Pax et Discordia

petak, 20.07.2012.

Pet po pet...

...i dođoh polako do Warholovih petnaest. Baš da vidimo što će biti dalje.

20.07.2012. u 14:14 • 2 KomentaraPrint#

Priopćenje udruge "Nastavnici organizirano": Krivi su i sindikati i Vlada, a “ispriku” s gnušanjem odbijamo

http://nastavnici.org/2012/07/19/priopcenje-krivi-su-i-sindikati-i-vlada-a-ispriku-s-gnusanjem-odbijamo/

Vezano za najnoviju odluku Vlade RH o smanjenju plaća učiteljima i nastavnicima, udruga “Nastavnici organizirano” objavljuje priopćenje za javnost.
—————————————————————–
Prošlog tjedna hrvatski učenik dobio je zlatnu medalju na matematičkoj olimpijadi, međunarodnom događaju na kojemu se susreću najbolji iz cijelog svijeta. Bila je to prva zlatna medalja na ovom natjecanju za Hrvatsku otkako postoji.

Ovog tjedna, na dan kad je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku da će joj smanjiti plaću za deset posto, mentorica tog učenika, profesorica matematike koja je, osim njega samog, među najzaslužnijima za tu zlatnu medalju, rekla je: “Davno sam zaključila da nam sustav sustavno ubija motivaciju. Žalosno je što ću se ja i dalje truditi obavljati svoj posao najbolje što mogu. Znam, znam… Ali, veseli me što sam blizu prijevremenoj penziji jer svi novci na ovom svijetu ne mogu mi platiti osjećaj mira kada pobjegnem od svih nepravdi, korupcije, potplaćenosti, prijevara, tiranije i svega ostaloga što sada vlada na prosvjetnoj sceni.”

I na ovo se više zaista nema što dodati. Koordiniranim djelovanjem jednako nesposobnih sindikata i hrvatske vlasti u četvrtak je donesena odluka da se najvećem broju visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj, koji su već do sada imali plaću ispod hrvatskog prosjeka, plaća dodatno smanjuje.

Osveta nad neposlušnima

“Ispriku” i “žaljenje” premijera Milanovića i ministra Jovanovića odbijamo s gnušanjem kao kratkoročnu jeftinu političku demagogiju te ih shvaćamo samo kao još jedan iskaz politikantskog licemjerja koje će reći sve što treba reći samo kako bi se moglo i dalje, uz što manje prepreka, raditi ono što se želi. Vlada nije bila prisiljena donijeti odluku o ukidanju dodataka na plaće. Mogla je biti pametnija od sindikalista. Međutim, nije, i to govori o njihovim pravim namjerama i planovima.

Što se tiče sedamdeset tisuća hrvatskih učitelja i nastavnika, njihov problem nije samo u tome što se “plaća smanjuje”. Nitko ne voli dobiti manje novaca nego što misli da bi trebao. Međutim, nedostatak svijesti koliko je obrazovanje bitan i osjetljiv sektor poprimio je alarmantne razmjere.

Kako je lijepo rekao jedan naslov u hrvatskim medijima ovih dana: svaka budala može uštedjeti tako da se oduzima svima jednako. U ovom slučaju, Vlada RH je predlagala da se jednako oduzme nastavnicima, fakultetskim profesorima, državnim službenicima, liječnicima, medicinskim sestrama i svima ostalima koji plaće dobivaju iz državnog proračuna, uopće nemajući na umu da su poslovi koje sve ove skupine obavljaju toliko različiti – i po važnosti i po težini i po odgovornosti – i da su plaće koje ove skupine primaju toliko različite da se unificirano skidanje po istom kriteriju ne može nazvati drugačije nego bezumnim. Kao rezultat, logično, najviše su se pobunili oni koji su u prijašnjim pregovorima već izgubili najviše – odnosno dobili najmanje – i koji su od svih ovih skupina najniže na platnoj ljestvici.

Obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu. Bez obrazovanja nema napretka. Obrazovanje je, također, najosjetljivija stvar na svijetu; svaka greška u sustavu imat će dugoročne posljedice. Obrazovanje je, na kraju, i najtromiji sustav na svijetu. Da bi počeo donositi korist, treba u njega ulagati desetljećima unaprijed. Svaka godina zanemarivanja rezultirat će s dvije godine više koje treba uložiti samo da bi se stvari vratile na staro. I u takvoj situaciji, smanjivati plaće koje su ionako već desetljećima preniske u sektoru koji je već desetljećima gažen može samo netko potpuno neodgovoran i nezainteresiran za dugoročno funkcioniranje društva u cjelini.

Najobrazovaniji i najponiženiji

Nije ovdje stvar samo u iznosu plaće. Da, može se preživjeti s 5000 kuna. Mnogi preživljavaju i s manje. Stvar je u tome da se učitelji i nastavnici danas osjećaju poniženima i obespravljenima, nakon godina i godina gaženja i omalovažavanja, što ispodprosječnim primanjima, što maćehinskim odnosom državnih vlasti koje se ponašaju kao da je obrazovanje trošak i luksuz, a ne investicija i nužnost.

U cijeloj ovoj aferi jednako odgovornima smatramo i sindikate koji su sudjelovali u pregovorima. Ne (samo) zbog posljednjih odluka, nego zbog kontinuirane desetljetne nesposobnosti i dogovora koje su u prošlosti prihvatili, koje nisu smjeli prihvatiti, a koji su nas sve, u konačnici, i doveli do današnje katastrofe. Prije pet godina prosvjetni sindikati su pristali na smanjenje plaća uz obećanje da će se te plaće u budućnosti povećati. Dvije godine kasnije, kad je došlo vrijeme da se to obećanje ispuni, isti ti sindikati su pristali na još jedno odgađanje povećanja plaća uz još jedno obećanje da će se u budućnosti te plaće povećati. Sada, kad je opet došlo vrijeme da se to obećanje ispuni, logično je da je vlast, kad je vidjela koliko su ti sindikati spremni na popuštanje, htjela ponoviti stvar. Međutim, ono što su dali Sanaderu – prosvjetarske plaće na pladnju, i to dva puta – Ribić i njegovi vjerni štitonoše nisu htjeli dati i Milanoviću.

Uz sve ovo, i njihov legitimitet legitimitet je upitan. Sindikati koji su sada u pregovorima okupljaju manje od polovice učitelja i nastavnika, između ostalog i zato jer su proteklih godina zbog svoje potpuno promašene politike doživjeli drastičan rasap članstva tako da su im članovi ostali gotovo isključivo po inerciji i zato što dobar dio njih – ovo nije pretjerivanje – uopće ne zna u kojem je sindikatu. No, zbog svoje naslijeđene povlaštene pozicije, ti su sindikati u mogućnosti diktirati uvjete preostaloj većini hrvatskih prosvjetara.

Svakako je zanimljivo da ljudi iz Ribićevog sektora, znanstvenici i zaposleni u visokom obrazovanju, nisu ništa izgubili – današnja odluka Vlade RH odnosi se samo na učitelje i nastavnike u osnovnim i srednjim školama.

Bolje prvi na magarcu nego prvi iz matematike

Koliki je sveopći krah “zemlje znanja” – pri čemu je ovo smanjenje plaća samo jedna od zadnjih lopata zemlje – govori i primjer vezan za početak ovog teksta: Vlada RH je uredbom dodijelila 320.000 kuna natjecateljima koji su osvojili medalju na Svjetskom prvenstvu iz kickboxinga, te njihovim trenerima i klupskim liječnicima. Također dodijelili novce sportašima koji su osvojili medalju na natjecanju iz – bodybuildinga.

S druge strane, matematički olimpijci će dobiti: nagradu “Oskar znanja” (koja se sastoji od lijepog simboličnog priznanja), stipendiju (koju bi ionako dobili svojim odličnim ocjenama i uspjesima) i stisak ruke. Sportski klubovi imaju sponzore, donatore, novac općina i gradova. Imaju li isto učenici koji idu na natjecanja i postižu vrhunske rezultate?

Pouka Vlade: gram mišićne mase košta više od grama mozga. Bolje da potičemo učenike da se bave bodybuildingom, utrkama na magarcima, pikadom ili pljucanjem u dalj. Očito će za uspjehe na nekom takvom natjecanju dobiti više novaca nego od svoga znanja.

Udruga “Nastavnici organizirano”

20.07.2012. u 00:29 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.07.2012.

Trenutak za pojetski međutak

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvijećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao prstenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada
I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru

19.07.2012. u 08:44 • 0 KomentaraPrint#

petak, 13.07.2012.

Neoliberalizam objašnjen deci

Briljantan tekst. Ukraden odavde:
http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=17497

Još samo kad bi populacija bila u stanju pročitati deset kartica...

-----
Već smo rekli da je neoliberalizam nevidljiv, a jedan od razloga za to je i činjenica da nije dobro objašnjen. Iako se radi o potpuno apsurdnoj doktrini, taj apsurd je slabo primećen i skoro da uopšte nije komentarisan. Ovde ćemo pokušati da damo objašnjenja koja su prilagođena deci, ali taj pristup ne treba da zavara. U stvari će biti reči o stvarima koje svoj puni smisao dobijaju tek onda kada se sagleda šira slika i shvati unutrašnja logika neoliberalizma, što je primarno filozofski posao. Posao koji naši filozofi ne rade, pa se moramo osloniti samo na zdravu logiku i jasnoću.

Skica za problem

Glavni problem sa neoliberalizmom je u tome što on jednim principom pokušava da reguliše stvarnost koja je dvostruka i počiva na dva principa. Evo ilustracije za tu tezu uzete iz ekonomije, pošto i neoliberalizam najviše barata sa ekonomijom.

Postoje dva različita položaja u ekonomiji i društvenom prostoru, možemo ih nazvati “Zajednički” i “Partikularni”. Zajedničke su one stvari koje postoje na osnovu potrebe svih u zajednici za jednoobraznom uslugom. Na primer, sud, budžet ili vodovod su primeri “zajedničkih” stvari. I jedno i drugo i treće služe nekom javnom, zajedničkom dobru koje koriste svi članovi zajednice bez razlike. Partikularne su one stvari koje svaka grupa ili pojedinac bira zasebno, na moguće različit način i tako da ta različitost ne stvara problem. Da bi lakše objašnjavali o čemu se radi, zajedničke stvari neka budu plave, a partikularne crvene, kao na slici.

Postoji drastična razlika između plavog i crvenog polja. Na primer, ako na tržištu postoje različiti sirevi, odela, muzika ili knjige to ne stvara bilo kakav problem za društvo. Ali, ako bi postojali različiti sudovi, koji bi donosili različite presude, ili bi se budžet koristio u interesu samo jedne grupe a ignorisao neku drugu, ili bi bili prinuđeni da gradimo konkurentne vodovode, puteve, parkove itd, to bi predstavljalo ogroman problem, a u slučaju suda, to čak više ne bi ni bio sud. Dakle, nama su zajedničke stvari neophodne kao nešto što na jednak način koristi svima.

Odatle idu dalje razlike između plavih i crvenih stvari. Dok crvene stvari mogu da propadnu i zamene se drugim crvenim stvarima, plave ne mogu, jer su previše potrebne zajednici i ne postoji konkurentni proizvod koji bi ih mogao zameniti. To plave i crvene stvari stavlja u različit položaj u odnosu na moguću privatizaciju, što je ovde važno, jer je neoliberalizam prevashodno doktrina privatizacije. Po njemu “privatni vlasnik je uvek bolji”, zbog toga što se privatizacijom preduzeća navodno skidaju sa vrata zajednice. Posle privatizacije ona su briga vlasnika, koji će ih, vođen svojim interesom i kompetencijom, voditi uspešnije od države, a i ako propadne, to je samo njegov problem. Međutim, to nije tačno. U slučaju stvari koje su plave, zajedničke, društvo ne može da dopusti da one propadnu jer bi tako ostalo bez osnovnih usluga.

Ako se takva preduzeća ipak privatizuju, u praksi se pokazuje da ona time ne budu skinuta sa vrata zajednice. Za to ima mnogo primera. Privatizacija Železare Smederevo, koja je kupljena za 20 miliona evra, posle 11 godina vraćena je državi za nominalno 1 evro, ali sa dugom od 350 miliona evra. Država je uredno preuzela taj dug koji su godinama pravila privatna lica, kako se ispostavilo, ne rizikujući ništa. Železara nije skinuta sa vrata, nego je sve vreme na vratu države, koja zauzvrat nema pojma koliki se dug pravi i na koji način. Identičan slučaj je bila i privatizacija Kombinata aluminijuma u Podgorici, za čije je kredite garantovala država, koji je koristio subvencionisanu struju itd. Čuveni bailout-i u SAD, kada su državnim novcem spašavane banke i osiguravajuća društva, koja su svojim direktorima isplaćivala premije od više stotina miliona dolara, su isto to.

Ali, ne samo da su plave stvari uvek briga zajednice, već tu postoji još jedan problem. Pošto plave stvari obično nisu izložene konkurenciji, već predstavljaju strukturne monopole, one se u stvari ne nalaze na tržištu. Zbog toga kod njih ne postoji motiv novog vlasnika da povećava kvalitet usluge ili da smanjuje cenu, već je motiv obrnut: strukturni monopol omogućava da se profit uvećava snižavanjem kvaliteta i povećavanjem cene. Sve to znači da dobrobiti privatne ekonomije koje proizilaze iz konkurencije i tržišta ne mogu da se primene na plave stvari.

Pa ipak, kao što se lako može videti, neoliberalna ekonomija teži da se koncentriše baš oko plavih stvari. Ona najpre privatizuje državu, a onda iskorišćava strukturne monopole. Profiti firmi povezanih sa državom rapidno se uvećavaju, ne zato što su uspešne na tržištu, već zato što koriste državni i strukturni monopol. Ideal neoliberalizma nije tržište i konkurencija, kao u klasičnom liberalizmu, već privatizovana država i privatizovani strukturni monopoli.

Pošto se to ne može otvoreno reći, neoliberalizam nas ubeđuje da je program dalje privatizacije ispravan tako što sugeriše da su samo crvene stvari nešto održivo i solidno i da je moguće sve privatizovati, sve plave stvari pretvoriti u crvene, bez štete. Međutim, to nije moguće jer su plave stvari strukturno plave, zajedničke.

Nevidljiva ruka

Dakle, društvena stvarnost se sastoji od plavih, zajedničkih stvari koje su predmet javnog interesa – sudova, budžeta, pravnog okvira, javne vlasti, puteva, vodovoda, parkova, škola, bolnica, medija - i od stvari koje su crvene, partikularne, oko kojih se koncentrišu privatne preferencije i interesi. Čuvena doktrina nevidljive ruke, koja je nezaobilazni deo neoliberalizma, kaže ovo: Ako se koncentrišete samo na svoj privatni interes i potpuno eliminišete brigu o javnom interesu, ne morate brinuti, nevidljiva ruka će se pobrinuti za javni interes.

Koncept nevidljive ruke ima brojne posledice. Na primer, u okviru njega nije moguć “sukob interesa”, pošto javni interes, kao jedna od strana u tom sukobu ne postoji. Po neoliberalizmu bilo bi poželjno da javne poslove prepustimo u ruke privatnih lica i to privatnih lica koji će brinuti samo o svom privatnom interesu. Javni interes će doći sam od sebe. I kod nas se stalno pojavljuju predlozi da se vlast poveri preduzetnicima, jer će njih “biti blam da ne uspeju”. A podrazumeva se da će oni besprekorno slediti opšti interes. U neoliberalizmu, dakle, subjekti u društvu nemaju dve strane ličnosti – plavu i crvenu – već samo jednu - crvenu. Plava strana se podrazumeva.

To uverenje jednako je uverenju da bi političari, ukoliko ne bi postojala demokratska kontrola, sami od sebe brinuli o javnom interesu. Međutim, neoliberalizam bi se složio da političari moraju biti korumpirani i da je to nemoguće, ali je sasvim drugačije kada neka osoba iz nelegitimnog plavog polja pređe u crveno. Preduzetnik ili njegov pratilac “stručnjak”, za razliku od političara, spontano brine o javnom interesu, jer mu njegova kompetentnost i urođeno poštenje ne dozvoljavaju da bude drugačije. Poštenje rukovalaca javnim poslovima, koje je Platon pokušavao da postigne vaspitanjem i obrazovanjem u toku celog života i oduzimanjem prava na privatnu imovinu, neoliberalizam postiže za trenutak – uspeh i bogatstvo kapitalista dokazuju njihovo poštenje.

Naravno da je ovo još jedna iluzija neoliberalizma. Sve dok postoji zajedničko polje, to jest dok postoje sudovi, budžeti, putevi, parkovi itd. postojaće i javni interes, pa onda i sukob interesa i moguća zloupotreba. Neoliberalizam ovu brigu o javnom interesu ili prepušta “ekspertima” što je prvi način da se supstituiše demokratska kontrola ili ”preduzetnicima” koji su neka vrsta div-junaka koji sledeći samo svoj privatni interes postižu maksimum javnog.

Šta je sve trošak?

Možete često čuti da se privreda predstavlja kao prostor koji se deli na “javni” i “realni” sektor. Ova terminologija ponavlja šemu sa početka: javno (plavo) u ovoj opoziciji je prikazano kao nerealno. To je navodno zbog toga što sav realni višak vrednosti stvara realni sektor, pod kojim se podrazumeva privatni sektor koji navodno nešto konkretno proizvodi (kažem “navodno proizvodi” pošto privatni sektor ne mora da proizvodi ništa konkretno, poput velikih marketinških agencija ili megamarketa). Za razliku do realnog sektora, sve ono što je javno, država i javna preduzeća, ne proizvode nego troše. Na primer, škole, bolnice, komunalna preduzeća, subvencionisana preduzeća – su “trošak”. Uz reč “trošak” u našem jeziku obično ide i “nepotreban” ili “suvišan” trošak, luksus bez koga se može. Ideja je opet i uvek ista: sve što je plavo treba prevesti u crveno, kako bi se na taj način trošak navodno eliminisao. Program prevođenja iz plavog u crveno naziva se “mere štednje”, ukidanje “troška” i rastrošne države.

Nije teško uvideti da je za neoliberalizam trošak samo ono što je uspostavljeno kao zajednička svima dostupna vrednost, odnosno, vrednost koja se finansira iz budžeta, zajedničke kase. To znači da je neoliberalizam protiv te crte “zajedničkog”. Pošto je to nepopularno reći, izmišljena je ova metafizika realnog i nerealnog, troška i proizvodnje. U stvarnosti, škole i bolnice daju sasvim realnu uslugu i proizvode sasvim realnu vrednost. Ništa u njihovom poslu nije luksuz i višak, ništa nije nepotrebni trošak.

Ali, stvar bi mogli da dovedemo do krajnjih konsekvenci. Pošto u troškove preduzeća ulaze i plate zaposlenih, i te plate i ti zaposleni bi mogli da se podvedu pod “trošak”. Pošto je cilj da se svi troškovi smanje, neoliberali zahtevaju “reformu tržišta rada”, “fleksibilizaciju radne snage”. Pojednostavljuje se otpuštanje, skraćuje radno vreme. Kako RTS ovih dana piše: “Klasičnog zapošljavanja na neodređeno u modernom biznisu je sve manje.”

Ako sada sumiramo, jedino što nije luksuz u neoliberalnom sistemu i što ne predstavlja nepotreban trošak, jeste sam profit vlasnika. Idealno stanje je ono u kome sve što je trošak ne postoji – država, zaposleni, javne škole itd – postoji samo vlasnik i, recimo, mašine koje nešto proizvode ili kompjuteri koji naplaćuju usluge. I pored toga, neoliberalne mere štednje predstavljaju se kao način da se “smanji nezaposlenost” i postigne boljitak za sve.

U neoliberalizmu jedino profit kapitaliste ima legitimitet. Sve ostalo je nepotrebno.

Ko je kriv za siromaštvo, nezaposlenost, krizu,?

Pošto sa jedne strane imamo div-junake, poslodavce “od kojih zavisi egzistencija hiljada ljudi”, a sa druge šemu negacije javnog kao rešenje za sve, sam neoliberalni sistem nikada nije uzrok problema koji nastaju u toku njegove realizacije. Kao što možete pretpostaviti, dežurni krivci su ostaci “plavog” u sistemu.

Državno i javno za tu svrhu se pretvaraju u “metastazirani socijalizam”, “komunizam” i “etatizam”. I taj sociijalizam je uvek kriv za sve: “U Grčkoj je, hteli - ne hteli da to vidimo, u krizi – država. Odnosno njene finansije. U toj zemlji nije krahirao model neoliberalne ekonomije, nego – „viša faza socijalizma“.

Sve bi bilo drugačije da se neoliberalni program stvarno i do kraja primeni. Međutim, sve dok i malo plavog ostaje u sistemu, neoliberalne mere ne mogu da dođu do izražaja. Na taj način, neoliberalizam podstiče nove privatizacije, ali njihove efekte stavlja na konto onoga što je neprivatizovano. Iako se katastrofalne posledice privatizacija gomilaju, uvek je rešenje još privatizacija, jer samo na kraju, u potpunoj privatizaciji, neoliberalizam može da preuzme odgovornost.

Ova skoro očigledna manipulacija sa prenošenjem krivice na “socijalizam” kod nas odlično prolazi. Pri tom se razlozi mešaju: čas je privatizacija nužna zbog nagomilanih dugova, čas je poželjna jer je privatni vlasnik uvek bolji.

Na primer, svima je očigledno, pogotovo posle poslednjih izbora, da su privatizovani mediji samo pi-ar agencije koje daju usluge promocije klijentima (Blic je prevazišao samog sebe). Zbog povezanosti političko-tajkunske klase ni državni mediji nisu puno bolji, ali je ipak primećeno da su se ponašali objektivnije u prošloj kampanji. Međutim, zvanična medijska strategija i predstavnici medijskih udruženja i dalje zahtevaju da “država izađe iz medija”, kao da je sa privatnim medijima sve u redu. Drugi primer može biti nepostojanje sindikata u privatnim preduzećima zbog čega se niko ne uzbuđuje, kome još trebaju sindikati i radnička prava. Treći primer su privatizacije koje “po prirodi stvari podrazumevaju otpuštanja”, ali su i deo reformi koje bi trebalo da vode smanjenju nezaposlenosti.

Nužni tok istorije

Neoliberali stalno govore kao da je budućnost poznata: to i to će se desiti “neminovno”, “ništa ne može da se izbegne” od neoliberalnih mera, reforme su “nužne” itd. Slično uverenje je izrazio i bivši premijer rekavši da je nužno da neprivatizovani Telekom izgubi bitku sa “privatnim kompanijama” (mislio je na Telenor, 57% u vlasništvu države Norveške). Sve što nije privatno nužno propada.

Slušajući ovu priču, niko se ne seća da je glavni greh marskizma svojevremeno bio istoricizam, vera u mogućnost poznavanja “zakona istorije”. Ovaj put iza uverenja da se poznaje budućnost ne stoji nikakva velika teorija ili filozofija, već prosti pi-ar. Priča o neminovnosti služi da potisne konkurente neoliberalizma, prikazujući njihove predloge kao nemoguće, a efekat se postiže prostim ponavljanjem i oslanjanjem na bazične želje, kao što je želja da se ima puno novca i da se može činiti sve što se želi bez ograničenja.

Uverenje da je neoliberalni kapitalizam rešenje zagonetke istorije postiže se na isti način kao uverenje da je Koka Kola piće povezano sa radošću i avanturom

Novi autoritarizam

Neoliberalizam dakle nije samo ekonomska teorija, već oblik mišljenja koji uključuje odgovore na različita pitanja. Svi ti odgovori smišljeni su da bi se opravdala osnovna šema da je država nešto negativno (-), a privatni kapital nešto pozitivno (+). Ako neoliberalizam posmatramo kao savremeni društveni sistem, obično se kaže da je njegova prednost u odnosu socijalizam sloboda. I zaista, u okviru neoliberalnog sistema je sve moguće reći, u principu nikome zbog toga neće faliti ništa. Međutim, i ta sloboda je samo privid. Sve je moguće reći, ali se selekcija poželjnog i nepoželjnog postiže tako što će u glavne medije proći samo stavovi koji su u skladu sa neoliberalizmom. Ova selekcija je moguća zbog privatizovanih medija, koji logikom vlasništva malo-pomalo u medijima ostavljaju samo poželjne stavove. Vremenom to više nije moguće nazvati ni kontrolom nad medijima, pošto mediji ne pokazuju nikakvu volju i sposobnost da budu slobodni. Oni su jednostavno zaposleni da prenose pi-ar vladajuće klase. Ona pak želi da privatizuje sve i ne želi autonomiju plavog sektora. Ako se zalažete za njegovu autonomiju i opstanak vaše mišljenje će biti snažno potisnuto i diskvalifikovano.

Tako se i pored formalne slobode održava autoritarni sistem. Jer, autoritarni sistem je stanje u kome društvo ne regulišu univerzalne vrednosti. Socijalizam je dolazio do autoritarnog sistema tako što je tvrdio da je socijalistička teorija „naučna istina“, odnosno da se kroz nju univerzalno ostvarilo, i nije dopuštao da se taj zaključak dovede u pitanje, uskraćujući slobodu govora. Neoliberalizam do iste autoritarnosti dolazi na drugi način, tako što tvrdi da univerzalne vrednosti ne postoje, već samo partikularne. Ponovo ne možete da kritikujete vladajuću doktrinu ili korumpiranu vlast u ime neke univerzalne vrednosti – pravde, istine, jednakosti – ali ovaj put ne zato što što je univerzalna vrednost već otkrivena, već zato što je zvanična istina da nema univerzalnih vrednosti. Na taj način u praksi opet dobijate autoritarnost: svako treba da gleda svoja posla, i ako hoće, da ima svoje mišljenje, ali se privatni ili partijski interes jednako autoritarno mogu nametnuti kao jedino merilo stvari.

Budući da je neosvešćena i zato nevidljiva, neoliberalna ideologija se provlači kroz sve sfere života. Na primer, ako ste pratili polemike o belom glasu, mogli ste primetiti da se ljudi skloni neoliberalnom načinu mišljenja nisu pridružili protestnom glasanju na prošlim izborima. To se može objasniti time što je beli glas bio glas protesta protiv korumpiranog sistema i korumpiranih političara, a neoliberali smatraju da su političari nužno korumpirani i da je to čak dobro jer njihova nužna korumpiranost predstavlja krajnji argument za privatizaciju javnih stvari.

Mi smo jako daleko od toga da nismo ni okusili šta je neoliberalni sistem. A i budućnost koja nam se smeši ima iste obrise. Pogledajmo samo „neoliberalne“ vesti koje su objavljene u ponedeljak 9. jula. U Grčkoj spas od recesije traže u privatizaciji: „Planira se privatizacija 28 preduzeća uključujući Državnu lutriju, preduzeća za prirodni gas, vodovod, aerodrome, marine za jahte, železnicu.“ Bečke novine objavljuju da je Telekom Austrija zainteresovan za naš Telekom. Naš bivši predsednik Boris Tadić se ponaša kao da je još uvek predsednik i da postoji neki način da se gubitak na izborima zanemari. Kad se bolje pogleda, to nije ništa drugo nego pretvaranje jedne plave, zajedničke stvari kao što je javna vlast, u crvenu, partikularnu stvar, po kojoj možemo imati više predsednika, već kako kome odgovara. Blic objavljuje članak „Bankrot se može izbeći ako se počne sa reformom“. Svi ovi članci pokazuju da neoliberalizam rapidno menja naše okruženje, da od nas traži pokoravanje i poslušnost i da ispunjava celi javni prostor, pošto se glasovi protiv njega, barem u Srbiji, skoro da ne čuj

Kao što na slici reče i Liza Simpson, ceo taj sistem je pogrešan. A da bi ga promenili trebalo bi najpre da se oslobodimo neoliberalizma u našim glavama. Ako kupite sutrašnje novine, u njima će sigurno negde pisati „realni i javni sektor“, „nužne reforme“, „mere štednje su neminovne“ ili nešto drugo iz neoliberalnog vokabulara. Pokušajte da u tim izrazima vidite fragmente jedne apsurdne doktrine u kojoj nema ništa više istine, nego što u Koka Koli ima hranljivih stvari.

Ne samo da se zajedničkih stvari ne možemo otarasiti, nego i ne treba da ih se otarasimo. One nam trebaju onoliko koliko i zajedničke vrednosti. Ili vitamini.

13.07.2012. u 14:26 • 22 KomentaraPrint#

utorak, 10.07.2012.

Crkva bi referendum? MOŽE!

Naslovnice dnevnih novina danas je uveselila press-konferencija Hrvatske biskupske konferencije na kojoj su Ljudi u Crnom (i nešto malo crvenog) zaoštrili odnos s Vladom RH po pitanju Zakona o potpomognutoj oplodnji. Ukratko, bebe iz epruvete nisu po evanđenju, petljanje u prirodni tok stvari je protivno, valjda, prirodi, i ukoliko Vlada RH ustraje u svojim namjerama da taj i takav zakon usvoji, Crkva će tražiti da se isti stavi na referendum.

Nećemo sada ovdje o tome tko se gdje ima pravo petljati jer, iskreno, svatko se ima pravo petljati gdje želi; zidar Mate ima pravo soliti pamet sinovljevoj učiteljici, novinari imaju pravo komentirati obrazovni sustav, biskupi imaju pravo reći što misle i pritom pokrenuti sasvim legalnu inicijativu za korekciju sustava ljudskog rasploda onako kako to njima odgovara. Formalno, ovo je slobodna zemlja u kojoj je zajamčena sloboda govora, znaju se prava i obaveze građana i tako to. Dakle, sasvim je u redu da Crkva želi referendum o bilo čemu i sasvim je u redu da se takav referendum i raspiše, ukoliko se ispune potrebni formalni uvjeti.

No, kad već raspisujemo referendum, bilo bi jako korisno o istom trošku - jer svaki referendum košta, pa je jeftinije obaviti nekoliko njih istovremeno - pokrenuti i pitanje revizije ugovora s Vatikanom. Znate, to je ono zbog čega imamo vjeronauk u školama, Vojni ordinarijat sa stepenicama od oniksa, zbog čega Crkva u vrijeme krize, dok deseci tisuća ljudi ostaju bez posla, dobija 300 milijuna kuna iz državnog proračuna. Pa da vidimo jesu li državljani Republike Hrvatske zadovoljni baš s takvim ugovorima.

Treba reći da nemam iluzija da bi ugovori na referendumu glatko - ako uopće - pali. Hrvati su oduvijek bili veći katolici od Pape (nije li divno kad jedna ovako metaforična uzrečica uleti u situaciju kad je se može iskoristiti bukvalno, doslovno, u njezinom korijenskom smislu?) i vrlo je vjerojatno da bi, u slučaju da se takav referendum zaista i raspiše, iz svojih pećina i jazbina izašle cijele horde Morloka i zajednički krenule u Sveti rat "za Hrvatsku i Krista, protiv komunista". Vjerojatno bi došlo do orkestriranih događanja naroda gdje bi se mitingašilo diljem Hrvatske, autobusi s križevima i krunicama na šoferšajbi i narodnjacima i Thompsonom koji trešti iz zvučnika razmiljeli bi se na sve strane, krenule bi kampanje svim sredstvima i, da, nije uopće nemoguće da bi na takvom referendumu Ugovori bili potvrđeni.

Međutim, čak i da se to dogodi, vrijedilo bi vidjeti konačni brojčani rezultat, kao i otvaranje očiju koje bi uslijedilo u nekim glavama. Nakon desetljeća tandrkanja o "eUropskoj Hrvatskoj", skeptici bi napokon dobili crno na bijelom o kakvoj je zemlji zaista riječ. Dok su sve civilizirane države prevazišle fazu državnih religija kao dio razvojnog puta i na kraju odradile sekularizaciju kako treba, ostaci talibanizma se mogu vidjeti samo po rubovima razvijenog svijeta - u predziđu kršćanstva.

Dakle, referendum, ako ne kao korak naprijed, a onda barem kao eksperiment nakon kojega bismo dobili brojčane podatke i formalnu potvrdu gdje zapravo živimo. Nek' se zna, za upotrebu i daljnje planiranje.

A ako bi, kojim slučajem, ugovori s Vatikanom bili poništeni, neke druge stvari bi konačno sjele na svoje mjesto i moglo bi se krenuti s raščišćavanjem nekih šikara, što mentalnih, što pravih.

(I, da se razumijemo, nemam ništa protiv vjernika. Čovjeka sudim po onome što radi, a ne u što vjeruje; mnogi vjernici koje znam su bolji ljudi od onih koji se deklariraju kao ateisti, a zapravo nisu ništa. Problem je u onim katolicima koji se na sva zvona tako deklariraju, a da ni oni, zapravo, nisu ništa. Još važnije, postoji velik broj pravih, uvjerenih katolika - ne u smislu da su u onih 90% kojima Crkva maše uokolo, nego u onom znatno manjem postotku pravih vjernika - koji se slažu da Ugovore treba poništiti. No, kao i uvijek kad su u igri veliki novci, važnije je gdje ti je novčanik nego gdje ti je srce.)

10.07.2012. u 17:34 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.07.2012.

Priopćenje udruge "Nastavnici organizirano" - uvedite prijemne ispite

Da ne kopiram, slobodno kliknite.

05.07.2012. u 23:08 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se