utorak, 13.02.2018.

nedostajući Šuvar

RAT I MIT

Do nedavno sam smatrao da postoje tri knjige koje svatko tko danas živi u Hrvatskoj i želi razumjeti gdje živi neizostavno mora pročitati. To su „Nacionalizam i jezikSnježane Kordić, „1941 - Godina koja se vraćaSlavka Goldsteina i „Hrvatski karuselStipe Šuvara. Želi li netko u Hrvatskoj biti intelektualac, bez dobrog poznavanja te tri knjige od njegovog poslanja nema ni i. Odnedavno se tim knjigama pridružila i četvrta - „Rat i mit“ Dejana Jovića.

Nije riječ o tome što netko razuman, neopterećen i pošten ne bi sagledao bez ičije pomoći. Već prije dvadeset godina javno je to formulirao Arsen Dedić pjesmom „Ratni profiteri“: „… njihovi sinovi i kćeri ubiru užasni profit…“ Grubo rečeno, ali ne netočno, što je kod Dedića riječ Jović je razradio u poglavlje. Time se ono što se sagledava vidi do kraja, znanje se pretvara u razumijevanje, pa je moguće da se na osnovu tumačenja nešto i napravi: da se sve što se zbiva točno dijagnosticira, te da se na osnovu toga zauzme ispravan/uspravan stav, uspostavi pravi odnos i promijeni ponašanje. Utoliko je riječ o otrežnjavajućoj, iscjeliteljskoj knjizi.

Dejan Jović je sveučilišni profesor i vrlo vjerojatno će se „Rat i mit“ naći na popisu obavezne literature za ispit kod njega. Za nas ostale, koji nismo njegovi studenti, isti naslov ulazi u popis knjiga škole života.

Smatrajući „Rat i mit“ izuzetno vrijednom knjigom zanemarujem nekoliko mjesta koja ne smatram pogrešnima nego propuštenim prilikama za daljnju razradu. Tu zamjerku ne uzimam ozbiljno: knjigu valja hvaliti zbog dobroga što u njoj jest više nego kuditi zbog propuštenog što je u njoj moglo/trebalo biti. Ipak, jedan nedostatak mi bode oči. Već na nivou bibliografskog popisa vidim da nedostaje za izabranu tematiku nezaobilazan naslov - „Nacije i međunacionalni odnosi“ Stipe Šuvara.

Znam da je Dejan Jović osobno poznavao pokojnog profesora Šuvara, uvjeren sam da uvelike poznaje ono za što se pokojnik zalagao i kao znanstvenik i kao političar, pa mi je ovo zanemarivanje zbunjujuća enigma. Ne izgleda mi kao slučajan previd nego kao svjesno izbjegavanje. Mogu nagađati zašto bi to bilo tako, ali neću. Radije ću to sačuvati za prvo pitanje kad sljedeći put sretnem Jovića i sjednemo porazgovarati







utorak, 06.02.2018.

opća boljka


HRVATSKI MONOPOLY

Želja da se uspije u poslovnim poduhvatima je razumljiva i sama po sebi pozitivna pojava. Međutim, sama želja nije dovoljna. Treba znati, dobro odabrati što poduzeti. Nažalost vrlo često, prečesto, najčešće osim same zamisli da bi bilo dobro nešto poduzeti, nema dobre ideje čega se prihvatiti. Želja za poslovnim uspjehom spojena s nedostatkom originalnih ideja svodi pokušaje na imitaciju uspješnih ideja. Kako je put u pakao popločan najboljim namjerama, kad se želja za poslovnim uspjehom spoji s nedostatkom originalnih ideja pretvara se u razornu silu.

Treba samo malo razmisliti i svi ćemo se sjetiti mnoštva primjera: netko otvori mali dućan s mješovitom robom u susjedstvu, za godinu dana nikne ih još desetak u istom susjedstvu. Netko otvori videoteku, odmah nagrne sva sila njih otvarati videoteke. Netko otvori kemijsku čistionicu, odmah u okolnim kvartovima nikne još tuce kemijskih čistionica. Pa ako već nema drugih zamisli, a postoje neka inicijalna sredstva, najlakše je otvoriti kafić.

U sljedećem koraku devet od deset novotvorenih malih dućana mješovitom robom propadnu, devet od deset videoteka propadne, devet od deset kemijskih čistionica propadne, devet od deset dućana s robom za kućne ljubimce propadne… Apologeti kapitalizma kažu da je upravo tako baš dobro: slobodno tržište automatski regulira tko je najsposobniji da uspije. Međutim, kad bi sabrali sva sredstva ulupana u neuspješne pokušaje došli bismo do enormnog izgubljenog novca.

Izgubljena sredstva su tim veća što se na isti način poput onih koji s mukom sklepaju novac potreban za ulaganja ponašaju i oni koji raspolažu ogromnim sredstvima. Dobra zarada je u nekretninama! Udri kupovati nekretnine. Veliki profiti su u građevinarstvu! Navali graditi stanove! Poslovne prostore! Hotele! Neki i uspiju, ali koliki se slome na neprodanim stanovima, neuseljenim kućama, praznim uredskim prostorima, nezavršenim golf-igralištima i sličnome. Ne bih se čudio da je skupna šteta od nedomišljenih, nepromišljenih i brzopletih ulaganja jednaka ili veća (jer je trajna, ne zaustavlja se) od svih ratnih razaranja.

U nedostatku originalnih utemeljenih zamisli, kad je osnovni izvor sadržaja ugledanje bez razumijevanja na već uspješne, hrvatsko gospodarstvo se svodi na veliku igru Monopolya u stvarnosti. Postoje već definirani sadržaji, a igrači se trude zaposjesti što više polja i boga mole da suigrači budu prisiljeni stati na njihovom području da ih mogu oderati. Nema tu ničega novoga, samo varijante jednog te istoga.

Nije u pitanju koliko je dobro ono čega se netko prvi sjetio. Problem je što se i nešto dobro, kad se s tim pretjera, pretvori u loše. Govorila je moja baka: „Čega je previše, ni s putrom nije dobro.“

Ovisnost o imitiranju vidljiva je i na drugim područjima života. Krene jedna novina s nekom novom rubrikom, uskoro i sve druge novine iste vrste imaju istu rubriku. Krene jedna televizija s emisijom o kuhanju i receptima, uskoro se ne može otvoriti ni jedan televizijski kanal da ne iskoče na ekranu neki kuhari.

Čudila se nedavno Marina Šur Puhlovski da je njen posljednji roman „Igrač“ izazvao više kritika, napisa i medijskih intervjua s autoricom nego svih njenih dvadesetak ranije objavljenih knjiga zajedno, premda nije bitno bolji od nekih od njih. Ništa čudno. Kad je prvi kritičar pročitao knjigu i javno je pohvalio, i drugi su pomislili „To je vrijedno truda!“ Kad je prvi novinar napravio intervju, pa taj ispao zanimljivo, i drugi novinari koji rade intervjue su shvatili da imaju na dosegu zanimljivog sugovornika.

S druge strane, kad krenu Mate Rimac i Matej Grozdanović (proguglajte malo) - nema im premca. Između ostaloga zato i što ih nitko ni ne može imitirati.

Jedan od principa kojih sam se držao svom novinarskom vijeku bio je „Budi prvi ili najbolji“, a najbolje biti i prvi i najbolji. Biti drugi i slabiji malo kome može sreću donijeti,




nedjelja, 04.02.2018.

Gazda: završetak


SIROTI TAJKUN

Jedina prigoda kad sam osobno susreo Miroslava Kutlu, tada najmoćniju osobu hrvatskog gospodarstva, pa time i jednog od stupova društva, zbila se početkom devedesetih godina na jednom vjenčanju. On je bio vlasnik sto i trideset ili sto i četrdeset poduzeća, vjerojatno nije ni znao što sve ima, a ja sam u to vrijeme životario od sto i pedeset dolara mjesečno koje su mi slale tetke. On je izravno utjecao na sudbine nekoliko desetaka tisuća ljudi, oblikovao im svakodnevni život i životne perspektive, a ja se trudio preživjeti.

Njega je na vjenčanje pozvao mladoženja, a mene je pozvala mlada. Osim mladenaca i pet-šest drugih gostiju nikoga drugog od dvije do tri stotine uzvanika nisam poznavao. Kutle je znao gotovo sve osim mene. Svi oni koji su mu se nastojali približiti nisu ni skrivali nastojanje i nadu da ih podari nekom mrvicom, barem da na njih makar na trenutak padne odbljesak njegove slave i utjecaja. Ja sam bio vjerojatno jedini koji ga je promatrao s iskrenim bezinteresnim zanimanjem.

Kad je ušao u dvoranu mogao je odabrati sjesti gdje je god htio, ali se odlučio upravo za mjesto za trpezom nasuprot meni. Možda slučajno. Možda ga je privuklo što sam bio jedan od malobrojnih koje nije znao. Možda upravo suprotno: nisam ni ja u javnosti sasvim nepoznat lik. Pojavljivao sam se na televiziji, možda me je znao od ranije iz viđenja ili prepoznao po fotografijama koje se povremeno pojave u novinama. Možda sam mu bio jedini zanimljiv, nasuprot svim drugima koje je dobro znao i koji su bili sasvim predvidljivi. Možda sam mu ostao u sjećanju kao nedostižan zanimljiv sugovornik iz tada nedavnih vremena kad je on bio samo jedan od bezbrojnih javno nezamjetljivih sitnih činovnika (revizor u Mirovinsko-invalidskom osiguranju), a ja bio poznati novinar.

Nažalost je stol između nas bio preširok da bismo mogli razgovarati usred svatovske buke, ali je imao priliku cijelu večer promatrati kako sjedim između dvije ljupke pratilje i srdačno se veselimo, a povremeno se dignem i s nekom od njih odem zaplesati. Mogao je uspoređivati svoje i moje društvo i ne bih se čudio da mu je povremeno padalo na pamet da bi se radije nalazio s moje strane stola.

Tako je ispalo da sam bio vjerojatno jedini koji te večeri nije s njim razgovarao niti pokazao i najmanju želju za ikakvim približavanjem. Sve u svemu, ne bih se čudio da sam mu bio živ primjer da usprkos svemu što posjeduje postoji i ono što mu je i dalje nedostupno i - ukoliko je to točno - bilo bi za očekivati da sam mu od svih prisutnih najviše išao na živce.


ponedjeljak, 29.01.2018.

jeftino potezanje


TAJKUN NA ŠPAGI

Nedavna premijera dokumentarnog filma Daria Juričana „GAZDA: Početak“ podsjetila me prilike kad sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na jednoj velikoj svadbi u restoranu na Velesajmu usput proučavao Miroslava Kutlu. Bila je to velika svadba: velesajamska dvorana s dvije do tri stotine uzvanika, a nakon što se pojavio Miroslav Kutle privlačio je više pozornosti nego mladenci.

On je bio u prilici da sjedne gdje god mu se prohtjelo, a sjeo je upravo nasuprot meni. S lijeve i desne strane smjestilo mu se po desetak ljudi koji nisu ništa drugo radili nego ozareno buljili u njega. Neki od njih su očigledno imali i mjesta za drugim stolovima, u drugim društvima, ali su došli da ga nešto pitaju ili se naprosto jave i pozdrave ga, a nakon što su to obavili vraćali su se za stolove odakle su došli. Čim se mjesto uz Kutlu oslobodilo, čitav red s te strane je ustajao, grabili su svoje čaše i premještali se bliže njemu. Svima je bilo vrlo stalo da makar nakratko sjednu uz poznatog tajkuna, bilo da izmijene neku poslovnu informaciju, bilo da mu izraze divljenje, bilo da se naprosto mogu kasnije hvaliti da su na svadbi sjedili i razgovarali s Miroslavom Kutlom. Posebnu ljutnju ostalih izazivali su oni koji su se izborili za mjesto do kojega su svi stremili, a zatim nisu pokazivali nikakvu namjeru da odu sve dok nisu morali otići do zahoda ili do švedskog stola da napune tanjur novim komadima pečenja. Gledao sam i nisam mogao vjerovati: novi aspiranti su pristizali cijele večeri i sjedali na kraj reda, svi su to shvaćali vrlo ozbiljno i nitko od njih se nije ni najmanje skanjivao da se uključi u taj smiješan, čak groteskan prizor, dok sam Kutle u tome očito nije vidio ništa čudno, neprirodno ni nakaradno. Držao se kao suveren koji dobrohotno iskazuje milost podanicima. Oni koji još nisu došli na red proždirali su ga pogledima i upinjali uši da čuju što više od onoga što on govori, makar poneku riječ, a što su dolazili bliže to su više i čuli.

U jednom trenutku je neki ponizni lik, nakon što je ulizivački nabrojao sve što je smatrao Kutlinim uspjesima: pa vlasnik stotinu i tko zna koliko još poduzeća, pa vlasnik tolikih imanja, pa vlasnik kuća i kuća, pa ovo pa ono, auti i jahte, udivljeno pitao gdje će to stati i što se uopće može više, jesu li mu preostali ikakvi ciljevi. Kutle je na tren zastao i dok su svi suspregnuli dah samouvjereno izjavio: „Voda, zemlja i zrak!“

Odgovor je izazvao erupciju oduševljenja. Oni koji su čuli su klicali, a oni koji nisu su se raspitivali što je rekao, a zatim i oni oduševljeno uzvikivali. Neki od onih s njegove strane stola su napustili svoj red požurivši u svoja društva da im prvi jave da je veliki tajkun javno obznanio svoje konačne ciljeve. U sali je nastala pometnja jer su oni koji su dočuli odmah odlazili za druge stolove da dojave dalje i da to prokomentiraju.

Moram priznati da je i mene odgovor kad sam ga prvi put čuo iznenadio. Asocirao je na projektile zemlja-zemlja, zemlja-zrak, zemlja-voda, projektile voda-voda, voda-zemlja, voda-zrak, sve moguće projektile, a tim da je podrazumijevao da je sam Kutle moćan kao svi projektili zajedno, a ono što je već do tada sažgao davalo je osnovu da je njegova sveobuhvatna ambicioznost utemeljena i izvodljiva. I sam Kutle je uočio da mu je doskočica izazvala snažne reakcije i bio je vrlo zadovoljan.

Međutim je nakon toga uslijedila nova faza udvorničke ceremonije. Svaki sljedeći treći, četvrti ili najdalje peti sugovornik je nakon kraćeg hvalospjeva dotadašnjim uspjesima htio znati koji su tajkunovi sljedeći ciljevi, koji su mu krajnji planovi, što je još preostalo da zahvati i ustreptalo čekao očekivani odgovor da bi potvrdio ono što je ranije čuo od drugih i da bi kasnije rekao da je njemu osobno Kutle rekao da su mu ciljevi voda, zemlja i zrak. Svaki put kad je to izrekao najbliži okupljeni u klicali, a tajkun je sve više i više cvao vidjevši kako mu je odgovor efektan i izaziva opće odobravanje.

Uočivši kako osoba kod koje žele ostaviti najbolji dojam i ostati u dobrom sjećanju uživa svaki put kad može to ponoviti, nakon nekog vremena je svaki sugovornik pitao isto, pružajući svom idolu priliku da se sve više uvjerava kako se mudro dosjetio, a svaki vatromet oduševljenja nakon što je to izustio opijao ga je više od čaše za koju su se najbliži brinuli da ne ostane nikad prazna.

Nakon što sam otprilike trideseti, pedeseti ili šezdeseti put čuo kako zvijezda večeri papagajski ponavlja „Voda, zemlja i zrak!“ shvatio sam da je zapravo sveden na ulogu dresiranog medvjeda na lancu. Svaki snishodljivac za sebe nošen iskrenom potrebom i željom da mu se umilostive, svi zajedno su ga naveli da se iskaže kao lutka koju se okrene na leđa, a ona propišti „Mama! Mama!“ ili kao medvjed koji poslušno pleše kako mu Cigo kaže. Koji su Vam konačni ciljevi? Voda, zemlja, zrak! Kao mehanički majmun kojem se u prorez na leđima ubaci kovanica, pa udara činelama. Voda, zemlja, zrak! Jedan od najmoćijih ljudi u zemlji jeftinim udivljenjem sveden na jopca na špagi. Voda, zemlja, zrak! Čekao sam da će mu se prosvijetliti, kad će uočiti što se događa, kad zagrmjeti i rastjerati ljigavce oko sebe, ali nisam dočekao.

Pitam se što je Miroslav Kutle kasnije boraveći u istražnom zatvoru stigao promisliti, koliko je toga shvatio, je li ikada dokučio kako su ga oni koji su mu se ponizno ulizivali zapravo vukli za nos?





nedjelja, 21.01.2018.

prisjećanje zapisa o sjećanju


VODA,

ZEMLJA,

ZRAK!


Nedavna premijera dokumentarnog filma Daria Juričana „GAZDA: Početak“ u kojem se uvelike govori o Miroslavu Kutli, liku koji je početkom devedesetih postao vlasnik sto trideset i sedam ili sto sedamdeset i tri poduzeća, ne znam više točno koliko, ali u pitanju je neki nemoguć broj, van pameti, da je svejedno je li jedan ili drugi ili je bilo nešto između, jer je bilo što takvo u svakom pogledu suludo, podsjetila me da sam o njemu prije više od deset godina i ja pisao. Za poslovni dnevni list „Dnevnik“ pisao sam desetak mjeseci svakodnevnu kolumnu, a 12. srpnja 2004. objavio sam slijedeći tekst:

Miroslav Kutle izveden je s lisicama na rukama iz sudnice, nakon što je zbog gospodarskih malverzacija nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora. Sjetilo me to da sam prije desetak godina imao priliku provesti nekoliko sati gledajući ga. Bilo je to na jednoj velikoj svadbi s dvije to tri stotine uzvanika upriličenoj u restoranu na Velesajmu. Kuda god je krenuo slijedila ga je gotovo neprekidno omanja gužva ljudi koji su se upinjali da mu budu što bliže. Eksploziju oduševljenja izazvalo je kada je, nakon podužeg nagovaranja da se izjasni koji su mu ciljevi, odgovorio: "Voda, zemlja, zrak!"

Kad je poslužena večera našli smo se slučajno za istom trpezom. Bio je to dugačak stol, sa svake strane sjedilo je dvadesetak ljudi. Sjedili smo nasuprot pri sredini. Muzika je uglavnom treštala, a stol je bio preširok da bih mogao dobro čuti što je govorio s ljudima pored sebe, a kamoli da bismo nas dvojica mogli razgovarati, ali sam zato svjedočio zanimljivom prizoru. Njemu zdesna i slijeva sjedilo je po desetak ljudi, jelo i pilo, pri čemu su onih troje-četvero neposredno uz njega izvijali vratove da bi ga gledali u lice i mogli upiti svaku njegovu riječ. No kada bi se netko od tih iz bilo kojega razloga dignuo sa stolice i ostavio je, svi dalje od njega su se kao po komandi ustali i premjestili za jedno mjesto bliže tada popularnom tajkunu pomičući za sobom svoje čaše i tanjure. Na kraju stola je ostajalo slobodno mjesto koje bi se učas popunilo, bilo nekim novim, bilo onim nesretnikom koji se ranije morao udaljiti. Jedino kad je Kutle u nekoliko navrata nakratko napustio skup, na njegovo mjesto nitko nije sjeo. Sjedalica je ostajala prazna kao da joj je na naslonu bilo ispisano njegovo ime i oznaka da je rezervirana, a svaki razgovor na drugoj strani stola je zamro dok se nije vratio. Da preda mnom nisu bili odrasli muškarci u poslovnim odijelima i odrasle žene u večernjim toaletama rekao bih da svjedočim dječjoj igri iz vrtića.

Te sam večeri zažalio više nego ikada što nisam imao pri sebi jednu od onih filmskih kamera koje rade po jednu sliku svake minute, pa filmovi koji se njima dobivaju prikazuju cvjetove koji se otvaraju u nekoliko trenutaka, oblake od jutra do večeri koji proklize nebom u minuti, leptire koji se izvlače iz kukuljica i slično. Ta bi kamera s mog mjesta snimila Kutlu u time-lapse sceni kao nepomični stup društva, a sa svake njegove strane niz ljudi koji mu se kontinuirano primiču, pri čemu onaj koji mu dođe najbliže nakon toga nestane, ali novi svejednako naviru. I ne bih se bio začudio da sam saznao kako je Kutle u zatvoru napokon odahnuo.




utorak, 21.11.2017.

Utopija za po doma

Riječ je o vrlo društvenom čovjeku, društveno angažiranom na raznim stranama. Cijene ga na poslu, pa je aktivan u nekoliko stručnih udruženja, bavi se rekreativnim sportom za starije, uključen je u rad amaterskog kulturnog društva, hobi mu je filatelija, planinari, ide na promocije knjiga, društvene tribine, potpomaže udruge za zaštitu životinja, svake godine obnavlja abonoman u kazalištu, ne propušta skupove koji se zalažu za nešto pozitivno, na putu kući zastane na trgu gdje se okupljaju strastveni šahisti i odigra koju partiju… Cijeli život je tako, pa nastoji održati veze s ljudima koje je ranije upoznao i zbližio se njima, ide na obljetnice male i velike mature, neke bliske ljude ima još od vrtića.

U svakoj od sredina u koju je zašao ili kroz koju je prošao našao je jednu ili dvije osobe, pa do pet-šest-sedam ljudi koji su po svemu izuzetni, sjajni ljudi, primjerni po svemu, zrele, zaokružene ličnosti, stručni, marljivi i pošteni u onome čime se bave, dobronamjerni i altruistični, a kako se slični sa sličnima vežu i oni s kojima su se udale ili koje su oženile su uglavnom isti. S najvećim brojem njih se iskreno sprijateljio, a dio je ostao na razini poznanstva sa snažnim međusobnim uvažavanjem i žaljenjem što nije bilo prilike da se veze prodube.

Ne bi bilo problema kad bi dan trajao sedamdeset i dva sata. Ovako, a naročito otkako su mobiteli postali sveprisutni, nitko nema vremena i s onom nekolicinom koje najčešće viđa uspijeva dogovoriti da se posvete druženju ne više od jednom, dvaput mjesečno, pri čemu kadikad prođe i pola godine da se ne vide.

Ima omiljenu maštariju uz koju najslađe i najbrže zaspe kad legne. Zamišlja otok na kojem žive samo takvi ljudi, izabire koga bi odbrao i zamišlja kako bi ti takvi ljudi uredili život i kako bi provodili dane. Kadikad je zamišljeni otok sa svega desetak lijepih kuća, kao jedan od onih tropskih otoka između najjužnije točke Floride i Key Westa, a zna se povećati i do veličine Korčule. Omiljena zamišljena tema mu je „Korčula- republika!“ i školski je primjer utopije.

Svjestan da je to maštarija mašta i o tome da napravi najviše što je moguće u stvarnom životu. Planira prirediti veliku zabavu na koju bi pozvao samo takve ljude da se sretnu sa sebi sličnima i međusobno dostojnima. Šteta je što se ti sjajni ljudi međusobno uglavnom ne poznaju niti znaju jedan za drugoga. To ostavlja dojam da su izuzetno rijetki, iako ih zapravo, kad bi se izdvojili, ima začuđujuće mnogo. Da ne bi nekoga previdio i zaboravio pozvati radi popis. Popis već ima više od tri stotine imena.

Tri stotine! Toliko je bilo Spartanaca u Termopilskom klancu! Možda bi tih tri stotine samo kad bi se sakupili uspjeli spontano izroditi nekakvo čudo koje bi preporodilo svijet!

Nažalost, već deset godina mu nije uspjelo tako nešto izvesti, a protjecanjem vremena i obogaćivanjem popisa zamisao je sve bezizglednija. Sve više bi to koštalo, sve je manje moguće da svi usklade vrijeme kad bi mogli doći, sve veći je postotak onih za koje predviđa da bi se moralo organizirati okrnjeno druženje i bez njih.

Kako je njegova supruga upoznata s tom zamišlju i često razgovaraju o njoj, a ona će ga sigurno nadživjeti, jednoga dana neće imati nikakvih problema. Kao udovica će naslijediti gotov popis koga obavijesti o njegovoj smrti i mjestu i času pokopa.

Bit će to jedan od kadrovski najkvalitetnijih sprovoda u dugo vremena.








subota, 04.11.2017.

bljesak turističkog uma


HRVATSKI BUMERANG

Krasan jesenji dan u Malom Lošinju proparao je kao grom iz vedra neba pogled na jedan suvenir u prodavaonici takvih tričarija na samoj rivi. Bumerang. I to bumerang na kojem piše CROATIA. Kao prvo - otkuda bumerang? Nameće se odgovor: s druge strane svijeta, iz daleke Australije. Kako li se ovdje našao? I onda - Croatia! Bumerang na kojem piše CROATIA! Bumerang - CROATIA! Ako pogledate desni stupac mog bloga, ondje piše jedan od slogana DA TI PAMET STANE! Ako bumerang na kojem piše CROATIA nije „da ti pamet stane“, plod kratkog spoja u mozgu, ne znam što je. Sad mi je žao što ga nisam kupio, da bude počasni egzemplar u mojoj kući, dokaz bez kojega će mi malo tko vjerovati.

Doduše, ne treba hrliti s preuranjenim zaključcima. Tko zna kako je do toga došlo? Retoričko je to pitanje jer onaj koji zna se sigurno neće javiti, a ja mogu samo nagađati: kako li je nepoznat netko došao do bumeranga, možda nije mogao drugačije naplatiti neki dug, možda je to nekakva trgovačka kompenzacija, možda je to potez kojim se spašavalo što se spasiti da, možda su bili nepojmljivo jeftini pa je neki poslovni duh vidio jedinstvenu priliku, pa se ingeniozno dosjetio da se izvuče iz bezizlazne situacije dodavši ono CROATIA, vrag će ga znati…

Obrni-okreni, naposljetku smo suočeni s rezultatom: bumerang na kojem piše CROATIA.

Možda je posrijedi neka dublja logika kojoj nisam dorastao... Recimo ovako: svima je znana “hrvatska kifla”, no možda je kifla zapravo bumerang? Neki u obrisima hrvatskih granica vide obličje zmaja, zašto ne bi bio i bumerang? Bumerang je možda zaista najprimjereniji hrvatski suvenir. Možda je cijeli projekt hrvatske države u biti ogromni bumerang, a poznato je da ga je lakše baciti nego s njim išta pogoditi, a kamoli ga uhvatiti u povratku. Nevješti bacač lako može završiti razbijene glave od vlastitog oružja. Što ako se svima nama hrvatska država o glavu obije? Od glave gumene možda se i odbije?

Tko zna kako je do toga došlo? Retoričko je to pitanje jer onaj koji stvarno zna se sigurno neće oglasiti, upregnuo je legiju mistifikatora da pletu mit, da svakodnevno muljaju, pa možemo samo nagađati…



nedjelja, 22.10.2017.

prvi povratnik


GASTARBAITERSKI ROD

U porodici mog djeda je iseljavanja u daleki svijet započelo još prije Prvog svjetskog rata. Dva djedova brata otišla su živjeti u Los Angelos. Stric Mate se nikada nije ženio i do kraja života je pomagao rodbinu preostalu u Hercegovini. Stric Slavo je imao sina Joea koji je kao marinac sudjelovao u desantu na Iwo Jimu.

Za njima su krenuli i drugi bliži i dalji rođaci. U bakinoj i djedovoj kući je otkako pamtim bilo posebno značajno čekanje poštara s pismima, razglednicama, čestitkama i paketima. Kad sam ja stasao da krenem u porodici je već desetljećima bio uhodan sistem za odlazak. Moj djed je pribavljao sve potrebne dokumente i dozvole za put, putne karte i slao one koji su odlazili. Oni koji su već bili u inostranstvu su ih prihvaćali, pomagali da nađu posao i snađu se, udomljavali i hranili dok se novodošli nisu uklopili.

Oni koji su odlazili prije Drugog svjetskog rata bili su mahom fizički radnici koji su proveli radni vijek u teškim poslovima. Nakon Drugog svjetskog rada, pedesetih godina prošlog stoljeća, čim je to postalo legalno moguće krenuo je novi val iseljavanja, s tim da su tada krenuli u strane zemlje i kvalificirani majstori i fakultetski obrazovani stručnjaci. Nekvalificirani su išli uglavnom u Njemačku, zanatlije i majstori u Kanadu, a oni s diplomama u S.A.D. Obje sestre moje majke skrasile su se u Sjedinjenim Američkim Državama, supruzi su im bili vrhunski stručnjaci i postigli su i za američke standarde pristojan životni standard.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pomagao sam djedu dočekujući ljude na željezničkom ili autobusnom kolodvoru, nosio kofere, čekao noću u redu ispred njemačke ambasade dok se ne otvori da predam ili preuzmem neke papire za rođake i zemljake ili čuvajući mjesto u redu za nekoga, vodio ih po Zagrebu i bio im na usluzi, ispraćao ih na vlak ili avion. Kad je na mene došao red znao sam sve što je trebalo učiniti i bez djeda.

Diplomirao sam sociologiju i filozofiju i otišao tetkama. Kanio sam naučiti engleski i nastaviti sa školovanjem. Uopće se nije razgovaralo o tome da se podrazumijevalo da sam došao ostati.

Bila je to sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Živio sam u okruženju o kojem sam ranije mogao samo sanjati ili vidjeti u hollywoodskim filmovima, svakodnevno gledao panorame koje sam ranije znao s razglednica. Život je postao komotan, lišen ograničenja i opterećivanja u kojima sam rastao, i pružala mi se prilika da sve to prihvatim u pustim korijenje unutar toga.

Amerika, tako se u našoj porodici nazivalo Sjedinjene Američke Države, otkrivala mi se kao napolitanka: red tvrdoga, red mekanoga… Ili kao luk: sloj ispod sloja. U prvi je mah sve izgledalo drugačije: drugačije kuće, automobili, ljudi, čak i sitnice poput kvaka na vratima i vodokotlića u zahodima drugačije. Onda sam vidio da je ipak sve isto: kvakama su se otvarala vrata, vodokotlićima ispirale zahodske školjke, u autima se vozilo, a kuće su služile za stanovanje… Zatim je krenulo razdoblje uočavanja dubljih razlika: automobili su imali druge funkcije i uloge u svakodnevnom životu, kuće su se drugačije doživljavale, zahodske školjke su omogućavale i čak navodile da se pri upotrebi razmotri što se u njima ostavlja. Nakon toga se otkrivalo što je ipak zajedničko s obje strane svijeta, ali je onda i to dolazilo u neravnotežu uočavanjem da svaka sredina ipak posjeduje ponešto ili neku osobinu, neki element koje druga uopće nema.


Sve je to relativiziralo mnogo toga što sam odranije znao: mnogo toga je moglo drugačije, ili bacilo novo svjetlo na mnogo toga, sagledavao sam složenije i dublje, pa ni ono novo što sam saznavao nisam uzimao zdravo za gotovo. Jedno od prvih i najvažnijih saznanja nakon uvida koliko su S.A.D. velika i kompleksna zemlja i društvo bilo je koliko je Jugoslavija mala. Ipak sam se naposljetku odlučio vratiti, to jest barem ne prekinuti veze i ostaviti vrata za povratak otvorena.

Prvi sam iz naše porodice koji se vratio, a za sada sam i jedini. Jedino se majka obradovala, a ostali iz porodice su se dobrano iznenadili. Značajnu težinu u toj odluci imala je procjena da je tzv. partizanska generacija u Jugoslaviji na odlasku s odlučujućih pozicija u društvu, pa će je upravo moja (uključujući i mene) zamijeniti, te bi sve moglo postati drugačije, bolje. Drugi značajan element odluke bilo je što sam vidio kako su živjeli oni rođaci koji su prvi otišli. Materijalno su bili pristojno situirani, ali zbog starosti više praktički nisu izlazili iz kuća niti im je itko dolazio. Potomci i ostala rodbina su ih eventualno posjećivali za rođendane i slali su im čestitke za Božiće i Nove godine, prijatelji su pomrli, a sa susjedima ionako nisu imali nikakve veze. Tko god je duže poživio na kraju je ostao napušten i osamljen. To je bila situacija kojoj nisam želio dopustiti da me zaskoči i zapadne.

- To je zato jer si jedini nekakve humanističke struke. Svi ostali su ili neškolovani ili doktori ili inžinjeri. Osim toga, ti uvijek moraš biti u nečemu prvi! – govorila je moja mlađa, pokojna sestra.

Ona je također ostala živjeti u Zagrebu. Ubila se 1995. i pokopana je na Miroševcu.







nedjelja, 08.10.2017.

avanturisti

LJUDI NOVOG KOVA


Večeri početkom oktobra toliko su svježe da nema sumnje da je počela jesen. Otišao sam po Komara i nastavili smo zajedno na otvaranje izložbe u Galeriju moderne umjetnosti. Ondje je sve bilo mračno i zatvoreno, jedino je noćni čuvar bio da nam kaže da je otvaranje bilo prije dva dana.

Utješili smo se otišavši na riblju večeru. U pol jela mi je prisjelo jer sam se prisjetio da sam jučer trebao otići na pregled koji je bio zakazan još prije dva mjeseca.

Događaju mi se takvi propusti sve češće. Dan ranije vozio sam oko podneva oko Kolodvora i odjednom se ukaže preda mnom prazno parkirno mjesto. Nisam to mogao propustiti. Dan je bio sunčan, prijatno toplo, ljudi su sjedili za stolovima pored izlaza iz Importane centra. Sjetio sam se da nisam ondje sjedio godinama, pa sam otišao i uživao sjedeći bez veze sat vremena i promatrajući ljude koji su prolazili. Na putu kući zastao sam pored našeg kvartovskog dućana kupiti uobičajene sitnice. Prolazeći između polica spazio sam komplet od dvije staklenke, soljenku i onu za papar. Jedna je na poklopcu imala rupice u obliku slova S, a druga P. Prisjetio sam se da u donjoj kuhinji u stanu tako nešto nedostaje: kad hoću nešto posoliti vadim sol prstima iz papirnate vrećice.

Dođem kući i pričam šogorici kako sam iz čistog užitka sjedio sat vremena pored Kolodvora jer nisam ondje sjedio već godinama…

- Što je s tobom? – prekine me. – Pa sjedili smo ondje prije mjesec dana!

Upitno je pogledam.

- Pa da! Nakon Ninine predstave sjeli smo ondje. Auto nam je bio parkiran u Importane centru…

Sjetio sam se da smo bili na Nininoj predstavi, sjetio sam se da smo se nakon predstave dogovarali i tražili gdje ćemo sjesti, sjetio sam se i da smo automobil ostavili u Importane centru, ali gdje smo sjedili nisam se mogao sjetiti. Nema razloga da ne vjerujem šogorici kad kaže da smo sjedili ondje, a uvijek postoji mogućnost da zbog toga što je bila noć danas u podne nisam povezao da sam nedavno bio ondje.

Dok smo razgovarali šogorica je raspakirala vrećicu koju sam donio iz dućana. Izvuče one staklenke i uzvikne:

- Opet si to kupio! Kupio si iste takve prošli tjedan!

Zgranem se što govori. Ona otvori vrata ormarića, a unutra leže iste takve neraspakirane staklenke.

- Nisam ih ni raspakiravala jer imamo soljenki i više nego što nam treba. Ne znam što da radimo s tolikim soljenkama!

- Pa zašto onda stalno solimo prstima iz škarnicla? A bibera uopće nemamo u ovoj kuhinji…

Umjesto odgovora ona otvori ladicu i izvuče tri flašice sa samljevenim biberom.

Počelo je!

Navečer sjedim na kompjuterom i razmjenjujem e-mail poruke s Nikšom. Imamo nas dvojica neke aranžmane oko kupovanja elektronske opreme. Poručim mu da kupi preko interneta rezervnu bateriju za veliku kameru koju rabim, pošaljem mu sve potrebne specifikacije. „Hoćeš istu onakvu kavu smo naručili prije dva dana?“, pita on. Kako prije dva dana kad mi je tek sad sjevnulo da mi je potrebna rezervna baterija? On mi proslijedi potvrdu o internetskoj kupnji, što je značilo da smo već o tome razgovarali, da smo naručili, platili, a ja sve zaboravio.

Potaknut time pošaljem mu dužu poruku u kojoj opišem izlazak s Komarom, kako sam sjedio pored Kolodvora i kupio soljenke.

- Što se čudiš? – odgovori Nikša. – Meni su takve stvari uobičajene.

Odlično! Došli smo u doba da više ni ne znamo što smo zaboravili, ni koliko je toga. Samo se slučajno ponešto od toga otkrije. Netko drugi bi se zbog toga zabrinuo, ali ja se mogu samo obradovati.

Ono što smo godinama išli u nekakve urede i prevrtali neke bezvezne papire u besmislenim rabotama nema veze. Ono što smo radili na šalteru bilo je samo za zavaravanje. To su bile samo nevažne prolazne epizode. Mi smo ljudi drugoga kova!

Kad malo razmislim siguran sam da smo se probijali mačetama kroz južnoameričku prašumu u potrazi za izgubljenim gradom i, kakvi smo, siguran sam da smo ga našli. Vodili smo karavane kroz gudure prepune divljih pljačkaša i, obzirom da smo živi i zdravi, znači da smo prošli. Voljele su nas zanosne ljepotice, provodili smo iscrpljujuće noći s njima. Ronili smo bisere i silno se obogatili. Ostavljali smo bogatstva čineći dobročinstva i u nekim krajevima svijeta se i danas pričaju legende o nama. Borili smo se protiv gangstera u lučkim gradovima i protiv mafije u svjetskim prijestolnicama. Jedili smo preko Atlantika u brodu sa tri jarbola, skakali padobranom… Gradili smo brane i kompleksne sisteme navodnjavanja pustinje. Istrebljivali smo biljne uši. Istaknuli smo zastavu naše slavne domovine na najviši planinski vrh Afrike (sad se ne mogu sjetiti kako se zove) i zaboli je na Južni pol. Prvaci svijeta u streličarstvu i treći u filateliji. Naše radove izlagali su u Londonu, Parizu, New Yorku i Tokiju. Govorili smo sedam jezika. Koncerte smo održavali na stadionima i u malim art-kazalištima. U Emiratima smo imali po četiri žene. Bili smo duhoviti, omiljeni u društvu i svi su se utrkivali da nas zovu na razne zabave. Krotili smo tigrove, plivali s delfinima. Možemo biti zadovoljni sa sobom. Došlo je vrijeme da se zaustavimo i odmorimo. Mi više ništa ne trebamo raditi, od nas se ništa više ne očekuje, napravili smo i previše.

To što se ničega ne sjećamo nije važno. Glavno je da znamo tko smo i kakvi smo.







srijeda, 13.09.2017.

uvijek dostupni

Nikica Gilić, jedan od najkvalitetnijih domaćih prevodilaca na njemački jezik, ako ne i najkvalitetniji kojeg danas imamo, shvatio je da je napravio fatalnu pogrešku tek kad je već bio u autobusu. Kupio je kartu do Varaždina, ali je previdio da ta linija putem staje na svakih pet do dvadeset kilometara, pa do Varaždina treba pet sati, te na svakoj stanici silazi i ulazi gomila školaraca s torbama na leđima koji se nesmiljeno guraju među babama s košarama punim živih kokoši pri čemu nitko od mlađarije ne ustupa sjedište ikome starijem. Trećeg sata takvog putovanja zazvonio mu je mobitel. Balansirajući na jednoj nozi i viseći na jednoj ruci, dok su ga košare s picekima udarale u rebra sa svih strana, uspio je izvući mobitel i prinijeti ga uhu. Kroz buku i galamu uspio je nazrijeti:

- Guten Tag, Peter Handke…

Glas je zvučao poznato, ali nije mogao prepoznati tko je. Nekoliko dana ranije razglabali su u nekom društvu o običaju svjetski poznatog književnika Petera Handkea da sam odabere prevoditelja za jezik na kojem će mu se neko djelo prevesti, pozove prevoditelja na svoj trošak u Pariz da se upoznaju, gosti ga i časti mjesec dana dok ne rasprave sve o njegovoj literaturi i budućem prijevodu… Uvjeren da ga zove netko od njegovih nazoviprijatelja izderao se u mikrofon:

- Je.. te pas! Sad si me našao zajebavati! Goni se u tri pi… materine! - i prekinuo vezu.

Nekoliko dana kasnije doprli su do njega glasi da se Handke gostujući u Beogradu raspitivao za prevoditelja na hrvatski, te da su oni koji su ga preporučili odmah dali i njegov mobitelski kontakt. Čim je to saznao Gilić je uzvratio poziv na broj s kojeg je došao poziv u autobus, ali je dobio samo hotel iz kojeg su ga obavijestili da je gospodin Handke već napustio Srbiju. Srećom, naravno da Handke nije mogao razumjeti što mu je rekao, ali je nažalost nedvojbeno razumio intonaciju i više nikada nije nazvao.

Tako nešto ne bi se moglo dogoditi u predmobitelskim vremenima.











srijeda, 09.08.2017.

vapaj starog novinara



PRIMJER ZNANJA

BEZ RAZUMIJEVANJA


Vjerujem da će malo tko vidjeti išta alarmantno u onome nad čim se najdublje zgražam. Zaista, samo po sebi je praktički beznačajno, ali meni je ovaj primjer simptom raširene patologije.

Pred nama je jedan magazin, savršeno otisnut vrhunskom tehnikom. Magazin u sebi ima takozvanu "duplericu". Na duplerici su smještene dvije fotografije. Fotografije su svaka za sebe savršene: lijepa djevojka fotografirana po svim zahtjevima pin-upa. I što tu nije u redu?

Zabrinjavajuće je da je to očigledan primjer nečijeg kratkog spoja u glavi, za mene je to još jedan slučaj onoga za što bi se moglo reći "da ti pamet stane".

Naime, svrha duplerice je da omogućuje što veću fotografiju, a podijeliti duplericu na dva (ili tri) dijela je novinarsko svetogrđe. Ono pokazuje da oni koji su to napravili znaju što rade, ali ništa ne razumiju.
Pitala me prije neki dan jedna mlada novinarka što mislim o razini današnjeg novinarstva. Rekoh - sve najgore, ta je razina prilično niska. Pitala me da konkretiziram. Rekoh da je previše toga da bih nabrajao. Mogli bismo uzeti bilo koju tiskovinu i početi listati, nema šansi da u bilo kojoj ne bismo naišli na pregršt primjera van pameti, od kojim se većina već toliko uobičajila da nitko u njima ne vidi ništa čudnoga - osim što su ljudi generalno prestali kupovati novine, a Internet nije jedini krivac.

Da bi sve bilo gore, pojava nije ograničena samo na novinarstvo. Prelistamo li magazin koji sam uzeo kao primjer vidjet ćemo da je svaka stvar u njemu sama za sebe u redu - osim što je sve zajedno slabo, promašeno. Pogledamo li što u njemu ima, sve ima svoje opravdanje - osim što nema opravdanje za ono čega u njemu nema.

Fascinantna tehnologija koju rabi znanje bez razumijevanja, znanje koje se svodi na manje ili više uspješno imitiranje, nekritički stav prema imitiranom, samouvjerenost bez pokrića, mitologija neutemeljenih isprika zašto je to tako, svođenje profesionalizma na diletantizam, civilizacijske su bolesti koje su u suvremenom društvu uvelike metastazirale.





nedjelja, 23.07.2017.

ofanziva na druge i lokalne zajednice

PREDMET: - daje se

Nakon što zazvoni telefon, pa dignem slušalicu, malo što me može toliko iziritirati nego kad začujem nepoznati glas koji započne s "Poštovani!" Nakon toga ne može slijediti ništa dobroga. Obično slijedi opomena za neki neplaćeni račun što može radovati jedino Hanžekovića. Slično je i s pismima koja se prečesto nađu u poštanskom sandučiću, a pošast poruka koje počinju s "Poštovani!" zahvatila je i Internet.

Tako me je danas ujutro, pregledavajući e-mail poruke, zaskočila proslijeđena poruka koju je početno poslala Zorica Gregurić:

"Poštovani,
u privitku pismo preporuke Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara gospodinu Jakovu Sedlaru za snimanje igranog filma "2761" koji se bavi temom suicida hrvatskih branitelja. Molimo Vas da podržite ovaj način borbe za smanjenje suicida naših suboraca također pismom podrške g. Jakovu Sedlaru. Ako spasimo samo jedan život našem suborcu učinili smo mnogo, a ako zaustavimo ovu groznu pošast koja je do danas odnijela 3003 života učinili smo mnogo ne samo za njih nego i njihove obitelji."


Zaista, tko god spasi samo jedan život učinio je mnogo. Međutim, kako pomoći ijednom od 3003 hrvatskih branitelja koji su već počinili samoubojstvo ili ikome od njihovih obitelji, čime bi njima pomoglo ako zaustavimo groznu pošast suicida hrvatskih branitelja? Kako pomoći pokojnima i ožalošćenima? Jakov Sedlar zna! Time što bi on snimio film pod naslovom - nikad ne biste pogodili - "2761", a Zorica Gregurić zna da bi ponajbolje podržali borbu za smanjenje suicida pismom podrške Jakovu Sedlaru.

Uz poruku je priloženo i pismo o kojemu se u završnici kaže:

"Pismo preporuke možete poslati s ovim ili Vašim tekstom, bitno je da je na službenom memorandumu, ovjereno i potpisano te poslano na mail adresu: jakovsedlar52@gmail.com

Zahvaljujem i molim da ovu akciju proširite i na druge, kao i na lokalne zajednice."


Zbunjen time što nemam memorandum niti znam kako bih ga ovjerio pored toga što bih ga potpisao, krenuo sam čitati priložene dokumente da vidim kako bih akciju proširio "na druge, kao i na lokalne zajednice", što upravo činim jer ne mogu odoljeti, na tako nešto ne mogu se oglušiti, ne odazvati.

Popratno pismo za kojeg se predlaže da se dalje širi započinje tvrdnjom da je "tema suicida hrvatskih branitelja bolna istina o hrvatskom društvu danas", a prvi odlomak završava drugom tvrdnjom: "Što je tomu uzrok i kako zaustaviti tu žalosnu činjenicu pitanje je na koje još nije pronađen pravi odgovor."

Nakon što smo alarmirani da je "kako zaustaviti tu žalosnu činjenicu pitanje na koje još nije pronađen pravi odgovor" nudi nam se uvjerenje da se kroz medij filma može zaustaviti ova spirala smrti. Dobro se zna ono što se ne zna. Odgovor koji još nije pronađen čak i specifizira da se može pridonijeti zaustavljanju tragedije upravo kroz film gospodina Jakova Sedlara koji još nije snimljen. Kao primjer i dokaz domišljenosti i djelotvornosti projekta predlaže se da svatko prepiše ponuđeni tekst na memorandum, ovjeri ga, potpiše i pošalje Jakovu Sedlaru, redatelju i producentu, u nadi da će biti u mogućnosti izdvojiti određena financijska sredstva za realizaciju ovoga važnoga filma.

Kako pravi odgovor još nije pronađen, možda je i krivi odgovor bolje nego ništa. Doduše, izgleda da se branitelji procentualno odlučuju za samoubojstvo manje nego ostatak populacije, pa se - zbog toga što je svako samoubojstvo nemjerljiva tragedija - svesrdno nadam da ova akcija neće uroditi time da se samoubojstva branitelja procentualno izjednače sa samoubojstvima ostalih ili ih čak nadmaše.

Dajmo potporu inicijativi Zorice Gregurić, pošaljimo pismo ili e-mail potpore gospodinu Jakovu Sedlaru, izražavajući nadu da će biti u mogućnosti izdvojiti određena financijska sredstva za realizaciju ovoga filma, što više to bolje! U nadi je spas. Prepunimo mu poštanski sandučić i inbox pismima potpore i čekajmo da nas obavijesti koliko je izdvojio.








četvrtak, 18.05.2017.

jezično nasilje


PRETRES PRETRAGE

Priča je pokupljena s interneta:
…otišao neki čovjek na sprovod majci kolege iz ureda (ili je bilo susjedovoj majci, nije važno). Ožalošćeni je stajao uz lijes i primao žalovanja. Čovjek mu, kako je red, pruži ruku:
- Moje saučešće.
Ožalošćeni se osupne i kroz suze sikne:
- Hrvatski se kaže "sućut"!

Internet je inače prepun intervencija poput ove na priloženoj slici. Na izjavu "Policija se isto proslavila s pretresom kad je uspila prosvercat noz i u voznji ubosti policajca" nepoznat netko je imao primijetiti jedino "…kod nas se kaze pretraga"! Nije ga smetala rogobatnost cijele izjave ni riječ iz slenga "švercati" (umjesto "krijumčariti"), nije osjećao kao manjak što je autorici prve izjave van operativnog dosega riječ "također", nije primijetio ništa sumnjivo kod oblika riječi "uspila", nisu mu nedostajale "čvrknjice" na slovima š i ž jer i sam piše bez njih. Jedino što je primijetio da je korištena riječ "pretres" kad bi po njemu bilo pravilno, pravovjerno, hrvatski reći "pretraga". Proskribiranjem "pretresa" gubi se, recimo, razlika između (policijskog) pretresa i (medicinske) pretrage, jezik gubi na izražajnosti, osiromašuje, govornici se zaglupljuju jer se pojmovi kojima se mislili reduciraju. Kritičar je prvenstveno iskazao da mu je jezična problematika strana, da mu je jezično znanje skromno, vladanje jezikom oskudno, ali je pobrao tko zna gdje i kako da je "pretres" nepoželjan, te si - osokoljen neutemeljenim samopouzdanjem - uzima za pravo ispravljati onoga tko je u pravu.

Takvim događajima svjedočimo gotovo svakodnevno, toliko često da smo na njih oguglali, više ih ni ne primjećujemo ili im ne pridajemo nikakvo posebno značenje, možda im čak i povlađujemo, premda kadikad nije riječ samo o verbalnim doskočicama već mogu imati i teže posljedice. Recimo, Dubravka Ugrešić navodi epizodu koja se njoj dogodila:

…boraveći nedavno u Zagrebu zatražila je na šalteru informaciju o predaji dokumenata za izradu legitimacije. ‘Ne razumijem vas’, odvratila joj je službenica i ponovno upitala: ‘Što trebate?

Legitimaciju’, odgovorila joj je Dubravka. Službenica je, sad ne baš ljubazno, ponovila da ne zna o čemu je riječ. Kad joj je književnica kazala da treba informaciju kako bi izradila novu osobnu iskaznicu, postala je ljubaznija…

Neznalice koje prigrabljuju poziciju znalaca ništa su drugo nego nasilnici jer djeluju na osnovi gluposti i sile. Jezično nasilje prijetnja je stvarnim nasiljem. Od toga strada prvenstveno sam jezik jer se osiromašuje i iskrivljava, a istovremeno i sve socijalne interakcije jer prvenstvena zadaća jezika (da bude razumljiv i jednoznačan, da omogućuje komunikacije, a ne da je iskrivljava) postaje oruđe svakodnevnog nametanja i nadzora svakoga nad svakim u korist društvenih odnosa koji su malo kome išta dobroga donijeli.


Preporuka za daljnje čitanje: povodom deklaracije o zajedničkom jeziku.



nedjelja, 07.05.2017.

VELIČANSTVENI TOMIĆ

Krajem prošlog tjedna preminuo mi je blizak i drag prijatelj, u četvrtak smo ga pokopali. Naravski da sam bio vrlo loše volje. Navečer, pred spavanje, trebalo mi je nešto snažno da se opustim da mogu zaspati. Trebao mi je neki indijanski vrač da mi prepiše neku moćnu drevnu medicinu. Rijetko pijem, no prve večeri sam stuštio tri čašice najžešće šljivovice. Nije pomoglo. Obično prije spavanja pročitam nekoliko stranica neke knjige, ali sam osjećao da mi nijedna od onih kroz koje upravo prolazim ne bi pomogla. Stao sam pred metar hrbata knjiga koje kanim što skorije pročitati i odjednom sam među njima spazio "Veličanstvene Poskokove" Ante Tomića.

Knjigu je Tomić krajem prošle godine poklonio mom sinu. Malac ju je odmah pročitao i rekao da je izvrsna, a u njegov se sud što se tiče knjiga (filmova nešto manje) mogu pouzdati, pa sam je namjenski odložio za kasnije kao poslasticu za neki poseban trenutak. Na pamet mi nije padalo da ću je se dograbiti kao lijeka. Kako sam je spazio tako sam znao, unutarnji glas mi je jasno rekao kao da sam doživio božansku objavu; "Ova knjiga će ti u ovom raspoloženju najbolje pasati, najviše pomoći."

Nisam se prevario. Već prve noći "Veličanstveni Poskokovi" su mi pomogli da smireno zaspem. Iz noći u noć su pouzdano djelovali. Sam sam sebi čestitao kako sam dobro odabrao, ono - klasičan Tomić na najvišem nivou, iako za izbor nije trebalo previše pameti. Ništa čudno, Tomić je dokazano pisac koji ne može razočarati. Guštao sam na svakoj stranici i na svakoj stranici još desetak puta posebno pri svakom literarnom biseru na koji sam naišao.

A onda se otprilike nakon polovine knjige počelo događati čudo. Roman je postajao bolji od najboljega na što nas je Tomić do sad naučio, pisac je nadrastao sam sebe, i dalje Tomić, ali bolji od Tomića! Ne želim pokvariti užitak onim koji to još nisu pročitali, pa neću ništa odati, osim da priča neočekivano raste i nakon nevjerojatnih preokreta pretvara se u najnapetiji triler. Sve u svemu, Hollywood bi vrištao od sreće da se dokopa takve priče. Kakvi sjevernjački trileri?! Tomić ih ostajući tomićevski sve zajedno tuče na domaćem terenu!

Već sam dojadio sebi i drugima ponavljajući da imamo domaću literaturu na svjetskom nivou, bolju nego smo ikada imali, a Tomić me, uz Bauera, Ferića, Ivaniševića, Perišića, Radakovića i druge, ponovo uvjerio da je ta literatura čak i bolja nego što obično mislim.




Može se nabavit ovdje.

četvrtak, 20.04.2017.

bruka


BESTIDNO

1
Stari Joau Auraro probudio se s božanskom jutarnjom erekcijom kakvom je rijetko bio podaren i u vrijeme najdrčnije mladosti.

Ponosno je prezadovoljan istrčao bez tuljca-nakurnjaka nasred kruga koliba od granja i lišća malog naselja na proplanku u džungli i zaplesao neka svi vide. Presretno je klicao, zašto ne bi? Takva ukrudba svakom je muškarcu samo na čast. Ljudi s drugih meridijana i paralela rekli bi da se ponašao bez stida i srama. Zapravo, zaista i jeste. No zašto bi se ičega božanskog stidio i sramio?

Kome su besmisleni stid i sram igdje ikada ikakvo dobro donijeli?






2
Na drugoj strani zemaljske kugle Jakov Sedlar će bez ikakvog stida i srama od gradonačelnika primiti Nagradu grada Zagreba za gnjusni filmski uradak o logoru u Jasenovcu za koji ga je bestidno predložila nadležna komisija, a prijedlog besramno prihvatila gradska skupština. Da imaju ikakvog stida i srama svi zajedno bi se nakon toga samoinicijativno zamočili u katran i uvalili u perje. Da ih imaju ne bi im bilo dobro. Dodjeljivanje nagrade Jakovu Sedlaru uvreda je svih zaslužnih i časnih ljudi, obezvrjeđivanje nagrade, ljaga na gradu, srozavanje društva. Ljudima s drugih meridijana i paralela sve bi to bilo neshvatljivo, mislili bi da je tako nešto nemoguće.

I bez cijepljenja na stid i sram su imuni. Stari Joua Auraro bio bi zapanjen i zgrožen da o tome samo i čuje, a kamoli da na ikoji način u tako nečemu nečasnome učestvuje.



BESRAMNO








utorak, 18.04.2017.

obogaćivanje trga



U sjeni pompoznog otvaranja fontane na Britanskom previđena je pojedinost koja bi mogla imati dalekosežni značaj. Nova fontana je ipak bolje nego što je bilo ranije, mokrenje u njenu vodu bio je veličanstven čin, ali novoiznikla pumpa za vodu iza zgrade javnog zahoda zaslužila je da se ne prešuti.

Ovom prilikom podsjećam na post objavljen na ovom blogu prije nekoliko godina. Napisan je povodom NESTANKA javnih pumpi, no uvjeren sam da tadašnja popratna razmišljanja vrijede i danas. Nadam se da je nova pumpa na Britancu naznaka preusmjerenja gradske politike.

srijeda, 12.04.2017.

uz deklaraciju o jeziku


BANDERA

Zagovornici tvrdnje da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski četiri jezika, a ne četiri varijante jednoga, pozivaju se na činjenicu da postoje razlike između riječi koje se upotrebljavaju u, recimo, Beogradu i, recimo, Zagrebu. Logika ide otprilike ovako: "Oni kažu belo, a mi kažemo bijelo! Eto dokaza da su to dva jezika!"

Primjer takvih rasprava dogodio se koliko jučer. Prijatelji su bili u posjetu Sarajevu i njihova kćerka, djevojka rođena nakon političkog i jezičnog raskola 1991, nije znala za riječ "bandera". Nikad čula! Što znači "bandera"? To da nije znala je činjenica, pa ako je uzmemo kao dokaz o postojanju više jezika zanemarujemo da je upravo daljnji razvoj događaja dokaz da je riječ o jednom jeziku. Naime, čim je djevojci rečeno značenje riječi "bandera", odmah ju je usvojila, ako ne kao riječ koju će nadalje rabiti, ono kao riječ koju će nadalje zauvijek razumjeti.

Dapače, mogla je razumjeti riječ iz konteksta i bez da joj je objašnjeno što znači. Da joj je rečeno: "Zbog velike brzine zaletjeli su se automobilom u banderu na uglu, bandera se prelomila i gornji dio na kojem je svjetiljka i žice pao je na krov", uz zericu razmišljanja mogla je i sama dokučiti što znači tajanstvena riječ.

Samo govornici istog jezika mogu razumjeti riječ koju prvi put čuju iz konteksta. Svatko dok uči materinji jezik najveći dio riječi usvaja upravo iz konteksta govora koje prati i u kojima sudjeluje. Nitko nikada u povijesti čovječanstva nije posegnuo za rječničkim objašnjenjem riječi "što", "zašto" ili "nemoj" i ogromnim brojem drugih riječi dok je učio svoje dijete govoriti.

Nasuprot tome, kad se sretnu govornici koji zaista govore dva jezika, nema načina da se iz samog govora išta razumije. Zamislite rečenicu o saobraćajnoj nezgodi na kineskom. Što bi pitali da je nejasno kad je sve nejasno? Kako bi, kojim riječima pitali kad na kineskom ne znate ni zucnuti?

Ako se vlada cjelinom jezika, svaka sitnica unutar tog konteksta je potpuno irelevantna, koliko god da se može nabrojati takvih pojedinosti, pojedinačnih riječi.

No kad smo već spomenuli banderu, dozvolite kratku digresiju: "bandera" je u Hrvatskoj otprilike do 1990. bila uobičajeno upotrebljavana i svima razumljiva riječ. Sjećam se dok smo kao djeca igrali nogomet sa zamišljenim vratnica gola, najčešća tema svađa bila je "bandera!" ili "nije bandera!" Sjećam se Hrvoja Macanovića koji je u radijskim prijenosima gotovo jednako često kao što je vikao "goool!" razočarano uzvikivao i "bandera!" "Bandera" je svima u susjedstvu bila jasno razumljivo mjesto na koje se kvače osmrtnice. Nakon 1990. riječ se potpuno izgubila iz opticaja, pa nije čudo da je današnja hrvatska mladež ne poznaje. Moglo bi se reći da se jezik razvija, pa su takve promjene prirodne, ali to bi bilo prijetvorno, a pošto svi znamo zašto i kako se izgubila, to bi zapravo bila laž.

"Bandera" je iščeznula iz opticaja u Hrvatskoj kao nedovoljno hrvatska ili ne-hrvatska riječ. Naizgled je apsurdno da je riječ nestala kao "nehrvatska" jer je "bandera" zapravo hrvatska riječ. Tko ne vjeruje slobodno može zaviriti u "Hrvatski enciklopedijski rječnik" u izdanju "Novog libera", ili - ako mu ta knjiga nije dovoljno "pravovjerna" - u "stvarni slikovni rječnik" "Šta je šta" (priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, izdanje "Minerve" iz Zagreba 1938.) ili u drugu stručnu literaturu. Prijatelji kojima je kćerkino nepoznavanje riječi "bandera" dokaz da su posrijedi dva jezika nisu svjesni da navođenjem tog primjera zapravo dokazuju da im kćerka slabo poznaje hrvatski, ali time nisu izuzetak nego upravo tipični predstavnici svog naroda u situaciji u kojoj smo se zatekli. Prividni apsurd plod je općeg zastrašivanja jezičnih puritanaca koji su početkom devedesetih cijelom narodu nametnuli zazor od upotrebe svake riječi za koju nije postojala potpuna sigurnost da je nedvojbeno "hrvatska i samo hrvatska" (kao, na primjer "glede"), pa su mnoge po svemu hrvatske riječi potisnute i zaboravljene.

Kakva je razlika između riječi obitelj, porodica, svojta i rodbina? Jedni vide razliku što svaka od njih označava nešto drugo. Drugima je značajnije da se neke riječi hrvatske, a neke srpske. (Kao "obitelj" je hrvatska riječ, a "porodica" srpska; ili obrnuto.) Ovi drugi su, naravno, zadrti jezični idioti. Sve navedene riječi su hrvatske, jedino što je obitelj uža zajednica, obuhvaća roditelje i djecu, a porodica šira, u nju se ubrajaju i stari roditelji, tetke i stričevi, itd. Odbacujući riječ kao nehrvatsku, jezični puristi okljaštruju moguću sliku svijeta, izbacujući pojam sužuju mišljenje. Na jednoj se razini takvom rabotom bave lektori, a drugoj samozvani diletantski korektori po birokratskim uredima, šalterima javne uprave, blagajnama samoposluživanja, čekaonicama ambulanti, po tramvajima, krčmama, internetski komentatori, svud i svagdje. Svi svakoga kontroliraju da se ne ogriješi nekom proskribiranom riječju, svi su u strahu da im nešto takvo ne izleti, što sve zajedno vodi patologiji javnog mentalnog zdravlja stvarajući ustrašeno pučanstvo pogodno za svakovrsne manipulacije.

Da je djelatnost jezičnih purista rezultat prirodnog mijenjanja jezika imali bismo obogaćivanje vokabulara, a ne osiromašivanje. Uzalud pozivanje na neke novoiznikle riječi kad na svaku od njih ide desetak onih koje su protjerane iz svakodnevnog govora. Jezični puritanci osiromašuju jezik, a ne obogaćuju; kastriraju ga, a ne razvijaju; kobajagi čiste, a zapravo brste. Oni su prvi val mentalnog zaglupljivanja i karakternog kastriranja, pa kad se već svi sviknu da ih svakodnevno povlače za nos ne trebaju se čuditi kad su za taj nos i povučeni. Na takvoj je potki Todorić sagradio svoje carstvo.

No sad će me neki jezični čistunci zaskočiti kao montipajtonovci Smrt u "Smislu života": što se ja kačim za jednu riječ kad postoje tolike različite riječi da su izdani i posebni "razlikovni rječnici"? "Razlikovni rječnici" su čisti blef i pokazatelj patološkog tretiranja jezika do kojeg smo navedeni. Zašto pored tolikih "razlikovnih rječnika" ne postoji ijedan "sličnosni/istosni rječnik" u kojem bi bile navedene iste riječi koje se rabe u Beogradu, Podgorici, Sarajevu i Zagrebu (ili u bilo koja dva od navedena četiri grada). Zamislimo "Beogradsko-zagrebački sličnosni rječnik"... Bio bi barem pedeset puta deblji od bilo kojeg "razlikovnog rječnika"! Zato ga i nema.

Naravno, pišem sve ovo podrazumijevajući da su razlike poput "bijelo" i "belo" razlike između dva oblika iste riječi. Tko misli da su to dvije riječi, ne mogu mu pomoći. Dapače, teško da možemo o jeziku i razgovarati, iako govorimo istim jezikom - nema izgleda da bi se išta o jeziku dogovorili. Doskočice tipa da li je isto spavati s "djevom ili devom" zgodne su za mudrovanje uz šank, navedena je čak i donekle duhovita. Međutim, u stvarnoj životnoj situaciji takve su doskočice, makar dolazile i od sveučilišnih profesora umotane u stostranične rasprave, potpuno neprimjenjive, neučikovite. U stvarnom životu u kojem ljudi govore stvarni jezik između djeve i deve teško može doći do zabune. Bojim se da bi jedino neki Vrlo Veliki Hrvat zaveden leksičkom nejasnoćom mogao umjesto s djevom općiti s devom. Taj bi, u nacionalnom zanosu, mogao pribjeći i "dijevi" i tako dostići konačni cilj nacionalističke euforije, ništavilu u kojem mu preostaje jedino vlastita desnica.

Varijante unutar ove jezične zajednice danas četveroimenog jezika razlikuju se upravo kao što se razlikuju riječi: u slučajevima istih riječi imamo samo dva, tri ili četiri oblika iste riječi. U slučaju riječi koje oblikom ili značenjem postoje samo na ograničenom području, to ništa ne mijenja. Rep i njuška se vrlo razlikuju, a ipak pripadaju istoj životinji.

Ništa ne mijenja što su neki ugledni znanstvenici, velevažni akademici i popularni propagatori objavili na desetke knjiga, stotine i stotine, tisuće i hiljade stranica tvrdeći da su, recimo, hrvatski i srpski dva stara, drevna jezika. Isto tako je u srednjem vijeku bilo napisano stotine i stotine knjiga o vješticama, tko su vještice i kako ih prepoznati, kako djeluju i kako se od njih obraniti, sve o vješticama što se niste usudili pitati, i tako dalje, pa ma koliko zla su te knjige prouzročile, sve su one puke fantazmagorije naspram papiriću na kojem piše da vještice ne postoje.





utorak, 04.04.2017.

NATAKNEM IH NA ĆIVILUK!


VOLTAIRE BRANI SARAJEVO



Čak i najpovršnije sporadično čitanje novinskih "crnih kronika" otkriva da mafijaši iz svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije skladno surađuju, da nema balkanskog plaćenog ubojice bez hrvatske putovnice. Nikome nije ništa čudno kako međusobno razgovaraju, dogovaraju poslove i na kojem jeziku dijele plijen. Svima je jasno da ne koriste esperanto i ne pozivaju u pomoć ovlaštene prevoditelje.

Smatralo se velikim uspjehom hrvatske privrede kad je Todorić proširio poslovanje na Srbiju, no nitko se nije pitao kojim jezikom komuniciraju hrvatski Agrokorovi šefovi sa srpskim Agrokorovim šefovima, upošljavaju li odjele za prevođenje prije nego pošalju e-mail poruke.

Nitko se nije čudio ni zgražao što ni jednom od četrdeset i osam sastanaka Miloševića i Tuđmana nije pozvana da prisustvuje prevoditeljica ni što se Kolinda i Vučić sastaju nasred mosta i uspijevaju se sporazumjeti bez razlikovnih rječnika.

Jedino kad nekakvi znanstvenici, profesori, književnici, novinari i slični konstatiraju da govore istim jezikom onda je to uznemirujuće, alarmantno, skandalozno i nedopustivo. Svi oni koji su desetljećima previđali prva tri primjera jezičnog sklada odjednom graknu da su povrijeđeni, odjednom su im jezik, nacionalno biće, državna samostalnost i tko zna što još ugroženi.

Vjerujem da su gadno uzdrmani.
Kako reče Voltaire, teško je osloboditi budale lanaca koje obožavaju.
Ja bih to rekao nešto blaže: teško je osloboditi roblje lanaca na koje je sviklo, kojim se ponosi.

Licemjerna je, prijetvorna, lažna i farizejska briga jezičnih dušebrižnika i puritanaca za dobrobit jezika. Nakon što su bez gunđanja prihvatili za premijere Milana Panića i Tima Oreškovića izgubili su kredibilitet da o zaštiti i razvoju jezika i pisnu. Naravno, vrli povjesničari - koji imaju u malom prstu sve što se dogodilo od stoljeća sedmog - te su epizode već zaboravili, svi ti vajni patrioti ih više ni ne spominju.













<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se