subota, 04.11.2017.

bljesak turističkog uma


HRVATSKI BUMERANG

Krasan jesenji dan u Malom Lošinju proparao je kao grom iz vedra neba pogled na jedan suvenir u prodavaonici takvih tričarija na samoj rivi. Bumerang. I to bumerang na kojem piše CROATIA. Kao prvo - otkuda bumerang? Nameće se odgovor: s druge strane svijeta, iz daleke Australije. Kako li se ovdje našao? I onda - Croatia! Bumerang na kojem piše CROATIA! Bumerang - CROATIA! Ako pogledate desni stupac mog bloga, ondje piše jedan od slogana DA TI PAMET STANE! Ako bumerang na kojem piše CROATIA nije „da ti pamet stane“, plod kratkog spoja u mozgu, ne znam što je. Sad mi je žao što ga nisam kupio, da bude počasni egzemplar u mojoj kući, dokaz bez kojega će mi malo tko vjerovati.

Doduše, ne treba hrliti s preuranjenim zaključcima. Tko zna kako je do toga došlo? Retoričko je to pitanje jer onaj koji zna se sigurno neće javiti, a ja mogu samo nagađati: kako li je nepoznat netko došao do bumeranga, možda nije mogao drugačije naplatiti neki dug, možda je to nekakva trgovačka kompenzacija, možda je to potez kojim se spašavalo što se spasiti da, možda su bili nepojmljivo jeftini pa je neki poslovni duh vidio jedinstvenu priliku, pa se ingeniozno dosjetio da se izvuče iz bezizlazne situacije dodavši ono CROATIA, vrag će ga znati…

Obrni-okreni, naposljetku smo suočeni s rezultatom: bumerang na kojem piše CROATIA.

Možda je posrijedi neka dublja logika kojoj nisam dorastao... Recimo ovako: svima je znana “hrvatska kifla”, no možda je kifla zapravo bumerang? Neki u obrisima hrvatskih granica vide obličje zmaja, zašto ne bi bio i bumerang? Bumerang je možda zaista najprimjereniji hrvatski suvenir. Možda je cijeli projekt hrvatske države u biti ogromni bumerang, a poznato je da ga je lakše baciti nego s njim išta pogoditi, a kamoli ga uhvatiti u povratku. Nevješti bacač lako može završiti razbijene glave od vlastitog oružja. Što ako se svima nama hrvatska država o glavu obije? Od glave gumene možda se i odbije?

Tko zna kako je do toga došlo? Retoričko je to pitanje jer onaj koji stvarno zna se sigurno neće oglasiti, upregnuo je legiju mistifikatora da pletu mit, da svakodnevno muljaju, pa možemo samo nagađati…



nedjelja, 22.10.2017.

prvi povratnik


GASTARBAITERSKI ROD

U porodici mog djeda je iseljavanja u daleki svijet započelo još prije Prvog svjetskog rata. Dva djedova brata otišla su živjeti u Los Angelos. Stric Mate se nikada nije ženio i do kraja života je pomagao rodbinu preostalu u Hercegovini. Stric Slavo je imao sina Joea koji je kao marinac sudjelovao u desantu na Iwo Jimu.

Za njima su krenuli i drugi bliži i dalji rođaci. U bakinoj i djedovoj kući je otkako pamtim bilo posebno značajno čekanje poštara s pismima, razglednicama, čestitkama i paketima. Kad sam ja stasao da krenem u porodici je već desetljećima bio uhodan sistem za odlazak. Moj djed je pribavljao sve potrebne dokumente i dozvole za put, putne karte i slao one koji su odlazili. Oni koji su već bili u inostranstvu su ih prihvaćali, pomagali da nađu posao i snađu se, udomljavali i hranili dok se novodošli nisu uklopili.

Oni koji su odlazili prije Drugog svjetskog rata bili su mahom fizički radnici koji su proveli radni vijek u teškim poslovima. Nakon Drugog svjetskog rada, pedesetih godina prošlog stoljeća, čim je to postalo legalno moguće krenuo je novi val iseljavanja, s tim da su tada krenuli u strane zemlje i kvalificirani majstori i fakultetski obrazovani stručnjaci. Nekvalificirani su išli uglavnom u Njemačku, zanatlije i majstori u Kanadu, a oni s diplomama u S.A.D. Obje sestre moje majke skrasile su se u Sjedinjenim Američkim Državama, supruzi su im bili vrhunski stručnjaci i postigli su i za američke standarde pristojan životni standard.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pomagao sam djedu dočekujući ljude na željezničkom ili autobusnom kolodvoru, nosio kofere, čekao noću u redu ispred njemačke ambasade dok se ne otvori da predam ili preuzmem neke papire za rođake i zemljake ili čuvajući mjesto u redu za nekoga, vodio ih po Zagrebu i bio im na usluzi, ispraćao ih na vlak ili avion. Kad je na mene došao red znao sam sve što je trebalo učiniti i bez djeda.

Diplomirao sam sociologiju i filozofiju i otišao tetkama. Kanio sam naučiti engleski i nastaviti sa školovanjem. Uopće se nije razgovaralo o tome da se podrazumijevalo da sam došao ostati.

Bila je to sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Živio sam u okruženju o kojem sam ranije mogao samo sanjati ili vidjeti u hollywoodskim filmovima, svakodnevno gledao panorame koje sam ranije znao s razglednica. Život je postao komotan, lišen ograničenja i opterećivanja u kojima sam rastao, i pružala mi se prilika da sve to prihvatim u pustim korijenje unutar toga.

Amerika, tako se u našoj porodici nazivalo Sjedinjene Američke Države, otkrivala mi se kao napolitanka: red tvrdoga, red mekanoga… Ili kao luk: sloj ispod sloja. U prvi je mah sve izgledalo drugačije: drugačije kuće, automobili, ljudi, čak i sitnice poput kvaka na vratima i vodokotlića u zahodima drugačije. Onda sam vidio da je ipak sve isto: kvakama su se otvarala vrata, vodokotlićima ispirale zahodske školjke, u autima se vozilo, a kuće su služile za stanovanje… Zatim je krenulo razdoblje uočavanja dubljih razlika: automobili su imali druge funkcije i uloge u svakodnevnom životu, kuće su se drugačije doživljavale, zahodske školjke su omogućavale i čak navodile da se pri upotrebi razmotri što se u njima ostavlja. Nakon toga se otkrivalo što je ipak zajedničko s obje strane svijeta, ali je onda i to dolazilo u neravnotežu uočavanjem da svaka sredina ipak posjeduje ponešto ili neku osobinu, neki element koje druga uopće nema.


Sve je to relativiziralo mnogo toga što sam odranije znao: mnogo toga je moglo drugačije, ili bacilo novo svjetlo na mnogo toga, sagledavao sam složenije i dublje, pa ni ono novo što sam saznavao nisam uzimao zdravo za gotovo. Jedno od prvih i najvažnijih saznanja nakon uvida koliko su S.A.D. velika i kompleksna zemlja i društvo bilo je koliko je Jugoslavija mala. Ipak sam se naposljetku odlučio vratiti, to jest barem ne prekinuti veze i ostaviti vrata za povratak otvorena.

Prvi sam iz naše porodice koji se vratio, a za sada sam i jedini. Jedino se majka obradovala, a ostali iz porodice su se dobrano iznenadili. Značajnu težinu u toj odluci imala je procjena da je tzv. partizanska generacija u Jugoslaviji na odlasku s odlučujućih pozicija u društvu, pa će je upravo moja (uključujući i mene) zamijeniti, te bi sve moglo postati drugačije, bolje. Drugi značajan element odluke bilo je što sam vidio kako su živjeli oni rođaci koji su prvi otišli. Materijalno su bili pristojno situirani, ali zbog starosti više praktički nisu izlazili iz kuća niti im je itko dolazio. Potomci i ostala rodbina su ih eventualno posjećivali za rođendane i slali su im čestitke za Božiće i Nove godine, prijatelji su pomrli, a sa susjedima ionako nisu imali nikakve veze. Tko god je duže poživio na kraju je ostao napušten i osamljen. To je bila situacija kojoj nisam želio dopustiti da me zaskoči i zapadne.

- To je zato jer si jedini nekakve humanističke struke. Svi ostali su ili neškolovani ili doktori ili inžinjeri. Osim toga, ti uvijek moraš biti u nečemu prvi! – govorila je moja mlađa, pokojna sestra.

Ona je također ostala živjeti u Zagrebu. Ubila se 1995. i pokopana je na Miroševcu.







nedjelja, 08.10.2017.

avanturisti

LJUDI NOVOG KOVA


Večeri početkom oktobra toliko su svježe da nema sumnje da je počela jesen. Otišao sam po Komara i nastavili smo zajedno na otvaranje izložbe u Galeriju moderne umjetnosti. Ondje je sve bilo mračno i zatvoreno, jedino je noćni čuvar bio da nam kaže da je otvaranje bilo prije dva dana.

Utješili smo se otišavši na riblju večeru. U pol jela mi je prisjelo jer sam se prisjetio da sam jučer trebao otići na pregled koji je bio zakazan još prije dva mjeseca.

Događaju mi se takvi propusti sve češće. Dan ranije vozio sam oko podneva oko Kolodvora i odjednom se ukaže preda mnom prazno parkirno mjesto. Nisam to mogao propustiti. Dan je bio sunčan, prijatno toplo, ljudi su sjedili za stolovima pored izlaza iz Importane centra. Sjetio sam se da nisam ondje sjedio godinama, pa sam otišao i uživao sjedeći bez veze sat vremena i promatrajući ljude koji su prolazili. Na putu kući zastao sam pored našeg kvartovskog dućana kupiti uobičajene sitnice. Prolazeći između polica spazio sam komplet od dvije staklenke, soljenku i onu za papar. Jedna je na poklopcu imala rupice u obliku slova S, a druga P. Prisjetio sam se da u donjoj kuhinji u stanu tako nešto nedostaje: kad hoću nešto posoliti vadim sol prstima iz papirnate vrećice.

Dođem kući i pričam šogorici kako sam iz čistog užitka sjedio sat vremena pored Kolodvora jer nisam ondje sjedio već godinama…

- Što je s tobom? – prekine me. – Pa sjedili smo ondje prije mjesec dana!

Upitno je pogledam.

- Pa da! Nakon Ninine predstave sjeli smo ondje. Auto nam je bio parkiran u Importane centru…

Sjetio sam se da smo bili na Nininoj predstavi, sjetio sam se da smo se nakon predstave dogovarali i tražili gdje ćemo sjesti, sjetio sam se i da smo automobil ostavili u Importane centru, ali gdje smo sjedili nisam se mogao sjetiti. Nema razloga da ne vjerujem šogorici kad kaže da smo sjedili ondje, a uvijek postoji mogućnost da zbog toga što je bila noć danas u podne nisam povezao da sam nedavno bio ondje.

Dok smo razgovarali šogorica je raspakirala vrećicu koju sam donio iz dućana. Izvuče one staklenke i uzvikne:

- Opet si to kupio! Kupio si iste takve prošli tjedan!

Zgranem se što govori. Ona otvori vrata ormarića, a unutra leže iste takve neraspakirane staklenke.

- Nisam ih ni raspakiravala jer imamo soljenki i više nego što nam treba. Ne znam što da radimo s tolikim soljenkama!

- Pa zašto onda stalno solimo prstima iz škarnicla? A bibera uopće nemamo u ovoj kuhinji…

Umjesto odgovora ona otvori ladicu i izvuče tri flašice sa samljevenim biberom.

Počelo je!

Navečer sjedim na kompjuterom i razmjenjujem e-mail poruke s Nikšom. Imamo nas dvojica neke aranžmane oko kupovanja elektronske opreme. Poručim mu da kupi preko interneta rezervnu bateriju za veliku kameru koju rabim, pošaljem mu sve potrebne specifikacije. „Hoćeš istu onakvu kavu smo naručili prije dva dana?“, pita on. Kako prije dva dana kad mi je tek sad sjevnulo da mi je potrebna rezervna baterija? On mi proslijedi potvrdu o internetskoj kupnji, što je značilo da smo već o tome razgovarali, da smo naručili, platili, a ja sve zaboravio.

Potaknut time pošaljem mu dužu poruku u kojoj opišem izlazak s Komarom, kako sam sjedio pored Kolodvora i kupio soljenke.

- Što se čudiš? – odgovori Nikša. – Meni su takve stvari uobičajene.

Odlično! Došli smo u doba da više ni ne znamo što smo zaboravili, ni koliko je toga. Samo se slučajno ponešto od toga otkrije. Netko drugi bi se zbog toga zabrinuo, ali ja se mogu samo obradovati.

Ono što smo godinama išli u nekakve urede i prevrtali neke bezvezne papire u besmislenim rabotama nema veze. Ono što smo radili na šalteru bilo je samo za zavaravanje. To su bile samo nevažne prolazne epizode. Mi smo ljudi drugoga kova!

Kad malo razmislim siguran sam da smo se probijali mačetama kroz južnoameričku prašumu u potrazi za izgubljenim gradom i, kakvi smo, siguran sam da smo ga našli. Vodili smo karavane kroz gudure prepune divljih pljačkaša i, obzirom da smo živi i zdravi, znači da smo prošli. Voljele su nas zanosne ljepotice, provodili smo iscrpljujuće noći s njima. Ronili smo bisere i silno se obogatili. Ostavljali smo bogatstva čineći dobročinstva i u nekim krajevima svijeta se i danas pričaju legende o nama. Borili smo se protiv gangstera u lučkim gradovima i protiv mafije u svjetskim prijestolnicama. Jedili smo preko Atlantika u brodu sa tri jarbola, skakali padobranom… Gradili smo brane i kompleksne sisteme navodnjavanja pustinje. Istrebljivali smo biljne uši. Istaknuli smo zastavu naše slavne domovine na najviši planinski vrh Afrike (sad se ne mogu sjetiti kako se zove) i zaboli je na Južni pol. Prvaci svijeta u streličarstvu i treći u filateliji. Naše radove izlagali su u Londonu, Parizu, New Yorku i Tokiju. Govorili smo sedam jezika. Koncerte smo održavali na stadionima i u malim art-kazalištima. U Emiratima smo imali po četiri žene. Bili smo duhoviti, omiljeni u društvu i svi su se utrkivali da nas zovu na razne zabave. Krotili smo tigrove, plivali s delfinima. Možemo biti zadovoljni sa sobom. Došlo je vrijeme da se zaustavimo i odmorimo. Mi više ništa ne trebamo raditi, od nas se ništa više ne očekuje, napravili smo i previše.

To što se ničega ne sjećamo nije važno. Glavno je da znamo tko smo i kakvi smo.







srijeda, 13.09.2017.

uvijek dostupni

Nikica Gilić, jedan od najkvalitetnijih domaćih prevodilaca na njemački jezik, ako ne i najkvalitetniji kojeg danas imamo, shvatio je da je napravio fatalnu pogrešku tek kad je već bio u autobusu. Kupio je kartu do Varaždina, ali je previdio da ta linija putem staje na svakih pet do dvadeset kilometara, pa do Varaždina treba pet sati, te na svakoj stanici silazi i ulazi gomila školaraca s torbama na leđima koji se nesmiljeno guraju među babama s košarama punim živih kokoši pri čemu nitko od mlađarije ne ustupa sjedište ikome starijem. Trećeg sata takvog putovanja zazvonio mu je mobitel. Balansirajući na jednoj nozi i viseći na jednoj ruci, dok su ga košare s picekima udarale u rebra sa svih strana, uspio je izvući mobitel i prinijeti ga uhu. Kroz buku i galamu uspio je nazrijeti:

- Guten Tag, Peter Handke…

Glas je zvučao poznato, ali nije mogao prepoznati tko je. Nekoliko dana ranije razglabali su u nekom društvu o običaju svjetski poznatog književnika Petera Handkea da sam odabere prevoditelja za jezik na kojem će mu se neko djelo prevesti, pozove prevoditelja na svoj trošak u Pariz da se upoznaju, gosti ga i časti mjesec dana dok ne rasprave sve o njegovoj literaturi i budućem prijevodu… Uvjeren da ga zove netko od njegovih nazoviprijatelja izderao se u mikrofon:

- Je.. te pas! Sad si me našao zajebavati! Goni se u tri pi… materine! - i prekinuo vezu.

Nekoliko dana kasnije doprli su do njega glasi da se Handke gostujući u Beogradu raspitivao za prevoditelja na hrvatski, te da su oni koji su ga preporučili odmah dali i njegov mobitelski kontakt. Čim je to saznao Gilić je uzvratio poziv na broj s kojeg je došao poziv u autobus, ali je dobio samo hotel iz kojeg su ga obavijestili da je gospodin Handke već napustio Srbiju. Srećom, naravno da Handke nije mogao razumjeti što mu je rekao, ali je nažalost nedvojbeno razumio intonaciju i više nikada nije nazvao.

Tako nešto ne bi se moglo dogoditi u predmobitelskim vremenima.











srijeda, 09.08.2017.

vapaj starog novinara



PRIMJER ZNANJA

BEZ RAZUMIJEVANJA


Vjerujem da će malo tko vidjeti išta alarmantno u onome nad čim se najdublje zgražam. Zaista, samo po sebi je praktički beznačajno, ali meni je ovaj primjer simptom raširene patologije.

Pred nama je jedan magazin, savršeno otisnut vrhunskom tehnikom. Magazin u sebi ima takozvanu "duplericu". Na duplerici su smještene dvije fotografije. Fotografije su svaka za sebe savršene: lijepa djevojka fotografirana po svim zahtjevima pin-upa. I što tu nije u redu?

Zabrinjavajuće je da je to očigledan primjer nečijeg kratkog spoja u glavi, za mene je to još jedan slučaj onoga za što bi se moglo reći "da ti pamet stane".

Naime, svrha duplerice je da omogućuje što veću fotografiju, a podijeliti duplericu na dva (ili tri) dijela je novinarsko svetogrđe. Ono pokazuje da oni koji su to napravili znaju što rade, ali ništa ne razumiju.
Pitala me prije neki dan jedna mlada novinarka što mislim o razini današnjeg novinarstva. Rekoh - sve najgore, ta je razina prilično niska. Pitala me da konkretiziram. Rekoh da je previše toga da bih nabrajao. Mogli bismo uzeti bilo koju tiskovinu i početi listati, nema šansi da u bilo kojoj ne bismo naišli na pregršt primjera van pameti, od kojim se većina već toliko uobičajila da nitko u njima ne vidi ništa čudnoga - osim što su ljudi generalno prestali kupovati novine, a Internet nije jedini krivac.

Da bi sve bilo gore, pojava nije ograničena samo na novinarstvo. Prelistamo li magazin koji sam uzeo kao primjer vidjet ćemo da je svaka stvar u njemu sama za sebe u redu - osim što je sve zajedno slabo, promašeno. Pogledamo li što u njemu ima, sve ima svoje opravdanje - osim što nema opravdanje za ono čega u njemu nema.

Fascinantna tehnologija koju rabi znanje bez razumijevanja, znanje koje se svodi na manje ili više uspješno imitiranje, nekritički stav prema imitiranom, samouvjerenost bez pokrića, mitologija neutemeljenih isprika zašto je to tako, svođenje profesionalizma na diletantizam, civilizacijske su bolesti koje su u suvremenom društvu uvelike metastazirale.





nedjelja, 23.07.2017.

ofanziva na druge i lokalne zajednice

PREDMET: - daje se

Nakon što zazvoni telefon, pa dignem slušalicu, malo što me može toliko iziritirati nego kad začujem nepoznati glas koji započne s "Poštovani!" Nakon toga ne može slijediti ništa dobroga. Obično slijedi opomena za neki neplaćeni račun što može radovati jedino Hanžekovića. Slično je i s pismima koja se prečesto nađu u poštanskom sandučiću, a pošast poruka koje počinju s "Poštovani!" zahvatila je i Internet.

Tako me je danas ujutro, pregledavajući e-mail poruke, zaskočila proslijeđena poruka koju je početno poslala Zorica Gregurić:

"Poštovani,
u privitku pismo preporuke Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara gospodinu Jakovu Sedlaru za snimanje igranog filma "2761" koji se bavi temom suicida hrvatskih branitelja. Molimo Vas da podržite ovaj način borbe za smanjenje suicida naših suboraca također pismom podrške g. Jakovu Sedlaru. Ako spasimo samo jedan život našem suborcu učinili smo mnogo, a ako zaustavimo ovu groznu pošast koja je do danas odnijela 3003 života učinili smo mnogo ne samo za njih nego i njihove obitelji."


Zaista, tko god spasi samo jedan život učinio je mnogo. Međutim, kako pomoći ijednom od 3003 hrvatskih branitelja koji su već počinili samoubojstvo ili ikome od njihovih obitelji, čime bi njima pomoglo ako zaustavimo groznu pošast suicida hrvatskih branitelja? Kako pomoći pokojnima i ožalošćenima? Jakov Sedlar zna! Time što bi on snimio film pod naslovom - nikad ne biste pogodili - "2761", a Zorica Gregurić zna da bi ponajbolje podržali borbu za smanjenje suicida pismom podrške Jakovu Sedlaru.

Uz poruku je priloženo i pismo o kojemu se u završnici kaže:

"Pismo preporuke možete poslati s ovim ili Vašim tekstom, bitno je da je na službenom memorandumu, ovjereno i potpisano te poslano na mail adresu: jakovsedlar52@gmail.com

Zahvaljujem i molim da ovu akciju proširite i na druge, kao i na lokalne zajednice."


Zbunjen time što nemam memorandum niti znam kako bih ga ovjerio pored toga što bih ga potpisao, krenuo sam čitati priložene dokumente da vidim kako bih akciju proširio "na druge, kao i na lokalne zajednice", što upravo činim jer ne mogu odoljeti, na tako nešto ne mogu se oglušiti, ne odazvati.

Popratno pismo za kojeg se predlaže da se dalje širi započinje tvrdnjom da je "tema suicida hrvatskih branitelja bolna istina o hrvatskom društvu danas", a prvi odlomak završava drugom tvrdnjom: "Što je tomu uzrok i kako zaustaviti tu žalosnu činjenicu pitanje je na koje još nije pronađen pravi odgovor."

Nakon što smo alarmirani da je "kako zaustaviti tu žalosnu činjenicu pitanje na koje još nije pronađen pravi odgovor" nudi nam se uvjerenje da se kroz medij filma može zaustaviti ova spirala smrti. Dobro se zna ono što se ne zna. Odgovor koji još nije pronađen čak i specifizira da se može pridonijeti zaustavljanju tragedije upravo kroz film gospodina Jakova Sedlara koji još nije snimljen. Kao primjer i dokaz domišljenosti i djelotvornosti projekta predlaže se da svatko prepiše ponuđeni tekst na memorandum, ovjeri ga, potpiše i pošalje Jakovu Sedlaru, redatelju i producentu, u nadi da će biti u mogućnosti izdvojiti određena financijska sredstva za realizaciju ovoga važnoga filma.

Kako pravi odgovor još nije pronađen, možda je i krivi odgovor bolje nego ništa. Doduše, izgleda da se branitelji procentualno odlučuju za samoubojstvo manje nego ostatak populacije, pa se - zbog toga što je svako samoubojstvo nemjerljiva tragedija - svesrdno nadam da ova akcija neće uroditi time da se samoubojstva branitelja procentualno izjednače sa samoubojstvima ostalih ili ih čak nadmaše.

Dajmo potporu inicijativi Zorice Gregurić, pošaljimo pismo ili e-mail potpore gospodinu Jakovu Sedlaru, izražavajući nadu da će biti u mogućnosti izdvojiti određena financijska sredstva za realizaciju ovoga filma, što više to bolje! U nadi je spas. Prepunimo mu poštanski sandučić i inbox pismima potpore i čekajmo da nas obavijesti koliko je izdvojio.








četvrtak, 18.05.2017.

jezično nasilje


PRETRES PRETRAGE

Priča je pokupljena s interneta:
…otišao neki čovjek na sprovod majci kolege iz ureda (ili je bilo susjedovoj majci, nije važno). Ožalošćeni je stajao uz lijes i primao žalovanja. Čovjek mu, kako je red, pruži ruku:
- Moje saučešće.
Ožalošćeni se osupne i kroz suze sikne:
- Hrvatski se kaže "sućut"!

Internet je inače prepun intervencija poput ove na priloženoj slici. Na izjavu "Policija se isto proslavila s pretresom kad je uspila prosvercat noz i u voznji ubosti policajca" nepoznat netko je imao primijetiti jedino "…kod nas se kaze pretraga"! Nije ga smetala rogobatnost cijele izjave ni riječ iz slenga "švercati" (umjesto "krijumčariti"), nije osjećao kao manjak što je autorici prve izjave van operativnog dosega riječ "također", nije primijetio ništa sumnjivo kod oblika riječi "uspila", nisu mu nedostajale "čvrknjice" na slovima š i ž jer i sam piše bez njih. Jedino što je primijetio da je korištena riječ "pretres" kad bi po njemu bilo pravilno, pravovjerno, hrvatski reći "pretraga". Proskribiranjem "pretresa" gubi se, recimo, razlika između (policijskog) pretresa i (medicinske) pretrage, jezik gubi na izražajnosti, osiromašuje, govornici se zaglupljuju jer se pojmovi kojima se mislili reduciraju. Kritičar je prvenstveno iskazao da mu je jezična problematika strana, da mu je jezično znanje skromno, vladanje jezikom oskudno, ali je pobrao tko zna gdje i kako da je "pretres" nepoželjan, te si - osokoljen neutemeljenim samopouzdanjem - uzima za pravo ispravljati onoga tko je u pravu.

Takvim događajima svjedočimo gotovo svakodnevno, toliko često da smo na njih oguglali, više ih ni ne primjećujemo ili im ne pridajemo nikakvo posebno značenje, možda im čak i povlađujemo, premda kadikad nije riječ samo o verbalnim doskočicama već mogu imati i teže posljedice. Recimo, Dubravka Ugrešić navodi epizodu koja se njoj dogodila:

…boraveći nedavno u Zagrebu zatražila je na šalteru informaciju o predaji dokumenata za izradu legitimacije. ‘Ne razumijem vas’, odvratila joj je službenica i ponovno upitala: ‘Što trebate?

Legitimaciju’, odgovorila joj je Dubravka. Službenica je, sad ne baš ljubazno, ponovila da ne zna o čemu je riječ. Kad joj je književnica kazala da treba informaciju kako bi izradila novu osobnu iskaznicu, postala je ljubaznija…

Neznalice koje prigrabljuju poziciju znalaca ništa su drugo nego nasilnici jer djeluju na osnovi gluposti i sile. Jezično nasilje prijetnja je stvarnim nasiljem. Od toga strada prvenstveno sam jezik jer se osiromašuje i iskrivljava, a istovremeno i sve socijalne interakcije jer prvenstvena zadaća jezika (da bude razumljiv i jednoznačan, da omogućuje komunikacije, a ne da je iskrivljava) postaje oruđe svakodnevnog nametanja i nadzora svakoga nad svakim u korist društvenih odnosa koji su malo kome išta dobroga donijeli.


Preporuka za daljnje čitanje: povodom deklaracije o zajedničkom jeziku.



nedjelja, 07.05.2017.

VELIČANSTVENI TOMIĆ

Krajem prošlog tjedna preminuo mi je blizak i drag prijatelj, u četvrtak smo ga pokopali. Naravski da sam bio vrlo loše volje. Navečer, pred spavanje, trebalo mi je nešto snažno da se opustim da mogu zaspati. Trebao mi je neki indijanski vrač da mi prepiše neku moćnu drevnu medicinu. Rijetko pijem, no prve večeri sam stuštio tri čašice najžešće šljivovice. Nije pomoglo. Obično prije spavanja pročitam nekoliko stranica neke knjige, ali sam osjećao da mi nijedna od onih kroz koje upravo prolazim ne bi pomogla. Stao sam pred metar hrbata knjiga koje kanim što skorije pročitati i odjednom sam među njima spazio "Veličanstvene Poskokove" Ante Tomića.

Knjigu je Tomić krajem prošle godine poklonio mom sinu. Malac ju je odmah pročitao i rekao da je izvrsna, a u njegov se sud što se tiče knjiga (filmova nešto manje) mogu pouzdati, pa sam je namjenski odložio za kasnije kao poslasticu za neki poseban trenutak. Na pamet mi nije padalo da ću je se dograbiti kao lijeka. Kako sam je spazio tako sam znao, unutarnji glas mi je jasno rekao kao da sam doživio božansku objavu; "Ova knjiga će ti u ovom raspoloženju najbolje pasati, najviše pomoći."

Nisam se prevario. Već prve noći "Veličanstveni Poskokovi" su mi pomogli da smireno zaspem. Iz noći u noć su pouzdano djelovali. Sam sam sebi čestitao kako sam dobro odabrao, ono - klasičan Tomić na najvišem nivou, iako za izbor nije trebalo previše pameti. Ništa čudno, Tomić je dokazano pisac koji ne može razočarati. Guštao sam na svakoj stranici i na svakoj stranici još desetak puta posebno pri svakom literarnom biseru na koji sam naišao.

A onda se otprilike nakon polovine knjige počelo događati čudo. Roman je postajao bolji od najboljega na što nas je Tomić do sad naučio, pisac je nadrastao sam sebe, i dalje Tomić, ali bolji od Tomića! Ne želim pokvariti užitak onim koji to još nisu pročitali, pa neću ništa odati, osim da priča neočekivano raste i nakon nevjerojatnih preokreta pretvara se u najnapetiji triler. Sve u svemu, Hollywood bi vrištao od sreće da se dokopa takve priče. Kakvi sjevernjački trileri?! Tomić ih ostajući tomićevski sve zajedno tuče na domaćem terenu!

Već sam dojadio sebi i drugima ponavljajući da imamo domaću literaturu na svjetskom nivou, bolju nego smo ikada imali, a Tomić me, uz Bauera, Ferića, Ivaniševića, Perišića, Radakovića i druge, ponovo uvjerio da je ta literatura čak i bolja nego što obično mislim.




Može se nabavit ovdje.

četvrtak, 20.04.2017.

bruka


BESTIDNO

1
Stari Joau Auraro probudio se s božanskom jutarnjom erekcijom kakvom je rijetko bio podaren i u vrijeme najdrčnije mladosti.

Ponosno je prezadovoljan istrčao bez tuljca-nakurnjaka nasred kruga koliba od granja i lišća malog naselja na proplanku u džungli i zaplesao neka svi vide. Presretno je klicao, zašto ne bi? Takva ukrudba svakom je muškarcu samo na čast. Ljudi s drugih meridijana i paralela rekli bi da se ponašao bez stida i srama. Zapravo, zaista i jeste. No zašto bi se ičega božanskog stidio i sramio?

Kome su besmisleni stid i sram igdje ikada ikakvo dobro donijeli?






2
Na drugoj strani zemaljske kugle Jakov Sedlar će bez ikakvog stida i srama od gradonačelnika primiti Nagradu grada Zagreba za gnjusni filmski uradak o logoru u Jasenovcu za koji ga je bestidno predložila nadležna komisija, a prijedlog besramno prihvatila gradska skupština. Da imaju ikakvog stida i srama svi zajedno bi se nakon toga samoinicijativno zamočili u katran i uvalili u perje. Da ih imaju ne bi im bilo dobro. Dodjeljivanje nagrade Jakovu Sedlaru uvreda je svih zaslužnih i časnih ljudi, obezvrjeđivanje nagrade, ljaga na gradu, srozavanje društva. Ljudima s drugih meridijana i paralela sve bi to bilo neshvatljivo, mislili bi da je tako nešto nemoguće.

I bez cijepljenja na stid i sram su imuni. Stari Joua Auraro bio bi zapanjen i zgrožen da o tome samo i čuje, a kamoli da na ikoji način u tako nečemu nečasnome učestvuje.



BESRAMNO








utorak, 18.04.2017.

obogaćivanje trga



U sjeni pompoznog otvaranja fontane na Britanskom previđena je pojedinost koja bi mogla imati dalekosežni značaj. Nova fontana je ipak bolje nego što je bilo ranije, mokrenje u njenu vodu bio je veličanstven čin, ali novoiznikla pumpa za vodu iza zgrade javnog zahoda zaslužila je da se ne prešuti.

Ovom prilikom podsjećam na post objavljen na ovom blogu prije nekoliko godina. Napisan je povodom NESTANKA javnih pumpi, no uvjeren sam da tadašnja popratna razmišljanja vrijede i danas. Nadam se da je nova pumpa na Britancu naznaka preusmjerenja gradske politike.

srijeda, 12.04.2017.

uz deklaraciju o jeziku


BANDERA

Zagovornici tvrdnje da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski četiri jezika, a ne četiri varijante jednoga, pozivaju se na činjenicu da postoje razlike između riječi koje se upotrebljavaju u, recimo, Beogradu i, recimo, Zagrebu. Logika ide otprilike ovako: "Oni kažu belo, a mi kažemo bijelo! Eto dokaza da su to dva jezika!"

Primjer takvih rasprava dogodio se koliko jučer. Prijatelji su bili u posjetu Sarajevu i njihova kćerka, djevojka rođena nakon političkog i jezičnog raskola 1991, nije znala za riječ "bandera". Nikad čula! Što znači "bandera"? To da nije znala je činjenica, pa ako je uzmemo kao dokaz o postojanju više jezika zanemarujemo da je upravo daljnji razvoj događaja dokaz da je riječ o jednom jeziku. Naime, čim je djevojci rečeno značenje riječi "bandera", odmah ju je usvojila, ako ne kao riječ koju će nadalje rabiti, ono kao riječ koju će nadalje zauvijek razumjeti.

Dapače, mogla je razumjeti riječ iz konteksta i bez da joj je objašnjeno što znači. Da joj je rečeno: "Zbog velike brzine zaletjeli su se automobilom u banderu na uglu, bandera se prelomila i gornji dio na kojem je svjetiljka i žice pao je na krov", uz zericu razmišljanja mogla je i sama dokučiti što znači tajanstvena riječ.

Samo govornici istog jezika mogu razumjeti riječ koju prvi put čuju iz konteksta. Svatko dok uči materinji jezik najveći dio riječi usvaja upravo iz konteksta govora koje prati i u kojima sudjeluje. Nitko nikada u povijesti čovječanstva nije posegnuo za rječničkim objašnjenjem riječi "što", "zašto" ili "nemoj" i ogromnim brojem drugih riječi dok je učio svoje dijete govoriti.

Nasuprot tome, kad se sretnu govornici koji zaista govore dva jezika, nema načina da se iz samog govora išta razumije. Zamislite rečenicu o saobraćajnoj nezgodi na kineskom. Što bi pitali da je nejasno kad je sve nejasno? Kako bi, kojim riječima pitali kad na kineskom ne znate ni zucnuti?

Ako se vlada cjelinom jezika, svaka sitnica unutar tog konteksta je potpuno irelevantna, koliko god da se može nabrojati takvih pojedinosti, pojedinačnih riječi.

No kad smo već spomenuli banderu, dozvolite kratku digresiju: "bandera" je u Hrvatskoj otprilike do 1990. bila uobičajeno upotrebljavana i svima razumljiva riječ. Sjećam se dok smo kao djeca igrali nogomet sa zamišljenim vratnica gola, najčešća tema svađa bila je "bandera!" ili "nije bandera!" Sjećam se Hrvoja Macanovića koji je u radijskim prijenosima gotovo jednako često kao što je vikao "goool!" razočarano uzvikivao i "bandera!" "Bandera" je svima u susjedstvu bila jasno razumljivo mjesto na koje se kvače osmrtnice. Nakon 1990. riječ se potpuno izgubila iz opticaja, pa nije čudo da je današnja hrvatska mladež ne poznaje. Moglo bi se reći da se jezik razvija, pa su takve promjene prirodne, ali to bi bilo prijetvorno, a pošto svi znamo zašto i kako se izgubila, to bi zapravo bila laž.

"Bandera" je iščeznula iz opticaja u Hrvatskoj kao nedovoljno hrvatska ili ne-hrvatska riječ. Naizgled je apsurdno da je riječ nestala kao "nehrvatska" jer je "bandera" zapravo hrvatska riječ. Tko ne vjeruje slobodno može zaviriti u "Hrvatski enciklopedijski rječnik" u izdanju "Novog libera", ili - ako mu ta knjiga nije dovoljno "pravovjerna" - u "stvarni slikovni rječnik" "Šta je šta" (priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, izdanje "Minerve" iz Zagreba 1938.) ili u drugu stručnu literaturu. Prijatelji kojima je kćerkino nepoznavanje riječi "bandera" dokaz da su posrijedi dva jezika nisu svjesni da navođenjem tog primjera zapravo dokazuju da im kćerka slabo poznaje hrvatski, ali time nisu izuzetak nego upravo tipični predstavnici svog naroda u situaciji u kojoj smo se zatekli. Prividni apsurd plod je općeg zastrašivanja jezičnih puritanaca koji su početkom devedesetih cijelom narodu nametnuli zazor od upotrebe svake riječi za koju nije postojala potpuna sigurnost da je nedvojbeno "hrvatska i samo hrvatska" (kao, na primjer "glede"), pa su mnoge po svemu hrvatske riječi potisnute i zaboravljene.

Kakva je razlika između riječi obitelj, porodica, svojta i rodbina? Jedni vide razliku što svaka od njih označava nešto drugo. Drugima je značajnije da se neke riječi hrvatske, a neke srpske. (Kao "obitelj" je hrvatska riječ, a "porodica" srpska; ili obrnuto.) Ovi drugi su, naravno, zadrti jezični idioti. Sve navedene riječi su hrvatske, jedino što je obitelj uža zajednica, obuhvaća roditelje i djecu, a porodica šira, u nju se ubrajaju i stari roditelji, tetke i stričevi, itd. Odbacujući riječ kao nehrvatsku, jezični puristi okljaštruju moguću sliku svijeta, izbacujući pojam sužuju mišljenje. Na jednoj se razini takvom rabotom bave lektori, a drugoj samozvani diletantski korektori po birokratskim uredima, šalterima javne uprave, blagajnama samoposluživanja, čekaonicama ambulanti, po tramvajima, krčmama, internetski komentatori, svud i svagdje. Svi svakoga kontroliraju da se ne ogriješi nekom proskribiranom riječju, svi su u strahu da im nešto takvo ne izleti, što sve zajedno vodi patologiji javnog mentalnog zdravlja stvarajući ustrašeno pučanstvo pogodno za svakovrsne manipulacije.

Da je djelatnost jezičnih purista rezultat prirodnog mijenjanja jezika imali bismo obogaćivanje vokabulara, a ne osiromašivanje. Uzalud pozivanje na neke novoiznikle riječi kad na svaku od njih ide desetak onih koje su protjerane iz svakodnevnog govora. Jezični puritanci osiromašuju jezik, a ne obogaćuju; kastriraju ga, a ne razvijaju; kobajagi čiste, a zapravo brste. Oni su prvi val mentalnog zaglupljivanja i karakternog kastriranja, pa kad se već svi sviknu da ih svakodnevno povlače za nos ne trebaju se čuditi kad su za taj nos i povučeni. Na takvoj je potki Todorić sagradio svoje carstvo.

No sad će me neki jezični čistunci zaskočiti kao montipajtonovci Smrt u "Smislu života": što se ja kačim za jednu riječ kad postoje tolike različite riječi da su izdani i posebni "razlikovni rječnici"? "Razlikovni rječnici" su čisti blef i pokazatelj patološkog tretiranja jezika do kojeg smo navedeni. Zašto pored tolikih "razlikovnih rječnika" ne postoji ijedan "sličnosni/istosni rječnik" u kojem bi bile navedene iste riječi koje se rabe u Beogradu, Podgorici, Sarajevu i Zagrebu (ili u bilo koja dva od navedena četiri grada). Zamislimo "Beogradsko-zagrebački sličnosni rječnik"... Bio bi barem pedeset puta deblji od bilo kojeg "razlikovnog rječnika"! Zato ga i nema.

Naravno, pišem sve ovo podrazumijevajući da su razlike poput "bijelo" i "belo" razlike između dva oblika iste riječi. Tko misli da su to dvije riječi, ne mogu mu pomoći. Dapače, teško da možemo o jeziku i razgovarati, iako govorimo istim jezikom - nema izgleda da bi se išta o jeziku dogovorili. Doskočice tipa da li je isto spavati s "djevom ili devom" zgodne su za mudrovanje uz šank, navedena je čak i donekle duhovita. Međutim, u stvarnoj životnoj situaciji takve su doskočice, makar dolazile i od sveučilišnih profesora umotane u stostranične rasprave, potpuno neprimjenjive, neučikovite. U stvarnom životu u kojem ljudi govore stvarni jezik između djeve i deve teško može doći do zabune. Bojim se da bi jedino neki Vrlo Veliki Hrvat zaveden leksičkom nejasnoćom mogao umjesto s djevom općiti s devom. Taj bi, u nacionalnom zanosu, mogao pribjeći i "dijevi" i tako dostići konačni cilj nacionalističke euforije, ništavilu u kojem mu preostaje jedino vlastita desnica.

Varijante unutar ove jezične zajednice danas četveroimenog jezika razlikuju se upravo kao što se razlikuju riječi: u slučajevima istih riječi imamo samo dva, tri ili četiri oblika iste riječi. U slučaju riječi koje oblikom ili značenjem postoje samo na ograničenom području, to ništa ne mijenja. Rep i njuška se vrlo razlikuju, a ipak pripadaju istoj životinji.

Ništa ne mijenja što su neki ugledni znanstvenici, velevažni akademici i popularni propagatori objavili na desetke knjiga, stotine i stotine, tisuće i hiljade stranica tvrdeći da su, recimo, hrvatski i srpski dva stara, drevna jezika. Isto tako je u srednjem vijeku bilo napisano stotine i stotine knjiga o vješticama, tko su vještice i kako ih prepoznati, kako djeluju i kako se od njih obraniti, sve o vješticama što se niste usudili pitati, i tako dalje, pa ma koliko zla su te knjige prouzročile, sve su one puke fantazmagorije naspram papiriću na kojem piše da vještice ne postoje.





utorak, 04.04.2017.

NATAKNEM IH NA ĆIVILUK!


VOLTAIRE BRANI SARAJEVO



Čak i najpovršnije sporadično čitanje novinskih "crnih kronika" otkriva da mafijaši iz svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije skladno surađuju, da nema balkanskog plaćenog ubojice bez hrvatske putovnice. Nikome nije ništa čudno kako međusobno razgovaraju, dogovaraju poslove i na kojem jeziku dijele plijen. Svima je jasno da ne koriste esperanto i ne pozivaju u pomoć ovlaštene prevoditelje.

Smatralo se velikim uspjehom hrvatske privrede kad je Todorić proširio poslovanje na Srbiju, no nitko se nije pitao kojim jezikom komuniciraju hrvatski Agrokorovi šefovi sa srpskim Agrokorovim šefovima, upošljavaju li odjele za prevođenje prije nego pošalju e-mail poruke.

Nitko se nije čudio ni zgražao što ni jednom od četrdeset i osam sastanaka Miloševića i Tuđmana nije pozvana da prisustvuje prevoditeljica ni što se Kolinda i Vučić sastaju nasred mosta i uspijevaju se sporazumjeti bez razlikovnih rječnika.

Jedino kad nekakvi znanstvenici, profesori, književnici, novinari i slični konstatiraju da govore istim jezikom onda je to uznemirujuće, alarmantno, skandalozno i nedopustivo. Svi oni koji su desetljećima previđali prva tri primjera jezičnog sklada odjednom graknu da su povrijeđeni, odjednom su im jezik, nacionalno biće, državna samostalnost i tko zna što još ugroženi.

Vjerujem da su gadno uzdrmani.
Kako reče Voltaire, teško je osloboditi budale lanaca koje obožavaju.
Ja bih to rekao nešto blaže: teško je osloboditi roblje lanaca na koje je sviklo, kojim se ponosi.

Licemjerna je, prijetvorna, lažna i farizejska briga jezičnih dušebrižnika i puritanaca za dobrobit jezika. Nakon što su bez gunđanja prihvatili za premijere Milana Panića i Tima Oreškovića izgubili su kredibilitet da o zaštiti i razvoju jezika i pisnu. Naravno, vrli povjesničari - koji imaju u malom prstu sve što se dogodilo od stoljeća sedmog - te su epizode već zaboravili, svi ti vajni patrioti ih više ni ne spominju.













subota, 11.03.2017.

nedodirnute ljubavnice

NEPOZNATA NA ISPRAĆAJU


Oko stola u kuhinji čekali su me obučeni majka, sestra, baka i djed i pili kavu. Stigao sam na vrijeme, a kofer me je čekao spakiran, te sam samo bacio majicu i traperice natopljene duhanskim dimom u prljavi veš, obukao čisto i mogli smo krenuti. Nazvao sam prijatelja Nikšu koji je stanovao četiri kuće dalje. Nikša je radio u Kontroli letenje i ionako je trebao otići na posao. Točno smo sišli pred kuću kad je naišao autom. Tada je još vozio Volkswagen "Bubu". Djed je sjeo naprijed, ja odostraga između majke i bake, sestra mi je sjela na krilo i tako smo krenuli.

Pred ulazom u aerodrom - iznenađenje! Na oproštajnom okupljanju u Savskoj su našli dva ili auta auta, potrpalo ih se u njih koliko je stalo, i stigli da se još jednom oprostimo. Naravno, na čelu je bila Marijana, a uz nju Vlado Tomić, Mirjana i Ino Bešker, Nikolići: Ivana i Vjeran, Kuki Burcar, Breda Beban, Mirko Torbica, Mladen Grbić, Siniša Knaflec i Biba Rauter, a bila je s njima i jedna vrlo zgodna djevojka koja mi je izgledala poznata, iako nisam znao kako se zove. Računao sam da je bila na tulumu, vjerojatno je stigla nakon što sam napustio mjesto ili je - lako moguće - u onoj gužvi nisam ni zamijetio, pa su i nju poveli. Dočekali su nas s lošom viješću: aerodromski kafić još nije bio otvoren.

Zbog zatvorenog kafića muvali smo se neko vrijeme pred ulazom u zgradu. Knaflec, fotograf, zapričao se s nekim nepoznatim putnikom jer je tom visio oko vrata polaroid-aparat, pa ga je nagovorio da nas sve zajedno uslika. Poredali smo se u dva reda, oni u prvom čučnuli i - škljoc! Dobio sam još vlažnu fotografiju da je ponesem za uspomenu.

Otvorio se kafić pa smo se premjestili u njega. Zauzeli smo četiri stola. Po prirodi stvari sjedio sam s bakom, djedom, majkom i sestrom, a povremeno se, kao svojevrsni slavljenik: ključna figura događaja, premještao nakratko za stolove sa strane. Kako god sam se premjestio ona nepoznata mi je bila pred nosom, ali za drugim stolom. Neprekidno me kopkalo - odakle je znam? Zbunjivalo me - kako je moguće da se ne sjećam odakle znam tako zgodnu curu? Ne sjećam se više što sam pričao s ljudima, vjerojatno nešto bez povijesnog značenja, ali se dobro sjećam da se Knaflec priljepio uz neznanku kao flaster, šaputao joj na uho i krvnički se upucavao, jer mi je uz nju i on bio stalno na vidiku.

Taman sam odlučio da mi nema druge nego odbaciti sve ostale i zaskočiti nepoznatu, da i s njom prozborim nekoliko riječi, kad su javili da se trebam ukrcati u avion. Kao školska eskurzija otpratili su me do ulaza za kontrolu karata. Dok sam se opraštao s jednom po jednom osobom iz pratnje, ono: zagljaj-poljubac-nekoliko riječi, nepoznata je s putnom torbicom preko ramena koju sam tad prvi put uočio pokazala kartu, prošla kontrolu i zaputila se prema čekaonici za putnike koji odlaze. Oho-ho! Imat ću društvo u avionu, i to ne mož' bolje društvo!

Dok sam se oprostio sa svim svojima, svi ostali putnici su uglavnom unišli. Kad sam stigao do čekaonice ona je bila na sasvim drugom kraju, kod izlaza. Počeo sam se probijati kroz gužvu, zaobilaziti torbe, preskakati malu djecu, no dok sam stigao na pol puta, vrata su se otvorila, nepoznata je izašla, prešla onih pet-šest metara do autobusa koji je vozio do aviona na pisti i ukoračila u njega. Kad sam ja stigao do izlaza, vrata autobusa su se zatvorila i krenuo je.

Bio sam prvi u sljedećem autobusu, ali to što sam unišao prvi znači da sam izišao posljednji. Nas su iskrcali kod stražnjeg ulaza u avion. Bio sam otprilike posljednji putnik koji se ukrcao. Svi ostali su već uglavnom posjedali. Preko naslona stolica vidio sam nepoznatu sasvim na prednjem kraju utrobe letilice, izdigla se na prste da ugura torbu u policu iznad glava. Jurnuo sam između redova surovo se probijajući pored svih na koje sam nailazio nadajući se da ću pored ljepotice možda još zateći koje slobodno mjesto. Ako ne bude, bio sam odlučan, preselit ću bilo koga na kojega bih ondje mogao naići.

Stigao sam otprilike do pola puta kad me je nešto silovito zgrabilo odostraga, obujmilo oko laktova, uzdiglo uvis i ponijelo poput uragana. Bio je to Nikša sa svojih sto i dvadeset kila, nešto mi je urlao u uho ali ga ja nisam razumio, pokušavao sam mu reći da me pusti, ali on nije slušao, samo je i dalje krčio put sa mnom u naručju. Pronio me je pored nepoznate koja se ukočila i buljila u prizor razrogačenih očiju, u prolazu sam vidio da su sva mjesta pored nje zauzeta, iznio me je iz putničke kabine i tek tad spustio da stanem svojim nogama na tlo.

 - Žurno! Sredio sam ti odlično mjesto! - pogurao me je dalje. On je sa svog mjesta u kontrolnom tornju saznao od pilota da je jedno mjestu u prvom razredu ostalo slobodno, sredio s posadom da me prošvercaju ondje i došao se osobno uvjeriti da su ga poslušali. Koliko ga znam, imao je moćan argument za pregovore u ruci: avion neće poletjeti dok se ne dogovore. Zato je sve i moralo biti žurno, da se stigne što prije vratiti na radno mjesto podići avion jer je već ionako kasnio.

Nabrzinu sam sve iskalkulirao: moj prijatelj se pobrinuo da mi pribavi dobro mjesto u avionu - ne bi bilo lijepo da ga razočaram. Tim više što su u turističkoj klasi već svi posjedali, teško ću ikoga moći premjestiti. Ionako ništa ne bih uspio, a tu gdje sam se našao nije bilo loše. Pomirio sam se sa sudbinom. U prvom razredu nije bilo loše. Sjedalice su bile udobnije, zapravo fotelje, oko njih je bilo više mjesta, posluživali su bolju hranu i više pića, na broj putnika bilo je više stjuardesa… Ipak, jedva sam čekao da dođemo do Züricha procjenjujući da je bolje da ondje priđem nepoznatoj nasamo nego da se muvam po avionu u zraku i upucavam joj se naočigled dvije stotine svjedoka. Nakon prvotnog iznenađenja da i ona putuje bio sam neutemeljeno uvjeren da i ona ide do Amerike. Let preko oceana s takvom pratiljom bio bi stvarno nešto! Zrnce sumnje da možda iz Züricha nastavlja u nekom drugom pravcu bilo je utješna mogućnost: mogli bismo barem zajedno provesti koji sat čekajući dalje vezu.

Zürich me je razočarao kao malo što. Avion se dovezao gotovo do aerodromske zgrade, iz zgrade su se poput monstruoznih pipaka neke mehaničke hobotnice ispružile ogromne metalne cijeli i zalijepile za izlaze iz letala. Nas iz prvog razreda pustili su kroz jednu cijev u kojoj je bio pravi hodnik, a one iz drugog razred na druge cijevi. Čim sam se našao u zgradi jurnuo sam kroz nepregledno mnoštvo pokušavajući pronaći plijen, ali uzalud.

I nisam je nikada više vidio. Kao utješna nagrada ostala mi je jedino polaroid-fotografija na kojoj stoji u drugom redu sasvim nadesno, ali me ta utješna nagrada malo tješi jer ne dozvoljava da zaboravim neprežaljeno razočarenje.







subota, 25.02.2017.

uklonjeni zazor

ROD AVETNJAKA

Na Facebooku je mnogima znano: jedna od zanimljivijih osoba koju se može pratiti je Slađana Bukovac. Kadikad prenese fotografiju nekog slatkog peseka u nevolji kojeg treba udomiti ili štogod slično (od čega nitko od nas nije imun), ali daleko češće postavi poduži tekstualni status koji onoga tko ga počne čitati prisili da klikne na ono "Prikaži više". Piše jasno i nedvosmisleno, precizno ocrtavajući profinjene nijanse, a sve to tečno i krajnje ekonomično, bez ičega suvišnoga. Užitak ju je čitati bilo čega da se dohvati, tim više što na kraju obično izmami pomisao "Pa bilo je vrijeme da to već netko kaže!" ili ostaje dojam da nas je preduhitrila za ono što nam je bilo na vrhu jezika ili ostanemo zadivljeni kako je uočila nešto što je svima pred nosom, nešto što mnoge iritira, ali su već toliko oguglali da više ni ne primjećuju, i kako je to besprijekorno iznijela. Većinu onoga što je napisala mogao bih potpisati od prve do posljednje riječi, često mi svrne pažnju na nešto o čemu nisam ranije razmišljao, pa se opet nađem da sam u svemu suglasan s njom te joj zbog svega toga vjerujem kad izvještava o nečemu što ranije nisam znao. Svega sam jednom naletio na njezin status za koji mislim da je temeljito zabrazdila, ne znam što joj bi, da ne duljim o tome.

Dakle, prema Slađani Bukovac sam krajnje dobrohotan i - na prvi pogled paradoksalno - upravo zbog toga sam odlagao pročitati neku njezinu knjigu. Naime, nisam se mogao osloboditi bojazni da ću se razočarati, što bi mi upravo zbog toga koliko je cijenim bilo žao. Roman ipak zahtijeva drugačiju usredotočenost i drugačije pletenje priče od fb-statusa. No kako u posljednje vrijeme sve češće nailazim na hvaljenje njene posljednje knjige, "Stajska bolest", donekle umiren odlučio sam se ipak odvažiti na tako nešto.

Izgledalo mi je protuprirodno da prvo pribavim i prihvatim se posljednje knjige, "Stajske bolesti", kad "Rod avetnjaka" već odavno stoji u hrpi knjiga koje želim što prije pročitati, tim više što mi je bio pri ruci. Već nakon prvih nekoliko stranica sam odahnuo - pa to je dobra stara Slađana, i to u punom sjaju! Pitko, tečno, pametno, zavodljivo… što dalje - to bolje. Nekako se ne sjećam da se o "Rodu avetnjaka" govorilo, a kamoli pisalo. To je još jedna od knjiga koje nisu zadobile zaslužene odjeke, a bio bi veliki gubitak prepustiti je potpunom zaboravu. Možda je pojava "Stajske bolesti" prilika da se i "Rod avetnjaka" aktualizira?

"Rod avetnjaka" je prema čitatelju sasvim nezahtjevan, a po onome što daje široke ruke. Moguće se u njega unijeti i prepustiti mu se. U njemu sam našao meni najdraži lik domaće literature - Duginog Ratnika. Vjerojatno sam pristran iz osobnih razloga, ali me uopće ne peče savjest zbog moguće neobjektivnosti. Jedino što je ostalo je žaljenje zašto se taj lik, koji se pojavljuje kao jedan u niski drugih, nije još pojavio kao glavni lik posebnog romana, ali možda još hoće.

Zapravo, sad živim u nadi da se Dugin Ratnik pojavio u "Stajskoj bolesti", makar i pod drugim imenom, i polako počinjem zazirati od čitanja "Stajske bolesti" da se ne bih razočarao…






utorak, 10.01.2017.

nesrazmjer prisjećanja


DAMA IZ ZAGREBA

Krimić "The Lady from Zagreb" Philipa Kerra postigao je solidan svjetski uspjeh, preveden je na niz drugih jezika, pa je pod naslovom "Dama iz Zagreba" objavljen i kod nas. Za nas je zanimljiv već od naslova. Naravno, u svim sredinama koje se smatraju svjetskom provincijom postoji zanimanje za bilo što i kako ih se kadikad spomene u svjetskim metropolama. Srećom, riječ je o sasvim pristojnom romanu koji bi bio jednako zanimljiv čak i da je dama iz naslova iz Sarajeva ili Ljubljane, pa se onima koji vole taj tip literature isplati pročitati.

Uz intrigantni lokalitet, dodatna atrakcija je i vrijeme u kojem se radnja odvija - Drugi svjetski rat, što u slučaju Zagreba znači - vrijeme NDH. Za ljubitelje natezanja ustaše-partizani to zvuči obećavajuće, ali bi se ipak razočarali: naime, partizani se u romanu praktički uopće ne spominju. Zato su ustaše prisutni sasvim dovoljno i sasvim adekvatno, pa je začudno da se neke braniteljske udruge još nisu povodom toga oglasile.

Za razliku od većine ostale literature u kojoj je uobičajeno na početku spomenuti da je "svaka sličnost s postojećim, živućim ili pokojnim osobama, samo slučajna", u romanu "The Lady from Zagreb" pristup građi je upravo obrnut. Pored Josepha Goebbelsa, za kojega malo kome treba objašnjavati što je i kakav je bio, kao literarni likovi pojavljuju se i neki koji nisu stvarne povijesne osobe, ali su konstruirani na temelju povijesnih činjenica. Umjesto napomene kojom se pisci na početku knjiga ograđuje od slučajnih sličnosti, Philip Kerr na kraju ima poglavlje-dodatak u kojem odaje na koje se povijesne biografske činjenice poziva.

Na primjer (oprostite na eventualnoj nespretnosti prijevoda):

"…Petar Brzica bio je student franjevačkog učilišta u Hercegovini i jedan od čuvara u Jasenovcu; pobijedio je na tamnošnjem natjecanju kao osoba koja je uspjela poklati najveći broj žrtava u jednom danu sa 'srbosjekom', zakrivljenom parajućom oštricom opisanom u knjizi. Njegova je sudbina nepoznata. Miroslav Filipović je bio franjevac i katolički vojni kapelan, svećenik u manastiru opisanom u knjizi. Isticao se sadizmom i bio poznat među svojim sljedbenicima kao 'vrag iz Jasenovca'; hrvatske trupe zvale su ga 'veličanstveni'. Bio je obješen u franjevačkoj odori nakon presude jugoslavenskog građanskog suda 1946. Iako je bio izbačen iz franjevačkog reda, nikada nije bio ekskomuniciran. Još jedan franjevac, Zvonimir Brekalo, pomagao je Filipoviću u ubojstvima; jednom prilikom ta dva katolička svećenika pobila su pedeset i dvoje male djece…"

Ne ulazeći u nijedan konkretno navedeni slučaj, tim više što su oni samo podloga na kojoj se odvija priča, okolnosti koji je omogućuju i ograničuju, upravo naše domaće očitavanje romana nameće neka pitanja koja vjerojatno nigdje drugdje u svijetu ne iskrsavaju. Recimo, nakon što smo desetljećima zasipani neiscrpnim nizom skandalizirajućih tekstova o poslijeratnim zločinima "komunističke vojske" u kojima se do beskraja ponavlja obrazac kako je "komunistička vlast" neselektivno tamanila sve koji su joj dopali šaka, možemo se zapitati da li je postojao ijedan jedinicati slučaj da je netko zasluženo strijeljan po zakonu nakon koliko-toliko odgovarajućeg suđenja? Da li je takav slučaj postojao? Ako je postojao, zašto se ne spominje? Ako se spominje, zašto se i njega ne iznosi na velika zvona kao ove druge slučajeve?

Evo, prisjetio sam se - Mile Budak je likvidiran nakon jednodnevnog suđenja zajedno s nekolicinom suoptuženika u istoj parnici. Bi li bilo bolje da se njegovo suđenje rastegnulo kao suđenje Sanaderu, Vidoševiću i nizu drugih, bi li bilo poštenije da je na kraju osuđen na ritualno guljenje krumpira? Ako je Pero Brzica u jednoj noći uspio zaklati 1360 ljudi (pa čak i da je broje deseterostruko uveličan) je li moguć ijedan iole pravičan sud na svijetu ili u povijesti koji bi ga oslobodio?

"Dama iz Zagreba" utoliko je za našu sredinu značajnija od ijednog drugog prijevoda svjetskog literarnog hita.








utorak, 03.01.2017.

raskalašena renesansa u suvremenosti



Pričali smo usput o smislu života, umjetnosti... o smislu stvaranja u umjetnosti i životu, i oko ponoći zaključili da se ona nasloni laktovima na stol, a ja da joj priđem s leđa da iskušamo i dubine strasti koje smo dotad u razgovoru zanemarivali.

Nažalost, gornji odlomak nije opis mog dočeka Nove godine, nego citat iz knjige Zdenka Jelčića "Sponzoruša u Parizu". Moja nova godina je počela s 38,4, i to na najvjerojatniji način kako me je tako nešto ikada zgrabilo. Nakon ponoći sam sa suprugom izmijenio čestitke i najbolje želje, a u sljedećem trenutku me je uhvatila drhtavica, groznica, minutu-dvije, i kad su prestali imao sam 38 sa 4.

Retroaktivno objašnjenje svodi se na jedino moguće: na donjem katu stana šogorica boluje već pet dana, ima 38 sa četiri, bole je svi zglobovi na tijelu, raspada se. Kako ipak nisam Howard Hughes, bilo je samo pitanje vremena kad će boleština preskočiti na mene. Međutim, ja sam se cijepio protiv gripe na vrijeme, pa me je zahvatilo u ublaženom obliku. Mene bole jedino gležnjevi, a sve ostalo je - usprkos temperaturi - sasvim podnošljivo, naročito kad usporedim što mi je prije nešto više od mjesec dana radilo običnih 37 stupnjeva točno; zdravom čovjeku nikakva temperatura, tek upozorenje da bi nešto moglo biti, ali ja sam to jedva prebrodio.

No vratimo se početnom odlomku. Ujutro je temperatura obično niža, 37 sa 5. U takvom stanju dohvatio sam se "Sponzoruše u Parizu" koja već odavno čeka svoj red da je pogledam i bio je to odličan izbor. Nastavljajući Pietra Arettina i Boccaccia Zdenko Jeličić mi je vratio volju za život renesansnom raspuštenošću. Nije to najbolja knjiga na svijetu, ali je idealna za početak godišnje čitalačke sezone, čak i više - idealna za okretanje nove stranice u životu.

Malo što nas toliko može odvesti na krivi put kao očekivanja. Od glumaca se očekuje da su majstori u pamćenju i reproduciranju tuđih tekstova. Iznenadi nas kad otkrijemo da su sposobni i za produkciju svog teksta, a obraduje kad taj tekst ispadne vrlo dobro. Kao onaj koji je napisao bezbrojne retke erotske literature više od ikoga mogu cijeniti gotovo dvije stotine stranica ispunjene neprekidnim skakanjem iz jednog kreveta u drugi, a da ti opisi ostaju sasvim primjereni bez upadanja u dosadno ponavljanje. Posebno me raduje što su većina bahantkinja iz romana dobrodržeće, ali pomalo već ocvale matrone, što su likovi kakve površna erotska literatura izbjegava, ili im služe za podsmjeh, a Jelčić opravdano upozorava da je gubitak zanemariti ih na bilo koji način, u literaturi kao i u životu. Dodajmo tome i najbolji opis tucanja vjernice na koji sam ikada igdje naišao, ono - antologijski, i dobivamo knjigu koju mogu svakome preporučiti, jednima da ih razveseli, drugima da popizde. I jedni i drugi su sami krivi za ono što će ih snaći.

Drago mi je da "Pisac prostih priča" nije usamljen u svom vremenu.






petak, 30.12.2016.

prije četrdeset godina

… povremeno zapišem poneku autobiografsku zabilješku

ERITREJA

Uvečer prije mog odlaska na studije u Americi Rosenzweigi su priredili oproštajni tulum kod njih u Savskoj. Došlo je toliko ljudi da je njihov mali dvosobni stan bio dupkom ispunjen. Iz jedne sobe u drugu ili u kuhinju se teško moglo preći jer je i hodničić između njih bio prekrcan ljudima koji su se komešali i cirkulirali. Nisam uspijevao pregledati tko je sve pristigao jer je jedina rasvjeta bilo ono što je dopiralo s ulice, oko mene je neprestano bilo nekoliko ljudi ili barem netko tko je htio nešto razgovarati, pa dok sam od jednog ugla dospio u drugi ondje su me već dočekali neki koje sam ranije vidio, a oni koje nisam se premjestili u neki drugi zakutak. Tako sam se s nekima sreo više puta dok nisam naletio na nekoga tko je bio ondje cijelo vrijeme od početka. Pregled su ometali i oni koji su napustili tulum ranije kao i oni koji su naknadno pristizali.

- Ovo je rekord! - bio je ozaren Dean. - Nema smisla ni brojati! - Nikada ranije u stanu nije bilo toliko gostiju, a moglo se pretpostaviti da se ni nikada kasnije više neće toliko sakupiti.

Iznenada sam među glavama metar-dva dalje spazio lice tamnije od svih ostalih koje se tren zatim izgubilo u mračnom uglu. Izgledalo je kao da se netko sprema orobiti banku i navukao je preko glave crnu najlon čarapu. Kad se to četvrti ili peti put ponovilo, zainteresiralo me. Krenuo sam pronaći tajanstveni lik da ga razgledam, ali mi je kretanje bilo otežano jer mi je na ramenu visjela moja tadašnja djevojka Marijana, a putem su me manje-više svi zaustavljali i zadržavali. Svatko je imao nešto reći, nešto pitati, uglavnom su svi ponavljali jedno te isto te sam mogao odgovarati bez razmišljanja. U nekoliko navrata sam ugledao crni lik kako ide prema meni, ali je uvijek skrenuo prije nego je stigao do mene i isčezavao. Počelo me to iritirati.

Zgrabio sam Deana u prolazu.

- Kakav se to crni fantom šulja između ljudi?

Ha, ha, ha, počeo se smijati. - Fantom! - To mu se svidjelo. Odmah je znao za koga ga pitam. - Pričekaj, sad ću je dovesti. - Okrenuo se, zabio među ljude iza sebe i nestao.

Desetak minuta kasnije stajao sam uz prozor prema ulici kad se ponovo pojavio. Iza njega se probijala trudeći se da ga slijedi najljepša crna djevojka koju sam ikada vidio uživo, ljepša i od svih koje sam vidio na fotografijama. U svjetlu ulične rasvjete buljio sam razrogačenim očima i otvorenih usta, mora sam izgledao skrajnje glupo. Imala je upadljivo dugačak, elegantan vrat, izduženo lice, pravilan tanki nos, ogromne oči s fino oblikovanim kapcima i dugačkim trepavicama, jedino su zubi i bjeloočnice bili porculanski bijeli.

- Tko si ti? - zapanjeno sam izlanuo.

Ona se čarobno nasmiješila.

- Govori samo engleski - spustio me Dean na zemlju. Moj engleski je u to vrijeme bio katastrofalan, u školi sam učio njemački.

- Odakle ti? - upitao sam Deana.

- Moja studentica. Sjajna cura! Iz Eritreje. Nedavno je stigla, još nikoga zapravo ne pozna. Usamljena je. Oproštajna zabava za tebe je bila idealna prilika da je pozovem. Uvedem u društvo…

Uz Deanovo prevođenje smo se upoznali. Zvala se nekako Mbasa, Mavava, nešto na M, zaboravio sam. Popizdio sam. S Marijanom na ramenu, ne govoreći engleski, s tim da sam ujutro kretao prema Americi, moji izgledi kod nje bili su nikakvi.

- Pozvao sam je kao specijalnu atrakciju da uveliča oproštaj s tobom! - smijuljio se Dean. I ona se meni srdačno smješkala; nikada neću saznati što me je Dean pred njoj olajavao. Usamljena je, još nikoga ne pozna! Na tren mi je pala na pamet pomisao da otkažem put na studije, riješim se Marijane, upišem ubrzani kurs engleskog u Vodnikovoj, posvetim život tome da je osvojim… Strašno mi je došlo. Vidio sam da ću ja otići, ona će zauzeti moje ispražnjeno mjesto u društvu i dokle god me neće biti svi moji prijatelji će joj se sumanuto upucavati… Jedva sam se suzdržao da zgrabim Deana za vrat, pridavim i izbacim kroz zatvoreni prozor jer sam bio siguran da točno zna na kakve me je muke stavio. Dean je već bio asistent, predavao na nekom fakultetu. Zaškripio sam zubima:

- Zar se nastavno osoblje smije tako familijarizirati sa studentima? To je zloupotreba Pokreta nesvrstanih!

Dean se samo zadovoljno smijuljio i takvog ga pamtim.

S Marijanom sam zapravo sve već bio riješio. Upoznali smo se ne mnogo ranije, manje od dva ili najviše tri mjeseca, bila je dobra i slatka, a kad sam naprečac odlučio otići preko oceana otvoreno smo porazgovarali. Rekoh joj da ne znam kad ću se vratiti i hoću li se uopće vratiti, nisam u prilici da je pozovem sa sobom, nema smisla da me čeka niti da računa na mene, a ona je i sama znala da je tako. Ako se vratim u dogledno vrijeme, nakon dvije-tri godine, vjerojatno ću prvo nju potražiti, pa ako bude slobodna - tko zna? Možda nastavimo, zapravo: krenemo po drugi put…

Još po mraku napustio sam zabavu i krenuo pješice kući. Odbio sam da me itko preveze kući, htio sam se oprostiti sa Zagrebom. Trebalo mi je četrdeset i pet minuta, a kroz to vrijeme se razdanilo. Ni trenutka mi nije bilo dosadno, poletno sam grabio. Tramvaji još nisu krenuli, u cijeloj Savskoj osim mene nigdje nikoga. Kad sam prošao kroz Dežmanov prolaz počinjalo se razdanjivati. Dok sam se uspinjao Tuškancem već su divlje cvrkutale razbuđene ptice, no ja sam vidio i čuo malo toga oko sebe jer sam uzavrelo razmišljao: Eritreja! Imao sam samo najopćenitije pojmove o njoj, ali kad ondje rastu takva zanosna stvorenja, mora da je uzbudljiva zemlja!









nedjelja, 25.12.2016.

nestanak javnog smrada



VONJ NARODA

Vjerojatno je tako bilo i ranije, ali govorim samo ono čega se osobno sjećam: pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su ljudi strašno smrdjeli. Treba imati na umu da početkom tog razdoblja mnoga domaćinstva još nisu imala uvedenu tekuću vodu, pa premda se kroz to vrijeme stanje uvelike poboljšalo, još početkom sedamdesetih je broj nastamba bez kupaonice bio iznenađujuće velik. U mnogim gradskih stanovima spojenim na vodovod ljudi su živjeli u sustanarstvu i izboriti se za korištenje kupaonice bio je pravi podvig. Dok je još nedjelja bila jedini neradni dan u tjednu, uobičajeni dan za kupanje bila je subota i tada se mijenjala odjeća - jednom tjedno. Koliko su ljudi smrdjeli najbolje se moglo osjetiti kad je negdje trebalo čekati u repu, pred nekim dućanom ili šalterom, u čekaonicama u ambulantama, te u tramvajima, autobusima i vlakovima. Ljudski smrad je donekle bio prikriven smradom duhanskog dima jer su svugdje mahnito pušilo, pa se sjećam da se još krajem sedamdesetih pušilo i u avionima. Ljudi koji nisu smrdjeli bili su u manjini, a oni koji su u uobičajenim životnim prilikama i okolinama još i mirisali djelovali su sumnjivo, kao dekadentni zaostaci mrske buržoazije.

Zanimljivo je kako danas u mnoštvu onih koji se javljaju da im je bilo gadno i strašno u Jugoslaviji, da je to bio totalitarizam, diktatura, komunističko jednoumlje, progon ovih, progon onih i svih, zatiranje ovoga i onoga i svega, sve se natječu koji će iznijeti što gore, posvemašnji mrak, ama baš nitko ne spominje da je bilo i smrada. Kao da to nisu tada zamjećivali, pa nisu ni danas zapamtili.

Zato ja pamtim. Najgore je bilo u vlaku. Zagurani u kupee drndali smo se satima. Manje-više svi su smrdjeli, a neki su smrdjeli nepodnošljivo. Najgore je bilo kad je neki od tih tvorova skinuo cipele. Vjerojatno su i sami znali da nadnaravno neljudski vonjaju, pa su pričekali da svi ostali u odjeljku pozaspu i tek tada izvlačili noge iz obuće. U dva-tri navrata me je takav smrad budio iz duboka sna. Bilo je to neopisivo. Prodorno, kiselo, štipalo je nosnice i oči, strašno u rangu bojnih otrova i ekoloških katastrofa.

Odavno već na putovanja idem uglavnom osobnim automobilom, a dojam mi je da ljudi generalno smrde znatno manje, mnogi (naročito ženske) čak i mirišu, a pravi smrdljivci su izuzetci na koje se rijetko nailazi. Kad sam se nedavno prisjetio tog nekadašnjeg ljudskog smrada, nakon tolikog vremenskog razmaka morao sam se ujedno i čuditi, a izniklo je i nekoliko pouka, kao i pitanja.

Ovo što govorim zvuči kao potpora za tvrdnju Ivice Puljka iz stranke "Pametno" da je svijet danas bolji nego ikad. Nešto se očigledno pomaknulo nabolje. Ako se pomaknulo nešto, možda bi se sve moglo poboljšati. Razmotrimo li ovaj jedan slučaj (smrdljivce u kupeima vlakova) možda možemo naći naznake kako poboljšati stanje i u ostalim segmentima života.

Kao prvo, ukoliko je to točno - zašto ljudi danas manje smrde?

Valja uračunati da je broj putnika vlakovima opao u odnosu na one koji koriste druga prometna sredstva, u prvom redu osobne automobile, a zatim i avione. Možemo pretpostaviti da se jedan broj smrtonosnih smrdljivaca preorijentirao na korištenje vlastitih automobila jer tako izbjegavaju konfrontaciju s okolinom i mogu neometano uživati u vlastitom smradu.

Nema sumnje da je povećanje stambenih standarda donijelo češću upotrebu kupaonica, podiglo nivo higijene i time smanjilo razinu vonjanja cjeline populacije.

Veliko pojeftinjenje i laka dostupnost raznorazne odjeće nametnuli su standarde češćeg mijenjanja odjeće, pa se ona ne stigne drastično usmrdjeti.

Postoji višedesetljetno kontinuirano svakodnevno usaglašeno navođenje svih medija, od reklama preko medicinskih savjeta do naputaka kako uspjeti u životu, potkrijepljeno beskonačnim nizom primjera i podastrtih uzora, kako je higijena, briga o vlastitoj pojavi u javnosti i dojmu koji ona ostavlja nešto vrijedno, značajno i u svakom slučaju poželjno.

Dugotrajno sveobuhvatno usmjeravanje ljudi prema nečemu što jest korisno i dobro u uvjetima osiguranih pretpostavki moralo je rezultirati uspjehom. Kad svi (ili barem velika većina) imaju kupaonice, onda ih se može navesti i da ih koriste. Da nemaju, ne bi bilo nagovaranja koje bi bilo djelotvorno.

Naredno je pitanje retroaktivno iskrsnulo - zašto su ljudi nekada trpjeli teror smrdljivaca?

U prvom redu, velika većina ljudi su i sami smrdjeli, pa im je tolerancija na tuđi smrad bila znatno veća nego danas.

Kad većina ili svi smrde pitanje tko više smrdi svodi daljnju raspravu na nepouzdane subjektivne kriterije, a razlikovanje strašnog od nepodnošljivog na skolastičko pitanje koliko zrna čini gomilu, tj. sve takve rasprave mogu rezultirati samo beskrajnim prepirkama bez ikakvog zaključka, unaprijed su beznadne.

Svaka pobuna je bila beznadna jer nit se uzrok nevolje moglo otkloniti (kupio je kartu, eventualno čak i rezervaciju, imao je pravo ostati na svom mjestu) niti se onaj koji je trpio mogao evakuirati (nije bilo mjesta u drugim kupeima, a i ondje su bili drugi smrdljivci; nije mogao izaći na hodnik jer je i taj bio prekrcan vonjajućim suputnicima; putovanje je bilo dugotrajno i nije se moglo cijelo izdržati na nogama, itd.). Svaka zamjerka je bila kontraproduktivna jer je realno mogla uroditi samo svađom koja bi ostavila suputnike u kupeu u lošem raspoloženju iz kojega se nitko ne bi mogao skloniti narednih nekoliko sati. Da se netko pobunio ostao bi osamljen i nadalje samo prezren od ostalih.

Idemo dalje, zašto bi se tvor u ljudskom obliku danas loše proveo?

Najznačajniji razlog je što su u međuvremenu ljudi koji prihvatljivo ili neupadljivo mirišu postali većina, kao većina su nametnuli svoje kriterije kojima se podvrgavaju i oni koji ih ne bi slijedili sami od sebe. Kad bi danas u odjeljku vagona netko skinuo cipele što bi prouzročilo da se zamagli prozor,svi ostali bi oštro prosvjedovali, natjerali ga da ponovo navuče odjeću ili ga istjerali iz kupea. Ako se ne bi povinovao pozvali bi upomoć konduktera i tražili momentalnu intervenciju institucije. Smrdljivac naprosto kao takav ne bi mogao opstati.

Zašto se na one koji i danas smrde ili bi željeli smrdjeti (mora da ima i jednih i drugih) ne primjenjuju mehanizmi zaštite manjina, zašto se u njihovom slučaju ne poziva na toleriranje različitosti? Da smo dosljedno principijelni i to bi bilo moguće… Odgovor je isto ono zbog čega u razdoblju kad se povijesno klatno prevaljivao od strane smrdljivaca na stranu "mirisavih" nije bilo nikoga da zagovara otpor toj promjeni. Nije bilo Facebooka da se pristaše smrada povežu i osnaže, a kad se javno mnijenje bezrezervno opredijelilo i sami pojedinačni smrdljivci su prihvatili da je smrad nepoželjan, a pravo na smrad - koliko god je sam smrad prirodan, bogomdan - neutemeljeno i nebranjivo.

Ohrabreni primjerom iskorjenjivanja javnog smrada možemo se zapitati mogu li se na isti način iz društva eliminirati i druge nepoželjne i štetne pojave?

Budimo realni, promjena koju smo opisali bila je ne samo moguća, nego je vjerojatno ne bi ni bilo da nije postajala građevinska industrija kojoj je bilo i ostalo u interesu graditi i prodavati stanove, da nije bilo industrije sanitarija kojoj je bilo i ostalo u interesu da ti stanovi imaju kupaonice, da nije bilo industrije higijenskih i kozmetičkih proizvoda… Bez toga bi medicinska saznanja o koristi higijene još zadugo ostala samo neuslišane tlapnje marginalnih idealista.

Da bi se ostvarila takve promjena potrebno je dugotrajno djelovanje stvarnih društvenih snaga: države, privrednih korporacija, crkve, moćnih sportskih klubova… Obrazovanja i mediji pri tome su samo oruđa promjene, a javno mnijenje tek rezultat njihova djelovanja.

Ako svijet i ide na bolje, ne ide sam od sebe, što znači da je moguće da krene i na lošije jer bi i to moglo biti nekome u interesu.







<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se