Pax et Discordia

subota, 04.04.2009.

I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu...

Vidio sam na televiziji prosvjed nastavnika zbog smanjenja plaća. Okupili se sindikalci, neki održali govor. Obećali da će ih doći još, a ja se nadam da neće jer mi je i zbog ovoga bilo neugodno. Obrazovani, ljudi u godinama, a izašli na ulicu kao dječurlija, bore se na način koji nije i ne može dovesti do cilja: javnim, "mirnim prosvjedom", potpuno zanemarujući ono što jesu i preuzimajući oblik borbe koji nije svojstven njima, nego potpuno različitim društvenim skupinama. Jer fraza "mirni prosvjedi" je oksimoron. Ako su mirni, onda nisu prosvjedi, protesti, demonstracije, nego čajanka. Ako ćete biti mirni, mogli ste ostati kod kuće. Ako želite izraziti mišljenje, za to postoji milijun boljih mjesta od ulice gdje vas zaglušuje buka automobila i smijeh prolaznika. Ako želite nekoga prisiliti na nešto, onda će vam trebati malo više od pedeset članova sindikata koji su došli pljeskati, a najradije ne bi vadili ruke iz džepova.

Čemu, zapravo, služe prosvjedi?

Jedno od temeljnih prava u demokraciji je, kažu, i pravo na prosvjed. I to je okej. Ako u demokraciji vlada sloboda govora - a vlada - i ako sloboda govora podrazumijeva da to što misliš možeš reći javno, na ulici - a podrazumijeva - onda je, u principu, logično da, u demokraciji, jedan od oblika društvene borbe bude da izađeš na ulicu i galamiš tako da te čuje i tko hoće i tko neće. Pa makar ta galama bila potpuno uzaludna i beskorisna.

Jer, ako imamo pravo na prosvjed, treba se zapitati je li izlazak na ulicu - i kakav - baš ono što će nas dovesti do cilja do kojega želimo stići.

Prosvjedi su, zapravo, počeli ne kao izražavanje mišljenja, nego kao oblici pobune. Francuska revolucija, Američka revolucija, ruske revolucije 1917., svi štrajkovi i demonstracije u 19. stoljeću koji su u potpunosti postigli svoje ciljeve nisu započeli kao "mirno izražavanje mišljenja", nego kao "uzmite batine, vile, lopate, idemo zajedno pred zgradu vlade/parlamenta/carsku rezidenciju, pa ako nam ne daju što tražimo, nalupat ćemo im pičku!"

Da prostite.

Dakle, ono što je danas definirano kao "javno izražavanje mišljenja" započelo je, u principu, kao nametanje vlastite volje silom, nakon što su svi ostali načini iscrpljeni (ili je ocijenjeno da će biti neupjeli).

I nije da tu ima nešto loše; u tome su korijeni demokracije, kad vlast nije htjela slušati narod, narod je uzeo stvar u svoje ruke i vladi, da prostite, nalupao pičku. (Ili završio krvavog nosa, ali na kraju se demokracija ionako i razvila samo u onim krajevima gdje je narod imao više noseva za podmetnuti, nego vlada pendreka. Ali to je već druga priča.) Međutim, kad je isti taj narod i formalno došao na vlast, prestala je potreba za nalupavanjem... znate već... vladi jer, ako je narod nešto poželio, trebalo je samo izaći na izbore, glasati za one koji će to ispuniti - i kvit. Nema potrebe za nasiljem, nema potrebe za probijanjem policijskih kordona; sada je na vlasti većina, problemi se rješavaju razgovorom, u najgorem slučaju preglasavanjem, a prije preglasavanja najefikasnije je pridobiti većinu na svoju stranu. I tu su sada u igru ušli prosvjedi kao "načini izražavanja mišljenja". Teorija kaže - vratimo se opet na slobodu govora - da u demokraciji svatko treba javno iznijeti sva mišljenja kako bi narod čuo sve različite ideje, odabrao najbolju i onda je demokratskim metodama i proveo. Međutim, tu sad dolazimo do problema: s obzirom da je svatko za sebe uvjeren da je u pravu, isti taj svatko će u nekom društvenom konfliktu biti uvjeren da je dovoljno da svoju istinu kaže dovoljno glasno, da ga čuje što veći broj ljudi kojima će se onda otvoriti Dveri Nebeske i (pr)osvijetliti ih svjetlošću Spoznaje, te da će onda taj svatko postići svoj cilj jer, je l' te, u demokraciji je najjači onaj tko ima najviše glasova, najviše glasova privuče onaj tko je najglasniji, najglasniji je onaj tko okupi veći broj sljedbenika i izađe na ulicu jer stotinu grla koja viču jednostavne slogane je glasnije od samo jednog, zar ne?

Ne?

Ako vam se činilo da je ovo sprdanje s onima koji žele svoje ideje prenijeti drugima na ovakav način, nije, jer postoji i jedan još beskorisniji soj: oni kojima ovakav način izražavanja mišljenja nije oblik političke borbe, nego samo - način izražavanja mišljenja, i točka! Dakle, ti i takvi organiziraju prosvjede ne kako bi postigli neki konkretan cilj, nego kako bi ispunili svoju ljudsku potrebu da nekome kažu što misle, da ih netko sasluša, i nakon prosvjeda se, sretni što su svoje riječi izbacili iz sebe i iznijeli ih cijelom svijetu - a zapravo samo vrapcima i golubovima koji seruckaju po BMW-ima parkiranima ispred stranačke središnjice - isto tako sretno raziđu kući. Efikasnost? politička borba? Ma ne, samo sam se htio nekome izjadati, pa i ja sam čovjek sa svojim problemima. U davna vremena tu je ulogu igrao seoski ispovjednik, a pošto je danas porastao broj ateista, a i društvo se diversificiralo, neki svoje jade ispovijedaju psihoanalitičarima, neki prijateljicama na kavi, a neki javno, pred mikrofonima, na prosvjedu na koji su doveli svoje dežurne aktiviste.

Naravno, problemi nastaju kad netko prihvati demokraciju zdravo za gotovo pa pomisli da je "izražavanje mišljenja" - dakle, stojiš i govoriš, a možda te netko sluša, a možda i ne - isto što i "politička borba" i pomisli da je dovoljno izaći van i galamiti da se kaže da je on "nešto učinio" za zajedničku stvar, da je "aktivan", da "ne sjedi skrštenih ruku", nego se, eto, "bori za sebe" ili tako nekako.

Još veći problemi nastaju kad se za takav način izražavanja mišljenja odluči onaj segment društva za koji su javno demonstriranje i galama najmanje karakteristični. Naime, kao što stoji na početku teksta, prosvjedi su nastali kao demonstracije sile mase naroda koji nije mogao postići da se njegove želje čuju na drugi način. A sila zaista klade valja: na demonstracije, kad se iscrpe sva druga sredstva, trebaju ići radnici, rudari, metalci, poljoprivrednici, i to tako da prevrću policijske automobile, razbijaju stakla na vladinim zgradama, gaze preko policijskih kordona tako da, kad sve to porazbijaju, spale i unište i dođu pred zgradu Sabora, guzonje iza teških neprozirnih zavjesa shvate da je ekipa mislila ozbiljno kad je rekla da želi plaće veće od mjesečnih režija i da bi im bilo dobro bar malo udovoljiti, jer se zna tko je sljedeći. Ovo nije omalovažavanje, nego efikasnost: svatko neka onako kako najbolje zna: tko radi rukama, neka se za svoja prava bori rukama; međutim, onoga tko radi umom, tko je svoj život posvetio obrazovanju, podučavanju, objašnjavanju i činjenicama je, da prostite, malo blesavo vidjeti na ulici s parolama i zastavama. Zato jer svaki javni prosvjed prije svega treba biti demonstracija snage, a ne demonstracija pameti. Svatko može podići barikadu, razbiti izlog, baciti kamen. "Na barikadama su uvek najbrži, al' nikad i najmudriji". A ako nastavnici neće biti mudri, pa tko će, zaboga?

Jedine potpuno uspjele demonstracije u Hrvatskoj bile su one za Radio 101, kad se u nevjerojatno kratkom roku - jedva nešto više od 24 sata - na jednom mjestu skupilo 100.000 ljudi zbog čega su se oni protiv kojih su se ti ljudi okupili, da prostite, usrali. I prosvjed je uspio. Ne zato jer su vladajući prihvatili kvalitetu argumenata, nego zato što su se usrali. Ne zato jer su saslušali tuđe mišljenje koje prije toga nisu imali prilike čuti, nego zato jer su se - usrali.


Svaki prosvjed kojemu cilj nije da se onaj protiv koga je uperen - usere - je promašen prosvjed. Okej, izvući ćete na ulicu dvadeset tisuća cvikeraša, profesora fizike, latinskog, učiteljica pred mirovinom? I što, gađat ćete nas udžbenicima iz hrvatskog, matematike? Bockat ćete nas olovkama? Recitirat ćete nam Nietzschea? E, baš smo se usrali...

Da prostite...

Jer svaki teren ima svoj način borbe. Na sudu se boriš riječima. U parlamentu smicalicama. U medijima idejama.

Na ulici se, vjerovali ili ne, ne boriš nikako drugačije nego šakama. Palicama. Molotovljevim koktelima. Ne kaže se za nasilje i pravo jačega bez veze "zakon ulice".

A iako među nastavnicima ima i određen broj profesora kemije koji vjerojatno mogu smućkati jako dobar Molotovljev koktel, i određen broj profesora tjelesnog koji taj Molotovljev koktel mogu jako daleko baciti, ovo mi se nekako ne uklapa u sliku onoga što bih nazvao realnim.

I zato je tjerati ljude koji su svoj život posvetili učenju i obrazovanju da pravdu traže na ulici ne samo neefikasno, uzaludno i kontraproduktivno, nego i ponižavajuće: jedan od najbitnijih aspekata nastavničkog posla je uspostavljanje osobnog autoriteta pred učenicima i kad se tog i takvog nastavnika postavi u krdo koje će na ulici tražiti svoja prava - i u većini slučajeva ih ne naći - onda se taj autoritet poprilično ruši. Jer jedini autoritet koji se može uspostaviti na ulici je onaj koji iza sebe ostavlja trag razbijenih glava. A nastavnici se, je l' te, ne uklapaju u tu sliku.

Drugim riječima, kako vam zvuči rečenica: "Profesore, vidio sam vas na televiziji, galamili ste na kružnom toku i tražili veću plaću"?

Mislim, dajte mi pištolj da se odmah upucam!

I zato mi je bilo neugodno dok sam gledao sindikalni prosvjed nastavnika. Vjerojatno su organizatori imali najbolje namjere, ali sve što su postigli bilo je da im se vladajući smijuckaju i pokazuju prstom u mrge i siledžije koji su, eto, došli galamiti usred grada, blokirati promet, rušiti vlast...

Dok su, zapravo, sami sebe stavili u ulogu koja im je potpuno strana i nekarakteristična, koju su preuzeli od potpuno drugačijih segmenata društva s kojima nemaju gotovo ničeg ajedničkog.

No, dakle, kako se boriti za poboljšanje položaja nastavnika i za poboljšanje stanja u obrazovanju?

Jednostavno: autoritetom. Pojedinačnim osobnim autoritetom. Autoritet nastavnika nije usputna pomoć u poslu ili bonus kojega tko ima - ima, a tko nema - nema. Autoritet je glavni, osnovni preduvjet za bavljenje tom profesijom, ali i javažniji nusprodukt. U razvijenom društvu moć zaista ima onaj tko ima više znanja, a autoritet ima onaj kome je znanje profesija. Onaj tko zna, zaista ima autoritet (ako ga ne osjeća, to je samo privid izazvan "aktualnom situacijom"). I zato taj autoritet treba iskoristiti. Dakle, ne u krdu, ne na ulici. Ne u bezimenoj, anonimnoj gomili, nego jedan po jedan, imenom i prezimenom. Riječima. Pisati. Pisma novinama, tekstove na internetu, blogove, sudjelovati na forumima, pa čak i na FaceBooku (zanemarite onaj komentar dolje, naknadno sam razmislio). Javljati se u TV emisije, na radio, u časopise. Pokazati pismenost, kulturu i argumente. Pokazati što si i što imaš, što Hrvatska gubi kad nestaneš; ako nekoga nije briga, ne povinovati se njegovom mišljenju jer je glasan, nego mu reći da je kreten i okrenuti se sljedećemu.

Pojedinačno. Imenom i prezimenom. Ja, Dalibor Perković, profesor fizike. Čovjek kojemu su kroz učionicu prošle stotine učenika koje je, valjda, nešto naučio, i kojemu će kroz učionicu proći još tisuće.

Podučavanjem. Znanje je glavni neprijatelj neznanja, ako netko ne zna, može naučiti. Ako ne želi, ne gubiti vrijeme na zgražanje, dizanje nosa pod oblake, nego prijeći na sljedećeg. Ne štrajkati, nego raditi, ako treba, i besplatno, izvan radnog vremena, izvan škole, izvan kuće, s djecom i odraslima. I ono što je najbolje od svega jest što se to može raditi na milijun različitih načina i svatko može odabrati onaj koji njemu najviše odgovara. Upotrijebiti mozak i naučiti razlikovati one kojim treba poklopiti slušalicu od onih kojima se može objasniti. Razmišljati i pronaći puteve za dostavljanje informacija. Ne jurišati na neprijatelje - ili bježati od njih - nego tražiti prijatelje, pa neka oni jurišaju za vas.

Ne političkim akcijama, ne agresijom, nego osmozom.

Jer obrazovanje je vaš poziv, to ste odabrali. Ako ga ne radite, ništa bolje od svega ovoga niste ni zaslužili.

Ako se i organiziraju akcije na ulici, onda neka to ne bude galama preko megafona i jednosložni politički slogani za polupismene, nego originalne, smišljene mentalne diverzije.

Na primjer: pedeset ljudi. Majice na kojima piše "Hrvatska - zemlja znanja". Maske s licem Ive Sanadera. Dovući dvije tone knjiga na Trg bana Jelačića i onda ih - javno spaliti. Tko ne shvati poruku, neka i dalje glasa za HDZ.

Ili: dovesti nekoliko pravih, živih, dlakavih majmuna. Jednom na leđa staviti natpis: "Ni ja ne znam zbrajati razlomke". Drugome: "Ni ja ne znam gdje je Južna Koreja". Trećemu: "Ni ja ne znam za koga igra Šekspir". Možda ih okititi navijačkim rekvizitima i staviti im pivo u ruke, pa nek' se uvrijedi tko hoće.

Dakle, boriti se idejama. Ne transparentima i govorancijama, nego slikama i tekstovima. Ne jednostavnim političkim sloganima koje može smisliti svaki član neke političke stranke, nego pričama koje privlače pažnju.

Boriti se kao učitelji dvadeset i prvog stoljeća, a ne kao tvornički radnici devetnaestog. Oružjem koje smo naučili koristiti, a ne onime koje nam stalno guraju u ruke.

04.04.2009. u 10:08 • 26 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se