subota, 29.09.2007.

priča za djecu, ali ne pred spavanje



1.
Pjevčiću Ko-kou jednoga je dana pala na pamet nevjerojatna misao:

- Krila služe za letenje. Mi, kokoši, imamo krila. Mi, kokoši, mogli bi letjeti!

Osjećao se kao da je ponovo probio ljusku jajeta, njegove misli su obuhvatile nove horizonte, zamalo se ugušio od uzbuđenja. Odmah je otrčao do majke Ko-ko-ko.

- Majko! Mi imamo krila i mogli bi letjeti!

Majka ga je samo pogledala tužnim okom i podučila:

- Istina da imamo krila, ali naša krila nisu pogodna za let. Kokoši su stvorene da čeprkaju po dvorištu.


Ostatak priče premješten je OVDJE.




petak, 28.09.2007.

žive legende

Poneke slike zaista govore više od tisuću riječi. Takve su ako prikazuju ono što ne možemo predstaviti, kao što su fotografije unesrećnih u saobraćajnim nesrećama, ono što se riječima ne da opisati kao izraz na nečijem licu ili ako prikazuju mnoštvo pojedinosti za čije bi nabrajanje trebalo neusporedivo više vremena nego ako se samo obuhvate pogledom. Njima treba pribrojiti i one koje izdvajaju djelić trenutka koji je u stvarnom životu utopljen u kontinuitet kretanja. Nasuprot njima su fotografije na kojima se vidi ono što prikazuju, ali ni približno ne mogu dočarati ono što je najvažnije. Takva je većina onih koje prikazuju monumentalne građevine ili široke pejsaže. Fotografije Keopsovih piramida bilježe oblik i razmjere, ali je dimenzionalnost nezabilježiva.

Sve fotografije imotskih jezera, Plavoga i Crvenog, od ove su druge vrste. Onaj tko ih nije vidio u živo ne može si predstaviti osjećaj koji obuzme čovjeka koji stane na njihov rub. Imotska su jezera jedinstvena, nešto što bi svatko trebao vidjeti barem jednom u životu, naročito ako je iz Hrvatske. Da se nalaze u Japanu bila bi svjetska atrakcija, posjećenija nego Međugorje. Da je imalo soli u glavi i samopoštovanja, svaki razred srednje škole išao bi na maturalno putovanje u Imotski umjesto što slavimo Valentinovo i St'Patrick's day.


Prema legendi na mjestu današnjih jezera nekoć su stajali Gavanovi dvori. Gavan bješe gospodar grada koji se toliko obogatio da je postao onovjekovni tajkun, moćan, bahat i ohol, opak, nezajažljivo lakom. Prezirao je siromahe na čijoj je grbači živio. Njegovi najbliži i svita kojom se okružio bili su poput njega. Povremeno su se zabavljali dobacujući gladnima korice kruha i otpatke sa svoje trpeze. No jednom je u doba slavlja naišao prerušeni anđeo. Zamolio je koricu kruha koju mu je Gavanica šutnula nogom, na što se on zahvalio te zatražio i malo vode da osvježi žedna usta. No prije ćeš dobiti od zmije mlijeko nego od Gavana pitke, svježe, nezatrovane vode. Rasrdi se anđeo, isuče plameni mač, nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša, njihova djeca i svi gosti. Na mjestu dvora ostale su kao opomena za vječna vremena dvije duboke rupe ispunjene vodom - imotska jezera.


Imamo Plavo, imamo Crveno, a sad imamo i Zeleno.
Image Hosted by ImageShack.us

mali dioničari


četvrtak, 27.09.2007.

meteorske pojave prirodnih ljepota

Ima tih dijelova grada, četvrti i kvartova, ili poneka manja mjesta, u kojima je sve siromašnije, ofucano, neuredno porazbacano, prljavo i odbojno, pa čak ako kojim slučajem i imaju nekakvog šarma, saznanje da ima drugih, ljepših, uređenijih i bogatijih, čini ih otužnima.

Svake dvije-tri godine stasa u takvom susjedstvu poneka prekrasna djevojka, kao čudom iznikla, savršenih proporcija, izuzetno skladna i elegantnih pokreta, koju su svi ustreptalo promatrali kako raste i ne može nigdje proći a da ne privuče sve poglede. Kada dođe vrijeme cijela se obitelj pobrine ili se one same nekako snađu da pribave barem jednu odjeću u kojoj ono čime su ih priroda i sreća podarile u potpunosti dolazi do izražaja. Tako opremljene krenu u istraživanje i osvajanje grada, svijeta i života.

Da je njihova pojava imala odjeka zamjećuje se po bijesnim skupocjenim automobilima koji se kao zalutali leteći tanjuri počinju pojavljivati uvečer pred njenom kućom ili na najbližem uglu ulice, iz kojih brenče nafrljeni basovi dok je čekaju, a vozači razgovaraju samo kao da se dovikuju. Nakon što su prespavale cijeli dan, one izlaze maksimalno uparađene, sjedaju u automobile i odlaze u noć.

Vremenom njihova garderoba postaje ono najvrjednije što se u njihovim domaćinstvima nalazi, one postaju poznate u javnosti kao misice, manekenke, voditeljice ili naprosto razglašene ljepotice, njihove fotografije popunjavaju šarene magazine i gostuju u specijaliziranim televizijskim emisijama.

Neke od njih udaju se za poznate nogometaše ili nepoznate bogataše, o nekim njihovim vezama s poznatim ljudima zna svatko, a o nekima nitko. Neke nakon nekog vremena naprosto odu nekamo i više nitko ne čuje ništa o njima. Neke se nakon nekoliko godina razočarane udaju za nekoga iz susjedstva, eventualno nekog vršnjaka koji ih s obožavanjem čeka, i ubrzo izgube fascinantne linije, prestanu se uređivati i učas naliče na sve ostale žene iz susjedstva, zlurade kao i sve ostale.


srijeda, 26.09.2007.

NE PROPUSTITE! Missing link!

BLAGOVIJEST

pronađena karika
koja je nedostajala!


Kako je krenulo, ova će sedmica biti obilježena poveznicama. O, dragi naši linkovi! Jučer sam postavio poveznicu na šokantnu stranicu koju se moglo pogledati samo na vlastitu odgovornost. Danas je na redu nešto sasvim drugačije

AND NOW - SOMETHING COMPLETELY DIFFERENT!

Danas imam nešto što

MORATE VIDJETI!

NE PROPUSTITE!


Stigla je jedna od vijesti koje je čovječanstvo čekalo tisućama godina!

Naišao sam na vijest na Monitoru.hr, gdje je poveznica bila izložena do jučer. Na moje zaprepaštenje, nisam primijetio da je itko reagirao. Niti sam vidio ikakvu reakciju u oficijelnim medijima, niti se ijedan bloger oglasio. Kako? Jesu li svi previdjeli ili nisu svjesni svih reperkusija te vijesti ili su zanijemili pred njom?

Ova vijest je tako značajna da savjetujem onima koji imaju preslabe ineternetske veze da bi na svojim računalima pogledali film koji traje dvadesetak minuta da odu do najbližeg interent-kafića ili prijatelja kod kojega bi to mogli pogledati.

Radujte se, blogeri, kad čujete glas
da su naši rođaci
odmah pored nas!

Veselje ti navješćujem,
puče humani.
Jerbo na svijetu i u vaseljeni
nismo jedini.

Još mali, i na grani,
u prašumi i savani,
uživaju u banani…
Pođ'te bilozi,
i ostali lozi,
ondje se njima poklonite!




Osvjedočite se OVDJE.

utorak, 25.09.2007.

tri puta promislite prije nego kliknete

Jučer sam saznao za poveznicu na jednu u punom smislu riječi morbidnu web-stranicu koja me, kada sam - neupozoren što me čeka - pogledao, zgazila, zgnječila i samljela, čak i više nego samo metaforički. Podsjetila me na nešto što često znam reći u raznim drugim kontekstima: jedno je znati da na cesti postoje zgažene mačke, a drugo nadnijeti se nad jednu takvu i razgledati je. Oprostite ako je poredba neukusna, jedno je pročitati da je preko vikenda smrtno stradalo 4, 6 ili 8 ljudi, pročitati da je u prošloj godini u saobraćaju smrtno stradalo XXX ljudi ili da je ove godine 25% više nesreća s kobnim posljedicama nego u istom razdoblju prošle godine, a drugo vidjeti svojim očima barem jednu od tih nesreća. Brojke su precizne, ali i sterilne. Prikrivaju krv, raznesenu utrobu i otkinute udove.

Dugo sam razmišljao da li objaviti ovaj link. Krećem u to i dalje nesiguran je li zaista dobro što radim. No prije nego stavim link, moram iznijeti nekoliko upozorenja.

NIJE ZA OSOBE SLABIH ŽIVACA! NIJE ZA LJUDE SLABA ŽELUCA! NIJE ZA GLEDANJE PRIJE SPAVANJA! Ne, ne šalim se, nije nikakav štos: MOŽE OSTAVITI TRAJNE POSLJEDICE!

UPOZORENJE!
SADRŽI UPEČATLJIVE FOTOGRAFIJE ŽRTAVA PROMETNIH NESREĆA!


S druge strane, po nekim uvriježenim običajima trebao bih naznačiti i NIJE ZA MLAĐE OD 18 GODINA! Međutim, tko je idealan kandidat za prouzročiti fatalnu saobračajku? Šesnaestogodišnjak, nepromišljen i lako povodljiv, koji je gledao previše filmova o Jamesu Bondu i popio previše alkohola, da druge opijate ni ne spominjem. Napisati "Nije mlađe od 18 godina" ustvari znači "Nije za one kojima bi najviše trebalo".

Zapravo ne volim aute i grozim se automobilizacije, svakodnevno mrzim kada moram sjesti za volan i vozim maksimalno oprezno. Ipak, moram priznati, dogodi mi se da neoprezno izletim, da se na trenutak zamislim, da pogrešno reagiram, za sada - srećom - bez loših posljedica. Ako bi uvid u stranicu na koju ću dati link doprinio da makar netko od onih koji će je pogledati voze barem dvadesetak kilometara sporije, da odbiju posljednju čašicu prije puta, objavljivanje te poveznice bi imalo smisla. Dapače, uvjeren sam da bi svatko prije nego dobije vozačku dozvolu morao odgledati oko stotinu takvih fotografija, a ako ima manje od dvadeset i pet godina i vozit će automobil koji može ubrzati za sto kilometara u deset sekundi - onda i tisuću. Sve koji nastave voziti takve automobile, bez obzira na godine, trebalo bi barem jednom godišnje, kao na izlet, prisilno voditi na uviđaje katastrofalnih saobraćajnih nesreća.

Priznajem, konfuzan sam i nisam uvjeren koliko je dobro ovo što radim. Pitao sam za savjet suprugu kojoj je otac poginuo u sudaru dok je još bila djevojčica. Savjetovala mi je da to ne uradim. Od njenog savjeta uzimam dio: ako vam je netko drag, blizak ili netko poznati nedavno poginuo u saobraćajnoj nesreći, bolje da ne kliknete na link. Vjerujte, ne možete si predstaviti što vas ondje čeka.

Objaviti ili prikriti? No oni koji se u životu nađu kao učesnici ili svjedoci takvih nesreća ne mogu birati. Da mogu birati sve bi dali da ih to ne zadesi. Objavljivanje ovakvih svjedočanstava možda poštedi nekoga da se ne nađe u takvoj situaciji u stvarnom životu.

Upozoravam još jednom, AKO KLIKNETE - TO JE NA VAŠU ODGOVORNOST! Ako vas vodi samo morbidna znatiželja, poštedite se.

Jedan od zemaljskih paklova izgleda ovako.





ponedjeljak, 24.09.2007.

informatizacija sustava

Prijateljica mi se zaposlila. Sreo sam je po završetku prvog radnog dana, prepunu dojmova. Dobila je posao u jednoj od onih dobrostojećih ustanovi koja ima nekoliko stotina zaposlenih i ne može propasti. Dobro stoji zato što ne može propasti. Prvi dan kada je ušla u nove radne prostorije rekla je "Hvala bogu" ugledavši kompjuter na svakom stolu. Svjetski image, dvadeset i prvo stoljeće, Odiseja 2010! Firma u kojoj je ranije radila, također jedna od onih koje dobro stoje jer ne mogu propasti, također s nekoliko tisuća ljudi, imala je svega nekoliko kompjutera koju su stajali na stolovima nekolicine šefova, a ti nisu znali što bi s njima, pa su uglavnom stajali isključeni. Ako bi ih povremeno i uključili, to je bilo isključivo da zaigraju na njima pasijans, onaj "Solitaire" koji standardno dolazi sa svim verzijama Windowsa otkada Windowsi postoje.

Drugo što je zapazila na novom poslu - nakon što se obradovala vidjevši mnoštvo suvremenih računala - jest da nitko ne rabi te naprave, a ako i rabi, onda igra pasijans, onaj "Solitaire" koji neizbježno dolazi sa svim verzijama Windowsa otkada Windowsi postoje.

Starija kolegica s kojom dijeli sobu i koja je uvodi u posao nagovijestila joj je: "Neki će ti napisati svoje dopise rukom, ne vole kompjutere, ali ne brini - svi imaju čitljiv rukopis!" Moja prijateljica je uključila stroj pred sobom i krenula pogledati što od programa ima na njemu. Kliknula je na prvu nepoznatu ikonu koja joj je privukla pogled, a starija kolegica je panično vrisnula: "Ne! Kreni strelicom na Start! Pa kad ti se digne popis iznad toga, dođi strelicom na Programs! Pa odi nadesno na Word!" Prijateljica ju je iznenađeno poslušala, i čim se otvorio Word otišla na Open da pogleda što su radili prije nje. "Ne!" , vrisnula je starija kolegica. "Što si to napravila?! Makni to!" Odahnula je kada je moja prijateljica minimalizirala Word i tako ga uklonila s ekrana. Podučila ju je: "Ako hoćeš nešto raditi - klikneš na Pismo!" Starija kolegica se oporavljala od šoka kada je vidjela kako se nasred ekrana pojavio nepoznati kvadrat sa svačim unutar sebe, no primijetivši da je nova kolegica nešto unezvjerila, pokušala ju je umiriti: "Ne brini, nema veze. Ni ja ti se ne razumijem u te kompjutere...."

Nakon otprilike dva sata moja prijateljica je saznala otprilike sve što treba raditi i kako to uraditi. Glavnina posla sastoji se u tome da u nekoliko navrata dnevno sabere što je napisalo petnaestak drugih službenika, evidentira uratke i zabilježi kome ih je nakon toga proslijedila. Preostalo joj je dovoljno vremena da u nekoliko navrata i sama odigra nekoliko igri "Solitairea".

Sakupljajući tako papire od kolega zamijetila je da većina ipak, umjesto da pišu rukom, prvo napišu dopis na ekranu pa ga isprintaju, to jest - koriste računala umjesto pisaćih mašina. To ju je navelo na razmišljanje: devedeset posto računala na stolovima je umreženo... kada bi pripremila nekoliko obrazaca i tabela i podučila kolege da ih rabe... dopise bi mogli prosljeđivati jedan drugome onog časa kada ih napišu - i njezino radno mjesto bilo bi savršeno nepotrebno. A ostali bi, umjesto da rade osam sati, mogli završiti sav posao u tri sata dnevno.
- E, ne bi to išlo tako... - upozorio sam je.
- Zašto? - Mlada je, neiskusna i naivna.
- Što bi svi oni, svaki od njih, radili preostalih pet sati?
- Mogli bi raditi nešto drugo!
- Ne bi preostalo ništa drugo kada bi sav posao završili za tri sata.
- Mogli bi otići kući i baviti se drugim stvarima.
- Tko bi im davao plaću za svega tri sata dnevno? A svakome od njih treba cijela plaća, pa i ta mu je premalo.
- A znaš li ti za koliko bi se tako mogao smanjiti broj uposlenih? Kolika bi to bila ušteda?
- Samo iz zgrade u kojoj ti radiš na taj bi način mogli otpustiti barem dvije stotine ljudi. I kada bi mi živjeli u privredi koja cvjeta, koja buja, koja raste, oni bi u dva-tri tjedna našli nova zaposlenja i privreda bi bila još jača i živahnija. Ali kod nas teško da bi itko od njih do daljnjega našao ikakav posao, te bi umjesto 20 posto nezaposlenih u zemlji - ili koliko ih već ima - uskoro imali 40 posto, dvostruko. Broj onih koji išta kupuju ili plaćaju usluge bi se smanjio, broj onih koji ne plaćaju račune bi se povećao, privreda bi skrahirala, i uskoro i oni koji imaju zaposlenja ne bi imali što raditi...
- Pa zašto su onda kupili kompjutere?
- Kako - zašto? Da netko dobije proviziju. A taj netko je imao sva najbolja obrazloženja: svi ostali su se kompjuterizirali, to je moderno, to je budućnost, bez kompjutera je poslovanje u suvremenom svijetu nezamislivo... I sve to stoji! Neoboriva argumentacija!

Na to nije imala što reći, ali se ipak nije mogla pomiriti s tim da svakodnevno gleda toliki broj najsuvremenijih Pentiuma s kolor-ekranima na kojima se igra onaj dosadni “Solitaire” koji standardno dolazi sa svim verzijama Windowsa otkada Windowsi postoje i nezadovoljno je kimala glavom.

- Znaš što? - predložim joj. - Instaliraj ti njima ‘SimCity’. Tako bi usput barem naučili nešto o onome čime se bave…

nedjelja, 23.09.2007.

pitajte Beškera kako se to radi


U neko doba smisle se buduća Beškerica i Bešker vjenčati. Lakše reći nego učiniti! Piše Bešker popis koga bi sve trebali pozvati - ispada lista od sedam stotina ljudi. Onda nalegnu reducirati listu, premišljaju nad svakim imenom, smanje listu na šest stotina i osamdeset, ali se pri tome prisjete još devedeset osoba koje su u prvi mah zaboravili. Dok su se tako danima mučili s listom uzvanika, Bešker je upoznao još šestero ljudi koje bi baš rado pozvao u svadbu. Vide oni, ako tako nastavi, nikada se neće oženiti.

Nakon što su razmotrili situaciju sa svih strana i dobro razmislili, ode Bešker u turističku agenciju, odabere najzanimljivije putovanje, tri tjedna brodom po Mediteranu, uplati za buduću suprugu, sebe, kumu i kuma i odu njih četvero na krstarenje, te se Beškeri lijepo vjenčaju u ambasadi u Kairu. Ondje kupe gomilu razglednica i pošalju svima koje bi pozvali na vjenčanje obavijest što su učinili. I tako su se dobro proveli, odmah obavili i bračno putovanje, prošli nekoliko puta jeftinije i poštedjeli se svih vaza, miksera i umjetničkih slika koje bi dobili na dar.

Još kasnije su izbili nekakvi Egipatsko-Izraelski ratovi, raketa pala na ambasadu i raznijela sve u božju mater, dokumentacija uništena i Beškeru laknulo da su svi službeni tragovi njegova zlodjela uništeni.



frajeri na biciklu


subota, 22.09.2007.

iz naših krajeva



Ona je iz tako tradicionalne obitelji
da su sredili da se mlada uda za znatno starijeg čovjeka kojeg prije toga nije ni
poznavala, da mu kuha, sprema, vodi domaćinstvo, da mu bude društvo, pomoć
i da mu sijedu bradu miluje.

Bila je sva sretna jer je, jadnica, tako ružna
da je ionako nitko nije htio.




petak, 21.09.2007.

besmrtnik u svom vremenu

Kakvo je vrijeme došlo, odem do novinskog kioska i kupim si enciklopediju. Sjednem na kavu i prolistam do podneva što ima novoga. Kad unutra – ja! Imenom, prezimenom i sa nekoliko bezveznih biografskih natuknica. Osamnaest redaka! Ne spominju blog; možda u narednom izdanju, onom posmrtnom. Na što su enciklopedije danas spale, da se mene može naći u njima!

Što se u mom životu promijenilo otkako sam u enciklopediji? Ništa. Naime, već me nekoliko desetljeća spominju u enciklopedijama, pa ništa.

Ništa, osim što me zabrinulo da mi društvo čine uglavnom mrtvaci. Mnogo radije bih bio u društvu najzgodnije cure u diskoklubu, doduše, nikako kada je tek stigla, već kada se izđipala i prisjela da dođe do daha i odmori se. Ili da sam u društvu neke dobrodržeće gospođe mojih godina kojoj nedostaje još samo nešto malo da je iskusila sve.

Mogu vam reći da to što me spominju u enciklopedijama nije bog zna što. Ne odražava se na neplaćenim računima, ni na popularnosti među ženskim svijetom. Sve u svemu, to je neki nesporazum, to nisam želio, negdje je nešto krivim tokom krenulo… Nisam želio da o meni piše po enciklopedijama! Mnogo bih radije da moje ime ispisuju kredom i sprejom po fasadama i tarabama.

Nikada nisam sanjao o tome da sam poznat, da mi ime glasno izvikuju, ježim se od te pomisli. Mnogo bih radije da neki rijetki posebni ljudi pričaju o meni u povjerenju, šapatom, na uho izabranima koji bi to mogli cijeniti.

Kako je krenulo, još će mi jednog dana podići spomenik! Nazvati će ulicu mojim imenom! Krivo! Krivo! Krivo! Eventualno se mojim nadimkom može nazvati neki zgodan kafić u koji ljudi svraćaju da bi dugo sjedili nad jednom kavom dok pročitaju novine.


srijeda, 19.09.2007.

majstor u akciji - završetak

ako niste čitali ovo od početka, bolje da počnete od 1. dijela, tri posta niže>
Pazi ovamo! Pozvali su me da dođem u devet ujutro, da mi je predmet gotov, a ono - nisu ni počeli raditi na njemu! I to tri mjeseca nakon petnaest dana u kojemu su to po zakonu trebali riješiti! To što sam ja u tri mjeseca izgubio novaca i živaca - nikom ništa. Gdje bih ja stigao da tako obavljam svoje poslove? Ja sam majstor, imam zlatne ruke, zarađujem onim što napravim, koliko uradim, a ne što manje - to bolje. Što ja uradim, to je solidno.

Recimo, Martin telefon. Ležao je na polici uza zid, na dohvatu, ali je na podu ispod njega bio neuobičajeno velik smotuljak žice. Neuredno. Marta je očigledno običavala premjestiti telefon pred sebe na radni stol, a kada sve prekrca odložiti ga postani, ali i otići s njim do klupske garniture od dvosjeda i dvije fotelje oko niskog stolića u suprotnom uglu prostorije. Dobro je to zamislila, ali kako da se nije uspjela izboriti za telefon s bezžičnom slušalicom? Gotovo sam se sažalio na nju dok sam vadio utikač telefonske žice iz zida. Odvijačem sam rastavio utikač, izmjerio žicu i otfikario oko dva metra. Odrezani komad žice sam smotao i spremio u džep, a s kraja ostatka škaricama skinuo izolaciju i ponovo učvrstio u utikač koji sam ugurao u utičnicu. Podignuo sam slušalicu i pričekao da čujem "tu… tu…" da provjerim radi li veza. Radi, osim što će se Marta jako iznenaditi kada pokuša premjestiti telefon na radni stop. Zadovoljno sam pogledao telefonski aparat s dugmadima za automatsko zvanje. Prije nego sam ga ostavio malom oštricom izvadio sam dvije od providnih pločica iz najdonjeg reda koje su prekrivale ceduljice s natpisima "Lovro" i "Vera" i zamijenio imena. Solidno obavljen posao.

To mi je dalo ideju da nastavim po tastaturi kompjutora. Škarice iz džepnog nožića mogu poslužiti i kao kliješta. Prihvatio sam tipku sa slovom š, potegnuo je i izvukao. Što ono dobro ide sa Š? Ž! Izvukao sam i tipku sa slovom ž, a onda ih obje vratio, ali na zamijenjena mjesta. Pogledao sam tastaturu i ako se nije znalo što da se gleda ništa se čudno nije vidjelo. Koja bi još slova mogla lako zamijeniti mjesto, a da ne bude uočljivo? M i N. Čas posla. Na trenutak sam bio u iskušenju da zamijenim A i O, ali to bi bilo lako i brzo uočljivo. Umjesto toga sam zamijenio T i R. Ne valja pretjerivati. Na tome sam se zaustavio.

Ipak, kako Marte još nije bilo, bilo bi šteta sjediti besposlen. Uostalom, kakav je to način ostaviti stranku da se dosađuje?! Nema ni starih magazina kao u zubarskim čekaonicama! Mogu se igrati lulekom dok čekam! Ili se mogu zabaviti onim što imam pri sebi… Džepnim nožićem i smotuljkom žice… Izvadio sam žicu i škaricama odrezao komadić od otprilike dva milimetra. Iz drške sam ponovo izvukao pincetu, pažljivo prihvatio odrezani komadić, otišao do ormara u koji je Marta zaključala svoju torbu, te pažljivo ugurao komadić u bravu. Čačkalicom iz nožića zagurao sam komadić dublje, da ne izviruje. Ormar je bio solidan, čvrstih vrata, nije ih lako ni razvaliti.

Sjeo sam na stolicu i razmišljao: imam li vremena trknuti van do najbližeg dućana da kupim malo mljevenog papra za usuti u crnu kavu? Spriječilo me što sam začuo korake. Dolazila je s još nekim i čavrljala. Otvorila je vrata, spazila me i iznenadila se:

- A Vi ste još ovdje?!

U trenutku sam imao petnaestak odgovora, jedan bolji od drugoga, ali sam se ipak suzdržao da išta kažem. No sada se njoj žurilo jer je muškarac koji ju je dopratio također ušao i odmah se razbaškario na dvosjedu u uglu. Nervozno je probrala po snopu papira koji je donijela, našla ona dva koja su mi trebala i gužvajući tutnula mi ih na prsa. Prihvatio sam ih da ne padnu na pod, a ona me primila za nadlakticu i povukla prema izlazu:

- Idite! Idite! Zar ne vidite da imam stranku?!

Upro sam nogama i uspio se na čas zaustaviti na pragu iako me ona gurala u leđa, dovoljno da dobacim preko ramena:

- Ugodnu vam zabavu želim!

Vrata su se zalupila za mnom. Krenuo sam lagano dugačkim hodnikom. Dvadesetak metara dalje, trenutak prije nego sam zaokrenuo niz stepenice iza mene se prolomio tresak, tandrkanje općeg rasipanja i ženski vrisak iz petnih žila.

- O, nevolje! - pomislio sam silazeći niz stepenice sa svojim dokumentima u džepu. - Kancelarijski je posao prepun opasnosti!


utorak, 18.09.2007.

majstor u akciji - 3.dio

ako niste vidjeli početak ove priče, bolje da krenete od 1.djela, dva posta niže...
Image Hosted by ImageShack.us

Marta se nadnijela nad papire rasprostre po radnoj površini i počela ih proučavati. Krivila je glavu, mrštila se, coktala, pravila grde grimase i kreveljila se. Jedva sam disao da ne ometam radni proces. Nakon otprilike tri minute reče:

- Pa ovdje je sve u redu! - kao da se razočarala.

- Pa jeste - rekoh skromno.

- Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da sve to završimo… - otužno je utvrdila. Zagledala se kroz prozor i ukipila. Vidio sam da gleda, ali ne vidi, da joj misli blude daleko od prostora i vremena u kojima smo se nalazili. Ulicom su projurila kola Hitne pomoći zavijajući sirenom, ali niti to je nije prenulo. Nakon nekog vremena obazrivo se nakašljem:

- Kha! Kha!

Razmišljao sam da joj kažem: - Ovo moramo završiti - da je podržim. - Ali nakon toga nam preostaje još mnogo toga, cijeli život je pred nama, mi smo u najboljim godinama, a svaki dan nosi nova iznenađenja koja nagrizaju kolotečine uhodane rutine… Pred nama su nove pučine i novi izazovi, otkrića novih kontinenata i neizbježni brodolomi… - mefistofelovski da joj počnem šaputati, ali nisam. Prenula se sama od sebe i zakukala:

- Koliko posla! Vidite li Vi koliko imamo posla, koliko radimo?!

- Vidim - suglasim se.

- Uh! - teško je uzdahnula, razgrnula papire i oslobodila tastaturu. Kao da su joj ruke od olova počela je teško kucati po njoj s dva prsta ispunjavajući rubrike pripremljenog formulara. Otprilike u svakom petom redku trebala je upisati riječ-dvije ili neki broj. Nije koristila miša već prelazila iz redka u redak pritišćući strelicu na desno. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. Upiše dvije riječi. Kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc- novi red. I tako. Napokon je završila i prihvatila se miša. Kliknula je za ispis i bzzzzzzzzzzzzzzzzzz, bzzzzzzzzzzzzzzzzzz, iz printera su iscurila dva papira.

- Evo! - ozarila se. - Već gotovo!

- Sad to trebam potpisati…- objašnjavala mi je što radi. Položila je papire pored tastature, prihvatila pisalicu i potpisala jedan, pa drugi.

Brzopleto sam pružio ruku da uzmem papire.

- Treba još staviti pečat! - siknula je i presijekla me pogledom.

- Pa zapečatite! - gotovo vrisnuh.

Pogledala me je kao zadnjeg kretena i objasnila s visoka:

- Ovlaštena sam za potpisivanje, ali ja nisam ovlaštena da dajem pečat! Po pečat moram ići ovlaštenoj osobi!

Osovila se na noge, stisnula ona dva papira na prsima i krenula prema izlazu:

- Odmah se vraćam!

NJene riječi su mi u trenu prizvale sjećanje na sablast Ivana Milasa, famoznog Čuvara državnog pečata, onoga što cijeni mozak po dvije njemačke marke kilo. Nešto takvo drže u podrumu u formalinu i sada ona ide ondje po pečate! Zatvorila je vrata za sobom.

Odjeci njezinih koraka još nisu utihnuli po hodniku, a već sam skočio s švicarskim nožićem u ruci, zaobišao stol i čučnuo do stolice još tople od njezine stražnjice. Izvukao sam najdužu oštricu. Odlučno sam je zabio po sredini prednje strane tapeciranog sjedišta, otprilike pola centimetra niže od gornjeg ruba. Oštrica je ušla do kraja, a kada sam je izvukao samo onaj tko bi pomno promatrao iz blizine mogao bi uočiti centimetar široki tanki rez, a i to jedva. Iz drške nožića izvukao sam pincetu. Sa stola sam uzeo rajsnedlu, prihvatio je pincetom za rub široke glave, drugom rukom raširio prorez i s bodljom prema gore ugurao rajsnedlu najdublje što se dalo. Prstima sam oprobao s gornje strane je li dobro uglavljena. Je. Već na lagani pritisak na tkaninu sjedišta čelična bodlja je izbijala iz mekane podloge. Kada se sjedne na stolicu na uobičajeni način, butine nalegnu pored rajsnedle i ona se ni ne osjeti, ali jednom kad Marta bubne guzičetinom bliže prednjem rubu sjedišta nasjest će na oštri metalni trn izravno klitorisom!



završetak OVDJE



ponedjeljak, 17.09.2007.

majstor u akciji - 2.dio

tko nije vidio prvi dio bolje da prvo pogled post niže...



Ustao sam, otišao do plastične vrećice koju je odložila u uglu kancelarije i pogledao u nju. Litra mlijeka, dvije žemlje, smotuljak papirnatih maramica i nešto zamotano u papir, valjda neka salama. Odlično. Izvadio sam džepni nožić, izvukao najmanju oštricu, dohvatio kartonsko pakiranje s mlijekom i pažljivo zabio oštricu pri dnu. Drugi takav ubod napravio sam pri vrhu i vratio pakiranje nazad u vrećicu. Otvori su bili dovoljno veliki da iz njih počne curiti, a dovoljno mali da kroz njih ističe kao pijesak iz pješčanog sata. Trebati će sat-dva da se sve isprazni i preplavi vrećicu, osim ako netko prije toga ne prihvati kutiju i podižući je stisne. U tom slučaju će na donji prorez dobro špricnuti.

Stojeći ondje gledao sam malo električno kuhalo za kavu koje je žicom bio spojeno s utičnicom u zidu. Pored kuhala bile su dvije šalice za čaj i nekoliko fildžana i tanjurića, te kutije s čajem, kavom i vrećica šećera. Lijepo si je to Marta nanijela. Spremio sam malu oštricu i izvukao odvijač. Izvukao sam žicu kuhala, odšarafio plastični zaštitni poklopac utičnice, odvio vijak koji ju je držao u zidu i izvukao je. Dvije su žice vodile iz zida u nju. Oslobodio sam jednu, savinuo je prema nazad i vratio utičnicu u zidnu kutiju. Kada sam završio sve je izgledalo kao ranije, osim što će promijeniti najmanje devet osiguraća i tri kuhala prije nego se sjete da ne dobivaju struju iz zida.

Prostorija je imala jedan veliki prozor s podignutim drvenim roletama. Spustio sam rolete i našao se gotovo u mraku, te sam morao upaliti svjetlo. Gurtna za podizanje i spuštanje roleta zalazila je s donje strane drvenog okvira prozora u metalni mehanizam koji ju je učvršćivao. Spremio sam mali odvijač i izvadio veliki. Bilo je čas posla za izvaditi dva vijka koji su držali mehanizam u okviru. Šilom sam proširio otvor za jedan vijak da je trebao dvostruko deblji da bi išta držao, a drugi razlokao tek polovično. Kada sam vratio mehanizam u utor roletne su se mogle podići i ostale su gore, ali trebati će ne više od desetak puta podizanja i spuštanja, ili da ulicom prođe neki veliki kamion i zatrese cijelu zgradu, pa da se treskom stropoštaju.

Zagasio sam svjetlo i to mi je dalo narednu ideju. Uzeo sam jednu klamericu sa stola, popeo se na stol, odšarafio žarulju, uglavio odlomljeni komadić žičane spajalice u grlo i nanovo zašarafio žarulju. Biti će to dobar prasak, bljesak i solidni kratki spoj prvi puta kada netko ponovo uključi svjetlo.

Marte još nije bilo. Zaključio sam da nema smisla sjediti besposlen. Zaobišao sam stol i sjeo na njezino mjesto, te izvukao najgonju postranu ladicu. Ladica je bila prepuna sitnica, od sitnog kancelarijskog pribora do pribora za manikiranje i ženskih stvari poput tampona. Bila je teška, ali je glatko klizila van i unutra na metalnim šinama. Zavukao sam ruku i opipao šine. Kao što sam i očekivao, na svakoj metalnoj vodilici bio je graničnik koji je sprečavao ladicu da ne ispadne. Čas posla. Širokim odvijačem skinuo sam oba graničnika i spremio ih u džep, te zatvorio ladicu i vratio se na svoje mjesto.

Kada se Marta vratila zatekla me kako sjedim kao voštana figura.

- Niste dugo čekali? - šeretski je upitala.

- Me ne - rekoh. - Nije mi bilo dosadno.



nastavak OVDJE

majstor u akciji - 1.dio

Dobio sam službenu obavijest da je moj predmet riješen, te da ga dođem podići u utorak u devet prijepodne u sobi broj 229. Došao sam pet minuta ranije, ali su vrata sobe s tim brojem bila zaključana. Nakon nekog vremena u dnu hodnika, pedesetak metara dalje, pojaviše se tri ženske, svaka noseći naramak fascikala, torbe i plastične vrećice. Približavale mu mi se polako. Dva-tri koraka, a onda su zastale pa klepete-klepete, klepete, pa opet dva-koraka i klepete-klepete-klepete, i tako sve bliže. U jednom trenutku se jedna odvoji i uđe u jednu od soba postrani. Ostale su dvije, napravile dva-tri koraka, pa klepete-klepete-klepete. Napokon preostade samo jedna koja u pola deset dođe do vrata ispred kojih sam čekao, zabode ključ u bravu i otključa, te me zapita "Mene čekate?"

U međuvremenu sam naučio napamet ime koje je pisalo na vratima, te rekoh:

- Ako ste Vi gospođa Marta, onda da.

Uđosmo u kancelariju. Ona je odložila fascikle na policu do ulaza, torbu stavila u ormar i zaključala, odnijela vrećicu u najdalji ugao i spustila pored rešoa za kuhanje kave, te sjela za stol i upalila kompjutor. Ja sam spazio slobodnu stolicu i bez pitanja se bacio na nju. Zatražila je da joj pokažem poziv.

- Aha, to ste vi! Sad ćemo vidjeti!

Počela je prekapati po gomili fascikala ispred sebe, pored sebe i iza sebe i uskoro izvukla jedan s mojim imenom na koricama. Tresnula ga je na stol i otvorila.

- Aha! - počela je polako čitati što je pisalo na najgornjem papiru. Očigledno moj predmet nije bio riješen, nego se tek počela upoznavati s njim da vidi što je potrebno. Šutio sam da je ne ometam, no iznenada se odškrinu vrata, kroz procijep do dovratka proviri glava jedne od onih dviju ženski s kojima se pojavila i reče:

- Marta, molim te, možeš li hitno doći?

Marta - kao da je to čekala - zaklopi moj fascikl, hitro skoči na noge i izjuri na hodnik ostavivši me bez ikakvog objašnjenja. Nakon desetak minuta čuo sam je kako se vraća, ali nije unišla nego zastala pred vratima i pričala s nekim još neko vrijeme.

Vrativši se za svoj stol ponovo počne proučavati onu prvu stranicu koju je već pogledala jer je u međuvremenu zaboravila što je pročitala. Nisam je htio ometati jer je stvar bila jednostavna. Naprosto je na osnovu dokumenata koje sam priložio trebala izdati dvije suglasnosti, nesporne, čas posla. No ona podigne već prvi dokument na koji je naišla i uzvikne:

- A! Ovo moram pitati!

Nije mi bilo jasno što bi morala pitati i koga jer je sve na dokumentu jasno pisalo, no ona izjuri iz sobe i ponovo me ostavi samoga. No ovaj puta već nakon minutu više nisam mogao izdržati na miru. Već ranije sam primijetio da je ispod fascikala koje je donijela bila i neka knjiga i novine. Izvukoh novine. "Jutarnji list". Prelistao sam ga, pročitao naslove, pročitao jedan članak koji me zainteresirao, te vratio novine odakle sam ih uzeo. Tren nakon toga više nisam znao što raditi. Ponovo izvukoh novine, pažljivo ih položim na pod, sa stola dohvatim plastičnu kutijicu s ljepilom, na svako stranicu natrackam plastičnom lopaticom malko ljepila i ponovo složim kako je bilo, te vratim ispod fascikala. Potom uzeh knjigu u ruke. "Da Vincijev kod". Knjiga se spontano otvarala oko sredine dokle je Marta stigla s čitanjem. Moguće čita u tramvaju ili se sprema nakon posla do doktora, pa ponijela za čekaonicu… Brižno iščupam posljednje tri stranice, presavijem ih i spremim u džep, a novine i knjigu namjestim kao da ih nitko nije dirnuo.

No Marte još nije bilo. Zaobiđem stol i pogledam upaljeni ekran. Boje na ekranu bile su crna, bijela i plava. Znači, ne trebaju joj ni crvena ni zelena ni žuta. Piknem dugmiće za postavke boja i oštrine i nakon kraćeg prtljanja spustim vrijednosti za crveno, zeleno i žuto na nulu. Na ekranu se ništa nije vidjelo. Odlično. Vidjet će se tek kada Marta zaigra neku igricu ili poželi vidjeti neki klipić.

Uskoro se vratila i sjela na svoje mjesto. Uz jedan rub usta i na prsima imala je nekoliko mrvica. Izgledalo je kao ostaci makovnjače. Kao da je dovukla teški teret odložila je moj dokument na vrh hrpe i značajno klimnula glavom:

- To je sve u redu. A sad da pogledamo ovo… - izvukla je sljedeći papir na kojemu je bilo svega nekoliko napisanih redova i nekoliko žigova i zagledala se u njega kao da tako nešto vidi po prvi puta u životu. Minutu-dvije je šuteći proučavala tih nekoliko redaka koji su iskazivali dobro poznatu banalnu frazu, a zatim okrenula praznu poleđinu pa se zagledala i u nju. Prekinula ju je zvonjava telefona. Brzinom kobre počela je podizati papire sa stola da ga pronađe, ali nije bio ondje. Bio je pod papirima na niskoj polici uza zid. Prinijela je slušalicu uhu i lice joj se ozarilo:

- Zove me šef! Odmah se vraćam!

Nisam se ni snašao, a ponovo sam ostao sam, buljeći u svoje dokumente razastrte po radnoj površini njezina stola. E, tu sam popizdio. Onda sam se prisjetio da u džepiću prsluka imam švicarski nožić, swiss army knife, onaj s crvenom drškom i mnoštvom oruđa u kompletu.






nastavak OVDJE

nedjelja, 16.09.2007.

olfaktorna zavjera

U posljednje vrijeme sve je prisutniji u javnosti ženski glas da vole muškarce koji su uređeni, čisti i mirisavi. U prvi mah, površno i bez razmišljanja taj zahtjev zvuči suvislo, međutim je to dokaz da su ženske lakopovodljive bezumnice.

Naime, kako muškarac može postati uređen, čist i mirišljav? Jedino tako da neposredno prije susreta sa ženskom provede barem pola sata u kupaonici. Ako normalan muškarac provede pola sata u kupaonici, sam, gol, u toploj vodi ili pod toplim tušem, neizbježno je da se povlači za muški izdanak, a ako se pola sata povlači za muški izdanak, nužno će pri tome i isprazniti jaja. Drugim riječima, uređen, čist i miršljav muškarac je čovjek s praznim jajima. Muškarac s ispražnjenim jajima ponaša se spram ženama sasvim drugačije od onoga kojemu su testisi nabrekli do erupcije, kojemu spermići naviru na uši, a izdanak mu žari da se uroni u olakšavajuće blaženstvo tople ženske vlažnosti.

Naivne ženske po sebi sude, ako su one provele sat vremena u kupaonici i pri tome se dirkale po pipicama, samo su se još više oraspoložile. Ženski i muški seksualni mehanizam u tome se korijenito razlikuju. Muškarac koji je neposredno ranije ispraznio seksualne rezervoare nezainteresiran je za žene kao takve i odbojna mu je pomisao o seksualnoj gimnastici. Oni dolaze na spojeve ne zato jer to i dalje žele, nego zato jer su se prethodno, još dok im je bilo stalo, tako dogovorili.

Ženske bi si trebale prizvati pameti što stvarno žele. Da li žele muškarca kojega će gledati i mirisati kao ispuhanu gumenu lutku ili stvora koji kipi energijom, isijava seksualnu napetost i prči ih tako da im oči ispadnu?

Uostalom, odakle je potekla pomisao o uređenim, čistim i mirišljavim muškarcima, tko to propagira? Iz ženskih časopisa i iz modnog sektora gdje, poznato je, glavnu riječ vode pederi. Pederima je u interesu da ostali muškarci pristupaju ženama nezaintersirano, da žene ostanu nezadovoljene i potraže užitak u mirisavim lezbijkama, a oni sami da zadrže za sebe ono najbolje - smrdljive intelektualce koji su se upravo izvukli iz zadimljenih podruma i oznojene lučke radnike.

Zahtjev za svježe opranim i namirisanim muškarcem ustvari je zahtjev za privremeno samokastriranim partnerom za isprazna blebetanja. Pravi muškarac je dlakavi stvor kojemu kipe tjelesni sokovi i vonja poput vepra. Zaluđene idejom eteričnog dezinficiranog sterilnog partnera sve veći broj žena postaju sve frustriranije ne uviđajući da su same tomu krive jer su nasjele podloj lezbijsko-pederskoj propagandi.


subota, 15.09.2007.

godine nose svoje



Kani li me tko oprobati i potrošiti, bolje da požuri. Posljednji je čas. Jučer sam u kafiću na stolu zaboravio naočale, danas sam otišao po njih i ostavio kući u čaši zube, usput sam u tramvaju ostavio kišobran, a prekjučer sam u kinu posijao štap. Prošle subote sam otišao u posjet prijateljici, donio joj cvijeće, a zaboravio ponijeti sa sobom viagru. Ništa nije bilo od posjete, samo trošak za cvijeće. Danas sam ponovo svratio do nje, a cvijeće u međuvremenu uvenulo.

No razlog za hitnju nije nisu ni naočale, ni zubalo, ni kišobran, ni štap, ni viagra. Razlog je što sva ta zaboravljanja ukazuju da mi mladenački duh nagriza senilnost.

Što sam ono želio reći?



četvrtak, 13.09.2007.

umijeće politike


U onoj prastaroj, još kraljevskoj Jugoslaviji, djelovao je političar premazan svim mastima, Nikola Pašić. Imao je nekakvu stranku, radikale, te bio dugogodišnji nezamjenjivi ministar i predsjednik vlade, gadan tip. Kažu da se nabrao novaca da je strahota, a nije bilo dobro zamjeriti mu se. O njemu je kolalo mnoštvo anegdota i viceva.

U jednoj prilici gadno se posvađaše dva istaknuta člana njegove stranke, te je Pašić, kao predsjednik, morao presuditi. Primi prvoga, pozorno ga sasluša, i kaže mu:

- U pravu ste, gospodine!

Primi drugoga, sasluša i njega pažljivo, pa mu kaže:

- U pravu ste, gospodine!

Pašićev mladi sekretar bio je prisutan na oba sastanka, pa kada su ostali nasamo nije izdržao da ne izlane:

- Ali, gospodine predsedniče, kako ste mogli jednom da kažete kako je u pravu, i drugom da kažete kako je u pravu? To nema smisla!

A Pašić, kažu, pogladio je bradu:

- Momče, i ti si u pravu!



srijeda, 12.09.2007.

zubarska kvaka 22

Frenk Lendis bio je jedan od najcjenjenijih i najskupljih zubara u Los Angelosu. Kako Los Angelos nikako nije mali, ni to nije bila mala stvar. Počeo je sa stomatološkom ambulantom, a završio s eskluzivnom klinikom za sve moguće medicinske zahvate na zubima i u ustima u koju su dolazili samo najbogatiji i hollywoodske zvijezde. Kakav je bio, dogovorio je s poreznim organima da dio financijskih davanja otplaćuje uslugama, te je preuzeo brigu o zubima štićenika jednog velikog doma za stare i nemoćne. U jednoj prostoriji zgrade uredio je priručnu ambulantu, a napravio je i posebna kolica s instrumentima s kojima je mogao doći do kreveta onih koji su bili nepomični. Svakodnevno je nakon rada u svojoj klinici koja je izgledala kao ambijent iz Kubrikove Odiseje u svemiru odlazio u starački dom i zavlačio se u usta uglavnom već besvjesnih staraca, a ni oni koji su bili pri sebi nisu mogli pojmiti da o njima brine zubar kojemu inače ne bi mogli doći ni u čekaonicu. Sve zajedno ga je to koštalo daleko više nego što je trebao platiti poreznicima. Činjenica je da je to radio, a mogu samo spekulirati zašto je tako htio. Možda mu je njegov besplatni dobrotvorni rad omogućavao da mirne savjesti za iste poslove može surovo zaračunati onima koji su mogli platiti.

Već na početku profesionalne karijere početkom pedesetih godina prošlog stoljeća sukobio se s nekoliko problema koji su tada bili teško ili nikako rješivi. Rana koja ostaje nakon vađenja zubi kod nekih pacijenata polako ili nikako ne zarasta. Drugima je trebalo uzeti otisak još krvave čeljusti, što je tada bilo komplicirano, skupo i nepouzdano. Trećima se događalo da im se vremenom promijenio oblik mesa i čeljusti ispod zubala, te je trebalo raditi novo i skupo, iako je staro bilo još kao novo. Mladi Frenk je tada izumio pastu koja je rješavala sva tri velika problema, a usput i još neke manje. U ranu koja nije zacjeljivala usulo bi se nekoliko kapi njegove paste, krvarenje je prestalo, pasta se zgrušala, rana ispod nje je zarastala i ozdravljujući istiskivala stvrdnutu pastu. S istom pastom moglo se uzeti otisak čeljusti iz koje je neposredno prije toga izvađeno nekoliko zuba, te je proteza mogla biti izrađena i čekati spremna čim bi rane zarasle. Još dobra zubala koja više nisu bila odgovarajuća bilo je dovoljno premazati tankim slojem Frenkove paste, namjestiti u bezuba usta, stisnuti čeljusti i nakon nekoliko minuta kontaktne površine proteze su se stvrdnule tako oblikovane da je zubalo moglo služiti do daljnjega.

Frenk se našao u dilemi. Mogao je nastaviti sa stomatološkom karijerom ili se mogao posvetiti propagiranju i prodaju svoje paste; nikako oboje. Svoj poziv je odabrao jer ga je volio, a trgovanje ga nije zanimalo, pa je sklopio dogovor s tvrtkom koja je proizvodila i prodavala opremu i lijekove stomatolozima da oni preuzmu proizvodnju i prodaju njegovog izuma. Kad mu je god u njegovu radu zatrebalo svježe paste, javio je toj kompaniji, oni bi mu poslali kutiju plavih tubica, i više ga nije zanimalo. Bio je skroman čovjek, zarađivao više nego što je mogao potrošiti, imao je knjigovođu koji se brinuo o njegovim financijama, te nije mislio ni o tome koliko svojim izumom zarađuje.

Tek kada se krajem prošlog milenija penzionirao, prisjetio se svoje paste. Profesionalni put je završio, no pasta je ostala kao njegov doprinos čovječanstvu. Otišao je u firmu kojoj je prepustio brigu o njoj raspitati se što su uradili i zaprepastio se. Rezultati prodaje ne da su bili katastrofalni - bili su nikakvi. Proizveli su jednu količinu prije četrdesetak godina i nisu prodali ništa. Jedini koji ju je ikada zatražio bio je sam Frenk. Time je njegov izum pokazao još jednu kvalitetu. Bez ikakvih posebnih uvjeta skladištenja mogao je čekati praktično vječno da ga se upotrijebi.

Razočarani Frenk je procijenio da u penziji ima dovoljno vremena i sredstava da sam preuzme brigu o propagiranju svoje paste. Posjećivao je stomatološke konvencije i konferencije, medicinske izložbe i sajmove, javljao se velikim klinikama i dobavljačima opreme i lijekova, ali uzalud. Umro je a da nije dočekao da se njegova pasta počne svakodnevno naširoko koristiti. I da je živio vječno ne bi to dočekao.

Problem zbog kojega su svi rezolutno odbijali upotrebljavati Frenkovu pastu bio je jednostavan, ali nerješiv. U literaturi postoji pojam - kvaka 22. Zašto bi ijedan privatni zubar primijenio tubu paste koja je koštala dva dolara da osposobi staru zubnu protezu ako umjesto toga može izraditi novu za dvije do tri tisuće dolara? Time bi sam sebe lupio po džepu, i to gadno, a ako bi pasta ušla u svakodnevno korištenje, to bi se događalo masovno. Zbog toga je vrijedilo zatvoriti oči i pred drugim korisnim upotrebama. Što bi se dogodilo da pasta dopre do nekog stomatološkog Che Guevare kojemu bi postala moćno oružje za stomatološku revoluciju? Tube paste mogle bi se prodavati u samoposluživanjima uz kefice za zube i profesija bi izgubila značajan izvor prihoda. Čak i da se pasta počne prodavati samo u siromašnom Trećem svijetu, kad-tad bi glas o njoj dopro i do razvijenih zemalja, pacijenti bi se pobunili: zašto mi skupo plaćamo ono što sirotinja dobiva praktički besplatno? Netko bi počeo uvoziti i u Evropu i u Ameriku i eto belaja! Ili da se Kinezi toga dočepaju!

Nasreću, imam kutiju tubica Frenkove paste koja mojoj porodici može potrajati još generacijama i generacijama, a za tri stotine ili pet stotina godina - ako ljudi opstanu - mnogo toga će biti drugačije.


ponedjeljak, 10.09.2007.

snaga uma

DVIJE USPOREDBE

ZA POČETAK TJEDNA

i jedan plodan zaključak


Jučer sam pročitao odličnu knjigu. Nisam iz nje saznao ništa novo, ali je mnogo toga dobro posložila i vrlo pregledno iznijela. Ipak, dvije su me rečenice kosnule iznimnom predočljivošću i upečatljivošću.

Prva:


U ČAŠI VODE NALAZI SE VIŠE ATOMA NEGO ŠTO U SVIM SVJETSKIM OCEANIMA IMA ČAŠA VODE.

To zorno predočuje koliko su atomi sitni i koliko ih je. I taman kad pomislimo kako je u čaši vode silna gužva atoma, slijedi druga rečenica koja govori kako je ono što doživljavamo kao čvrstu materiju, željezo, dijamant, tijesto, voda, zapravo sačinjeno od praznine.

KADA BI ATOM BIO MUHA NASRED NOGOMETNOG IGRALIŠTA, DRUGI NAJBLIŽI ATOM NALAZIO BI SE NA GLEDALIŠTU.

Suočen s tim fascinantnim vizualizacijama ostajem zapanjen dometima ljudskoga uma. Ne samo da su ljudi uspjeli to spoznati, nego i djeluju u tim dimenzijama, od medicinskih zračenja do atomske bombe.

Kada duboko razmislim o tome zaključujem da što prije trebam tucati.





subota, 08.09.2007.

lovac u šlafroku




Pravi muškarac je po definiciji lovac i zaštitnik. Jedva čeka priliku da se može iskazati kao takav. Nažalost, banalan rutinski svakodnevni život pruža nam malo prilika da se možemo pohvaliti junačkim djelima.

Početkom ljeta smo uočili da nam se oko kuće vrzma neuobičajeno mnogo stršljenova, a i u kuću su počeli zalaziti. Sjedimo na terasi, pa ih u pola sata naleti desetak. Krenemo ručati, a evo njih! Iz dana u dan bivalo je sve gore, stršljenovi sve napasniji. Mora da su napravili gnijezdo negdje u blizini.

Valja napomenuti, za one koji ne znaju, da su stršljenovi opasne zvijeri. Moju tetku Lili ubo jedan dok je radila u vrtu, srećom se uspjela dovući do telefona i nazvati hitnu pomoć, a zatim se onesvijestila. U Hitnoj pomoći su nekako, zahvaljujući liniji koja je ostala otvorena, uspjeli otkriti odakle je nazvala, stigli su na vrijeme i spasili je u posljednjem trenu. Kod nje je u pitanju bila alergijska reakcija, ali i bez toga, bilo koga da ubodu četiri ili pet stršljenova, bilo bi ne samo neugodno nego i opasno. Ili, daleko bilo, da netko proguta stršljena, pa ga zvijer ubode u jezik ili grlo… A oni su pak toliko bezobrazni da slijeću i na žlicu koja se prinosi ustima. Moralo se nešto poduzeti! Posao za muškarca!

Špricali smo ih "Raidom" i to ih je tamanilo, ali je cijelu kuću usmrdilo da smo se zamalo potrovali. Tukli smo ih novinama, ali to je ostavljalo neestetske mrlje po zidovima. Onda sam se prihvatio oružja!

Ima moj sin pušku koja ispucava plastične kuglice. Iznenađujuće opaka naprava. Ne dozvoljavamo mu da je uzme bez odraslih u blizini i svi prisutni moraju imati zaštitne naočale. S desetak metara se precizno može pogoditi kutija šibica. To! Stršljen pogođen u zraku se prepolovi, a onaj na tvrdoj pozadini spljosnati.

Razvio sam dvije metode lova.

Prva, sportska, pogoditi stršljena u letu. Dozvoljava se i gađanje s desetak centimetara udaljenosti ili bliže, s tim da se mora paziti da ne leti ispred žarulje. Druga, komotna, skuhati kavu, donijeti pepeljaru i cigarete, sve rasporediti na dohvatu ruke, vrh cijevi puške namazati medom, mašću i drekom, sjesti, podignuti cijev u zrak i čekati da stršljen sam sleti na otvor cijevi.

Najpogodnija odjeća za lov je šlafrok ili hausklajd, poznat i kao kućni ogrtač, a za noge su najprimjerenije tople šlape natikače.

U lovu na opake opnokrilce nije potrebno imati nikakva obzira ni grižnje savjesti jer ih se ne ubija ni radi krzna ni radi mesa, tim više što vespa crabro uništava korisne i drage pčelice.

Sve u svemu, lov na stršljenove je idealan sport za suvremenog urbanog muškarca kojim može dokazati da je nezamjenjiv i koristan u kući. Jedino s čim se to može mjeriti je ako se u kući pojavi miš, iako su mu u tom slučaju mačke konkurencija s kojom se ne može mjeriti.

Glave ulovljenih stršljenova izložene na zidu iznad rebrastog radijatora jedan su od vrjednijih trofeja kojima se lovac može podičiti.







petak, 07.09.2007.

sutra: KUĆNI LOVAC

Image Hosted by ImageShack.us

- tekst u izradi - post se priprema -

utorak, 04.09.2007.

ZA BISTRE GLAVE!

nedjelja, 02.09.2007.

ispovijed pregovarača

Upomoć! Ne pušim već više od sat vremena! Dva sata!

Avion kreće u 9 i 30. Do tri ujutro sam pažljivo planirao kako ću stići.

Za međunarodni let se treba prijaviti sat ranije - to je 8 i 30. Do aerodroma mi treba pola sata - to je osam. Od kuće do terminala mi treba pola sata - to je 7 i 30. Pola sata mi treba da popakiram posljednje sitnice - to je 7. Pola sata mi treba da se probudim, razbudim, osovim na noge, obučem - to je 6 i 30. I pola sata mi treba da na miru popijem kavu i popušim cigaretu da dođem sebi - to je 6.

Dakle, probudili smo se u 8. Budio sam ženu, a ona je vikala "Tražim razvod!" i "Radije me ubi nego budi!" Kakva kava kod kuće?! Zovem taksi. Računam, uštedjet ću vrijeme ako ne idem tramvajem, popit ću kavu na terminalu čekajući aerodromski autobus. Uđemo u taksi, ono 8 i 30. Prvo što spazim je naljepnica "Hvala što ne pušite". Nema na čemu, pička ti materina! Kažem taksistu da vozi na aerodromski terminal, odande ćemo autobusom da uštedimo novce. Pitam ipak pošto je pravo do aerodroma, a kad on veli koliko, rekoh da koji kurac u pičku materinu da ga jeb'o pas mater, boga mu njegovoga, ne vozi ravno na aerodrom?! Već sam bio malko iznerviran jer sam slutio da bi se moglo dogoditi da neću stići popušiti cigaretu na aerodromu. Vozi pravo na aerodrom, viknem mu, popit ćemo kavu ondje.

I onda, na aerodromu, rekoh da prvo predam kofer, pa da na miru mogu otići na kavu i pripaliti si cigaretu uz kavu. Gledam, šalteri. Nad svakim nešto piše. Ja trebam u Prag. Ajde da se prijavim na onaj iznad kojeg piše "Istambul", da vidim što će biti. Da se prijavim na onaj na kojem piše "Prag", sve znam što bi bilo.

Nakon kratkog i efikasnog, ali istinitog natezanja zaprimili su mi na praškom šalteru kofer za Prag. Pitam imam li vremena popiti kavu. Ma kakvi! Odmah na izlaz broj 17!

Mislim, popit ću kavu i popušiti u bescarinskoj zoni. Ne moš' uć u bescarinsku zonu! Što sve zvoni! Cigarete, kalkulator, sitniš u novčaniku i plastični farcajg. Dvanaest puta sam prolazio kroz onaj okvir i svaki puta vadio nešto iz džepova dok nije prestalo zvoniti. Što sam mislio da ću imati vremena u bescarinskoj zoni potrošio sam na to da uđem u nju.

U avionu, donesu pladanj, na pladnju niš'! Zamotano u celofanu. Prozrem ja prevaru čim je vidim. Razmotavaš to niš', kobajagi jedeš, pa ne misliš na cigarete. Vraga na misliš! Misliš samo na to kako bi pripalio!

Taj let, to letenje - pet sati priprema, sat leta. Mogao sam biti tamo već odavno da me nisu vodili sim, pa tam, umjesto da se uđe pravo u avion. Kao prc u mladosti: tada su komadi tri sata govorile "ne" da bi na kraju dale na šest minuta.

A u Pragu - nitko ne puši. Prvu sam pripalio nakon dva sata, tri, više ni ne znam, skroz sam izludio. Ne mogu biti jedini idiot koji puši na vidiku. Nigdje opuška. Onda ovi, Europejci, to nitko ne puši. Iziđem na balkon da pripalim, pipam po džepovima - nemam farcajg. Ostao kod žene! Sjurim se tri kata na ulicu, odjurim iza ugla, nađem neki trgić, ondje pod kolonadama neki nigeri prodaju drogu. Nude hors, nude crack, nude koku, nude travu, ja im kažem "Imate vatre?" Stanem malo s njima i popušim si jednu ko čovjek.

Onda se ustrčim tri kata uz stepenice nazad, uletim u salu bez daha, sručim se na stolicu, točno na početak sjednice i veli tamo neki uštogljeni "Sada ćemo razgovarati u ulasku Hrvatske u Europsku zajednicu…."


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se