Pax et Discordia

subota, 19.03.2011.

Dobro došli u Horvatistan

Kažu da ne valja baš svaku priču počinjati baš "od stoljeća sedmog", ali što se može kad je toliko aspekata moderne hrvatske stvarnosti vezano uz povijesni razvojni put koji je ova nacija imala od svoga nastanka, odnosno, od trenutka kad je pleme na svom tumaranju ka boljoj budućnosti nabasalo do velike vode zvane Jadran? Da bi se razumjelo sadašnjost, potrebno je razumjeti prošlost. A povijest naroda hrvatskoga zaista sadrži puno ključnih podataka.

Već se dugo ponavlja da razlozi mnogih hrvatskih mana i problema leže u činjenici što Hrvati gotovo cijelo jedno tisućljeće "nisu imali svoju državu". To samo po sebi možda i nije toliko presudno jer, prije svega, nije jasno što znači "imati svoju državu" i kakve to posljedice uopće može imati po narod. Međutim, ono što svakako jest presudno je što su Hrvati, u tim državama koje jesu ili nisu bile njihove, uglavnom bili daleko od centra, na periferiji, bačeni u zapećak. Nije toliko bio problem što su bili "u društvu s nekim", nego što je taj "netko" uvijek imao dominantnu ulogu, što je uvijek taj drugi donosio odluke, razrađivao strategije i govorio kojim putem treba ići. Dakle, gotovo cijela hrvatska povijest je povijest objekta: skupine, naroda, staleža koji je bio vođen i koji je imao malo ili nimalo utjecaja na svoju sudbinu.

Najveću ulogu u povijesnom razvoju, naravno, imao je period pod Habsburzima - prije svega jer je bio najdulji, a također i zato jer se poklopio s civilizacijskim periodom formiranja nacija. U tom vremenu Hrvati nisu imali puno izbora kojim smjerom će im krenuti individualna karijera: gotovo cjelokupno stanovništvo bilo je seosko i tek su rijetki uspjeli doseći nešti iznad toga i to kao: vojnici, činovnici, povremeno svećenici, ponekad učitelji ili obrtnici, ali gotovo uvijek, u ogromnoj većini slučajeva, ili kao kotačić u državnoj službi (ili crkvi, dakle državi unutar države) ili kao komad mesa ili žita čija je svrha da ga spomenuti kotačić samelje i izbaci na K&K trpezu. I, kao posljedica takve evolucije, u gene je hrvatskog čovjeka ostalo utisnuto čvrsto i neprikosnoveno poštovanje prema institucijama. Država je svemoćna i država je uvijek u pravu. Najveći ideal koji možeš postići, ako nisi spretan za vojnika, pametan za učitelja ili mudar za svećenika, je završiti u nekom općinskom uredu u kojemu ćeš guliti svaki dan i u kojemu će te seljaci gledati kao Boga jer im o tebi ovisi taj vrhovni iskaz državne ovlasti, papir sa štambiljem na kojemu im je uteftereno tko zna kakvo pravo u odnosu na susjeda.

Ovakva filozofija, u kombinaciji s katoličkom crkvom - čiji je ideal poštivanja vrhovnog autoriteta, za razliku od protestantskog ideala odgovornosti i samoinicijative, i doveo do toga da najveći evropski idioti dođu na vlast upravo u katoličkim zemljama kao što su Italija, Poljska i, naravno, Hrvatska - dovela je do toga da Hrvati budu miran i poslušan narod, nesklon uzimanju stvari u svoje ruke i pretežno upućen na lidere čija je glavna uloga u životu, da, je l' te, podanicima kažu što treba misliti.

Još jedna činjenica koja sama po sebi može, a i ne mora, predstavljati otkrovenje je da je čak i 1945. godine, dakle kad je Habsburgija već polako kopnila u sjećanju, preko 80 posto hrvatskog stanovništva i dalje živjelo od poljoprivrede, dok je isti taj postotak za zapadne zemlje u koje toliko volimo gledati i s kojima se volimo uspoređivati vrijedio više desetaka godina ranije. Drugim riječima, urbani aspekt hrvatske kulture star je jedva dvije generacije; oni koji su doživjeli i preživjeli naglu urbanizaciju, dakle koji su svoj životni vijek započeli na njivi, a završili u neboderu, u popriličnom su broju još uvijek među nama. Naravno, nije problem u tome što još nisu pomrli, nego što se tradicija seljačke filozofije "šuti i trpi, jer vlast je svemoćna" uvelike održala do danas sa svojim živim promotorima.

I tu se sada pojavljuju dva problema. Prvi je da gore opisani mentalitet zapravo dobro funkcionira ako su vođe na čelu kolone relativno razumni i znaju kako voditi državu (primjere ne treba posebno elaborirati; spomenimo samo da su 50-ih godina 20. stoljeća dvije zemlje s najvećim gospodarskim rastom bile Japan - arhetip ljudske košnice na koji danas mnogi upiru prstom kao na primjer koji treba slijediti - i Jugoslavija - diktatura planske privrede koja je propisivala gdje koji kotačić treba ići, a sve u svrhu boljitka zajednice, pa ako se pojedinac ne uklapa, tim gore za pojedinca). Međutim, kad na čelo zasjedne mafiokracija čija je glavna nit vodilja probitak osobni i vlastite obitelji, onda nastaju problemi. Čak ni to ne bi bilo problem kad bi ti "lideri" bar znali kako krasti, a da pritom iza sebe ne ostave pustoš kojoj će trebati desetljeća da nikne nešto korisno i produktivno. No, kako se pokazalo, čak i aktualno uspoređivanje HDZ-a s čobanima je u neku ruku kompliment, jer čobanima je u interesu sačuvati stado kako bi ga mogli šišati i dogodine, dok je aktualnoj vrhuški svojstveniji mentalni sklop najezde skakavaca kojoj je cilj oglodati što više i što prije, a kad unište sve što je u vidokrugu, onda će se jednostavno preseliti na sljedeći pašnjak. To što će, ako tog pašnjaka ne bude, izumrijeti zajedno sa stokom kojoj su pobrstili sve zeleno, stoci vjerojatno neće predstavljati utjehu.

Drugi problem podložničkog mentaliteta je kad ti i takvi Hrvati - navikli da im se diktira odozgo, da dobijaju naređenja, da netko drugi misli za njih i bori se za njih - ulete u sustav zvan "demokracija" gdje ne samo da će se od njih tražiti da, o, strahote!, donesu odluku, nego i da s tom odlukom žive sljedeće četiri godine. Naravno, mogi se u takvom protuprirodnom stanju jednostavno neće snaći. U dobra, stara vremena, kad si napravio grešku, gospodar bi te izvukao u dvorište, javno išibao, bacio u podrum na tjedan dana gdje si spavao u vlastitim govnima i otimao se sa štakorima za koricu pljesnivog kruha, a kad si izašao, znao si da je gotovo i da trebaš ponovo zauzeti svoj položaj gospodarevog potrčkala i nastaviti dalje. Život je bio jednostavan i lijep. Međutim, sada, u ovom modernom i nepojmljivom svijetu slobodnog odlučivanja, kad doneseš pogrešnu odluku, nitko neće uletjeti s bičem u ruci i, ono najvažnije, ispraviti tvoju grešku, nego će se, ljudi, pa kakvo je to čudo?, očekivati da živiš s njom, a ako nisi zadovoljan neredom koji si napravio, i da ga sam počistiš!

I tu se naš tipični, prosječni Hrvat, naviknut na uzde, amove i štap u guzici našao na potpuno stranom i nepoznatom terenu.

Jedna od teorija koje se mogu čuti u društveno-analitičkim krugovima je da demokracija nije uzrok, nego posljedica razvijenosti društva. Drugim riječima, ako neka zemlja postane gospodarski razvijena, to je vjerojatno postala zahvaljujući odgovornosti svojih građana i tu je demokracija logičan sljedeći korak: ako je cijeli sloj stanovništva pokazao da zna i može, onda je razumno tom sloju dati pravo odlučivanja jer ako mu se to pravo ne da, on će ga uzeti sâm i usput ukloniti one koji su mu do tada stajali na putu. Međutim, u suprotnom smjeru ne ide: ne možeš skupini pojedinaca koja nikad nije provirila preko vlastitog plota, osim kad je trebalo špijunirati susjedu Baricu, dati da odlučuje jer "ako uvedemo demokraciju bit ćemo razvijeni kao Nijemci" i očekivati da će donesene odluke biti dugoročno pametne i dobro promišljene. U Hrvatskoj, koja je uspjela stvoriti iluziju moderne države isključivo zato jer su komunisti za uši izvlačili hrvatske seljake iz njihovih blatnih polunastambi gdje su ovi mislili da su uhvatili Boga za bradu ako je šljiva ove godine dobro rodila, i nagurali ih u gradove i tvornice te rekli da su sada te tvornice njihove i onda svejedno nastavili za njih donositi odluke, demokracija koja je nakon toga iznenada pala s neba na kraju se pretvorila u mehanizam (samo)obmane i zloupotrebe, prije svega zato jer nije bila zaslužena pojedinačnim radom i inicijativom, nego poklonjena od drugova Gorbačova i Račana te je time, kao i gotovo svaka uvozna roba, usvojena i konzumirana bez svijesti o njezinoj pravoj vrijednosti, svrsi, pravilima upotrebe i daljnjim razvojnim mogućnostima.

I onda, kad je ta i takva demokracija iznjedrila potpuno pogrešne vladare, što će drugo tipični hrvatski čovjek reći, nego slegnuti ramenima, reći "nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak nigdar ni ne bu da nam nekak ne bu" i okrenuti se svojoj verziji njivice u obliku malog vrta iskopanog na javnom zemljištu ispred zgrade ili nekoliko kutija sa zemljom i cvijećem na balkonu. Jer povijest Hrvata je povijest stranih vladara koji su uglavnom iskorištavali, gazili, pljačkali i silovali i, kad se sve zbroji i oduzme, zapravo je, bez cinizma i bez zajebancije, savim je očigledno da je HDZ i u svom najbeskrupuloznijem izdanju bio bolji od većine dosadašnjih hrvatskih vladara: Karađorđevića (koji su Hrvate trebali spasiti od Habsburga), Habsburga (koji su Hrvate trebali spasiti od Turaka) i raznih Hedervaryja i Tahija (kojima su Habsburzi predali Hrvate na upravljanje jer su se sâmi bavili bitnijim stvarima).

(Komunisti su tu zapravo jedna prilično neobična devijacija potekla iz građanskog dijela Hrvata koji se preozbiljno uhvatio onoga o "avangardi radničke klase", potpuno smetnuvši s uma da za tako nešto najprije treba imati radničku klasu.)

Na kraju ispada da su, nakon svog tog tisućljetnog ugnjetavanja, Hrvati već toliko navikli na tirane i institucionalne pljačkaše da je klika koja već dvadeset godna drma Hrvatskom ispala samo kao prirodni nastavak despotskog odnosa prema narodu, s malom i, zaista, nebitnom razlikom što te ovaj put jaši tvoj rođeni i da, ako se već tisuću godina nismo bunili protiv tuđih, kakvog, bogamu, sada ima smisla buniti se protiv domaćih silnika? Pa dobro, krali su, a tko nije? Okej, gazili su narod, a tko nije? Pa navikli smo, bogamu, a ovi su bar naši, sad bar imamo svoju državu, a nismo prirepci u nekoj tuđoj. Sad smo bar metropola, a ne provincija i sad, kad odem kod općinskog pisara, neću morati reći "gutnabn, her fiškal", nego "dobar dan, gospodine službeniče" i, ako pritom zaboravim skinuti kapu, neće me štapom istjerati van, nego samo prostrijeliti pogledom i uz mrštenje ipak okinuti službeni pečat. Hej, pa zašto bih se uopće bunio?

Pri čemu se, naravno, potpuno smeće s uma činjenica da provincija nije geografski, nego psihološki pojam i da u je ovakvom kazahstanu od države sve provincija, ma koliko vas nebodera, semafora i avenija s osam traka okruživalo.

Jer, iako nam glavni nacionalni ideolozi pokušavaju tepati da smo Evropa i iako se bulumente građanskih "intelektualaca" čudom čude kako je nešto takvo moguće u jednoj civiliziranoj zemlji, prava je istina da Hrvatska uopće ne spada u kategoriju zemalja s kakvima se želimo uspoređivati. "Ljudi moji, pa ovoga nigdje nema", zgražaju se mnogi promatrajući svu tu korupciju, lopovluk, ali i nezainteresiranost, sirovost i zaostalost u glavama i ponašanju svojih sugrađana. I treba im reći: ima, ima, kako ne? Naravno, toga nema - bar ne u toliko prevladavajućim omjerima - u Njemačkoj, Austriji, Češkoj, čak i u Sloveniji je puno rijeđe, ali su zato takve pojave vrlo učestale u Gruziji, Ukrajini, Srbiji, Tadžikistanu i sličnim državama koje su ipak bliže hrvatskom mentalitetu nego što smo si to spremni priznati.

Vrhovna ironija u svemu tome je što si Hrvati već stoljećima tepaju kako su prozvani "čuvarima kršćanstva", stražom na braniku pred hordama iz Azije. Antemurale christianitatis. Dakle, predziđe kršćanstva.

Jeste li shvatili?

Predziđe.

PRED-ziđe.

Dakle, ISPRED zida. S vanjske strane. Odvojeno od pristojne gospode. Drugim riječima, dok su Evropljani gradili civlizaciju, Hrvati su se vani mlatili s osvajačima i pritom potpuno propustili Renesansu i nekoliko industrijskih revolucija koje su prohujale pored njih poput superbrzog vlaka koji juri kroz polja na kojima seljaci još uvijek oru njive drvenim plugovima.

A ako je još netko uvjeren da Hrvatska spada u kategoriju civiliziranih zemalja, neka slobodno pogleda BNP-e i prosječne plaće Hrvatske i susjednih zemalja: čak i Slovenija, koja je s nama dijelila sve sudbine do sada, je otprhnula u okrilje Evropi s proječnom plaćom tri puta većom od naše, troškovima života podjednakima, a u nekim aspektima i manjima.

Drugim riječima, ne, nemojmo se uspoređivati s Evropom i pitati se kako je ovako nešto kod nas moguće. Moguće je u Turkmenistanu, moguće je u Laosu i Kambodži, moguće je u Burundiju. Moguće je u Srbiji, Albaniji, Čadu, pa zašto ne bi bilo moguće i u Hrvatskoj?

S obzirom na sve, možda bismo trebali biti sretni što uopće imamo struju.

Kao jedan od lošeg stanja u Hrvatskoj spominje se i "nepostojanje pravne države". Međutim, uronjeni u ovakav mentalitet, trebalo bi dobro razmisliti je li to nepostojanje uzrok ili posljedica. Naime, pravna država funkcionira u, pazite dobro: državama. Umjesto toga, Hrvatska je lokalna plemensko-interesna nakupina klanova i obitelji čija lojalnost nije podijeljena između društva i pojedinca, nego se za prioritet bore klan i pojedinac, a tek iza svega toga, na trećem mjestu, nalazi društvo u cjelini, a i kad se nešto radi "u ime društva", to se opet zamaskira nacionalnom zastavom kako bi se, sakriven crven-bijelo-plavim platnom, lakše moglo krasti. I nije tu stvar samo u mafijaškim i političkim famigliama koje drmaju državom već dvadeset godina, nego i o običnim građanima. Tko neće, kad dođe u bolnicu, pokušati upasti na listu pregleda preko reda, samo ako zna glavnu sestru? Tko neće, ako može, kupiti nešto na crno, mimo uobičajenih kanala?

Naravno, standardni izgovor je da, ako svi hvataju prečice, "pa neću ja biti jedina budala koja ide po propisu" i, što je najžalosnije, taj izgovor je savršeno opravdan u društvu gdje su propisi nesuvisli, beskorisni i sami sebi svrha i očito je da ih je pisao netko kome na tom poslu nije mjesto i tko je taj posao dobio - K&K činovničkoj tradiciji hvala - zato jer ima vezu, a ne sposobnost. I, kad je stanovništvo takvo kakvo jest, tko, zaista, može očekivati da vlast bude išta bolja? I kad se zna tko je tko i tko je kakav, ima li išta logičnije nego da se u prosvjede protiv vlade koja je zemlju dovela u najtežu situaciju u povijesti uključi manje od pola posto populacije?

Jer, budimo iskreni i sebi i drugima i prihvatimo da je Jadranka Kosor ovih dana izrekla i jednu istinitu rečenicu: Hrvatima je dobro. Dobro im je jer imaju šest milijuna mobitela. Dobro im je jer su u vrijeme špice ceste zakrčene automobilima. Dobro im je jer imaju internet, toplu vodu, nema nestašice struje, svatko može gledati bar četiri TV programa, a neki i više. Dobro im je s obzirom da i sami znaju tko su, kakvi su i kamo zapravo pripadaju. S obzirom na to koliko su odgovornosti spremni prihvatiti, koliko su spremni razmišljati o boljoj budućnosti i donijeti odluke kako bi se ta bolja budućnost ostvarila i, posebno, s obzirom s kojim bi se državama Hrvatska zaista trebala uspoređivati, stanje u kojemu se nalazimo gotovo graniči s utopijom! Usporedbe radi, u Francuskoj će najava reforme mirovina - koja će mnoge građane pogoditi tek u budućnosti, za više od dvadeset godina, i apsolutno se neće ni na koji način reflektirati na život koji sada vode - na ulice izvući dva milijuna ljudi. U Njemačkoj će najava budžeta po kojemu će neke grane privrede dobiti nešto manje subvencije uzrokovati izlazak na ulice i blokadu prometa i strah vladajućih od kolapsa na sljedećim izborima.

U Hrvatskoj se mora dogoditi da: radnici ne dobiju plaću mjesecima, firma završi u stečaju, vlada obeća poticaje, pa ih ne isplati, pa obeća još jednom, pa ne isplati, pa onda obeća malo manje pa ni to ne isplati, a onda se zaduži u inozemstvu za još dvije milijarde eura, da cijena benzina i hrane poraste dvostruko. I onda će deset tisuća idealista izaći na ulice jer shvaćaju da, ako se ovako nastavi, za dvadeset godina nitko neće imati nikakvu mirovinu, i na tom će izlasku promatrati njih još dvjesto tisuća kako im mašu s prozora. A veseli mahači će se, kad kolona prođe, vratiti gledanju televizije i razmišljanju, pa dobro, ako stvari zbilja odu k vragu, nećemo biti gladni, u mom vrtu će uvijek biti paradajza, a, ako bude sreće, i šljiva će dobro roditi.

Kakva civilizacija? Kakva Evropa? Kakva demokracija? Da Englezima ili Nijemcima jednom napraviš ovo što se dvadeset godina radi Hrvatima, od Westminsterske palače i Reichstaga ne bi ostao kamen na kamenu!

Također, oni koji pokažu malo više ambicije da opravdaju svoj nedostatak ambicije i dugoročnog razmišljanja će početi pronalaziti izgovore za to što im je hrvatska guzica ostala u hrvatskoj fotelji. Tako će jednima prosvjedi bili "loše organizirani" (jer ja ne dolazim na amaterske manifestacije, ja sam gospodin/gospođa), drugima se neće sviđati ona organizacija koja postoji (ide mi na živce Pernar, idu mi na živce ne-EU zastave, idu mi na živce EU zastave, idu mi na živce fućkaljke, idu mi na živce drugi prosvjednici, dajte se svi skupa maknite da mogu u miru prosvjedovati!), treći će postaviti pitanje poante prosvjeda jer "tu vlada takvo šarenilo i cirkus da sve to skupa nema smisla", četvrti će se pitati "što prosvjednici zapravo žele" (jer nema smisla prosvjedovati ako nemaš strogo zacrtan program u četrdeset točaka, oko kojega se konsenzusom slaže svih nekoliko tisuća prosvjednika). Peti neće izaći jer ne znaju "što prosvjednici nude kao alternativu" i tu su potpuno u pravu: dok god nema strogo zacrtanog petogodišnjeg plana izlaska iz krize, bolje je ostaviti HDZ na vlasti jer oni bar znaju što rade. Da, prethodna rečenica je ironija, hvala što ste ipak pitali.

Šesti neće izaći na prosvjede jednostavno zato jer su svjesni da im je u ovom trenutku dobro, a neće se ni zapitati kolika je vjerojatnost da će im i sljedeće godine u ovo doba biti jednako dobro, kolika uopće sigurnost vlada u ovom poluplemenskom i korumpiranom društvu i koliko je malo nesreće potrebno da netko ispadne iz svog povlaštenog položaja - koji bi na Trulom Zapadu bio sasvim prosječan - i završe u blatu zajedno s nekoliko stotina tisuća socijalnih slučajeva. I sve to u svom korijenu ima onu staru: paradajz će uvijek rasti, jabuke će uvijek rađati, praščići će se uvijek toviti i ja neću biti gladan. Nigdar ni bilo da ni niščeg bilo, pak nigdar ni nebu da niščega ne bu. Pa ak navek bu neščeg bilo, zašto bih se bunio protiv Tahija, protiv Hedervaryja, protiv Karađorđevića, protiv Tuđmana, protiv Sanadera i Kosor? Nakon njih će ionako doći netko drugi. Jedino je bitno ne zamjerati se nikome, ne isticati se, nositi doktorima šunke i kokoši tako da me, kad budem star i nemoćan, puste u ordinaciju preko reda. Svatko od Hrvata, potomaka strpljivih seljaka, kojemu možeš i bagremovu motku slomiti na leđima, a da se ne pobuni dok god su institucije iza tebe, će imati svoj izgovor zašto ne ide na prosvjede, ali zajedničko će im biti da su to samo izgovori, isprike, nešto što ćeš odgovoriti ako te netko pita, ali pravi razlog ćeš ostaviti za sebe, ako ga uopće budeš svjestan jer pravi razlog leži u pasivnosti, nezainteresiranosti, kratkovidnosti. Prosvjedovati, protestirati protiv nečega, za Hrvata je jednako neprirodno stanje kao za južnoameričkog ljenjivca raditi jutarnji jogging; ako se dogodi neka nevolja, tipični Hrvat će se zabiti u svoju daščaru i čekati da sve prođe, a proći će, i poslije oluje će opet zasjati sunce, njiva će biti navodnjena, kravica napojena, a novi gospodar će možda opaliti manji porez. I vrijeme može nastaviti teći.

I dok je takvog mentaliteta - a bit će ga dok Hrvatska ne dotakne dno, a dno je, na žalost, vrlo, vrlo daleko jer još je mnogo desetljeća krize pred nama do nivoa na kojemu se nalaze južnije i istočnije zemlje poput Laosa i Ugande čiji su stanovnici također, kao i Hrvati, vrlo ponosni na svoju naciju ili pleme - do tada ćemo mi malobrojni i sve malobrojniji prosvjednici i idealisti uzalud obilaziti stambene blokove i pozivati "svi na ulice".

Istina, demokratski izabrana vlast se ne mijenja na ulici, ali se mijenjaju svijest i razmišljanje. Međutim, za promijeniti nešto što je duboko ukorijenjeno u hrvatski gen - poštovanje prema autoritetu, samo ako dolazi na službenom pergamentu s državnim pečatom, i instituciji, jer ako dolazi od države, dolazi od vlasti i ako dolazi od vlasti, dolazi od Boga - potrebno je nešto više, jače i dugotrajnije od samo dva desetljeća loše vlasti.

19.03.2011. u 10:02 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se