio u milijardama dolara pametno izabranim idejama i plemenitim ciljevima. Stižu nekakve vijesti da se danas i Bill Gates zaputio njegovim putem. A kako stoji stvar s dobročinstvima i dobročiniteljima u suvremenoj Hrvatskoj? Dobročinstava koja ljudi svakodnevno rade svojim bližnjima i daljima, a da o njima osim dobročinitelja i onoga kojima je dobročinstvo učinjeno ne zna manje-više nitko drugi, vjerojatno ima kao i bilo gdje drugdje u svijetu jer je dobročinstvo svojstveno čovjeku. Isto tako, svako malo se objelodani u novinama ili na televiziji neka tragična priča koja navede mnoštvo čitatelja ili gledatelja da nesebično pošalju svoju pomoć. Međutim, među onima koji mogu utjecati na to o čemu će i kako mediji izvještavati, kao i među onima koji čine „kremu“ hrvatskog društva, dobročinstvo je vrlo rijetka pojava, a i kada se pojavi javlja se u farsičnim oblicima. Kad god u novinama vidite popise deset ili sto najbogatijih, najuspješnijih ili najmoćnijih, dobročinitelja među njima nećete naći ni za lijek. Svojedobno je dobro poslovao dobrotvorni fond Ankice Tuđman, ali samo dokle je njen pokojni suprug bio živ. Povremeno (rijetko) prirede se neke dobrotvorne aukcije na kojima se preko noći iznikli bogataši bahate pred novinarskih objektivima ili se organizira dobrovoljno sakupljanje za neke moralno, intelektualno ili politički problematične ciljeve, ali i jedno i drugo je – pod maskom dobročinstva – sve drugo nego istinsko dobročinstvo. Dugo ćemo se još načekati dok A.B. osnuje Fond za pomoć samohranim majkama-potplaćenim blagajnicama, C.D. utemelji Zakladu za pomoć nadarenim mladim znanstvenicima ili E.F. počne sponzorirati Institut za iskorjenjivanje endemske gluposti. „Zlatna mladež“ radije izlazi u skupe diskoklubove u kojima se šmrče kokain nego da se okuplja na dobrotvornim balovima. Nekako sumnjam da će se u dogledno vrijeme pojaviti hrvatski Nobel ili netko poput onog Aleksandra po kojem se zovu stube između Dežmanovog prolaza i Rokovog perivoja. Svi bi bili kao Rockefeller, ali nitko ne želi raditi kao on. Jedini poznati dobrotvor u suvremenoj Hrvatskoj je Djed Mraz. Da se razumijemo, potreba za dobročiniteljima samo je simptom da sa svijetom nešto nije u redu. U iole uređenom svijetu – osim u izuzetnim slučajevima – potreba za dobročinstvima naprosto ne bi postojala. Ali kad već potreba postoji, a dobročinstva su jedan od način kako se utažuje, zašto u Hrvatskoj s porastom mogućnosti opada sklonost prema njima? Dobročinstva svedena na farsu samo su logični nastavak sprdačine kojom su se ti ljudi obogatili. Ako je dobročinstvo svojstveno čovjeku, pitanje je koliko su ti ljudi koji su se nenadano nabrzinu obogatili izbačeni time iz ravnoteže, te koliko je ljudskosti u njima ostalo, ili kakvi su karakteri uopće bili potrebni da bi iskoristili priliku koju im je pružala svojevremena privatizacija. Naravno, i u Hrvatskoj postoji Crveni križ kojemu bilo tko može poslati donaciju, te mnogi ljudi to vjerojatno i koriste, ali primjer Jelene Brajše i njenih domara u Caritasu je uvelike kompromitirao nakane da se dobročiniteljski nagon utažuje kroz takve organizacije. Jedino što se za sada čini uspješnim je Zaklada Ane Rukavine, ali nju su pokrenuli ljudi koje ne možemo svrstati među bogataše. Hrvatskoj je potreban dobročinitelj, ali vjerojatno se neće pojaviti dok zemlju ne počnu na svim nivoima voditi ljudi koji dobro rade. |
 HEP – Hrvatska elektroprivreda. HEP se reklamira na majicama hrvatske rukometne reprezentacije. To mora da nije jeftino. Mora da nije jeftino, ali što se uopće HEP treba reklamirati? Zar treba uvjeriti narod da su žarulje bolje od petrolejki ili želi navesti pučanstvo da troši više struje? Predstoji li neki općenarodni referendum o samodoprinosu za izgradnju nove atomske elektrane? Ili nas se želi podsjetiti da uredno plaćamo mjesečne račune? HEP je monopolista na tržištu, nema konkurencije, nitko nema izbora – mora koristiti ono što oni naplaćuju. HEP nema ama baš nikakvog razloga da se reklamira. Ako se već HEP reklamira na taj način, što nikako nije jeftino, mora da ima nekakvog razloga. Koji bi taj razlog mogao biti? Ako je razlog da je rukometna reprezentacija u tako teškoj financijskoj situaciji da joj je svaka pomoć dobrodošla, to je pokazatelj da financijska osnova rukometne reprezentacije nije sistemski dobro riješena jer bi morala biti osigurana na drugi način. Ako je tako, zar je HEP pozvan da to riješi? HEP je javna služba u državnom vlasništvu, ono što mu svi plaćamo namijenjeno je tome da se bolje osigura snabdijevanje strujom i da ona bude što jeftinija, a ne da te njegovim prihodima financiraju bilo kakve druge javne potrebe. Nije to AGROKOR, privatno poduzeće koje ima interese da se reklamira i radi to vlastitim sredstvima. Pitanje je da li to HEP uopće smije? U kakvoj zemlji živimo, prvo što pada na pamet jest da je sve smislio neki HEP-ovski Buljubašić koji je našao načina da – „pola tebi, pola meni, a pola voljenoj stranci“ – skrene nešto od onoga što se šalje rukometnoj reprezentaciji u svoj džep. S tim na umu, gledatelju rukometnog prijenosa kad vidi HEP-ov logo na oznojenim majicama odmah prisjedne. Reklamirati HEP toliko očito zapravo je bezobrazluk onih koji su uvjereni da im nitko ništa ne može. Ako je tako – a ne vidim što bi drugo moglo biti – pitanje je zašto im je uopće stalo plaćati rukometašima da ističu sponzorsku oznaku kada ionako mogu sve prigrabiti i bez toga? Potreba je upravo u tome da se svima nama pošalje jasna poruka, pojačana prisustvom državne političke elite u počasnoj loži kojoj se tim bezobrazlukom maše pred nosom, da mogu raditi što hoće i da ih ostavimo na miru da to i dalje neometano rade. |
 Imam prijateljicu rođenu istog dana kad i ja, pa smo nekoliko puta zajedno slavili rođendan. Jednom od tih prilika dogodilo mi se nešto što sam protumačio na svoj način, ali mi zapravo ni do danas nije jasno. Tog je dana bilo mnogo posla, i to sve jedno gore od drugoga. Bio sam u uredu od osam ujutro do osam navečer, pri čemu nisam uspio ni pošteno kavu popiti, jedva sam stigao do vecea popišati se, a kamoli da je bilo prilike išta pojesti. Stigao sam navečer do prijateljice sav slomljen i izmožden i gladan kao vuk. >Priča premještena na blog KUDA IDE - RAZMIČE SE DRVEĆE.< |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
