Pax et Discordia

nedjelja, 13.09.2009.

Za šaku ocjena

(ovaj tekst je objavljen u najnovijem broju glasnika sindikata Preporod)

Nešto oko čega se danas gotovo svi slažu je da je hrvatski obrazovni sustav u teškim problemima na više-manje svim razinama: od personalne, kadrovske, pa sve do stručne, političke i financijske. Nastavnici su isfrustrirani, administracija je nesposobna, škole su neopremljene, učenici nezainteresirani, roditelji neinformirani. No, ovakvo stanje nije vladalo oduvijek i, dok se može reći da je jedna strana problema u tome što se školstvo nije razvijalo zajedno s društvom (a i hrvatsko društvo samo po sebi razvijalo se sporije od ostalih s kojima se volimo uspoređivati), druga je u tome što je u nekim područjima došlo čak i do nazadovanja.

Po nekim mišljenjima - s kojima se ne moraju svi slagati - početak kolapsa hrvatskog obrazovnog sustava prilično je lako vremenski odrediti. Riječ je o onom jednom jedinom trenutku prije petnaestak godina kad je jednim izglasavanjem i jednim potpisom uništeno nešto što je do tada glatko funkcioniralo - sustav prijemnih ispita za srednje škole - i uvedeno upisivanja na temelju osnovnoškolskih ocjena. Proces je izveden tako profesionalno i efikasno da mnogi danas nisu ni svjesni da je došlo do neke promjene: osim tihe i bespomoćne manjine koja uglavnom radi u toj struci i informirana je isključivo po službenoj dužnosti, jedni su uvjereni da je za upis u srednje škole i dalje potrebno proći nekakav ispit, dok drugi uopće ne znaju da su nekakvi klasifikacijski ispiti ikada i postojali. Jedina veća tragedija od ove je ta da se o svemu tome danas gotovo i ne govori; svake će se godine periodički podići galama vezana uz udžbenike, popravne ispite, zaključivanje ocjena, ali nitko neće postaviti pitanje - bar ne na glas - kako je moguće da su djeca iz neke školice iz predgrađa, koja su jedva naučila zbrajati razlomke, uspjela s pristupne liste za elitnu gimnaziju izgurati učenike iz boljih škola, samo zato jer je neki ravnatelj svojim nastavnicima rekao "u ovoj školi najmanja ocjena može biti trojka".

Jedno od mogućih objašnjenja je u onom starom vicu koji najbolje ocrtava svu tragediju činovničkog mentaliteta u Hrvata: javio se čovjek na natječaj za spasioca na plaži i pitaju ga: "Znate li plivati?", a on, uspravno, čilo i postojano kano klisurina, odgovori: "Ne, ali imam potvrdu." Vic je je ispočetka bio ciljan na određenu regionalnu skupinu, ali je s vremenom postalo jasno - ako je itko uopće i imao iluzija - da se "šala" može primijeniti na cjelokupnu naciju. Nebrojeno je primjera za to i u neku ruku to je logično. Uvijek na marginama nekog većeg carstva, Hrvati su povijesno svoj ideal pronalazili u hvatanju mjesta u državnoj službi, gdje bi u nekom općinskom uredu mirno dočekali starost, kad već ne mogu doći dalje, do Beča ili Pešte. Sve ostalo je prolazno, govorili su stari, ali općinski [i]ćato[/i] je vječan, svjetovni Bog sirotinje i seljaka kojemu se odlazilo s kolutom sira ili svježe zaklanom kokoši kako bi udijelio milost u obliku papira sa žigom, vrhunaravnim dokazom vrijednosti i stabilnosti i jedinim načinom da se približi Carskom i Kraljevskom idealu.

I vrijeme je teklo, carstva su se uzdizala i padala, a civilizacija je ušla u novi krug uspona. Međutim, kroz sve tehnološke i društvene evolucije i revolucije, hrvatski činovnički mentalitet je ostao nepromijenjen, poput krokodila i žohara. Dok su u Americi božanstva postali trud i poduzetništvo, a u Evropi vještina i znanje, u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu vrhovno i jedino božanstvo ostao je papir, potvrda da imaš nešto, makar to nemao, ili da jesi netko i nešto, makar bio nitko i ništa. Jer, po tom stavu, što ne piše na papiru sa žigom, to niti postoji, niti je ikada postojalo. Zarobljeni u stazisu panonskog blata, Hrvati su zagrizli vlastiti rep i stali ga gutati, proizvodeći nove i nove papire, povećavajući vrijednost u vlastitim očima, a smanjujući je u očima svih ostalih. Sve dok tu doktrinu, taj katekizam formalizma, nisu odlučili podići na viši nivo, a to je da školske ocjene, mjerni instrument koji nikad nije trebao služiti ničemu drugome osim provjeravanju trenutnog znanja i sposobnosti i postavljanju smjernica za daljnje napredovanje, pretvore u apsolutno mjerilo sveopće sposobnosti djeteta za daljnje školovanje.

Mnogo je razloga zbog kojih je ovakav sustav upisa u srednje škole nelogičan i dugoročno štetan, kako za pojedince, tako i za sustav u cjelini, a oni glavni se mogu podvesti pod nepreciznost, razaranje kriterija i uspostavljanje krivih prioriteta.

Krenimo od najočitijeg.

Školska ocjena kao takva može imati samo korektivnu funkciju. Njome se učeniku kaže koliko uspješno je izvršio ono što se od njega zahtijevalo i koliko je bio relativno uspješan u odnosu na druge iz svoje skupine. Kaže mu se na što u bližoj budućnosti treba obratiti pažnju kako bi nadoknadio ono što je propustio. Međutim, u hrvatskom sustavu školstva ocjena je postala spomenuti državnočinovnički papir, potvrda o dostojnosti i kvaliteti osobe u cjelini, koja joj otvara ili zatvara sva vrata na koja ova može poželjeti pokucati, bez ikakve kritičke provjere ili usporedbe različitih elemenata sustava. Još jednom: ocjena je mjera uspješnosti u izvršavanju onoga što se tražilo. Međutim, u hrvatske srednje škole upisuju se učenici iz različitih osnovnih škola u kojima su se od njih tražile različite stvari. Da, sve hrvatske škole imaju isti nastavni program, ali različiti nastavnici će raditi na različit način i, za ovaj slučaj još važnije, različito će ocjenjivati postignuća. Upravo zato se vrlo često dogodi da se vrlo dobri učenici iz kvalitetne škole, u kojoj nastavnci ozbiljno shvaćaju svoj posao, ne uspijevaju upisati u željenu gimnaziju zato jer su im mjesta oduzela djeca iz lošije škole u kojoj su se ocjene dijelile šakom i kapom.

S ovim je povezan i drugi razlog, a to je već spomenuta rečenica: "U ovoj školi učenici ne smiju imati ocjenu manju od trojke", a koja nije izmišljena, nego ju je izrekla (najmanje) jedna zagrebačka ravnateljica. I prije nego što svi skoče na noge zbog neprofesionalnosti i potencijalne korumpiranosti, treba reći da je gospođa stvar postavila sasvim razumno. Naime, ako je mjerilo znanja učenika isključivo ocjena iz osnovne škole, bez ikakve provjere i preispitivanja, onda je, znajući da se u mnogim drugim školama ocjene poklanjaju, upravo bezumno i neljudski inzistirati na tome da se vlastitim učenicima ne izađe u susret i olakša im upis u bolju gimnaziju, "kad se već toliki ubacuju preko reda, nećemo valjda mi našima podmetati noge". Naravno, bolje bi bilo kad bi svi korektno radili svoj posao i ocjenjivali po objektivnim kriterijima, apsolutnim ljestvicama i standardiziranim zadacima. Na žalost, ne rade i svatko se mora snalaziti sam za sebe. I u takvoj situaciji kriterij za zaključivanje ocjene prestaje biti znanje, sposobnost i trud učenika, a postaju lokalpolitički razlozi, rejting škole, upornost roditelja u obijanju ravnateljevih vrata i volja da se nekome izađe ili ne izađe u susret.

Što je još gore, ovakav stav se prenio i na neke gimnazije gdje se blagonaklonost prema (nekim) učenicima proglašava "izlaženjem u susret", dok je zapravo riječ o korupciji u svom najčišćem, enciklopedijskom izdanju, ali, kao što reče Conan barbarin, to je već druga priča...

I treća, najtragičnija posljedica, koja će ostaviti - a u proteklih petnaest godina je već i ostavila - najdublje tragove, je potpuno poremećeni sustav vrijednosti da se u školu ne ide zbog znanja, nego zbog tog famoznog Papira, potvrde da si završio i da znaš, pa makar nemao pojma ni o čemu. Umjesto da ocjena, kao mehanizam korekcije i pritiska, pomaže u stjecanju znanja, dogodio se obrat, znanje je postalo sredstvo za dobivanje ocjene, i kao i kod svih takvih slučajeva, pojavila se cijela horda zainteresiranih za pronalaženje prečica i obilaznih puteva. Ocjena na kraju osnovne škole je postala resurs koji se želi kupiti svim sredstvima, ako treba, radom, ali zašto se previše truditi kad su i ostali načini dostupni i često poprilično lakši? Učenici - i, što je još gore, roditelji - su postali svjesni da je za kakav-takav uspjeh na kraju dovoljno igrati igrice s nastavnicima, hvatati se za pravilnike i natezati se jer će na kraju pametniji popustiti, a onaj drugi (upotrijebiti riječ koja ovamo zaista pripada ne bi bilo pedagoški) će dobiti dobru ocjenu i otići u gimnaziju gdje neće znati pomnožiti dva broja i gdje će se profesor pitati iz kojeg je uzbekistana ovaj došao i tko mu je, za Boga miloga, predavao matematiku, ako mu je itko i predavao! No, što je još gore, taj će učenik u srednju školu, uz neznanje, dovući i stav da je jedino važna ta jedna brojka na kraju školovanja i da se kroz cijelu godinu može zabavljati, dok god na kraju ima - Pravilnicima hvala - nekoliko prilika za njeno ispravljanje od kojih će jednu valjda i iskoristiti jer, kad se dobro pogleda, za dvojku je zaista potrebno tako malo...

No, još je strašniji i brutalniji izbor postavljen pred roditelje koji misle dugoročno, a u situaciji su da mogu birati između dvije osnovne škole. U koju upisati dijete, onu lošiju, u kojoj možda neće dobiti baš najbolje obrazovanje, ali će imati sve petice pa će, kad zahvaljujući peticama, upiše dobru gimnaziju, valjda sve nekako nadoknaditi, ili bolju, u kojoj će dobiti bolje znanje, ali riskira ne tako dobar prosjek i nemogućnost upisivanja gimnazije (koje će popuniti oni iz škole iz prvog dijela rečenice)? I tako će loše osnovne škole postajati sve cjenjenije, a dobre će gubiti svoju kvalitetu jer će vidjeti da svi oko njih dijele ocjene šakom i kapom, pa će se i oni prilagoditi i "samo malo spustiti kriterije".

No, najveća tragedija hrvatskog obrazovanja možda i nije u takvom sustavu kao takvom, već to što je tako nešto na snazi penaest godina, a da gotovo nitko o tome ne govori. U medijima će se tako pronaći lamentacije o teškom životu profesora, o potcjenjivanju profesije, jednom godišnje će se svi raskokodakati o cirkusu s udžbenicima, ali nitko neće spomenuti ključnu kariku koja već desetljeće i pol jednu generaciju za drugom vodi u pogrešnom smjeru, a sve zbog administrativne odluke za koju nitko živ ne može pronaći ijedan suvisli argument. Pritom opravdanja tipa "stres" i "nekima bolje odgovara usmeno, nego pismeno provjeravanje" ne treba uzimati ozbiljno; kao što je kratko i jasno objasnila jedna kolegica na jednom nastavničkom internetskom forumu, stres jednog ispita nije ništa prema stresu koji će učenik doživjeti kad se nakon petica u osnovnoj školi zaredaju jedinice u prvom srednje. Isto tako, ako nekome ne odgovara pismeno ispitivanje, to znači da, oprostite na iskrenosti, ili nema pojma ili je nepismen. A ako je cijela moderna civilizacija utemeljena na pismenosti, onda je valjda logično da se od djece koja bi, kao, jednog dana trebala biti stručnjaci, očekuje da su u stanju ono što znaju pokazati pismeno. Jer ako ne znaju, to je samo za sebe problem koji treba riješiti, i to na vrijeme, a ne gurati pod tepih izgovorima kako "nekome odgovara ovo, a nekome ono".

Da bi stvar bila još gora, cirkus s upisima je pojačan još jednom glupom birokratskom odlukom, a to je da se učenik ne može prijaviti na dvije škole istovremeno. Tako su mnogi prisiljeni na kalkuliranje s budućnošću jer, ma koliko učenik bio dobar, ako u jednoj školi bude samo za jedan posto ispod crte, u drugom roku će sva dobra mjesta već biti popunjena i morati će se zadovoljiti s mjestom tko zna gdje samo zato jer se nekom činovniku u Ministarstvu učinilo da bi bilo dobro eliminirati petljanciju s dvostrukim prijavljivanjem i spuštanjem crte. Dakle, odlučilo se ljude prilagoditi sustavu, a ne, kao što bi trebalo, sustav ljudima, i ako prilagođavanje ne uspije, tim gore po ljude.

Moguć je i još jedan razlog za ovakav nerazuman sustav, o kojemu se, logično, ne govori previše, a to je da je početkom devedesetih bilo nastavnika kojima se nije dalo baviti prijemnim ispitima pa su malo potegnuli za rukav nadležne da im smanje količinu obaveza. Međutim, ako je uopće u tome stvar, vrlo je vjerojatno da je i njima u ovih petnaest godina to prisjelo i da su i najgluplji shvatili da je bolje uložiti inicijalni trud i odabrati bolje kandidate, s kojima će se u sljedeće četiri godine nešto moći i napraviti, a ne biti prisiljen sa svakom generacijom krenuti od počeka i trošiti vrijeme i trud kako bi ih se naučile osnove - od čitanja, pisanja i računskih operacija, pa sve do osnovne pristojnosti i ponašanja u društvu.

Naravno, svi će ovi problemi nestati uvođenjem državne male mature (a neki drugi će se vjerojatno pojaviti, ali život ionako nije savršen). Međutim, kao prvo, kako je krenulo, do toga ćemo se načekati i, kao drugo, fascinantno je koliko je malo potrebno promijeniti kako bi se situacija drastično popravila: dovoljno je promijeniti jedan članak zakona! Jednim potezom pera koji ne mora biti čak ni obavezujući - izbor se može ostaviti školama. One koje su sretne s upisivanjem na temelju ocjena, neka im bude, ali one koje žele da im učenici dolaze sa znanjem, a ne samo s potvrdom o znanju, će sigurno vrlo rado obaviti proces testiranja jer će on garantirati pošteniji izbor i kvalitetniji rad u sljedeće četiri godine.

Naravno, trebalo bi uložiti trud na svim razinama, i trebalo bi razmisliti kako što provesti, a tu je hrvatska država nekako oduvijek bila najtanja. No, bio bi to dobar početak da se izađe iz činovničkog mentaliteta koji podrazumijeva hodanje uokolo natrpan potvrdama koje ništa ne znače ili, drugim riječima - s punim rukama i praznom glavom.

13.09.2009. u 22:23 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se