Pax et Discordia

četvrtak, 26.01.2012.

MANIFEST

Ovaj tekst je napisan kao klasični, staromodni pamflet. U njemu se ne daje mjesta sumnji jer je sve jasno. Ništa se ne propituje, nego se tvrdi; ništa se ne analizira, nego se predočuje. Ovaj tekst u neku ruku predstavlja iskaz jednoumlja, ali takvog jednoumlja koje je izraz osobne sigurnosti u ono što se tvrdi. Ne jednoumlja koje zabranjuje i proganja ostale istine snagom autoriteta, nego onog koje smatra da svaka istina različita od ove jednostavno nema uporište u realnosti i sama od sebe će se raspasti ako je se samo malo bolje pogleda.

Ovaj tekst je manifest, programska dogma koja treba služiti kao izvorište, orijentir i polazna točka daljnjeg djelovanja u svijetu kojim vladaju moralni relativizam, subjektivnost i ideološki kaos.

Dogma koja će ovdje biti iznesena, objašnjena i promicana, kaže, kratko i jasno:

Obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu.

Vjerojatno će mnogi ovo shvatiti ko metaforu, kao vrstu izjave "da, ali..." koja u jednim uvjetima funkcionira, a u drugima ne. Neki će odmah uvrijeđeno poskočiti na činjenicu da jedan nastavnik može ustvrditi ovako nešto jer "svatko za svoju profesiju može reći da je najvažnija". Na ove posljednje ne treba trošiti riječi (u jednoj diskusiji netko je čak ustvrdio da je i "vožnja tramvaja odgovoran posao jer vozač, ako je neodgovoran, može pobiti puno ljudi"). Za one prve, koji ovo prihvaćaju, ali samo djelomično, uvjetno, preneseno, ne doslovno, treba pojasniti: zaista, doslovno, bez ikakvih ograda, aproksimacija, generalizacija, postavljanja uvjeta, banalno ovako kako je napisano, bez imalo primisli da je ovdje riječ o lirskom tekstu koji se koristi parabolama, hiperbolama i ostalim krivuljama: obrazovanje je zaista najvažnija stvar na svijetu. Da ne bi bilo sumnje, pod "najvažnija" se misli da ne postoji ništa vezano uz ljudsku civilizaciju, nijedna djelatnost, područje rada, aktivnost ili posao koji bi bili važniji od obrazovanja.

Naravno, apsolutno je točno da obrazovanje nije jedino što je važno. Postoje mnoga druga područja ljudske aktivnosti bez kojih neke čovjekove pozitivne osobine ne bi bile toliko istaknute. Moramo jesti da bismo živjeli. Moramo se liječiti ako smo bolesni. Moramo se kretati kako bismo ostali zdravi. Moramo se zabavljati kako bismo ostali pozitivni i psihički prisebni.

Međutim, od svih ovih - i mnogih drugih - organiziranih ljudskih društvenih aktivnosti, zanemarivanje obrazovanja dugoročno bi izazvalo najpogubnije posljedice za čovjeka kao pojedinca, za društvo, kao i za čovječanstvo u cjelini.

I zbog toga je obrazovanje najvažnije od svih.

Neki se, naravno, neće složiti, pa objasnimo.

Važnost za društvo

Prvi konkurenti za mjesto najvažnije ljudske djelatnosti svakako su proizvodnja hrane i medicina. Zapravo, logično. Proizvodnja hrane je ključna za fizičko preživljavanje čovječanstva: ako ne jedemo, umrijet ćemo. Ne može biti jednostavnije, zar ne? Kako onda obrazovanje može biti važnije od toga? Pa, vrlo jednostavno. Planska i organizirana proizvodnja hrane je posljedica obrazovanja. Dok je čovjek živio u čoporima, u lovačko-sakupljačkim zajednicama, nije bilo poljoprivrede i stočarstva koji bi u redovnim razmacima "stavljali hranu na stol". Nije bilo farmi, nije bilo uzgoja stoke, samo skupine lutalica koje šetaju po šumi i beru bobice.

Dakle, očito, čovjeka je bilo. I ne samo to; dok taj i takav čovjek nije počeo učiti, dok nije počeo logički povezivati neke stvari koje je primijetio - da sjemenka, kad padne na tlo, nakon nekog vremena nikne i dâ plod, da se to uvijek događa u određeno doba godine, da biljka bolje naraste ako joj pripremite teren - nije moglo doći do prelaska u viši stupanj društva. Dakle, bez učenja - obrazovanja - ne bi bilo poljoprivrede, nikako obrnuto; tek kad je čovjek počeo učiti, krenuo je razvoj: trebalo je znati koje će sjemenke proklijati kad ih baciš na zemlju, trebalo je znati prepoznati godišnje doba kad je najbolje sijati, trebalo je naučiti koje biljke najbolje podnose kakvo tlo. Trebalo je naučiti izrađivati plug, pomusti kravu, ošišati ovcu, uskladištiti namirnice. Bez obrazovanja ne bi bilo proizvodnje hrane, dakle, ne bi bilo ni čovječanstva kakvo danas poznajemo.

I, naravno, u današnjem svijetu, bez obrazovanja, ne bi se znalo proizvesti traktor, isplanirati dvije sjetve godišnje, projektirati sustav za navodnjavanje, proizvesti umjetna gnojiva, križanjem dobiti najkvalitetnije sorte biljaka i stoke.

Dakle, bod za obrazovanje.

Dokazivanje supremacije nad medicinom ide još lakše. Ako vas uhvate bilo kakve veće tegobe, značajno će pomoći liječnik koji je završio ne osnovnu školu, ne srednju školu, nego fakultet. Dakle, opet, bez obrazovanja ne bi bilo medicine ili bi se sastojala od skakanja uz vatru i molitve bogovima. Čak su i stari šamani i vračevi morali naučiti da kora vrbe ublažava neke tegobe, kao i kako se namješta slomljena kost bez da čovjek ne ostane šepav do kraja života.

A bez medicine? Da, bez medicine ljudski životni vijek bi bio znatno kraći i otprilike dvije trećine rođenih bi umiralo prije kraja čak i takvog skraćenog životnog vijeka. Ali, statistički, civilizacija i organizirano ljudsko društvo mogući su bez ikakve, pa i najniže razine medicine, kao što su i postojali tisućljećima.

Obrazovanje, dva boda.

I sada dolazimo do cijelog niza ljudskih aktivnosti koje održavaju civilizaciju: strojarstvo, elektronika, cijeli niz industrija, od proizvodnje čelika do gradnje cesta i građevina, no za sve njih ne treba ni objašnjavati zašto su posljedice, a ne uvjeti za uspostavljanje sustava obrazovanja. Neki oblik obrazovanja je bio tu i prije nego što je itko zamišljao da bi bilo koja od tih tehnologija mogla postojati i obrazovanje je upravo i dovelo do njihovog nastanka i olakšavanja života zajednicama i pojedincima.

I upravo zbog svega ovoga nije ni metafora ni pretjerivanje ako kažemo, još jednom, bez zadrške, da je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu.

Iz svega ovoga proizlazi još jedna velika istina, a to je da, ako nam je u interesu dobrobit zajednice i njezin dugoročni razvoj, obrazovanje mora biti na vrhu ljudskih nastojanja. Sve ljudske aktivnosti - gospodarske, političke, razvojne - moraju voditi tome da poboljšaju sustav obrazovanja i učine ga efikasnijim. Zauzvrat, sustav obrazovanja će samim svojim djelovanjem - naravno, ako je postavljen kako treba - izazvati sveopći napredak i "vraćanje duga" društvu koje ga je postavilo na pijedestal, naravno, ukoliko društvo bude htjelo slušati stručnjake koje je platilo. U vremenima blagostanja, najveći dio viškova mora se dati u obrazovanje, a u vremenima krize, obrazovanje mora biti posljednje od čega će se oduzimati.

Jer, vrlo jednostavno, ako u društvu funkcionira sve osim obrazovanja, društvo će možda napredovati još neko kratko vrijeme, po inerciji, ali nakon nekog vremena, kad se ispuše potencijal kojeg je prethodno nakupilo, napredak će prestati i nastupit će stagnacija, a nakon nje i nazadovanje.

Važnost za pojedinca

Dakle, očito je da su društvu potrebni obrazovani pojedinci. No, je li obrazovanje baš nužno potrebno svakom čovjeku?

Generalno, ne. Seljaku je dovoljno da zna sijati, žeti i hraniti stoku. Zavarivaču je dovoljno da zna zavarivati, trgovcu je dovoljno da zna zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti. Ukoliko se na dinamičnom tržištu rada okolnosti toliko promjene da jedna od takvih profesija ostane suvišna, u dobro organiziranom društvu nije preveliki problem prekvalificirati ionako ne previše kvalificiranu radnu snagu.

Međutim, znanje nije samo alat koji služi za obavljanje posla. Kao prvo, znanje je jedini resurs čijim davanjem onaj koji ga daje ništa ne gubi. Višak hrane će navući štakore, višak materijalnih dobara lopove, a višak novca poreznike, a svi se ti viškovi u bilo kom trenutku mogu potrošiti ili izgubiti. No, višak znanja ne može izazvati loše posljedice, a ono što ste naučili i što imate u glavi nitko vam nikad ne može oduzeti.

Višak znanja neće biti "višak" u pravom smislu; neće biti neupotrebljena roba koja stoji na polici i zauzima prostor koji se mogao bolje iskoristiti. Svaka informacija koju imamo u glavi mijenja nas, našu osobnost, naš pogled na svijet. Svaka informacija omogućava nam da vidimo dalje, shvaćamo više, razumijemo i predviđamo pojave i procese koji bi inače možda bili neshvatljivi. Znanje nam povećava spektar mogućnosti i samopouzdanje. Znanje sprečava da nas netko prevari, da nam laže, obećava brda i doline, sprečava nas da mu povjerimo naše vrijeme, novac i, najvažnije, povjerenje. Znanje nam omogućava da sami odaberemo put koji će nas dovesti do najboljeg rezultata, isto tako da spoznamo vlastita ograničenja, ali da ih onda i prevladamo. Znanje i slobodan protok informacija su oduvijek bili najveći neprijatelj diktatora i onih koji su vladali uz pomoć straha - i to s punim pravom.

I upravo zato je ograničavanje znanje i smanjivanje njegove dostupnosti oduvijek bilo cilj takvih koji su ljudsku populaciju htjeli staviti pod kontrolu. U stara vremena radilo se to stavljanjem tabua na neke teme, zabranom potrage za nekim informacijama, a danas se to pokušava izvesti stavljanjem cijene na znanje, naplaćivanjem obrazovanja i zatvaranjem vrata širokim masama i pokušavanjem da se one koji teže znanju stavi u dugoročno - po mogućnosti cjeloživotno - dužničko ropstvo.

Jer nikako drugačije se ne mogu nazvati neoliberalne tendencije da se obrazovanje naplati onima koji ga žele. Jeftini izgovori ko što su "obrazovanje je trošak" samo pokazuju licemjerje i nakaradnost u tim umovima. Jer, to treba biti jasno, obrazovanje je investicija, i to ne osobna, nego društvena. Svaki dinar uložen u školovanje pojedinca će se tom pojedincu možda vratiti dvostruko, ali cijeloj zajednici bar desetostruko. Svaki stručnjak će doprinijeti boljitku velikog broja ljudi i zapravo je razbojnički od njega zahtijevati da plati svoje obrazovanje samo kako bi na kraju mogao koristiti drugima. Zanimljivo je da se kao izgovor za naplatu školovanja koristi činjenica da "obrazovani ljudi bolje zarađuju" čime se samo želi ponuditi izgovor za to preventivno naplaćivanje "boljeg života" od onih koji su odabrali taj čudni, nedokučivi put naučenjaka i stručnjaka i stvoriti zavist kod onih koji žive od bijedne crkavice, a sve to skupa ne razumiju baš previše. Još je zanimljivije kako se taj "bolji život" ne naplaćuje od onih koji su prema njemu krenuli nekim drugim putem - slijepim gomilanjem resursa i borbom na tržištu čime su, sasvim vjerojatno, pregazili sve koji su im pritom stajali na putu, iako bi se upravo tim naplaćivanjem "boljeg života" najbogatijima mogla riješiti ogromna većina problema u kojima se moderna civilizacija našla.

Ono zbog čega je ovakva politika "naplaćivanja obrazovanja" posebno paradoksalna je činjenica da obrazovanje pojedinca potrebnije društvu nego tom pojedincu. Sposoban pojedinac će, ukoliko mu se postavi previsoka prepreka na ulasku u obrazovni sustav, kao što je naplata školarine, jednostavno odustati i krenuti nekim drugim putem. On će time izgubiti, ali ne puno - zato jer je sposoban - ali će društvo izgubiti značajno više jer je izgubilo priliku da dobije sposobnog i obrazovanog pojedinca koji će mu donijeti višestruku korist. Umjesto da stimulira, nagovara, olakšava ljudima da dođu do više razine i time povećaju intelektualni potencijal cijele zajednice, moderni neoliberalizam baca klipove pod noge cijelog društva i vraća povijesni kotač unatrag polako se pretapajući u neofeudalizam, gdje su si samo oni s rezervama viškova mogli dozvoliti trošenje vremena na ekstravagantne aktivnosti koje ne donose neposrednu korist. Neki bi rekli da je to to strateška namjera "vladajućih elita", ali vjerojatno je samo riječ o posljedici sljepoće darvinističkog kapitalizma koji, iako u malim koracima djeluje kao da vodi prema sve većem tehnološkom napretku, dugoročno taj put zapravo završava u provaliji.

No, sve je to već druga priča. Ono što treba zapamtiti je da za znanje ne vrijede zakoni očuvanja: znanje se može uništiti, ali, još važnije, ono može i nastati iz ničega kao i umnažati se bez gubitka te je stoga, ekonomski i materijalno, i najjeftiniji resurs. Isto tako, znanje i obrazovanje su uvjet, a ne posljedica stabilnosti i zdravlja društva. Tko ne vjeruje u obrazovanje, taj uskoro neće vjerovati ni u što. Obrazovanje je početak, a njegov nedostatak kraj, kao što se već nebrojeno puta pokazalo u povijesti.

Ili, jednostavno, kratko i jasno: obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu.

26.01.2012. u 09:46 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.01.2012.

Kvaka 22



Prije 70-ak godina datum koji je dokazao da Hrvati pripadaju civiliziranom svijetu možda čak i više nego neki drugi bio je 22. lipnja.

Prije 20-ak godina jedan od naključnijih datuma za hrvatsku povijest bio je isto 22., ovaj put siječnja. Konkretnije: "Na današnji dan 1990. godine su slovenska i hrvatska delegacija napustile 14. kongres SKJ. Jedan od posljednjih amandmana koji je odbijen od strane Miloševićeve glasačke mašinerije bio je i onaj o pridruživanju tadašnje Jugoslavije tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici."

Danas (kada postajem pionir...) Hrvatska je napravila pretposljednji korak (ponovnog) priključivanja zapadnoj civilizaciji, sa svim njenim manama i nedostacima, ali i prednostima te sviješću da, ako ne pripadamo tu, ne pripadamo nikamo.

Naslov je samo igra riječi. Nema "kvake 22". Tu smo gdje jesmo, idemo dalje s onim što imamo. Ali više ne sami. Nadajmo se, više nikad sami.

Ili, kao što reče Fančo na Fejsu:

Alzo bitte, eto nas u Europi gdje smo i bili, staroj dobroj zemlji djeve na biku, gdje su se snimali bolji westerni od američkih, gdje su se crtali bolji stripovi od američkih, gdje su ljudi skužili što su to jazz, rock'n'roll i blues prije glupih Amera i onda njima objašnjavali što je to što imaju i, u slučaju stanovi...tih dečki iz Liverpoola, kako se to radi još bolje od njih, gdje su izmišljeni kazeta i CD i mp3 format... a što se politike tiče, mogu samo po tko zna koji put ponoviti slavni citat Kena McLeoda:
Hey, this is Europe. We took it from nobody; we won it from the bare soil that the ice left. The bones of our ancestors, and the stones of their works, are everywhere. Our liberties were won in wars and revolutions so terrible that we do not fear our governors: they fear us. Our children giggle and eat ice-cream in the palaces of past rulers. We snap our fingers at kings. We laugh at popes. When we have built up tyrants, we have brought them down. And we have nuclear *fucking* weapons


22.01.2012. u 23:10 • 3 KomentaraPrint#

subota, 21.01.2012.

Velika iluzija o maloj državi - vjeruje li netko u onih 99%?

Anonimni tekst s Facebooka koji koristim kako bih zaključio raspravu o EU. Sutra je referendum pa kom obojci, kom opanci. Kako netko lijepo reče, bar se prestalo pričati o ustašama i partizanima.

Samo da izdvojim nešto za mene osobno neprocjenjivo što sam prvi put pronašao u ovom tekstu, a rekao je drug Davidovič Bronštajn: „Kad bi kapitalističke države Europe uspjele u ujedinjenju u imperijalistički trust, to bi bio korak naprijed u usporedbi sa postojećom situacijom, jer bi, prije svega, stvorilo jedinstvenu, sve europsku materijalnu bazu za pokret radničke klase. Proleteri se u ovom slučaju ne bi morali boriti za povratak u „autonomne“ nacionalne države, već za promjenu trusta imperijalističkih država u Europsku federaciju Republika“

Posljednjih pred-referendumskih dana svjedočimo političkim raspravama kakve do sada nismo imali prilike čuti. I to unatoč, ili možda baš zbog kratkoće vremena. Ne mislimo pri tom na stavove koje zastupaju političke elite, jer smo se njih ionako naslušali. Mislimo na van parlamentarne političke skupina koje svoje protivljenje pridruživanju EU, obrazlažu argumentima lijeve ili desne provenijencije, svakako radikalnije od onih zastupljenih u parlamentarnim frakcijama.

Stavovi desnice pri tom su više-manje ujednačeni i poznati: Hrvatska bi ulaskom u EU izgubila svoj „teško stečeni suverenitet“, rječnikom desnice, Hrvatska se nalazi pred novom kolonizacijom. Alternativa je, po njima jasna: Suverena Hrvatska izvan Unije, lakše i bolje će se prilagođavati neizbježnim globalizacijskim procesima. Nacionalistički izolacionizam, šovinizam i interpretacija ratova na području bivše Jugoslavije u toj su opciji malo ublaženi demokratskom retorikom kao i činjenicom da su i sredstva za kampanju na kraju stigla iz EU. (http://www.volim-hrvatsku.hr)

Paradoksalno, nova ljevica, okupljena oko Demokratske inicijative protiv EU (http://www.protiv-eu.org), polazi od drugačijih premisa, ali je politički ishod kojeg predlaže istovjetan – ne ulazak u EU i opstanak suverene hrvatske države. Po njima, EU je „neoliberalna tvorevina“ čiji je jedini smisao zaštita interesa kapitala i povećanje profita bogatih, a marginalizacija i eksploatacija malih i slabih država. Iako bez jasnog odgovora o perspektivi Hrvatske izvan EU, spominje se ekonomsko i geo-političko jačanje zemlje kroz zaštitne carine, novu nacionalizaciju i državni intervencionizam u proizvodnju, te distributivna pravednost, odnosno štićenje interesa radnika. Negdje u nejasnoj budućnosti nazire se mutni, gotovo apstraktan projekt lijevog internacionalizma, regionalna suradnja i eventualno čvršće povezivanje s drugim državama izvan EU.

Jedina opcija koja za sada gotovo da i nema javne zagovornike je lijeva, antikapitalistička argumentacija za integracijske procese, koja bi u konkretnoj dilemi kao racionalan prihvatila pozitivan odgovor na referendumsko pitanje. Činjenica je da je tu opciju najteže oblikovati, s obzirom na dvadesetogodišnje sustavno zatiranje lijeve ideje kako u Hrvatskoj tako i u ostalim zemljama istočne Europe. Stoga ćemo ovdje pokušati objasniti upravo takav izbor, bez ikakvih iluzija da bi mogao iole bitno utjecati na ishod referenduma.

DA za EU solidarnosti

Da odmah stavimo jedan neupitan stav na stol – Europska unija, uostalom kao i sav zapadni kapitalistički svijet srlja ka granici neizdržljivog života za većinu svog stanovništva.

Evidentno je da se jedan od osnovnih principa koje je zacrtao ministar vanjskih poslova Francuske Robert Schuman 1950. godine, uz plemenitu želju da se zajedničkom regulacijom proizvodnje i trgovine spriječi neravnoteža moći i daljnji ratovi na tlu Europe, danas zlorabi i koristi kao sredstvo stjecanja prednosti ekonomija velikih EU država.

Također, nije upitno niti to da se zatiranjem radnih i socijalnih prava pogoduje kapitalu i da sistem koji otežava utjecaj stanovnika na izvršna tijela EU, kao što je Europska komisija, vodi ka onome što se nazva „deficit demokracije“.

S većinom argumenata koje prezentira „nova“ hrvatska ljevica, možemo se složiti gotovo bez ostatka. Problem je u alternativi koju zagovaraju ljevičari, većinom kaljeni na Plenumu FF-a (čije ciljeve, metode i domete visoko cijenimo) i posljedicama koje impliciraju ponuđena rješenja.

U prvom redu, riječ je o odnosu prema internacionalizmu, solidarnosti i o subjektu integracije, odnosno suverenosti. U svojim dosadašnjim kritikama integracije, jedini subjekt udruživanja i nositelj solidarnosti kojeg se spominjalo, bile su države. Pogotovo „solidarnost“ velikih, poput Njemačke i Francuske i njihova (realna, gledano iz perspektive države) nesolidarnost s malim državama. O solidarnosti sa siromašnim građanima Madžarske i Rumunjske, francuskim imigrantima, ili stanovnicima Grčke, i mogućnosti da se s njima udružimo i solidariziramo u borbi protiv bezosjećajnog kapitala, nije se uopće govorilo. Mi smatramo da je moguće pridružiti se građanima Europe, progresivnim asocijacijama, sindikatima i pokretima u njihovoj borbi za jednakost i boljitak na području cijele Unije.

Zatim, nemogućnost utjecaja na promjene u Europskoj uniji argumentira se kao neravnopravan položaj i nemoć sudjelovanja u odlučivanju. I opet, jedini vid participacije koja se spominje jest ona kroz institucije države. Nije li neobično da borci protiv predstavničke demokracije internacionalnu participaciju gledaju isključivo kroz parlamente i birokraciju? Nije li neobično da neko tko svoju legitimiranost izvodi iz aktivizma, previđa ideal zajedničke borbe i pozitivno nasljeđe te borbe na koju, ne kraju, poziva i metafora 99%? Ili je riječ o kroničnom nepovjerenju u to da i preko schengenskih granica također postoji tih 99% kojima gori do noktiju?

Milijuni ljudi na ulicama Europe, generalni štrajkovi, okupacije fakulteta, uostalom i sam pokret „Occupy“, ukazuju kako ideje internacionalizma i solidarnost nisu „apstraktna i teoretska“ iluzija. Otpor u Europi itekako postoji, kao i u ostatku globaliziranog svijeta. Klice demokracije odozdo bujaju kako već dugo nisu. Nije li sebično računati na vlastitu sigurnost i fantazirati o jednoj sasvim iluzornoj budućnosti uz pomoć mađioničarskog trika kojim bi se vratio kotač vremena unatrag i ponovno nacionalizirale banke i kompanije. Umjesto da se smogne hrabrosti i suoči sa samom srži problema, s trbuhom aždaje neoliberalnog kapitalizma i pripadajućeg mu političkog sustava? I to ne usprkos, već upravo zbog ovih kriznih vremena? Kako naša „nova“ ljevica zamišlja partikularnu i izoliranu borbu protiv globalne nesreće? Potpisivanjem internetskih peticija, pridruživanjem fejsbuk grupama i povremenim gostovanjima na međunarodnim skupovima?

Kako namjeravaju spriječiti da Hrvatska, zemlja čiji je vanjski dug veći od BPD, a svi mi građani već odavno robovi stranih financijskih centara moći, na bilo kakav način izbjegne sudbinu totalnog kraha i još većeg osiromašenja svojih 99%? Zemlja u kojoj je svaki korisnik sredstava iz proračuna, i onaj zaposlen, i honorarac, i student koji studira s potporom i penzioner, već sada dobrim dijelom plaćen i novcima multinacionalnih banaka? Hrvatska je zemlja u kojoj industrijska, ili bilo koja samosvojna proizvodnja, postoji samo u tragovima, slabašnih je prirodnih resursa, osim u turizmu, zemlja koja više niti ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe.

Kako se u takvoj Hrvatskoj zamišlja sprječavanje daljnje devastacije proizvodnje, socijalne države i društva?

Ako je i moguće zamisliti izvlačenje Hrvatska iz čeljusti stranog kapitala, to bi bilo (ne)moguće jedino odbijanjem plaćanja duga i nacionalizacijom banaka, što u konačnici znači diktaturu nad par miliona gladnih ljudi.

Kao „alternativa“ spominje se primjer južnoameričkih zemalja, u kojima su na vlasti lijeve vlade. Ovakvo neznanje o geopolitičkoj i ekonomskoj stvarnosti štetno je po argument sam. Južnoameričke zemlje poput Bolivije, Perua, Venezuele ili Ekvadora, već samo svojim resursima nafte, ruda i minerala, nikako se ne mogu stavljati u istu kategoriju s Hrvatskom. Dakako, „deficit demokracije“ južnoameričkih zemalja ovdje se ne smatra vrijednim spomena.

Iluzija je i ideja da bi „samosvojnost“ i izolaciju od međunarodnog kapitalizma mogli ostvariti udruživanjem sa državama bivše Jugoslavije. Za to je debelo prekasno, a ne dese li se neke drastične promijene, tako će ostati dulje vrijeme. Istodobno, povezivanje s tim i drugim manjim zemljama unutar Europske unije, zaštita prava i položaja malih i slabih, realna je mogućnost, pod uvjetom da se odustane od egoizma državnog suvereniteta i pažnja sa „solidarnosti“ među državama preusmjeri na solidarnost među narodima i među građanima.

Ili neki od naših suverenih ljevičara očekuje da će, nakon ekonomskog i geo-političkog (?!) snaženja Hrvatske, baš ona biti ta koja bi, u uvjetima odgođenog internacionalizma, pod egidom solidarnosti, mogla malo zapasati ostale u regiji, slabije čak i od nje?

Moguće je, na kraju, postaviti još jedno pitanje – kome bi, zapravo, protekcionizam i izolacija od globalnog tržišta stvarno koristili? Nisu li to možda, osim ugroženih radnika brodogradilišta, domaći tajkuni? Nije li to možda najveći korisnik državnih poticaja u poljoprivredi, čije ime svi znamo?

Rosa Luxemburg je, nakon što se tik pred I svjetski rat raspala II Interancionala i kad su socijal-demokratske i socijalističke stranke, svrstavši se uz ratne trube vlastitih zemalja podržale domaće buržoaske i političke elite, smatrala kako je riječ o izdaji internacionalne solidarnost i oportunističkoj kolaboraciji sa buržoazijom. Njezin termin je bio „social patriotizam“. Lenjin je, govoreći o istom problemu, koristio manje blagonaklon izraz – „social šovinizam“.

Može li se zalaganje za izolaciju od neoliberalnog tržišta i zalaganje za partikularni protekcionizam uopće nazvati lijevom idejom? Jedan kratki citat ilustrira ideju Lava Trockog o Ujedinjenim Socijalističkim Državama Europe, kao koraku ka ujedinjenom svijetu:

„Kad bi kapitalističke države Europe uspjele u ujedinjenju u imperijalistički trust, to bi bio korak naprijed u usporedbi sa postojećom situacijom, jer bi, prije svega, stvorilo jedinstvenu, sve europsku materijalnu bazu za pokret radničke klase. Proleteri se u ovom slučaju ne bi morali boriti za povratak u „autonomne“ nacionalne države, već za promjenu trusta imperijalističkih država u Europsku federaciju Republika“

Netko je ovih dana rekao, lakše je okupirati Markov trg nego Bruxelles. Bruxelles je, za razliku od Markova trga, bio okupiran više puta. I to međunarodnim „snagama“. Gdje je kod nove ljevice nestao taj ljevici svojstveni idealizam da se bez kalkulacija krene u zajedničku borbu i iskoristi ono što se pruža, pa makar i na najosnovnijem nivo – sloboda kretanja i boravka. Da se, metaforički rečeno, zajedno s drugima krene na Bruxelles.

Što se još gubi zarad (iluzornog!) komoditeta? Hrabrost i solidarnost da mijenjamo svijet oko sebe i nehumanost sistema koji se nalazi na granici neodrživosti, a koji se neće promijeniti ove godine, niti u sljedećih par godina. Možda niti za naših života. Dapače, nikakvih garancija nema da će sve završiti na dobro. Ali, i u slučaju ostvarenja najmračnijih distopijskih mora, iluzija je da će Hrvatska biti pošteđena sudbine ostalih zemalja Europe, samo zato što je kalkulirala pri ulasku u EU.

U ovom psihotičnom vremenu došao je trenutak da se svatko upita– koje je to „Mi“ kojem smatra da pripada, o kojem „Mi“ je odlučio odlučivati – Država, ili 99%?

21.01.2012. u 09:27 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.01.2012.

Klauški o EU

Sad kad ste vidjeli naslov, ne morate ni čitati. Genijalno, od riječi do riječi, kratko i jasno. Dakle, lopata, zemlja, idite i zakopajte se, znate već koji "vi".

Kao što neće trebati čitati ni komentare da se vidi tko što kaže.

Original:
Kad je to EU postala bauk?

Kopija:

U ZEMLJI koja se dvadeset godina nalazila u zatočeništvu HDZ-a, eurofobija je posve očekivana pojava.

Još više kad se pogleda parada likova koji su ovoga vikenda u Zagrebu pozivali hrvatske građane da na referendumu glasaju protiv ulaska Hrvatske u EU. Ako su oni protiv Unije, onda ta Unija ne može biti loša stvar.

Sve ono loše...

No ako tim eurofobima treba neka utjeha, neka imaju na umu sljedeću činjenicu. Unatoč višegodišnjem procesu pristupanja Europskoj uniji, prilagodbi zakonodavstva, "velikom oku Bruxellesa", batini većoj od mrkve, Hrvatska je ipak uspjela sama sebe opljačkati, uvaliti se u korupciju i kriminal, te pritom promovirati onu vrstu kapitalizma kojom nas Europa navodno toliko prijeti. Sve to ide u prilog onima koji su zabrinuti za hrvatski suverenitet.

Sve ono loše učinili smo si sami.

Sve ono dobro, učinili smo pod pritiskom EU.

Na silu

Na silu smo pohapsili ratne zločince, na silu osudili mafijaše, na silu pokrenuli borbu protiv korupcije, na silu pohvatali (ali ne i osudili) premijera, par ministara i par pomagača, na silu smo provodili reforme tamo gdje nam to godinama nije padalo na pamet.

A sve ono što još nismo učinili, opet možemo zahvaliti hrvatskom suverenitetu.

Može li gore?


Dakle, još uvijek imamo i Todorića, i Bandića, i Pavića, i Bajića, i HDZ, i pokvarene medije, i politizirane sudove, i nagomilane dugove, i truliu ekonomiju, i nesuvisli kapitalizam, i rastuću nezaposlenost, i fundamentalnu krizu...

Može li nam u Europskoj uniji biti gore nego što nam je sada?

Ili nam je sve ovo toliko dobro da se ne želimo ničega odreći?

Žurimo polako

Popis argumenata protiv ulaska u EU doista je osebujan. Od pitanja hoćemo li ponovno biti u istoj državi sa Srbijom, preko najava da će nas naseliti 300 tisuća stranaca, pa do upozorenja da će nas pokupovati - kao da već nisu ili kao da još imamo što prodati.

A najoriginalnije je pitanje "zašto toliko žurimo u EU". Kao da ne kasnimo već najmanje pet godina.

Uostalom, propadanje Hrvatske nije krenulo od Europske unije.

Hrvatska propala puno ranije

Hrvatsko nacionalno bogatstvo rasprodano je puno ranije, mnogo netransparentnije i u režiji upravo onih kojima su usta bila puna nacionalnog identiteta i hrvatskog suvereniteta. A Hrvatska je bila izložena stranim dugovima, kreditnim agencijama i neoliberalnom kapitalizmu puno prije nego što je Jadranka Kosor stavila potpis na Pristupni ugovor.

Čak i kad bi ova zlokobna EU htjela prisvojiti još hrvatskog bogatstva, nije joj baš puno toga ostalo. Čak i kad bi gomile imigranata htjele nagrnuti na radna mjesta u Hrvatskoj, nije im baš puno ostalo. Osim među ovcama.

Prepušteni sami sebi

I ono najvažnije, ako se netko od euroskeptika već toliko brine o novcu koji ćemo davati u zajedničku EU kasu, neka ima na umu da ćemo iz nje sigurno više dobiti. I da ćemo sigurno manje izgubiti nego kad nas je krao HDZ.

Ukratko, imali smo proteklih 20 godina vidjeti kako Hrvatska izgleda kad je prepuštena sama sebi. Kad je prepuštena onima koji su ove subote urlali na Trgu bana Jelačića. Onima koji su proteklih dvadeset godina upravljali ovom zemljom.

Zločinačka zajednica

Nije stoga jasno kad je to Europska unija postala toliki bauk? Veći od ovog kojeg imamo. Kad je to EU postala pljačkaška i eksploatatorska zajednica? Gora od ove koju smo imali dvadeset godina. I kako nas je odjednom toliko strah EU? A ne onih koji su protiv te iste Unije urlali na Trgu.

Doduše, i onih koji su se godinama zaklinjali u europske vrijednosti, pa onda iza sebe ostavili punokrvnu, samostalnu i suverenu pustoš.

Eto vidite da nam Unija neće baš sve oduzeti.

16.01.2012. u 14:25 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.01.2012.

Igor Mandić: Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita

Malo čitabe:
http://www.novilist.hr/Kultura/Igor-Mandic-Hrvatska-je-promasen-projekt-sovinistickih-elita

Na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti.
Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud

09.01.2012. u 21:27 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 03.01.2012.

Konkretno o EU

Da se ne bi pričalo napamet, ovdje (*klik*) možete skinuti brošuru "101 pitanje o utjecaju EU na živote građana". Pitanja su konkretna, a odgovori još konkretniji.

Za oko mi je zapela tablica pod pitanjem 11., "Paritet kupovne moĘi za zemlje koje su 2004. godine pristupile EU-u", koja kaže da je od 2004. do danas kupovna moć ustrajno porasla u DEVET od deset zemalja koje su tada ušle u EU. U desetoj, Mađarskoj, porasla je zanemarivo.

A i ostatak brošure djeluje zanimljivo.

Dakle, molim, lopatu ruke i zakopat se. Znate kome govorim.

03.01.2012. u 10:45 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se