Pax et Discordia

utorak, 26.03.2013.

Ministarstvo autizma

(Unaprijed se ispričavam svim osobam oboljelima od autizma i njihovim obiteljima. Nije mi namjera nikoga povrijediti ili omalovažiti. Savršeno je jasno da su osobe koje pate od ove teške bolesti jednakopravni članovi društva, koje osjećaju bol i nepravdu jednako kao i svi ostali, i da su u velikoj većini slučajeva manje zle od onih koji nemaju ovaj problem. Međutim, mislim da će se svi složiti da bi hendikep koji autizam predstavlja trebao biti prepreka obavljanju dužnosti koju obavlja institucija o kojoj je ovdje riječ i da, dugoročno, toleriranje ovakvog sklopa na ovakvom mjestu, njegovo ignoriranje i izbjegavanje liječenja, šteti njemu samom, ali i razara društvo u cjelini.)

Kad je Željko Jovanović preuzimao svoju fotelju, stručna javnost nije bila previše negativno raspoložena prema tome što novi ministar nema ni dana iskustva u obrazovnom sustavu. Naime, prije njega su na tom položaju bili neki koji su iskustva itekako imali, pa smo, vidjevši kako je to ispalo, rekli, okej, možda to i nije presudan kriterij.

Kakva greška!

Nakon više od godinu dana slijepog bauljanja sustavom, pri čemu se kolateralna šteta koju je napravio slon u staklarnici uredno nastavlja gomilati, svakome tko je ovo tumaranje makar površno promatrao jasno je da velika većina grešaka, a možda i sve, proizlaze upravo iz te jedne presudne činjenice: ministar nema pojma.

Što je, naravno, samo djelomično njegova krivica, dok drugi dio leži na onome tko ga je na to mjesto postavio. Sasvim dosljedno s izjavom premijera Milanovića da nova Vlada neće biti stručna, nego "snažna politička". Kad je budući premijer to izjavio u periodu pred konstituiranje, nismo odmah shvatili što je mislio (ili nismo htjeli shvatiti), ali pokazalo se to vrlo brzo: potpuna nestručnost i prevladavanje političkih kriterija u svemu što se radi.

Nastavnicima, kao jednom od opće najobrazovanijih klasa hrvatskog društva, koji žive paradigmu stručnosti i obrazovanosti, to je posebno diglo živac i nije trebalo dugo čekati da krenu kritike. I tako je jedna od često spominjanih rečenica postala i: ako je ministar obrazovanja medicinar, može li onda na mjesto ministra zdravstva doći učitelj? No, krenimo i korak dalje. Ako je već ministar nestručan da shvati što s sve u obrazovanju događa, što je potrebno, a što treba ukloniti, možda bi bilo dobro pomoći mu da to shvati u terminima koji su mu bliži.

Naime, druga stvar koja je mnogima digla živac bile su najave da se najprije treba "detaljno snimiti stanje u hrvatskom školstvu prije nego što se krene u sveobuhvatne reforme". (Iako to ne objašnjava kako to da se krenulo u "uvođenje" Zdravstvenog, Građanskog i ostalih odgoja, te, najnoviji montipajtonovski projekt, džuda u škole, a spominjao se i šah kao obavezni predmet, bez da se napravilo to famozno "snimanje stanja".) Kao prvo, pitali su nastavnici, a što ste radili dosad? Kao drugo, rekao je W. Churchill, kad želiš napraviti jedno veliko ništa, onda osnuješ komisiju.

Pa dajmo naš skromni prilog "snimanju stanja". I to, kako smo najavili, pokušat ćemo to napraviti u terminima koji su bliski Željku Jovanoviću, diplomiranom liječniku.

Ovdje najprije treba krenuti s malim teorijskim uvodom, za onaj manje stručan dio javnosti.

Autizam je, kaže Wikipedija, neurološki poremećaj koji karakteriziraju slaba ili nikakva društvena interakcija te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja. Autistične osobe znatno manje obraćaju pažnju na društvene podražaje i često ignoriraju pokušaje stupanja u kontakt. Vežu se gotovo isključivo za one o kojima ovise. Jedna od posljedica autizma je i poremećaj pažnje koji se manifetira tako da, kad takvoj osobi nešto pokažete prstom, osoba više obrati pažnju na prst nego na ono što pokazujete. Neka istraživanja su pokazala da autistične osobe imaju jednako dobre, a u nekim slučajevima i bolje osnovne verbalne vještine od ne-autista, dok su im kompleksnije vještine poput razumijevanja i zaključivanja ispod prosjeka.

Postoji nekoliko oblika ponašanja koji su karakteristični za autiste:
Stereotipija: ustrajno ponavljanje pokreta, stava ili glasanja.
Kompulzivno ponašanje: uporno i repetitivno izvođenje istih radnji bez jasno vidljivog cilja ili razloga.
Jednolikost: otpor prema promjeni postojećeg stanja.
Ritualno ponašanje: usko vezano uz jednolikost, a sastoji se od ustrajnog ponavljanja dnevnih aktivnosti.
Ograničeno ponašanje: fokusiranje interesa na samo jednu aktivnost, dok se ostale uglavnom zanemaruju.

I nakon površnog pregleda (a, budimo iskreni, jasno je i iz naslova kamo smjera ovaj tekst), prilično je jasno koja je dijagnoza za cjelokupnu instituciju šaljivo nazvanu "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta". Možemo govoriti o kršenju političke koretknosti, etiketiranju umjesto argumentirane rasprave, vrijeđanju, spuštanju na "njihovu" razinu, ali, jednostavno, simptomi su tu. Činjenice govore same za sebe: cijela jedna institucija kolektivno boluje od poremećaja koji bi je, da je riječ o ljudskoj osobi, diskvalificirala da obavlja bilo kakvu odgovornu funkciju o kojoj ovise drugi pripadnici društva. Međutim, u Hrvatskoj, ovakvom bolesnom i disfunkcionalnom entitetu se dozvoljava da diktira sudbinu cijelog sustava o kojemu ovisi budućnost kompletnog podmlatka nacije, pa tako i budućnost same nacije i društva.

Drugim riječima, ako se dozvoljava da psihički bolesna institucija upravlja odgojem pola milijuna djece, zašto se itko čudi tome što se ta djeca sve više i više ponašaju kao da su i sama psihički bolesna? Jer, jednostavno, u sustavu u kojemu se poremećenost slijeva s vrhova, na kraju će poremećeni ispasti oni koji cijelo vrijeme pokušavaju ispasti normalni.

Ako netko misli da su sve ove tvrdnje samo stilska figura, oružje u verbalnom obračunu s "neistomišljenicima", a zapravo prirodnim neprijateljima, pogledajmo neke poteze i izjave koje su došle iz MZOS-a u proteklih tjedan-dva.

Prvo spominjanje udruge "Nastavnici organizirano" iz usta ministra Jovanovića nije se dogodilo kad je udruga slala prijedloge za poboljšanje obrazovnog sustava. Nije došlo ni kad su poslani prilozi za "javnu raspravu" (zapravo izgovor za javnu raspravu; samo za zapisnik: prilozi su u potpunosti ignorirani i prekršeno je obećanje da će za sve odbijene prijedloge biti obrazloženo zašto su odbijeni).

Prvo spominjanje Udruge se dogodilo kad je Udruga izgovorila magičnu riječ "korupcija", osnovano optužujući Ministarstvo za izmišljanje poslova samo kako bi neki ljudi dobili honorare. I tada je, najprije institucija u priopćenju, a onda i ministar osobno, optužio "Nastavnike organizirano"da "uznemiruju javnost".

Čak i ako niste verzirani u medicinskim dijagnozama i nikad niste čuli za to, samo ako ste pročitali prvi dio teksta, do sad ste valjda shvatili: autisti ne vole kad ih se uznemiruje. Oko njih se može događati kaos, kataklizma, propadanje, mogu sjediti na bačvi baruta kojoj će fitilj upravo dogoriti do kraja. Ali samo je jedna stvar bitna:

Nemojte ih uznemiravati.

Zanimljivo, Ministra i Ministarstvo ne uznemiruju katastrofalni rezultati hrvatskih učenika na međunarodnim testovima. Ne uznemiruje ih porast nasilja u školama, ne uznemiruje ih što roditelji sve češće uzimaju stvar u svoje ruke tako da čitavi razredi bojkotiraju nastavu zbog jednog nasilnika kojemu nitko ne može ništa. Ne uznemiruje ih što profesori na fakultetima iz godine u godinu prate pad predznanja onih najboljih 20% učenika srednjih škola koji nastavljaju školovanje.

Ne. Ministra i Ministarstvo uznemiruje jedna udruga koja vrišti i galami o nepravdama, nelogičnostima i nefunkcionalnostima u sustavu za čije održavanje i poboljšavanje bi se Ministar i Ministarstvo trebali brinuti.

Sljedeći primjer: montipajtonovska pošalica s uvođenjem policijskih znački za prosvjetne inspektore.

Ovdje se može pronaći materijala za nekoliko elemenata dijagnoze autizma: fokusiranost na jednu besmislenu stvar, slaba ili nikakva društvena interakcija, kompulzivno ponašanje, ali najviše od svega: ritual. Nije bitna bit, srž, sadržaj, nije bitno što će inspektori zapravo provjeravati u školama. Bitno je da imaju značku kako bi im se "pojačala ozbiljnost uloge".

Znam da, kad netko ispriča vic, dok se svi smiju, ponavljanje poante vica kako bi se ista još jednom naglasila predstavlja oznaku nedostatka stila, ali svejedno, ponovimo još jednom: inspektorske značke će "pojačati ozbiljnost uloge" prosvjetnih inspektora.

Što reći? Koju posluku porati?

Naravno, dijagosticiranje autizma nije nešto što se može odraditi preko noći niti su simptomi pojedinačni i trenutni. Riječ je, o ponavljajućem ponašanju koje bi se, ako je uzrok prisutan, trebao moći detektirati kroz dulji vremenski period. Pa pogledajmo.

Dvije su glavne inicijative potekle od udruge "Nastavnici organizirano". Jedna je reforma pedagoških mjera s popratnom peticijom koju je dosad potpisalo gotovo 8000 učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa, ravnatelja, a među njima i stotinjak roditelja i ostalih građana.

Dakle, ne slučajnih prolaznika koji su tim potpisom upotrijebili svoje demokratsko pravo, nego stručnjaka sa završenim fakultetom i bogatim praktičnim iskustvom iz struke. I to popriličan broj takvih stručnjaka, gotovo 20 posto što bi, da je riječ o političkoj peticiji bitnoj za sve građane, iznosilo oko milijun ljudi.

Ova inicijativa traje već pola godine, a reakcija Ministarstva se može podvesti pod veći broj simptoma autizma:
Fokusiranje interesa isključivo na problematične učenike i potpuno zanemarivanje ostale djece. Naime, "protuargumenti" koji dolaze iz Ministarstva i podložnih agencija svode se na to da za problematične učenike ovo neće riješiti problem i potpuno se zanemaruje činjenica da bi prihvaćanje ovakvih rješenja itekako riješilo problem za 99 posto ostalih učenika.

Jednolikost, to jest otpor promjeni postojećeg stanja; suspenzija se ne može uvesti zato jer su pedagoške mjere popisane u Zakonu o odgoju i obrazovanju; Zakon o odgoju i obrazovanju se ne može mijenjati jer je "ispunjena dozvoljena kvota izmjena" i treba donijeti novi zakon; novi zakon se ne može donijeti odmah jer je "potrebna detaljna i široka javna rasprava prije ikakve drastične izmjene sustava" (iako bi bilo zanimljivo vidjeti kako Ministarstvo zamišlja tu "detaljnu i široku" javnu raspravu, s obzirom da su se dosadašnje "javne rasprave" sastojale u dvotjednom skupljanju primjedbi na neki gotov pravilnik, od kojih bi se onda neke uvažilo, a neke odbilo, sve bez obrazloženja).

Stereotipija i kompulzivno ponašanje te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja: uporno ponavljanje istih fraza ("za upis je sada potrebna samo internet veza") i tvrdnji ("nastavnici moraju pedagoški djelovati na problematične učenike") unedogled, iako su i ljudi debelo izvan struke već odavno shvatili koliko te rečenice nemaju smisla u aktualnim uvjetima na terenu.

A o slaboj ili nikakvoj društvena interakcija ne treba ni govoriti.

Druga inicijativa je uvođenje prijemnih ispita u klasifikacijski postupak pri upisu u srednje škole. Ne treba ni naglašavati, i ta je inicijativa naišla na tupo protivljenje: "djeca su premala za takav test", "to je test visokog rizika", "to predstavlja stres"... Kao glavni argumenti ovdje se mogu razabrati dvije struje. Jedna je tvrdnja da "ne može o rezultatu jednog dana ovisiti cijela djetetova budućnost", što je, naravno, neinformirana besmislica o kojoj je dosta rečeno u raznim drugim prilikama. Druga struja je ona indikativna za našu priču o autizmu cijele institucije. Dakle: ne smije se dozvoliti uvođenje prijemnih ispita za srednje škole zato jer to djeci uzrokuje stres.

Dakle, po paradigmi MZOS-a, stres je najgore što se nekome može dogoditi.

Ili, da ponovimo još jednom rečenicu spomenutu u gornem dijelu teksta:

Autisti ne vole da ih se uznemirava.

Potpuno je nebitno što zaštita od stresa od iste te djece proizvodi individue nesposobne za normalan život jednom kad izađu iz škole i uđu u okoliš koji je sve samo ne lišen stresa.

Po nekoma u Ministarstvu, škola je očito prestala biti institucija gdje se djeca pripremaju za život, a postala mjesto kamo se projeciraju idealistički snovi o zlatnoj prošlosti u koju bi htjeli reterirati oni koji su nezadovoljni trenutnim životom i odgovornostima odrasle osobe. I kao takvo idealizirano mjesto u mašti, kamo se naši pravilotvorci povlače kad ih stres potuče do kraja kako bi se sklupčali u fetalni položaj i sisali palac dok panika ne popusti, škola mora biti bezgrešna zona obojana u ružičasto i podstavljena čipkom - ako je stvarni život drugačiji, tim gore po stvarni život - jer svaka primjesa onečišćenja realnošću oskvrnut će taj sveti hram nevinog djetinjstva, kad je sve bilo ljepše, čišće i sigurnije.

Pravilnik zvan Ništa

I, kao krunski dokaz autizma u koji je zapala cijela institucija gradioznog i potpuno promašenog naziva "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta", ovih je dana u javnost izašao prijedlog - duboko udahnite, molim - Pravilnika o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima.

Rezime ove bezumotvorine bi, ukratko, mogao glasiti: uvreda za pamet.

Kao prvo, većinu pravilnika čine općeobvezujući članci koji kažu, otprilike, "škola je dužna štititi prava učenika", "učenik smije prijaviti povredu prava", "učitelj mora osigurati poštivanje prava učenika".

Citirajmo samo nekoliko članaka i stavaka iz tog pravilnika, oljuštene od birokratskih formulacija:

Članak 8.
U slučajevima povrede prava učenika (...) školska ustanova dužna je poduzimati posebne mjere zaštite te obvezno izvijestiti nadležne institucije ili tijela.


Članak 9.
(1) U slučajevima nasilnog postupanja svi radnici školske ustanove dužni su:
a) odmah poduzeti sve mjere da se zaustavi i prekine nasilno postupanje, a u slučaju potrebe pozvati djelatnika policije,
b) ako je učenik povrijeđen u mjeri koja zahtijeva liječničku pomoć, odmah zatražiti pomoć liječnika te postupiti po njegovoj preporuci.


Članak 10.
(2) Odgojno-obrazovni radnici koje zaduži ravnatelj dužni su:
a) upozoriti učenika koji je počinio nasilje na neprihvatljivost i štetnost takvog ponašanja te ga savjetovati i poticati na promjenu takvoga ponašanja.


Članak 23.
(1) U slučaju da se pojedini učenik ne pridržava pravila propisanih kućnim redom školske ustanove na način da se neprimjereno ponaša, ometa rad i sigurnost drugih (...), ostali učenici imaju pravo zatražiti zaštitu odgojno-obrazovnih radnika koji će učenike koji se ne pridržavaju propisanih pravila upozoriti na neprimjereno ponašanje te na posljedice takvoga ponašanja.
(2) U slučaju da učenik ometa odgojno-obrazovni rad predmetima koji nisu predviđeni i koje nije odobrio odgojno-obrazovni radnik, učenik je na zahtjev odgojno-obrazovnog radnika dužan odložiti predmet na vidljivo mjesto do kraja nastavnoga sata.


Mašala.

U proteklih tjedan dana vidljivo je kako novinari iz brojnih medija bezuspješno pokušavaju napisati nešto suvislo o ovom pravilniku, ali im baš i ne ide. Razlog je jednostavan: ovaj pravilnik je jedno tako veliko NIŠTA da ga se ne može pošteno ni ispljuvati. Kako je i sama rekla jedna novinarka u jednom od brojnih razgovora koji su se ovih dana vodili s mnoštvom učitelja diljem Hrvatske, "kad vidim za što neki ljudi dobivaju plaću, bljuje mi se".

No, pošto je ovo tekst o autizmu institucije koji bi ministru dr. sc. Jovanoviću pomogao da shvati gdje radi s aspekta za koji je jedino stručan, pogledajmo ovaj pravilnik s te strane.

Dakle, ovaj pravilnik strogo propisuje sljedeće:

- ako se djeca potuku, razdvojite ih
- ako je dijete ozlijeđeno, pozovite liječnika
- ako je došlo do ozbiljnog nasilja, pozovite policiju
- ako učenik ometa nastavu, opomenite ga
- ako pada kiša, otvorite kišobran
- ako je u učionici mračno, upalite svjetlo
- ako ste gladni, pojedite nešto
- ako stojite na pruzi i vidite vlak, maknite se
- ako osjećate da vam nedostaje kisika, udahnite. Zatim izdahnite. Ponavljajte do daljnjeg.

I ne samo to, nego za veći broj ovih aktivnosti treba popuniti potrebni formular, imenovati osobu koja će za to biti nadležna (što uopće radi "osoba zadužena za čuvanje osobnih podataka učenika"? Stoji ispred arhiva s puškom?) i, naravno, ako se nešto dogodi i dođe inspekcija, podastrijeti sve te formulare kao dokaz da je škola napravila sve što je mogla.

Koji se točno simptomi autizma mogu iskopati iz ovakvih formulacija ovakvog pravilnika treba ostaviti mašti i kreativnosti čitatelja, ali poprilično je vjerojatno da ih ima nekoliko, a možda su tu čak i svi. I, opet, umjesto kliničkog liječenja - koje je nužno potrebno jer je riječ o instituciji presudnoj za budućnost društva, ili bar eutanazije, jer nikakvo ministarstvo i potpuni deregulirani kaos u školstvu bi bio za nekoliko redova veličine bolji od ovog "reda" koji sada imamo - ovom i ovakvom Ministarstvu se dopušta obavljanje radnji koje bi u naprednijim, razvijenijim i, prije svega, odgovornijim društvima završile sudskim procesima zbog strateške sabotaže i nacionalne veleizdaje. Njegovi službenici i dužnosnici primaju plaće koje, zbrojene, čine popriličan uteg državnom budžetu, njegovi "stručnjaci" dobivaju prostor u medijima na račun svojih titula i funkcija iako su do njih došli političkom podobnošću i uvlačenjem (u narodu poznatim pod stručnijim nazivom "analna speleologija"), a ono što najviše zabrinjava su otpor i agresija koje ova institucija u zadnje vrijeme provodi prema svojim kritičarima. Naime, na nedavno održanom "stručnom skupu" je predsjednica udruge "Nastavnici organizirano" doslovno izviždana od publike pri čemu ju je voditeljica, očito u kongregaciji sa "zviždačima", spriječila da završi izlaganje jer je "isteklo vrijeme". Ministrove izjave kreću se u istom smjeru i ono što je najzabavnije je da on, za kojeg je od svih najevidentije da je završio u krivoj zgradi, optužuje nastavnike da su "izgubljeni".

Dakle, ono što daje razlog za nemir je mogućnost da je dijagnoza autozma pogrešna. Naime, autisti nisu agresivni; kad ih satjerate u kut, uglavnom će se skupiti u fetalni položaj i povući u sebe, ma koliko ih vi mlatili.

Dakle, ako nije riječ o autizmu, za jednog nestručnog nastavnika je bolje da ni ne pokušava utvrditi o kojem drugom poremećaju bi moglo biti riječ, a još manje kakav bi trebao biti postupak liječenja.

26.03.2013. u 15:41 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 19.03.2013.

Zviždanje i ismijavanje na "stručnoj" konferenciji u organizaciji MZOS-a

Original: http://nastavnici.org/2013/03/18/zvizdanje-i-ismijavanje-na-strucnoj-konferenciji-u-organizaciji-ministarstva-obrazovanja/

U atmosferi koja bi više bila karakteristična za nogometnu utakmicu - i to sa Zdravkom Mamićem u publici - u ponedjeljak je u zgradi MZOS-a održana "Konferencija o nasilju u školama" za koju je bilo najavljeno da će uspostaviti dijalog i pokušati napraviti prve korake u rješavanju problema sve slabije radne atmosfere u hrvatskim školama. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: ideje i prijedlozi koje je iznijela Sanja Lukić, predsjednica udruge "Nastavnici organizirano", naišli su na bučno negodovanje i neodobravanje, pa čak i zviždanje kao da je riječ o manifestaciji na kojoj su većinu publike činili nogometni navijači, a ne stručnjaci iz područja obrazovanja.

Jovanovićev poltronski stroj u punom pogonu

Još dok je konferencija bila u pripremi, neki kolege su izrazili skepsu da će se tamo dogoditi išta bitno. Međutim, iako smo se nadali, ali i bili spremni na sve, Jovanovićeva poltronska mašinerija nadmašila je sva očekivanja. Dok su sva ostala izlaganja bila saslušana u miru i tišini, predavanje predsjednice naše udruge (čije bilješke možete preuzeti ovdje) nakon nekog vremena počelo se prekidati zvižducima i glasnim negodovanjem. Zbog toga je Sanja Lukić nekoliko puta morala stati i pričekati da se publika smiri, da bi na je na kraju voditeljica konferencije prekinula jer je "isteklo vrijeme".

Što se tiče ostalih izlaganja, kako je jedan od kolega koji su pratili konferenciju preko interneta slikovito opisao, opći dojam je bio: "što su govornici udaljeniji od neposrednog rada s djecom, to su napravili više fantastičnih programa i projekata koji imaju urnebesno dobre evaluacije! Svi su oni puni dobre volje, izvrsno su raspoloženi i prepuni savjeta za bijednike koji, eto, nisu sposobni za takve sjajne uspjehe. Oni koji svakodnevno provode 4-5 sati u razredu frustrirani su, neraspoloženi i slabo uspijevaju prikriti nemoć i očaj."

Pažljivo izrežirana predstava s ciljem da se stvori lažni dojam da se nešto radi

Ono što je jasno svakome tko je gledao ili bio prisutan je da su sudionici konferencije bili pažljivo birani prema mjerilima ministra, a kako bi se napravila pažljivo izrežirana predstava s ciljem da se stvori lažni dojam da se nešto radi. Od strane organizatora najavljeni su i "zaključci" konferencije, ali ne sumnjamo da će, ukoliko se uopće objave (ne bi bilo prvi put da se na tako nešto jednostavno "zaboravi") biti potpuno beskorisni, općeniti i neprimjenjivi u praksi poput većine propisa i smjernica koje su izlazile iz ovog ministarstva proteklo desetljeće, a i dulje.

Također, ono što Jovanovićevi statisti ne razumiju - ili ih, vjerojatnije, nije ni briga, dok god su u toplom i sigurnom i nevjerojatno je njihovo neshvaćanje kako se to brzo može promijeniti - je da su negodovanja i zvižduci upućeni Sanji Lukić zapravo upućeni i prema sad već gotovo 8000 nastavnika i stručnjaka koji su potpisali peticiju udruge "Nastavnici organizirano". Stječe se dojam da je jedan od ciljeva konferencije zapravo bio da se utiša udrugu u svojim zahtjevima za rješavanje problema nasilja.

Od sada i formalno: s MZOS-om je dijalog nemoguć

Zaključak je prilično jasan: s ovakvim Ministarstvom razgovarati se ne može. Nije da ne želimo, jer želimo. Nije da mislimo da ne treba, jer znamo da treba. Ali jednostavno nije moguće.

Pretpostavljali smo to i ranije, nakon mjeseci i mjeseci ignoriranja stvarnosti od strane vrhuške i izbacivanja nesuvislih "argumenata" na zahtjeve tisuća učitelja i roditelja, nakon svih izjava, najava i odluka koje je aktualna "obrazovna" vlast iznjedrila, ali barbarsko i necivilizirano ponašanje kojemu se u ponedjeljak moglo javno svjedočiti stavilo je točku na "i" i pokazalo, jasno, nedvosmisleno i službeno, da je riječ o nestručnoj hunti koja je okupirala zgradu iz koje vladaju hrvatskim obrazovanjem s nimalo više mozga, razuma i tolerancije nego njihovi HDZ-ovi prethodnici iz era Fuchsa, Primorca, Pugelnika, Ljilje Vokić...

19.03.2013. u 00:37 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2013.

Priopćenje udruge "Nastavnici organizirano": Da premijer ima časti i poštenja, odstupio bi s položaja


Original ovdje.

Nakon kritika i podsmjeha koje je svojim nastupom u Evropskom parlamentu izazvala gospođa Ingrid Antičević-Marinović, njezin stranački kolega i hrvatski premijer Zoran Milanović odlučio je svoju kolegicu obraniti potpuno nepotrebnim, ishitrenim i ničim izazvanim omalovažavanjem cijele jedne struke.

Svojim komentarom premijer Milanović poslao je poruku i šamar ne samo profesorima tog jezika, nego i svim učiteljima i nastavnicima u Republici Hrvatskoj. Očito nije dovoljno što su, kao visokoobrazovani kadar, potplaćeni, što rade u sve težim uvjetima – od materijalnih uvjeta u školama, do verbalnog (a ponekad, nažalost, i fizičkog) nasilja od strane učenika i roditelja. Sada premijer šalje poruku da su i nesposobni ili jedva sposobni (za dvojku) pa valjda bolje nisu ni zaslužili.

Također, jedna od značajnih teškoća radu u školi je nedostatak poštovanja nastavničkog autoriteta od strane učenika, ali i roditelja i javnosti. Ovakvom izjavom Milanović tome nepoštovanju daje dodatni poticaj čime otvoreno i direktno sabotira hrvatski obrazovni sustav u njegovom temelju – radu u razredu.

Iako ovo nije jedini primjer premijerova blaćenja i omalovažavanja nastavničke struke, smatramo da je ovaj put doista prešao granicu dobrog ukusa.

Udruga “Nastavnici organizirano” ima snažnu potrebu podržati svoje kolege učitelje i nastavnike ne samo engleskog, nego i drugih stranih jezika, ali također i sve ostale prosvjetne djelatnike koji su kompetencije stjecali studiranjem te dugogodišnjim radom i usavršavanjem.

Omalovažavanjem kompetencija učitelja i nastavnika, Milanović omalovažava i hrvatska sveučilišta i studijske programe te sveučilišne profesore koji su te učitelje i nastavnike poučavali tijekom studiranja.

Ako premijer doista ima pravo tvrdeći da gospođa Antičević-Marinović govori engleski jezik bolje od mnogih profesora tog istog jezika, smatramo da je dužan svoje tvrdnje potkrijepiti argumentima. Ako ima informacije o nekompetentnosti učitelja i nastavnika, morao bi upozoriti odgovarajuće službe koje bi takve ljude udaljile iz nastavnog procesa. U suprotnom, premijer je suodgovoran je za nefunkcioniranje sustava, a time i svjesno i namjerno onemogućavanje učenicima takvih nastavnika uspješno usvajanje jezičnih kompetencija čime ih značajno hendikepira za budući život.

Na kraju, i sama činjenica da premijer, kao najmoćnija osoba u zemlji, ima potrebu spustiti se na razinu rekla-kazala, da jednom usputnom primjedbom, opravdavajući sprdnju koju je od sebe napravila druga dužnosnica, ima potrebu omalovažiti cijelu jednu struku i to na način koji se ne može nazvati drugačije nego “uličarski”, nešto govori. Naime, uspostavljanje reda u državi je (i) njegov posao i ako je zaista istina to što je rekao, onda je to (i) njegova odgovornost. Dakle, premijer je tom izjavom omalovažio ne samo nastavnike, nego i sustav, državu pa i sebe. Ukoliko bismo ovo doveli do kraja, nakon ovakve izjave premijer bi, ukoliko je u njemu ostalo imalo časti i poštenja, sâm trebao odstupiti jer je upravo priznao da je nesposoban.

Zbog toga od premijera zahtijevamo javnu ispriku, ali ne samo to jer je najlakše reći “ispričavam se” i onda nastaviti po starom. (Druga najlakša stvar je, naravno, dati ostavku, raspisati izbore, izgubiti ih i pustiti druge da čiste za tobom; doduše, u ovom trenutku to i ne bi bilo najgore od svega.) Prije svega tražimo odgovornost. Tražimo da premijer prizna pogrešku i, više od godinu dana nakon što je došao na vlast, napokon obznani kakva je zapravo obrazovna politika ove vlasti. Jer ovo čemu smo do sada svjedočili – omalovažavanje, vrijeđanje, smanjivanje plaća učiteljima, već ionako s najnižim plaćama u javnim i državnim sužbama, više nego ostalima – govori o antiobrazovnoj, antiintelektualnoj i kratkovidnoj politici koja računa na to da Hrvati nisu previše zainteresirani za obrazovanje, pa je zato po tom obrazovanju najlakše mlatiti bez da se izazove masovni revolt.

14.03.2013. u 14:08 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 13.03.2013.

Od danas i službeno više nismo država, nego cirkus

U proteklih godinu, godinu i pol, naslušali smo se raznih izjava koje su mnoge građane natjerale da se zapitaju jesu li ljudi koji vladaju Hrvatskom, službeno, političari ili komedijaši? Prve sumnje krenule su još u vrijeme predizborne kampanje, s tragikomičnim plakatima Kukuriku-koalicije u kojima je tadašnji kolumnist portala Index.hr, Tomislav Klauški, prvi prepoznao umotvorine dostojne Grupe TNT, a da nije riječ o ekscesu, pokazalo je i nastavljeno ponašanje u istom stilu kad je ta ista Grupa TNT zbilja i zasjela u Banske dvore.

I ako je do sada bilo ikakvog dvoumljenja da je aktualnoj družini prirodnije bavljenje groteskom i cabaretom nego politikom, današnja izjava premijera Zorana Milanovića glavom i bradom otpuhala je i zadnju sumnju. Biti loš političar, donositi pogrešne odluke, pisati loše zakone, na položaje postavljati potpuno krive ljude, sve to spada u repertoar loših političara i nesposobnih menadžera. Međutim, davanje izjava koje bi, u nekim drugim okolnostima, natjerale na smijeh, ali koje u situaciji kad ih daje premijer države u kojoj živimo izazivaju fizičku mučninu, oznaka je potpunih diletanata i lakrdijaša protiv kojih se ne treba boriti politički, nego medicinski, i kojima bi trebalo pomoći tako da se pokrene proces ocjene njihove sposobosti za rad.

Izjaviti, mrtav-hladan, da "Ingrid Antičević Marinović bolje govori engleski od nekih profesora engleskog jezika" nije politički gaf. Nije to ni uvredljiva izjava. To je strateška programska odrednica koja pokazuje da Hrvatska mora prijeći još dug put kako bi je se moglo nazvati državom. Nakon što su je neki dva desetljeća nazivali "labavom konfederacijom mafijaški ustrojenih lokalnih klanova", s vodstvom koje se dijeli na dvije skupine - oni koji su već završili u Remetincu i oni koji su još na putu tamo - izgleda da će nova odrednica Republike Hrvatske biti "cirkuska predstava u kojoj se klaunovi smiju, a publika plače (i plaća)".

Kad se sve pogleda u ovom svjetlu, sasvim je logično da se nastavnicima i učiteljima smanjuju plaće. Ako državni dužnosnici znaju engleski bolje od profesora engleskog (i to od svih njih, ni manje ni više nego Ingrid "pipl mast trast as" Antičević), ministri i službenici MZOS-a se bolje razumiju o obrazovni sustav od pedeset tisuća učitelja i nastavnika, onda zbilja te učitelje i nastavnike ne treba tretirati nikako drugačije nego polukvalificiranu radnu snagu koja služi isključivo za to da čuva djecu dok su roditelji na poslu. I u takvoj situaciji, tim i takvim učiteljima i nastavnicima zaista ne preostaje drugo nego da se poredaju iza HDZ-ove marionete Vilima Ribića jer, iskreno, ako se nalaziš u žrvnju između dva kamena, pri čemu te jedan koristi kao topovsko meso za svoje osobne interese, a drugi te otvoreno vrijeđa, pravi budalu od tebe, neprestano ti zavrće slavinu i ugrožava egzistenciju, ponižava na televiziji, radiju i u novinama, pa dobro, hajdemo privremeno sklopiti primirje s nekim koga, zaista, ne vodi naš, zajednički, nego samo njegov osobni interes, ali je bar regularni manipulator s jasno zacrtanim ciljem rušenja onog drugug, neuračunljivog komedijaša koji je od države napravio "pozorište u kući" i čije će konferencije za novinare izgledati prirodnije i iskrenije ako se u TV studiju na njih namontira konzervirani smijeh kao u američkim komedijama, pa kad se njega riješimo, možda će se cirkus ponovo pretvoriti u državu, pa se onda riješimo i onog prvog jer, zaista, ne možemo istovremeno protiv obojice.

Jer zaista, ovolika količina izrugivanja, ponižavanja, ismijavanja, omalovažavanja profesije koja je najvažnija za dugoročni opstanak nacije nije se valjala medijima čak ni u najcrnje doba HDZ-a. Remetinečki mališani su to bar radili potiho, malo po malo, daleko od očiju javnosti, onako kako se to i treba raditi, iza leđa i lopovski. Dok, s druge strane, "socijaldemokratska" vlast, izgleda, radi sve da, osim materijane, napravi i moralnu, psihološku štetu i nad hrvatskim građanima napravi cerebrocid. Ako ništa drugo, ako im se zbog toga i ne može suditi zbog nacionalne veleizdaje, onda bi se bar trebalo potruditi da se ovakve šarlatane i hohštaplere makne s vlasti što prije, prije nego što šteta koju rade postane prevelika. Pa makar morali ući u koaliciju i s crnim vragom.

13.03.2013. u 15:06 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.03.2013.

Kako iznervirati stoku



Priča kaže da je na paradi u Mostaru, na kojoj su učenici United World Collegea nosili svaki svoju zastavu - a riječ je bila o 40 različitih nacija iz cijelog svijeta - starica pitala učenicu iz Hrvatske "kako može hodati pored Srbina".

Djevojka se okrenula i, umjesto odgovora, poljubila rečenog Srbina.

Slika se već nekoliko dana vrti po netu i, vjerovali ili ne (zapravo, nije teško povjerovati, znamo gdje smo), naišla i na neke negativne komentare; te namješteno, te "Srbi i Hrvati u Bosni" (znate već...), te "lako se njima sad ljubit, a mnogi su u ratu izgubili svoje ljubavi..."

I upravo zbog tih komentara stavljam ovu sliku ovamo i molim sve da je prošire, a ako može, i objašnjenje: United World College je niz srednjih škola razasutih širom svijeta. Djeca koja ih pohađaju su inteligentna, iskrena i prožeta duhom tolerancije i ljubavi. Tko god je snimio i, khm, sudjelovao u ovoj slici nije imao nikakve primisli i kalkulacije, skrivene poruke, političke, propagandne ili bilo kakve druge. Ova slika je zaista ono što i izgleda da jest: dvoje mladih u činu ljubavi, da, i inata prema "korijenima" koji ih pokušavaju odvući u mrak i blato, ali nije li inat oduvijek bio sastavni dio ljubavi, bar među mladima? Ako nekome ovakve stvari smetaju, neka uzme lopatu i neka se zakopa dva metra ispod zemlje jer tamo, zaista, i pripada.

Netko je, iz meni potpuno nepoznatog razloga, kritizirao ovu sliku rekavši da "tko ne poštuje korijene, ne može imati ni budućnost".

Odgovorio sam mu da, u ovim krajevima, samo onaj tko NE poštuje korijene, ima šansu za bilo kakvu budućnost.

11.03.2013. u 11:28 • 11 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se