Pax et Discordia

utorak, 26.01.2010.

Jeste li za PTSP?

(tekst je, u nešto malo editiranom obliku, objavljen u glasniku sindikata Preporod)

Hrvatska je zemlja čuda. Nema drugog objašnjenja. Nema smisla nabrajati sve paradokse i nelogičnosti koje se u ovoj zemlji odvijaju, no jedan od najvećih je funkcioniranje sustava koji bi trebao biti okrenut razumu i inteligenciji, a po svemu što pokazuje izgleda kao da ga vodi najmanje sposoban i najmanje stručan dio populacije.

Čovjek bi pomislio da bi bilo najbolje da se tim koja će biti zadužen za obrazovanje na nacionalnoj razini odabere lutrijom ili bilo kakvom metodom slučajnog odabira: parkirajte kamion nasred ulice u bilo kojem gradu - može i na selu - potrpajte unutra prvih dvadeset prolaznika, ako treba i na silu i pod prijetnjom oružjem, odvezite ih u Zagreb i dajte im odgovorna mjesta u Ministarstvu znanosti i obrazovanja i teško da će rezultat biti gori nego što je sada.

Da sam zloban - što nisam - mogao bih ponašanje gospođa i gospode iz Ministarstva objasniti tako da očito imaju djecu koja su vrlo loši učenici - i po učenju i po ponašanju - kojima je jedini način da završe neku školu taj da im mama i tata napišu pravilnik koji će im to omogućiti. Jer će inače dobiti jedinicu, pa još jednu, pa će pasti razred, pa će dobiti ukor, pa će ih izbaciti iz škole.

Dakle, da sam zloban - što, jel' te, nisam - mogao bih pretpostaviti da je to malo derište roditelja sigurno uhljebljenih u to ostvarenje Hrvatskog Sna - državnu službu, ured u kojemu se od osam do četiri premeću papiri i izmišljaju beskorisni poslovi samo kako bi se stekao dojam da se nešto radi, kad se već one korisne, zbog nedostatka kompetencije, ne može obaviti - uzrok takvih problema u školi koju pohađa da se svaku nastavnu godinu na kraju jedva izvuče s ruba izbacivanja, s dovoljno jedinica za pokolčiti omanji vinograd, ali uvijek nekako - vjerojatno i nakon što roditelj potegne vezu - završi na poravku i, na kraju, u višem razredu, iako naučio nije ništa, i da je sve to izvor stresa nesretnim roditeljima koji su, kao odgovor, smislili savršen sistem: napisati takav sustav propisa i pravilnika koji će njihovu uzdanicu, izdanak obiteljskog stabla, usprkos lijenosti i destruktivnosti, bez problema izgurati kroz školovanje, bez opasnosti od pada razreda ili, nedajbože, izbacivanja iz škole.

To što će novouspostavljena pravila potpuno uništiti nastavni proces, onemogućiti nastavnicima obavljanje njihovog posla i potencijalno dobrim učenicima da taj potencijal i ostvare, to što će, vidjevši kako se neradnici provlače, i ostali učenici prestati raditi i početi praviti nered i zbog toga izgubiti dio svoje budućnosti i što će tako cijeli sustav ući u lančanu reakciju sve manje rada, a sve više izbjegavanja obaveza, za takve nam se živo fućka. Glavno da je moje dijete zbrinuto.

Da sam zloban, mogao bih svašta iskonstruirati o obitelji Adams iz Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, izvući još nekoliko njenih karakteristika koje se mogu iščitati iz načina na koji Ministarstvo obavlja svoje poslove.

Međutim, nisam zloban pa neću.

Treba reći da gornji scenarij podrazumijeva namjeru, planiranje, dugoročno razmišljanje, a jedan od Murphyjevih zakona kaže: ne pripisuj namjeri ono što se sasvim uredno može objasniti glupošću. Dakle, moguće je da je hiperprodukcija nesuvislih žvrljotina koje se u Hrvatskoj zovu "pravilnici" rezultat slučajnosti, statistike, jednostavno baksuza u kozmičkom bacanju kockica koji je pogodio Hrvate. Međutim, u svom ovom ludilu i nesposobnosti je previše sistema da bi se sve objasnilo nečim tako prozaičnim kao što je nedostatak inteligencije. Ili, drugim riječima, fizički je nemoguće nagurati toliko gluposti i neposobnosti u jednu zgradu, a da ista ne kolapsira zbog preopterećenosti samog prostora. Tako da pravo ipak rješenje ipak mora biti negdje drugdje.

Čak i neki objektivni pokazatelji govore da je ipak riječ o smišljenom planu zaglupljivanja Hrvata, da su perodršci i sami svjesni da su dokumenti koje štancaju besmisleni i destruktivni. Da su jednostavno glupi, postupili bi iskreno: sastavili bi dokument, donijeli ga u redovnoj proceduri, a onda bi se čudom čudili zašto svi bjesne na njih, kritiziraju ih i traže ostavke. Međutim, u zadnje vrijeme ustalila se praksa da se obrazovni propisi, dakle oni koji se tiču budućnosti nacije - i zato predstavljaju prvoklasne strateške dokumente - donose preko noći, po skrivečki, kad nitko ne gleda, bez konzultacija i s kim. Što ipak govori o tome da netko negdje dobro zna što radi i da je riječ o planu, namjeri i svijesti da posao koji rade predstavlja nanošenje štete, zaglupljivanje, cerebrocid. U sustavu koji funkcionira takvo ponašanje bi se nazvalo strateškom sabotažom i nacionalnom veleizdajom, no u Hrvatskoj taj se posao honorira natprosječnom plaćom i sigurnošću radnog mjesta.

Iako bi se primjera ovakve strategije moglo naći na pretek, za potrebe ovog osvrta pozabavit ćemo se tek s dva. Prvi, blaži, je Pravilnik o ocjenjivanju: ekipa koja ga je sastavljala i htjela progurati kroz proceduru nije baš najbolje obavila posao: sve se dogodilo usred radne sezone, i, iako su učinili sve što je moguće da prikriju svoju rabotu, uspjelo ih se razotkriti i u šest dana "javne rasprave" entuzijasti su podigli dovoljnu galamu i sastavili kritike na pravilnik koje je potpisalo preko tisuću nastavnika koji su onda zatrpali Ministarstvo svojim prosvjedima.

No, ovo je tekst o drugom pravilniku, onom o "produženom stručnom postupku" koji je donešen na manipulatorski besprijekoran način, po postupku kojeg se ne bi postidjeli ni najbolji spin-doktori - usred ljeta, na prijelazu srpnja u kolovoz, daleko od očiju nastavnika koji nisu znali ni da je nekakav dokument u nastajanju sve dok se na jesen nisu pojavili u zbornicama i dobili iznenađenje za početak nove školske godine od njima omiljene institucije koja je, dok su se oni sunčali, napravila novi korak dalje i nastavila nepokolebljivo kročiti na putu pretvaranja škola iz odgojnih u uzgojne ustanove.

Ako netko još nije upoznat sa sadržajem: "Pravilnik o produženom stručnom postupku" gotovo onemogućava bilo kakvo odgojno djelovanje prema učenicima koji su napravili najozbiljnije prekršaje, od kontinuiranog ometanja nastave, preko uništenja školske imovine pa sve do nasilja nad učenicima i nastavnicima. Produženi stručni postupak je međukorak, tampon-zona u proceduri postavljena prije izbacivanja iz škole, traje tri mjeseca, a u tom periodu se očekuje da učenik normalno pohađa nastavu. Drugim riječima, uzmimo slučaj da je učenik prebio drugog učenika. Po Pravilniku o PSP-u mladi će Mike Tyson sljedeća tri mjeseca otprilike jednom tjedno ići na razgovore s psihologom/pedagogom i razrednikom, a u međuvremenu će sjediti na nastavi, za razliku od prebijenog učenika koji će možda uživati u blagodatima drugog modernog i efikasnog hrvatskog sustava - zdravstvenog - i veseliti se kad mu se prijatelji iz razreda dođu potpisati na gips ili malo bolje namjestiti cjevčicu kojom prima hranu. Ili, još bolji primjer, ako je učenik fizički napao nastavnika (događalo se), taj će učenik sljedeća tri mjeseca uredno pohađati satove tog istog nastavnika (ako isti nije također završio u bolnici ili negdje drugdje), valjda kako bi dovršio posao. Ili ako je, na primjer, zapalio ormar. Vježba čini majstora, kažu, pa ako ormar nije od prve izgorio kako treba, hej, za tri mjeseca se čovjek stigne uvježbati! Na kraju PSP-a dotični učenik će naučiti ne samo kako spaliti učionicu, nego i cijelu školu!

Još jedna nelogičnost, tipična za hrvatske prilike, je sastav komisije koja treba provoditi "stručni" postupak. Naime, mnoge hrvatske škole nemaju ni pedagoga ni psihologa tako da se u velikom broju njih PSP neće moći provoditi kako treba, što će onda dati povoda za žalbe i, u kooperaciji s bahatim inspektorima, nemogućnost odstranjivanja učenika koji za tu i takvu školu zaista nisu.

Još je mnoštvo nelogičnosti u Pravilniku o PSP-u koje govore da je jedini državni organ koji nije sudjelovao u sastavljanju istoga bio - mozak. I možemo birati, hoćemo li vjerovati da su autori nesposobni logički razmišljati ili da je ovo samo još jedan način da se posebna djeca lakše provuuk kroz devastirani nastavni proces, samo kako bi neka od njih, na zadovoljstvo privilegiranih roditelja, lakše došli do Papira.

Na kraju će i čovjek koji u sebi nije imao ni trunke zlobe početi ulaziti u taj svijet ironije i sarkazma, jer jedino što preostaje bi bilo sudjelovati u ludilu.

I zato su u mnogim zbornicama skraćenici "produženog stručnog postupka" dodali jedno slovo i pretvorili ga u PTSP, jednostavno na bazi sličnosti. No, ne treba biti ironičan da bi se ovdje vidjela i velika istina - najbolje ime za ovu parodiju pedagogije bi bilo "produženi takozvani stručni postupak", jer ovo što je Ministarstvo propisalo niti je stručno - razgovorima s prekršiteljima pravila o kojima se ovdje radi trebali bi se baviti policijski, a ne školski psiholozi - niti je postupak - jer "postupak" obično označava nešto što ima početak, tok i završetak, a ovakva parodija od propisa samo u beskonačnost produžuje agoniju koja i ovako predugo traje.

Ukratko, ovaj pravilnik je konstruiran upravo kako bi omogućio nekolicini učenika da zaobiđu sve moguće i nemoguće sankcije, bez teškoća razore nastavu i bez većih administrativnih problema se uspiju provući kroz školovanje, a sve u skladu s doktrinom da škola nije tu da se u njoj nešto nauči - makar i raditi, ako je već program beznadežno zastario (no, i to je već druga, treća i četvrta priča) - nego da služi kao vrtić za malo stariji podmladak, mjesto gdje će djeca biti na toplom, sigurnom, gdje će dobiti jesti dok im se roditelji ne vrate s posla, a sve pod budnom paskom nastavnika koji su prošli kroz studij matematike, fizike, povijesti, zemljopisa, u glupoj nadi da će doći na mjesto gdje će ta znanja nekome i prenijeti, a ne da će biti dadilje mladuncima od kojih se ne očekuje da išta nauče - makar i raditi - ali se mora paziti da ih se ne preoptereti s previše slova i brojki samo zato što su neki pogrešno shvatili demokraciju kao sustav gdje se neobrazovanost i zatucanost proglašavaju za "ljudska prava" i zato ih treba njegovati i štititi pod krinkom prava na osobnost.

Jer, kao što je rekao jedan pokojni hrvatski političar, svaki narod ima pravo na kolektivno samoubojstvo. Pa onda valjda ima i pravo na zaostalost, ako se o tome baš svi slože.

Samo, zašto onda to mora biti baš onaj kojemu ja pripadam?

26.01.2010. u 20:48 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se