Pax et Discordia

utorak, 15.02.2011.

Duševna bol ministra Fuchsa

Vijest: Ministar obrazovanja i još koječega Radovan Fuchs (iako bi točnije bilo reći "ministar koječega, a pomalo i obrazovanja") odlučio je tužiti sindikat "Preporod" zbog priopćenja koje mu je nanijelo "duševnu bol".

Osobno ću samo prenijeti komentare s Nastavnici.org:
- lijepo znati da ministra može još nešto boljeti za obrazovanje, a ne samo ona stvar
- ako se čovjek koji osjeća fizičku bol zove "fizički bolesnik", kako se zove čovjek koji osjeća duševnu bol i može li onda takva osoba uopće biti ministar?

Ostatak ovog teksta prepuštam Željku Stipiću, predsjedniku "Preporoda" koji je u svom priopćenju lijepo rekao sve tako da uopće nemam potrebu išta dodati.

TUŽBA MINISTRA FUCHSA PROTIV SINDIKATA PREPOROD
(Ministrova duševna bol vrijedna više od 15 učiteljskih plaća)

Sudska tužba koju je ministar Radovan Fuchs podigao protiv Sindikata Preporod predstavlja presedan u odnosima predstavnika vlasti i sindikata. Nikada se u dva desetljeća nakon što je uspostavljen socijalni dijalog u Hrvatskoj nije dogodilo da bi jedan ministar sudskim sporom nastojao postići zadovoljštinu za podnesenu duševnu bol koju mu je nanio predstavnik nekog sindikata.

Podsjetimo se: Sindikat Preporod je Gospodarsko-socijalno vijeće isključilo iz kolektivnih pregovora zahvaljujući nepotpunim i nevjerodostojnim podacima o broju članova sindikata u srednjoškolskim ustanovama. Nepotpune i nevjerodostojne podatke prema GSV-u uputilo je Ministarstvo koje predvodi ministar-tužitelj. Fuchsovo je ministarstvo u svemu učinilo barem tri ozbiljna propusta. Prvo nije uspjelo prikupiti podatke iz velikog broja škola. Zatim to isto Fuchsovo ministarstvo desetak dana nije dopustilo da sindikalni predstavnici provjere izvještaje s terena. Nakon provjere kojom su utvrđeni evidentni propusti (nepotpuni podaci, priznati i izvještaji koji nisu bili potpisani od ravnatelja ustanova) Fuchsovo ministarstvo nije učinilo ništa da se propusti isprave.

Na sve ove propuste kojima se izravno pogodovalo jednom, a teško oštetilo drugi školski sindikat, Preporod je reagirao priopćenjem kojim smo izrazili sumnju da se iza ovih postupaka kriju nečasne namjere pojedinaca koji su izravno ili zapovjedno bili uključeni u posao prikupljanja i obrade spornih podataka. I dok smo u Preporodu razmišljali kako da se svi ovi postupci ne „zataškaju“, kako da za sve ovo netko i odgovara, te su se zbog svega predstavnici Preporoda prošli tjedan sastali s ministrom Fuchsom, taj isti ministar u međuvremenu je odlučio sudskim putem ostvariti materijalnu zadovoljštinu za duševnu bol koju su mu nanijele javno iznesene Preporodove sumnje. Bizarna je činjenica da je ministar na ovom sastanku zadužio svog državnog tajnika da se ispitaju Preporodovi navodi o nepravilnostima, a prethodno je već uputio svoju tužbu prema Općinskom građanskom sudu.

Ovim postupkom ministar se difamirao kako u ljudskom i profesionalnom, tako i u političkom smislu. Iznos koji najbogatiji Kosoričin ministar potražuje od Preporoda, a riječ je o iznosu za koji učitelji trebaju raditi 15 mjeseci, iznosu koji odgovara ukupnoj sumi mentorskog dodatka na plaću za razdoblje od više od 20 godina, nedvosmisleno upućuje na potpunu Fuchsovu izgubljenost u vremenu i prostoru. Ministar koji će ostati zapamćen po tome što nije svom resoru uspio priskrbiti ni jednu dodatnu kunu - Fuchsovom ministarstvu je pripalo 42 mil. kn. manje nego u 2010. godini - ozbiljno skrbi o svojoj otpremnini nakon što se vrati u bespuća znanstvene anonimnosti.

Sudski spor ministra Fuchsa protiv Sindikata Preporod u svojoj suštini predstavlja pokušaj zastrašivanja sindikata koji nikada nije svoje djelovanje tražio u kolaboraciji s aktualnim ministrima. Uostalom nisu li upravo u mandatu ministra Fuchsa zvjezdane trenutke doživjeli sindikalisti čiji se rad financira dotacijama iz državnog proracuna, sindikalisti koji su popunili upravna vijeća raznoraznih agencija, sindikalisti koji sasvim solidno naplaćuju svoja sudjelovanja u raznoraznim povjerenstvima Fuchsova ministarstva?

Ministrova tužba protiv Preporoda, nakon najave donošenja zakonskih rješenja kojim će se sankcionirati nepoželjni stavovi u novinarstvu, jasan je znak da su zastrašivanje i represija sredstva kojima u predizbornoj godini Kosoričina vlada želi sačuvati kakve-takve izglede za opstanak na vlasti. Zastrašivanje sviju onih koji ne pristaju biti saveznikom Vladi u realizaciji ovog nauma, barem kada je u pitanju sindikat Preporod, izazvat će potpuno suprotan ućinak – još žešće ukazivanje na propuste i anomalije te pozivanje na odgovornost sviju onih koji su odgovorni za probleme u funkcioniranje odgojno-obrazovnog sustava. Također, Preporod će zatražiti da Gospodarsko-socijalno vijeće na svojoj prvoj sjednici raspravi kako propuste koji su se dogodili prilikom donošenja sporne odluke tako i samu činjenicu da je odluka donesena u vrijeme kada GSV nije funkcionirao. Preporod će, posredstvom svoje sindikalne središnjice Nezavisnih hrvatskih sindikata, o ovom slučaju izvijestiti Međunarodnu organizaciju rada. Ako odgovorni bilo u Vladi, bilo u GSV-u ne učine ništa kako bi se problem riješio, Preporod ce na tužbu uzvratiti protutužbom, odnosno obavijestiti Državno odvjetništvo da utvrdi odgovornost svih involviranih pojedinaca iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa koji su sudjelovali u postupku koji je doveo do slanja nevjerodostojnih podataka prema Gospodarsko - socijalnom vijeću.

Željko Stipić, predsjednik

15.02.2011. u 08:32 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 02.02.2011.

Isprika učiteljice pred mirovinom

Tko je lijen da piše, taj prepiše. Ionako je bolje napisano nego što bih ja napisao. A i nisam pred mirovinom. Valjda.

Ne znam tko je kolegica i gdje je tekst originalno postavljen. Kao i svi, kradem. Molim oprost, ali čini mi se da ga za ovu "krađu" neće biti teško dobiti.

Svim svojim sadašnjim i nekadašnjim đacima, mojoj djeci i mojim unucima!


Kao vaša učiteljica, nekadašnja razrednica, majka i baka, pred mirovinom, javno vam se svima ispričavam sto sam vas krivo usmjeravala u život i krivo odgajala.


Dugo mi je trebalo da konačno shvatim da sam bila u krivu.

Oduvijek sam vam svima govorila da treba učiti, učiti i samo učiti!

Znanje je najveće bogatstvo.

Ne može nestati ni u kakvim neprilikama ili katastrofama. Kud god ideš, nosiš ga sa sobom.

Učila sam vas i odgovornosti, postavljanju i ostvarivanju realnih ciljeva, poštenju, uvažavanju multikulturalnosti i bogatstvu različitosti.

Pokušavala sam u vas razviti osjećaj pripadnosti svom narodu, toleranciji prema drugim narodima, njihovoj kulturi, konfesiji i svjetonazoru.


Pokušavala sam u vas probuditi i razvijati ponos i svijest o ljudskoj veličini svakog čovjeka.

Svakodnevni me život malo pomalo demantirao u malim i velikim stvarima, događanjima i pojavama.

Najviše me demantirao u nastojanjima i filozofiji kako treba učiti i samo učiti.

Danas smo svjedoci da oni koji nisu htjeli učiti zauzimaju zavidna radna mjesta i funkcije u našem društvu.

Oni nam kroje sudbinu i odlučuju sto ćemo, kako ćemo, kada ćemo i gdje ćemo.

Čovjek se zapita kako netko sa završenom srednjom općom školom može biti na čelu čitavoga jednoga regionalnog područja i odlučivati o svemu, pa i onomu o čemu pojma nema, dok u isto vrijeme postoje stručnjaci za područje koje on pokriva?


Kako može učiteljica s dopisnim doškolavanjem tamo negdje u nekom malom mjestu bivše države odlučivati o važnim pitanjima ove države?

Kako može osoba u sukobu više interesa dijeliti pravdu drugima i usmjeravati diskusije i dijaloge u smislu opće pravednosti i poštenja.

Kako može seoski dječarac očaran asfaltom velegrada poštivati urbanu ekologiju?

Kako se može studentica sa samim dvojkama zaposliti u znanstvenoj ustanovi te magistrirati i doktorirati u kratkom roku?

Kako se može netko u ratno vrijeme besramno obogatiti i temeljem tog i takvog bogatstva postati nedodirljiva osoba u našem društvu?


Zar se zaista sve može kupiti?

Ja na ova i slična pitanja ne znam odgovor.

To su činjenice koje se vide i znaju.

To su činjenice koje me demantiraju u mom nastojanju da djecu motiviram na učenje, da u njih pobuđujem vjeru i istinu kako se samo osobnim radom i zalaganjem može dosegnuti potpuni osobni razvoj, samopouzdanje, sreća i radost postojanja i življenja.

Neću im govoriti ni išta drugo.

Bilo bi nepedagoški i neprofesionalno objašnjavati im kako o mom statusu i mojoj plaći odlučuju nekompetentni ljudi koji su čak i tu priliku iskoristili za međusobna prepucavanja i obračune, i to javno pred širokim auditorijem.


Vjerujem da ce mojih mizernih 700 kn mjesečno, kao i oduzeti dio primanja mojih kolega pomoći državi da se uspravi na noge i barem uspravno stoji, ako već ne može hodati, makar i polako.

Vjerujem da učitelji i profesori neće ni pomišljati na štrajk, a kamoli štrajkati.

Iako nas svi omalovažavaju i obezvređuju nas rad i djelovanje, mi smo svjesni naše uloge u današnjem društvu i društvenoj zbilji, kao i činjenice da nikome nije stalo do nas, pa cak i onima koji se tobože brinu o nama.

I oni kao i njihovi pregovarački partneri isključivo i prvenstveno misle na sebe.

Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice iz naših redova koja je na prigovor o njezinu radu svom čelniku uzviknula:

"Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se više ne vraćam u razred!"

Puno je njih pobjeglo iz razreda i danas odlučuju o našim radnim obvezama i našoj plaći.

Sve čovjek može razumjeti i shvatiti, ali toliko preobražaja i potpuno oprečnih odluka i djela u vrlo kratkom vremenu ne može se razumjeti niti shvatiti, osim kao osobnu borbu za položaj i opstanak, bez obzira na stranačku pripadnost i funkciju.

Dobiva se dojam da su svi oni isti.

To što se povremeno javno svađaju i okrivljuju jedni drugi za stanje u kojem jesmo to je jeftina zabava za gladni i obespravljeni puk.

Na kraju ovog mojeg uzaludnog monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti brigu o skoroj mirovini, zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja profesije kojoj pripadam, a time i mene osobno, još se jednom svima koje sam nesvjesno vise od 30 g obmanjivala kako su učenje, poštenje i odgovornost jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, javno ispričavam.


Ankica Bencek, učiteljica

02.02.2011. u 18:35 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se