Pax et Discordia

nedjelja, 20.12.2009.

Živjela sloboda neizbora!

(tekst je objavljen u najnovijem broju glasila sindikata Preporod)

Nedavno, u zbornici ne tako daleko:

A: "Hoćete li potpisati peticiju protiv novog Zakona o udžbenicima?"
B: "Što nije u redu s novim Zakonom o udžbenicima?"
A: "Njime se ograničava pravo nastavnika na izbor udžbenika po kojemu će raditi."
B: "Pa ionako ima previše udžbenika na tržištu, dobro je da se uvede malo reda."
A: "Dakle, vi ne želite mogućnost da sami birate udžbenik? U redu vam je da ga netko drugi bira umjesto vas?"
B: "Svejedno će ga na kraju netko odabrati umjesto mene. Mi tu ionako ništa ne možemo promijeniti."


Ovaj razgovor, budimo iskreni, plod je mašte, ali samo u smislu da mu nisam osobno prisustvovao, nego sam ga sastavio prema prepričavanju nekolicine nastavnika iz moje zbornice. Naime, u vremenu opće decentralizacije, poticanja različitih putova u obrazovanju, veće inicijative i autonomije nastavnika koja se provodi na Trulom Zapadu, u Hrvatskoj se sprema restriktivni propis prema kojem će udžbenike opet, u ime nekoga drugoga, birati komiteti, referenti, dušobrižnici i drugi "stručnjaci". Kriterij neće biti kvaliteta, nego cijena, a udžbenik više neće birati pojedini nastavnik, nego škola. Mnogo je problema i besmislenosti vezanih uz novi Zakon o udžbenicima. No, nije najgore to što su ga na tajnim sastancima donosili nepoznati ljudi, odabrani po tko zna kakvim kriterijima, nije glavni problem to što ne samo da nitko nije pitao struku što o tome misli, nego struka nije ni znala da se takav zakon sastavlja. Glavni je problem to što su hrvatski nastavnici (opet) spremni sve to progutati pod parolama "mene se to ništa ne tiče" i "što ja tu mogu?". Ono što u vezi s ovim zakonom predstavlja pravu tragediju je činjenica da su se upravo iz redova nastavnika mogle čuti riječi podrške zakonu koji nastavnicima oduzima ovlasti i dio njihove autonomije prebacuje u nadležnost škole, Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva.

I prije nego što se pojave, bilo bi lijepo u začetku zaustaviti povike da je sve to "naslijeđe komunizma" jer, budimo iskreni, nije da se sve što je vladalo ovim prostorima sve prije '45. moglo nazvati građanskom demokracijom. Krleža je dovoljno pisao o kmetovima i fiškalima, malograđanštini i slijepoj vjeri u Beč i Peštu jer oni znaju bolje. Sad bi se, primjer novog Zakona o udžbenicima to potvrđuje, moglo pisati o poslušnim podanicima Države u našim školama, o slijepoj vjeri u institucije koje, ako već neće donijeti pametnu odluku, bar će to teško breme preuzeti na svoja pleća i razriješiti nas odgovornosti. Umjesto čuđenja nad načinom donošenja odluka i željom da se pogaze sva dostignuća 20. stoljeća, zbornice su iznenađene i uvređene što ovako mala zemlja ima "ovako puno udžbenika". Kao, siromašni smo, štedi se na raznim stvarima, pa zašto onda ne bismo malo uštedjeli i na udžbenicima? Dalje, nastavnicima "idu na živce" agenti koji obilaze škole, "podmićuju nastavnike i ravnatelje", "upadaju na satove kako bi promovirali svoje udžbenike"… Pa zbilja, ljudi moji, tko bi se snašao u svoj toj pretrpanosti i šarenilu?

Odmah na početku treba reći kako je novi Zakon o udžbenicima ne samo promašio metu, nego i raznio semafor koji se nalazi na potpuno suprotnom kraju streljane! Kao prvo, pogledajmo malo što zapravo znači to "uvođenje reda". Krenimo od financija: tko će uštedjeti na smanjivanju izbora udžbenika? Roditelji sigurno neće. Roditeljima je svejedno ima li na tržištu trideset udžbenika iz istog predmeta jer taj i takav roditelj od svih udžbenika, ma koliko ih bilo, mora kupiti - samo jedan! Ostalih dvadeset i devet ga se ni najmanje ne tiču. Zbilja je tužno po medijima slušati i čitati argumente da će "novi zakon olakšati školsku torbu" nakon koje čega je inteligentnim homo sapiensima neugodno zbog same činjenice da dijele gene s onima koji takve rečenice izgovaraju. Znači li to da je dijete dosad, ako je u opticaju bilo deset udžbenika iz matematike, svih deset moralo nositi u školu? Ili samo jedan, onaj koji je izabrao njegov nastavnik? Uštedjeti neće ni država, čitaj državni proračun, jer se ona neće uplitati u financiranje proizvodnje udžbenika. Na kraju ispada da bi smanjenjem broja udžbenika uštedjeti novac mogli samo izdavači. Naime, u državi postoji određen broj učenika. Svatko od njih mora kupiti jedan udžbenik iz jednog predmeta. Nijedan od njih sigurno neće kupiti dva iz istog predmeta. Dakle, u Hrvatskoj će se svake godine prodati isti broj primjeraka bez obzira postojao samo jedan udžbenik po predmetu ili ih bilo dvadeset. Dakle, dobit izdavačima je ista. Međutim, trošak je veći ukoliko se tiska pet udžbenika u nakladama od po dvije tisuće, nego ukoliko se tiska samo jedan udžbenik u tiraži od deset tisuća primjeraka. Jednostavnom logičkom analizom dolazi se do odgovora da je upravo izdavačima u materijalnom interesu da se broj različitih udžbenika smanji. Međutim, u cijeloj ovoj aferi izdavači su bili najglasniji u kritikama novog zakona.

Drugi prigovor postojećem stanju, kojeg smo se također ovih dana višestruko naslušali, bio je u buduće više „neće biti podmićivanja nastavnika i ravnatelja". Na stranu činjenica da će, opet, izdavači i na ovaj način uštedjeti - jer lakše je podmititi jednu osobu u Ministarstvu ili Agenciji koja odlučuje o izboru udžbenika, nego 50,000 nastavnika i 1500 ravnatelja - pokušajmo, barem pokušajmo shvatiti što ovaj prigovor zapravo znači! Čulo se tako da nastavnicima i ravnateljima idu na živce raznorazni agenti s ponudama tipa "ako svi nastavnici odaberu udžbenik tog-i-tog izdavača, škola će dobiti projektor". Onima koji ističu ovaj argument ili ne odgovara sloboda odabira udžbenika ili im smeta da škola dobije projektor. Namjerno ovdje ne želimo ozbiljno govoriti o prigovorima iza kojih se krije želja da stanje bude što je moguće gore samo kako bi se moglo što više prigovarati. Izgleda, po svemu sudeći, da se glavni problem s izborom udžbenika krije u ljudskoj psihi jer, na kraju, kao da je glavni problem "snaći se u mnoštvu i izabrati pravi udžbenik". Dakle, meni se ne da birati, htio bih da netko odabere umjesto mene i zato želim i svima ostalima ograničiti izbor. Jer, zbilja, zašto bih ja bio jedina budala? Sve što se ovih dana događa vezano uz Zakon o udžbenicima izvrsno potvrđuje da je tanka granica između nesigurnosti i zabijanja glave u pijesak. Tako su neki nastavnici prigovarali što im agenti "upadaju na satove i dijele učenicima raznorazne materijale i knjižice, a sve uz dozvolu ravnatelja". Međutim, ovdje ispada da su krivi agenti koji zapravo rade ono što im je posao, izdavači koji također samo rade svoj posao. Jedino nije kriv ravnatelj koji dopušta da se ometa nastava i učenici potkupljuju šarenim glupostima? Lakše je preturiti cijeli sustav, promijeniti zakon, lakše je tisućama nastavnika koji žele birati taj izbor onemogućiti, nego reći "kriv je ravnatelj koji agente pušta na nastavu"?

Pogledajmo zaista kakav je učinak proizvela "poplava udžbenika" u proteklih nekoliko godina. Neki nastavnici su ustvrdili da je apsurdno da čak i isti izdavač za isti predmet izdaje više udžbenika. Očito se ne shvaća da je riječ o potpuno istom postupku koji je čovjeka spustio s grane i povećao mu mozak – evoluciji. Povijest je pokazala da je bilo kakvo unificiranje rezultiralo degradacijom; svi oni koji pozivaju na Jedan Udžbenik (jednu naciju, jednog vođu...) trebaju imati na umu da je vjerojatnije da će baš taj Jedan pokupiti sve najgore, nego sve najbolje od sadašnjih deset. I sve to na kraju objašnjava zašto je ovakav dokument donesen u tajnosti, bez konzultacije i s bilo kim. Kažu da je jednom slučajnost, a dvaput zavjera. Nakon što se već tko zna koji put ponovilo da se zakoni i pravilnici - svi odreda potpuno sumanuti, neprimjenjivi, nelogični i primjereniji devetnaestom, nego dvadeset i prvom stoljeću - u Hrvatskoj donose daleko od očiju stručne javnosti, postalo je jasno da u svom tom ludilu itekako ima sistema. I još jednom se pokazalo tko i kako napušta hrvatski obrazovni sustav - najbolji učenici odlaze u inozemstvo, oni ne-najbolji ostaju u Hrvatskoj i pošteno rade svoj posao, a oni najgori idu u ministarstva pisati zakone i pravilnike.Tužno je što su baš ti pisci zakona i pravilnika u slučaju Zakona o udžbenicima pronašli svoje saveznika upravo u nastavnicima koji su princip da ih se ništa ne pita pretvorili u pravilo službe.

20.12.2009. u 22:46 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se