Pax et Discordia

srijeda, 27.06.2012.

Tko ne zna, prepiše (opet)

Dakle, maknuli smo kriminalce, a dobili imbecile. O, sretne li zemlje!

Pa kaže Klauški:

"NAJBOLJI državnici na najzahtjevnije poslove dolaze u pravilu nespremni jer nisu svjesni što ih tamo čeka", izjavio je premijer Zoran Milanović u sinoćnjem intervjuu za RTL televiziju.

I tako uspio još jednom logiku okrenuti naglavce.

Sve što smo dosad znali i u što smo vjerovali poništio je jednom jedinom, ali zato pronicljivom rečenicom. Bacio je u vodu sve dosadašnje spoznaje o politici i obnašanju vlasti, poništio sve koncepte vladanja, izbrisao ustaljene obrasce.

I izveo samo sebi svojstven Kopernikanski obrat: samo su najbolji nespremni.

Pravilo bez iznimke

Nije Milanović izjavio da se "čak i najboljima" može dogoditi da budu nespremni na ono što ih čeka kad stupe na vlast. Da su ponekad nespremni. Da ni najbolji nisu imuni na greške. Da čak i idealan plan može ustupiti pred surovom realnošću.

Ne, on je rekao baš ovo: "Najbolji državnici u pravilu dolaze nespremni".

To, dakle, nije iznimka. To je pravilo.

On je najbolji

Ovu izreku Milanović je plasirao kako bi se opravdao pred kritikama javnosti u prvih šest mjeseci mandata. Priznaje da je možda bio "nespreman" na ono što ga je čekalo na vlasti, ali odmah dodaje da se to "u pravilu" događa "najboljim državnicima".

A on je najbolji. Zato što je nespreman.

Nije Milanović ovime učinio uslugu samo sebi - amnestirajući se i hvaleći u isto vrijeme - već ju je učinio i nama. Do ponedjeljka navečer živjeli smo u uvjerenju, očito pogrešnom, kako samo najlošiji "u pravilu" dolaze na vlast nespremni. Mislili smo da se najboljima daje glas na izborima upravo zato što se "u pravilu" očekuje da budu spremni.

Pa ako se pokažu nespremnima, to je onda ipak viša sila, izuzetak, prava smola, baksuz, maler. Bad luck.

Sve je bila zabluda

Sada je, međutim, Milanović okrenuo priču. Sve je to bila obična zabluda: upravo se od najboljih očekuje da budu nespremni. To je ona zlatna nit koja najbolje dijeli od najlošijih.

I njegova Kukuriku koalicija imala je plan, ali jedan se njegov dio izjalovio po dolasku na vlast. A sudeći po Milanovićevoj izjavi, i to je očito bio dio plana.

Ako si najbolji, onda si automatski nespreman. "U pravilu", je l' tako?

Svi su oni isti

Svojom neobičnom, ali zato kategoričkom izjavom Milanović je postigao još nešto: pojačao je ionako zavidno visoku dozu političkog relativizma. Kako ćemo na izborima razlikovati dobre od loših, kad ni oni najbolji u pravilu nisu spremni za ono što ih čeka?

Ali opet, čim su nespremni, znači da su najbolji.

Najbolje je najgore

Sve to valja imati na umu idući puta kad se izađe na izbore. Od najboljih treba očekivati najgore. Najgore treba smatrati najboljima. Nespremnima ne treba zamjerati ono što se od njih zapravo očekuje.

A zapravo, najbolje je ne očekivati ništa. Osim da ćemo od Milanović čuti još svašta.

27.06.2012. u 09:41 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.06.2012.

"Dragi maturanti, niste ništa posebno"

Ovo je govor koji je profesor engleskog održao maturantima u Wellesley High School (Massachusetts). Zgodan obrat i još zgodnija priprema za promjenu obrazovne paradigme koja je neminovna u vremenu koje dolazi.

Cijeli govor je ovdje.

.

"“Each of you is dressed, you’ll notice, exactly the same. And your diploma… but for your name, exactly the same. All of this is as it should be, because none of you is special. You are not special. You are not exceptional.

Contrary to what your soccer trophy sests, your glowing seventh grade report card, despite every assurance of a certain corpulent purple dinosaur, that nice Mister Rogers and your batty Aunt Sylvia, no matter how often your maternal caped crusader has swooped in to save you… you’re nothing special.

Yes, you’ve been pampered, cosseted, doted upon, helmeted, bubble-wrapped. Yes, capable adults with other things to do have held you, kissed you, fed you, wiped your mouth, wiped your bottom, trained you, taught you, tutored you, coached you, listened to you, counseled you, encouraged you, consoled you and encouraged you again. You’ve been nudged, cajoled, wheedled and implored. You’ve been feted and fawned over and called sweetie pie. Yes, you have. And, certainly, we’ve been to your games, your plays, your recitals, your science fairs. Absolutely, smiles ignite when you walk into a room, and hundreds gasp with delight at your every tweet. And now you’ve conquered high school… and, indisputably, here we all have gathered for you, the pride and joy of this fine community.

But do not get the idea you’re anything special. Because you’re not.

The empirical evidence is everywhere, numbers even an English teacher can’t ignore. Newton, Natick, Nee… I am allowed to say Needham, yes? …that has to be two thousand high school graduates right there, give or take, and that’s just the neighborhood Ns. Across the country no fewer than 3.2 million seniors are graduating about now from more than 37,000 high schools. That’s 37,000 valedictorians… 37,000 class presidents… 92,000 harmonizing altos… 340,000 swaggering jocks… 2,185,967 pairs of Uggs. But why limit ourselves to high school? After all, you’re leaving it. So think about this: even if you’re one in a million, on a planet of 6.8 billion that means there are nearly 7,000 people just like you. Imagine standing somewhere over there on Washington Street on Marathon Monday and watching sixty-eight hundred yous go running by.

“But, Dave,” you cry, “Walt Whitman tells me I’m my own version of perfection! Epictetus tells me I have the spark of Zeus!” And I don’t disagree. So that makes 6.8 billion examples of perfection, 6.8 billion sparks of Zeus. You see, if everyone is special, then no one is. If everyone gets a trophy, trophies become meaningless. In our unspoken but not so subtle Darwinian competition with one another–which springs, I think, from our fear of our own insignificance, a subset of our dread of mortality — we have of late, we Americans, to our detriment, come to love accolades more than genuine achievement. We have come to see them as the point — and we’re happy to compromise standards, or ignore reality, if we suspect that’s the quickest way, or only way, to have something to put on the mantelpiece, something to pose with, crow about, something with which to leverage ourselves into a better spot on the social totem pole. No longer is it how you play the game, no longer is it even whether you win or lose, or learn or grow, or enjoy yourself doing it… Now it’s “So what does this get me?”

As a consequence, we cheapen worthy endeavors, and building a Guatemalan medical clinic becomes more about the application to Bowdoin than the well-being of Guatemalans. It’s an epidemic — and in its way, not even dear old Wellesley High is immune… one of the best of the 37,000 nationwide, Wellesley High School… where good is no longer good enough, where a B is the new C, and the midlevel curriculum is called Advanced College Placement. And I hope you caught me when I said “one of the best.” I said “one of the best” so we can feel better about ourselves, so we can bask in a little easy distinction, however vague and unverifiable, and count ourselves among the elite, whoever they might be, and enjoy a perceived leg up on the perceived competition. But the phrase defies logic. By definition there can be only one best. You’re it or you’re not.

If you’ve learned anything in your years here I hope it’s that education should be for, rather than material advantage, the exhilaration of learning. You’ve learned, too, I hope, as Sophocles assured us, that wisdom is the chief element of happiness. (Second is ice cream… just an fyi) I also hope you’ve learned enough to recognize how little you know… how little you know now… at the moment… for today is just the beginning. It’s where you go from here that matters.

The sweetest joys of life, then, come only with the recognition that you’re not special. Because everyone is.”

11.06.2012. u 21:35 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 06.06.2012.

Malo propagande. Pročitaj i šalji dalje.

06.06.2012. u 13:07 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.06.2012.

Faraonski projekt beskorisnog ministra

Hrvatsko školstvo je spašeno! Generacije koje će uskoro krenuti u školu na svojoj koži će osjetiti sve blagodati Novog Doba. Zahvaljujući mudrom prosvjetnom vodstvu, u škole će se uvesti novi predmet koji će ih naučiti razmišljanju, životnim obavezama, bitnim praktičnim znanjima te pogubnosti korupcije. Tako bar ispada nakon svega što je rečeno prilikom objave da od sljedeće godine u dvanaest hrvatskih škola počinje eksperimentalni program Građanskog odgoja. Ako nekome gornji uvod djeluje previše ironično, vrijedi doslovno prenijeti rečenicu ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića: "Kad nova generacija izađe iz škola, imat ćemo zdravije društvo bez korupcije."

Naravno, svi koji imaju nesreću da su prisiljeni pratiti Jovanovićeve eskapade otkako se popeo na vlast - a to su uglavnom ljudi vezani uz obrazovni sustav - na ovo mogu samo zakolutati očima. Naime, pored svih problema koje hrvatsko školstvo ima - škole u raspadu, rad u ne samo dvije, nego ponegdje i u tri smjene, kao da je riječ o tvornicama kobasica, nastava na nula Celzija, bezumni i konfuzni nastavni programi, pretrpana satica - Jovanović se uhvatio projekta koji otprilike ima važnost farbanja dimnjaka na Titanicu nakon što je isti udario u ledenu santu.

Kao što je već bezbroj puta rečeno, i ova Jovanovićeva fiksacija je samo odraz njegovog nesnalaženja u sektoru kojim bi, kao, trebao ravnati. Umjesto da riješava stvarne probleme, on se uhvatio nečega što je, zapravo, svakom birokratu koji ne razumije srž stvari, najlogičnije: uvesti neki novi sadržaj bez da provjeri kako se taj sadržaj uklapa u već postojeće, može li sustav to podnijeti, kako će se sve skupa provesti i kakve će biti posljedice. Bitno je propisati nešto novo, popuniti fasciklu, na nju staviti novi natpis tako da se kasnije svuda može pokazivati kad ga se pita što je napravio za vrijeme mandata: eto vidite, uveo sam novi predmet koji će Hrvate pretvoriti iz seljaka u građane, koji će podići svijest, koji će iskorijeniti korupciju.

Što se, zapravo, uklapa u sve opstojeće definicije Potemkinovih sela. Bitno je napraviti fasadu, lijepo je obojati, postaviti na prava mjesta tako da se putnici-namjernici mogu diviti kako sve to lijepo izgleda. U dubinu nećemo baš zagledati, obrazovanje je ionako zadnja rupa na svirali, nešto daleko i apstraktno, dajte vi meni još malo akcije s Mamićem, to bar razumijem.

Zbog svega toga nije pretjerano reći da je Građanski odgoj Jovanovićem faraonski projekt kojim on pokušava zabilježiti svoje mjesto u povijesti. Primorac i Fuchs su uveli državnu maturu, Ljilja Vokić je pojam za sebe, pa hajde, kad se spomene Jovanović, neka prva asocijacija bude "Građanski odgoj". Ionako će samo neki tamo profesori gunđati kako je stvar beskorisna i samo unosi konačnu konfuziju u ionako već kaotični sustav.
Da bi apsurd bio još veći, mnogi koji imalo bolje poznaju materiju, znaju da se dobar dio sadržaja koje će "Građanski odgoj" imati već postoji u okviru nekih predmeta. No, bitno je podići novu ploču i na nju nakeljiti svoje ime. Nek' se zna: Željko je bio ovdje! Nije bitno što upravo sada dolazi do posljednjeg urušavanja hrvatske prosvjete i što je dvadeset godina nebrige napokon dovelo do sve strmoglavijeg pada nad kojim je nestalo svake kontrole.

Bitno je samo da je podignut spomenik trajniji od mjedi, zdanje koje će izdržati sve nalete vremena i svjedočiti o Velikom Uspjehu u godinama i desetljećima, a ako bude sreće, i stoljećima koja dolaze. Da se ime faraona Jovanovića prenese u vječnost.

Razlika je jedino u tome što su u grobnicu koju je sagradio Tutankamon sahranili Tutankamona, dok će u grobnicu koju je podigao Jovanović, sahraniti hrvatsko školstvo.

04.06.2012. u 22:33 • 14 KomentaraPrint#

petak, 01.06.2012.

Tko i što zaista stoji iza hajke na državnu maturu

Prošlo je nešto više od tjedan dana otkako je buknula afera s ispitom iz hrvatskog jezika i književnosti na državnoj maturi, a na vidjelo polako izlaze informacije koje govore i o osobnoj angažiranosti i interesu pojedinih ključnih ljudi u hrvatskom obrazovnom sustavu.

Neke sumnje postojale su već i ranije. Naime, jedna kolegica je, usred afere, napomenula da "cijela ova strka miriši na ministrovu savjetnicu". I kad se malo bolje pogleda, zaista je tako: neke tvrdnje, izjave, pa i potezi koji su povučeni u proteklih tjedan dana neodoljivo podsjećaju na nešto što bi bilo sasvim u skladu s likom i djelom Ivane Kalogjere, osobe čije je imenovanje prije nekoliko mjeseci izazvalo val sveopćeg zgražanja i gađenja te proglašeno posljednjim čavlom u lijes povjerenja ogromnog dijela hrvatskih nastavnika prema novom ministru.

Jer, ako se malo pogleda njezin portfolio, teme iz njene novinarske karijere u Jutarnjem listu koje najviše upadaju u oči su "nepravda prema učenicima" i "okoštalost obrazovnog sustava čiji je jedini efekt da djeci zagorčava život". Tekst o novom pravilniku o ocjenjivanju koji je trebao staviti dodatne restrikcije koje bi potpuno onemogućile nastavni proces (i koji, srećom, a možda zahvaljujući i akciji nekolicine organiziranih nastavnika, na kraju nije usvojen), objavljen prije nekoliko godina, a potpisan imenom tadašnje novinarke Jutarnjeg lista Ivane Kalogjere (tada Brkić) započinje slavodobitnom rečenicom koja je od tada ušla u anale huškačkog novinarstva: "Odzvonilo je testomaniji u hrvatskim školama", kao da je jedina svrha nastavničkog bića da maltretira klince nenajavljenim provjerama znanja i kao da je jedina satisfakcija koju profesori imaju u životu upisivanje jedinica.

A, kad se malo bolje pogleda, od svega toga do ministrove rečenice "Test je bio iživljavanje nad učenicima" zaista je zanemariv korak.

Međutim, ono što je blagi predosjećaj da Ivana Kalogjera stoji iza histerije o "nepravednim pitanjima" i "testu koji nije objektivan odraz znanja maturanata u protekle četiri godine" pretvorilo u osnovanu sumnju bila je jedna osobna informacija koja, sama za sebe, ne znači puno, ali u kombinaciji sa svima ostalima proizvela je onaj "klak" koji čujete kad posljednji komadić slagalice sjedne na svoje mjesto. Naime, ispada da se među maturantima koji ovih dana polažu ono što je zamišljeno kao "ispit zrelosti", a što bi se zahvaljujući ministrovim izjavama i intervencijama moglo pretvoriti u inauguraciju još jedne generacije mladih ljudi u hrvatski sustav korupcije i protekcije, nalazi i dijete ministrove savjetnice.

Neki znaju, a neki imaju

Naravno, ništa od ovoga ne bi moglo poslužiti kao čvrsti dokaz na sudu (pogotovo jer, formalno, nikakav zločin nije počinjen, osim onog protiv pameti, ali vlast i svi njoj bliski su protiv takvih suđenja oduvijek imali imunitet). Sasvim je moguće da cijela afera oko ispita iz hrvatskog jezika nije bila motivirana brigom prerevne majke za boljitak potomka koji zaista nije ništa skrivio osim što se kod kuće požalio kako je "ispit bio dosta težak". Sasvim je moguće da je dijete jednostavno poslužilo kao prekidač koji je okinuo tko zna kakve frustracije iz vlastitog školovanja koje su Ivanu Kalogjeru nagonile da godinama piše tekstove kakve je pisala. Međutim, u svjetlu ove činjenice puno drugačije zvuče optužbe da su "neka pitanja bila dvosmislena" (iako je većina na njih odgovorila točno, pokazali su rezultati koje je objavio NCVVO; no očito nije bitno što kaže većina, nego što kaže kvalificirana manjina, da ne kažemo jedan ili jedna), da "neka pitanja treba poništiti", da "nije bilo dovoljno vremena za rješavanje testa". Poznato je (ili bi trebalo biti) da se za svaki test očekuje da samo mali broj onih koji ga pišu može odgovoriti točno na sva pitanja, međutim, cijela afera se zahuktala oko toga da neki učenici nisu znali odgovore na neka pitanja, da neki učenici nisu imali dovoljno vremena za rješavanje testa i čak i ako su namjere Ivane Kalogjere potpuno časne i njezina savjest u svemu ovome potpuno čista, uvijek će negdje u pozadibni ostati tiha sumnja da je sve ovo samo posljedica toga što se kriva osoba našla na krivom položaju u krivom trenutku i što je na krivi način to poželjela iskoristiti.

No, dobro, sad bar znamo odakle "ogorčenim i razočaranim maturantima", a pogotovo njihovim roditeljima, ministrov broj telefona.

Slučaj koji ima svoju povijest

No, ako se Ivani Kalogjeri može prigovoriti neumjerenost i nestručnost, ono čega sigurno nije lišena je dosljednost. Naime, čak i ako je ova haranga protiv testa iz hrvatskog imala osobni povod, savjetničino nerazumijevanje obrazovanja ima korijene koji su vidljivi kroz cijeli njen dugogodišnji rad. Iako je, navodno, i sama završila nastavnički smjer, ono što se pouzdano može reći za njenu novinarsku karijeru jest da je izbjegavala nastavnike i učitelje kad god je mogla. "Navodno" se u prethodnoj rečenici nalazi zato jer u kratkoj potrazi nije bilo moguće pronaći ikakve reference na njeno obrazovanje; nastavnici nisu profesionalni istraživački novinari da bi im na raspolaganju bili resursi i iskustvo za iskapanje zanimljivih informacija.

No, nema veze, nije ni Ivana Kalogjera.

Naime, jedno od osnovnih profesionalnih pravila u novinarstvu je "saslušati sve strane". To pravilo, naravno, nije tu bez veze jer svaki novinar koji želi prenijeti punu informaciju mora se potruditi tu informaciju sagledati iz svih mogućih kuteva. Naravno, naknadno može odlučiti da su neki kutevi manje bitni od drugih i da ih se može zanemariti. Međutim, čini se da to u njezinoj novinarskoj karijeri nije bio slučaj.

Prije određenog vremena utrošeno je nešto truda i napravljena je analiza na temelju šest tekstova Ivane Kalogjere (tada Brkić) izašlih u Jutarnjem listu unutar nešto više od mjesec dana pri čemu se ustanovilo da je novinarsko pravilo o "saslušavanju svih strana" bilo potpuno zanemareno. Bez želje da se ulazi u to je li riječ o namjeri novinara ili urednika da tekstovi podupru određenu stranu ili je jednostavno riječ u neprofesionalnosti, gola je činjenica da je u tih šest tekstova za izjavu kontaktirano osamnaest (18) sugovornika:

3 sveučilišna profesora
1 znanstvenik
1 dekan
7 ravnatelja
2 privatna poduzetnika
1 službenik Ministarstva
1 službenik županije
1 službenik državne agencije
1 dužnosnik hrvatske obrtničke komore

Da se razumijemo, riječ je o tekstovima koji su se bavili isključivo obrazovanjem. Ono što je ovdje predstavljalo kršenje pravila profesije bilo je da u temama u kojima se govori o hrvatskom školskom sustavu, o nastavi, radu s djecom, nije bilo izjave niti jednog nastavnika koji radi u školi, dakle osobe koja bi mogla čitateljima izravno prenijeti svoja iskustva i mišljenja. Isto tako, osobe koje koja je toj djeci najbliža i čije mišljenje bi roditelji vjerojatno htjeli čuti. Međutim, ništa od toga

Ljudi koji previše znaju

Nitko ne kaže da su kontaktirani sugovornici bili manje vrijedni. Međutim, istina je da njihova mišljenja i iskustva ne daju punu sliku o stanju u školskom sustavu. Na primjer, sveučilišni profesori i znanstvenici neće moći reći da su programi nekih nastavnih predmeta potpuno neadekvatni satnici tih predmeta, kao ni da su neki udžbenici potpuno promašeni. Ravnatelji neće moći pričati o pritiscima i prijetnjama prema profesorima, kao i raznim manipulacijama na razini škola, da se učenicima poklanjaju ocjene koje svojim znanjem nisu zaslužili i tako se destimulira za rad ne samo njih, nego i sve ostale koji su s takvom poklanjanju svjedoci. Službenici Ministarstva neće moći govoriti o besmislenosti pravilnika i kakve sve idiotrije radi prosvjetna inspekcija i na što prisiljava nastavnike koji žele svoj posao raditi profesionalno i odgovorno. Poduzetnici neće moći govoriti o tome što znači široko obrazovanje i zašto je dobro da djeca znaju i nešto više od onoga što će im trebati isključivo za obavljanje posla koji će raditi deset godina, a kad ga požele promijeniti, neće moći jer nemaju ni znanja ni vještina za bilo što drugo.

Sve ovo, a vjerojatno i više, garnirano primjerima iz praske, Ivana Kalogjera bi vjerojatno doznala da je kontaktirala ijednog školskog nastavnika koji se svaki dan susreće s problemima iz prakse.

Konkretan indikativan slučaj kojega se vjerojatno sjećaju svi koji su ga pratili odnosi se na učenicu zagrebačke Klasične gimnazije koja je pala razred iz matematike te su joj ravnateljica, pedagoginja i razrednica "pokušale pomoći" tako što će joj pokloniti dvojku, ali uz uvjet da se dijete upiše u neku drugu školu. Majka se uzbunila i slučaj je pukao. No, epilog je najzanimljiviji: dok je za sve tri spomenute inspekcijski nalaz utvrdio da su falsificirale ocjenu, najviše prostora u tekstovima Ivane Kalogjera (tada Brkić) poklonilo se profesorici matematike koja jedina nije prekršila pravila: njezino ime tjednima se razvlačilo po Jutarnjem listu uz napomene kako je "prestroga", kako zadaje "preteške zadatke", kako "njezini učenici moraju na instrukcije" i slično.

Zvuči poznato?

Ministrica u sjeni

Dalje, ista je profesionalna novinarka provalila glupost - koja je završila u velikom lijepom naslovu - da hrvatski nastavnici rade 13 sati tjedno i imaju 7 učenika u razredu. Odakle joj podaci? Rekao joj Fuchs, valjda. Da, eto vjerodostojnog izvora. Da je manje šetala po ministarstvima, a bar jednom ušla u neku školu, pa makar ostala na hodniku, možda bi i dobila neke natruhe istine.

I, kao posljedica svega toga, njezino novinarstvo nastavnici koji su ga pratili jednodušno su okarakterizirali kao jednostrano i huškačko, a sve skupa miljama daleko od profesionalnog. I sada, kao savjetnica ministra, gospođa Kalogjera nastavlja svoje huškanje, samo na višoj razini, s više moći i s razornijim posljedicama. No, glavna komponenta tog problema je što iznad, možda i pored, a zapravo, po svemu sudeći i, nažalost, ispod sebe, ima ministra-neznalicu koji je na svoje mjesto zasjeo kao tabula rasa i sada ima tu nesreću da mu glavu popuni prva osoba koja se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kao rezultat, događaju se apsurdi dostojni britanskih televizijskih komedija: kada liječnik, ministar prosvjete, angažira za savjetnicu novinarku, navodno po struci profesoricu hrvatskoga jezika, oboje bez ijedne minute iskustva u prosvjeti (pardon, ministar je neko vrijeme bio u školskom odboru) i kada liječnik povede bitku protiv "ispita iz hrvatskog jezika s greškom" kaos postaje kompletan i zapravo ne iznenađuje to što u jednom od svojih brojnih ispada ministar izjavljuje da u NCVVO-u radi kadar upitne stručne kvalitete. Samo, kako on to može znati? Rekla mu je bivša novinarka koja je svoju mjerodavnost u jednoj televizijskoj emisiji argumentirala rečenicom "Ja sam iz prosvjetarske obitelji"? Što, sad smo u feudalizmu gdje se kompetencije prenose s predaka na potomke? Zagorci se rađaju s malom maturom, a Ivana Kalogjera se rodila s transcendentnim poznavanjem prosvjete?

No, očito nekog vraga zna jer se iz novinarstva uspjela popeti tako visoko. "Da, ministre", rekla je, "pratila sam obrazovanje niz godina". I postala glavna savjetnica. Zahvaljujući sreći i ministrica u sjeni, a Željko "tabula rasa" Jovanović joj oruđe u rukama.

Nakon svega ovoga možemo samo ponoviti staru ponavljanu istinu da, bar što se tiče hrvatskog obrazovanja, dno očito ne postoji. Nakon što godinama tone sve dublje i dublje, svaki put kad pomislimo da se dno nazire i da više ne može puno gore, opet se iznenadimo kad se otvore vidici u još veće dubine besmisla i gluposti i dobijemo uvid u još crnju nijansu crnila, onu za koju prije toga nismo bili niti svjesni da postoji. I ovdje čak ne vrijedi ni ona stara dosjetka neka "zadnji ugasi svjetlo". Jer, očito, svjetlo je u hrvatskom obrazovnom sustavu ugašeno već odavno.

Ispravak: Učenica kojoj je poklonjena dvojka bila je upisana u zagrebačku Klasičnu, a ne II. gimnaziju, kako je prvotno pisalo u tekstu. Ispričavam se učenici, gimnazijama i ostalima.

01.06.2012. u 22:24 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se