Pax et Discordia

petak, 25.05.2012.

Bijes i očaj prevarene generacije

Hrvatska je, sasvim spontano, dobila još jednu veliku aferu koja će se povlačiti po medijima sljedećih dana, a možda i tjedana. I, kao i sve u životu, i ovo ima jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra je da se, nakon pitanja branitelja, crkve, generala u Haagu i sličnih zabavica za mase željne krvi i igara, pažnja napokon skrenula na nešto strateški bitno za društvo: obrazovanje. Možda bismo trebali biti bar malo nezadovoljni zato što se sve u ovoj medijskoj halabuci svodi na to je li jedan konkretan test na državnoj maturi bio pretežak ili nije, a o stvarnim problemima se i dalje ne govori, no poklonjenom konju ne treba gledati u zube. Glavno da se govori, pa kad se govori, već će se nešto valjda i reći. Međutim, loša vijest je da su mediji (i) ovaj put cijelu priču okrenuli na potpuno senzacionalističku stranu, dajući prostora, kao i uvijek, onim najglasnijima, istovremeno i najmanje artikuliranima, evidentno slabije pismenima, a sve u svrhu povećanja čitanosti. Za očekivati je da će i ovaj put pitanje kvalitete obrazovnog sustava i načina na koji bi državna matura trebala pripomoći biti potpuno ignorirano.

Ono što u cijeloj priči daje mjesta za optimizam je da je ogromna većina reakcija na internetskim forumima i komentarima ispod tekstova u tonu verbalnog šamaranja razmažene balavurdije koja se prvi put u životu našla pred ozbiljnim izazovom i sad, kad su dobili po prstima, ne prestaju cendrati.

Što, ruku na srce, i nije pretjerano pošten stav.

Naime, svi što gube se ljute, to je poznata stvar. Ali ako je gubitnik u cijeloj igri istovremeno i prevaren, onda je to nešto drugo i ta ljutnja itekako ima temelja.

A današnji srednjoškolci i ovogodišnji maturanti su, prije svega, prevareni.

Najprije ih je prevarilo društvo. Ova izjava možda djeluje previše generalizirano da bi od nje bilo ikakve koristi, jer, prije svega, tko je to "društvo" i gdje ga možemo naći? No, činjenica je da je u proteklih dvadeset godina društvena klima pogodovala neradu, provlačenju, poklanjajnu. Djeca koja su odrastala u tih dvadeset godina gledala su kako se kriminalci bogate, kako neznalice dolaze na vlast, kako nesposobnjakovići upravljaju. Gledali su kako se lijenčine provlače kroz školu, kako neznalice uspijevaju navući dobre ocjene, kako saboteri i delikventi uspješno razaraju nastavu i zato postaju face u razredu, gledali su kako loše ocjene nakon dolaska inspekcije odjednom postaju dobre, kako se školske uprave nakon dolaska roditelja u školu pretvaraju u servis za popravljanje i prepravljanje ocjena, gledali su kako sve manje zainteresirani nastavnici postaju sve manje motivirani za objektivnost i kvalitetan rad, a sve više za odrađivanje i popunjavanje satnice.

Gledali su kako se svi probijaju preko veze, bez truda, pa su mislili da će tako i oni.

Prevarili su ih, u neku ruku, i roditelji, pravdajući svaki njihov neuspjeh zlim profesorima ili zastarjelim sustavom. Prevarili su ih opravdavajući izostanke kad treba i kad ne treba, tražeći krivca za loše ocjene u školi, a ne u svom domu, govoreći i primjerom pokazujući da za život znanje nije potrebno, učeći ih kako se pronalaze prečice, plaćajući im instrukcije nakon što dijete na satu nije naučilo ništa - zato jer nije pratilo nastavu i vjerojatno pritom ometajući druge - te trčeći kod ravnatelja ili po inspekciju svaki put kad bi najnoviji izdanak obiteljskog stabla došao u opasnost da dobije ocjenu koja bi mogla ugroziti planirani status. Prevarili su ih učeći da se kroz život može proći zaobilazeći prepreke, tražeći vezu, moljakajući, umjesto da se skrati noćni izlazak ili, nedajbože, cijelu jednu večer ostane kod kuće i uči.



Naravno, prevarili su ih i političari (doduše, to možda i ne treba brojati jer političarima je u opisu posla da lažu i varaju i samo maloumnik ili maloljetnik može bez rezerve povjerovati nečemu što kaže ministar, a što tako dobro zvuči; doduše, pošto je ovdje riječ o osamnaestogodišnjacima, možda im se i može progledati kroz prste). Prije svega popuštajući i ulagujući se njima i roditeljima, uvjeravajući ih da je sve u redu, da samo nastave s dosadašnjim ponašanjem, "već ćemo mi to riješiti" iako rješenje ne postoji. Prevario ih je - i dalje ih vara - ministar Jovanović koji uporno ponavlja kako će maturanti stručnih škola na državnoj maturi biti ravnopravni gimnazijalcima što je notorna glupost jer tako nešto je fizički nemoguće i uvijek će biti nemoguće postići.

I, na kraju, prevario ih je i sustav koji im je, kako je obrazovanje sustavno razarano iz vrha, sve manje bio odgojni i obrazovni, a sve više postajao uzgojni i socijalni, obećao da će uspjeti proći kroz sve životne nedaće bez puno truda, da će sve biti lagana zabava i da se oko ničega ne treba brinuti. Kako je lijepo napomenula jedna kolegica: Ova je generacija prošla kroz HNOS i kampanju raterećenja učenika, kroz pravilnik o ocjenjivanju koji se tumačio tako da se ne smije ocjenjivati propitivanje i redovitost rada, da se ne smije pisati veći broj ispita od propisanih. Sve u cilju rasterećenja od napora, a s posljedicom rasterećenja od radnih navika i od znanja. Neke od preporuka HNOS-ovskih promjena, bukvalno shvaćene, dovele su do tumačenja da se ne smije davati zadaću vikendom. Kao rezultat, dio maturanata koji se ovih dana žale na državnu maturu u osnovnoj školi nije pisao zadaće ni učio od četvrtka do ponedjeljka.

Nakon svega toga, mladi ljudi kojima je na pladnju obećano sve, a nisu pripremljeni ni za što, suočili su se s činjenicom da se za svoju budućnost moraju izboriti samo s olovkom u ruci i znanjem u glavi, bez pomoći, bez rezervnog položaja, bez besplatnog i automatskog drugog (i trećeg i četvrtog...) pokušaja. Nakon dvadeset godina pretvaranja škola u pogone za čuvanje djece, izlazak iz tih pogona postao je uvjetovan nečim što do sada nije bio uvjet. I zato sva ta trauma i frustracija. Nakon dva desetljeća navikavanja na to da je ocjena temelj svega, da je bitno namoliti ili zagnjaviti nastavnika i dobit ćeš taj mračni predmet želje, pa ako ne od njega, onda od više instance, djeca su ostala sama, na milost i nemilost bešćutnim i bezličnim sastavljačima pitanja koji su ispalili svoje smrtonosne strelice iz mraka i u taj mrak se vratili, daleki, skriveni i anonimni.

Nema revolucije bez krvi, borbe bez gubitnika, napretka bez zaostalih, promjene bez onih koji su izgubili bar ponešto. I tako su u ovom naglom prijelazu s "prelake" na "pretešku" državnu maturu žrtve morale pasti.

Međutim, bitka vjerojatno nije gotova jer tradicija je jaka stvar. Kao što je bivša ministrica Ljilja Vokić provalila da je "prepisivanje u duhu hrvatskog mentaliteta i da tu ne vidi ništa loše", tako je i tužakanje višoj instanci oduvijek bio hrvatski standard. Kako je rekao jedan kolega, "sve će to ministar pozlatiti"; glasovi su glasovi, nijedno dijete ne smije ostati nesretno i prvi koraci u tom smjeru već su napravljeni. Ravnatelj centra za vanjsko vrednovanje već je dovučen na razgovor, pripremaju se testiranja testova, nakon toga će uslijediti revizija, a kao vrhunac apsurda i krajnji dokaz šarlatanstva s kojim se pristupa obrazovanju, Jovanović je obećao da će se osnovati "posebni tim" koji će ocijeniti odgovore onih koji "zbog stresa" nisu uspjeli prepisati odgovore na za to predviđeni listić i tako se popišao na glave onih učenika koji su, usprkos "stresu", žrtvovali tih nekoliko dragocjenih minuta kako bi zadovoljili formu jer ih je netko, izgleda, greškom naučio da treba biti odgovoran i poštivati pravila, bar onda kad se to izričito od tebe traži.

Nakon prve provale bijesa u medijima se pojavilo i nekoliko tekstova maturanata koji su priznali da je test bio težak, ali da se sve moglo riješiti, da zadaci nisu predstavljali iživljavanje i da je maturi samo trebalo pristupiti s eementarnom ozbiljnošću. Ti su tekstovi smireniji, pismeniji i puno bolje argumentirani od onih prvih (što je u neku ruku logično). Međutim, za očekivati je da će, kao i svaki put kad se u rulji za linč javi netko pametan, i ti glasovi nestati potopljeni u bujici kaosa i neorganiziranosti u koju se pretvara ne samo obrazovanje, nego i cijelo hrvatsko društvo.

25.05.2012. u 02:04 • 26 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se