nedjelja, 04.09.2016.

pohvala gluposti

BLAGO SIROMAŠNIMA


Godine 1984. održao sam govor na koji sam i danas ponosan. (Koga zanima može ga pronaći u nekim knjižnicama, u časopisu "Naše teme" broj 7-8 iste godine.) Drago mi je da sam na vrijeme rekao nekoliko utemeljenih upozorenja od kojih, nažalost, nije bilo mnogo koristi. Između ostaloga rekao sam i ovo:

Naš idejni neprijatelj nije samo onaj koji misli bitno drugačije, suprotno, već i onaj koji ne misli, te glupost i bezidejnost agresivno nameće kao svoju ideološku platformu…


…na djelu je i snažna klima agresivne gluposti. Pod izgovorom, najčešće, "komercijalne nužnosti" sredstva masovnih komunikacija prednjače u širenju nevjerojatnih poruka. Ništa lakše no naići na članak kako po obliku nosa odrediti karakter životne odabranice, "svjedočanstva" o pojavljivanju duhova, "stručne članke" o "životu nakon smrti", teze kako pisac nije radni čovjek jer je slobodno odabrao svoj poziv, pa horoskopske bljuzgarije, pa hiromantiju… Zapanjila bi nas čak i površna antologija takvih bisera a nekmoli neka njihova ozbiljnija analiza.



Od tada sam govorio protiv gluposti u nebrojeno navrata, napisao bezbrojne tekstove u kojima sam je dijagnosticirao, analizirao, konfrontirao, ismijavao ili se samo zgražao, mnoge od njih i na ovom blogu.


Nakon svega se moram nadopuniti, pojasniti, na neki način donekle čak i revidirati.


Glupost nije preporuka nikome koga krasi. Ona uvelike ograničava, navodi ljude da ne prepoznaju dobre prilike, diskvalificira ih za niz poslova, onemogućuje u mnogo čemu, navodi ih na krive procjene i neodgovarajuće ponašanje. Glupost je obično štetna prvenstveno onima koje opterećuje, a zatim svima oko njih, osim huljama koji tuđu glupost zlorabe. Unatoč tome, znao sam i znam niz ljudi urođeno slabije inteligencije, oskudnog obrazovanja i uskih vidika koji su bili vrlo prijatni ljudi dostojni svakog poštovanja. Dapače, u nekim osobinama, vještinama i postupcima i izrazito glupi ljudi mogu biti vrijedni divljenja. Sve te ljude krasi da se ne prave pametnijima nego što jesu, da su marljivi, radišni, pošteni i dobronamjerni, da vole druge ljude i poštuju sva druga stvorenja.


Glupost sama po sebi nije mana. Često je naprosto osobina poput visine, boje kose ili oblika nosa. (Nitko nije zaslužan za to koliko je izrastao, iako je ostati patuljak popriličan životni nedostatak.) Ljudi su jednakopravni, ali to ne znači da su jednaki. Bilo bi dosadno i neplodno kad bismo bili svi isti. Glupost postaje strašna i opasna tek kad se udruži s nekim negativnim osobinama. Recimo, strašna je glupost koja se udruži s neutemeljenom ambicioznošću, s neutaživom pohlepom, s bolesnim samoprecjenjivanjem. Opasna je glupost u sprezi s nacionalizmom, klerikalizmom, bilo kojom ideologijom, s predrasudama, upregnuta u bezobzirne interese.


Dapače, dobri glupi ljudi su često zadovoljni i sretni u prilikama koje bi imalo pronicljiviju osobu ogorčile, zabrinule, uznemiravale… Gotovo bi im se moglo zavidjeti, a u tom pogledu treba od njih učiti. Često znaju biti zadovoljni sitnicama i malim postignućima koje bi drugi naprosto previdjeli. Utoliko se na njih može primijeniti ono "Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko".


S druge strane, ograničeni znaju biti stvarno teško podnošljivi zahvaljujući suvremenim društvenim mrežama. I ranije je toga bilo, premda ne u tolikoj mjeri. "Sa samog ruba pameti stižu nam strašni savjeti…" pjeva Balašević. Van pameti je kad se u diskusije upliću nekvalificirani smatrajući da su u svakoj jednakopravni i dobrodošli, kad se razmeću stavovima koji pokazuju da bi kod onoga kome se protive zapravo trebali ići na instrukcije, kad umjesto pitanja nameću svoje budalaštine i izmišljotine.


Opustite se. Ako ste razumjeli što sam napisao sasvim ste dovoljno pametni.












petak, 02.09.2016.

pravda u nepravdi

- revitalizirani post od 6.12.2008.
Znam ženu koja je godinama željela otići u Las Vegas s tisuću dolara i oprobati sreću na ruletu. Nekoliko godina nakon što si je to priuštila, jedino čega se živo sjeća od cijelog putovanja jest da ju je iz zraka zasrala neka povelika ptica kada je stupila pred MGM kasino.

Desetljećima sam prijateljevao s vrlo dragim čovjekom i premda smo mnogo toga obojici značajnoga i zanimljivoga zajedno preživjeli, kad pomislim na njega sjetim se prvo kako smo sjedili u nekom kafiću u koji smo slučajno ušli tada i nikada više da pričekamo nekog trećega, a ja se odavno ne sjećam koga. Nije se događalo ama baš ništa i ležerno smo čavrljali o potpuno nevažnim i nezapamtljivim temama. Upravo toga se najbolje sjećam. Dobro sam zapamtio njegove izraze lica, svjetlo koje je padalo po njemu, prizvuka u njegovu glasu, i kad sklopim oči kao da mogu osjetiti njegovo tadašnje prisustvo.

Jednom sam razgovarao sa Slavojem Žižekom. Ne sjećam se više je li to bilo u Zagrebu ili Ljubljani (sklon sam vjerovati da je bilo u Zagrebu), sjećam se da smo otišli u neki kafić, ali se ne sjećam više koji. Jasno se sjećam slike kako on sjedi u uglu, boje zida iza njega, i znam o čemu smo razgovarali. Zanima me da li se on toga sjeća?

Nakon svega što smo zaboravili, postoje dvije vrste sjećanja. Ono čega se sjećamo živo, jasno, upečatljivo, kao da se dogodilo nedavno, pa se prisjećamo pojedinosti, boja, mirisa, i ono što znamo kao da smo pročitali u nekoj knjizi da se dogodilo nekom drugom. Samo one prve uspomene su zaista uspomene, drugo je zapravo tek znanje o samome sebi.

Donekle još možemo nadzirati što će nam se dogoditi, ali uspomene ne možemo birati; uspomene se same nameću, protiv volje i želje, u čemu ima neke sudbinske pravde. Kad već život nije pravedna pojava, te je nažalost na svijetu previše ljudi koji se u cijelome životu nemaju ičega dobroga sjetiti, barem da oni koji su prigrabili sva blaga svijeta ne mogu s njima kupiti ijednu dragu uspomenu, koliko god se dobro provodili.

Nesretni si najčešće ne mogu pomoći. Bahati se svedu na pravu mjeru kada se suoče s ništavilom vlastitih uspomena. Sretna osoba, kada se osvrne na protekli život, može s punim pravom reći "Imao sam/ imala sam se zašto i roditi!"

No mali Mujica se samo samozadovoljno smijulji i misli "Trkeljaj ti, trkeljaj….", a kaže:

- Neka! Neka ja znam.






srijeda, 31.08.2016.

blagoslov ambulante

- revitalizirani post od 17.10.2011.

TO JE SVE!


Jednoga dana u isturenu područnu ambulantu doma zdravlja u kojoj je radila samo jedna sestra i nova mlada doktorica svrati jedan neuobičajeni posjetitelj. Sestra uđe i šapne doktorici tako da se nije moglo čuti u čekaonici:

– Došao jedan... hoće blagosloviti ambulantu!

Doktorica se toliko iznenadila i zgranula da je uzviknula da se vjerojatno čulo kroz vrata:

– Što?! Blagosloviti ambulantu?!

Sestra joj brzo stavi ruku preko usta i kimne glavom:

– Da, da. Što da radim s njim?

Doktorica reče:

– Uvedite ga.

U ordinaciju uđe čovjek, sav u crnom. Počne objašnjavati da je ambulanta na području njegove župe, a on po svom terenu sve blagoslivlja: kuće, stanove, dućane, automobile, poduzeća, javne zahode, svu nepokretnu i pokretnu imovinu. Koliko posla?! – pomisli doktorica. Iako mlada, imala je već dovoljno iskustva da je znala da postoje ljudi koji u bilo kojoj zdravstveno kriznoj situaciji, ako krene po zlu govore „doktor je kriv!“, ali ako sve završi dobro govore „hvala Bogu, Bog ga je spasio!“ To je nelojalna konkurencija! Već je imala iskustva s raznima koji su navraćali i nudili razne knjige, posuđe, čudotvorne kuhinjske krpe i slično. Odmah zapita:

– Koliko to košta?

Čovjek u crnom se skromno nasmiješi:

Ništa! Besplatno... – ali nadoda: – Naravno, smijete ostaviti milodare, po volji...

Dobro – reče mu doktorica. – Pričekajte u čekaonici.

Čim je izišao, nazove ravnateljicu doma zdravlja:

Došao mi jedan, pop nekakvi, hoće blagosloviti ambulantu. Kako da ga pustim da šeće po ambulanti i pred svim pacijentima škropi vodicom naokolo? Što da radim s njim? – izgledalo joj je neprilično da netko mantra po zdravstvenoj instituciji, kadi naokolo i šprica vodu po uglovima – kakvo povjerenje se može imati u doktora kome nekakav vrač čara po instrumentima? – ali prisjetila se i priče o krčmaru iz susjedstva kojemu su neki nepoznati tipovi ponudili zaštitu, pa kad je odbio, planuo mu je automobil parkiran u dvorištu pred kućom. Tko zna što bi ovaj mogao napraviti ako ga odbije, poslati joj nekog vraga?

Dajte mu sto kuna – reče ravnateljica.

Odakle mi sto kuna? – zavapi doktorica. – Plaća je tek za tri dana! Živim od toga da idem u crno na kartici. Ovaj nije ništa rekao da prima karticu!

Posudite od sestre.

Nema ni ona. Ujutro smo razgovarale… A ako posudim od nje, ja ću joj trebati i vratiti.

Ravnateljica je malo razmislila:

Naplatite svako izdavanje recepata po pet kuna dok ne sakupite…

Doktorica pozove blagoslivatelja:

Dođite po završetku radnog vremena, pa ćemo to obaviti – i čovjek bez riječi ode ne skrivajući da mu nije drago što treba i drugi put navratiti.

Čim je zadnji pacijent otišao, čovjek u crnom se ponovo stvorio u čekaonici. Doktorica i sestra, već obučene za odlazak, gledale su kako obilazi prostorije, mrmlja si nešto u bradu i škropi uokolo. „Ova vodica je skuplja od svih mojih lijekova!“, mislila si je doktorica gledajući ga. Podvrsta homeopatije, i homeopati liječe s H2O. Naposljetku je na ulazna vrata nalijepio nekakvu kič-vinjetu.

Misleći kako sutra ne smije zaboraviti reći sestri da izgrebe tu vinjetu, doktorica mu pruži sto kuna. Čovjek zgrabi novčanicu, no umjesto zahvale u nevjerici i posprdno upita:

– To je sve?!

Doktorici je za taj dan već bilo dosta i radnog mjesta, i radnog vremena i pacijenata i svega, i žurilo joj se kući, te samo kratko odreže:

– To je sve!






ponedjeljak, 29.08.2016.

arheologija svakidašnjice


ULICAMA LUTAM

NE BIH LI TE SREO…



Jedna od marksističkih postavki kaže da je svaki napredak ujedno i nazadovanje. To je donekle slično yin i yangu - u svakom dobru neko zlo i u svakom zlu neko dobro.

U predmobitelsko doba rutina svakodnevnih večernjih izlazaka bila je sasvim drugačija. Moje društvo sakupljalo se svake večeri u sredini pasaža ispod nebodera na Trgu Republike. Ondje bismo se dogovorili gdje ćemo dalje: u kino, kazalište, na neki koncert ili u diskoklub, u neki restoran ili nekome kući. U sedamdesetim i osamdesetim godinama to je bio najpogodniji način zajedničkog dogovaranja jer mobiteli nikome još nisu bili ni u primisli. Dapače, većina mojih prijatelja i kolega bili su podstanari i nisu imali ni fiksne telefone, a ako su i imali bilo ih je teško na njih dobiti jer su većinu dana provodili van kuće.

Glavnina društva odlazila je jedno mjesto, nekolicina onih kojima je neko drugo mjesto bilo zanimljivije odlazili su ondje, a nekolicina od nas su se odvojili i otišli sačekati djevojke ili mladiće s kojima su se prethodno dogovorili naći, pa se s njima kasnije pridružiti nekoj od tih skupina. Posebna je priča bila ako je netko poželio sresti nekoga tko nije pripadao tom društvu. Trebalo je otići na mjesto za koje se znalo da ta osoba redovitije zalazi i pričekati.

Nekoliko godina je moj redovni krug večernjeg obilaska bio isti. Prvo Pasaž ispod Nebodera, zatim Zvečka u Masarykovoj, ondje su odmah bili Kavkaz i Mali Kavkaz. Odande sam prošao Frankopanskom pored kafića kazališta Gavella, pa se uspeo na Gornji grad do Stare ure i Paleinovke. U nekim godinama su nezaobilazna mjesta bili i Klub filmskih radnika na Britanskom trgu i Klub likovnjaka na Starčevićevom. Ako je netko želio mene sresti, obično je postavio zasjedu negdje na tom putu i uz malo strpljivosti mogao me je dočekati. Ako sam ja poželio nekoga vidjeti, obišao sam sva mjesta gdje sam očekivao da bi se ta osoba mogla pojaviti i ostavljao poruke kod svakoga koga sam poznavao. Da bi se nekoga našlo trebalo je preći poprilično kilometara, otprilike kao što se danas love Pokemoni.

- Jesi li vidio XY?
- Ne.
- Molim te, poruči joj/mu kad je/ga vidiš da je/ga tražim.


U slučajevima kad se radilo o nečemu važnom i hitnom, zamolilo se da se poruka proširi i dalje svakome tko pozna ili bi mogao poznavati tu osobu. Na taj način je zapravo svatko iz vrlo širokog kruga bio u toku tko koga traži. Problem je nastajao ako se željelo sresti nekoga, a htjelo se izbjeći da svi to saznaju. U tom slučaju se pređena kilometraža značajno povećavala.

Posebna je situacija bila kad se željelo sresti nekoga s kojim još niste bili u takvim odnosima da biste mogli razaslati poruku. Prvo je trebalo obići sva popularna okupljališta da bi se otkrilo gdje ta/taj izlazi. Zatim je trebalo ondje provesti dosta vremena da bi se utvrdilo u koja vremena se pojavljuje. Nakon toga je trebalo u ta vremena biti ondje što češće i vrebati priliku da za upoznavanje.

Nakon pojave mobitela i interneta, takav način okupljanja i susretanja postao je nepotreban i besmislen. Danas je nemoguće razumjeti sve dimenzije i dubinu svojedobno popularne pjesme "Ulicama kružim ne bi li se sreli", a teško da bi nešto s takvom tematikom moglo postati hit. Danas je glavni početni problem pribaviti broj mobitela osobe do koje je nekome stalo.

Danas je nemoguće nekome mlađem predočiti onu sreću kad se napokon, nakon nekoliko dana kruženja, naletilo na osobu koju se tražilo. Uloga slučajnih susreta bila je značajnija. Krenuo si tražiti nekoga i završio s nekim drugim. Život je bio nepredvidljiviji.

Poneki problemi i poteškoće upravo u načinu kako se rješavaju i otklanjaju imaju posebnu draž.














nedjelja, 21.08.2016.

Thompson i ostali

- revitalizirani post od 10.8.2012.

Nije tišina kad se ništa ne čuje, tišina je kad se dobro čuje iz velike daljine. Postao sam toga posebno svjestan otkako sam se preselio u jednu vrlo mirnu i iznimno tihu ulicu. Kad sjedim s prijateljima na terasi moramo razgovarati šapatom jer se uobičajeni glas čuje sto i pedeset metar uz i niz susjedstvo.

Na isti način kao što se mene čuje, čujem i ja druge. Na oko pedesetak metara od mog prozora po najgoroj vrućini neki građevinski radnici nešto posluju oko jedne nove kuće. Čujem ih kao da su mi metar i pol ispod prozora. Ne moram se truditi da prisluškujem, ne mogu a da ne čujem svaku riječ.

Jedan oduševljeno govori, a ostali povlađuju:

- Kako bih ga rado sreo i upoznao! Samo da mu kažem - svaka ti čast! Svašta si napravio, a nitko ti ništa ne može!

Zainteresiram se o kome to pričaju. Koga bi radnik koji se znoji na paklenskoj vrućini tako rado sreo? Thompsona! Pjevača. (Patriotski piše svoje ime sa - Th!) Oduševljeni govornik nekoliko puta ponavlja:

- Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može!

Svaka mu čast! Svašta je napravio, a nitko mu ništa ne može! Izjava se sastoji od tri dijela: prvo - svaka mu čast, drugo - svašta je napravio i treće - nitko mu ništa ne može. Prvo pokazuje priznanje i divljenje. On je njihov idol. Drugo je zanimljivo: uopće ne govore o njegovoj muzici, ona ih nimalo ne zanima, ne govore ni o njegovim idejnim stavovima i porukama nastupa i javnih izjava, ni na njih ne obraćaju pozornost, donekle ih zanima kao nešto dostojno poštovanja sama uspješnost po sebi. Dapače, ono „svašta“ podrazumijeva da bolje što je muzika gora, što su poruke šokantnije i neprihvatljivije jer je time završni dio izjave drastičniji - a nitko mu ništa ne može! To! To da radiš što ti se prohtije, bez obzira koliko narušavao sva mjerila zdrave pameti i dobrog ukusa - a nitko ti ništa ne može! - to je ono o čemu sanjaju.

Ono da netko otkrije nešto zbog čega zasluži Nobelovu nagradu za znanost, pa ga nakon toga svi poštuju, to je sasvim nezanimljivo. Em se moraš decenijama truditi za tako nešto, em je sasvim normalno da te nakon toga cijene. Tko god se dovoljno potrudi može tako nešto. Ali to da brljaviš i izvodiš svinjarije, a nakon toga te odmah svi cijene, sjajno zarađuješ i nitko ti ništa ne može - to samo rijetki i odvažni mogu! Da mu je samo sresti Thompsona samo da mu kaže - svaka ti dala!

Moram priznati da mi tako nešto nikada nije palo na pamet. Preciznije, nije mi palo na pamet kao nešto pohvalno. Sjećam se kada sam prvi zamijetio takvo ponašanje. Sredinom osamdesetih godina tadašnja država je činila sve moguće da se Mimarina zbirka umjetnina preseli u Zagreb, u Hrvatsku, u Jugoslaviju. Dali su mu na raspoloženje palaču u Gornjem gradu da u njoj živi i pohrani umjetnine dok se ne pripremi reprezentativniji prostor za izlaganje, uredili su ono što je danas poznato kao Klovićevi dvori, Mimara je pri tome zahtijevao sve i svašta, a kada su mu sve udovoljili kapriciozno je rekao - ne, neću, dajte mi drugu zgradu, onu na Rooseveltovu trgu u kojoj su gimnazije…. I sve je počelo ispočetka. Iselili su gimnazije, preuredili zgradu… Svaka čast njemu i njegovoj zbirci, ali ja bih ga tada najradije šupio nogom u guzicu i poslao nazad u Austriju, neka ondje izvolijeva što god hoće. Slično se ponio i Pogorelić. U jednom je trenu poželio smjestiti svoj dom na Gornji grad, našli su mu reprezentativnu staru kuću, obnovili je, ponudili mu, a onda je on rekao da mu nije dovoljno dobra. Ni jedne ni druge priče se ne sjećam ni točno ni u pojedinostima, dobro se sjećam jedino da su obojica pokazala takvu razmaženu kapricioznost i infantilnu zahtjevnost da je to graničilo s nevjerojatnim. Javnost se bila podijelila, treba li im udovoljiti ili ne, ali nitko nije obratio pozornost na ono bitno - da je na djelu bio takav bezgranični i bezobzirni egoizam koji je morao uroditi Škegrom, Kerumom i Mamićem.

Naravno da postoji ogromna razlika između Pogorelića i Mimare nasuprot Thompsonu i likova poput Dikana Radeljaka. Naravno da se prvi ne mogu otpisati kao što se može druge. Apostoli su barem uzvraćali nekakvom vrijednošću, u epigona se vrijednost topi kao što egoizam raste. Ali među njima postoji povezna nit. Ono što su oni započeli onda, ovi današnji nastavljaju. Raditi što god kome puhne, a nitko im ništa ne može.

Tako gledano ne da nije važno što je Thompson primao novce od HDZ-a, što nije podmirio poreze, što je kao veliki rodoljub vlasnik radio-stanice u Srbiji, što propagira sirovi nacionalizam, nego je sve to tek preporuka. Da propagira Ku-klux-klan ili nešto još ekstremnije, bilo bi još bolje. Što gore to veći dokaz da mu nitko ne može staviti soli na rep. Da ga ulove u incestu, pedofiliji, sodomiji i homoseksualizmu, samo bi ga još više cijenili oni u čijim očima je velik - naravno, dokle god može i dalje što god izvodio.

Nije Thompson jedini koji se tako ponaša. Novine su prepune naslova koji alarmantno vrište o lopovima, prevarantima i štetočinama svake vrste koji prisvajaju irealne sume novaca, čine nesagledivu štetu ili se bahate na tuđi račun preko svakih granica i nikome ništa. Mnogi se čude kako narod sve to podnosi, zašto se ne buni više od toga da tek ponegdje netko vrisne, a ostali samo ponegdje poneko potiho gunđaju.

Jednostavno. John Steibeck je rekao da socijalizam nikako nije pustio korijenje u Americi jer siromašni ne vide sebe kao eksploatirane proletere nego kao privremeno još neostvarene milijunaše. Na isti način se ni naš narod ne buni protiv svojih eksploatatora: ne vide ih kao krvopije, nego kao idole. „Američki san“ je decenijama propovijedao da svatko preko noći može postati milijunaš, „hrvatski san“ je da svatko preko noći može postati veća stoka od svih ostalih i prethodnih.







subota, 20.08.2016.

zakašnjelo otkriće

VELIČANSTVENA

BREDA BEBAN




Breda Beban prijateljica je iz gimnazije. Nebrojeno puta našli su se u obližnjoj "Plješivici" iza ugla dok smo markirali, nebrojeno puta našli se s društvom u gradu, na tulumima i drugim provodima. Breda je bila sjajna cura: bistra, šarmantna, draga, dobra…

Nakon diplomiranja posvetila se umjetnosti. Moram priznati da me ono što je radila nije odviše impresioniralo. Dapače, imao sam dojam da je zajebava, da povlači ljude za nos. Zbog toga uopće nismo razgovarali o onome što radimo: niti sam ja spominjao njene umjetniče eskapade, niti je ona spominjala moja postignuća u novinarstvu ni knjige koje sam objavio. Pored toga ostali smo dobri prijatelji koji se sreću rjeđe nego u gimnaziji, ali svaki put nas to oboje obraduje.

Znao sam da mnogi u umjetničkoj branši izuzetno cijene Bredu i bilo mi je to samo drago. Veselilo me da mi je prijateljica uspješna, iako sam to pripisivao prvenstveno njenom enormnom šarmu, a ne onome što je radila.

Godine 1990. s životnim partnerom emigrirala je kao i brojni drugi prijatelji i poznati. Otišli su u London. Često sam se pitao kako joj je ondje, pa mi je s olakšanjem prijala vijest da je ondje uspjela još bolje nego u Zagrebu.

Povremeno je svraćala u Zagreb i u više navrata smo se sreli i natenane popričali, sve izbjegavajući ocjenu onoga čime se bavila, a ona se susprezala da mi o tome išta govori, niti sam ja njoj pričao o onome što radim.

Prije nekoliko godina je umrla. Hrvatski filmski savez je posthumno objavio DVD s njezinim filmskim radovima. Razmišljao sam o pokojnoj prijateljici i u svojevrsnoj osobnoj komemoraciji sjeo sam pred ekran da to natenane odgledam. Gledam, gledam, nešto zanimljivije, nešto manje zanimljivo, mislim si svoje i odjednom - čudo! "Jasonov san". Bio sam već pomalo otupio, odbludio u svoje misli, pa nisam pažljivo pratio početne objave i začudio sam se - kako je ovaj film hollywoodske produkcije zalutao među Bredine radove? Uradak me na prvo gledanje zgrabio. Krenuo sam ga pozornije pogledati i drugi put i zgranuo se - to je Bredino djelo!

Od tada sam ovaj filmić odgledao barem pedesetak puta i svaki put mi je djelovao sve bolje i bolje. Dapače, retroaktivno je to promijenilo i moj pogled na sve ostalo što je Breda uradila. Znajući da je bila sposobna napraviti "Jasonov san" sasvim drugačije sam gledao i cijenio sve ono što mu je prethodilo. Zakašnjelo i nepopravljivo shvatio sam koliko sam griješio. U nijednim novinama koje sam uređivao ni ijednom članku kojeg sam napisao B.B. nije bila ni spomenuta. Da sam ranije znao ono što sada znam, Breda bi bila jedan od nezaobilaznih likova u mom novinarskom radu.

Nije mi utjeha da nisam jedini koji je tako pogriješio, koji se prema njoj ogriješio. Koliko god ju je Zagreb razočarao, koliko god joj je ogadio premda ga je i dalje voljela, upravo su Zagreb i Hrvatska najviše izgubili jer su u njemu u posljednjih četvrt stoljeća stasale generacije u kojima nitko nije imao priliku upoznati Bredu Beban.



Breda Beban "Jason's dream" from Kalfayan on Vimeo.


utorak, 16.08.2016.

doktor Lović i dvije kune



VOZAČ CRNE MUNJE


Doktor Lović je parkirao BMW na najnižem katu trgovačkog centra na dalekoj periferiji malo prije ponoći. Zadovoljno je zatvorio za sobom vrata Crne munje, kako je iz milja nazvao najskuplji i najprestižniji model s ugrađenim vanserijskim izmjenama na individualni zahtjev koji je tek prije četiri dana stigao iz tvornice. Novo Versacevo odijelo stajalo mu je kao saliveno. No dok je izvlačio dlan iz džepa u koji je pohranio ključ vozila nešto je ispalo i zvocnulo na pod. Stigao je spustiti pogled i spaziti nešto malo, srebrno, okruglo i plosnato što je odskočilo od tla, a onda se zakotrljalo.

Prepoznao je da je to novčić od dvije kune i munjevito se sagnuo da ga dohvati prije nego se otkotrlja pod susjedni parkirani automobil, ali se u pol pokreta zaustavio. Njemu zaista nije potrebno saginjati se radi dvije kune niti će mu to ikada više u životu zatrebati! To ga saznanje ispuni dodatnim zadovoljstvom.

Četiri sata kasnije njegov je auto bio jedini na cijelom katu. Doktor Lović mu je prilazio prepune glave raznoraznih kombinacija. Bio je zadovoljan da u kockarnici nije izgubio mnogo više od pet tisuća maraka, koliko se zarekao da će biti maksimum koji će riskirati. Razmišljao je o pojedinim momentima u kojima je mogao igrati drugačije i kalkulirao što bi mu u narednim sličnim situacijama bilo probitačnije. Ne obazirući se na iscrtana parkirna mjesta i smjernice obaveznog smjera odvezao se slalom krivuljom između stupova do automata za naplatu parkiranja. Izišao je i gurnuo parking-karticu u prorez automata. Na ekraniću se ispisalo: NAPLATA 32 KN.

Posegnuo je za novčanikom, izvadio ga i povirio u njega. Iz debelog snopa dolara, maraka i lira iščeprkao je novčanicu od dvadeset kuna i ubacio je u automat. Ponašao je još jednu od deset i ubacio i nju. Na ekraniću se ispisalo: NADOPLATA 2 KN.

Zavukao je ruku u džep na hlačama, a onda u đžep sakoa, ali još dok je to radio prisjetio se kako je sav sitniš istresao kao tringeld na tacnu konobarice koja mu je donijela posljednju čašu pića. Za svaki slučaj je pretražio sve ostale džepove, ali bez uspjeha.

Ponovo je rastvorio novčanik i počeo listati novčanice. Dolari, marke, lire, franci… I nekoliko novčanica od tisuću, pet stotina i dvije stotine kuna. Beskorisno. Pored proreza za uguravanje novčanica jasno su bile istaknute smanjene slike papirnatih deset, dvadeset, pedeset i sto kuna. Automat nije prihvatao veće.

Vratio se u Crnu munju, sjeo za volan i počeo pregledavati sve moguće pretince. Ispred suvozača, na vratima, između sjedala… Provjerio je rub između sjedišta i naslona prednjih stolica. Izišao je i unišao na stražnja vrata, te provjerio sve ondje. Saginjao se da vidi da li je neki novčić ispao ispod sjedišta, podizao podne pokrivače… Uzalud.

Pješice se vratio do mjesta gdje je bio parkiran njegov automobil prije nego ga je pomaknuo, ali nije mogao sa sigurnošću odrediti koje je to mjesto. Za red je bio siguran, ali da li je bio mjesto lijevo od onoga do kojeg je došao ili dva mjesta desno? Za svaki slučaj je pažljivo prešao desetak susjednih parkirnih mjesta pažljivo buljeći u tlo, ali ništa nije našao. Onda mu se javila sumnja da je možda pogriješio cijeli red, pa je provjerio i red ispred i red iza. Kovanicu od dvije kune nije pronašao. Kad su se drugi auti maknuli, mora da je naišao neki prokletnik i pokupio je.

Vratio se do dizala i pritisnuo dugme za poziv kabine. Bio je dobrano iznuren, osjećao je da je malo previše popio i bilo mu je dosta svega. No elektronski pokazivači nisu svijetlili. Nakon nekoliko uzaludnih pritiskanja i višeminutnog čekanja da se nešto dogodi shvatio je da je u međuvremenu dizalo isključeno iz upotrebe.

Pored dizala bila su stubišna vrata. S mukom i gađenjem uspeo se tri kata do ulaznog nivoa garaže. Pedesetak metara do kabine s nadzornicima odužili mu su se kao pola kilometra. Kabina je bila zamračena, u njoj nije bilo nikoga, a vrata na njoj zaključana.

Vratio se do stubišta i krenuo nagore još dva kata. Svaku stepenicu osjećao je kao prepreku. Izišao je u potpuno pust trgovački centar. Hodnici između zatvorenih i praznih dućana su se oduljili. Napokon je stigao do ulaza u kasino. Nalegao je na njih cijelom težinom i gurnuo svom snagom, ali nisu popustila. Unutra je vladalo grobno mrtvilo. S očajem i gnjevom je pomislio kako je osoblje jedva dočekalo da izađe posljednji gost i evakuiralo se kao da je bilo spremno za taj trenutak u niskom startu. Vraga će im ikada više dati ikakvu napojnicu!

Prisjetio se da kat niže postoji telefonska govornica. Jedva odljepljujući đonove cipela od poda dovukao se do nje. Probudit će onu kučku, njegovu ženu, koja blaženo spava dok je on u nevolji! Ili će nazvati taksi i nalupati je kad se vrati!

Telefonski aparat u govornici imao je jedino prorez za kovanice. Nije mogao vjerovati svojim očima iako zapravo ništa drugo nije mogao ni očekivati. Nije bio ni u Švicarskoj ni u Austriji gdje javni telefonski aparati prihvaćaju i banknote. Na pomisao kako je metalna kutija na zidu pred njim prepuna okruglih metalnih novčića je eksplodirao. Zgrabio je slušalicu i počeo svom snagom izbezumljeno udarati po telefonu.

Prestao je tek kad su se na njega s leđa obrušila dva zaštitara, srušili ga na pod i šutke počeli bubetati.










nedjelja, 14.08.2016.

- revitalizirani post od 26.4.2006.




Ljepotu neke zemlje čini ono što su ljudi napravili od onoga što su od prirode zatekli. Zemlja nije samo krajolik i vegetacija, nego i ceste, pruge, mostovi, dalekovodi, brane, kanali, naselja… To je još vidljivije u gradovima, gdje je i ono malo što se od prirode može vidjeti ili brižno sačuvano ili još nije stiglo biti uništeno ili je znalački uzgajano i održavano. U ljudskom je svijetu sve premjereno i dotaknuto, svaki je kamen nekom rukom okrenut, znojem ili krvlju zaliven, sve što postoji je uz smijeh ili škrgut zubi postavljeno, a što duže traje, to je više priča o ljudskim životima uza sve obavijeno.

Mladi ljudi i turisti mogu se diviti ljepoti zemlje, oblicima, bojama i omjerima, neopterećeno promatrajući, uživati u ljepoti, zanimljivosti i živosti gradova: ulica, zgrada, trgova, parkova, spomenika…

Ali što duže negdje živiš, a nisi slijep, gluh i glup, događa ti se mnogo toga, i ne samo tebi nego i tvojim bliskima, poznatima, događaju se stvari za koje saznaš, čuješ svjedočanstva, čitaš u novinama, pa se i najljepša zemlja - prenapučena saznanjima i uspomenama - može premetnuti u gadljivo, odbojno okruženje. Za dostojanstven spomenik znaš da je podignut nikogoviću, umjesto lijepe fontane sjećaš se još ljepše koju je ta zamijenila, za maštovito raskršće znaš da je loše projektirano i još lošije izvedeno, gledaš školu i misliš koliko je pri njezinoj gradnji ukradeno, moćna tvornica je nepošteno prisvojena, ledina prijevarom iskrčena, sud je izvorište bezakonja, bolnica leglo korupcije, iza svakog ugla nailaziš na tragove gluposti, a prekrasna palača ti samo pobuđuje ogorčenje jer bi njen vlasnik zapravo trebao biti u zatvoru. I onda - koliko god zemlja lijepa bila - možeš je prestati voljeti, isto kao što neku drugu zemlju surove klime, škrtog krajolika i siromašnu možeš zavoljeti ako shvatiš da na svakom koraku nailaziš na tragove ljudskih vrijednosti i ljepote čovječjeg duha.


subota, 13.08.2016.

- revitalizirani post od 31.12.2005.




TREBA ZNATI, PA IMATI



Lova leži na cesti! Nofci, penezi, genge…Treba se samo sagnuti i uzeti. Dobro, ne uvijek, ali tko to ne zna, neće ništa naći nikada. Prvi slučaj kojega se sjećam da sam se to osvjedočio dogodio se još kada smo svi dečki u ulici imali manje od deset godina. Jednoga dana, nas sedam-osam, zaboravio sam zašto, krenuli smo u ekspediciju u susjedne kvartove. Odjednom, ispred Gliptoteke, na cesti leži novčanica!

Nasta raspra. Banknota je kolala iz ruke u ruku. Bila je crvena, na njoj je pisalo 100 DINARA i bila je naslikana neka djevojka iza koje se vidio Dubrovnik. Takva novčanica ne postoji! To su strani novci! Kako bi bili strani novci, kada piše DINARI i JUGOSLAVIJA i svašta još na našim jezicima?! Ma to je srećka! Evo tu piše broj, pa ako izvuku taj broj, onaj koji ima srećku dobije 100 dinara! Ako je srećka, onda je zastarjela. Ima i datum na njoj, davno prošao. To je nekakva bezvrijedna reklama! Da nije bezvrijedna, zašto bi je netko bacio?

Na kraju nam dojadila prepirka, novčanica je bačena na isto mjesto gdje je i nađena, a dečki požurili kamo smo nakanili. Ja ostao zadnji i pokupim je.

Naime, ja sam tada bio jedini koji je čitao novine. Dobro, ne baš sve u novinama, ali sam ih svakodnevno prelistao u potrazi za dječjom stranicom. I prisjetio sam se da je nekoliko dana ranije u novinama bio članak o tome da se puštaju u opticaj nove novčanice, uz članak su bile i slike, ali sam ih zaboravio. Moju tvrdnju o tome svi su ismijali. Novci su oduvijek i zauvijek isti! Doduše, postoje i stari novci, ali oni su stari barem tisuću godina ili su iz Austro-Ugarske.

Dečki na jednu stranu, ja na drugu. Oni odprašili dalje, ja nazad. Čim sam se vratio doma, bacim se na stare novine i nađem članak. I vidim - novih sto dinara je upravo ono što imam u džepu! A sto dinara je tada bila lova do krova! Ne samo za one mlađe od deset godina!

Informacija je novac. Znanje je novac. Doduše, ne uvijek, ali onaj koji to ne zna nikada se neće moći uvjeriti u suprotno.





srijeda, 10.08.2016.

ispovijest navodnog jugonostalgičara


STVARNOST I SNOVI

Na internetu se može svašta pronaći, prvenstveno ono što se ne traži. Tako sam naletio i na odlomak Romana Bolkovića napisan nevažno sad kada i nevažno kojim povodom:

"… ovom zemljom vladaju oni koji jesu izašli iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije iz njih, i to je snažnije prisutna u njima, što ih više od nje pokušavamo otrgnuti. Nakon ove lirske, evo i striktnije definicije: to su oni građani Hrvatske koji, mada Hrvati, i dalje snuju Jugoslaviju."

Što se mene tiče, ovaj me se odlomak ni najmanje ne tiče, iako se u nekim dijelovima mogu prepoznati. U prvom redu, ne vladam "ovom zemljom", Hrvatskom, pa je sve nakon tog početka adresirano nekom drugome. Istina je da sam izišao iz Jugoslavije, ne mogu nijekati da sam u njoj rođen, u njoj odrastao, barem dva desetljeća u njoj živio i djelovao, kao i svi moji vršnjaci. Na neki način Jugoslavija zaista nikada nije izašla iz mene: naime, nisam ribica u akvariju koja pamti tri sekunde ni kokoš koja pamti dvije minite. Pamtim. Iako se povremeno ne mogu sjetiti što sam jučer ručao, mnogo toga od prije četvrt stoljeća mi je itekako svježe u pamćenju, ali me senilnost ipak nije ozbiljno načela. I, da, to pamćenje je to snažnije prisutno što me raznorazni smutljivci više pokušavaju uvjeriti da sam živio negdje drugdje, u nekoj drugačijoj zemlji i drugačijim okolnostima nego sam živio, jer bez takvih nasrtaja ne bih o mnogo čemu od toga ikada razmišljao. Mada građanin Hrvatske, čak Hrvat, ni na koji način ne snujem Jugoslaviju, premda znam da su je od biskupa Strossmajera pa nadalje snivali najčasniji i najpametniji Hrvati, a rušili bože-me-pomozi kakvi.

Prisjetio me taj odlomak veljače 2015. Nazvala me Hloverka i navalila da me intervjuira. Rekoh da sam opako prehlađen, jedva govorim i nisam za ništa takvo raspoložen. Nije se dala smesti. Naposljetku rekoh da bih i da sam zdrav bio jednako neraspoložen i neću. No ona je opaka lisica. Znala je da svaki dan, koliko god bio prehlađen, moram prošetati psa i da šetnja uvijek završava tako da svratim u isti kafić na kraju parka. Kad sam nekoliko sati kasnije unišao u kafić zatekao sam u jednom uglu Hloverku s kamermanom, toncem i šoferom, a konobar mi došapnuo da čekaju već duže vremena. Moram priznati da sam bio začuđen takvom zasjedom, pa kad sam sjeo, a oni upalili kameru i uključili magnetofon, te Hloverka navrla s pitanjima, odgovarao sam prvenstveno zbog znatiželje da vidim što hoće. Snimka razgovora emitirana je gotovo bez ikakvog kraćenja ili druge intervencije šestog veljače u emisiji "Pola ure kulture".

Koliko se sjećam, o kulturi nismo razgovarali nimalo. Većina njenih pitanja vrtila se oko Jugoslavije s ciljem da priznam da sam jugonostalgičar ili tako nešto. Rekoh joj jasno i glasno u kameru i mikrofon - kakva Jugoslavija? To je prošlost, toga više nema, niti će ikada više biti. Pamtim, prošlost me zanima samo kao prošlost, ono što je važnije od svega je budućnost i sadašnjost kao korak prema njoj.

Mogao sam odgovoriti i drugačije. Mogao sam reći da patim za Jugoslavijom jednako kao što mi je žao da nisam visok metar i osamdeset i pet, da želim obnovu Jugoslavije jednako kao što želim da me Miss svijeta povlači za testise, da više patim što tako nešto ne pada na pamet nekim gospođicama iz susjedstva nego što me proganja uspomena na nebrojene drugarice iz onog bivšeg sistema kojima nešto takvo također nije bilo ni nakraj pameti. Mogao sam odgovoriti i na treći način, da je meni osobno sad, u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, po mnogo čemu bolje nego mi je bilo u propaloj Jugoslaviji, ali da to nema veze ni s Jugoslavijom ni s Hrvatskom nego s tim da sam se trudio srediti svoj život u okolnostima kakve bile da bile, pa mi je prilično toga zaista i uspjelo. Mogao sam i kukati da ima i gorega, od čega dio otpada na to što sam ostario i oslabio, ali dio i na okolnosti okruženja koje su otišle na gore, ali se u tako nešto nisam htio upuštati jer bi to dozvoljavalo da se moje izjave puste samo dopola, djelomično, pa ispadne sasvim drugo od onoga što sam rekao.

Naposljetku, da raščistimo - kakav sam to ja jugonostalgičar?

Istina da sam živio i djelovao u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji, ali to ni tada nije bila zemlja/država/sistem koji sam prihvaćao neupitno i bez ostatka. Dapače, otkako znam za sebe, bio sam prema svom okruženju maksimalno kritičan.

Zastanimo na maloj digresiji: što znači "kritičnost"?

Jedna je kritičnost kad netko vidi samo zlo i crno, kad odbija bilo što, kad i ono dobro proglašava lošim, a po svojoj potrebi i izmišlja ono čega nema da bi što više ocrnio ono što ne voli. Druga je kritičnost kad netko analizira postojeće i konstatira što je dobro, a što loše, kad dobronamjerno nastoji loše ukloniti, a dobro dalje razvijati. Prvo su kritizeri, drugo pravi kritičari, a treće je kad je netko sam po sebi kritična karika u mreži okolnosti.

Za razliku on onih koji su u prikrajku šutjeli, za još veću razliku od onih koji su uliznički javno slavili poredak i ustrojstvo (što god pri tome privatno mislili), ja sam i onda bio kritičan prema Jugoslaviji i sistemu koji je u njoj vladao i nisam se libio to iskazati ni napraviti sve što je bilo u mojoj moći da to izmijenim. Recimo, kult ličnosti mi je išao na živce i očepio sam ga svakom prilikom koja mi se pružila. Neki elementi kolektivizma nisu bili sukladni mojoj prirodi i maksimalno sam ih izbjegavao ili oponirao. Socijalistički kič me je iritirao i poticao jedino na ismijavanje. I tako dalje. I kad vidim da sam danas za nekoga jugonostalgičar, znam da pred sobom imam neinteligentnu osobu, zatucanog glupana isprana mozga ili zlonamjernog mutikašu.

Jesam Hrvat, nikada to nisam nijekao ni tajio, i smatram da sam rodoljub. Radio sam prvenstveno na korist Hrvatske, iako nikada na štetu Jugoslavije. I to se moglo, postojao je taj put. Oni koji su navodno radili za korist Hrvatske, a na štetu Jugoslavije, zapravo su prvenstveno štetili upravo Hrvatskoj.

Socijalističku federativnu Jugoslaviju stvorili su partizani. Drago mi je da su upravo oni pobijedili, a ne netko gori. Partizani su u velikoj većini bili časni, pošteni i dobronamjerni ljudi i oni koje je nužda natjerala da im se priključe. U velikoj većini bili su to ljudi neobrazovani i primitivni, takvi su u pobjedničkom partizanskom pokretu bili dominantni, što ne znači da među njima nije bilo i obrazovanih intelektualaca, ali premalo. Prije drugog svjetskog rata Partija, koja je uspjela stati na čelo partizanskog pokreta, sastojala se od dvije struje. Jedni su bili klasični proleteri, siromašni seljaci, sirotinja. Drugi su bili kćeri i sinovi srednjeg sloja i bogatijih ljudi, studenti i intelektualci. Ova druga struja je kroz Drugi svjetski rat, nažalost, uglavnom izginula. U Hrvatskoj je još za kraljevske Jugoslavije utamničeno pedesetak vrhunskih lijevih intelektualaca. Raspadom Jugoslavije svi zatvorenici, osuđeni kriminalci i oni koji su čekali presude, pušteni su iz zatvora - osim ljevičara iz Kerestinca. Njih su tamničari uredno prepustili ustašama. Ondje je stradao cvijet hrvatske lijeve inteligencije: August Cesarec, Božidar Adžija, Ognjen Prica, Divko Budak, Otokar Keršovani… U ratu su stradali Ivo Lola Ribar i brat mu Jurica. Ivana Gorana Kovačića zaklali su četnici. Od istaknutih intelektualaca rat su preživjeli dr. Ivan Ribar, Moše Pijade, Vladimir Nazor, ali su bili dobrano stari. Preživio je i Koća Popović, ali on je bio samo jedan. Stradao je i Franjo Fuis. Vrlo me zanima kakva bi bila Jugoslavija da su intelektualci preživjeli u većem broju, da su imali utjecaj u Partiji kakav su imali prije Drugog svjetskog rata. Kako bi ta zemlja izgledala, kako se razvijala, kako bi završila ili bi li se uopće raspala? U takvoj Jugoslaviji bih radije živio nego u onoj u kojoj jesam. U stvarnosti je većina socijalističkih direktora još krajem šezdesetih godina jedva imala osnovnu školu i završene partijske kursove, no danas mi se i to čini poštenije od prepisanih diploma i ekspresnih diplomiranja prometnih znanosti.

Mogu napisati i ovako: Kako mogu žaliti za onim čega nije bilo? Ne žalim za onim čega nije bilo. Istovremeno, žalije mi je što toga nije bilo nego što se Miss svijeta nikada neće pozabaviti mojim skrušenim izdankom. (Gospođice iz susjedstva bile bi sasvim dovoljne, a za to još uvijek ima izgleda.) Ne žalim-žalim, to zvuči suprotno, kao da jedno drugo isključuje, ali nije tako. Oboje je točno, premda izgleda nemoguće da je istovremeno točno ono što se isključuje. Naime i jedno i drugo je djelomično istinito i djelomično nije, jer ni jedno ni drugo nije precizno. Izricanje takvih naizgled isključujućih tvrdnji zapravo je znak da ne postoje precizni pojmovi ni riječi koje bi precizno i jednoznačno iskazale što osjećam, ili ih barem ja ne znam.

Ako i sanjam Jugoslaviju, sanjam Jugoslaviju koje nikada nije bilo, niti će je ikada biti. I Hrvatsku kakve još nije, kakva bi mogla učas postati, ali vjerojatno nikada neće. Priželjkujem Europsku zajednicu kakva još dugo neće postati, a na tom dugom putu će vjerojatno skrenuti neznano gdje. Cijeli svijet je nezdravo mjesto koje bi moglo, trebalo i nadam se da kad-tad doći pameti. No kad spominjem svijet, Europu, Jugoslaviju i Hrvatsku, moram napomenuti da me geografske cjeline i društveno-politički okviri zapravo manje zanimaju: to su podloge, prečice ili prepreke za ono što je zaista važno.

Fučka mi se za općine, županije, države, regije i prekogranične asocijacije. Ono što je jedino važno, što je prvenstveni cilj koji je zavrijedio truda bilo koje suvisle društvene akcije, ono što zaista sanjam, što priželjkujem je sretan narod - razumni, fizički i mentalno zdravi i zadovoljni ljudi.




utorak, 19.07.2016.

kompas i vjetrokaz



APOLOGETI I ADORANTI

"Bože, sačuvaj me prijatelja! Neprijatelja se znam i sam čuvati" - uskliknuo je - neka me netko ispravi - Aleksandar Veliki, Aleksandar Makedonski. Pitanje je koliko bilo koji vlastodržac uopće može imati prijatelja, te je izražena bojazan itekako osnovana jer se zapravo odnosi na klimavce, ljigavce i sluganske pristaše, koji sa svojim ulizništvom mogu nanijeti više štete nego koristi.

Nedavni primjer takve situacije imali smo s adorantskim intervjuom koji je za "Jutarnji list" napravila književnica Milana Vuković-Runjić s ministrom u odlasku, dr. Zlatkom Hasanbegovićem. Analizirao sam samo prvi odgovor jer je to bilo sasvim dovoljno. Tehnički ministar je bubnuo s neba, pa u rebra, da podržava svakog onoga tko je spreman podnijeti žrtvu za ideju koju zastupa, u koju vjeruje, prigrlivši tako sve teroriste i fanatike koji su ikada hodili po kugli zemaljskoj, pa je unaprijed blagoslovio i "žrtvu" luđaka koji je u Nici usmrtio kamionom gotovo stotinu ljudi, a zatim je nonšalantno svrstao među antifašiste i Pol Pota koji je vrijeme Drugog svjetskog rada bio tinejdžer koji se više od svega borio protiv pubertetskih prištića. Da Milana Vuković-Runjić nije s tolikim strahopoštovanjem upijala svaku dužnosnikovu riječ, da je imala mrvicu novinarskog refleksa, da je malo više znala o onome što se govori i razumjela što je rečeno, da je postavila pitanje "Zar zaista poštujete baš sve? " ili "Odakle sad Pol Pot?", Hasanbegović bi se možda ispravio, precizirao, odgovorio nešto o čemu se može diskutirati. Umjesto toga ona je s neupitnim udivljenjem upijala svaku njegovu riječ i time je njegov odgovor ostao na onome što ga diskvalificira za svaki daljnji ozbiljan razgovor

Milana Vuković-Runjić je književnica, zna pisati. Dio odgovora kako je toliko zabrazdila možda je u tome što se previše pouzdala u vlastito umijeće pisanja te je previdjela da znati pisati obuhvaća razne vrste pisanja. Nije isto pisati literaturu i ispisivati novinarske kartice, pisati pravne akte ili ljubavna pisma. Znati pisati nešto od toga ne pomaže pri pisanju drugoga. Isto je to kao što onaj tko zna voziti bicikl ne zna po tome voziti avion, niti je voziti moped isto kao voziti višetonski kamion, a znati voziti helikopter ne znači i znanje vožnje na skejtbordu, premda u svim slučajevima upotrebljavamo riječ voziti. Zanijela se površnim dojmom da je za vođenje intervjua dovoljno postavljati pitanja, a smetnula s uma da je za vođenje razgovora potrebno da oba sugovornika znaju o čemu govore.

Nakon što je Milana Vuković-Runjić uprskala, digao se iz legla apologeta i adoranata na stražnje noge kolumnist "Jutarnjeg lista" Ivo Banac da popravi štetu koju je uz svesrdno sudjelovanje ministra tužnog lika nesretnica napravila. Umjesto da brani neobranjivo, smislio je da bi mogao obezvrijediti zamjerke upućene ministru, pa je tako mene uzeo na kvarni zub. Reagirajući NAKON TRI DANA najveća zamjerka koju je pronašao je nešto što sam izjavio PRIJE TRIDESET GODINA, a njemu se i danas ne sviđa. Obranio nije ništa jer si s tom obranom može rit obrisat, ali je zato uspio da na moje zamjerke iznesene na blogu koje je vidjelo tristotinjak ljudi uputi još pedeset tisuća čitatelja "Jutarnjeg lista". Aferim, efendijo!

Kako je krenulo, dr. Zlatku Hasanbegoviću će prijatelji doći glave.


P.S. KOMPAS I VJETROKAZ: Banac je četvrtinu članka "Otočja nesigurnosti u istočnoj Aziji" utrošio na postskriptum posvećen upravo meni. Nakon konstatacije da je intervju što ga je ministar Zlatko Hasanbegović milostivo udijelio Milani Vuković-Runjić dao povoda mnoštvu uznemirenih blogerskih komentara drugova kulturnjaka, ne pada mu na pamet zašto taj intervju nije izazvao mnoštvo pohvalnih komentara drugova kulturnjaka, što je već samo po sebi dokaz moje tvrdnje da je riječ o lošem ministru kulture. Dobar ministar kulture bi svojim riječima izazvao opće odobravanje, a ne opće ogorčenje i zgražanje. Zabivši tako bodež pod plećku osobe koju kobajagi brani, Banac se okomljuje na tri rečenice koje je izvukao iz jednog mog govora od prije više nego trideset godina. Od te tri rečenice prve dvije su savršeno točne, te i danas stoje, a treća je izražavala očekivanje, nadu, koji su se tek upola ostvarili, pri čemu bi bilo bolje da su se ostvarili u cijelosti. Zaskočio me ko mrtvac dasku! Poznat kao jopac koji se neprekidno prekobicava, Banac ne može ni zamisliti da netko može biti ponosan na vlastitu izjavu od prije trideset godina. Ja se nadograđujem, nadopunjujem, preciziram, eventualno korigiram, a on sam sebi svako malo uskače u usta, potpuno se izokrene kao prljava čarapa. Naravno da onaj tko je već višestruko opovrgavao sam sebe ne može ni prepoznati ni cijeniti kad je netko drugi dosljedan. Zahrđali škripavi pijevac na vjetrokazu zamjera kompasu da stalno pokazuje u istom pravcu!




utorak, 12.07.2016.

socijalni atavizam

Intervju Milane Vuković-Runjić s dr. Zlatkom Hasanbegovićem u nedjeljnom "Jutarnjem listu" više je nego odličan. Svakome koga zanima politički lik tehničkog ministra gotovo da ništa više nije potrebno. Dapače, već je odgovor na prvo pitanje dovoljan da ga definira, te valja navesti pitanje i odgovor u cijelosti:

"U čemu je problem i zašto se koplja toliko lome oko pojma “antifašizam”? Sigurna sam da postoje antifašisti kojima se divite, baš kao i pripadnici partizanskog pokreta kojima ne osporavate veličinu.

- Poštovao sam i poštujem, posebice zbog konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je vjerovao. Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste.

Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća.

Gledano kronološki, početna toljaga za pokušaj moje ljudske, intelektualne i političke egzekucije bilo je inkriminiranje dosjetke za kojom sam posegnuo u jednoj televizijskoj emisiji na HRT-u od prije godinu i više dana. Tada sam u kontekstu društvene rasprave koju vodimo iznova svake godine u vrijeme naših svibanjsko-lipanjskih “pobožnosti” rekao da je način na koji se ahistorijski koristi pojam “antifašizam” pretvoren u svojevrsnu floskulu, prazan okvir u koji svatko po svom ideološkom nahođenju proizvoljno upisuje različite sadržaje.

Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama u kojima je ahistorijska dihotomija “fašizam-antifašizam” napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih fenomena i u kojima se različitim patologijama našeg vremena ne suprotstavlja fluidni “antifašizam” već, što god o njima mislili, liberalna demokracija, parlamentarni poredak, kršćanski humanizam, ili ako hoćete različiti alternativni društveni nacrti bez obzira dolazili s “ljevice” ili “desnice”.

Zato imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike, zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage."


Može se pretpostaviti da je intervju autoriziran, a narednih dana nikakvog demantija ili ispravke nije bilo, te se možemo vratiti tom prvom odgovoru i prokomentirati ga dio po dio.

"Poštovao sam i poštujem, posebice zbog konformističkog, kalkulantskog i merkantilnog duha našeg vremena, svakog onog koji je bio spreman podnijeti žrtvu za ideju koju je zastupao i u koju je vjerovao."

Već u prvoj rečenici prvog odgovora dr. Hasanbegović širokom gestom abolira i blagoslivlja sve teroriste na svijetu i u povijesti, sve atentatore i fanatike. Poštovao je i poštuje napadače na Svjetski trgovački centar, samoubojice u eksplozivnim prslucima, Lee Harvey Osvalda, John Wilkes Bootha, Gavrila Principa i Punišu Račića. Reklo bi se da mu i Herostat nije mrzak. I to kaže čovjek koji je ministar države koja bi željela biti uljuđena država, dapače, čak i tvrdi da jeste!

Ne bi se trebali čuditi kad bi zatražili da pojasni prvu rečenicu (iako je ona sasvim jasna i nikakvo pojašnjenje nije potrebno), a on se počeo izvlačiti da nije tako mislio, da su mu riječi izvrnute i izvitoperene… Ako nije mislio - zašto je rekao? Kad je već rekao - zar nije svjestan značenja riječi? Idemo dalje:

"Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste."

Da je riječ o testu inteligencije ili općeg znanja, rečenica bi završila naputkom "izbaci uljeza". Kakve veze ima Pol Pot s antifašiznom? Iste kao i Džingiskan. Kad je započeo Drugi svjetski rat imao je četrnaest godina i živio sa sestričnom koja je bila balerina, članica Kraljevskog baleta i majka sina kralja Monivonga, a kraj rata dočekao je živeći sa sestrom koja je bila kraljeva konkubina. Moćna antifašistička biografija! Između Churchilla i generala Patona smješta ga čovjek koji se smatra stručnjakom, čak povjesničarom, a nekako se dokopao i doktorske titule. Već po ovom primjeru je vidljivo da mu je doktorska diploma zavrijedila da njome zamata salatu.

Sljedeća rečenica je zanimljiva po pitanju indentiteta. Tko su u njoj "mi"?

"Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća."

Naime, nisu svi Hrvati imali s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom samo traumatična iskustva. Dapače, velik dio njih je tom pokretu i pripadao, likovali su kad je pobijedio i osjetili veliko olakšanje i radost kad su sile fašističke osovine i domaći izdajnici poraženi. Ministar države koja je i ustavno definirana na osnovama pobjede antifašizma nonšalantno odriče hrvatstvo onima koji su obranili hrvatski narod i stvorili državu, a pripisuje ga poraženim izdajnicima, zločincima i izrodima, među koje se i sam svrstava.

Preskočimo dio posvećen samosažaljenju i petljanju u pokušaju da se prikaže kao nedužna žrtva i zaustavimo se na pokušaju rezimea:

"Sve ovo što govorim odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama u kojima je ahistorijska dihotomija “fašizam-antifašizam” napuštena kao alatka za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih fenomena…"

Zaista, sve ovo o čemu govori odavno je apsolvirano u ozbiljnim europskim politikama, historiografijama, političkim znanostima i sociologijama i ondje gdje je to apsolvirano lik poput njega ne bi mogao biti ni kandidat za ministra, a kamoli ministar. Ni profesor u srednjoj školi. Eventualno školski podvornik. U tim zemljama za objašnjavanje zamršenih suvremenih društvenih problema dihotomija "fašizam-antifašizam" uvelike je ahistorijska jer uglavnom nemaju ni ustaša ni četnika ni njihovih ostrašćenih nastavljača, niti je ondje još prije dvadesetak godina itko ikoga klao iz ideoloških razloga. Razlika mala, ali značajna. U Francuskoj nitko ne zaziva višijevsku Francusku i osim rodbine nitko ne održava mise za maršala Petaina, a u Njemačkoj - gdje neonacističke grupice ponovo dižu glavu - marginalni su i nitko ozbiljan ih ne smatra ozbiljnima.

"Zato imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike…" - nastavlja dr. Hasanbegović - "…zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage."

Evo ga opet! Ocjena da je Francuska pridonijela pobjedi nad Hitlerom i Osovinom jednako je utemeljena kao i ona da je Pol Pot bio antifašista. Koliko je ono njemačkih divizija u Drugom svjetskom ratu bilo angažirano u Francuskoj, a koliko na teritoriju bivše Jugoslavije? Koliko je ono njemačkih vojnika i njihovih trabanata izbačeno iz stroja u Francuskoj, a koliko su ih uklonili Titovi partizani? Svaka čast francuskom pokretu otpora, ali on je ponajbolje ilustriran televizijskom serijom "Allo, allo!", pa je već svaka usporedba deplasirana.

Na kraju, usprkos otvorenoj instruktivnoj sugestiji da navede barem jednog antifašista kojemu se divi ili pripadnika partizanskog pokreta kojem ne osporava veličinu, siroti tehnički ministar se nije mogao prisjetiti niti jednoga ili mu to nije uspjelo prevaliti preko usnica.

Sve u svemu, ministar-povjesničar se već prvim odgovorom dovoljno legitimirao da daljnje raščlanjivanje njegovih stavova nije ni potrebno. Kao stručnjak-povjesničar pristrani je diletant s titulom, kao politička figura je živi anahronizam, socijalni atavizam.

Njegova pojava na javnoj sceni prvenstveno je simptom društvene patologije, nakaradna pojava koja ruši i truje sve dobro oko sebe. I nije nimalo smiješan.






ponedjeljak, 11.07.2016.

temeljno-krovni problem


DIKTATOR U KULTURI


Jedan od temeljnih razloga zbog kojih dr. Zlatko Hasanbegović nije smio postati ministar kulture može se potkrijepiti njegovim brojnim javnim istupima kao i štetama koje je s te pozicije nanio, a vidljiv je i u posljednjem objavljenom intervjuu u "Jutarnjem listu" (broj 6431, nedjelja, 10 srpnja 2016.) i vrlo je jednostavan - nije toj poziciji dorastao. U odgovoru na jedino pitanje o kulturi u novinskom razgovoru koji se prostire preko četiri velike novinske stranice, kaže ovo:

"…Svakom je jasno da su proračunska izdvajanja za kulturu nedostatna - u posljednjih desetak godina gotovo su se prepolovila. Porast proračunskih sredstava je samorazumljiv imperativ…"

Svega devet redova ispod toga minorizira izneseno:

"… Uvijek sam jasno isticao da temeljni problem kulture nisu nedostatna sredstva, već način njihova raspolaganja i trošenja."

Prvo konstatira da su proračunska izdvajanja za kulturu nedostatna, da je njihov porast samorazumljiv imperativ, a čas zatim kaže da to nije temeljni problem. Ako to nije temeljni problem, što jest? Po njemu temeljni problem kulture nisu nedostatna sredstva, usprkos tome što je njihov porast samorazumljiv imperativ, već je temeljni problem način raspolaganja i trošenja ionako nedostatnih sredstava. No ako nedostatak sredstava nije temeljni problem, to ne znači da nije problem. Ako jest problem, kakav je problem? Ako nije temeljni, možda je krovni. Nikako problem na kojem se situacija kulture temelji, nego problem koji sve u kulturi natkriljuje. Ili je možda potporni, središnji, stožerni ili nosivi - po volji možemo upotrijebiti bilo koji građevni element kad se terminima ionako ofrlje nabacuje. Da je tome tako pokazuje posljednja rečenica odgovora kao posljednji čavao u lijesu smisla:

"Nema ministra koji čarobnim štapićem mimo ukupnog stanja državne riznice može jednokratno povećati proračunska izdvajanja za kulturu."

Zaista, nema ministra koji ima čarobni štapić. Ta istina je toliko banalna da je pozivanje na nju naprosto glupost na razini četverogodišnjeg djeteta koje još vjeruje u čarobne štapiće, pa mu treba objasniti da ga ministar nema. Ministar bez čarobnog štapića zaista ne može financijski napraviti išta mimo ukupnog stanja državne riznice jer svaki ministar na svijetu i u povijesti raspolaže jedino sredstvima pristiglim iz državne riznice. Pa kad bi nekim čudom, sa ili bez čarobnog štapića, uspio jednokratno povećati proračunska izdvajanja za kulturu time, osim kozmetičkog zahvata, ionako ne bi napravio ništa jer problem nije u jednokratnom izdvajanju nego sistemskom i dugoročnom. Terminološke konfuzije tako se razotkrivaju kao plod nedostatnog uvida, tj. glupost.

Ministar kulture koji misli da to što su se ionako mala proračunska izdvajanja za kulturu prepolovila na nedostatni iznos nije temeljni problem ne može biti dobar ministar kulture. Birtijski svirači znaju "koliko para, toliko muzike", a ministar kulture to ne zna. Ništa čudno da je završetak istog pitanja: "…i što ste odlučili poduzeti?" potpuno prečuo, da na završno potpitanje nije odgovorio ni riječi, osim ako se upravo to ne uzme kao odgovor - ništa. Ili ne zna kako bi se taj problem mogao riješiti, ili ono što kani (što je kanio) poduzeti uopće ne rješava taj ili ijedan drugi problem, pa je oportunije ni ne spominjati. Umjesto da rješava probleme, ministar kulture se bacio na ono što on smatra temeljnim problemom, na raspolaganje i trošenje ionako nedostatnih sredstava, no ni o načinu kako je to odlučio raditi (što je radio) nije rekao ni riječi. To da nešto radi, a ne obrazlaže, pokazatelj je da se izbjegava obrazloženja, a to može biti samo zato jer po metodi ćorave kokoši ne zna što radi ili se ustručava reći što kani jer bi tek onda navukao na sebe drvlje i kamenje. No nije ni trebao išta reći jer je to općepoznato - raspolaže povjerenim sredstvima tako da (je) stvara(o) probleme i ondje gdje ih nije bilo.

Opće je poznato kako je novi ministar kulture raspolagao sa sredstvima koja su mu (bila) povjerena. Potpuno voluntaristički. Voluntarizam u politici je pak osnova svake diktature. Diktatura i nije drugo nego voluntaristička vlast, moć da se napravi bilo što nikome ne obrazlažući i potpuno neodgovorno, nikome ne polažući račune. Bez ikakvog iole suvislog obrazloženja ili bez ikakvog obrazloženja uskratio je sredstva onima koji mu nisu po volji, a isto tako bahato obdario one koji mu pašu kao da je pijani milijarder koji dijeli novce iz vlastita džepa. Umjesto ministra kulture dobili smo malog diktatora u kulturi koji je - kao i svaki diktator - prvenstveno ograničen i štetan.

Time dolazimo do suštine: jedan od temeljnih problema naše kulture je upravo ministar kulture. Srećom, nije dugovječan na toj poziciji, ali je - nesrećom - već bio i predugo.



srijeda, 06.07.2016.

šah i literatura

--------------------------------- Za potpuno razumijevanje ove priče potrebno je,
--------------------------------- i zapravo je bolje, skočiti na postove ovog bloga
--------------------------------- iz srpnja 2006, te početi čitati priču u nastavcima
--------------------------------- od 28.7. Ujedno to može podsjetiti na zlatno doba
--------------------------------- blogova koje je vidljivo i po broju komentara koji su
--------------------------------- tada redovno bili ostavljani.






KLJUČNA FIGURA

Ona je pripremila najfiniju večeru što je bolje znala i dotjerala se što je bolje umjela. Djecu su poslali roditeljima. Prijatelj je došao u odijelu, donio dvije boce izvrsnog vina i buket cvijeća. Svi troje su bili ponajbolje raspoloženi, a dobro raspoloženje je još poraslo kad je nakon tri boce vina domaćin izvukao već pripremljeni smotuljak i popušili ga dodajući ga uokrug. Obojica muškaraca su je tako gledali da nije bilo ni najmanje razloga za sumnju da su možda makar i latentni homoseksualci. Ipak je sve dalje krenulo kao obično. Nakon večere muškarci su izvukli šahovsku kutiju, skinuli sakoe i objesili ih preko naslona stolica, premjestili se na ugodnu kutnu sjedeću garnituru u suprotnom uglu prostorije, prostrli tablu na niski stolić, razmjestili figure i počeli igrati, a ona je sjedila pored njih i lagano pijuckala iz čaše koju nije ispuštala iz ruke.

Kao i obično, dok su poslagivali figure da započnu drugu partiju, muškarci krenuše s razgovorom koji nije nikuda vodio. Kako da nju zabave dok njih dvojica igraju? Nije izumljen šah u troje, a ona ne zna ni u dvoje. Izmijenili su nekoliko ritualnih rečenica koje su već svi znali napamet, no kad su već figure stajale u dva nasuprotna fronta gost reče nešto što nikada ranije nije rekao:

 - Šah je kao literatura…

Domaćini ga upitno pogledaše, a on odloži povlačenje prvog poteza da bi objasnio: potezi u šahu su kao literarne rečenice, premještanje figura je kao rečenice koje se zapišu, partiju čine samo odigrani potezi kao što literaturu čine samo zapisane rečenice dok je ono između njih - razmišljanja koja vode odluci što napraviti - zauvijek izgubljeno, premda je to možda i zanimljivije i vrjednije od onoga što se vidi, što se ostvari, što napokon ostane. Završivši izlaganje pomakne piona s A2 na A4.

Njen suprug se, ponesen prijateljevim riječima, prisjeti jednog starog crno-bijelog filma koji je snimljen na temelju romana, „Našeg čovjeka u HavaniGrahama Greena, te - umjesto da povuče potez za odgovor - ispriča: u završnoj sceni dva lika zaigraju neku igru na šahovskoj tabli, možda su igrali dame, ali umjesto figurama zaigraju flašicama alkohola. Jedan od njih je bolji igrač, pa neutraliziraju tu razliku time što onaj tko pojede neku figuru (u njihovom slučaju flašicu s pićem), mora odmah da je ispije, pa je tako onaj koji bolje igra sve pijaniji od drugoga koji slabije napreduje i kako partija dalje ide oni su sve ravnopravniji igrači.

Prijatelj je shvatio njegovu priču kao prijedlog, pa uzvikne:

 - Može! Ne zna se tko je bolji šahist od nas dvojice, ali ja bolje podnosim piće!

Suprug ustane i ispriča se da mora nakratko na zahod. Dok ga nije bilo ona, hihoćući se, povjeri njihovu dobročinitelju što joj je na momente padalo na pamet.

Sanjala je da njih dvojica igraju šah, a umjesto stola između njih je bila ona. Klečala je gola, oslonjena na koljena i dlanove, a na leđima joj je bila šahovska tabla s figurama. Jedan od njih – nije znala koji – zabio joj se spolovilom odostraga, a drugi je gurnuo svoje u njena usta. Ona se ne smije ni pomaknuti da se figure ne poruše, pa održava njihove erekcije samo stiskanjem vaginalnih mišića i cuclanjem ustima i oblizivanjem jezikom. Što je najgore, u snu joj je to bilo krajnje ugodno, a i kad se probudila sjećanje na sanjano ju je uzbuđivalo.

Gost se sledenio. Donja vilica mu je pala na prsa, usta mu se razjapila, a oči raširile. Netremice je ukipljeno buljio u nju kao da je pokušava usisati pogledom. Prene ga tek suprugov povratak. U nastavku igre gostu su ispadale figure iz prstiju, rušile druge figure na ploči, povlačeći poteze pomjerao je usputne figure, pa su morali ponovo namještavati poziciju, povlačio je očito krive poteze da su ih odmah vraćali, previđao ono što se ne smije previdjeti, pa su napokon dogovorili da ne uzimaju tu partiju u obzir, prekinu je i krenu ispočetka.

Narednu igru su započeli usredotočeno, sve dok domaćin ne reče, zamišljeno kao da govori sam sebi:

- Razmišljao sam na zahodu… Mogli bismo igrati šah na svlačenje!

Domaćica i gost ga iznenađeno pogledaše. On pojasni suigraču:

 - Ma ne svlačimo se mi! Ona se svlači! - pokaže glavom prema supruzi. - Pojedeš moju figuru - ona skine komad odjeće. Ja pojedem tvoju figuru - ona nešto obuće…

Gost zgrabi čašu s pićem kao da mu o tome život ovisi i nabrzinu je nadušak ispije do dna. Odloži praznu čašu:

- A nju se ne pita?

Suprug se okrene ukipljenoj domaćici:

- Evo, pitam je. Hoćeš li?

Time bi ujedno bilo riješeno i njeno sudjelovanje u zabavi koju je samo kibicirala ne znajući kako se igra ni razumijevajući što se događa.

Čekajući što će ona odgovoriti muškarci ponovo nagnuše glavu nad ploču i zanesoše se u nadmetanje. Kad je ona napokon tiho prozborila "Hoću" kao da nije ništa rekla.

Iznenada se gost uspravi i usklikne tako da se nije znalo je li to prijedlog ili pitanje:

- Pobjednik prca domaćicu?

Njen suprug kao da je bio pušten s lanca:

- Dok jedan razmišlja, ona drugome puši! Kao u "Našem čovjeku u Havani"! Tko duže razmišlja više misli o onome što onaj drugi dobiva, više to i sam želi…

 - Što se tebi vrti po glavi?! - uzvrati mu supruga prijekorno premda je to bilo dječja igra prema onome što se u njenoj kovitlalo. Nije znala da li više drhti od onoga što joj pada na pamet ili od straha: ako se prcne s gostom, izgubit će muža! Ako se ne prcne s gostom, to će joj promaći, nikada ga neće okusiti. Jebo život u kojem se u životu neće prcnuti s dvojicom istovremeno! Najbolja bi bila triada: nakon nje nema tko kome išta zamjeriti, nitko nije prevaren. U najgorem slučaju, izgubit će jednog, ostat će joj drugi, a ipak je oprobala s dvojicom.

Ona prihvati praznu flašu i ostane da donese novu. Pri tome dlanom druge ruke prekrije jednu odloženu figuru i neopazice igračima obujmi je prstima i ponese. Kako su šahisti ipak ljudi koji zamišljaju unaprijed i uzimaju u obzir sve mogućnosti, dok je prilazila vratima za kuhinju čula je gosta iza sebe:

  Smislili ste i dogovorili taktiku kako da me izbacite iz ravnoteže! Kako da se pored ovakvih ideja koncentriram na igru?!

Zatvorila je vrata za sobom, odložila praznu flašu, naslonila se na njih i rastvorila šaku. Na dlanu je ležala poduža bijela figura s crnom kuglom na vrhu. Dovoljno se već nakibicirala da je znala da se zove "lovac". Hitro je podigla rub suknje, pomaknula gaćice ustranu, prislonila glatku kuglu na otvor u svojem međunožju i odlučno pritisnula. Figura je glatko kliznula u obilno natopljenu okolinu. Vratila je gaćice na mjesto i poravnala suknju. Sad će vidjeti kako će njih dvojica dalje šahirati! Dosta toga!

Vratila se s novom flašom pića i smireno sjela na svoje mjesto, ali nije mogla ukloniti s lica zluradi osmijeh zadovoljstva. Zamišljala ih je kad će otkriti da im nešto nedostaje. Prvo će se zgranuti, onda im neće biti jasno kako je tako nešto moguće, onda će početi pipati oko sebe, podizati jastuke na kojima sjede, saginjati se pod stol, napokon hodati po sobi na rukama i koljenima i zavirivati pod namještaj, a ona će ih gledati odozgo. Baš je zanima čime će ta potraga uroditi, hoće li pronaći što će tražiti? Kako će ova večer završiti?

Da je ovo priča hrvatskih fantastičara s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, literatura na tragu Jorge Luis Borgesa, dok bi muškarci plazili četveronoške oko njenih koljena iznenada bi osjetila kako se falusoidna šahovska figura u njoj izdužuje i odebljava. No kako je ovo ipak zapis Pisca prostih priča, navest ću kako joj je pala na pamet dječja igra "vruće-hladno" u kojoj oni koji traže postavljaju pitanja, a onaj tko zna odgovor riječima "vruće" i "hladno" naznačuju da li mu se približuju ili udaljuju. Ipak, obzirom da se nalazimo u katoličkoj zemlji dominantnog licemjernog čistunski zatucanog morala prekinut ću pričanje ovdje i zapisati samo nešto poput pouke.

Možeš misliti što god hoćeš i koliko god hoćeš, možeš smišljati što bi bilo dobro, a što najbolje, što bi bilo lijepo, pametno, pristojno, dostojno, pravo ili plemenito, možeš htjeti ili ne htjeti, željeti ili ne željeti, čvrsto odlučiti i držati se odluke ili prepustiti se trenutku, pokušati predvidjeti ili nagađati, odlučiti što ćeš nastojati po svaku cijenu ili što po bilo koju cijenu nećeš dozvoliti, ali napravit ćeš ono što ćeš napraviti. Ni više ni manje od toga. I to ćeš biti ti. Zgrabit ćeš priliku koja se pruža jednom u životu ili ćeš propustiti deset prilika za redom i početi žaliti tek kad ti postane jasno da se prilika više nikada neće ponoviti.










ponedjeljak, 04.07.2016.

Kalendar Maja


TEMELJ BOLJEG SVIJETA

Svojevremeno sam odbijao pogledati filom "Groznica subotnje večeri" jer me nerviralo previše onih oko mene koji su egzaltirano okretali očima i stenjali kako je to sjajan film. Toliko su mi išli na živce da sam, što se mene tiče, mogao ostati da tome da sam film nikada ne pogledam. Napokon sam se našao u situaciji da to nisam mogao izbjeći, zatekao se u društvu koje ga je počelo gledati, pa sam se pomirio sa sudbinom. Početnu netrpeljivost odbacio sam već nakon nekoliko početnih kadrova, a nakon kraja mi je bilo iskreno drago što sam to odgledao. "Groznica subotnje večeri" je zaista izuzetno dobar film.

Nešto slično dogodilo mi se s Ferićevim romanom "Kalendar Maja". Kad se pojavio dvije tisuće i jedanaeste dočekale su ga brojne pohvalne kritike, padale su neke književne nagrade, neko vrijeme se učestalo pričalo o njemu. Znajući kako Zoran Ferić piše bio sam uvjeren da je to solidno djelo, ali su mi unisone pohvale djelovale pretjerane, tim više što sam u isto vrijeme pročitao nekoliko drugih odličnih domaćih knjiga koje uopće nisu bile spominjane. Supruga je odmah pročitala roman, iako je iznimno obiman, ali kako smo u to vrijeme bili u nešto zategnutim odnosima nismo mnogo pričali o tome. Sjećam se da ga je i ona pohvalila, što mi je tada još više ohladilo žar da ga se i ja prihvatim. Onda su se pojavile druge knjige koje su mi privukle pozornost i "Kalendar Maja" je potonuo u zaborav zaturen u nekom uglu stana.

Prisjetio sam ga se nedavno kad se Ferić našao uvučen u javne polemike oko reforme školstva, a niz nedotupavnih likova je zbog toga napalo njegovu literaturu na načine ispod svake civilizirane razine. Počeo sam čitati "Kalendar Maja" otprilike kao što sam počeo gledati "Groznicu subotnje večeri". Nakon prvog poglavlja bio sam čak i pomalo mrzovoljan: da, da, otprilike upravo ono što sam očekivao, a knjiga je toliko debela… Autoru se mora priznati majstorstvo pisanja, ali imam li strpljenja da knjizi posvetim toliko vremena koliko se traži? Donekle me privlačilo što su akteri moje životne dobi, nešto na što se rjeđe nailazi, pa me čak začudilo kako Ferić - deset godina mlađi od mene - suvereno vlada građom. No sa svakim pročitanim poglavljem zanimanje je sve više raslo, a kad su se naizgled nevažne iznesene epizode počele ispreplitati više nisam mogao ispustiti tu knjižurinu iz ruku.

Otprilike na pola knjige postalo mi je jasno da je ona ne samo sjajna, ne samo odlična, da je više od toga, da je to Velika Literatura (pisano s velikim početnim slovima). Ono što su svojevremeno hvalili knjigu zapravo je premalo. Ne sjećam se da je itko rekao da je to Velika Svjetska Literatura. To je ravno Thomasu Mannu, to je vrh književnosti! Više ne može!

Svako malo sam se čitajući prisjetio drage prijateljice koja pasionirano čita Jonathana Franzena, odmah nabavi što god njegovo izađe. Franzen je svjetski uspješan pisac, sve se njegovo promptno i kod nas prevede. Tretiranje Ferića i Franzena kod nas je pokazatelj kolika smo i zašto smo provincija. S jedne strane, Frenzen kod nas ipak nije zaslužio toliku pažnju kakva mu se upućuje. S druge, Ferić piše onako kako Franzen želi pisati, ali mu ne uspijeva. "Kalendar Maja" je za naše prilike uspješniji izdavački poduhvat: možda ga je prodano i nekoliko stotina primjeraka više od tri tisuće. Nasuprot tome, sveukupno je prodano vjerojatno tridesetak tisuća Frenzenovih knjiga. Zato smo provincija. Da je "Kalendar Maja" prodan u trideset tisuća, to bi bilo dobro, a da je prodan u tristo tisuća - bili bismo kao Island u kojem barem jedan od deset stanovnika za života objavi barem jednu svoju knjigu. Tolika smo provincija, a Island - usprkos geografskom položaju i veličini - uopće nije.

U mojoj internoj kategorizaciji "Kalendar Maja" je ljubavni triler. Na tako kompleksnu ljubavnu priču s takvim preokretima, tako utemeljenu, psihološki obrazloženu i logičnu, rijetko se naiđe. U ljubavi, naravno, ima i seksa. Spolnost je kod Ferića prije svega prirodna, nimalo lascivna i nimalo pornografska koliko god realistički opisana, u potpunosti je smislena. Koliko god čistuncima moguće šokantna do kraja je obrazložena, potpuno ljudska - ukoliko se zna čitati. I, usput, najbolje prodiranje u problematiku grupnog seksa na koje sam ikada naišao.

Tek kad se pročita "Kalendar Maja" može se shvatiti provalija ljudske bijede onih koji napadaju Ferića kao književnika. Nesrazmjer između kaljuže u kojoj se valjaju svinje i Himalaja može imati samo dva objašnjenja. Prvo, nisu pročitali ono na što se nabacuju blatom. Da su pročitali, bilo bi ih strah Božjeg gnjeva pri takvom bogohuljenju. Drugo, ništa nisu shvatili, što ukazuju da je izvjesno riječ o kulturnim sirotanima, spoznajnim jadnicima, mentalno kastriranim likovima.

Čitajući "Kalendar Maja" može nam se otvoriti i uvid u kakvom šupku svemira živimo i kako je ubitačan utjecaj loše politike na sve, pa i na kulturu. Ovogodišnju Nagradu grada Zagreba dobila je Marija Peakić-Mikuljan, a Zoran Ferić nikada nije dobio Nagradu grada Zagreba, pri čemu u odnosu na Ferićevu literaturu književno djelo Marije Peakić-Mikuljan uopće ne postoji, nije ni djelo, eventualno je tek nedjelo.

Po jednoj od najboljih definicija kultura je ono što ostane čovjeku nakon što zaboravi sve što je naučio. Nakon "Kalendara Maja" kvalificirani čitatelj ima osjećaj da je uz pisca koji je to napisao i on sam obavio veliko djelo, zadovoljan je sobom da je to proživio, da je jedno poglavlje njegovog života završeno i ojačan time može dalje. Nakon "Kalendara Maja" iole senzibilno inteligentno biće može samo poželjeti da nađe još nešto slično, pri čemu mu je pojačana odbojnost prema bilo kakvom boflu.

Čini mi se da je sjećam da je Ferić izjavio da je pisao "Kalendar Maja" pet godina, a Radaković je ispisivao "Što će biti s nama" osam godina. Naravno da trajanje uloženog vremena samo po sebi nije garant da će se iznjedriti nešto vrijedno, ali kad se nakon toliko vremena pojavi nešto dobro što nitko ne bi mogao napisati brže, imamo snažan argument da je riječ o izuzetnim djelima. Pa ako želimo bolji svijet, on se može izgraditi jedino na temelju onoga što je dobro.



petak, 01.07.2016.

nasljednik Mike Špiljka









3. lipnja postavio sam prvi od tri posta kojima je nedostajala posljednja karika: kako je Marija Peakić-Mikuljan dobila Nagradu grada Zagreba? Film koji prilažem na kraju je konačno obrazloženje.










U najnovijem "Nacionalu" (broj 948 od 28. lipnja 2016.)objavljen je članak koji pokazuje da nisam jedini koji je primijetio i reagirao na nakaradnu blasfemiju da Marija Peakić-Mikuljan dobije Nagradu grada Zagreba zbog "slamanja omče dogmatskih jugoslavenskih korifeja oko hrvatske kulture" i gnjusne laži da je "na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi", čime je prisvojila zasluge pokojnog književnika Zvonimira Milčeca. Za taj članak dao sam kraću izjavu:

Lažne veličine su jedna od najpogubnijih pojava u svakoj kulturi. Lažne veličine grabe priznanja i akumuliraju utjecaj, a da bi mogle opstati moraju onemogućavati, ili barem smetati i omalovažavati sve što je zaista vrijedno. Time srozavaju opći kulturni nivo društva i odbijaju ljude od kulture. Da bi mogli djelovati moraju imati podršku centara moći, politike i medija, te je trula kultura pokazatelj trulosti društva. Konkretno u ovom slučaju - Bandić može koliko hoće glumatati da je simpatičan i pozitivan lik, ali stvarni potezi pokazuju drugačije. Pod njegovom dirigentskom palicom decenijama ugledna Nagrada grada Zagreba postala je privatna prćija kroz koju nagrađuje svoje prirepke, pri čemu zapravo vrijeđa one koju su tu nagradu zaista zaslužili.

Odakle sad Bandić? Vrlo jednostavno: nema načina kojim bi Marija Peakić-Mikuljan zaslužila išta osim nogom u stražnjicu ukoliko se za nju ne založi netko poput nje, a tko je taj kazuje sama Marija vlastitim mudrim riječima. Tko tu koga protežira: on nju ili ona njega? Ona Špiljka ili Špiljak nju? Okreni-obrni, ispada isto. Ruka ruku mije. Marija je zamijenila Miku Milanom, a Milan je svežder i guta sve, i život ide dalje.

Siroti gradonačelnik, na što je spao?! Da ga protežira Marija Peakić-Mikuljan! Teško je zamislivo niže, pokazuje očaj gubitnika koji se kao posljednjeg oružja hvata bumeranga. Pogledajte i poslušajte taj apel i razmislite za koga ćete, ili nećete, naredni put glasati, ako prije izbora ne završi gdje mu je mjesto.




TUŽNA GODIŠNJICA

petak, 24.06.2016.

kiosk Gorana Babića



NAJVEĆI HRVATSKI

NEPOZNATI PJESNIK


Goran Babić stanuje u Beogradu u blizini jednog od najvećih prometnih raskrižja. Presijecaju se višetračne ulice, gužvaju se tramvaji, autobusi, kamioni, taksiji, nebrojena osobna vozila, pretrčavaju pješaci… U sredini jednog od blokova na uglu tog raskrižja, između velikih kuća, nalazi se malo naselje potleušica kao na otoku. Kada sam prvi put ondje svratio prije dvadesetak godina ti kućerci su uglavnom izgledali kao ilustracija zagorske pjesme "Vu plavom ternaci… od blata je zbita i škopom pokrita, ne moreš prav znati jel hiža ili klet..." Posljednji put kad sam navratio, prije otprilike godinu dana, kućerci su svi bili ušminkani, fasade obnovljene, drvenarija pobojana, vrtići oku ulaza uređeni… Goranova kućica je najdalje od ulaza u tu urbanu oazu, možda jedina izgleda otprilike kao kad sam je prvi put vidio, osim jedne upadljive pojedinosti  - novinskog kioska kojim je proširena. Kućica ne samo da je trošna, nego je i mala, rekao bih da nema više od pedesetak kvadrata. Goran u njoj živi sa suprugom, Mladenkom Duras, svojevremeno direktoricom CDD-a, firme koja je izdavala "Polet", "Pitanja", biblioteku "Mladi hrvatski pisci" i bavila se sličnim projektima. U toj kućici su njih dvoje podigli dvije kćerke, što djeluje nevjerojatno jer je pod krovom toliko knjiga da bi se od njih mogla osnovati neka županijska biblioteka. Novinski kiosk stigao je kao prinova kojim je proširen prostor. Goran je u njemu smjestio svoju radnu sobu; kompjutor, knjige, papire... U dokumentarnom filmu koji prilažem voditelj razgovara s Goranom kroz prozorčić kroz koji su se nekada prodavale novine.

Goran Babić je jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika, nakon što je umro Arsen Dedić možda i najveći. U njegovom rangu je još samo Dane Dragojević i ne pada mi na pamet itko drugi. No Goran je svakako najplodniji: samo knjiga poezije objavio je pedesetak. Društveni status i ugled poezije je danas ionako spao na niske grane, pa malo tko zna nabrojiti tri živuća pjesnika. Pjesnici su tako i tako nepoznati, pa je titula najvećeg nepoznatog pjesnika oznaka dvostruke nevidljivosti: nejnepoznatiji od nepoznatih.

Pored poetskih zbirki objavio je niz knjiga polemika i njegovog viđenja zbivanja iz nedavne prošlosti i suvremenosti. Polemike su izuzetno kvalitetne: ne samo da su napisane tako da uzdignuta čela mogu stajati uz Krležine polemike, nego su se pokazale i proročki točne. Pokušajte naći knjige "Možda uzaludno" ili "Pismo zidu na kojem je maršalova slika" pa će vam biti jasno zašto ga se u Hrvatskoj izbjegava spomenuti. Previše je onih koji mu nisu ni do koljena, a koji su na utjecajnim pozicijama.

Goran Babić je dvadesetak godina prije devedesetih bio jedna od centralnih figura hrvatske kulture i društva. Bio je glavni urednik novina za kulturu "Oko", koje se također izbjegava spomenuti. Sve u svemu, ljudi u Hrvatskoj se, što se njega tiče, mogu podijeliti na dvije skupine: stariji, koji ga itekako dobro znaju, i mlađe od četrdeset koji za njega nisu ni čuli. Od onih koji ga znaju velik broj se ne usudi spomenuti što znaju da ne bi došli na zub onim koji ga ne vole i, ako ga već moraju spomenuti, rade to isključivo u negativnom kontekstu i uz ružne epitete.

Znamo taj lik iz horrora  - "onaj čije se ime ne spominje".

Ovaj film gotovo uopće ne govori o Goranu-pjesniku, ali je dobro prikazan Goran-čovjek. Za one koji ga poznaju ovo će biti dragocjeno svjedočanstvo. Pruža im se prilika vidjeti ga nakon četvrt stoljeća. Onima koji ga ne znaju ovo može biti prva informacija koja će ih navesti da traže dalje i otkriju nevjerojatno bogatstvo svijeta koji i dalje postoji dokle je god Gorana Babića.







<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se