Pax et Discordia

nedjelja, 08.07.2007.

J'excuse

Nedavna isprika Hrvatima predsjednika Srbije Borisa Tadića izazvala je oprečne reakcije među Hrvatima i onima koji se tako osjećaju. Jedni su rekli "napokon", drugi "ne vjerujemo", treći "isprike ne tražim niti bih vam je dao", a sve je najbolje sažeo ovdje često spominjani Boris Dežulović. Pa kaže Boris, otprilike, da su Hrvati, otkako je završio rat, već i Bogu izašli na uši sa svojim kvocanjem "ne volimo/ne pričamo/ne igramo se sa Srbima dok se ne ispričaju", a sad, kad je Prvi među Srbima napokon udovoljio tom zahtjevu, opet kvocaju: te nije iskreno, te nema se on što ispričavati jer, neka se ispričaju oni koji su klali itd. itd. I nastavlja Boris, otprilike, da tim i takvim Hrvatima očito nikakva srpska isprika nije ni potrebna jer jedino što oni žele je nevoliti/nepričati/neigrati se sa Srbima, pa im svaki izgovor dobro dođe. I tu je uglavnom u pravu, jer, zaista, ako je netko nedavno gledao emisiju u kojoj je prikazan crnogorski film o crnogorskom pohodu na Dubrovnik u kojemu je crnogorski autor sve lijepo prikazao, i propagandu i uzroke i posljedice, nakon toga se, u istoj emisiji, jedan od tadašnjih glavnih crnogorskih huškača javno ispričao, rekao "dobro, ljudi, izvin'te, usr'o sam stvar, popušio sam propagandu pa se priključio, znam, izginuli ljudi i znam, moja isprika nikoga neće vratiti iz mrtvih, ali evo, došao sam ovdje samo da kažem da znam da sam pogriješio, da to skinem s duše, a vi ako možete, oprostite, a ako ne možete, ne mogu vam zamjeriti". I nakon tog najkršćanskijeg od svih činova istrpio poplavu verbalnih šamara od branitelja koji su također sudjelovali u emisiji. I, okej, može se i njih razumjeti, fakat, ljudi su krvarili, ginuli, gubili prijatelje, braću, djecu, očeve, i nema te isprike koja može nadoknaditi bol niti vratiti izgubljeno. Međutim, s logičke strane, zaista se može postaviti pitanje: a što sad oni hoće? Pogotovo zato što su isti ti branitelji u istoj toj emisiji, u pauzama između pljuvanja, ponavljali kako se "agresori moraju ispričati", na što se čovjek nastavio ispričavati, a oni su nastavili šamarati. I zaista, Hrvati već više od jednog desetljeća ponavljaju: nema normalizacije odnosa dok se Srbi ne ispričaju. E, sad, kad od nekog direktno tražiš ispriku, onda je malo blesavo, kad se taj netko ispriča, reći "puj, pik, ne važi", "nama isprika ne treba", "nije to dovoljno", "ljudi su ginuli, i vi se ispričate i sad kao da ništa nije bilo". Naime, ako niste htjeli ispriku, koji ste je kurac onda tražili? Čemu sva idolika onog "hrvatskog viteza" kako su ga nazvali na konferenciji za novinare za vrijeme "Oluje", koji je, stojeći na transporteru, rekao "Mi opraštamo, ali ne zaboravljamo"? Ako je tako, ne bi li reakcija trebala biti, u najmanju ruku, "Okej, mislimo da ste govna, nećemo razgovarati s vama, ali ispričali ste se, ne želimo razgovarati niti imati ikakvog posla s vama, ali ne želimo ni vječito biti taoci vlastite mržnje, opraštamo vam, ne zbog vas, nego zbog sebe, hvala i doviđenja"? Jer, upravo je to bit oprosta, ne opraštaš ubojici zato da bi ga zavolio i da bi se onda zajedno napili i evocirali uspomene iz zajednički proživljenih trenutaka, nego da to skineš s dnevnog reda i nastaviš dalje. I upravo je u tome Dežulović u pravu, jer ovakvo odbijanje isprike samo je izgovor nacionalistima i šovinistima da cijeli narod drže u lancima prošlosti, da ne dozvole da Hrvati iz stanja kontinuirane psihičke ranjenosti napokon ozdrave i okrenu se budućnosti.

Međutim, ima u svemu tome jedan problem.

Čitajući Dežulovićev tekst i ja sam se pronašao među onima koje on kritizira. Naime, i ja sam, k'o za vraga, prije izvjesnog vremena na jednom srpskom forumu napisao da smatram da se Republika Srbija mora ispričati Hrvatskoj i Hrvatima - što, naravno, podrazumijeva da to učini preko službenih predstavnika - a sad, kad je službeni predstavnik to i učinio, ni ja nekako nisam zadovoljan.

Zašto?

Zato jer mislim da Tadićeva isprika nije iskrena. U toj raspravi sam također napisao da mislim da se Srbija treba ispričati, ali da ne tražim da to i učini, jer, ako će se ispričati, onda će to učiniti zbog sebe, a ne zato jer se to od nje zahtijevalo. (Kao što bi se Hrvatska trebala ispričati zbog sebe, a ne zato jer Srbi to traže, ali o tome kasnije.) Kad se netko iskreno ispričava, onda je to otprilike ovako: "Ja mislim da je moja strana pogriješila u onome što je radila/zastupala i, bez obzira na pogreške ostalih, naše su greške bile isključivo proizvod naših odluka. Želimo vam se ispričati zato jer mislimo da smo pogriješili." I točka. Međutim, Tadić je rekao: "Mislim da bi se svi trebali ispričati svima, ali netko mora biti prvi, pa dobro, evo, ja ću prvi: oprostite." Drugim riječima: "Mislim da su svi jednako krivi i da ono što su Srbi radili Hrvatima nije ništa gore od onoga što su Hrvati radili Srbima, ali, kad ste već navalili, i kad već deset godina tupite o tome, evo, nek' vam bude, pametniji popušta: ISPRIČAVAMO VAM SE."

To nije traženje oprosta, te se zato taj oprost ne može ni dati.

Jedan od osnovnih motiva isprike prije puno je godina odlično iznijela Vesna Pusić, koja mi kao političarka prilično ide na živce, ali koju kao mislilicu i osobu izuzetno cijenim, kad je rekla da isprika ne treba žrtvi, nego zločincu. Jer, zaista, kad traži oprost, zločinac treba točno znati i reći zbog čega se ispričava: što je napravio, zašto je to napravio, dakle što su bili uzroci, i kakve je posljedice to proizvelo, a svrha svega toga je da ga ljudi oko njega private kao normalnog, "izliječenog" i dozvole mu da se vrati u normalno društvo. A svega toga kod Tadića nema. On se ispričao ne zato jer smatra da je Srbija odgovorna, nego "zato jer netko mora početi". On uzroke ne vidi u Srbiji, nego, valjda, u ljudima općenito, jer se "ionako svi moraju svima ispričati". A upravo je u tome Tadić potpuno u krivu. Naime, ne moraju se svi svima ispričati. Kao prvo, država Srbija se treba ispričati građanima Hrvatske zato jer su njezine institucije, ili organizacije potekle od njezinih institucija, nanijele zlo Hrvatima. Međutim, država Hrvatska se nema zašto ispričavati Srbiji i državljanima Srbije. Ono što treba je ispričati se svojim građanima srpske nacionalnosti kojima su njene institucije, isključivo zbog njihove nacionalnosti, nanijele zlo tako što su ih '90. i '91. otpuštale s posla, rušile u školi, izbacivale iz stanova, a i zato što su zločinci koji su stotine potpuno nevinih hrvatskih Srba odveli u mrak - a koji su (zločinci, ne Srbi) u velikom dijelu bili dio institucija hrvatske države - sljedećih petnaest godina ne samo slobodno šetali, nego su u mnogim slučajevima obavljali odgovorne dužnosti u tim institucijama. Dakle, to bi trebala biti isprika Hrvata, a ne ono što je Mesić izgovorio prije nekoliko godina: "Ispričavamo se svima kojima je neki građanin Hrvatske nanio neko zlo", što je jednako kilavo poput Tadićeve "isprike". Jer, niti je hrvatska država odgovorna za postupke svojih građana, niti se treba ispričavati za sve što su Hrvati učinili tokom povijesti. Ponajmanje se treba ispričavati za ono u periodu 1941-45. zato jer, ako ništa drugo, svojevrsna isprika i distanciranje od NDH stoji u hrvatskom Ustavu. Tamo, naime, piše da je Republika Hrvatska pravna sljednica SR Hrvatske koja je zasnovana na principima ZAVNOH-a, dakle one institucije koja je uništila NDH. Drugim riječima, ako se Staljin ne mora ispričavati Židovima zbog Auschwitza, onda bogami ne mora ni Mesić - čiji su se preci, poput, uostalom, i mojih, oružjem borili protiv NDH - Srbima zbog Jasenovca.

Možda me je dodatno pecnulo i to što sam Dežulovićev tekst pročitao na jednom srpskom forumu, gdje je okupljenima poslužio kao dokaz tamo prevladavajuće hipoteze da su za posljednje balkanske ratove svi jednako krivi i da se svatko svakome - ili nitko nikome - (ne) mora ispričati. Drugim riječima, tekst pomalo zanemaruje neke aspekte - konkretno, Tadićevu neiskrenost i, po meni, ispriku koja ne vrijedi - što onda nekima može poslužiti kao argumentacija za vlastitu kolektivnu halucinaciju. Međutim, ne može se reći da to što je Boris napisao nimalo ne stoji. Kao što svaka iskrena isprika treba glasiti "žao mi je što sam radio to što sam radio bez obzira na to što su iste stvari radili i drugi", tako se i Dežulović, ne razmišljajući - niti bi, budimo iskreni, uopće trebao razmišljati niti bi ga trebala biti briga - kako će ga shvatiti istočni susjedi ili bilo tko tko nije uronjen u hrvatski, nego u neki drugi mulj, s pravom obrušio na hrvatske lažne moraliste, domoljube i licemjere koji zloupotrebljavaju poziciju morala kako bi zapravo vodili dnevnu politiku. Možda tu i ne bi trebalo biti bitno što ova konkretna Tadićeva isprika nije bila iskrena, već to što bi, kad bi Srbi i ponudili iskrenu, najiskreniju ispriku, kad bi i Tadić i (teško zamislivo, ali eto) Koštunica došli na Ovčaru i, poput Žena u crnom, položili vijenac, kleknuli i rekli "U ime Srbije, oprostite nam", i točka, vjerojatno bi se i tada (po)javili čuvari hrvatske samosvjesti i krenuli mahati kažiprstom, upozoravajući Hrvate da ne vjeruju Srbima ni kad darove nose, jer, istina, kršćanski je praštati, ali oni to znaju i oni samo čekaju priliku da im mi, najveći katolici nakon Pape, a kad ima loš dan, veći i od njega, oprostimo i okrenemo leđa kako bi još jednom mogli u njih zabiti svoju zločinačku kamu. Kao što su ispljuvali već spomenutig crnogorskog profesora koji je učinio upravo to - došao, rekao "oprostite" bez zadrške, i proveo ostatak emisije s ručnikom u ruci.

Što se mene tiče, ja i dalje neću tražiti ispriku od građana Srbije koji su, imenom i prezimenom, nit' luk jeli, nit' luk mirisali (za razliku od jednog koji je tražio da mu se beogradski klub ljubitelja znanstvene fantastike ispriča za zločine koje su Srbi počinili nad Hrvatima). Međutim, i dalje ću čekati srpskog Willija Branta koji će reći jednostavno "žao mi je, odričem se prošlosti", a da će to i misliti. Kao što i dalje čekam da hrvatske institucije i država, a preko nje i narod, priznaju i prihvate odgovornost za stvari za koje su bili odgovorni, a koje se nisu smjele događati.

Strpljen-spašen, kažu. Kažu, tko čeka, taj i dočeka. 'Al se i načeka, kažu drugi (ili treći). Pa, vremena imamo.

08.07.2007. u 11:10 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se