Pax et Discordia

srijeda, 18.03.2009.

Nek propadne Hrvatska

Stara narodna mudrost kaže da dok nekom ne omrkne, drugom ne osvane, što se na zanimljiv način može primijeniti na aktualnu ekonomsko-političku situaciju u Hrvatskoj. Naime, sasvim je moguće da su na Markovu trgu proteklih mjeseci zapaljene mnoge svijeće lojanice i ritualno poklani mnogi jarići - do ljudskih žrtava još vjerojatno nije došlo, ali nije nemoguće da se, u slučaju potrebe, pribjegne i tome - u znak zahvalnosti kojim god nadnaravnim silama odgovornima za "globalnu ekonomsku krizu" koja se proteklih mjeseci valja civilizacijom. Krizu koja je tako predivno, tako savršeno, tako glatko uletjela kao izgovor za loše stanje hrvatskog gospodarstva, neefikasnost, gubitke, otpuštanja, promašene investicije, neplaćene račune i sve ostalo što je postala karakteristika HDZ-ove vlasti otkako ista postoji. U cijeloj toj slici manjak novca u državnom proračunu samo je indikator stupnja do kojeg je katastrofa došla - u svim prijašnjim godinama, kad se proračun ne bi punio kako je predviđeno, Vlada bi jednostavno odgodila plaćanje svojih obaveza, dodatno kočeći gospodarstvo koje je o zarađenim novcima ovisilo. Međutim, ako je došlo do toga da se podigla panika čak i oko tih proračunskih rupa, onda mora da je voda zaista došla do grla.

I zanimljivo je promatrati političku igru oko trenutnih pregovora o smanjenju plaća državnim službenicima koji su sada jedna od glavnih vijesti. Kao, drugovi sindikalci, situacija je kritična, vrijeme je da svi stegnemo remen, pa hajte i vi stegnite svoj dio, Hrvatska računa na vas, ili ćete se odreći svojih 300 kuna po glavi, ili će Hrvatska propasti.

Na što ja, D.Pe., mogu reći samo: ako će mojih tristo kuna uništiti Hrvatsku, onda nek' propadne.

Nije da sam nešto posebno škrt, okej, tristo kuna je tristo kuna, mogu se za to kupiti tri-četiri knjige ili platiti trećina režija (polovica preko ljeta kad nema grijanja), ali da se ne bih mogao odreći tog iznosa radi društvenog interesa, pa, i mogao bih. Ja, naime, predajem u školi što je, svi kažu, posao za koji se u ovoj zemlji preslabo plaća, iako je apsolutno društveno najkorisniji, tako da se može reći da se već odričem masnih para upravo zbog interesa društva u kojemu živim i tristo kuna više-manje tu zaista ne igra neku ulogu. Međutim, ono što me posebno iritira (zapravo ne iritira jer sam po prirodi flegma, ali da nisam, iritiralo bi me; ovako me, kao pasioniranog promatrača ljudske gluposti, samo beskrajno zabavlja) je što se sada to povećanje/smanjenje/zamrzavanje plaća predstavlja kao konačni prag koji je postavljen pred opstanak države, kao konačna poluga koja odlučuje hoće li cijelo društvo izdržati kušnje pred koje ga je stavila Globalna Ekonomska Kriza ili ćemo svi zajedno pasti u blato neimaštine i socijalnih nemira. Dakle, ako sindikati popuste, ako pristanu na smanjenje/zamrzavanje/štogod, Hrvatska ima šanse oduprijeti se nemani koja nasrće na globalni kapitalizam, a ako se bude inzistiralo na dogovorenim povišicama, odosmo svi, da prostite, ukurac.

Dakle, sada ispada da Hrvatsku nije upropastila korupcija proistekla iz plemenskog mentaliteta, ni namješteni natječaji i nepotizam koji onemogućuju stručnjacima da se zaposle tamo gdje se stručnjake najviše treba tako da isti na kraju nemaju drugog izbora osim odseliti u Kanadu ili na Novi Zeland, ni zabrana rada nedjeljom kad je bilo kakav oblik rada prijeko potreban, ni rasipanje novca na idiotske projekte poput Pelješkog mosta (okej, jasno mi je da postoji skupina ljudi kojima je to zbilja potrebno, ali vrlo kratka i jednostavna cost/benefit analiza otkrila bi da je trenutno puno isplativije za te novce izgraditi još nekoliko škola ili fakulteta ili malo bolje opremiti one postojeće), nije je upropastilo ni potplaćivanje seljaka neisplativim poticajima kako bi se ostalo na vlasti još jedan mandat, krivi smo mi, nastavnici, zato što želimo ustrajati na svojih grandioznih šest posto - koji i dalje neće podići plaće na državni prosjek, samo će ih možda malo približiti. Zbog nas će se svaki dan gasiti po tisuću radnih mjesta, zbog nas će se zatvarati poduzeća, zbog nas će državni proračun kolapsirati što će dovesti do konačnog kraha gospodarstva, financijske blokade svega što još gmiže, socijalnih nemira, gladi, bolesti, najezde štakora, četnika, pedera, ateista...

Na što ja, kao član jednog od sindikata koji pregovaraju o mojih tristo kuna, mogu reći samo: jebite se, ne dam.

Pa nek' propadne Hrvatska.

Jer ovakva kakva jest za drugo i nije.

Kao prvo, tko je kriv za uništena radna mjesta? Ja sigurno nisam. Moj je posao učiti ljude, između ostalog, i da razmišljaju. Obrazovati ih kako bi mogli raditi što veći raspon poslova, kako bi bili spremniji prihvatiti se stvari koje se traže u modernoj i razvijenoj civilizaciji. Međutim, većina onih koji ostaju bez posla - i koji ne mogu naći novi - to su odbili. I ne samo to! Na sva upozorenja da je državna politika štetna za samu Hrvatsku, da se ništa ne radi da se hrvatsko društvo razvije i bar malo dostigne one koji su ga odavno prestigli, nastavljali su piti pivo, gledati nogomet i urlati "Ne damo generale!" To su ljudi koji, kad im dijete u školi dobije jedinicu, krive profesora, sustav, udžbenike, Evropu, sve, samo ne sebe, i spremni su moljakati, potkupljivati, možda čak i prijetiti, kako bi nasljednik, najmlađi izdanak loze Nepismenjakovića, dobio taj toliko žuđeni papir, potvrdu da je školovan, makar iza njega ne stajalo nikakvo znanje. Spremni na sve, samo ne prisiliti mlatca da zagrije stolicu i napravi nešto za sebe i svoj život.

Ne mogu s njima suosjećati niti me može biti briga za njih jer to su, na kraju, ljudi koji su i doveli ovakvu vlast - nije vlast od Boga, iako mnogi od njih i u to vjeruju, nego ju je postavio narod na slobodnim i demokratskim izborima - koja sustavno uništava Hrvatsku, što se i može preživjeti, ali koja sustavno uništava i hrvatsku budućnost, mogućnost da u sljedećih stotinu godina itko iz ove nacije bude bilo što drugo osim bruxelleskog konobara ili zaštitara na ulazu i Haaški sud, čistačice u bečkoj ispostavi MMF-a ili pješaka - pijuna - u Afganistanu - i to, ako dostignu bilo što od navedednog, mogu se smatrati vrlo sretnima, jer alternativa tome je ostati kod kuće, primati socijalnu pomoć, preprodavati drogu ili autodijelove, biti eskort-dama (ili gospodin, što da ne?) uvaženim gostima iz EU kad dođu kupiti ono što još nije rasprodano - kućice u Istri, vikendice u Gorskom kotaru, otoke u Kornatima.

I zato, nek' propadne Hrvatska, neka voda dođe do grla, neka na ulici završe sva četiri milijuna ako treba, možda tada napokon shvate da smo negdje pogrešno skrenuli, da su se vrijednosti našega društva totalno izokrenule. Jer što prije propadnemo, što prije dođemo do dna, prije ćemo se dići.

Naravno, osim ako Nacija opet ne zaključi da je za sve kriv netko drugi i nastavi grintati u tihom, neobrazovanom gnjevu sve dok sama sebe ne izgrize do nepostojanja.

18.03.2009. u 10:56 • 35 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se