 Posljednja adresa na kojoj sam stanovao u Zapruđu bila je Adamićeva 11, prvi kat u sredini. Adresa je bila značajna zbog toga što upravo ispod tog ulaza ulazi cijev za grijanje iz toplane kojom se griju svi stanovi u svim zgradama na južnoj obali Save. Na prvom katu bilo je toplo kao u terariju. Uživao sam kao gušter. Cijele zime nisam zatvarao prozore, a usprkos tome bilo je toliko toplo da sam cijelo vrijeme hodao po stanu u laganoj ljetnoj majici kratkih rukava. Na dva-tri metra od prozora bila je krošnja jednog drveta. Ljeti je ta krošnja štitila od sunca, pa u stanu nikada nije bilo neizdrživo vruće kako zna biti u drugim prekosavskim stanovima. Zimi se drvo grijalo od otvorenih prozora, pa iako je to bilo bjelogorično drvo, ni preko zime mu nisu otpadali listovi. Sve uokolo bijelo, a moje drvo zeleno. Volio sam taj stan. Stan je bio posebno pogodan za ženske posjete. Kad je svratila neka ženska, naprosto sam zatvarao prozore - zimi potpuno prirodan potez koji ne pobuđuje nikakve sumnje. Učas je postajalo toliko vruće da su se topile plastične utičnice za struju u zidovima. Ženske su i ne misleći što rade skidale džempere, pa sloj ispod, pa sloj ispod, i kad su već ostale u kombineima, dalje je išlo po inerciji. Omamljene od vrućine bile su podatne kao plastelin. Jedne sam se ljetne večeri vraćao kući i upravo kada sam skrenuo u odvojak za Zapruđe spazio sam nekog mladića kako autostopira uz cestu. Stao sam i tek tada vidio da je to neki mladi Kinez. U ono se vrijeme Kineze moglo vrlo rijetko vidjeti, možda jednog godišnje. Htio je autostopom stići do Rijeke. To nikako nije bilo mjesto gdje se mogao zaustaviti automobil koji ide prema Rijeci, već je pao mrak pa bi i na najboljem mjestu teško bilo zaustaviti dobar auto, a počinjala je i neka kišica, pa sam pozvao mladića kući.  Narednih dana sam ga vodio u razgledavanje grada, pili smo čaj i pred "Zvečkom" i samim čajem nije bio naročito impresioniran, ali grad mu se svidio. Po povratku se zavlačio na svoje mjesto pod stol u kuhinji i nije me nimalo ometao. Tih dana, kad mi je netko svratio u posjetu, posjetitelja (ili posjetiteljicu) uvodio sam pravo u sobu. Uobičajena stvar je da se prvo popriča što bi se popilo. Nenapadno sam navodio da odluka bude čaj. Kad smo se dogovorili, normalnom snagom glasa sam rekao "Tea, please", računajući da se i u kuhinji sve čuje. Posjetitelji su me gledali kao da sam pobudalio jer se nakon toga nisam micao. Tek na upitne poglede sam objašnjavao: "Sad će donijeti čaj moj kineski batler." Tek tada su me gledali kao luđaka, a kad je nakon nekoliko minuta u sobu ušao Kinez noseći poslužavnik s dvije šalice svježe spravljenog čaja, mislili su da su upali u Monthy Python. Godine su prošle, zaboravio sam kako se mladi Kinez zvao, a cedulju na kojoj sam zapisao ime odavno sam izgubio. Međutim su se u grad nakon desetak godina doselili prvi Kinezi, pa je stizalo sve više i više i više njih, i meni je nekako drago pomisliti da možda dolaze zato jer je moj kineski batler po povratku izvijestio da je Zagreb prijatan grad sa srdačnim, gostoljubivim ljudima koji je zavrijedilo zabilježiti na kineskim kartama svijeta. |
 LJeti je sve lakše i jednostavnije. Dovoljna je lagana odjeća, nije potrebno grijanje, u nuždi se može ubrati i jabuka s grane koja se nadvija preko ograde ili prespavati u polju. Zimi život naprosto više košta i jao onome koji nema toplu kuću u koju je navukao dovoljno zaliha Čak i danas u velikim gradovima svake zime pronađu nekoga tko se smrznuo, obično starce, beskućnike ili pijance, to više što je grad veći. Izvještajne agencije javljaju da je ove zime samo u Njemačkoj već pronađeno četrnaest smrznutih nesretnika. Zima je veselje samo dobrostojećim ljudima i bogatašima. Zabavno je stati na skije u termičkom oklopu skijaškog skafandera u nekom mondenom zimovalištu, ali zimski mjeseci nisu nimalo zabavni onima koji zarađuju krampom, lopatom ili promrzlim rukama u negrijanim prostorima. Praprabaka je govorila: zima može radovati one koji mogu narediti kočijašu da upregnu konje u saonice, pa sjednu u debelim bundama i pokriju se do brade teškim gunjem. Pa kad konji jurnu, zazveče zvončići, snijeg pršti… Ovaj tekst ima tri moguća nastavka: - ipak, nije ni bogatstvo samo blaženstvo. Konj prdne! A kad konj prdne, onima koji se voze iza njegove guzice oči ispadaju! To je užas potpuno nepoznat siromasima koji gledaju izdaleka i zavide ne znajući da nemaju na čemu zavidjeti. Pričaj o zimskim radostima onom koji se vraća s trostrukim prijelomom noge iz St.Moritza! - svakome je njegova nevolja najgora i ne pada mu na pamet kako je i tuđe blagostanje kadikad teško podnošljivo. Snijeg i zima su drugačiji konju, kočijašu i kneginji u saonicama. - siromaštvo je problem, a oštra zima zaoštrava problem. Što su okolnosti teže, to su razlike između onih kojima je dobro i onih kojima nije drastičnije. Pouka se može proširiti na sve krizne situacije. Sva tri moguća razvoja razmišljanja rezultiraju kod mene istim učinkom: ah, što nisam ptica-selica! Jedino zimi požalim što nisam pripadnik jet-seta i glavna mi je misao za uspavljivanje, ona kad se pokrijem preko glave i dahćem pod poplun da se što prije zagrije, kako živim u Caracasu gdje godišnja temperatura varira od dvadeset i tri (zimi) do dvadeset i pet stupnjeva (ljeti). |
 Srećom, u najvećem broju slučajeva roditelji ipak uspijevaju omogućiti djeci barem ono najnužnije da odrastu. Da nije tako, čovječanstva ne bi bilo. Od djece se očekuje da se brinu za roditelje koji onemoćaju. To se traži običajima, moralom, pa čak i zakonima. To smatramo prirodnim i normalnim. U normalnom toku života djeca su radost, ali i teret: zahtijevaju brigu, napor i vrijeme. No djeca su i najbolja uzdanica. Kao što roditelji mijenjaju djeci pelene, tako će djeca (simbolično ili bukvalno) jednog dana trebati roditeljima mijenjati pelene. Kao što su djeca nekoć bila teret, tako će i roditelji jednom postati teret. Utoliko u našoj civilizaciji roditelji djeci najmanje dvaput daju život: prvi put kad ih rode, drugi put kad sami umru. ---------------------------------------------------------------------------------------- GENEARCIJSKO IZVRTANJE: Suvremena je civilizacija obilja uvelike bešćutna, čak gore nego su svojevremeno bile neke civilizacije oskudice: nepotrebno se odbacuje bez ikakvih obzira zato jer je tako lakše, a nekoć se odbacivalo jer je bilo nužno. Roditelji su dobrodošli dok odgajaju nove rade snage, a postaju nepotrebni kad su toj radnoj snazi na teret. Zato se propagira ideal roditeljstva u kojemu oni podignu djecu na noge, osposobe ih za život, a zatim se zauvijek izgube. I u nekim povijesnim okolnostima oskudice su ostarjeli i onemoćali bivali prepušteni sami sebi, što je značilo propasti, ali to nije bilo rađeno bez žaljenja koje je kadikad rezultiralo čak i smaknućima iz samilosti. Ideal po kojem roditelji osposobe djecu za život, a zatim nestanu, prvenstveno odgovara suvremenoj industriji i poduzetništvu: tako se dobiva slobodna radna snaga koja, lišena zaleđa, mora pristajati na sve što joj se nudi. Taj ideal je lako propagirati jer se oslanja na nešto što je zaista idealno: da odrasloj djeci više nikada ne zatreba ikakva pomoć, kao i da su roditelji do posljednjeg časa u snazi da im nikakva pomoć ne zatreba. Ideal je osnažen i primjerima u kojima ništa nije idealno: primjerima roditelja koji se po inerciji ili pogrešnoj procjeni iz najboljih namjera ili zbog porodične patologije upliću u život već stasalih potomaka, pa postaju ne samo teret nego i brana normalnom životu. Idealan slučaj može se ostvariti kad su roditelji toliko dobrostojeći i zdravi do kasnih dana da im nikakva pomoć nije potrebna, a djeca toliko uspješna da im nikakva pomoć također nikada ne zatreba. Čak i u tom slučaju kad roditelji umru djeci daruju novi život. Umjesto da ih odterete, pa time omoguće neopterećeni život, ostave im nasljedstvo koje omogućuje nove uzlete, nove životne kvalitete. |
|
Zahvaljujući zvjerskoj prehladi, ništa ne radim, pa imam mnogo vremena. Glava mi je kao bundeva, sinusi škakljaju iznutra, kad kihnem razdere me od grla do prepona, ne izlazim iz kuće, pa nisam za drugo nego švrljati po internetu.
Iz dubina globalne elektronske komunikacijske mreže donosim vam ovaj rijetki biser kojega bi bila šteta ne podijeliti sa što većim brojem ljudi bez obzira na rasu, spol, nacionalno i vjersko opredjeljenje, imovno stanje ili političko ili ideološko usmjerenje. Drugarice i drugovi, dame i gospodo, sugrađanke i sugrađani, kume i kumovi, kolegice i kolege, prijateljica i prijatelji! Svima! Svima! Svima! Obratite pozornost! Ne pokrećite ovaj klipić ako nemate dvije minute da mu se u potpunosti posvetite. Bilo bi šteta uludo ga potrošiti. Nakon prvog gledanja više ne djeluje. Dakle, uključite zvuk. Zateći ćete se usred kriminalističke zagonetke. Inspektor vodi slučaj… U jednom trenutku inspektor će se okrenuti vama i postaviti pitanje. Kad se pitanje pojavi i u pisanom obliku, savjetujem vam da zaustavite filmić. Ne žurite, razmislite. Tek kad ste spremni za dalje - nastavite. Sve će vam biti razjašnjeno. Spremni? Krenite… |
 Josipović je diplomirao 1980.godine, dakle studirao je u drugoj polovini sedamdesetih. Studirao je istovremeno na Pravnom fakultetu i Muzičkoj akademiji. Prisjetite se gdje su jedna i druga institucija smještene. Što se nalazi na pola puta između jedne i druge? "Zvečka"! Čuveno okupljalište mladih muzičara krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Malo je vjerojatno da mladi student prava, uz to još i muzičar, nije svraćao ondje ili u koju od depandansi tog okupljališta, "Blato" ili "Kavkaz". No u nekoliko dokumentarnih filmova prikazanih u posljednje vrijeme Josipović se ne pojavljuje niti ga se spominje. Reklo bi se da onima koji su snimali te filmove kada su ih snimali nije bio zanimljiv. Tko je tada mogao predvidjeti da će postati Predsjednik? Ili je Josipović, orijentiran na ozbiljnu klasičnu glazbu, izbjegavao sastajalište rokera? Što bilo da bilo - čudno je. Ako je i on jedan iz plejade javnih ličnosti koje su provodile godine mladosti u "Zvečki", kako to da sada - kad već nisu ranije - i njega ne pribrajaju ostalima? Ako je izbjegao sirenskom zovu tog zgubidanilišta, kako da to njegovi biografi ispuštaju napomenuti? Čudno je ono čemu ne znamo objašnjenje. Možda se budući Predsjednik s prijateljima i djevojkama nalazio u kafiću "Verdi" na početku Gundulićeve ulice, tik uz Glazbeni zavod, pa to onima koji su ovih dana pisali o njemu nije zvučalo nimalo atraktivno. Možda je izbjegavao "Zvečku" jer je u njoj (i ispred nje) bila velika gužva. Kako bilo da bilo, kad se piše povijest, pa makar i tako efemerna kao povijest "Zvečke", povijest se mijenja u zavisnosti koje likove priznaje kao aktere. |
 Naglašavam, nemam ijednog dokaza da je tako. To je samo uvjerenje, toliko jako da sam siguran da je tako, a isto tako sam uvjeren i da velik broj sugrađana vjeruje isto. Preostaje pitanje – koliko drži na nekim tajnim računima? Prvo, intuitivno-odokativnom metodom procijenio bih da je u posljednjih petnaest godina zamrčio najmanje pedeset milijuna eura. Drugo, vjerujem da je zapravo uspio prigrabiti oko sto i pedeset milijuna eura. Svjestan sam da će mnogima te procjene izgledati drastično visoke. Nadam se da ćemo kad-tad imati priliku saznati koliko sam pogodio. Mogli bi početi sklapati oklade. Dakle, kako je riječ o nečemu za što nemam nikakvih dokaza, nikada ne bih nešto takvo javno ustvrdio. To ostaje u sferi mojih uvjerenja o kojima, da se nisam ovako izlajao, nitko ne bi imao pojma, ali bi itekako određivalo moje ponašanje u svim prilikama u kojima bih trebao napraviti nešto povezano s njima, kao – na primjer – kada sam išao glasati prošle nedjelje. S druge strane, da Bandić kojim slučajem sazna što mislim i pokuša me razuvjeriti, nema načina kako bi mu to uspjelo. Ni teoretski ne postoji dokaz koji bi mi mogao predočiti da me uvjeri u suprotno, recimo u svoje asketsko poštenje. Moje ponašanje, a najvjerojatnije i velikog broja drugih glasača, određuje nešto o čemu nitko neće ni zucnuti, a kamoli išta napisati. Naizgled slično, iako suštinski različito, izjavio je B. A., što je zapisao „Jutarnji list“ izvještavajući kako je u Bandićevu taboru dočekano proglašenje rezultata predsjedničkih izbora: „Žao mi je što nije pobijedila katolička opcija nego ona projugoslavenska kojoj su pomogle tajne službe.“ (Dok ja procjenjujem nešto o čemu, osim samoga Bandića, i eventualno nekoga iz tajnih službi, nitko ne može znati potpunu istinu, B.A. procjenjuje nešto što bi svi trebali znati, a tko ne zna bez muke može saznati i razaznati. Da je Bandić predstavnik katoličke opcije, a Josipović nije, naopako je i višestruko nakaradno. Sud da je pobijedila projugoslavenska opcija govori jedino da onaj tko ga izriče pojma nema o čemu se drznuo suditi. To da su se tajne službe na bilo koji način mogle uplesti u individualna tajna glasanja može biti jedino plod sci-fi paranoje.) Ono što ja mislim - koliko se zna - nije ni istina niti nije istina, to je tek realna mogućnost, a ono što zbori B. A. naprosto je sirova glupost. Tko gubi, ima pravo da se ljuti, pa ogorčenje samo po sebi nije upitno. Problematično je kad se B. A. odvažio da javno tako nešto iznosi, što je ono što zapravo misli, a zadržava za sebe? To tek mora da je mrak! Dva od tri hrvatska građana glasali su za Josipovića, ali je svaki treći htio Bandića. I jedni i drugi moraju i dalje živjeti zajedno, moraju zajedno raditi. Pri tome i jedni i drugi jedno misle, a drugo javno iznose. Pa kad se krenu međusobno nabacivati blatom, ono što govore u skladu je s onim što zapravo misle, ali to što prešućuju - što se krije u tom blatu - određuje kako će se ponašati. |
 Kao prvo, u Zagreb se nije išlo bez velike potrebe, recimo doktoru. Neki su išli i poslom ili nekim drugim važnim razlozima, recimo jednom godišnje. Onaj tko je išao jednom mjesečno u glavni grad smatrao se gotovo podvrstom ptice-selice. U nižim razredima osnovne škole dijelili smo se u razredu na one koji su bili u Zagrebu i one koji nikada nisu bili. Drugo, u Zagreb se putovalo vlakom, satima. U Križevcima se presjedalo na drugi vlak koji je trebalo čekati barem pola sata do sat i pol. Putem je kompozicija stala na svakoj značajnijoj stanici poput Žabna i Banove jaruge. Zahvaljujući baki i djedu boravio sam u Zagrebu tri-četiri puta godišnje. Bio sam kod njih preko zimskih i ljetnih praznika, za Novu godinu, a kadikad i samo na dva-tri dana prateći oca koji je išao poslom. No koliko god bio iskusan, svako putovanje bilo je pustolovina i veliki užitak. Najveći užitak bilo je jesti u vlaku. Kako je vlak krenuo, tako nam se otvorio apetit i nigdje hrana nije bila tako ukusna kao u kupeu koji se treskao u skladu s ritmičkim kloparanjem kotača. Majka nije dozvoljavala da se odmah bacimo na košaru s hranom, i kad je to napokon dozvolila već sam bio izbezumljen od gladi. Na meniju su obično bili komadi pohanog piceka, tvrdo kuhana jaja, trokutasti „Zdenka“ sir, eventualno konzerva sa sardinama i, zavisno od godišnjeg doba, pušlek mladog luka ili rotkvice, te breskve, marelice, jabuke ili kruške. Uz to smo uvijek nosili i flašu s vodom. Kad se voda ispila, otac je junački silazio s vlaka na prvoj sljedećoj stanici i punio je na kolodvorskoj česmi. Problem je bio u tome što je na svakoj stanici silazilo još stotinjak putnika s istom namjerom, te se trebalo probiti do vode, natočiti flašu i vratiti se u pet ili deset minuta. Majka i ja smo s prozora vagona ustreptalo promatrali njegovo napredovanje, a ne jednom sam ga gledao kako trči za vlakom koji je već krenuo i skače s flašom vode u ruci – moj junak i idol! - na visoke stepenice ispred posljednjih vrata na posljednjem vagonu. Jedna stvar mi danas više ne ide u glavu. U košari za hranu bilo je obično pola narezanog kruha, flaša s vodom, škarnicl s voćem i kutija sa svim ostalim namirnicama. Bila je to aluminijska kutija, da se sadržaj ne može zgnječiti, čudo tehnike i dizajna, ponos socijalističke industrije i svojevremeno najsuvremenije dostignuće socijalizma. Sačuvao sam je do danas. Kad je danas gledam, ne mogu se načuditi. Nije veća od podeblje knjige. U nju je stalo – pažljivo složeno - dva pohana batka, krilca i bijelo meso, tri-četiri kuhana jaja, nekoliko trokutova sira, mladi luk, malo soli zamotane u staniol... Neka mi samo netko ne kaže da sam trebao napisati „kuhanih jaja“, nije u tome štos! Ono što me čudi koliko je svega toga zapravo malo. I to „malo“ su dvoje odraslih i jedno izgladnjelo dijete jeli praktički od Bjelovara do Zagreba i doživljavali kao obilje! Ta kutija je dokaz da su ljudi u ono vrijeme jeli znatno manje, znatno polaganije i da su više uživali u jelu. Na fotografijama iz tog vremena majka i otac bili su vitki iako nisu ni mislili o nikakvim dijetama. Nije bilo specijaliziranih emisija o kulinarstvu na televiziji (nije bilo ni televizije), nije bilo magazina posvećenih egzotičnim jelima. Eventualno se u „Praktičnoj ženi“ mogao naći neki recept za jeftino, a hranjivo i zdravo jelo, ili naputci kako pripremiti zimnicu. Nije bilo govora o tome kako se kuha u pojedinim restoranima, ali se znalo u kojoj se kući dobro jede, a u kojoj slabije. Štrudle od trešanja i zeljanica moje bake bile su nadaleko čuvene. Danas se, naravno, hranimo iz hladnjaka koji zauzima otprilike četvrtinu kuhinje, ali čuvam aluminijsku kutiju kao mjeru koja se više ne primjenjuje. |
 To jest, ona je to nazvala kremšnite: "Moje kremšnite". Onako u posudi još je i bilo nekako nalik kremšnitama, ali kada smo razrezali, pri vađenju na tanjure neizbježno se raspadalo u hrpice zdruckanog tijesta, oblatni i kreme. Kao što je poznato, kremšnite su kockaste, što ovo nije bilo, imaju prepoznatljiv ukus, koji ovo nije imalo. Ljudi nazivaju taj kolač i krempitama, kremšitama, ali kako god ga nazivali, to nije bilo to. Međutim, bilo je vraški ukusno, pa su svi navalili jesti i pitati se "Što je to?" Po kriterijima kremšnita bile su to neuspješne kremšnite (krempite, kremšite), promašaj, kulinarski abortus. Po kriterijima poslastica bilo je to nešto izuzetno, uzbudljivo, originalna inovacija, vrlo dobro, čak odlično. Postupili smo najpametnije i u slast sve pojeli. Preostalo je pitanje - što je to bilo? Razumljiva je ljudska želja da poznaju svijet oko sebe. Ljudi vole znati što je što što ih okružuje, pa iz toga mogu znati sve što slijedi. Vole smještati filmove i knjige u žanrove, pridavati nazive i lijepiti etikete, definirati odnose, pa se ponašati u skladu s tim definicijama, grupirati srodne pojave, vrednovati i prevrednovavati. Ali ima toga što se protivi prepoznavanju, definiranju, te svrstavanju, što iskače iz uobičajenog reda stvari. LJudsko imenovanje stvari i pojava nedvojbeno je korisno, ali ne smijemo dozvoliti da se premetne u ograničavanje. U prostoru nepoznatog i neprepoznatog neprestano iskrsava ponešto novo. Neki ljudi skloni su odbaciti, nipodaštavati, čak zanijekati sve što ne poznaju i ne razumiju. Drugi to pokušavaju ispitati i smjestiti na odgovarajuće mjesto. (Da bi se nešto odredilo treba se ponoviti tri puta. Prvi puta kad se zamijeti opiše se s onim što nije i/ili onim što mu je slično: trebale su biti kremšnite, ali nisu ispale baš dobro. Drugi puta bi rekli: to je ono što je Zrinka napravila prošli put. Treći put bi pronašli naziv, recimo "Zrinkina poslastica", i stvar bi se kao takva ustanovila i zauzela mjesto u mentalnim mapama svijeta svih koji bi to kao takvo prihvatili.) Takozvane kremšnite pokazale su da ista stvar istim ljudima po jednom kriteriju može biti loša, a istovremeno je po drugom kriteriju odlična. Zatim su pokazale da je ono što ljudi smatraju zapravo nevažno za samu stvar koja ostaje upravo ono što jeste kako god je nazvali. Naposljetku, onaj tko pogodi cilj promaši sve ostalo, te da su Zrinki kremšnite uspjele kako je naumila ostali bi lišeni jedinstvenog užitka. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
